Sjajna trojka

Dubravka RoviÄ?anac

Sjajna trojka

Korektura: Marina Kravarščan Grafičko uređenje i oprema: Tihomir Turčinović

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Grafički zavod Hrvatske d. o. o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978–953–11–1341–0 Tiskano u rujnu 2020.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001071514.

Dubravka Rovičanac

SJAJNA TROJKA

ILUSTRACIJE

Ante Čulo

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2020.

Sadržaj Susret sjajne trojke 7 Divljan na satu prirode 15 Divljan na misi 21 Oluja u šumi 29 Bolestan Divljan 35 Žuti Zmaj zavist 39 Ukradena repa 47 Baba Moglasi 53 Divljan i žive jaslice 59 Divljan, Zorko i blagoslov kuća 63 Eko Zorko 69 Postojani ribar iz Maksimira 75 Skromnost 81 Proljeće u šumi 87 Spas u proljeće 93 Divljanov molitvenik 99 Duša grada 105 More i sjajna trojka 111 Sagni se! 115 Životopis autorice 119

Divljan na misi

K

amo ste krenuli ovako uređeni? – skočio je Divljan pred Ivanu na Rolama i Zorka Televizorka.

– Vidi, vidi, pa ti niti nemaš role?! A tvoj mobitelčić? – skakutao je Divljan Šumski oko prijatelja u rano nedjeljno jutro.

– Ostavio sam ga kod kuće. Moji prijatelji sada spavaju, a tamo bi mi samo bez veze zvonio... – pomalo zbunjeno odgovori mu Zorko.

– Tko je vidio ići s rolama u crkvu! Normalno da ih nemam! – pospano se nasmijala Ivana.

– U crkvu idete? Mogu s vama?

– Ovako odjeven – ne. Moraš se urediti. Evo, ja ću ti donijeti odjeću svojeg starijeg brata, iduće nedjelje, hoćeš?

– Može! A što se tamo radi?

– Moli se Bogu.

– A što je to – Bog? – zainteresirao se Divljan, a dvoje školaraca našlo se u neprilici. Zorko Televizorko snažno poželi da sa sobom ima mobitel i mogućnost da se spoji na sveznajućuj Mrežu. Nedavno je tražio taj navod na Mreži – izlistalo mu se tristotinjak stranica, jer ljudski rod ne 23

Dubravka Rovičanac SJAJNA TROJKA

može a da o Bogu ne piše. No kako je Divljan očito bio neobična grana toga ljudskoga roda, valjalo mu je sada odgovoriti jednostavno i smisleno. Ivana se prva snašla.

– Bog je onaj koji je stvorio sve, tebe, mene, cijeli svijet...

– A, Veliki Duh, stvoritelj! On diše u drveću, pjeva u krošnjama, glasa se krikovima ptica, trči u nogama šumskih životinja, progovara snažnim glasom groma... Moj mu se narod svakodnevno klanja, o izlasku i zalasku sunca, kad nas bije studen i kad su nam krošnje zelene... – razvezao je Divljan, kao da ne misli stati do podneva.

– A crkve? – prekinu ga Zorko i Divljan zašuti zbunjeno.

– Pa crkve nemamo. Cijela šuma naša je crkva. Molimo se gdje i kad stignemo, svatko za sebe...

– E, vidiš, nama je Bog rekao da se skupljamo u njegovo ime. Obećao je da će biti s nama tamo gdje je dvoje ili troje okupljeno radi njega.

– Kad vam je to rekao? – potpuno se zbunio Divljan. Sjetio se strahovitoga glasa boga Gromovnika i morao priznati da nikada nije razumio što taj silan bog govori.

– Rekao je to dok je hodao Zemljom, a njegovi prijatelji to su zapisali. To ti se zove Evanđelje, Radosna vijest.

– Hoho, pa i jest – radosna! Ugodno je čuti da se Bog obratio ljudima tako da ga mogu razumjeti i to još i zapisati! Idem to javiti svojemu narodu! Vidimo se onda iduće nedjelje! – viknuo je Divljan i već nestao u gustim krošnjama, obavijenim žutilom još uvijek gustog lišća. Tjedan je brzo prošao i iduće nedjelje Ivana i Zorko potražili su Divljana nešto prije početka mise. Ivana je nosila vrećicu s odjećom i cipelama kojima će Divljanu dati nešto malo manje divlji izgled. Ponijela je čak i gumicu za kosu, kako bi ukrotila čupavu crnu Divljanovu grivu.

– Divljane, Divljane... – stavili su ruke na usta i dozivali ga na rubu šume.

Kašnjenje nije bilo Divljanov običaj. Jer, daleko prije nego što bi oni vi24

Divljan na misi

djeli njega, s najviše krošnje najmoćnijeg stabla u šumi, Divljan je već vidio da mu dolaze prijatelji. Doskakao bi na stablo najbliže putu i s njega posve neočekivano skočio pred njih. Ali danas su Ivana i Zorko uzalud vikali.

– Kuku, kuku – oglasila se kukavica, pomislili su da se Divljan šali s njima kao i obično, ali je zatim iznad njih zaista i prhnula ptičica koja tako pjeva. Divljana nije bilo. Zorko i Ivana krenuli su na misu sami.

Sljedećeg tjedna našli su se u šumi. Divljan se spustio pred njih spretno i tiho.

– Idemo? – upitala ga je Ivana, pružajući mu vrećicu s odjećom za misu.

Ali Divljan je oklijevao.

– Što je, predomislio si se? – upitao je Zorko, trljajući džep svojih hlača tamo gdje obično bude njegov legendarni mobitel.

– Pa...

– Što je?

– Moji se ne slažu da pođem s vama. Rekli su mi...

– Što, Divljane? – zabrinula se Ivana.

– Ovaj, rekli su mi da ćete tamo od mene tražiti da se Stvoritelju molim na vaš način...

– Kako to misle? – začudio se Zorko.

– Pa, moj narod s Bogom razgovara tiho, bez riječi, pokretima i dahom...

Jer je i Stvoritelj dah života, sličan svježem zraku koji miluje šumu... Rekli su mi... da ljudi znaju biti nasilni i isključivi, da ni Boga koji je hodao Zemljom nisu znali poslušati, nego su ga pribili na drvo... Možda je i bolje da učinim kako mi moji kažu...

– Slušaj, možda se možemo dogovoriti... – šapnula je Ivana, a Zorko je rekao jasno, kao da čita s Mreže: – Ipak dođi! Naša crkva dovoljno je velika, možeš se u njoj moliti na svoj način, dok god ne smetaš drugima!

25

Dubravka Rovičanac SJAJNA TROJKA

26

Divljan na misi

Divljan je na trenutak zastao i zagledao se u pametne Zorkove oči, čije su šarenice bile veće i svjetlije nego obično, kao da kroz njih prosijava toplo sunce babljega ljeta.

– Dobro, idemo! – reče Divljan. Ivana mu pruži većicu s odjećom i divlje dijete šume učas je bilo presvučeno u kratke hlačice i svijetlu kariranu košulju.

– Jao, zaboravila sam cipele!

– Sačekajte, donijet ću ti ih ja! – viknuo je Zorko i odjurio do svojega stana.

– Samo sam ovo našao! – dotrčao je dječak s naočalama, pružajući zelene japanke. Divljan ih je promotrio, malo se pomučio da razdvoji nožne prste i usadi između palca i ostalih prstiju nježni vratić gumenih japaniki, napravio dva-tri nespretna koraka i otkrio da se u toj skromnoj obući može hodati. Tako se sjajna trojka ipak zaputi do velikog betonskog zdanja na čijem je zvoniku blistao velik metalni križ. Dok je prije mise lagano mrmorila molitva krunice, a Zorko i Ivana pobožno sjedili u prvome redu klupa, njihov prijatelj cijelo je vrijeme stajao. Odjednom raširi ruke kao kip čovjeka na glavnome zidu crkve, čije su ruke bile raširene na velikom križu.

Potom Divljan skupi ruke i sastavi dlanove ispred grudi. Njegova čupava glava sagnula se i nekoliko trenutaka ostala naslonjena bradom na prsa.

Zatim su Divljanovi dlanovi pokrili njegovo suncem opaljeno lice. Dok je stajao tako, laktova priljubljenih uz tijelo, Ivana pomisli da nikada nije vidjela pobožnijeg čovjeka u molitvi. U sljedećem trenu Divljanovi se dlanovi otvore i polete naprijed kao dvije oslobođene ptice. Zorko bi se zakleo da je na rubovima svojih naočala vidio kako dvije male zrake svjetla lete iz tih ruku prema Kristu na križu. Divljan je upravo stajao širom raširenih ruku kad zvonce za početak mise zazvoni sitno kao zvončići đurđica. Divljan je spustio ruke i počeo promatrati što se događa oko svečano okićenog stola.

27

Dubravka Rovičanac SJAJNA TROJKA

Jest da je Ivani bilo pomalo nezgodno što njihov prijatelj ne sjeda u vrije­ me kad su svi sjedali, već i dalje razgovara s Bogom jezikom pokreta, ali je nekako bila sigurna da Bog taj jezik razumije. Nakon mnogih riječi i pjevanja, došao je trenutak kad je cijela crkva kleknula pred bijelim krugom hostije. Divljan nije kleknuo, nego je dlanove stavio na usne i bijelo­ me krugu poslao zvučan poljubac. Potom divlje dijete šume odskače kroz širom otvorena crkvena vrata.

Zorko Televizorko i Ivana otišli su iz crkve pitajući se kako se Divljanu svidjela prva misa kojoj je prisustvovao. Odgovor nisu dobili dugo, do jednoga jesenskog dana, kad su svo troje sjedili na šumskome proplanku, omotani maglom. Kroz bijeli pokrov na nebu se naziralo Sunce, maleno i bijelo kao hostija.

– Prepoznao sam Ga, sakrio se u vašoj crkvi u malenome bijelom krugu!

– nasmiješio se Divljan žmirkajući na udaljeni nebeski krug Sunca.

– Sada se to još pravo ne vidi, ali ja vjerujem da je taj maleni bijeli krug jači od magle što nas guši! – viknuo je Divljan i dao se u trk. Ivana na Rolama prva ga je sustigla, na raskrižju triju putova usred šume. Kad je Zorko Televizorko pušući dotrčao do Ivane i Divljana, dogodilo se malo čudo: Magla se rasparala kao bijela tkanina, a sjajnu trojku obasjalo je milo i snažno sunce jesenskog podneva.

– Hoćeš li doći u našu crkvu još koji put? – upitala je Ivana nježno, kao listić koji se otvara suncu. – Možda, prijatelji, možda! – veselo je zaviknuo Divljan, a onda se spretno, kao vjeverica, popeo na najviše slojeve krošanja, tamo gdje neviđen i jedva čujan živi njegov narod od pamtivijeka.

28

Divljan na misi

29

Eko Zorko

Z

orko se jednoga vrlo ranog zimskog jutra priključio filmskoj grupi svoje škole. Pozvali su ih na filmski set, odnosno na snimanje pravog igranoga filma. Budući da se glumci prije filma oblače i šminkaju, dolazak u dvoranu za snimanje bio je dogovoren jako rano ujutro. Zorko je ustao dok je još bio previše pospan da izvadi svoj čudesni mobitel i stavi slušalice u uši. Stoga je i začuo fićukanje u mraku. Hrpe poluotopljena snijega ležale su kao uginuli dinosauri na zaleđenim cestama i Zorko ih je pažljivo zaobilazio. Srećom, auta gotovo da i nije bilo – tako rano rijetki idu na posao. Ulice puste, ni pješaka nema. I on sam bio je pospan i pomislio je kako već dugo nije čuo ptice. Čak se i nasmiješio, onako sam, kad se dokopao sredine ceste, kad mu sleđa dopre glasna buka. Zvučalo je kao da netko po zaleđenom asfaltu vuče golemu metalnu kantu.

– No, da, smetlari... Samo mi oni trebaju... – pomislio je Zorko i stisnuo se. Pritegnuo je krajeve jakne i požurio da izbjegne bučan kamion koji je oko sebe, čak i pri ovoj hladnoći, širio neugodan miris raspadnutog voća i prljavštine. Pri tom se oklizne na rep smrznutog dinosaura, zapliva rukama po zraku i nađe se na podu. Dočekao se na ruku i malo natukao 71

Dubravka Rovičanac SJAJNA TROJKA

zglob, ali je brzo ustao i nastavio hodati. Ipak, za vrijeme pada smrdljiva pratnja koja mu je dotad bila iza leđa prijeđe u značajno vodstvo. Uzalud je protegnuo korak. Dvojica grubih muškaraca u narančastim prslucima dovikivala su se, tumbala plastičnim kantama, odizala ih uz potmule krikove i stavljala ih na kamion koji je ustrostručio buku u onome času kad je sadržaj kante sručio u svoju unutrašnjost. Skupa s bukom, sada pomiješanom sa zveketom stakla i pojačanim brundanjem motora, umnožio se i nesnosni zadah, resak i zagušljiv unatoč hladnoći. Zorko je podigao ovratnik kao da se želi zaštititi od zime. Bio je sretan kad je došao do križanja na kojem je prešao u pokrajnju ulicu kojom je volio ići do tramvaja.

No čim je ušao na početak omiljene uličice, na njezinom kraju spazi visok kamion označen crvenim zaustavnim svjetlima. Milio je i tumbao, 72

Eko Zorko

zaogrnut slojem smeđe prašine, dok je sitan radnik »Čistoće« dugo petljao oko kanti koje je trebalo podići. Zorko Televizorko je usporio, nadajući se da će kamion »Čistoće« zamaknuti za ugao. No činilo se kao da ga smrdljivci čekaju u zasjedi. Napokon se morao provući između smetlara, kante i bučnoga vozila, zaustavljajući dah da ne udiše smrad. Prije ulaska u tramvaj imao je čast još jednom – specijalno vozilo praznilo je velikom metalnom rukom kontejnere na okretištu, rasipajući papire i otpatke na sve strane. Velika hrpa snijega i autobus koji je dolazio iz suprotnoga smjera prislili su Zorka da stane tako blizu da mu se činilo kako će ga željezno korito zasuti otpatcima, a buka učiniti gluhim. Kad se Zorko priključio skupini koju je vodila učiteljica, ubrzo zaboravi na smetlare.

No idućega jutra ponovi se slična priča. Kad je polazio u školu, a dan se već naveliko bijelio, na samom izlazu iz zgrade ispriječi mu se kamion za skupljanje otpada. Zorko se opet nađe rame uz rame s kamionom punim smeća. Čvršće utisne slušalice u uši i brzo promaršira kroz tunel smrada. Prije nego što se dočepao škole mogao je nabrojiti još četiri susreta s vozilima »Čistoće«. I tako cijeli tjedan. Sve mu se to činilo kao neka kletva. Uzalud je na svom kućnom računalu pretraživao internetske vijesti: Nigdje ni spomena pojačanoj aktivnosti djelatnika »Čistoće«.

Kad je u subotu krenuo s Ivanom na Rolama u šumu, bio je šutljiv i ona ga počne zadirkivati: – Što je, Zoki, da se nisi zaljubio... Ili prehladio, ha?

– Ni jedno ni drugo, nego... – smišljao je Zorko kako da uobliči neobičan osjećaj da ga smetlarski kamioni prate na svakome koraku. Napokon izvadi mobitel da prikrije zabunu. Kako je Ivana bila navikla na Zorka Televizorka koji hoda i bulji u maleni ekran na dlanu, odjuri naprijed i glasom kukavice dozove prijatelja iz šume.

Divljan je ubrzo doskakao do njih. Danas su njegove ruke bile posve crne, a kosa mu je mirisala na dim i nosila bijele ostatke pepela.

73

Dubravka Rovičanac SJAJNA TROJKA

– Kako to izgledaš, Divljane? – nasmijala se Ivana, a Zorko je spremio svog čarobnog plosnatog ljubimca u džep i zapitao: – Palio si nešto, zar ne?

– Pa naravno, smeće... – veselo je odgovorio Divljan i pokazao prema rubu šume, odakle se dizao tanak stup siva dima.

– Jel? A ne odvozi vam ga »Čistoća«? – pitao je Zorko, što je izazvalo istodobni prasak smijeha kod Ivane i Divljana.

– Pa naravno da ne! Moj narod ništa ne baca! Većina otpadaka može nečemu poslužiti.

– Kako, poslužiti, pa smeće je – smeće! – pomalo bahato odgovori Zorko.

– A, ne, dragi moj! Pogledaj samo ovo! – odskače Divljan do metalnog koša uz stazu, iz kojeg je smeće virilo i padalo na sve strane. Izvuče litrenu plastičnu bocu i baci je pod noge. Dva vješta udarca raskolila su plastiku, a ostalo su učinile snažne Divljanove ruke. Od boce nastala su dva mala korita, koje Divljan podigne do Zorkovih očiju i reče: – Ovo svežeš na čizme i možeš kroz dubok snijeg!

– Krplje!

– Molim? – podigla je Ivana obrve.

– Krplje. Tako se zovu široke potplate za dubok snijeg. Doduše, ovo je improvizacija, ali je fora... – morao je priznati Zorko.

– A ovo ovdje, to je pravi nered! Zamislite kako bi dobar bio kompost od ovog trulog voća! A ovako, u plastici, može privući i zarobiti koju šumsku životinju... Ako se upetlja u mrežicu, čak se ni lukava vrana ne može lako spasiti – rekao je Divljan i pokazao mrežastu vrećicu punu trulih mandarina, koju je neki nezadovoljni kupac velikog trgovačkog centra šutnuo na početak šume.

– Kompost... Pa da... – zasvijetlile su Zorkove oči poput upravo upaljenog ekrana mobitela. Kad su se našetali po šumi, provjerili kakvo je 74

Eko Zorko

stanje u jezerima i ugasili Divljanovu vatru koja je još tinjala, fantastična trojka rastala se sasvim dobro raspoložena. Zorkove zamišljenosti iznenada je nestalo. Čim je stigao kući, navukao je mamine gumene rukavice za čišćenje i dograbio kantu za smeće u kuhinji. Zorkovoj mami skoro su ispale naočale od čuda kad je vidjela što njezin sin, koji je rijetko pristajao i na to da smeće odnese u spremnik ispred zgrade, čini: Zorko je po podu kuhinje raširio tri vreće, u koje je razdvajao otpatke koji su se u staromodnoj kanti s poklopcem našli izmiješani u živopisan mozaik papira, plastike, stakla i zgužvanih ostataka hrane.

– Što ćeš s time, sine? – pitala je Zorkova mama, a onda brzo otvorila prozor da kroz njega prati Zorkov trk u dvorište. Nasmijala se kad je vidjela da je Zorko lopaticom načinjenom od plastične boce iskopao rupu pokraj drveta i u nju bacio otpatke za kompost. Zatim je odšetao do spremnika za boce i ubacio ih sam, bez njezina naređenja. Tada je odlučila da će Zorku sutradan pokloniti nešto. Kad je Zorko odmotavao poklon koji mu je mama predstavila kao »dar za moje dobro dijete«, nije ni slutio da je dobio nešto kao – čarobnu škrinjicu. Bila je to kanta za smeće nove generacije, plava kutija čiji je poklopac skrivao dva odvojena spremnika, jedan za suhi, a drugi za organski otpad. Kad su je prvi put do vrha napunili, Zorko je sadržaj manjeg spremnika zakopao na malenoj kompostani. A kad je pošao da ponese ostatak otpada, vrećicu laganu kao perce a suhu kao barut, u spremnik pred kućom, uzalud je osluškivao – tumbanju kamiona za odvoz otpada niti traga. Drugo jutro, pri polasku u školu, bio je sjajno raspoložen. Bio je siguran da je čarobna škrinjica njegove mame prekinula čudan slijed slučajnosti, opaku smetlarsku kletvu koja ga je pratila posljednjih dana.

Ali, pst! O tome nikome niti riječi! Jer, moderna djeca, kakav je Zorko, dakako, ne vjeruju u kletve i slične gluposti!

75