Uvid i metoda - Filozofija i teologija Bernarda Lonergana

Dalibor Renić Uvid i metoda

Dalibor Renić

Uvid i metoda Filozofija i teologija Bernarda Lonergana

KršćansKa sadašnjost

Eseji Svezak 45

F ILO Z O F IJ A Sv e z a k 1

Dalibor Renić

Uvid i metoda

Filozofija i teologija Bernarda Lonergana

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2018.

Recenzenti: dr. sc. Ivan Šestak dr. sc. Šimo Šokčević

Korektura: Rudolf Ćurković Grafičko uređenje: Christian T. Belinc Oprema: Tomislav Alajbeg

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 600 ISBN 978-953-11-1081-5 Tiskano u prosincu 2018.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sve­učilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001015967.

SADRŽAJ POPIS KRATICA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 1. ŽIVOTNI PROJEKT . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 1.1. Rani utjecaji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 1.2. Formuliranje životnog projekta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 1.3. Prva realizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 1.4. Zaokruženje projekta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 1.5. Filozof i teolog. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 1.6. Aktualnost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58 2. TEORIJA SPOZNAJE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .63 2.1. Normativnost i metafizika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 2.2. Upoznati sebe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 2.3. Zaborav subjekta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70 2.4. Vođeni subjekt. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 2.5. Razumijevanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80 2.6. Suđenje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 2.7. Odlučivanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92 2.8. Transcendentalni obrat. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 2.9. Opravdanje teorije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 2.10. Uvid i razvitak znanosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 3. TOMISTIČKI KORIJENI TEORIJE SPOZNAJE . . . . . . . . . . . . . . . . 113 3.1. Razumijevanje »staroga«. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 3.2. Verbum. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 3.3. Razumijevanje i konceptualizacija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 3.4. Mentalna i realna sinteza. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126 5

3.5. Refleksija i sud . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132 3.6. Problem transcendencije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136 3.7. Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 4. METAFIZIKA: OBJEKTIVNOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143 4.1. Problem objektivnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 144 4.2. Kritika vizualne paradigme znanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 148 4.3. Struktura i kriterij suda. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153 4.3.1. »Faktički bezuvjetno«. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153 4.3.2. Činjenični sudovi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157 4.3.3. Kriterij korektnosti uvida . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 158 4.3.4. Kriterij korektnosti općih i vjerojatnih sudova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 4.4. Samopotvrđivanje spoznavatelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 164 4.5. Stvar u sebi i stvar za nas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 168 4.6. Spoznaja bitka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 4.7. Pojam objektivnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 176

4.7.1. Iskustvena objektivnost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179

4.7.2. Normativna objektivnost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181

4.7.3. Apsolutna objektivnost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 182

4.7.4. Glavni pojam objektivnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183

4.8. Metoda u metafizici. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 186 4.9. Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191 5. METAFIZIKA: KRITIČKI REALIZAM. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197 5.1. Kritički realizam i spoznajni mitovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 198 5.2. Neposredni realizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 200 5.3. Posredni realizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205 5.4. Transcendentalni realizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209 5.5. Pitanje kao polazište transcendentalne refleksije. . . . . . . . . . 214 6

5.6. Rasprava Lonergan – Coreth. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217 5.7. Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 224 6. ZNANJE I OPRAVDANJE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227 6.1. Znanje i mogućnost znanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 228 6.2. Epistemičko opravdanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237 6.3. Verifikacija i istina. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245 6.4. Lonergan i fundacionalizam. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 247 6.5. Koherentizam? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 250 6.6. Lonergan i reliabilizam. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 250 6.7. Lonergan i vrlinska epistemologija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 253 6.8. Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 255 7. ETIKA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 259 7.1. Etika u Uvidu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 260 7.2. Vrijednosna etika Metode u teologiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269 7.3. Etika i religija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 279 7.4. Uvid protiv Metode? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 281 8. RELIGIJA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 287 8.1. Dokazivanje Božjeg postojanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 287 8.2. Religiozno iskustvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299 8.3. Religiozno obraćenje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 310 8.4. Vjerovanje i vjera. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 318 8.5. Epistemologija ljubavi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 325 8.6. Mit, misterij i znanost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 329 8.7. Misterij i filozofija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 339 9. RAZUM I RELIGIJA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 345 9.1. Od analize do vrijednosti znanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 347 9.2. Od težnje do dobra. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 353 7

9.3. Od intelektualne težnje do intelektualnoga dobra. . . . . . . . 357 9.4. Intelektualna eudajmonija i sveto. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 360 10. TEOLOGIJA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 363 10.1. Teološki traktati. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 366 10.2. Ideja teologije u Metodi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 373 10.3. Koraci teološke metode. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 380

10.3.1. Istraživanje i interpretacija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 387

10.3.2. Dijalektika teologije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 390

10.3.3. Teologija i obraćenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 393

10.3.4. Razvoj vjerske doktrine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 397

10.3.5. Vjera i razum. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 405

10.3.6. Plod teologije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 418

10.4. Rasprave. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 424

10.4.1. Kršćanski proprium teološke metode . . . . . . . . . 424

10.4.2. Kritičnost metode. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 430

SUMMARY. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 439 BIBLIOGRAFIJA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 449 1. Djela Bernarda Lonergana. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 449 2. Djela drugih autora. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 454 KAZALO IMENA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 467 STVARNO KAZALO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 471

8

P O P I S K R AT I C A

AT Lonergan, »Aquinas Today« B Lonergan, »Belief« CS Lonergan, »Cognitional Structure« CWL

Collected Works of Bernard Lonergan

DM Lonergan, »Dimensions of Meaning« GF Lonergan, Grace and Freedom: Operative Grace in the Thought of St Thomas Aquinas IN Lonergan, Insight: A Study of Human Understanding IPD Lonergan, »Insight: Preface to a Discussion« IR Lonergan, »Insight Revisited« MH Lonergan, »Metaphysics as Horizon« MT Lonergan, Method in Theology NKG Lonergan, »Natural Knowledge of God« PPK Lonergan, »Philosophical Positions with Regard to Knowing« RF Lonergan, Ragione e fede di fronte a Dio. Il rapporto tra la filosofia di Dio e la specializzazione funzionale ’sistematica’ S Lonergan, »Subject« UB Lonergan, Understanding and Being: The Halifax Lectures on ’Insight’ V Lonergan, Verbum: Word and Idea in Aquinas

9

UVOD

Čim otvori oči ili uši, dapače samim time što je živo tijelo, čovjek doživljava, osjeća, uspostavlja kontakt sa svijetom. Već ta činjenica po sebi je čudesna. Još je veće čudo da je čovjek svjestan da se ti doživljaji događaju upravo njemu, tj. da je nešto različito od svega što ga zapljuskuje. Osjećati osjećaj po sebi je dovoljno da nas zadivi, da tu zastanemo, i ostanemo. I tko bi nam zamjerio. No moramo ići dalje. Razumjeti da doživljavamo i razumjeti što na taj način doživljavamo nova je razina spoznavanja. Trebala bi biti i nova razina divljenja. Iz pukih slika i osjećaja odjednom nastaju ideje, sve se povezuje u smislenu cjelinu i svaki detalj zauzima svoje mjesto u njoj.

Razumijevanje se nekad događa vrlo energično, ekstatično, u intelektualnom ushitu aha­‑efekta koji mijenja cijelu sliku svijeta. Međutim, ni mali aha­‑efekti koji se događaju svake sekunde, dok naš um obrađuje tisuće pojava i činjenica, nisu manje vrijedni divljenja. Dnevno naš mozak skenira, preuzme i pohrani gigabajte vizualnih, auditivnih, taktilnih i inih podataka. Sortira ih u mape, poveže te iz njih operacijama izvodi nove podatke. No to još nije ni nalik onome što nazivamo razumijevanjem. Razumijevanjem ne samo da pasivno bilježimo, nego aktivno i kreativno stvaramo inteligibilnosti, nešto čega naizgled nije bilo u podatcima. Čin koji nam je omogućio razumijevanje jest uvid, a ono što nazivamo aha­ ‑efektom psihološka je manifestacija uvida.

Listajući jednom baze znanstvenih radova u potrazi za studijama o aha­‑efektu, bio sam začuđen kako je malo takvih 11

studija. Čak i na području psihologije jedva nekoliko istraživanja bavilo se, i to kvantitativno, tim fenomenom: koliko se često događa, kada, gdje. Još je manje bilo podataka o fiziološkim aspektima aha­‑efekta. O pokušaju uklapanja tog fenomena u spoznajnu teoriju nije bilo ni govora. Zašto ta šutnja? Događaj i doživljaj uvida nalazi se na početku svakoga znanstvenog otkrića i objašnjenja, ali se očito teško uklapa u jednu teoriju. Razlog bi mogao biti baš taj što je uvid istodobno i doživljajan (emotivan, pojedinačan, neizreciv), i razuman (daje nam opće, pojmovno, strukturirano). Kao takav izmiče i konceptualizaciji i naturalizaciji. Već tzv. osjetilne qualia izmiču naturalizaciji, a razumijevanje je qualia drugačija od svih empirijskih qualia. Uvid ruši tradicionalno filozofsko razgraničenje između racionalizma i empirizma.

Probija i metodološko razgraničenje između humanističkih i kvantitativnih znanosti. Izmiče materijalističkom redukcionizmu. Uvid je i racionalan, i psihološki, i biološki, i logički, dok istodobno u svojoj ukupnoj pojavnosti izmiče svakom od tih područja. Riječ je o nečemu tako običnom i tako neobičnom, i tako zanemarenom.

Kanadski filozof i teolog Bernard Lonergan (1904.–1984.) cijeloga se života trudio postaviti temeljce i smjernice za jednu opću metodu koja će povezati humanističke i empirijske znanosti, filozofiju i teologiju s prirodoslovnim i društvenim znanostima. Za ishodišnu točku izabrao je dinamični aspekt ljudske spoznaje, tj. fenomenologiju spoznajne aktivnosti.

Prepoznao je da se dinamičnost spoznaje specifično očituje u spomenutom fenomenu uvida. Nastojao je najprije istražiti uvid pristupom koji je nazvao »samo­‑usvajanje dinamizma 12

svijesti«. Važno je, naime, da se uvid ne zarobi u neke pretpostavljene teoretske okvire, nego da teoretski okviri – kad već moraju – proiziđu iz što šire fenomenologije uvida. Uskoro se pokazalo da ima više vrsta uvida već u području intelektualnosti, ali i da se slično fenomenološko samo­‑usvajanje može plodno primijeniti i na uvide u etici i religiji.

Uvid se, ipak, ne događa po automatizmu. Prije uvida postavljamo pitanja koja nas vode k uvidu. Pitanja su izraz želje za znanjem. Temeljni je, dakle, pokretač dinamizma spoznaje naravna ljudska težnja za znanjem. Refleksija o uvjetima, izvorima i dosezima znanja mora se okrenuti analizi uvjeta mogućnosti težnje za znanjem, odnosno, njoj implicitnih normativnih zadanosti. Intelektualnost je jedna, težnja za znanjem je jedna pa moraju postojati smjernice koje su zajedničke svim poljima znanja na putu k istini. Metodu koju je izveo iz istraživanja uvida i intelektualne želje Lonergan je nazvao »poopćenom empirijskom metodom« i »transcendentalnom metodom«. Međutim, svoje nadahnuće nije pronašao ni kod klasičnih novovjekovnih empirista ni kod Kanta, na što bi nas terminologija mogla navesti. Uvide slične svojima pa i slične rezultate pronašao je kod Aristotela i osobito kod Tome Akvinskoga.

Lonerganove ideje još od godina Drugoga vatikanskog sabora snažno oblikuju misao i život kršćanskih zajednica osobito na engleskome govornom području. Moglo bi se čak govoriti o cijelome jednom lonerganovskom pokretu koji utječe na teološku refleksiju, duhovnost i pedagogiju zadnjih pola stoljeća. Međutim, na hrvatskom jeziku do danas imamo samo nekoliko kraćih radova o njemu. Nakana je ove knjige 13

barem djelomično nadoknaditi taj propust. Zato je ovo djelo ponajprije uvod u Lonerganovu misao. To osobito vrijedi za prvo, drugo, sedmo, osmo i deseto poglavlje. Knjiga se može čitati i tim redoslijedom; dapače, početniku je preporučeno.

Ostala poglavlja sadržavaju oglede o specifičnim problemskim i povijesnim pitanjima vezanim uz Lonerganovu filozofiju.

Kad kažemo da je djelo uvodno, to ne znači da je puko prepričavanje. S jedne strane, riječ je o sintezi koja bi trebala pomoći pri čitanju izvornih djela, u korist boljeg razumijevanja te povijesnog i kritičkog orijentiranja. Kao svaki pisac, i Lonergan se može – i na pravome mjestu mora – izložiti kritičkoj prosudbi. Ovaj se rad se ipak vodi dijaloškim pristupom i nastoji iz Lonerganove vizije intelektualnosti, filozofije i teologije iscrpsti ono najkorisnije za čitateljstvo našeg kulturnog ambijenta i suvremenog doba. S druge strane, ovaj je rad nužno jedna interpretacija, obilježena osobnom perspektivom pisca ovih redaka, ali s uvjerenjem da je vjerna Lonerganovoj nakani. Više je pozornosti posvećeno spoznajno­‑filozofskim i metafizičkim temama, ne samo zbog autorovih interesa, nego i zbog same činjenice da se i Lonergan, u prvom redu, bavio spoznajom, čak i kad je pisao o teološkoj metodi. U teologiji smo se posebno posvetili fundamentalno­‑teološkim temama, opet slijedeći Lonerganove interese u najplodnijem razdoblju.

Ograničenost nas je prostora i vremena spriječila da uđemo u druga zanimljiva područja gdje je on dao važan doprinos.

Njegova filozofija povijesti, društvena etika i teorija kulture, na primjer, također su privlačne istraživačima. Isto se može reći o pojedinim vidicima njegove sustavne teologije. No cilj ove knjige i jest da potakne na čitanje izvornog Lonergana.

14

Prvo poglavlje ovog djela predstavlja nam Lonerganovu intelektualnu i osobnu povijest, s naglaskom na izvore i autore koji su pomogli da se znanstveno formira te na presudne momente koji su obilježili njegov životni hod. Drugo poglavlje uvodi nas u spoznajnu teoriju, koja je vjerojatno njegov najpoznatiji doprinos. Budući da je Lonergan želio biti most između klasične skolastike i suvremenih gibanja u filozofiji, kulturi i znanosti, treće je poglavlje studija tomističkih korije­ na njegove misli, osobito kroz prizmu interpretacije misli Tome Akvinskoga u djelu Verbum. Četvrto i peto poglavlje analiziraju Lonerganov doprinos ontologiji i epistemologiji, koje su za njega bitno povezane. Jedno vrijeme u filozofiji je vladala ideja da se može i bez metafizike, ali nije dugo trebalo da se pokaže koliko je takvo mišljenje nedostatno, a koliko svaka filozofija, pa i svaka druga intelektualna i moralna aktivnost, ima svoje pretpostavke, svoju metafiziku. Šesto poglavlje traži i nalazi prostor za Lonerganovu epistemologiju u kontekstu suvremenih promišljanja o znanju i opravdanju.

Sedmo je poglavlje uvod u njegovu etičku misao. Osobitu pozornost posvećuje preusmjerenju iz intelektualističke u vrijednosnu etiku, koje ima određenu biografsku podlogu u trenutcima njegove egzistencijalne borbe s teškom bolešću.

Iako su mu znanstveni interesi od mladosti bili vezani uz filozofiju, pa je i njegovo najpoznatije i najveće djelo filozofsko – slavni Insight (Uvid), Lonergan je bio teolog po zvanju, po službi, po struci. Koliko god ga filozofija privlačila u svojim najapstraktnijim pitanjima, njezin širi obzor bio je teološki. Nije po tome poseban. Svaka filozofija ima svoju motivaciju, a u srži je svake motivacije neka vjera. Prelijepi 15

su vidici koje Lonergan otvara svojom refleksijom o religiji, povezujući je ne samo s etikom, kao područjem onoga što čovjek želi postići, nego i s mistikom, kao maksimumom onoga što čovjek želi biti. Time se bavimo u osmom poglavlju. Mogućnost povezanosti intelektualne motivacije s općom etičkom i religioznom motivacijom ljudskog života, a na temelju Lonerganovih postavki, studiramo u devetom poglavlju. Konačno, deseto poglavlje predstavlja nam njegovu teološku viziju, počevši od malo poznatih djela na latinskom jeziku, preko postavljanja smjernica za metodu u teologiji – što je dalo naslov njegovu najšire čitanom i poučavanom djelu Metodi u teologiji – do rasprava o kritičkoj ulozi teologije i o kršćanskoj specifičnosti teološke metode, koje je njegova teološka misao potaknula. Osobito ističemo da most između vjernosti autentičnoj Objavi i vjernosti ljudskoj konkretnosti Lonergan nalazi u fenomenu i činjenici obraćenja, i to obraćenja u ambijentu kršćanske zajednice, u vjernom i kreativnom suosjećanju s Crkvom.

Naša interpretacija Lonergana jest na nekoliko stupova.

Prvi je tomizam, čijim se predstavnikom i tumačem Lonergan smatrao. Svoj model spoznaje smješta u strukturu koju je otkrio studirajući izvornoga Tomu Akvinskoga, a odbacujući konceptualizam kasnijih tomista. Drugi je stup empirizam, ali ne tipični senzualistički, fenomenalistički, pa ni puki zdravorazumski. Lonerganova veza s empirizmom jest John Henry Newman koji je baštinik britanske tradicije ne­ ‑evidencijalističkoga common sensa (»zdravog razuma«), s dodatkom personalističkog shvaćanja intelektualnog pristanka, naslijeđenog od Augustina. Treći je stup transcendentalna 16

metoda. Struktura je spoznaje tomistička, danosti su stečene empiristički, ali je metoda posvješćivanje i formuliranje (on voli termin »objektivizacija«) uvjeta mogućnosti razumijevanja, suđenja i odlučivanja koji su implicitno i normativno zadani i operativni u svijesti. Uvjeti, dakle, nisu zadani u apstraktnom umu i razumu, da bi jedino bilo moguće rekonstruirati ih, nego smo ih svjesni u intelektualnosti koju svijest posreduje izvedbom. Zato naše čitanje povezuje Lonergana s tzv. transcendentalnim tomizmom, ali to činimo samo uz napomenu o njihovoj različitosti.

Najveći dio ove knjige, više od četiri petine, sadržava do sad neobjavljivane tekstove. Peto, šesto i deveto poglavlje čine ranije objavljeni i izvorni znanstveni radovi.1 Zahvaljujem Filozofsko­‑teološkom institutu Družbe Isusove što je dopustio da ih, uz malu doradu, uvrstim u ovu cjelinu kojoj po tematici bitno pripadaju. Bez njih bi ova knjiga bila nepotpuna.

1

Usp. Dalibor Renić, »Lonerganov kritički realizam u neoskolastičkom kontekstu«, Obnovljeni život 62, 2007., 21–39, za peto poglavlje; »Lonerganova epistemologija u analitičkom kontekstu«, Obnovljeni život 67 2012., 9–26, za šesto poglavlje; »Religioznost i intelektualna eudajmonija«, u: Religije i sreća. Zbornik radova interdisciplinarnog i interkonfesionalnog simpozija, ur. Mijo Nikić i Kata Lamešić, FTI, Zagreb, 2014., 79–92, za deveto poglavlje.

17

1. ŽIVOTNI PROJEKT

Djela kanadskog teologa i filozofa Bernarda Lonergana mogli bismo čitati i bez osvrtanja na biografiju, jednostavno kao objektivne i distancirane rasprave o određenim filozofskim i teološkim problemima. On je namjerno učinio sve da omogući upravo takav pristup, što i jest običaj među akademskim filozofima. Njegov spisateljski stil izbjegava referencije na osobni život. Rijetko piše u prvoj osobi, osim u i intervjuima.

Ipak, takvim čitanjem ostali bismo zakinuti. Općenito vrijedi da poznavanje intelektualne povijesti jednog mislioca pomaže razumjeti njegovu misao. Uz to, mislioci znaju svjesno zacrtati i slijediti specifičan opsežniji projekt kojemu je svako njihovo djelo tek pojedinačan doprinos. Ovo zadnje vrijedi napose u Lonerganovu slučaju. On ne sudjeluje u trenutačnim raspravama kako se nametnu i ne odgovara na pitanja u hodu kako naiđu. Još od mladosti slijedi jedan intelektualni cilj, kojem se vraća i onda kad ga pojedinačne primljene zadaće odvedu postrance. Tu treba tražiti ključ za prividne obrate koji su obilježili njegovu intelektualnu povijest i slojevitost njegove misli. Je li Lonergan augustinovac ili tomist? Je li racionalist iz Uvida, ili emotivist iz Metode u teologiji? Ni jedna od tih kvalifikacija nije točna jer su veliki mislioci uvijek slojeviti, a Lonergan bi to objasnio činjenicom da je stvarnost slojevita.

19

1.1. Rani utjecaji

Bernard Joseph Francis Lonergan rodio se 17. prosinca 1904. u Buckinghamu (Quebec). Usprkos engleskom imenu, bio je to većinski frankofonski omanji grad u većinski frankofonskom Quebecu. Lonergani su podrijetlom s obje strane bili anglofoni, no odrastanje u bilingvalnom ambijentu Bernardu će u životu biti samo prednost. Djed i baka s očeve strane bili su doseljenici iz Irske. Bernardov otac Gerald studirao je građevinarstvo i radio kao topograf. Predci s majčine strane bili su engleskog podrijetla. Majka Josephine Helen bila je žena s ukusom za glazbu i umjetnost. Bernard je imao i dva mlađa brata, Gregoryja i Marka. Osnovno je školovanje stekao u školi Kršćanske braće u rodnome mjestu, a s trinaest je godina prešao u isusovački internat i školu Loyola College u Montrealu. Školu je započeo vrlo energično pa je u jednoj godini završio prve tri godine gimnazije. Ipak nikad nije smatrao da su njegove intelektualne sposobnosti posebne – pozivao se na marljivost.

Pri kraju srednje škole, bez osobito dramatičnih razlučivanja, odlučio je pristupiti isusovačkom redu (Družbi Isusovoj) te je 1922. započeo novicijat u gradu Guelph (Ontario). To je razdoblje uglavnom bilo posvećeno studiju i praksi duhovnosti, iako je dio vremena bio rezerviran za učenje jezika: latinskoga, grčkog, francuskog, engleskog. Svakako je bilo prilike i za manualni rad, u kući i na farmi oko kuće, od čuvanja krava do pomaganja u gradnji. Jezike, književnost i matematiku nastavio je proučavati u junioratu (faza odgoja neposredno nakon novicijata) u Guelphu, uz praksu govor20

ništva, pisanja, pa i kazališnih nastupa. Isusovački je red silnu pozornost posvećivao širokoj humanističkoj izobrazbi svojih pripravnika.

Formacija za svećeništvo u Družbi Isusovoj uključuje studij filozofije i teologije, pri čemu se svaka disciplina studira zasebno. Bernard Lonergan 1926. započeo je filozofiju na isusovačkom Heythrop Collegeu u Engleskoj, dok se kolegij još nalazio u ruralnoj okolici Oxforda. Ondje se poučavala neoskolastička filozofija, kao i na svim katoličkim bogoslovijama tog doba. Davale su se i dodatne tutorske pouke u klasičnim jezicima i matematici. Razlog je bio taj što su mnogi usput postizali i građanski akademski stupanj na Sveučilištu u Londonu iz tih disciplina, pa tako i Lonergan (1929.–1930.). S obzirom na akademsku situaciju tih prvih godina studija, u pismima je redovito kritičan i samokritičan.

I za juniorat i za Heythrop komentira da nisu bili loši, ali da su mogli biti bolji.

Na Heythropu se počinje kristalizirati njegov intelektualni identitet. Prva mu je značajka da nije impresioniran neoskolastikom. Druga je da ga osobito zanima teorija spoznaje.2 Prvi članak koji je napisao i u internom časopisu ponudio drugim studentima za raspravu nosio je naslov »Forma matematičkog zaključka« (1928.). Odmak od neoskolastičke filozofije očituje se u trećem objavljenom članku pod naslovom »Istinit sud i znanost« (1929.). U njemu se obazire na illative sense Johna Henryja Newmana, s očitim divljenjem prema 2

Usp. Frederick Crowe, Bernard J. F. Lonergan. Progresso e tappe del suo pensiero, Città Nuova Editrice, Roma, 1995., 32.

21

tom autoru koji je sve samo ne skolastičar. Tako smo došli i do treće Lonerganove intelektualne značajke: njegovi interesi daleko nadilaze teoriju spoznaje. Kao i u Newmanovu slučaju, teorija spoznaje treba postati poluga za indirektno mije­ njanje svijeta. Zanimaju ga društvo, kultura, povijesnost.

Naravno, Lonergan zna da mu ljudska ograničenost, ali i usredotočenost na redovničko poslanje, neće dopustiti da se obnovom kulture bavi po svome nahođenju, niti u mjeri u kojoj bi se želio baviti. Bit će zadovoljan ako uspije formulirati metodološke smjernice kako intelekt treba voditi osobu i čovječanstvo do cilja integralnog napretka.

Ovo je pogodan trenutak da kažemo nešto o Newmanu.

John Henry Newman (1801.–1890.) još je malo poznat hrvatskoj javnosti, a riječ je o teologu i filozofu koji je bitno oblikovao katoličku teologiju kao pravi preteča Drugoga vatikanskog sabora. Kao jedan od vođa tzv. Oksfordskog pokreta bio je protagonist teološke i kulturne obnove anglikanske zajednice u Velikoj Britaniji. Zaslužan je za obnovu interesa za ranokršćansku patrističku misao, a patristička ga je teologija konačno dovela u Katoličku crkvu. Iako su katolici tijekom povijesti nakupili mnoge prakse i vjerovanja koje je teško prepoznati u biblijskim izvorima, Newman je bio uvjeren da su upravo katolici očuvali najtočniju doktrinarnu povezanost s prvim stoljećima kršćanstva. Još kao anglikanac napisao je pionirsko djelo Ogled o razvitku kršćanskog nauka (1845.). Želio je tom knjigom pokazati na koji način se mogu dogoditi promjene u crkvenom nauku, a da se njegova istinitost u odnosu na biblijske i ranokršćanske izvore ne povrijedi. Ne mora svaki napredak u razumijevanju značiti 22

napuštanje izvornog nauka, kako su to protestanti prigovarali katolicima. Dapače, razvoj je nauka nuždan. Kad budemo govorili o Lonerganovoj teološkoj metodi, postat će jasno koliko je tema razvitka nauka važna i za njega. Teologija postoji radi povijesnosti Objave i kršćanske zajednice, a glavna joj je zadaća pronaći osnovu koja će jamčiti da se u povijesnoj i kulturnoj kontekstualizaciji očuva vjernost izvorima.

Nadalje, Newman je među prvima shvatio da se komunikacija kršćanske vjere u modernom dobu prosvjetiteljstva i romantičarskog post-prosvjetiteljstva ne smije svesti na samoobranu. Da je između vjere i razuma moguć i de facto se događa dijalog, katolici zastupaju od prvog stoljeća. Kulminacija tog dijaloga ostvarila se u srednjovjekovnoj teologiji.

U međuvremenu se dogodio protestantizam s radikalnom sumnjom u mogućnost takvog dijaloga i s negativnim stavom o vrijednosti naravi. Kad je prosvjetiteljska kritika tradicionalna kršćanska vjerovanja izvela pred sud razuma, tj. filozofije i novovjekovne prirodne znanosti, katolici su se ponovno mogli osloniti na svoje filozofske resurse. Newman ide korak dalje: sugovornik vjere nije samo filozofija, nego cjelokupna kultura, sa svime što ona uključuje. Tako se ni promocija vjere ne bi smjela osloniti isključivo na dokaze iz a priori racionalnosti. Razlog je taj što čin vjere nije samo razumski, nego uključuje sve što pogađa ljudski duh. Konačno, kaže on, »Vjerujemo jer ljubimo«.3 Zato teologija jest dijalog 3

John Henry Newman, Newman’s University Sermons: Fifteen Sermons Preached Before the University of Oxford, 1826–1843, SPCK, London, 1970., 232.

23

s kulturom, a evangelizacija je evangelizacija čitave kulture.

Ta augustinovska nota s obzirom na odnos spoznaje i volje (ljubavi) u činu vjere osobito će doći do izražaja u kasnim Lonerganovim djelima. Premda je Newman bio izvrstan apologet katolicizma, ubrzo se pokazalo da je u atmosferi mentalnoga opsadnog stanja u kojem se nalazila Katolička Crkva 19. stoljeća izgledao »preotvoren« za dijalog s modernim dobom. U svojevrsnoj izolaciji ipak je nastavio raditi na dijalogu vjere i kulture brojnim beletrističkim i znanstvenim spisima kao što su Ideja sveučilišta (1852.), Apologia Pro Vita Sua (1864.), i najvažnijim Gramatika pristanka (An Essay in Aid of a Grammar of Assent, 1870.). U svojevrsnom činu zadovoljštine papa Leon XIII. imenovao ga je kardinalom 1879., a papa Benedikt XVI. proglasio blaženim 2010. godine.

Već sama Newmanova osobnost sa svojim optimističnim interesom za dijalog vjere, razuma i kulture utisnula je trajan pečat na Lonergana. No tu su i konkretni utjecaji elemenata Newmanova nauka, osobito iz Gramatike pristanka. Središnja poruka tog djela jest da se temeljna religiozna vjerovanja mogu razumski opravdati, no da racionalnost ne funkcionira tako evidencijalistički kako su zamišljali prosvjetitelji.4 Sud ne donose percipirane danosti po automatizmu, nego pristanak daje osoba. Znanost je, stoga, puna ne-evidencijalistički stečenih vjerovanja, a racionalnost pristanka u običnim odlukama slijedi daleko kompleksniju dinamiku: »Um razmišlja 4

24

Klasični je tekst evidencijalizma William K. Clifford, »The Ethics of Belief« (1877), u: Lectures and Essays, ur. Leslie Stephen i Frederick Pollock, Macmillan, London, 1886., 339–363.

i kontrolira vlastito razmišljanje, a ne neki tehnički aparat rije­či i propozicija«.5 Presudnu ulogu i u teoretskoj i u praktičnoj racionalnosti ima sposobnost zaključivanja iz konkretnog na konkretno svojevrsnim reflektivnim zdravorazumskim instinktom koji Newman naziva illative sense (»smisao za izvod«). Uvodi i druge utjecajne distinkcije, kao što je ona između realnoga (iskustvenog) i pojmovnoga (teoretskog) raz­umijevanja, pri čemu iz prvoga nastaje realni pristanak (koji ima egzistencijalnu relevantnost za osobu), a iz drugoga teoretski pristanak (koji ima znanstvenu relevantnost). Svi ti elementi pojavit će se u Lonerganovoj filozofskoj misli, s dužnom nadogradnjom. Svakako, nećemo mnogo promašiti ako pretpostavimo da je u svakoj važnijoj točki Lonerganove filozofije i teologije veća vjerojatnost da ima Newmanova izravnog utjecaja negoli da ga nema.6

5

6

John Henry Newman, An Essay in Aid of a Grammar of Assent, Longmans, Green and Co., London, 1924., 268.

O Newmanovu utjecaju na Lonergana više u Michael Paul Gallagher, »Lonergan’s Newman: Appropriated Affinities«, u: Gregorianum 4/85, 2004., 735–756; David M. Hammond, »The Influence of Newman’s Doctrine of Assent on the Thought of Bernard Lonergan: A Genetic Study«, u: Method: Journal of Lonergan Studies 7/2 1989., 95–115; Edward Miller, »The Role of Moral Dispositions in the Cognitional Theories of Newman and Lonergan«, Thought 67, 1992., 128–147; George Worgul, »The Ghost of Newman in the Lonergan Corpus«, The Modern Schoolman 45, 1977., 317–332.

25

1.2. Formuliranje životnog projekta

Isusovci redovito poslije filozofije prekidaju studiranje prakjedan od som koja Bernard se nazivaLonergan »magisterij« (lat.je magister znači učitelj).

Naziv je varljiv: nije riječkatoličkih o učenju,teologa nego o poučavanju. Lonajutjecajnijih nergan se stoga vratio na Loyolagovornog College u Montreal (1930.– i filozofa engleskoga 1933.), ponovno u domovinu Kanadu. Čini se da je to za nj područja. bilo emocionalno teško razdoblje, osobito zbog nerazumijeKnjiga Uvid i metoda. Filozofija vanja s poglavarima, toliko da je proživio i krizu zvanja. Nije i teologija bernarda lonergana jasno je li to bio razlog ili posljedica krize, ali morao je ostati s jedne strane donosi uvod u u »magisteriju« tri godine umjesto uobičajene dvije. Tijekom njegovu misao,jeteuješkoli tematikom, tog vremena poučavao latinski, grčki, francuski, pristupom i jezikom prilagođena matematiku, mehaniku. Nešto vremena uspio je posvetiti čikrugu koji želebitno obilježiti, a bila tanju, i to širem djela koja će čitatelja ga intelektualno su iz područja antropologije, kulture, ekonomije, te ponovno upoznati njegove ideje.

S druge Platona i Augustina. strane, ona iznosi određenu Dosta sintezu važnu iulogu u svome intelektualnom razvoju interpretaciju u svrhu Lonergan čitateljeva pridaje i čitanju djela Platonov povijesnog i kritičkog nauk o idejama (1909.) Johna Alexandera Stewarta. To djelo postavlja pitaorijentiranja, osobito u kontekstu nje o mogućnosti interpretacije Platonova nauka o idejama suvremenih filozofskih i u svjetlu suvremene psihologije. Stewart tvrdi da je Platonov teoloških rasprava. nauk, pod Aristotelovim utjecajem, prebrzo i pretjerano preKnjiga semetafizike, ponajviše vodi seljen na područje a da se nismo pitali o njegovoj dijaloškim pristupom te nastoji empirijskoj utemeljenosti.

U podlozi teorije ideja nalaze se iz Lonerganove vizije iskustva i uvidi Platona znanstvenika, estetičara i religioznog mistika. Ideje nisu suhe apstrakcije, nego isu bogatije po emintelektualnog života, filozofije pirijskom teologije sadržaju iscrpsti od osjetilnih danosti, a dio te empirije ono najkorisnije očituje se uzaspoznavateljevu iskustvu divljenja: »’Vječna ideja’ čitateljstvo našega kulturnog objavljuje ambijenta se u nekomi epohe. dopadnom, bliskom ili lijepom objek26 Cijena 150 kn ISBN 978-953-11-1081-5