Sveti Dominik. Crna legenda

Biblioteka Posebna izdanja Urednik: Anto Gavrić Recenzenti: doc. dr. sc. Daniel Patafta dr. sc. Mario Kevo Stručna redaktura: dr. sc. Anto Gavrić Lektura: Boženka Bagarić, prof.

Korektura i izrada kazala: Ana Buljat Grafičko uređenje i oprema: Blaženka Matić Slika na naslovnici: Beato Angelico, Madonna delle Ombre, detalj: Sveti Dominik pokazuje svoju oporuku, Samostan (Muzej) San Marco, Firenza.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Izdaju: Hrvatska dominikanska provincija - DNI, Kontakova 1, Zagreb Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnike: Anto Gavrić Stjepan Brebrić Tisak: Tiskara Zelina d.d., Sveti Ivan Zelina Naklada: 500 ISBN 978-953-11-1318-2 (KS) ISBN 978-953-6814-56-5 (DNI) Tiskano u studenome 2020.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001069780.

Michel Roquebert

Sveti Dominik Crna legenda S francuskoga preveo Stjepan Bagarić

Zagreb, 2020.

Naslov izvornika: Michel Roquebert, Saint Dominique. La légende noire  PERRIN, 2003. © za hrvatsko izdanje: Dominikanska naklada Istina – HDP.

Predgovor „Žalosna legenda“ Dvojica su, mršavi i goli, obična krpa oko bokova služi im umjesto gaća. Goli, rame uz rame na ozidanoj pozornici. Ruke su im slobodne, ali svaki je oko vrata zavezan za jedan stup usađen u tlo te kao da jaše na nekoj vrsti željezne kuke zabijene u taj drveni stup, a sam oblik kuke jasno pokazuje da je krivovjerje najgnjusni­ ja bestidnost. Eto, tu su dvojica krivovjeraca – drva su već užga­ na pod njihovim nogama. Naslikani su tako da izgledaju sasvim maleni posred četrdesetak osoba nazočnih prizoru; ta ne može se tako neznatnim bićima, koja će upravo biti spaljena, dati jednaka veličina kao i sucima, pa ni kao vojnicima koji će ih spaliti.

Ispod stratišta su i dvojica drugih osuđenika s konopcem oko vrata, ali još odjeveni, s kapama beščašća nataknutim na glavu; uskoro će se popeti uza stube koje vode na gubilište. Jedan od njih se okrenuo, prazna pogleda, prema dvojici naoružanih vojnika koji su ih ovamo doveli, dok drugi, sagnute glave, sluša klerika koji mu pokazuje raspelo i, čini se, iskazuje milost njegovoj duši.

U sredini, dva konjanika zadržavaju svjetinu koja je nagrnula da vidi prizor. Lijevo, jedan drugi heretik, s kapom u ruci, sluša nekog redovnika, čiji pokret ruke navodi na zaključak da mu go­ vori s blagošću i nesumnjivo ga hrabri. Tonzura, bijela haljina, crni plašt s kapucom: taj redovnik je iz Reda propovjednika, obič­ nije rečeno, dominikanac.

Pet drvenih stuba vodi na veliku pozornicu. Ograda, zid u pozadini prekriven brokatom, a nad pozornicom baldahin od nategnute crvene tkanine, obrubljene zlatovezom, privezane za nevidljive jarbole. Pozornica ima tri razine, na kojima u dva reda sjedi deset osoba: prava loža, čvrsto sagrađena i bogato urešena za priredbu na otvorenom.

Neki čovjek u crvenoj haljini stoji i čita pergamenu. Očito pre­ sudu. U drugom redu sjedi u crnoj kapi biskup, drži knjigu, raz­ govara s drugim dominikancem. U sredini, na stolici uzdignuta naslona, sa zastavom na križu, koju drži osoba u crvenoj odori, ne samo uzdignut nad susjede, nego i posve jasno veći od njih, treći dominikanac. Kretnja desne ruke, glave i prsa lagano nagnutih naprijed pokazuje da pozorno prati što se dolje događa, a aureola koja mu okružuje tjeme s tonzurom ne ostavlja sumnje: to je oči­ 5

Sveti Dominik • Crna legenda

to sveti Dominik. Sveti Dominik predsjeda Inkvizicijskom sudu.

Tu veliku sliku, koja se također zove Auto da fe, nešto prije 1500. naručio je glavni španjolski inkvizitor, Tomás de Torquemada, od kastiljskog slikara Pedra Berruguetea za samostan sv. Tome u Avili.

Zlo koje je napravila ta umjetnina – izvrsna povijesna slika, nažalost – kao prikaz i spomen na utemeljitelja Reda propovjed­ nika ostaje nesagledivo. Ona je raspoznajni znak predodžbe o ulo­ zi, lažno pripisanoj Dominiku de Guzmánu, preminulom 1221., dvanaest godina prije osnivanja Inkvizicije. Dakle, naslikana je legenda. „Žalosna legenda“, „crna legenda“, koju još i danas nasto­ je raskrinkati dominikanski povjesničari, a koja im je tim bolnija što su je skovali sami pripadnici Reda propovjednika, u vrijeme dok su stjecali slavu što su bili odabrani da pobijaju krivovjerstvo.

Točno je da su bili odabrani, ali tek djelomično, a ova će knjiga nastojati to razjasniti. Skovali su tu legendu, jer su upali u zamku, na temelju jednog ulomka iz ljetopisa što ga je, 1260., napisao je­ dan od njih, Gérard iz Fracheta: „Kako je sveti Dominik osnovao Red propovjednika u Toulou­ seu, upravo za suprotstavljanje krivovjerstvu i zabludama, i braća se u tom kraju već četrdeset godina u hladnoći, golotinji i svim vrstama nevolja bore protiv krivovjeraca i vlastodržaca koji ih štite, napokon je papa Grgur, blažene uspomene, povjerio braći Inkviziciju (istragu) protiv krivovjeraca (heretika) i njihovih pokrovitelja...“1 Bernard Gui, početkom XIV. st., još je izričitije pobrkao Inkvi­ ziciju i samog sv. Dominika: „Obavljao je, protiv krivovjeračke poplave, službu Inkvizicije, koju mu je povjerila vlast izaslanika Apostolske Stolice za tuluška područja.“2 Budući da je, dakle, borba protiv krivovjerstva predstavljena kao glavno i isključivo zvanje Reda propovjednika i njegova ute­ meljitelja, a da je ta borba postala temeljno poslanje Inkvizicije, brkanje dviju ustanova postalo je gotovo neizbježnim. Dostatan je bio tek mali umetak, koji se nije obazirao na vremenski slijed, pa da se u samom ocu reda vidi prvog među inkvizitorima, što znači Gérard de Frachet, Vitae Fratrum, navedeno prema: Anne Reltgen-Tallon, „L’historiographie des dominicains du Midi“, u Cahiers de Fanjeaux, br. 36, 2001., str. 402.

2 Bernardi Guidonis, Legenda Sancti Dominici, izd. Simon Tugwell, Monumenta Ordinis Fratrum Praedicatorum Historica, XXVII, Rim, 1998., str. 272.

1

6

Predgovor

oca Inkvizicije. Na kraju je pomutnju pojačao i Sveti oficij, držeći posebnom čašću tvrdnju da mu je osnivač bio svetac. Odatle do­ lazi – a to je samo jedan primjer među brojnima – Torquemadi­ na narudžba slike od Berruguetea...

Trebat će dočekati kraj XVII. st. i neizbježnu potrebu doista kritične povijesne znanosti da bi se malo-pomalo izveli nužni ispravci. U XIX. st. opet se pokušalo to isto. Ta kako, nakon doba prosvjetiteljstva, pripisivati jednom svecu utemeljenje ustanove za koju se sada zna da je jednim svojim dijelom bila povezana s najodurnijim mračnjaštvom? Radeći u Francuskoj na obnovi Reda propovjednika, Henri-Dominique Lacordaire, i sam domi­ nikanac, objavio je 1840. knjigu Sveti Dominik, koja nije ostavlja­ la nikakve dvojbe. Ali, iako se više nije govorilo o „slavnom“ osni­ vaču Inkvizicije, zbrka je i dalje trajala, tako da je Michelet gledao u Dominiku „strašnog“ osnivača Inkvizicije. Zbrka traje do naših dana. Unatoč znanstvenim radovima dominikanskih povjesniča­ ra poput Marie-Humberta Vicairea, Guyja Bédouellea ili Simo­ na Tugwella, unatoč tolikim tekstovima objavljenim na njihovim brazdama, Dominik od Guzmána ostaje i dalje pod mnogim vi­ dovima omražen.3 Očito mu nije nužna baš ova knjiga da bi bio „rehabilitiran“, ali je jasno da ga rehabilitirati treba. Pokušat ću ga opisati, osla­ njajući se potpuno na podatke koje pružaju povijesni izvori, briž­ no ispitujući koliko je nešto moguće i dokazivo. Opisat ću ga ne baveći se tradicionalnim hagiografskim postupcima, ne pišući tisuću i prvi pobudni i zanosni životopis sveca kojemu je već po­ svećeno toliko pobožne literature. Jednostavno ću slijediti, iz godi­ ne u godinu, sudbinu čovjeka blistave inteligencije i čudesne volje, u borbi s najtežom duhovnom krizom s kojom se Crkva suočila prije reformacije. Čovjeka kojemu Crkva duguje stvaranje „mo­ dela“, uzora kakav prije njega nije postojao, uzora redovnika koji sjedinjuje ideal evanđeoskog života, govornika i propovjednika, s najvišom filozofskom i teološkom naobrazbom. Dakako, nije on u sebi utjelovio cijeli taj model. Nije on bio sveti Toma. Ali, bi li uopće bilo svetog Tome bez njega?

Koji bi to, uostalom, čovjek bio, ma koliko velik, koji ne bi bio proizvod i svoga vremena? Krivovjerstvo, a osobito katar­ André Vauchez, „Saint Dominique le mal-aimé“, u Moines et Religieux au Moyen Age, Pariz, 1994., str. 267-271.

3

7

Sveti Dominik • Crna legenda

stvo, duboko ukorijenjeno oko 1200. u zemlji koja će poslije biti nazvana Languedoc, i događanja koja su se pokrenula njego­ vim suzbijanjem, odnosno priprema i provođenje križarske voj­ ne protiv „albigenza“, nesumnjivo su Dominiku pružili prigodu i pomogli mu da iskuša vlastiti evanđeoski ideal. Taj sraz je obi­ lovao povijesnim događajima s kojima će se hraniti legenda o njemu. Stoga će biti potrebno najprije prikazati u koje se doba, u kojim mjestima, u kojim okolnostima, na temelju koje povijesne pozadine i među kojim ljudima, pojavio čovjek čiji ćemo trag slijediti na ovim stranicama.

Povijesni izvori o svetom Dominiku „Živio je u Španjolskoj muž svet, imenom Diego, biskup Crkve u Osmi. Poznavanje Svetog pisma, plemenitost roda, a najviše čestitost njegova života, stvorili su mu velik ugled. Ljubav koju je iskazivao Bogu bijaše tako žarka da je, posve zaboravljajući sebe, služio jedino Kristu (usp. Fil 2, 21). Imao je jedan jedini cilj i jednu jedinu želju: uspješno pridobiti mnogo duša, kako bi s dobitkom mogao vratiti Ocu talente koje mu je bio posudio (usp. Mt 25, 14 i sl.). Stoga se svim sredstvima trudio privući k sebi i zadržati u svojoj biskupiji, dajući im nadarbine, sve one za koje bi, u bilo kojem mjestu, doznao po svetosti njihova života.“4

Prvi povjesničar: Jordan Saksonac Započinjući tako svoju glasovitu Knjižicu (Libellus), prikaz početaka Reda propovjednika, s portretom Diega iz Osme, Jordan Saksonac je tom prikazu dao pravi pravcati predgovor, u kojemu je jasno definirao svoje djelo kao povijest o Dominiku i njegovim prvim drugovima. Pohvala starome prelatu, iskazana već na početku događanja, nije nikako puka počast. Dajući nam na znanje da je Diego, doznavši za njegove krjeposti, pozvao k sebi jednog studenta koji se školovao u Palenciji, te ga zadržao kod sebe u katedrali u Osmi, Jordan upire prstom u taj prvi doIordanus de Saxonia, Libellus de principiis Ordinis Praedicatorum, 4 (brojevi glava navode se prema izdanju H. Ch. Scheeben, Monumenta Ordinis Fratrum Praedicatorum, vol. XVI, Rim, 1935.). – Hrvatski prijevod: Jordan Saski, Počeci Reda propovjednika: Knjižica, Molitva sv. Dominiku, Pisma, preveo Augustin Pavlović, uredio Anto Gavrić, Dominikanska naklada Istina, Zagreb, 2000., str.

18. – Op. ur.

4

8

2 Godine pripremanja Otac mu se zvao Feliks od Guzmána. Bio je imućan posjednik, potomak plemstva koje je dobilo posjede oduzete muslimanima, iznova ih naselilo i obrađivalo uza sjevernu granicu Stare Kastilje, u gornjoj dolini rijeke Duero. Oženio se 1170.

Ivanom od Aze, također plemkinjom: dvojica njezinih nećaka ubrzo će postati veliki meštri Reda sv. Jakova i Reda od Calatrave. Obadvije su obitelji potjecale od Aza de Villamayor, najvažnijih nasljednih gospodara u tom kraju. Pa ipak se Feliks i Ivana nisu nastanili ni u Guzmánu ni u Azi, nego u Caleruegi, nedaleko odatle.

Naselje je bilo sagrađeno zahvaljujući rekonkvisti (oslobođenju od islamskih osvajača) na stjenovitoj glavici koja je dominirala obalom rijeke, na rubu zaravni što se, naizgled, prostirala u beskraj, suha i goletna. Na sjeveru, pedesetak kilometara odatle, gora Demanda dijelila ju je od baskijske zemlje. Na jugu, dvostruko udaljenija, Sierra Guadarrama zastirala je obzor, iza kojega se skrivao Madrid. Teško je sebi predočiti zašto su se uzastopni valovi marljivih i poduzetnih naseljenika borili kako bi kršćanstvu vratili takvu pustopoljinu. Ali, nedvojbeno, ne valja suditi kraj po tome kako izgleda danas. Na dvije milje od Caleruege stoje tragovi rimskog grada Clunia Sulpicia. Uz debele zidine, grad je imao baziliku, kazalište, toplice, vodovode, zgrade s veličanstvenim mozaicima, i bio jedan od sedam većih gradova u pokrajini Tarragoni, na glavnoj cesti koja je povezivala Tarragonu na Sredozemlju s La Coruñom na Atlantiku, preko Numancije i Cesarauguste – danas su to Soria i Zaragoza. Jedan slavni general pobunjenik, Sertorius, živio je ovdje u I. st. prije Krista. Sto godina poslije, upravitelj Clunije, Galba, postao je carem.

Grad su razorili Goti, poslije ga osvojili i obnovili Arapi, oslobodio ga Alfons Katolički u VIII. st., ponovno je gubljen, pa oslobađan, pa opet dopao pod arapsku vlast, sve dok ga nije 1010. kastiljski grof konačno osvojio. Grad je toliko pretrpio tijekom stoljetnih borbi i uzastopnog pljačkanja da se ugasio i iščeznuo. Njegova povijest pokazuje i sudbinu same zemlje, toliko puta opustošene, na kojoj se stanovništvo, kad bi se doseli39

Sveti Dominik • Crna legenda

lo, svelo na nekoliko sela raspršenih oko jedva vidljivih ruševina zaboravljenoga rimskog grada.

Po svemu sudeći, krajolik je u to doba bio mnogo vedriji nego danas. Drevni zemljovidi ga pokazuju šumovitim, obrađenim – punim vinograda, žitarica, agruma – s tovnim kravama i konjima, što znači da je bilo izvora i pašnjaka. Jesu li možda ovce, koze ili magarad, uz neprekidno krčenje šuma da bi se proširile obradive površine te pribavila građa i ogrijev, na kraju pridonijeli da područje postane bezvodno, da ga osvoji suša i pretvori u vododerine, kao što se dogodilo i u mnogim drugim krajevima sredozemnog okružja, koji su opustjeli zbog lošeg ljudskog gospodarenja? Caleruega je jedno od tipičnih pueblos (sela) središnje španjolske visoravni, tih siromašnih naselja koja se gotovo stapaju s krajolikom, iz kojeg su kuće i ulice poprimile prašinu i boje. Ali što bi se još moglo reći o Caleruegi nakon Marie-Humberta Vicairea? O tim mjestima, koja nisu mogla a da ga ne potresu, veliki dominikanski povjesničar ostavio je, ima već pola stoljeća, izravni i osjećajni spomen i ne možemo odoljeti a da ga s užitkom ne citiramo. Najprije okolica naselja: „Sve dokle pogled seže ne vidi se ništa osim tla. Zadivljujuća zemlja, crvena, ljubičasta, tamni oker, s bijelim brazdama, izgleda očišćena kao gradski park uoči kakve svetkovine. Obrađena je s kraja na kraj već početkom proljeća. Ne zato da bi sva bila zasijana, ali je svejedno obrađena sva površina tla, možda i kao daleka priprema, a možda da se zaštiti od preuranjenih suša, ili možda da se što više otvori željenim kišama...“ A onda, na novoj razini kastiljske visoravni pogled privlače grebeni i litice što gospodare tim mjestom. „Pozadi su tamni vrhunci Iberskih planina. Po rubovima prvog sloja smjenjuju se naslage tla boje cigle i bijele boje, savršeno vodoravne, ispresijecane tu i tamo vododerinama malih poprečnih korita...“ Dolinu potom presijeca rijeka Gromejon, a onda eto i samog naselja: „Na desnoj mu strani, na jednoj izbočini pred rubom polja, dvije snažne kule, velika građevina, zgrada s kontraforima koja nalikuje utvrdi, bazilika u obliku grčkog križa, jedna stjenovita glavica: to je Caleruega, torreon, crkva i sestarski samostan; Caleruega okupana prozirnim travanjskim svjetlom ovoga poslijepodneva. Kako opisati doživljaj siromaštva, istodobno ponosnog i smjernog, koji izaziva ova pojava?“23 23

M.-H. Vicaire, Histoire de saint Dominique, Pariz, Cerf, 1956., t. I, str. 30.

40

2. Godine pripremanja

Djetinjstvo u Caleruegi Što je ostalo do danas što bi svjedočilo o vremenu Feliksa od Guzmána i Ivane od Aze? Od prvotne utvrde, koju su osvajači iz X. i XI. st. dograđivali i preuređivali, ostala je samo jaka četverokutna kula debelih zidova, torreon, i prizemlje jedne omanje kule. Kada je Caleruega sredinom XII. st. postala župom, gornji kat manje kule bio je posve preuređen i po sredini otvoren biforama kako bi poslužio kao zvonik župne crkve, koja je sagrađena na njezinu sjevernom boku. Eto, u toj je crkvi kršteno Feliksovo i Ivanino treće dijete. Romanička apsida prvotne građevine očuvala se do danas, i još se može u dnu crkvenog broda ojačanog u XVI. st. vidjeti trag krsnog zdenca, čija je velika kamena školjka odavno prenesena u Madrid, kako bi se u njoj krštavala djeca španjolskih kraljeva. A što se tiče kuće u kojoj je Dominik bio rođen, na njezinu je mjestu u XVI. st. podignuta bazilika. Kripta bazilike, točno ispod križanja s transeptom, označuje mjesto dječje kolijevke, koje je bila zapamtila mjesna predaja.

Budući da su se Guzmáni vjenčali 1170. i prije Dominika dobili dva dječaka, treći se mogao roditi najranije 1173. Dali su mu ime Dominik, u čast svetog Dominika od Silosa, benediktinskog monaha, koji se uvelike štovao u Kastilji zato što je bio otkupio brojne kršćane iz muslimanskog zarobljeništva i to prije nego se povukao u samostan u Silosu, četiri milje sjeverno od Caleruege. Upravo je bilo proteklo sto godina od njegove smrti. Poslije se pripovijedalo da je po njegovu zagovoru Ivana od Aze, jer je išla moliti na njegov grob, postigla da rodi i treće dijete.

Prilično suzdržana o samom Feliksu od Guzmána – za kojega Rodrigo od Cerrata bilježi tek da je bio bogat i veoma ugledan posjednik – dominikanska hagiografija se mnogo više posvetila veličanju pobožnosti Ivane od Aze. „Razborita, čista, sućutna prema nevoljnicima i stradalnicima, uživala je izvanredan ugled“, bilježi Rodrigo, koji se ne susteže, kako bi jače potkrijepio svoje hvale, ukrasiti ih i čudesnom zgodom. Jednog dana dok je njezin muž bio odsutan, Ivana razdijeli siromasima sve vino iz obiteljske bačve. Kada se vratio, Feliksu to dojave neki zlonamjerni susjedi. On na to zatraži od Ivane da mu dade piti.

Ivana ode u konobu i klekne pokraj bačve te se plačući stane moliti Bogu. Ustavši se, nađe da je bačva puna vina...

41

Sveti Dominik • Crna legenda

Ta zgoda, exemplum (primjer), nije tako isprazna kako se čini. Rodrigo tvrdi da je Bog uslišio Ivanu jer je ona u svojoj molitvi zahvaljivala na njegovoj milosti što ima svoga najmlađeg sina. Uostalom, jedva da treba i napominjati kako Dominik znači „onaj koji je Gospodnji“, „koji pripada Gospodinu“. Jordan Saksonac je utro stazu toj predaji, bilježeći da su djetetovi i otac i majka, uz pomoć jednoga od stričeva, koji je bio arhiprezbiter (prepošt), nastojali ne samo pružiti mu dobar kršćanski odgoj nego ga „odgojiti na crkveni način, tako da je od djetinjstva bio natopljen, poput mekane gline, mirisom svetosti koji više nikada nije mogao ispariti, jer je Bog odredio da postane posuda izabrana“.24 A to što su njegovi roditelji vrlo rano zamislili posvetiti ga da bude crkveni čovjek nije nimalo neobično. Jednako tako i što su mu od najranijeg djetinjstva davali, u tu svrhu, veoma zahtjevan tjelesni i duševni odgoj, više negoli je bilo uobičajeno, također je logično. Pretjeruje li Petar Ferrand pripovijedajući da je Dominik, još dok ga je njegovala dadilja – što ne znači dok je još bio dojenče – nju često iznenađivao time što bi napustio postelju i legao na pod? Nesumnjivo, pobožni pripovjedač gleda u tom sve češćem odbijanju mekane postelje vrlo rani „zazor od lagodnosti tjelesnih“. Mnogo je jednostavnije objašnjenje da je to bilo učinkovito vježbanje volje, u prvi mah nametnuto, a onda i dragovoljno, koje je na kraju postalo navada. Nije nimalo čudno što je prilično opora stega oblikovala Dominika u dijete koje je, po Jordanovu kazivanju, bilo vrlo dobre naravi i koje je iskazivalo veliku zrelost i takvu čvrstoću značaja da je odbijalo miješati se u dječje igre svojih vršnjaka. Jordan ide čak dotle da ga ocjenjuje kao „mladića i starca“ kako bi opisao u njemu tu čudnu mješavinu spontanosti i ozbiljnosti, svježine i mudrosti.25

Student u Palenciji Prvu naobrazbu mali je Dominik stjecao u crkvi svoga strica prepošta. Ako je točno da mu je bio namijenjen klerički stalež, onda je morao vrlo rano započeti s učenjem latinskog jezika, a uz to je išlo stjecanje vještine čitanja i pisanja te vježbanje pam24 25

Jordan Saski, Knjižica, 5; hrv. prijevod str. 19.

Isto, 8; hrv. pr. str. 20.

42

2. Godine pripremanja

ćenja. Naravno, poučen je i u računanju, a nesumnjivo i u crkvenom pjevanju. No, to je bilo tek ono što mi danas zovemo osnovnom školom. Oko četrnaeste godine, studij, ako bi se nastavljao, pohađao bi se u školama u kojima se poučavalo slobodna umijeća. Jedna takva škola bila je i uz katedralu u Palenciji, stotinjak kilometara istočno od Caleruege. Taj studij je tada bio najugledniji u cijeloj Kastilji. Dakle, Dominika su poslali tamo da završi svoju „srednju“ školu. Učio je uobičajeno gradivo, tada razdijeljeno na trivium (tropredmetni) – gramatiku, retoriku i dijalektiku – i quadrivium (četveropredmetni) – aritmetiku, glazbu, geometriju i astronomiju. Lako je, međutim, zamisliti da je mladić vrlo brzo imao i drugih ambicija osim skupljanja uobičajena znanja. Uostalom, Jordan tvrdi: „Kad je osjetio da je dostatno naučio, napusti taj studij, kao da se bojao da će tu potrošiti svoje vrijeme bez velike koristi. Prijeđe na teologiju i započne se željno napajati božanskim riječima, koje su njegovu nepcu bile slađe od meda...“26 U sveti nauk uložio je četiri godine. Na nj se bacio s takvim žarom da Jordan to s užitkom naglašava jer u tome vidi navještaj „velike budućnosti koju će donijeti njegova zrelost“27. Dominik, neumorni radnik, uči po cijele noći. No, učiti i u velikoj mjeri koristiti svoje pamćenje – tu „Božju žitnicu“, kako zgodno reče Jordan – jest pravi način kako se čuva božanska riječ. Ali to iziskuje još nešto; a to je da se i prema van iskaže, postupcima i djelima, ono što je skriveno „u svetištu srca“. Ne zanemarujući ni jedan od ta dva načina, Dominik je s jedne strane provodio strogi studentski život, a s druge se trudio svjedočiti svojim postupcima. Kada je dosegnuo dostatnu dob da može imati i vlastitu sobu, u kojoj bi smjestio osobne stvari i svoju biblioteku, te godine velika mu glad dade prigodu da primijeni nauk o ljubavi, koji je usvojio iz Svetog pisma, ali nesumnjivo i od majčina uzora. Prožet samilošću prema udesu najnevoljnijih, on želi doslovno živjeti Isusove riječi zabilježene u Evanđelju po Mateju: „Ako želiš biti savršen, idi, prodaj sve što imaš, razdijeli to siromašnima i imat ćeš blago na nebesima!“ (Mt 19, 21). Dominik dođe na zamisao da osnuje aumone, to jest dobrotvornu zakladu, ili barem utočište. Kako bi to izveo, prodade sve što je 26 27

Isto, 6; hrv. pr. str. 19.

Isto, 8; hrv. pr. str. 20.

43

Sadržaj Predgovor 5 1. Od evanđeoskog života do krivovjerja: „albigenški spor“ 17 Podrijetlo katarstva 18 Putovi evanđeoskih pokreta 20 Alternativna Crkva 24 Krivovjerstvo, zločin uvrede veličanstva 28 Čišćenje visokog klera 31 Ponovno pokretanje propovijedanja 32 Poziv francuskom kralju 35 Neuspjeh propovijedanja 36 2. Godine pripremanja 39 Djetinjstvo u Caleruegi 41 Student u Palenciji 42 Kanonik u Osmi 44 3. Izaslanstvo u Dansku 49 Prvo obraćenje 51 Evangelizirati pogane?

55 Iz Rima u Cîteaux 57 Montpellier 59 4. Sveto propovijedanje 60 U heretičkoj zemlji 65 Od Béziersa do Verfeila 67 Sporenje o „Sinu čovječjemu“ 69 5. Osnivanje Prouillea 73 Krivovjerci visokog sloja 73 Berengarova darovnica 75 Strategija osnivanja 78 6. Rasprava u Montréalu 82 Optužena Rimska Crkva 84 Čudo s vatrom 88 Neuspjeh cistercita 93 297

Sveti Dominik • Crna legenda

7. Pouke cistercitskog neuspjeha 96 Susret u Pamiersu 99 8. Rat 104 Osvajanje Fanjeauxa 107 9. Vrijeme obraćenja 111 Putovima po Lauragaisu 112 Dominik inkvizitor?

116 Fulko neomiljen 120 Dominik u Toulouseu 122 10. Čovjek Božji 126 Iz Toulousea u Lavaur 126 Čudesa otkrivaju 132 Od isposništva do mučeništva 134 11. Dominik i križarska vojna 137 Bitka za Muret 138 Dva proroštva 140 Dominik i Šimun od Montforta 143 12. Razvitak Prouillea 145 Križari 145 Kler 150 Osobni darovi 151 Darovanici 152 13. Propovijedanje u Toulouseu 156 Nadarbina Petra Seilana 159 Povelja odobrenja 161 Viđenje Aleksandra Stavensbyja 168 Ubožnica Arnaud-Bernard 170 14. Od propovjednika do braće propovjednika 175 Od kanona XIII...

178 ... do obećanja Inocenta III. 181

298

sadržaj

15. Braća iz Svetog Romana 185 Utemeljiteljski zbor (kapitul) 186 „Knjiga običaja“ (Običajnik) 187 Provansalski ustanak 190 Kapela sv. Romana 191 Opustošenje Toulousea 192 Braća iz 1216.

194 16. Potvrda 197 Povelja od 21. siječnja 1217.

199 Zborovi (kapituli) za Uskrs i Duhove 202 17. Raspršenje 206 Vilim iz Montferrata 207 Reakcije 210 Odlazak 213 18. Sveopće propovijedanje 216 Rim 217 Španjolska 220 Toulouse, Prouille (?), Rocamadour 222 Pariz 225 Bologna 228 19. „U poniženju dragovoljnog siromaštva...“ 232 Povelja „prosjaštva“ 233 Viterbo i Rim 235 Konstitucije iz 1220.

238 20. Italija: posljednje poslanje 243 Rim 247 Sveti Siksto i Sveta Sabina 250 Propovjednici u 1221.

254 21. Smrt u Bologni 258 Kanonizacija 261

299

Sveti Dominik • Crna legenda

Pogovor

265

Bibliografija 268 Karte 273 Kazalo imena

281

Kazalo mjesta

290

SadrĹžaj 297

300