S Kristom i u smrt. Potresno svjedočanstvo osuđenika na smrt strijeljanjem

Fra Ivo Peran

Potresno svjedočanstvo osuđenika na smrt strijelja njem

fra Ivo Peran

S KRISTOM I U SMRT

Uredili Renata Jukić fra Bernardin Škunca Jezična lektura Marija Pandža Korektura Gordana Bašić Kedmenec Grafičko uređenje Silvio Družeić Oprema Tihomir Turčinović Izdaju Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Franjevački provincijalat provincije sv. Jeronima – Zadar, Trg sv. Frane 1 Za nakladnike Stjepan Brebrić Fra Andrija Bilokapić Tisak Tiskara Zelina d. d., Sveti Ivan Zelina Naklada 1000 primjeraka ISBN 978-953-11-1554-4 Tiskano u rujnu 2021.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001107337.

fra Ivo Peran

S KRISTOM I U SMRT POTRESNO SVJEDOČANSTVO OSUĐENIKA NA SMRT STRIJELJANJEM Drugo izdanje

Kršćanska sadašnjost Franjevački provincijalat provincije sv. Jeronima Zagreb – Zadar, 2021.

Predgovor drugom izdanju

Istina i dobrota košljunskoga fratra Gledao sam ga i slušam ga već od 1955. godine.

Osmorica mladih franjevačkih kandidata, od kojih su još petorica u poslanju franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru (fra Pijo Pejić, fra Stanko Škunca, fra Marijan Mandac, fra Rafael Romić, fra Bernardin Škunca), stupaju u novicijat na Košljunu, u kolovozu godine Gospodnje 1955. Uprava franjevačke provincije sa sjedištem u Zadru imenovala je fra Ivana Perana, najčešće zvanog fra Ivo, za magistra (učitelja) novaka u novicijatu na Košljunu. Fra Ivo je donedavni zatvorenik, osuđenik na smrt strijeljanjem, pa pomilovan na pet godina strogog zatvora s prisilnim radom, odsluženi vojnik u JNA (u dva navrata, prije i poslije zatvorske kazne). Zajedno smo u veoma intenzivnoj godini novicijata. Fra Ivo nas predvodi u molitvi, poučava u razumijevanju Svetoga pisma, posebno Evanđelja i Pavlovih poslanica. Uvodi nas u značenje i pjevanja, napose korala. Sa zanosom nam govori o sv. Franji Asiškom, o provinciji sv. Jeronima, o fratrima, o ljepoti franjevačkog poziva. Prvi je na molitvi, prvi na igri (nogomet, košarka, što nastavlja sve do svojih sedamdesetih), prvi kod bratskoga stola. Sve radi s oduševljenjem. Često ga vidimo uronjena u meditaciji pred Oltarskim sakramentom, u crkvi ili u novicijatskoj kapelici.

Fra Ivo je umro 14. rujna 2003. u samostanu sv. Ante na Poljudu u Splitu – gdje je kratko bio radi liječničke njege – a njegovi smrtni ostaci u dirljivoj svečanosti sprovodnog obreda položeni su u samostansku grobnicu na Košljunu, gdje je fra Ivo proveo tridesetak 5

godina svojega djelovanja. U sprovodnom slavlju sudjelovao je veliki broj vjernika i časnih sestara, te oko 150 svećenika predvođenih krčkim biskupom, msgr. Valterom Županom i riječkim nadbiskupom, msgr. Ivanom Devčićem. Košljunski stari fratri svjedoče da na otočiću nikad nije bio toliki broj ljudi u jednom slavlju. Obred je obavljen na otvorenom, kod košljunske lučice. Mnogi su svojim sudjelovanjem, a neki i riječima, posvjedočili da je umro franjevac svetoga života. Poznati teolog i bibličar, fra Bonaventura Duda, dugogodišnji prijatelj pokojnika, nazočan kod sprovodnog slavlja, ovako se izrazio: „Pater Ivo Peran najistaknutiji je franjevac u nas, i to pod mnogim vidovima. Napose ističem njegovu radosnu žrtvu sebedarja u zatvoru, a onda njegov založeni liturgijski pastoral…, njegov nadahnuti glazbeni rad, koji ima vrhunac u 'Peranovoj misi' i u pjesmi 'Hvalite i slavite Gospoda', njegovo radosno i vjerno posluživanje hodočasnika i posjetitelja na Košljunu, njegovo spremno pješačenje i 'autostop'… Ja ga smatram čovjekom sveta života. I već sada potpisujem molbu da u svoje vrijeme, što prije, započne njegova Kauza (Postupak za proglašenje blaženim).“ Fra Ivo je volio pisati. Znao je ugodno pripovijedati. Nas osmorica novaka iz godine 1955. čitavu smo ovu knjigu „otvorenih usta“ (od)slušali u mirnim košljunskim večerima. U klaustru. Na rivi. U blagovaonici.

Prvo izdanje ovih zatvorskih zapisa objavljeno je 2003. godine, nekoliko mjeseci prije fra Ivina odlaska s ovog svijeta, u izdanju Franjevačkog provincijalata u Zadru i samostana na Košljunu, ubrzo rasprodano s najboljim uzvratnim osvrtima. Mnogi su željno očekivali drugo izdanje. U međuvremenu je (2011.) pokrenut Postupak za proglašenje blaženim i svetim fratra svetoga života. Sada kad smo u zaključivanju prvog i temeljnog dijela Postupka, naime Dijecezanskog, smatrali smo skoro kao dužnost da objavimo drugo izdanje.

Radosni smo da je Kršćanska sadašnjost iz Zagreba prihvatila biti suizdavač ovih iznimnih svjedočanstava fra Ivana Perana.

Ova je knjiga doista potresno svjedočanstvo osuđenika na smrt strijeljanjem. Sve je u njoj odsjaj Istine, Ljubavi, Dobrote. Bez osude krivokletnika, progonitelja, lažnih svjedoka i nemoralnih sudaca.

6

Imajući pred očima mnoge činjenice iz osuđeničkih i zatvorskih dana s pravom se pitamo: Kako je fra Ivo sve to upamtio? Njegovo izvanredno pamćenje bilo nam je poznato, ali vrijedi ovdje dodati i fra Ivinu primjedbu: „Svi datumi događanja navedeni u mojoj knjizi točni su i odgovaraju istini. Naime, vodio sam dnevnik koji je, sretne li okolnosti, ostao zaključan u vojničkom kovčegu kao netaknuti dokument događaja.“ (Razgovor s fra Ivanom Peranom, objavljen u novinama „Dubrovački list“ od 7. prosinca 2002., prenesen u Vjesniku franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, godina XXXXII, br. 1/2002., 38.).

Fra Ivo je u svem svojem djelovanju kao i u ovom pisanju želio samo jedno: da Bog bude proslavljen, da Krist bude nasljedovan, da Crkva živi Evanđelje dobrote i radosti, da se u njoj i danas pojavljuju sveci poput Franje Asiškoga. fra Bernardin Škunca (Iz prve generacije novaka fra Ivana Perana, sada voditelj Postupka za proglašenje sluge Božjega fra Ivana blaženim i svetim.)

7

Uvod

Zašto ovo pišem?

Zato da na temelju vlastitog iskustva posvjedočim stvarnost i pogubne rezultate jednoga bezbožnog sustava. Rezultati i ne mogu biti drukčiji, jer se sustav temelji na materijalizmu i bezboštvu i zato je neprijatelj Bogu i neprijatelj čovjeku.

Nerijetko se u susretima nametne razgovor o mojemu životnom putu, a znatan dio tog puta čine zatvor i robija. Kad to spomenem, mnogi se čude. A kad spomenem da uopće nisam ni bio kriv, čini im se nevjerojatnim. Čude se, na primjer, kad spomenem kako mi dobrohotni stražar reče: „Ako vas hoćemo likvidirati, to je najjednostavnije: ja sam noću dežurni, dođem ti u sobu, objesim te za rešetke.

Ujutro predam dužnost drugom dežurnom koji te nađe obješena i javi: 'Objesio se!' I gotovo.“ Čude se kad im spomenem da su ispitivanja trajala do iscrpljenosti, do sloma živaca, kad čovjek potpiše sve – da bi poslije zbog toga odgovarao. Sjećam se pogleda pojedinih svećenika i laganog osmijeha koji govori: ne osuđujte nas, izmučeni smo, ne znamo što govorimo... Sjećam se da sam i sam više puta promatrao svoje lice na prozorskom staklu i pitao se jesam li još normalan. Sjećam se mladih muževa koji su si postavljali pitanja: „Hoće li moja žena izdržati toliko godina? Hoće li me dječica poznati?“ A mnogima je sva krivnja bila u tome što nisu dijelili mišljenje bezbožnog sustava.

Otkud sve to?

Praroditelji su bili sretni dok nisu, zavedeni od neprijatelja Sotone, uskratili posluh Stvoritelju – htjedoše biti bogovi. Osvetilo im se. Sin Božji postao je Čovjekom da životom i riječju pokaže put sreće čovjeku, a to je posluh Stvoritelju – Ocu – vršenjem Božjega 9

zakona. Neprijatelj Božji i čovječji, Sotona, i dalje zasjeda, i mnogi mu svjesno ili nesvjesno služe pod različitim oblicima i imenima: humanizam, materijalizam, kapitalizam, komunizam, ateizam. A sve te „lijepoznačne“ norme, u odnosu na čovjekov prosperitet, utapaju se u pojmu egoizma. To znači, sam čovjek vidi sebe posjednuta na prijestolje i proglašena bogom. Tu riječ ne upotrebljava, ali je doživljava. Ta vrednota je napast i za Božje prijatelje, stoga Isus svoje upozorava: „Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo“ (Mt 26, 41). Ozbiljnost ove borbe iznosi apostol Pavao u Pismu Efežanima: „Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa (čovjeka, ljudi), nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnog svijeta, protiv zlih duhova po nebesima“ (6, 11-12).

Bog je Ljubav, i uvijek ostaje Ljubav i Gospodar svega. Dosljedan sebi, želi da čovjek – kojega je stvorio na svoju sliku – ide stopama Njegova Ljubljenoga Sina i da se u ljubavi preda za spas brata čovjeka, cijeneći više njegovu duhovnu korist nego vlastiti život. Stoga dopušta da i nevini dijele sudbinu braće koja trpe, da bi njima bili potpora i utjeha, a onima od kojih trpe poziv na obraćenje.

Kroz njih, i po njima, sam Krist silazi u zatvor da svjedoči vječne vrednote: Boga, koji prebiva u nedostupnu svjetlu, a koji se udomio među nama da nam uvijek i posvuda bude Put, Istina i Život – sada i u sretnoj vječnosti. „A KRALJU VJEKOVA, BESMRTNOME, NEVIDLJIVOME, JEDINOME BOGU ČAST I SLAVA U VIJEKE VJEKOVA. AMEN“ (1Tim 1, 17). „Velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!“ (Lk 1, 49) fra Ivo Peran Na dan blaženoga Alojzija Stepinca, 10. veljače 2002.

10

I. Vojnik

I. Vojnik

Regrutacija

Split, Poljud, 21. studenoga 1946.

Prvi regruti u novoj državi. Dignuti su oni koji nisu služili vojsku i to od 1920. godišta te mlađi. I ja sam među njima, rođen 1920. Tada sam bio na službi u Splitu, u franjevačkom samostanu na Poljudu. Bio sam magister našim klericima koji su polazili osmi razred gimnazije u biskupskom sjemeništu. Tamo sam predavao glazbu, a malo ranije i sam diplomirao teologiju u istoj školi. U samostanu sam vodio djevojački crkveni zbor koji su popunjali i muškarci pa smo pjevali i mješovito. Vodio sam i dječji zbor.

Pozdravio sam svoje u Kaštelima, a na blagdan Gospe od Zdravlja, 21. studenoga 1946., imao i jutarnju svetu misu. Došle su sve djevojke iz zbora i pristupile svetoj pričesti. Darovaše mi mali zlatni križić da me prati i čuva, da me podsjeća na njih i njihove molitve za mene.

U 11 sati okupismo se u novoj gimnaziji. Ima nas na stotine.

Razna lica, razna zvanja, razni krajevi: Split, Trogir, Sinj, Imotski i okolica. Bilo je studenata, radnika, profesora, učitelja, činovnika, glumaca splitskog kazališta i nekoliko svećenika.

Kratimo vrijeme nogometom. Najprije krpaš (nabijena čarapa), poslije odnekud stigne gumenjak, a popodne i prava nogometna lopta. Uključio sam se u igru; procijeniše „mjerodavni“ da mogu biti koristan u napadu. Tko je bio blizu, mogao je još kući. Putuje se večeras.

Predvečer se opet skupismo pred novom gimnazijom s koferićima – baulima – određenih dimenzija, s lokotom. Krenusmo na parobrod. Prolazimo ispred kazališta i crkve Gospe od Zdravlja. Trg je prepun jer upravo zvoni za misu. Gospa od Zdravlja se posvuda toplo, srdačno i svečano slavi. Duhom se susrećem s Gospom, izmolim Zdravomariju. „Neka vas, djeco, Blažena Gospa čuva“, čujem usput.

Negdje oko sedam sati navečer krene parobrod uz pratnju rubaca i suza. Još par puta parobrod „Ljubljana“ zatrubi na pozdrav ostalima i krene u noć.

13

Parobrod kojim je 1946. fra Ivo krenuo na odsluženje vojnog roka.

(Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka.)

S Kristom i u smrt

14

I. Vojnik

Na brodu je veselo. Jedan Imoćanin je, na rastanku u Splitu, na maloj crvenoj harmonici počeo svirati pjesmu „Na rastanku“. I dalje, dalje, samo to. Molili su ga, čak mu pružali novac da prestane, no nije se dao. Možda bi netko malo i zakunjao. A, jok!

U noći stigosmo u Zadar. Čekamo dan. Ostaje se par sati, može se izići. Iziđem. Odmah u samostan. Samostan? Ruševinu! Oko samostana, i dalje, ruševine! Onaj lijepi grad, kojem se kao klerici divismo kad ga posjetismo pred rat dok smo ljetovali na Pašmanu, u Kraju. Našao sam jednoga starog fratra i par osoba u malom prostoru u prizemlju, tu bi navraćali vidjeti je li tkogod prisutan. Željeli su me nečim ponuditi, ali nisu imali čime! Bijah sretan što sam ipak nekoga našao, a i oni kad sam im rekao da sam njihov.

Za vrijeme daljnje plovidbe – tu i tamo – viđasmo napuštene brodove. Neki napola potonuli, nekima samo jarboli strše. Imoćanin opet prihvatio harmoniku, i – „Na rastanku“! Valjda pozdravlja ove brodove, ovu bijedu i žalost. Zaobilazeći otok Vir, provlačimo se kanalom između Nina i otoka Paga i ulazimo u podvelebitski kanal.

Parobrod plovi polako i oprezno. Kažu da još ima posijanih morskih mina. Zanima me svaki školj, svaka tvrđavica, svako mjestašce. Kad ugledah Nehaj nad Senjem, navre mi stotine uspomena i sjećanja iz povijesti, iz književnosti. Senj, Senj!... Pa Novi Vinodol: „Zdravo da si Vinodolski Doče“... pjeva mu mladi Ivan Mažuranić... Pa Selce, Crikvenica..., a nasuprot, prema jugu otok Krk. Gledam kartu i pokazujem: ono je Vrbnik! Vrbniče nad morem...! Pa Kraljevica...

Prenesem se u mislima na Badiju – nogomet! Otkud nam lopte?

Stanko Depolo iz Kraljevice, naš kolega iz trećeg i četvrtog razreda javlja kući, a oni u Rijeci – koja je tada pripadala Italiji – dobiju jeftino gumene lopte! Asocijacija!

Uplovimo u Rijeku. Slobodno je do sutra ujutro, trebamo se naći na željezničkom kolodvoru. Kamo ću nego na Trsat! Drhtao sam od uzbuđenja: Gospa Trsatska! Prvi put uza Kružićeve stube, Gospi!

Dosad sam samo slušao o Gospi Trsatskoj i znao gledati njezinu sliku, koju je majka donijela s hodočašća na Trsat prije dvadesetak godina. Na Trsatu sam na večeri, a sljedećeg dana rano ujutro misim 15

S Kristom i u smrt

na Gospinu oltaru... Ljubazni brat mi pripravi doručak, i okrijepljen u duši i tijelu sabrano silazim Kružićevim stubama prema kolodvoru.

Vlak je krenuo. Ne govore nam kamo se kreće, nagađamo... – Ilirska Bistrica! – vikne kondukter. – Silazi! – oglase se naši vodiči.

S kuferićima kroz mjesto, na brežuljak. Velike, talijanske vojarne.

Ilirska Bistrica, 25. studenoga, 1946., prije Božića Kad smo se zaustavili pred ulazom u vojarnu, Branko Bonacci, glumac splitskog kazališta, regrut, reče: „Lasciate ogni logica! Od sada nema više 'mislio sam'. Drugi za tebe misli.“ Govorilo se o šišanju... – Mene? Ošišati? A, jok! Natjecahu se u junačenju. Dakako, istog dana bilo je šišanje, oblačenje vojničke uniforme, dijeljenje cipela i svega što je potrebno. Dijelilo se nasumce, a onda bismo razmjenjivali međusobno prema veličini i brojevima cipela. Sutradan se nismo mogli prepoznati, bili smo svi jednaki. Šajkača pojedinima padala preko ušiju i pokrivala pola ošišane glave.

U svoju sam čvrsto ušio mali zlatni križić što mi ga dadoše pjevačice na rastanku nakon svete mise. – Neka Vas čuva. – rekoše.

U Ilirskoj Bistrici skoro mjesec dana.

Ne bijaše teško ni odveć naporno. Vježbalo se pozdravljati starije, normalno hodanje, a i strojevi korak. Posebnu ulogu imala je politička nastava, skoro važnija od vojne. Zapazio sam veliki broj kapetana, čak jednoga vrlo mlada, nije mogao imati više od 16 godina. – Oni su to zaslužili u nedavno završenom ratu.

– rekoše nam. Igrali smo nogomet i zaradio sam deset dana poštede, nisam se bio navikao na oštru igru! Nagaziše me, pa su me morali iznijeti Uzoran vojnik s terena.

16

I. Vojnik

Trpezarije još ne bijaše pa se hrana za objed i večeru dijelila na otvorenom, uz kazan. Za lijepa vremena to je bilo ugodno, ali kad bi zapuhala bura, kolona bi se smanjivala za više od polovice, posebno navečer. Neki bi se radije zadovoljili svojom hranom, nego čekali na onoj buri. Neugodno je bilo i za spavanje jer su spavaonice bile povezane prolazima bez vrata pa je puhalo. Često je bilo prozivanje, a kad bi prozivali „popove“, zaustavili bi se i pokazivali prstom: – Onaj je. Bilo nas je nekoliko i kraj naših imena bijaše napisano „pop“. Tada bi četa pogledala dotičnog „popa“.

S nama „popovima“ su lijepo postupali. Pojedini časnici su s nama rado razgovarali i isticali: – Nije bitno što si ti pop, važno je da si dobar vojnik.

Naš bi Imoćanin znao i u vojarni rastezati svoju crvenu harmoniku pa bi prihvatio i kakvu drugu pjesmu osim one „Na rastanku“.

Rado bi njegovu harmoniku prihvatio i jedan kapetan koji je držao političku nastavu. Vidio sam da ga drugi oficiri cijene, a cijenili su ga i vojnici. Bio je vedar, nasmijan, raspoložen, a i lijepo je predavao.

Govorio je o ofenzivama, o socijalizmu, o prijelazu u komunizam, ali ne napadno već nasmijano, kao o dječjim igračkama. Ali, vidjelo se da je naučeno. Kad bi prihvatio harmoniku, obično bi na istom mjestu prekidao svirku, bilo je očito da dalje ne zna. Nasmijao bi se i vratio harmoniku. On je bio plav. Njegov kolega, koji je rado zalazio medu nas vojnike, bio je crn, zalizane kose, jakih crnih obrva, grčki tip. – Apolon. – reče jedan vojnik, svećenik. I zbilja, bio je kao isklesan. Mogao bi stajati na Akropoli ili u Delfima. Uopće, ugodno bijaše druženje, bilo s vojnicima, bilo s oficirima. Dosta oficira sam upoznao i rado su mi prilazili: – Ivo, kako ti se dopada? Kako se osjećaš u Armiji? Ako imaš što reći, slobodno kaži. Ti vidiš da mi ne činimo nikakve razlike između vas popova i ostale vojske. Bitno je da si dobar vojnik i da vršiš svoje dužnosti.

U grad nismo izlazili. Trebalo je mnogo toga naučiti: kako pozdraviti civile, kako časnike, kad ih susretneš u gradu, kako postupiti u trgovini, gostionici, kako pristupiti djevojci prvi put, kako nakon što se predstaviš... – Nismo raspuštenjaci, vojska smo. Armija! Jugoslavenska armija! – govorili bi časnici za vrijeme obuke. – I za vrijeme 17

S Kristom i u smrt

oslobodilačkog rata naši vojnici su se ponašali uzorno, a kamoli sad, kad je mirno vrijeme. Oni koji su zgriješili, što ukrali ili nešto slično, na licu mjesta bi bili strijeljani. Znali bi biti kažnjeni za jednu krušku ako bi je ubrali kod nekog seljaka prolazeći kroz njegov voćnjak, makar su bili gladni! – često bi na „času“ ponavljali. Vjerujem da je toga bilo, ali znam da je bilo i drugoga. Međutim, „govoriti je srebro, a šutnja je zlato“, sjetio bih se one narodne. Znao sam da ne bi koristilo pričati. Uostalom, bit će za to prilike, tek je početak.

Prva nedjelja došašća

Ilirska Bistrica, 1. prosinca 1946.

Prošlo je nekoliko dana i eto, već je prva nedjelja u vojsci. Prva nedjelja došašća. Kasnije ustajemo. Doručak. Sve mislim: nešto mi nedostaje. Hoću li doručkovati? Ah, da, nema mise... Iziđem, prošećem se. Zvona za misu... Šećem i dalje, sam. Prva nedjelja bez mise.

Nedjelja došašća... „Ad te levavi animam meam: Deus meus in te confido, non erubescam: neque irrideant me inimici mei: etenim universi qui te exspectant, non confundentur.“ Sjećao sam se ulazne pjesme prve nedjelje došašća, ta toliko puta sam je pjevao koralno!

Poučavao sam i kolege u Dubrovniku kod Male braće, svake nedjelje se pjevao Introit koralno. Pjevam je i sad, šećući, udaljen od vojarne i od drugoga društva. Šećem terenom ispod crkvice gdje svaki dan imamo vojničke vježbe po desetinama. Šećem uzbuđeno, hitro, pa opet polakše. Zaustavim se, pogledam vojarnu, pa nebo, pa brežuljke. Nešto mi nedostaje… Hvala Bogu, nedostaje mi misa... Opet pjevam ulaznu pjesmu: Ad te levavianimam meam... Pogledam nebesa, zastanem... čuje me Gospodin... Deus meus, in te confido, non erubescam... Non erubescam, ponovim. Osjetim u srcu vedrinu.

Pjevam: Rorate coeli desuper et nubes pluant justum... Padaj s neba, roso sveta... Osjetim da ta rosa pada sad na mene i... zaustavim se... mislim... i nastavim: preko mene treba padati ovdje, na ovu vojarnu, na kolege, na stotine regruta... Pa nije li trebalo biti pozvan da i tvoji 18

Sadržaj Predgovor drugom izdanju Istina i dobrota košljunskoga fratra....................................5 Uvod Zašto ovo pišem?........................................................................9 Poglavlja I. Vojnik......................................................................................... 11 II. Zatvorenik.............................................................................. 65 III. Robijaš.................................................................................... 79 IV. S fratrima i rodbinom – na kratko............................. 153 V. Opet vojnik.......................................................................... 157 Kratka autobiografija........................................................... 183

187

rt strijeljanjem, brat Ivo Nakon strašne osude na sm om stražom vratismo se se ovako osjećao: “Pod jak ad sam bio u sobi s drupreko dvorišta u zatvor. Dos icu, u sobu br. 18. Ovo je, gima, sad me gurnuše u sam Vrata se zatvoriše. Sam. rekoše, soba onih na smrt. nebu: Bože, Tvoj sam... Ti Kleknem, uzdignem ruke k si moj, Ti si sa mnom...! dnem na pod, razmišljam. Šećem po sobi, molim, sje prozor pod stropom... NeZagledam se u nebo kroz e se razgovor pa i pjekad jače, nekad slabije, čuj i mi se da ja s time ama sma vojnika na krugu. Čin om sam već onamo. Ipak, baš ništa nemam. Jednom nog blizu Bogu i bio sam minikad se ne osjećah tako melodije gregorijanskog ran. Tiho sam pjevušio o napamet.” korala, a mnoge sam ih zna

Cijena: 100 kn ISBN 978-953-11-1554-4

  