Teorije društvenog sjećanja

Uvod

1

Uvod

1

Uvod Barbara A. Misztal TEORIJE DRUŠTVENOG SJEĆANJA

1

Uvod PRIRUČNICI

SVEZAK 109

TEORIJE DRUŠTVENOG SJEĆANJA

2

Uvod

Barbara A. Misztal

TEORIJE DRUŠTVENOG SJEĆANJA

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2021.

3

Uvod Naslov izvornika Barbara A. Misztal, Theories of Social Remembering Original English language edition copyright 2003.

Open International Publishing Limited. All rights reserved.

Croatian language edition of Theories of Social Remembering by Barbara A. Misztal © Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2021. All rights reserved.

Recenzenti prof. dr. sc. Gordan Črpić doc. dr. sc. Tomislav Anić

Prijevod Jasna Ćurković Lektura Gordana Bašić Kedmenec Korektura Tihomir Hadži-Boškov Prijelom i oprema Marijan Tkalec

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja te Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d. o. o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1316-8 (tiskano izdanje) Tiskano u srpnju 2021.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001105394.

4

Uvod

U sjećanje na moju majku

5

Uvod

6

Predgovor

Predgovor urednika (engleskog) izdanja

Sociologija se temeljno bavi predmetom svojeg istraživanja, a to je društvo. U svjetlu brzih i korjenitih društvenih promjena kasnog 20. stoljeća, ona naširoko raspravlja o t ome jesu li naši teorijski referentni okviri prikladni za nove konfiguracije kulture, gospodarstva i društva.

Sociolozi se, osim toga, pitaju jesu li novije teorije – koje primjerice proučavaju »kulturni preokret«, poslijemodernu, dekonstrukciju, globalizaciju i identitet – adekvatno dokučile društvene procese u ovom tisućljeću. Jedan od ključnih problema koji oni promišljaju jest odnos između suvremenih društvenih problema i teorija s jedne strane, te klasičnog nasljeđa koje su nam ostavili Marx, Durkheim, Weber i Simmel, s druge strane. Sociologija i dalje ne zaboravlja svoje utemeljitelje, te je vrijednost klasične tradicije još uvijek istodobno snažna i problematična. Ona je snažna jer klasici pružaju bogat izvor uvida, koncepata i analiza koji se mogu dodatno razviti i na nov način protumačiti tako da dohvaćaju trenutačne probleme. No ona je i problematična jer je društveni svijet u kojem su klasici nastali u velikoj mjeri industrijsko, imperijalno i izrazito buržujsko europsko društvo prije Prvoga svjetskog rata. Kako možemo povezivati pojmove formirane u spomenutome miljeu s problemima globaliziranoga društvenog svijeta koji je poslijekolonijalan, poslijeindustrijski i koji je doživio kolaps sovjetskog socijalizma? Društvena teorija nastala u dvadeset i prvom stoljeću još 7

Predgovor

uvijek nastoji razumjeti sudbonosni suvremeni paradoks prema kojem ponovno oživljeni nacionalizam i privrženost religiji, koji ukazuju na napuknuti i raspršeni temelj netolerancije, prate rast globalizirane kulture, politike i ekonomije. Na koji bi prikladan način sociologija trebala rekonstruirati svoje shvaćanje identiteta, kulture, povijesti i društva?

To su samo od nekih glavnih izazova za sociologiju koje ovaj niz izdanja pod naslovom Theorizing Society želi istaknuti.

Ovaj niz nastoji prikazati načine preobrazbe teorija društva i načine na koje se pojavljuju suvremeni problemi. Svaka knjiga u nizu nudi sažet i aktualan pregled glavnih ideja, novosti i teorijskih pojmova u odnosu na temu koju proučava. Niz nastoji pružiti pregled najnovijih zbivanja u društvenoj teoriji, kao i sveobuhvatnu zbirku uvoda u glavna teorijska pitanja. Pojedina djela u nizu organizirana su u odnosu na teme kojima se bave, a koje odražavaju glavna područja poučavanja i istraživanja u suvremenoj teoriji društva: moderna, poslijemoderna, strukturalizam i poslijestrukturalizam; kultura i gospodarstvo; globalizacija; feminizam i seksualnost; pamćenje, identitet i društvena solidarnost. Ova djela žele biti pristupačna studentima, ali isto tako omogućavaju autorima da iznesu osobne i programske iskaze o stanju i budućem razvoju teorijski određenih područja.

Knjiga Barbare Misztal, pod naslovom Teorije društvenog pamćenja, bavi se ključnim pitanjima koje ističe ovaj izdavački niz. Glavna svrha ove knjige jest pružiti pregled teorija društvenog pamćenja i pokazati u kojoj mjeri one dovode u pitanje sociološka razumijevanja formiranja društvenih identiteta i sukoba. Iako je pamćenje ključno za sposobnost pojedinaca i skupina da sačuvaju vlastiti identitet tijekom vremena, u usporedbi s drugim znanstvenim disciplinama, poput psihologije, sociologija je posvetila prilično malo pozornosti ovoj temi (od Halbwachsova utjecajnog djela koje je objavljeno 1920.). Ipak, kako pokazuje Misztal, nakon pojave novih komunikacijskih medija, mjesta sjećanja, pokreta za očuvanje baštine i revizija nacionalnih povijesti u novim demokracijama u istočnoj Europi, Južnoj Americi i Južnoj Africi, u osamdesetima se događa eksplozija interesa za pamćenje. Ona tvrdi da u svijetu nakon hladnog rata, sva društva, a osobito ona koja su nedavno proživjela te8

Predgovor

ška »herojska« ili jednostavno kaotična razdoblja, nastoje tražiti istinu o svojoj prošlosti. Kako sociološke teorije pokušavaju rasvijetliti djelovanje kolektivnog pamćenja, ovo područje istraživanja ubrzano se širi na krilima tih novih pomaka u sociologiji, od proučavanja društvenih struktura i normativnih sustava prema proučavanju »prakse«, do rastućeg zanimanja za kulturu kao konstitutivnu simboličku dimenziju svih društvenih procesa.

U dalekosežnoj analizi teorija pamćenja kao društvenog i kulturnog procesa, Misztal ističe pitanja koja još uvijek nisu dobila zadovoljavajući odgovor. To uključuje pitanja o tome kako se društva sjećaju i zašto prošlost ima ikakvu važnost? Tko je subjekt koji se sjeća i kakva je priroda prošlosti? Kako bi pojam pamćenja bio koristan analitički pojam, Misztal drži da moramo dati smisao njegovoj individualnoj i kolektivnoj dimenziji. Ona prikazuje glavne teorijske pristupe i nastoji ih preispitati tako da vodi računa o dinamici procesa sjećanja. Razvijajući intersubjektivistički pristup, Misztal izbjegava društveni determinizam i viziju atomističkoga individualističkog društvenog poretka. Kolektivna pamćenja shvaća kao intersubjektivno konstituiran rezultat koji nastaje na temelju zajedničkog iskustva, ideja, znanja i kulturnih praksi kroz koje ljudi grade svoj odnos prema prošlosti. No sve su glavne »zajednice pamćenja« (nacije, etničke skupine i obitelji) pod utjecajem procesa društvene diferencijacije i globalizacije. Istodobno, propadanje tradicija i njihovo naknadno selektivno kreiranje, u društvenim okruženjima koja su sve više pluralna i fluidna, stvara vrlo složene odnose između pamćenja i povijesti, pamćenja i vremena, te pamćenja i mašte. Tako Misztal povezuje teoriju društvenog pamćenja koja se oslanja na klasične studije kao što je ona Halbwachsova, ali također »pamćenja« shvaća utjelovljenim djelovanjima pojedinaca u složenom svijetu. Jedna od posljedica tog shvaćanja jest da mjesta i simboli kolektivnih pamćenja, poput muzeja, spomenika i krajolika, sve više postaju sporni, pa stoga pamćenje treba promatrati kao proizvod višestrukih konkurentskih diskursa.

Shvaćanje pamćenja kao spornog područja od ključne je važnosti za razumijevanje posebnog karaktera moderne. Kako se čuvanje osobnog i kolektivnog pamćenja sve više čini anakronim, moderna se suočava s 9

Predgovor

»društvenom amnezijom« koja uzrokuje poremećaj između tradicionalnih i modernih oblika kulturnog prijenosa. To se također tiče načina na koji je to razdoblje na jedinstven način obilježeno traumom, ratovima, genocidom, a posebno holokaustom. Dok su pamćenje i politika pamćenja vrlo stari (a Misztal upućuje na tragove njihova pojavljivanja u drevnoj Grčkoj), ideja pamćenja kao lijeka za traume jest moderna, i ona se izrazito oslanja na jedinstven utjecaj Freuda. Povezivanje traumatskih sjećanja s borbom za pravdom, postavlja nove izazove za društva i potiče ih da pamte svoje kolektivne pogreške na putu prema pomirenju. Knjiga Teorije društvenog pamćenja donosi svježi uvid i sustavan teorijski prikaz ovoga novog područja, te pridonosi dubljem razumijevanju temeljnih teorijskih izazova koji se postavljaju pred sociologiju u ranom dvadeset i prvom stoljeću.

Larry Ray Profesor sociologije na Sveučilištu u Kentu

10

Uvod

Uvod

Ova knjiga istražuje djelovanje kolektivnog pamćenja predstavljajući teorije i istraživanja na tom području koje se ubrzano širi. Kao rezultat mnogih novijih istraživanja koja ispituju kako se kroz tekstove, slike, mjesta i iskustva, rađa, održava i reproducira društveno pamćenje, pojam kolektivnog pamćenja postao je jedna od važnijih tema kojima se današnje društvene znanosti bave. Iako se shvaćanja pojma pamćenja razlikuju, sve veći broj pristupa u raznim disciplinama priznaje važnost društvenih okvira i društvenog konteksta u procesu pamćenja. To nedavno buđenje zanimanja za pojam kolektivnog pamćenja u interdisciplinarnim i krosdisciplinarnim studijima pamćenja, pred sociologiju stavlja jedinstvenu priliku. Kako bi tu priliku mogli potpuno iskoristiti, najprije moramo poći od pregleda teorija društvenog pamćenja. Štoviše, ako je uloga sociologije istraživati različite načine na koje ljudska bića svijetu pridaju značenje (Trigg 2001:42), i ako je pamćenje ključno za našu sposobnost da trenutačnim okolnostima damo smisao, istraživanje kolektivnog pamćenja trebalo bi biti jedan od njezinih najvažnijih zadataka. Cilj ove knjige je, stoga, ispitati doprinos socioloških teorija našem razumijevanju djelovanja pamćenja, i procijeniti do koje su mjere ta proučavanja dovela u pitanje način na koji shvaćamo različite oblike kolektivnog pamćenja i njihovu ulogu u različitim društvima.

Proces pamćenja oduvijek je fascinirao ljude jer je riječ o našoj temeljnoj sposobnosti da pojmimo svijet. Pamćenje, jer ono »djeluje u 11

Uvod

svakom činu percepcije, u svakom činu intelekta, u svakom činu jezika« (Terdiman 1993:9), temeljni je preduvjet za našu spoznaju i refleksivni sud. Usko je povezano s emocijama jer se dio emocija tiče prošlosti i jer ih pamćenja prizivaju. Pamćenje je također izrazito važan element u shvaćanju što uopće znači biti čovjek, kako je ono središnji medij kroz koji se identiteti izgrađuju: »Posvemašnje odvajanje sebstva od pamćenja značilo bi potpuni gubitak sebe – i stoga svih aktivnosti za koje je smisao vlastitog identiteta važan« (Nussbaum 2001:177). Pamćenje može biti shvaćeno kao čuvar razlika, jer omogućava sjećanje i čuvanje naših različitih slika o sebi, koje mi usvajamo i gomilamo tijekom naših jedinstvenih života (Wolin 1989:40).

Ponovno buđenje zanimanja za pojam pamćenja u društvenim znanostima potaknuto je »komemorativnom groznicom« koja se događala osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. U tim desetljećima jedva je prošao mjesec dana, a kamoli godina, bez nekakvih proslava.

Taj začuđujući val zanimanja za društveno pamćenje može se objasniti nekim čimbenicima kao što je impresivan broj građanskih godišnjica (od dvjestote godišnjice Američke deklaracije o neovisnosti do pedesete godišnjice kraja Drugoga svjetskog rata), rastuće zanimanje za pamćenja etničkih skupina, ponovno raspirivanje debata o holokaustu i Vichyjevu režimu, te kraj hladnog rata, što je rezultiralo eksplozijom pamćenja koja su prethodno bila potisnuta (Kammen 1995a, Ashplant i sur., 2000a, 2000b). Među drugim trendovima koji su potaknuli današnju »opsjednutost pamćenjem« (Huyssen 1995.) jesu rastuća »autoritarna« uloga filmova koji nam pokušavaju reći kako je to »stvarno bilo«, rastuća važnost mjesta pamćenja za turiste i pokreta za očuvanje baštine, popularnost autobiografskog žarna te revizija nacionalne prošlosti i kulture u novim demokratskim državama istočne Europe, Južne Amerike i Južne Afrike, gdje razračunavanje s prošlim zlodjelima predstavlja važan dio javne rasprave.

Iako ćemo se vratiti na detaljnije prikazivanje čimbenika koji su odgovorni za vidljivost i važnost društvenog pamćenja u sociologiji i političkoj praksi, zasada je važno primijetiti da je »nedavna strast za pamćenjem« (Norra 1996a) utemeljila društveno pamćenje kao jedan od 12

Uvod

najvažnijih diskursa koji se sve više koristi u društvenim znanostima, ne samo kako bi se objasnila prošlost već i kako bi se istražila sadašnjost.

Visok status diskursa o pamćenju može se promatrati kao rezultat tri opća trenda. Prvo, može se promatrati kao posljedica prirode današnje intelektualne kulture koja sve više prihvaća obrazac »eksplanatornog pluralizma« (Kammen 1995a). Drugo, trenutačni interes za pamćenje može se objasniti rastućom upotrebom prošlosti kao platna na kojem različite grupe projektiraju svoje kontradiktornosti, kontroverze i konflikte kroz objektivne forme (Huyssen 1995). Naposljetku, ubrzano širenje studija pamćenja utjecalo je na porast zanimanja sociologije za kulturalno posredovane kategorije razumijevanja, što je već bilo započeto razvojem kulturalnih studija. Ta tri trenda, u kontekstu razvoja elektroničkih medija i umjetnog skladištenja pamćenja, osiguravaju popularnost pojma pamćenja u sociološkim tekstovima. Poistovjećivanje pamćenja i kulture usmjerava našu potragu za izvorom stabilnosti i konzistentnosti pamćenja – najprije prema »shematskoj organizaciji, koja čini neke ideje ili predodžbe dostupnijima od drugih, i drugo, prema znakovima koji su sadržani u psihičkom i društvenom okruženju« (DiMaggio 1997:267). Stoga, suvremeniji znanstvenici shvaćaju proces izgradnje pamćenja kao društveni i kulturni proces te analiziraju ciljeve i djelovanja institucija koje su odgovorne za konstrukciju pamćenja, dok istodobno propituju objekte, mjesta i prakse u koje je ugrađeno kulturno pamćenje.

Budući da sjećanje »nije ništa drugo nego pronalaženje onoga što je skriveno u pamćenju« (Albert Veliki, citirano u Draaisma 2000:35), proučavanja sjećanja nisu ništa drugo nego istraživanja pamćenja. Sjećanje je, piše Draaisma, proces istraživanja skrivene prirode pamćenja.

Tijekom stoljeća svakodnevni jezik ljudima je pružao različite usporedbe koje, kroz miješanje slike i jezika, mogu opisati složenost pamćenja i zaboravljanja. Te su analogije, poput špilja, labirinata, pećina, rudarskih okna, uvijek bile popraćene nizom strategija koje su osiguravale bolje pamćenje. Razni postupci koji su se poduzimali kao pomoć pamćenju odražavaju tehnike tog vremena. Umjesto mnemoničkih sredstava koja su osnaživala pamćenja kod starih Grka ili čvorova zavezanih na ru13

Uvod

bovima maramica koji su našim bakama pomagali da ih podsjete na nešto, mi se sada oslanjamo na izvanjska sredstva kao što su knjižnice, elektronički dnevnici i internet. Također koristimo razne ambleme pamćenja: od krunice, koju je nosila Ofelija u Shakespeareovu Hamletu (čin IV, scena V) do crvenih makova koji simboliziraju naše sjećanje na žrtve i veterane Velikog rata. O složenosti procesa pamćenja kroz razne su metafore također promišljali filozofi i znanstvenici tijekom stoljeća, od Platonove voštane ploče do Lockeova »skladišta ideja«, preko Freudova »čarobnog bloka za pisanje«, koji ujedno briše i zadržava tragove onoga što nestaje, do današnje usporedbe pamćenja s umjetnom kompjuterskom memorijom (Sutton 1998:13-19). Iako je pamćenje od 19. stoljeća naovamo postalo predmet znanstvenog istraživanja, ipak nam to široko i interdisciplinarno područje studija pamćenja (memory studies) niti bilo koji drugi sistem promišljanja, još uvijek ne nude potpunu sliku o ljudskom pamćenju. Osim opće suglasnosti o tome da je pamćenje složen i teško dohvatljiv fenomen, znanstvenici – koji su se, u usporedbi s umjetnicima i filozofima, počeli baviti temom pamćenja tek nedavno – još nisu dali potpuno, integrirano objašnjenje kako pamćenje djeluje. Dok znanstvene ideje općenito trebaju više vremena da prodru u sloj svakodnevnog društva, umjetnici, koji su uvijek bili opčinjeni pamćenjem, čini se da su bolje shvatili dubine pamćenja, ali i popularizirali svoje prodorne uvide o djelovanju pamćenja.

Dublje i značajnije razumijevanje djelovanja pamćenja dugujemo kreativnom pisanju, posebno romanu, koji može pružiti unutarnji, autentični objektivni iskaz o prošlosti, i koji nam omogućuje da tu prošlost shvatimo (Bakhtin 1981.). Jedan od najboljih opisa složenosti procesa pamćenja, shvaćen kao čin prikazivanja prošlosti kroz pamćenje, može se pronaći u romanima kasnog 19. i ranog 20. stoljeća. Ovdje je dovoljno spomenuti utjecaj Proustova poznatog remek-djela Remembrance of Things Past / U potrazi za izgubljenim vremenom (1922.; 1989.). Freud, koji je imao jedinstven utjecaj na pamćenje i koji je jednodušno priznat kao jedan od začetnika ideje da prošlost nastavlja oblikovati sadašnjost, prkosio je disciplinarnim granicama koje razdvajaju književno i znanstveno shvaćanje. Iako je sociologija imala veliku ulogu u proučavanju 14

Uvod

procesa pamćenja, sve do nedavno tema društvenog pamćenja općenito je pobuđivala malo pozornosti u društvenim znanostima. Budući da se pamćenje shvaćalo karakterističnim za društva u kojima običaj ili tradicija imaju odlučujuću ulogu, a s obzirom da se sociologija od svojih početaka zanimala uglavnom za društva koja veći naglasak stavljaju na promjenu, uloga društvenog pamćenja nije bila važan subjekt socioloških rasprava. Takvo stanje imamo sve do razvoja durkheimovske perspektive koja naglašava ulogu komemorativnih simbola i rituala u kristaliziranju prošlosti i održavanju reda i solidarnosti. Iako se Durkheim (1925., 1973.) direktno bavio pamćenjem samo u svojoj raspravi o komemorativnim ritualima i u odnosu na tradicionalna društva, on naglašava da svako društvo odražava i zahtijeva smisao kontinuiteta u odnosu na prošlost. Maurice Halbwachs (1926., 1950.) dalje je razvio Durkheimovu ideju o važnosti smisla kolektivnog identiteta koji jača kroz našu povezanost s prošlošću. On je kolektivno pamćenje shvaćao kao zajednički društveni okvir individualnih prikaza prošlosti te je, u Durkheimovu stilu, naglašavao da koherentnost i složenost pamćenja uglavnom odgovara koherentnosti i složenosti na društvenoj razini te da je ta prividno individualna sposobnost zapravo kolektivni fenomen.

Ipak, unatoč mnogim tumačenjima o ulozi pamćenja u društvenom životu, i unatoč Halbwachsovoj raspravi o tom pojmu, teško je u sociološkim tekstovima pronaći točnu definiciju pamćenja ili eksplicitan iskaz o tome kako se mi prisjećamo prošlosti. Kolektivno pamćenje čini se da nema neovisan položaj, već prije ima status prolaznog pojma ili rezidualnog pojma. Osim toga, zbog njegove središnje uloge u društvenom životu, pojam društvenog pamćenja imao je važnu ulogu u društvenim znanostima, iako to uvijek nije bilo eksplicitno formulirano. Primjerice Weber (1978.), koji jedva da je spominjao pamćenje, inzistirajući na zahtjevu za legitimiranjem tradicije, ukazuje na odnose između kolektivnog pamćenja i moći. Mead je (1932.) tvrdio da je jedino sadašnjost realna, dok se prošlost stalno konstituira u sadašnjosti i kroz sadašnjost.

Na tragu durkheimovske poveznice između pamćenja i društvenog poretka, Shils je (1981.) naglasio povezanost između kolektivnog pamćenja i izgrađivanja tradicije te je tvrdio da kultura ovisi o lancu pamćenja ili 15

Uvod

tradiciji, koja se razumije kao spremište naslijeđenih shvaćanja, značenja i vrijednosti koje su bitne za naš društveni poredak. Dok takav pristup razlikuje društveno pamćenje od aktualnoga misaonog procesa bilo koje pojedinačne individue, on naglašava važnost društvenog pamćenja kao usko povezanog s jedinstvom društva te shvaća kolektivno pamćenje kao jamac društvenog identiteta koji se temelji na ritualnim kolektivnim simbolima. Nešto poslije, Giddens (1984.), koji se ne oslanja isključivo na taj pojam, tvrdi da su društvene strukture tragovi pamćenja koji se stalno oprimjeruju u društvenim praksama, ili drugim riječima, koji postoje u pamćenju obrazovanih aktera.

Ono što nedostaje u svim tim primjerima jest direktan i dosljedan odgovor na pitanje o tome kako se društva sjećaju i zašto je prošlost zbog bilo čega važna. To je iznenađujući nedostatak, posebno ako primijetimo da su se sociološke teorije bavile kontinuitetom i mijenom koji podrazumijevaju prolaženje vremena. No zahvaljujući činjenici da sociologija sve više postaje svjesna problematike vremena (vidi poglavlje 5) i zahvaljujući objavljivanju Connertonove knjige How Societies Remember / Kako se društva sjećaju (1989.), koja se izravno bavi pitanjem kolektivnog pamćenja (vidi Poglavlje 4), naziru se znakovi promjene. Taj vremenski preokret u sociologiji, koji pozornost usmjerava na pitanje kako i na taj način povezuje sinkroniju i dijakroniju, omogućava lakše proučavanje mehanizama pomoću kojih društva inkorporiraju prošlost u sadašnjost. Nastala istraživanja ipak su još na udaru kritike, jer su mnogi od tih radova obojeni društvenim determinizmom Halbwachsove studije o pamćenju. S druge strane, istaknuta istraživanja kognitivne psihologije također su na udaru kritike zbog zanemarivanja društvenog konteksta pamćenja, i zbog previđanja društvenih pravila pamćenja koja nam govore što bismo trebali pamtiti, a što zaboraviti. Kako bismo nadišli individualističku sklonost psiholoških teorija i društveni determinizam mnogih socioloških studija, ova knjiga nastoji prikazati tradicionalna i novija tumačenja ideje kolektivnog pamćenja.

Temeljno pitanje koje zahtijeva pojašnjenje jest ono tko je subjekt pamćenja i koja je priroda prošlosti. Na tragu tumačenja mnogih autora, u ovoj knjizi tvrdimo da moramo zadržati smisao i individualne i ko16

Uvod

lektivne dimenzije kako bi pojam pamćenja bio koristan analitički koncept (Funkenstein 1993., Schudson 1997., Zerubavel 1997., Prager 1998., Sherman 1999.). Da upotrijebimo Funkensteinovu (1993.) instruktivnu usporedbu, društva se ne sjećaju na isti način kao što niti plešu na isti način. Individualno ili pojedinačno pamćenje oblikuje se unutar društvenog konteksta – potiče ga društveni poredak, upotrebljava se u društvene svrhe, upravljaju i usmjeravaju ga društveno strukturirane norme i obrasci, i stoga sadrži puno toga što je društveno (Schudson 1995., Zerubavel 1997.). Takva perspektiva koja ističe da je pojedinačno pamćenje društveno organizirano ili društveno posredovano, naglašava društvenu dimenziju ljudskog pamćenja, ali pritom naglašava da ono nije nužno izravna projekcija kolektivnog pamćenja. Drugim riječima, glavna pretpostavka intersubjektivističke sociologije pamćenja jest da je pamćenje pojedinca više od osobnog čina. Intersubjektivistički pristup, čiji će cjeloviti značaj postati jasniji tijekom cijele knjige, zagovara proučavanje društvenog konteksta u koji su ugrađena čak i ona najosobnija pamćenja, te istražuje društveno oblikovanje pamćenja tako što propituje uvjete i čimbenike koji omogućuju zajedničko pamćenje, kao što su jezik, rituali, komemorativne prakse i mjesta pamćenja.

Prelazeći sada na pitanje o prirodi prošlosti, na tragu Sartreove teorije, možemo reći da prošlost nije gotova ili završena. Ona je, poput sadašnjosti, do neke mjere također dio društvene stvarnosti »koja, iako daleko od toga da bude apsolutno objektivna, ipak nadilazi našu subjektivnost i stoga je dijelimo zajedno s onima koji nas okružuju« (Zerubavel 1997: 81). Prošlost nije tek samo arhivirana u pamćenju »već se ona treba artikulirati kako bi postala pamćenje« (Huyssen 1995: 3). Taj neizbježni jaz između iskustva nekog događaja i pamćenja na taj događaj, ispunjava naša kreativna interpretacija prošlosti, i upravo je to pamćenje. Štoviše, mi prizivamo i pamtimo prošlost koja je za nas prošla kroz različite kulturne prakse i oblike, što nadalje upućuje na društvenu konstrukciju prošlosti jer je pamćenje smješteno unutar širokog raspona kulturnih navika, institucija i artefakata (Schudson 1995: 346-7).

Novije sociološke teorije o pamćenju sve više obilježuje stajalište da je pamćenje intersubjektivno konstituirano – to znači da je pojedinac 17

Uvod

onaj koji se sjeća, dok se njegovo ili njezino pamćenje oblikuje kroz ono što ta osoba dijeli s drugima, a to je zapravo uvijek pamćenje intersubjektivističke prošlosti, prošlog vremena koje prolazi u odnosima s drugim ljudima. Prateći taj razvoj, ova se knjiga ponajprije bavi društvenim aspektom pamćenja i rezultatima toga društvenog iskustva – odnosno, prikazom prošlosti kroz cijeli niz ideja, znanja, kulturnih praksi, rituala i spomenika kroz koje ljudi izražavaju svoje stavove prema prošlosti i koji sačinjava njihov odnos prema prošlosti.

Pregled knjige Knjiga se sastoji od šest poglavlja, od kojih su prva dva posvećena tumačenju koncepata o procesu pamćenja te analiziranju funkcija pamćenja i povijesti pamćenja. Poglavlja 3 i 4 istražuju i raspravljaju o teorijama društvenog pamćenja, a poglavlja 5 i 6 proučavaju pamćenje unutar šireg područja društvenih znanosti te se bave glavnim područjem studija pamćenja (memory studies). Nakon kratkog zaključka, rječnik pojmova pruža sažet i aktualan pregled razvoja važnih teorijskih pojmova.

Poglavlje 1 bavi se pitanjima koja se tiču funkcija i oblika pamćenja. Nakon kratkog predstavljanja različitih oblika i vrsta pamćenja, raspravlja se o sociološkoj definiciji pamćenja i značenju kolektivnog pamćenja u modernim društvima. Kolektivno pamćenje definira se kao prikaz prošlosti, koji istodobno dijeli cijela skupina te koji definira njezin skupni identitet, daje smisao njezinoj sadašnjosti i viziju njezinoj budućnosti. U istom poglavlju propituje se društvena konstrukcija pamćenja kroz zajednice i institucije pamćenja. Poglavlje završava s raspravom o razvoju statusa pamćenja, te zaključuje da se promjena u reputaciji koje ima pamćenje može povezati s kulturnom promjenom koja se shvaća kao rezultat napretka komunikacijskih sredstava i transformacije tehnika moći.

Kako bi se objasnile promjene u odnosu na status koji ima pamćenje, Poglavlje 2 ukratko istražuje kako je ta promjena u sredstvima 18

Uvod

komunikacije i društvene organizacije utjecala najprije na kulture. Ono donosi povijest pamćenja tako da ukazuje na promjene koje se tiču pomagala pamćenja, od vizualnih mnemoničkih tehnika, preko pisma i tiska, do današnjih kompjuterskih metoda pohranjivanja, prijenosa i konstrukcije pamćenja.

Poglavlje 3 donosi sažetak glavnih teorija o društvenom pamćenju.

Započinje s Halbwachsovom teorijom društvenog pamćenja koja se nadovezuje na Durkheimovu perspektivu. Nakon toga knjiga donosi pregled drugoga utjecajnog pristupa, koji je poznat kao izmišljena tradicija (invention of tradition), ili kao prezentistički pristup. Taj pristup opisuje kako se konstituira ili ponovno prisvaja društvena prošlost kako bi služila aktualnim društvenim interesima i potrebama. U ostatku poglavlja kritički se procjenjuje pristup koji ćemo nazvati popularno pamćenje (popular memory) a koji istražuje kako, kada i zašto neki društveni događaji imaju više izgleda da postanu dio popularnog ili neslužbenog pamćenja.

Na koncu tog poglavlja propituju se noviji radovi o društvenom pamćenju i ukazuje na društvene i institucionalne odnose u produkciji pamćenja, te se zaključuje da se pamćenje stalno restrukturira u pregovaračkom procesu kroz vrijeme, a nipošto nije mehaničko ili stabilno.

Poglavlje 4 bavi se pitanjem prirode pamćenja istražujući na koji je način kolektivni konsenzus povezan s aktualnim misaonim procesom svake pojedinačne osobe. Ovo poglavlje raspravlja o utjelovljenom pamćenju kao i o tome što neko pojedinačno pamćenje čini društvenim. Također se propituje uloga generacija i značenje tradicije, kao lanca pamćenja, u procesu oblikovanja pamćenja.

Poglavlje 5 ispituje složeni odnos između studija društvenog pamćenja i historiografije, filozofije i psihologije te zagovara potrebu interdisciplinarnosti unutar studija pamćenja. Također ovo poglavlje sugerira izgradnju dubljeg shvaćanja društvenog pamćenja, i to na način da se temeljito integriraju različiti vokabulari i ideje u kontinuitetu sa sociološkom tradicijom u proučavanju pamćenja. Na koncu poglavlje donosi ilustraciju sukoba oko pamćenja.

Završno, zadnje poglavlje, koje je posvećeno ispitivanju glavnih trendova u proučavanju pamćenja u društvenim znanostima, pruža 19

Uvod

pregled četiri najvažnija područja istraživanja. Prvi odjeljak bavi se istaknutim komemorativnim aktivnostima koje zadnjih godina proučavaju brojne studije o pamćenju rata, komemorativnim ritualima te javnim i osobnim pamćenjima sukoba. S obzirom na veliko zanimanje za temu identiteta u nedavnim sociološkim tekstovima, sljedeći odjeljak bavi se rastućim brojem studija koje pokušavaju rasvijetliti povezanost između pamćenja i identiteta te prilike u kojima nastaju stavovi prema prošlosti različitih skupina u različitim razdobljima njihove prošlosti. Na tragu studija o pamćenju i traumi, knjiga raspravlja o pamćenju holokausta i propituje na koji način te studije objašnjavaju promjene različitih država u poslijeratnim godinama u odnosu na stavove o holokaustu. Noviji pokušaji objašnjenja zašto su neki društveni događaji pogodniji za stvaranje društvenog pamćenja također pridonose studijama koje povezuju pamćenje i društvenu pravednost. Zaključni odjeljak bavi se pitanjem retrospektivne pravde te pokazuje kako i zašto novi demokratski režimi stvaraju nova pamćenja i uz pomoć pravnog sistema ukazuju na zlodjela počinjena u prošlosti.

Budući da se prakse pamćenja sve više shvaćaju kao središnje obilježje suvremenih kultura, studije društvenog pamćenja postaju važan dio istraživanja glavnih problema i napetosti suvremenog društva. Stoga se može zaključiti da studije kolektivnog pamćenja pružaju važan uvid u opću teoriju o moderni.

Preporučena literatura: OLICK, J. K. i ROBBINS, J. (1998.) Social memory studies, Annual Review of Sociology, 24(1): 105–41.

ZELIZER, B. (1995.) Reading the past against the grain, Critical Studies in Mass Communication, 12: 214–39.

ZERUBAVEL, E. (1997.) Social Mindscape: An Invitation to Cognitive Sociology. Cambridge, MA.: Harvard University Press.

20

Oblici i funkcije pamćenja

Poglavlje 1

Iskustvo pamćenja

Oblici i funkcije pamćenja »Sve što se događa ima značenje jer postaje dio pamćenja.« (Milosz 2001.)

Ljudska sposobnost da sabere činjenice, događaje ili osobe i zadrži ih u pamćenju, već dugo vremena okupira mnoge znanstvenike i umjetnike. Ipak, uzimajući u obzir različitosti osobnog pamćenja (u rasponu od pamćenja neke emocije, preko pamćenja mjesta na koje smo ostavili ključeve automobila, ili pamćenja načina na koji pokrenuti alat za provjeru pravopisa na kompjutoru, ili pamćenja datuma bitke kod Hastingsa ili izgleda nečije kćeri), čini se gotovo nemogućim pronaći zajednički nazivnik tog procesa. Štoviše, kako taj zadatak uključuje sažimanje ili ponovno pisanje prošlosti, pamćenje je složen, ali pogrešiv sistem pohranjivanja informacija (Baddeley 1989: 51). Zbog teškoće analiziranja pamćenja, trebali bismo tu suosobnost promatrati kao neku vrstu aktivnog usmjerenja prema prošlosti, kao čin »promišljanja stvari u njihovoj odsutnosti« (Warnock 1987: 12). Kada proces pamćenja poimamo kao »iskustvo pamćenja« (Warnock 1987.), mi zapravo mislimo na 21

Prvo poglavlje – Iskustvo pamćenja

jedinstvenost pamćenja kao »dijaloga s prošlošću« (Benjamin, citiran u Lash 1999.).

Pamćenje ima puno oblika i djeluje na puno različitih razina: stvari kojih se sjećamo su različite, a i prisjećamo ih se iz različitih razloga. Primjerice, postoji pamćenje kako voziti bicikl, koje definiramo kao proceduralno pamćenje; postoji također pamćenje činjenica kao primjerice da taj bicikl ima dva kotača i katkad zvono, što definiramo kao deklarativno ili semantičko pamćenje (Baddedly 1989: 35-46). Drugi tip pamćenja je osobno pamćenje ili autobiografsko pamćenje, koje podrazumijeva način na koji drugima i sebi pričamo svoju životnu priču. Iako autobiografska pamćenja nisu nužno točna, ona su »uglavnom podudarna s nečijim znanjem o samom sebi, životnim temama ili vlastitim smislom« (Barclay i DeCoote 1988: 92). Kada govorimo o kognitivnom pamćenju, mislimo na prisjećanje značenja riječi i stihova: »Za ovakvo pamćenje nije nužno da je objekt pamćenja dio prošlosti, već da je osoba koja se prisjeća nečega zapravo to susrela, iskusila ili naučila u prošlosti« (Connerton 1989: 23). Imamo još jednu vrstu pamćenja, a to je pamćenje navika, koje se odnosi na našu sposobnost da reproduciramo određene radnje, a što je ujedno najvažnije ako se želimo pridržavati propisa i pravila. Navika je način upisivanja prošlosti u sadašnjost, kao sadašnjost. U tom slučaju, pamćenje podrazumijeva obično znanje koje nam omogućuje da se prisjetimo znakova i vještina koje koristimo u svakodnevnom životu. Ta vrsta pamćenja, kao i sve navike, nalazi se pohranjena u tjelesnom držanju, aktivnostima, tehnikama i gestama.

Shvaćajući pamćenje kao ono koje se »prenosi na ne-tekstualne i ne-kognitivne načine« (Connerton 1989: 102), možemo analizirati društveno sjećanje kroz proučavanje komemorativnih rituala.

Habitualno pamćenje (habit – memory) razlikuje se od drugih tipova pamćenja jer ono omogućuje da kroz naše djelovanje prošlost postane sadašnjost, dok druge vrste pamćenja donose prošlost u sadašnjosti na način da prošlost ostaje kao prošlost – odnosno, mi je se prisjećamo.

Ukazujući na razlike prošlosti u odnosu na sadašnjost, pamćenje podvrgava prošlost reflektivnoj svijesti i kritičkoj refleksiji te omogućava da oblikujemo smisleni slijed narativa. Iako pamćenje, kao i naviku, može22

Oblici i funkcije pamćenja

mo razumjeti kao trajno nastojanje da se održi i rekonstruira društvena stabilnost, ono je, za razliku od navike, također »vrlo aktivan, naporan proces« (Young 1988: 97). Dok se prisjećamo, mi namjerno i svjesno prošlost vraćamo natrag u svijest, te što god pamćenje »usmjerava u svijest, ono treba biti organizirano po nekim obrascima koji osiguravaju neku vrstu trajnog smisla u stalno promjenjivoj sadašnjosti« (Young 1988: 97-8). Stoga pamćenje kao upravljanje znanjem ili organiziranje prošlosti u obliku naracije, poštuje pravila i konvencije narativa.

Primjerice, uspješni narativi o prošlosti moraju imati početak i kraj, zanimljivu priču i istaknute heroje. Činjenica da takvo memoriranje nije lišeno društvenih prisila i utjecaja, ukazuje na važnosti drugog tipa pamćenja – odnosno kolektivnog ili društvenog pamćenja, koje je ujedno naša glavna tema u ovoj knjizi.

Ova knjiga bavi se sličnostima između načina na koji ljudi pridaju smisao njihovim zajedničkim pamćenjima. Ona zauzima intersubjektivistički pristup koji izbjegava teorije ukorijenjene u socijalnom determinizmu (koje pojedinca posve podvrgavaju kolektivu) i teorije individualističkog, atomističkog društvenog poretka (koje niječu važnost komunikativnih odnosa između ljudi i njihovu društvenu ukorijenjenost).

Glavna pretpostavka ove knjige jest da je pamćenje pojedinačni umni čin, iako je ono dio kulture i ograničeno društvenim kontekstom. Stoga intersubjektivističko tumačenje pamćenja podrazumijeva da – unatoč tome što je pamćenje društveno organizirano i posredovano – pojedinačno pamćenje nije nikada potpuno konvencionalizirano i standardizirano. Osobe koje su zajedno iskusile neke događaje nemaju identično pamćenje jer se svaka od njih sjeća na drugačiji način i priziva drugačije asocijacije. Odnos između kolektivnog i individualnog pamćenja može se usporediti s odnosom između jezika (langue) i govora (parole), kako je to objasnio Saussure (Funkenstein 1993: 5-9). Jezik, kao kolektivni proizvod, razlikuje se od mnogostrukih načina na koje se događa pojedinačni govorni čin; stoga je jezik, kao i kolektivno pamćenje, idealizirani sustav. Razlike u pojedinačnim pamćenjima, koje se mogu usporediti sa slobodom koju imamo pri korištenju jezika u određenom govoru, izražavaju stupanj do kojeg određena kultura svjesno dopušta 23

Prvo poglavlje – Iskustvo pamćenja

promjene i mogućnost da narator unosi promjene u sadržaje, simbole i strukture kolektivnog pamćenja.

Naglašavajući intersubjektivnost pamćenja, sociologija pamćenja tvrdi da je kolektivno pamćenje grupe »prilično različito od ukupnog zbroja osobnih uspomena različitih pojedinačnih članova, jer uključuje samo one uspomene koje svi oni zajednički dijele« (Zerubavel 1997: 96).

Kolektivno pamćenje, kao integracija različitih osobnih prošlosti u jednu zajedničku prošlost koje se svi članovi zajednice kolektivno sjećaju, može se ilustrirati pomoću američkog kolektivnog pamćenja Vijetnamskog rata, koje je više »nego agregat svih uspomena pojedinih Amerikanaca koje su povezane s ratom« (Zerubavel 1997: 96). Štoviše, istaknuto mjesto koje Vijetnamski rat (prije nego, npr. Korejski rat) zauzima u sjećanjima Amerikanaca također ukazuje na to da je podjela prošlosti u »pamtljive« i »zaboravljive« događaje društvena konvencija, jer je društvo ono koje diktira čega ćemo se sjećati te kako i kada ćemo se sjećati.

Pamćenje je društveno jer svako pamćenje postoji u odnosu s onim što dijelimo s drugima: jezik, simboli, događaji, te društveni i kulturni kontekst. Mnoga istraživanja pokazuju da je pamćenje intersubjektivistički konstituirano jer se temelji na jeziku i na vanjskoj ili unutarnjoj jezičnoj komunikaciji s drugima koji su nam važni (Paez i sur., 1997: 155).

Način na koji se sjećamo pod utjecajem je nad-individualne kulturne konstrukcije jezika, koja je po sebi uvjet da možemo dijeliti pamćenja, jer je pamćenje »društveno samo ako se može prenositi i biti prenošeno, pamćenje se prvo treba artikulirati« (Fentress i Wickham 1992: 47).

Kada se od prošlosti načini priča, pamćenja su pojednostavljena te »pripremljena, planirana i izvježbana na društvenoj i pojedinačnoj razini« (Schudson 1995: 359). Svako nastojanje narativa da postane dio javne sfere društveno je strukturirano: »Unutar javne domene, vjerojatnije je da će se prenijeti bilježenje kao i aktivno prerađivanje prošlosti koja se dogodila u prestižnijim, društveno konsenzualnim institucijama nego one koja se dogodila na rubu ili onkraj konvencionalnih organizacija« (Schudson 1995: 395). Za ilustraciju društvenosti pamćenja i utjecaja dominantnih diskursa na pamćenje, može dobro poslužiti Zerubavelov (1997: 12) primjer kognitivne bitke protiv pamćenja, koja se uglavnom 24

Oblici i funkcije pamćenja

događa između društvenih »polja«, a ne jednostavno između pojedinaca. Činjenica da glavne promjene u načinu na koji mi vidimo prošlost uglavnom odgovaraju glavnim društvenim preobrazbama koje utječu na cijelu mnemoničku zajednicu, kao što su pokazale mnoge studije promjena u stavovima prema prošlosti u postkomunističkim zemljama nakon raspada komunizma (Szacka 1997.), također pruža dokaz kako je pamćenje više nego osobni čin i da priroda političke moći može utjecati na sadržaj naših pamćenja.

Pamćenje je također društveno jer se prisjećanje ne događa u društvenom vakuumu. Mi se sjećamo kao članovi društvenih skupina, a to znači pretpostavljanje i internaliziranje zajedničkih tradicija i društvenih događaja koje dijele naši kolektivi. Pamćenje se ne može ukloniti iz našega društvenog konteksta, jer kad god se nečega sjećamo – primjerice, našeg prvog dana na sveučilištu – mi se također prisjećamo i društvenih okolnosti u kojima se taj događaj zbio: grada, sveučilišta, prijatelja i tako dalje. Štoviše, kolektivna pamćenja sadrže zajedničke društvene okvire individualnih pamćenja, jer pamćenja s nekim ljudima dijelimo dok s nekim drugima ne dijelimo, i obrnuto – na ono čega se sjećamo utječe i to s kim, zbog čega i kada se sjećamo. Nadalje, pamćenje je društveno jer je čin pamćenja po sebi interaktivan, potaknut kulturnim artefaktima i znakovima koji se koriste u društvene svrhe te se čak odigrava združenom aktivnošću (Schudson 1997.).

U današnjim društvima, koja »više nisu društva pamćenja« (Hervieu-Lager 2000: 123), društveno pamćenje ne odnosi se samo na živuće pamćenje već i na organizirane kulturne prakse koje nude različite načine razumijevanja svijeta, i pružaju ljudima vjerovanja i mišljenja koja usmjeruju njihova djelovanja. Budući da moderna društva pate od amnezije, svjedočimo preobrazbi živućeg pamćenja u pamćenje koje oblikuju i podržavaju institucije (Assman 1995.). Kulturno pamćenje, pamćenje koje je institucionalizirano kroz sredstva kulture, jest »ugrađeno u objektivizacije koje pohranjuju značenja na zgusnut način« (Heller 2001:1031). Kao »pamćenje koje nastaje izvan mjesta formalnih povijesnih diskursa a ipak… je povezano s kulturnim proizvodima i natopljeno kulturnim značenjem (Sturken 1997: 3), kulturno pamćenje 25

Prvo poglavlje – Iskustvo pamćenja

odnosi se na pamćenja ljudi izgrađena na temelju kulturnih obrazaca i prema kulturnim obrascima koji su dostupni za korištenje kako bi ljudi izgradili svoje odnose prema prošlosti (Schudson 1995: 348). Ti kulturni obrasci distribuiraju se kroz društvene institucije i kulturne artefakte kao što su filmovi, spomenici, statue, suveniri i tako dalje.

Kulturno pamćenje također je ugrađeno u prakse koje se redovito ponavljaju, komemoracije, ceremonije, festivale i rituale. Budući da individualna pamćenja »podržavaju društvene i kulturne prakse pamćenja«, kulturno pamćenje može postojati neovisno o njegovim nositeljima (Schudson 1995: 347). Kulturno pamćenje, kao pamćenje koje se izgrađuje preko sredstava kulture, blisko je Warburgovu pojmu »društvenog pamćenja« kao onog koje se prenosi preko vizualnih slika (Assman 1995.) – pojam koji je posebno popularan u brojnoj literaturi koja se tiče muzeja, spomenika, skulptura i kulturnih festivala u umjetnosti i kulturnoj povijesti.

Ovaj pristup, stoga, ukazuje na to da kolektivno pamćenje nije ograničeno na prošlost koju dijelimo s drugima, već također uključuje prikaze prošlosti koji su ugrađeni u razne kulturne prakse, posebno u simbolizam komemoracija. Kolektivno pamćenje nije samo ono čega se ljudi uistinu sjećaju kroz svoje vlastito iskustvo, ono također podrazumijeva konstruiranu prošlost koja je dio kolektiva. Primjerice, iako se građani Quebeca, čije registracijske oznake ponosno izjavljuju »Sjećam se«, zapravo ne sjećaju francuske kolonijalne države, ta je prošlost temeljni element nacionalnog pamćenja Quebeca. Stoga se pojam kolektivnog pamćenja odnosi i na prošlost koju zajednički dijelimo i na prošlost koju kolektivno komemoriramo. Kao što riječ »komemorirati« dolazi od latinskog com (zajedno) i momorare (sjećati se), može se reći da su prošlost koje se zajednički sjećamo i prošlost koju obično dijelimo ključni elementi kolektivnog pamćenja (Schwartz 2000: 9). Činjenica da je u komemorirani događaj uloženo izvanredno značenje i pridano kvalitativno različito mjesto u grupnom poimanju prošlosti, potiče neke pisce na tvrdnju da »postoji nešto takvo kao društveno pamćenje ... i vjerojatno ga možemo pronaći u komemoracijskim ceremonijama« (Connerton 1989: 4).

26

Sadržaj

SADRŽAJ

Predgovor urednika (engleskog) izdanja ..................................... 7 Uvod ............................................................................................................. 11 Pregled knjige ........................................................................................... 18 Poglavlje 1 ISKUSTVO PAMĆENJA ....................................................................... 21 Oblici i funkcije pamćenja .................................................................. 21 Zajednice pamćenja ............................................................................. 29 Institucije pamćenja ............................................................................. 35 Status pamćenja .................................................................................... 39

Poglavlje 2 PREOBRAZBE PAMĆENJA ................................................................ 45 Pamćenje u usmenim kulturama ..................................................... 46 Umijeće pamćenja ................................................................................ 49 Pamćenje u predmodernoj Europi .................................................... 52 Pamćenje u modernom društvu ........................................................ 58 Pamćenje danas .................................................................................... 70

Poglavlje 3 TEORIJE SJEĆANJA .............................................................................. 75 Halbwachs: društveni kontekst pamćenja ....................................... 75 Teorija prezentističkog pamćenja: izmišljene tradicije ................. 83 Teorija popularnog pamćenja: suočavanje s dominantnom ideologijom ........................................................... 90 Teorija dinamičnog pamćenja: pamćenje kao pregovarački proces ........................................................................ 98 261

Sadržaj

Poglavlje 4 PROCES SJEĆANJA ............................................................................. 109 Utjelovljeno sebstvo i okviri pamćenja .......................................... 110 Generacijsko pamćenje: otisak »duha vremena« ......................... 120 Tradicija: lanac pamćenja ................................................................. 130

Poglavlje 5 SPORNE GRANICE ............................................................................. 141 Pamćenje i povijest: različiti putevi upoznavanja prošlosti .......................................................................................... 141 Pamćenje i vrijeme: kontinuitet sadašnjosti .................................. 153 Pamćenje i mašta: značenje prošlosti ............................................. 163 Sporna pamćenja ................................................................................ 169

Poglavlje 6 PROUČAVANJE PAMĆENJA ........................................................... 177 Pamćenje i komemorativne aktivnosti ........................................... 177 Pamćenje i identitet ........................................................................... 185 Pamćenje i trauma ............................................................................. 194 Pamćenje i pravda ............................................................................. 201

Epilog ......................................................................................................... 215 Rječnik pojmova ................................................................................... 219 Bibliografija ............................................................................................. 225 Kazalo ........................................................................................................ 249

262

Uvod

1

Uvod

1