Teološka polazišta i orijentacije u svjetlu Drugoga vatikanskog koncila

Nediljko A. Ančić

polazišta i orijentacije NediljkoTeološka A. Ančić

U SVJETLU DRUGOGA VATIKANSKOG KONCILA

TEOLOŠKA POLAZIŠTA I ORIJENTACIJE

U SVJETLU DRUGOGA VATIKANSKOG KONCILA Kršćanska sadašnjost

Polazišta

Svezak 90

Teološka polazišta i orijentacije U SVJETLU DRUGOGA VATIKANSKOG KONCILA

Nediljko A. Ančić

Teološka polazišta i orijentacije U SVJETLU DRUGOGA VATIKANSKOG KONCILA

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2021.

Recenzenti: prof. dr. sc. Nikola Bižaca doc. dr. sc. Tomislav Kovač Korektura: Petra Zoranović Grafičko uređenje: Christian T. Belinc Oprema: Tihomir Turčinović

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d. o. o., Zagreb Naklada: 800 ISBN 978-953-11-1315-1 Tiskano u siječnju 2021.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001086176.

Uvodna riječ U svom obraćanju članovima Rimske kurije pred Božić 2019. papa Franjo izrekao je nekoliko upozoravajućih i vrlo jasnih procjena s obzirom na sadašnji trenutak Katoličke Crkve. Čini se da je rijetko kada Rimski biskup tako otvoreno progovorio o aktualnom stanju vjere i crkvenog života u kojemu se nalazimo. U skladu s tim sažeo je neke smjernice koje se poduzimaju za reformu središnjih crkvenih ustanova da bi odgovorile na nove pastoralne potrebe, ali je jednako tako naznačio što nam je činiti u navještaju vjere na nižim razinama. Njegova je poruka da budemo svjesni kulturološke prekretnice vremena i njezinih brojnih izazova koje sa sobom nosi. Nije riječ samo o nekim promjenama unutar postojeće epohe, već je u tijeku promjena te epohe.

Sadašnje prilike u kojima više nema dominantno kršćanske kulture zahtijevaju drukčije pastoralno promišljanje i pristup od onoga što ga imamo. Nameću se i ozbiljna pitanja s obzirom na identitet naše kršćanske vjere i na njezino svjedočenje te na življenje i prenošenje evanđeoske poruke u suvreme5

Teološka polazišta i orijentacije

nom okruženju. Papa poziva na odlučan nastavak nove evangelizacije kao odgovora na duboku krizu vjere i na jednu vrstu tame osjećaja za Boga u nekim društvima kako bi Crkva iznašla prikladna sredstva i odgovarajuće načine da naviješta trajnu istinu Kristova evanđelja. Pritom valja imati u vidu da živimo u posve digitaliziranoj kulturi u kojoj su tendencijski važnije slike nego samo slušanje i čitanje što zacijelo utječe na naše ponašanje, učenje i kritičko mišljenje.

Spomenuti golemi izazovi nameću nam veliku vjerničku odgovornost u poslanju koje danas imamo svatko u svojim prilikama obiteljskog i društvenog života te zahtijevaju novo personalno i institucionalno usmjerenje u župnim zajednicama i svim crkvenim ustanovama. Da bismo odgovorili zahtjevima sadašnjega vremena, isto tako nužno je potrebno snažno međusobno povezivanje i umrežavanje cjelokupnog rada i svih nastojanja u pastoralnom djelovanju. Nasuprot sadašnjoj zatvorenosti i tromosti mnogih naših krugova Božjem narodu prijeko je potreban sinergijski elan i zauzetost teologije i pastorala, pastira i vjernika, klerika i laika te svih zajednica, skupina i inicijativa s njihovim raznolikim darovima i sposobnostima.

Moja teološka promišljanja proteklih petnaestak godina koja sam objedinio u ovoj knjizi žele biti konstruktivan prinos boljem razumijevanju sadašnjeg crkvenog hoda kroz naše zamršeno vrijeme i korisna 6

Uvodna riječ

pomoć osobito teološki zainteresiranim vjernicima u njihovu snalaženju. Riječ je o četrnaest priloga podijeljenih u tri dijela. Prva tematska cjelina obuhvaća šest tekstova koji informiraju o pripremi i održavanju Drugoga vatikanskog sabora, zatim o njegovoj viziji obnove Crkve, glavnim značajkama crkvenog otvaranja i dijaloga sa suvremenim svijetom, drugim kršćanima i nekršćanskim religijama te dosadašnjim fazama u provedbi koncilskih dokumenata. Drugi dio ima također šest priloga u kojima sam nastojao pokazati kao su se tijekom postkoncilskog vremena na primjeru nekoliko važnih pitanja mukotrpno probijale i izvlačile temeljne linije teološkog razvitka i načina razmišljanja što ga je inicirao Koncil. Jedan od kraćih tekstova u dodatku bavi se najnovijim Papinim zauzimanjem da se ojačaju sinodalne strukture u Crkvi.

Pitanje sinodalnosti nesumnjivo je koncilski desiderat koji danas zahtijeva da ga se dosljedno pretoči u obrasce ponašanja i djelovanja na svim crkvenim razinama.

Drugi vatikanski sabor zacijelo je epohalna orijentacija Crkvi i dar Duha Svetoga. Želja je pisca ove knjige da tu duhovnu orijentaciju i dar Duha prenese svakom čitatelju i čitateljici, a svima onima koji se pobliže bave teologijom da im koncilski nauk bude referentna točka u svemu njihovu poučavanju i istraživanju.

Pisac 7

Prvi dio

Obnoviteljski duh SNAŽNO SE i blago probija

Ivan XXIII.: najava, vizija i rađanje duha Koncila

Ivan XXIII.: najava, vizija i rađanje duha Koncila

Na početku pontifikata Ivana XXIII. bilo je mnoštvo želja za reformom u Crkvi, ali nije bilo poziva da se sazove sveopći koncil. Reformske ideje malo-pomalo su izvele preorijentaciju koja je pripremala II. vatikanski sabor.1 Poticaji na reforme dolazili su iz različitih crkvenih strujanja u drugoj polovici devetnaestoga i prvoj polovici dvadesetog stoljeća.

Reformske ideje i pokreti u pretkoncilsko vrijeme Kad je riječ o kršćanskim idejama političko-socijalnog usmjerenja, onda valja spomenuti primjerice politički 1

Usp. Klaus Schatz, Allgemeine Konzilien – Brennpunkte der Kirchengeschichte, Schöningh, Paderborn, 1997., 263. U ovoj su knjizi za našu temu osobito važna tri poglavlja: o pripremi Drugoga vatikanskog sabora, njegovu sastavu i tendencijama te prvom općem zasjedanju (str. 263–300). Stoga ću se u nastavku oslanjati na misli spomenutog autora.

11

Teološka polazišta i orijentacije

katolicizam kao zauzimanje katolika u političkom životu vodeći se idejama socijalnog nauka Crkve na tragu enciklike Rerum novarum (1891.). Zatim pak laički pokret Katoličke akcije kao pokušaj organiziranog sudjelovanja katolika u društvu i Crkvi inspiriran duhom evanđelja2, čije će neke ideje poslije prihvatiti i Drugi vatikanski sabor osobito u dokumentu o laicima.

Na razini teoloških i crkvenih promišljanja početkom 20. stoljeća, a osobito nakon Prvog svjetskog rata, jačaju zahtjevi za reformama u Katoličkoj Crkvi pa time malo-pomalo sazrijevaju prilike za budući Koncil. Teolog Peter Henrici, suvremenik pretkoncilskog duhovnog vrenja, smatra da je učinak Koncila bio ponajprije u tome »da je tim kretanjima dao službeni, učiteljski status – i to upravo i onim strujanjima koja su kratko prije toga bila pod sumnjom da odudaraju od prave vjere«.3 Među duhovna kretanja koja su poticala 2

3

12

Fabijan Veraja, Hrvatski katolički pokret »potpuno zakazao i neuspio«?, u: Crkva u svijetu 40 (2005.), 325–354. Radi se o početku organiziranog oblika katoličkog laikata u zauzimanju za kršćanske vrednote u javnom djelovanju koji se u svojim redovima suočio s dvije različite koncepcije djelovanja Katoličke akcije.

Peter Henrici, Das Heranreifen des Konzils in der Vorkonzilstheologie, u: Günther Wassilowsky (ur.), Zweites Vatikanum – vergessene Anstöße, gegenwärtige Fortschreibungen, Herder, Freiburg, 2004., 55–70, ovdje 55. Autor je, međutim, svjestan da je u pretkoncilskoj teologiji bilo i značajnih otpora protiv novih

Ivan XXIII.: najava, vizija i rađanje duha Koncila

obnovu ubraja se ponajprije nov doživljaj Crkve što ga je svojedobno Romano Guardini jezgrovito izrazio u poznatoj konstataciji: »Započeo je religijski proces golemog dosega: Crkva se budi u dušama.«4 Promjene i strujanja na teološkom području onoga vremena iznjedrila su potom liturgijski pokret i ojačala ekumensko gibanje koje je tek poslije službeno prihvaćeno. Već početkom XX. st. u Francuskoj je stasao teološki pokret pod nazivom nouvelle théologie, koji je, s jedne strane, ispunjen nastojanjem da se teološko promišljanje vrati k izvorima, tj. biblijsko-patrističkom polazištu, a s druge strane, da bude otvoreno prema svijetu.5 U tom razdoblju prisutni su i drugi teološki impulsi koji su na svoj način utjecali na sveukupnost onodobnih crkvenih zbivanja, primjerice, otvaranje Crkve prema drugim kulturama na području misija i značajna aktivnost marijanskog pokreta u životu Crkve (od ukazanja u Fatimi 1917. do proglašenja dogme o uznesenju Bogorodice na nebo 1950.). Zacijelo važnu ulogu već u pretkoncilskom razdoblju imala je tzv. »antropološki okrenuta teologija« koja u sva teološka promišljanja i

4 5

tendencija što će se jasno očitovati na Koncilu kao i poslije toga u skupini oko izopćenog nadbiskupa M. Lefebvrea.

Navedeno prema: Klaus Schatz, Allgemeine Konzilien – Brennpunkte der Kirchengeschichte, 266.

Usp. Rosino Gibellini, Teologija dvadesetog stoljeća, KS, Zagreb, 1999., 162–172.

13

Teološka polazišta i orijentacije

izričaje želi uključiti konkretnog čovjeka što će poslije osobito ući u Pastoralnu konstituciju i biti prepoznatljivo kao »antropološki zaokret« Koncila.6 Papa Pio XII. poznavao je razvoj teološke misli svojega vremena. S obzirom na njegov pontifikat (1939.– 1958.), koji je prethodio Ivanu XXIII., povjesničari ga dijele na dvije znatno različite faze7. Prvi dio svojega pontifikata Papa je pretežno otvoren novim duhovnim strujanjima u teologiji i pozitivno ih prihvaća o čemu svjedoče tri enciklike iz toga razdoblja. Čak bi se iz današnje perspektive moglo reći da je taj Papa određenim značajnim odlukama i reformskim pomacima koje je pokrenuo, prvi utro put Drugom vatikanskom saboru.8 Enciklika Divino afflante spiritu (1943.) oslobodila je katoličku egzegezu od dotadašnjih pritisaka i teoloških redukcija koji su dolazili od crkvenog učiteljstva te dala poticaj slobodi biblijskog istraživanja i time Bibliju otvorila novom shvaćanju.9 Druga je enciklika iz iste godine Mystici corporis Christi otvorila Crkvu novim ekleziološkim promišljanjima, dok je

6 7 8 9

14

Peter Henrici, nav. dj., 64–67.

Usp. Klaus Schatz, Allgemeine Konzilien – Brennpunkte der Kirchengeschichte, 268s.

Peter Henrici, nav. dj., 56–57.

Heinrich Fries, Fundamentaltheologie, Styria, Graz, 1985., 502s.

Ivan XXIII.: najava, vizija i rađanje duha Koncila

Mediator Dei (1947.) pripremila put liturgijskoj obnovi naglašavajući potrebu aktivnog sudjelovanja vjernika u svetim činima. U spomenutim dokumentima nije teško prepoznati i glavne smjerove rasprava na Drugom vatikanskom saboru. Međutim, od 1950. godine, tijekom drugog dijela pontifikata, kod Pija XII. jačaju restaurativne tendencije i duh nepovjerenja prema svemu novome što se osobito očituje u enciklici Humani generis (1950.) koja je usmjerena protiv novih polazišta u teologiji.

Različite predodžbe o potrebi općeg sabora Papa Ivan XXIII. nije bio prvi koji je razmišljao o sazivanju crkvenoga sabora. Tim su se mislima na svoj način bavila obojica njegovih prethodnika. On je, međutim, onaj koji se nakon Prvoga vatikanskog koncila odlučio učiniti taj korak.10 Već se Pio XI. na početku svojega pontifikata bavio mišlju da nastavi i završi nekoć prekinuti Prvi vatikanski sabor. Čak je o tome poslao upit svim biskupima Crkve od kojih 10

Tako konstatira Klaus Schatz, iznoseći u nastavku neostvarene planove o sazivanju koncila prije Ivana XXIII., nav. dj., 270–272. Ovdje ću ih ukratko navesti oslanjajući se na autorov tekst. Isti podatak premda znatno kraće donosi Otto Hermann Pesch, Das Zweite Vatikanische Konzil, Echter Verlag, Würzburg, Topos, 2001., 44–45.

15

Teološka polazišta i orijentacije

je dobio pretežno pozitivan odgovor. Ipak je od toga plana odustao vjerojatno zbog još nesređenih odnosa s talijanskom državom. Pio XII. u razdoblju između 1949. i 1951. godine u okviru Sv. oficija osnovao je posebnu komisiju da prouči i istraži mogućnosti održavanja općeg crkvenog sabora. U njoj su na vidjelo izišle dvije posve različite predodžbe o naravi i zadaćama toga crkvenog skupa. Prema prvom shvaćanju koncil bi trebao trajati svega nekoliko tjedana, ne bi se bavio unutarcrkvenim pitanjima jer su za to dostatne Papine enciklike i drugi dokumenti, već bi samo posvjedočio crkveno jedinstvo. Za izradu eventualne koncilske izjave biskupi bi trebali Rimskoj kuriji podastrijeti svoje prijedloge i sugestije, a ona bi ih uobličila u završni dokument. Druga predodžba do koje je došlo spomenuto povjerenstvo odbacuje prethodni model poimanja koncila kao suprotan tradiciji Crkve. Koncili su, naime, u povijesti uvijek bili teška i složena stvar, imaju svoju vlastitu dinamiku, puni su iznenađenja i nije moguće unaprijed predvidjeti koliko će dugo potrajati ni o kojim će temama raspravljati.

Osim toga, takav veliki crkveni događaj s više tisuća sudionika zahtijevao bi pripreme od nekoliko godina.

Pio XII. priklanjao se ovom drugom shvaćanju, ali se već početkom druge faze svojega pontifikata osjećao prestarim da bi se upustio u taj pothvat, smatrajući da će to učiniti njegov nasljednik. Teško je reći je li njego16

Ivan XXIII.: najava, vizija i rađanje duha Koncila

va poodmakla dob zaista bila stvarnim razlogom odustajanja od koncila, osobito kad se zna da se njegov nasljednik Ivan XXIII. na taj izazovan i vrlo zahtjevan korak odlučio u još starijoj dobi.11 Što se tiče mogućnosti i opravdanosti sazivanja koncila i njegovih mogućih zadaća kao i tehničke izvedivosti, u pretkoncilskom je razdoblju postojao još čitav niz ideja koje nikako nisu išle u prilog sazivanju takvoga crkvenoga skupa. Već smo spomenuli predodžbu da bi budući koncil trebao biti samo službeni završetak Prvoga vatikanskog sabora koji je bio prekinut i ostao nedovršen. Što je vrijeme dalje odmicalo, time se i takav plan koncila činio sve manje izglednim. Kod nekih je opet bilo prisutno shvaćanje da je koncil organizacijski složen, prezahtjevan i nepredvidiv, što je također bio važan mogući razlog da se olako ne ide u taj veliki pothvat. Nadalje, mnogi su u Katoličkoj Crkvi smatrali da koncil zapravo i nije potreban jer je Prvi vatikanski proglasio dogmu o papinu primatu i nezabludivosti pa su se pape nakon toga tom svojom učiteljskom i pastirskom vrhovnom vlasti obilno koristili. Stoga se činilo nepotrebnim sazivati biskupe da se mukotr11

Wolfgang Seibel SJ, Die katholische Kirche auf dem Weg in eine neue Epoche. Vorbereitung und Intentionen des Zweiten Vatikanischen Konzils, u: Alfred E. Hierold (ur.), Zweites Vatikanisches Konzil – Ende oder Anfang? LiT Verlag, Münster, 2004., 11–12.

17

Teološka polazišta i orijentacije

pno slože oko pojedinačnih pitanja vjere kad to ionako može papa jednostavnije riješiti sam. Polazeći od dotadašnjih razloga zbog kojih su crkveni sabori u povijesti sazivani, neki su opet smatrali da nema pravoga povoda za održavanje koncila. Crkvi nije u ono vrijeme prijetila opasnost s obzirom na jedinstvo, nije bilo nekih važnih aktualnih pitanja na području crkvene stegu niti prijepornih pitanja u odnosu na crkveni nauk.

Bilo je konačno i onih koju su koncil, nakon što je najavljen, smatrali preuranjenim jer su, prema njihovu mišljenju, novi naraštaji biskupa tek trebali dozreti i biti upoznati s biblijskom i patrističkom teologijom te steći osjetljivost za ekumenska pitanja.12 Stoga ne čudi da je najava održavanja Drugoga vatikanskog sabora, k tome još od tek izabranog Pape u visokoj starosnoj dobi, iznenadila i začudila ne samo svjetovnu nego, još i više, crkvenu javnost.

Ivan XXIII. i Koncil Poslije smrti pape Pija XII. za njegova je nasljednika izabran patrijarh Venecije kardinal Angelo Giuseppe Roncalli, koji je uzeo ime Ivan XXIII. Njegovu je ocu bilo ime Ivan a i župna crkva u kojoj je kršten bila je posvećena svetomu Ivanu. Nije ga smetalo što je je12

18

Klaus Schatz, nav. dj. 273.

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Uvodna riječ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

Prvi dio

O bnov i t e l jsk i du h S NA Ž N O S E i b l ag o prob i ja

Ivan XXIII.: najava, vizija i rađanje duha Koncila . . . . 11 Sudjelovanje biskupa Franića na Drugom vatikanskom saboru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Kako danas čitati i razumijevati Drugi vatikanski sabor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Prijelaz Crkve u novo doba.

O nekim još neostvarenim poticajima i dosadašnjim postig­nućima Drugoga vatikanskog koncila . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133 Aktualni prijepor oko tumačenja Koncila . . . . . . . 167 Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci . . . . . . . . . . 189

515

Drugi dio

Napr e dak i zastoj i u prov e db i konc i l sk i h pot i caja

Dijalog u Crkvi – dijaloška Crkva? . . . . . . . . . . . . . . . . . 229 Tumačenje znakova vremena – zaboravljena zadaća Crkve? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 273 Rimska kurija i rasprave o papinu primatu . . . . . . . . 321 Doktrinarni postupak za prosuđivanje pravovjernosti teološkog nauka.

Glavne značajke pokoncilskog razvitka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 349 Razvitak i teološko mjesto duhovnih pokreta u Crkvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 397 Amoris laetitia – teološke i pastoralne inovacije postsinodalne pobudnice . . . . . . . . . . . . . . 449

D odatak Drugi vatikanski sabor.

Poznato i manje poznato o Koncilu i konstituciji Lumen gentium . . . . 485 Prema sinodalnoj Crkvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 503

516

Drugi vatikanski koncil zacijelo je dar Duha Svetoga i epohalna orijentacija Crkvi našega vremena. Pisac ove knjige svojim promišljanjima želi prenijeti taj dar Duha Božjega svakom čitatelju i čitateljici, a oso­ bito onima koji se pobliže bave teologijom, da im kon­ cilski nauk bude referentna točka u svemu njihovu proučavanju i istraživanju.

Sabrani tekstovi u ovoj publikaciji informiraju o pri­ premi i održavanju Koncila, o njegovoj viziji obnove Crkve, glavnim značajkama crkvenoga otvaranja i dijaloga sa suvremenim svijetom, drugim kršćanima i nekršćanskim religijama te o dosadašnjim fazama u provedbi i recepciji koncilskih dokumenata. Jedna­ ko tako čitatelju se otvaraju pogledi na dosadašnje polustoljetno postkoncilsko razdoblje tijekom kojega su se, sa zastojima i iskoracima, mukotrpno probijale i izvlačile kako temeljne linije teološkoga razvitka i načina razmišljanja tako i glavni obrisi novoga lica Crkve koje je inicirao Koncil. *** Nediljko Ante Ančić, rođen 1948., svećenik je Split­ sko­makarske nadbiskupije, dr. teologije, dugogodi­ šnji profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Od 2013. obnaša službu pasto­ ralnog vikara. Objavio je brojne publikacije iz pod­ ručja fundamentalne teologije i o temama Drugoga vatikanskog koncila.

Cijena 150 kn   

ISBN 978-953-11-1315-1