Redemptoris custos (D-178)

Dokumenti 178

Ivan Pavao II.

REDEMPTORIS CUSTOS APOSTOLSKA POBUDNICA O OSOBI I POSLANJU SVETOG JOSIPA U ŽIVOTU KRISTA I CRKVE KRŠĆANSKA SADAŠNJOST

Dokumenti

178

Prijevod:

Slavko Antunović Lektura:

Katica Majdandžić-Stupac Korektura:

Gordana Bašić Kedmenec

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Izdaje se s dopuštenjem crkvenih vlasti.

Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1100-3 Tiskano u lipnju 2017.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000966368.

APOSTOLSKA POBUDNICA

REDEMPTORIS CUSTOS APOSTOLSKA POBUDNICA VRHOVNOG PRVOSVEĆENIKA IVANA PAVLA II. O OSOBI I POSLANJU SVETOG JOSIPA U ŽIVOTU KRISTA I CRKVE

Biskupima, svećenicima i đakonima, redovnicima i redovnicama i svim vjernicima laicima

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2017.

Naslov izvornika: Giovanni Paolo II, Esortazione Apostolica Redemptoris custos sulla figura e la missione di San Giuseppe nella vita di Cristo e della Chiesa © Libreria Editrice Vaticana, 1989. © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2017.

UVOD

1. »Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu« (usp. Mt 1, 24).

Nadahnjujući se na Evanđelju, crkveni su oci još od prvih stoljeća isticali kako sveti Josip, kao što je brižno skrbio za Mariju i posvetio se s radosnom predanošću odgajanju Isusa Krista,1 tako čuva i štiti svoje mistično tijelo, Crkvu, čija je sveta Djevica lik i slika.

O stotoj obljetnici objavljivanja enciklike Quamquam pluries pape Leona XIII.2 i tragom višestoljetnog čašćenja svetog Josipa, želim vam, draga braćo i sestre, ponuditi na razmatranje neka razmišljanja o čovjeku kojemu je Bog »povjerio na čuvanje svoja najdragocjenija i najveća blaga«3. S radošću ispunjavam tu pastoralnu dužnost, kako bi u svima rasla pobožnost prema zaštitniku sveopće Crkve i ljubav prema Otkupitelju, kojem je on na uzoran način služio.

1

2

3

Usp. SV. IRENEJ, Adversus haereses, IV, 23, 1: S. Ch. 100/2, str.

692–694.

LEON XIII., Enciklika Quamquam pluries (15. kolovoza 1889.): Leonis XIII P. M. Acta, IX (1890.), str. 175–182.

SVETA KONGREGACIJA OBREDÂ , Dekret Quemadmodum Deus (8. prosinca 1870.): Pii IX P. M. Acta, I. dio, sv. V, str.

282; PIO IX., Apostolsko pismo Inclytum Patriarcham (7. srpnja 1871.): nav. mj., str. 331–335.

5

Tako će se sav kršćanski puk ne samo s većim žarom moliti svetom Josipu i s povjerenjem se utjecati njegovu zagovoru nego će uvijek imati pred očima njegov ponizni, zreli način služenja i »sudjelovanja« u rasporedbi spasenja.4 Uvjeren sam, naime, da će ponovno razmišljanje o sudjelovanju Marijina zaručnika u Božjem planu spasenja omogućiti Crkvi, koja zajedno s cijelim čovječanstvom kroči prema budućnosti, uvijek iznova pronalaziti vlastiti identitet unutar toga otkupiteljskog nauma, koji ima svoj temelj u otajstvu utjelovljenja.

Upravo toga otajstva Josip iz Nazareta bio je »dionik« kao nijedna druga osoba, izuzev Marije, Majke Utjelovljene Riječi. On je u tome sudjelovao zajedno s njom; on je bio uključen u stvarnost toga spasenjskog događaja; on je bio čuvar iste ljubavi, čijom nas snagom vječni Otac »predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu« (Ef 1, 5).

4

6

Usp. SV. IVAN ZLATOUSTI, In Matth. Hom., V, 3: PG 57, 57s.

Crkveni naučitelji i pape, također na temelju njihova zajedničkog imena, vidjeli su u Josipu Egipatskom pralik Josipa iz Nazareta, jer je ovaj prvi na neki način predoznačio otajstvo i veličinu čuvara najdragocjenijih blaga Boga Oca – Utjelovljene Riječi i njegove Presvete Majke. Usp. npr., S. BERNARDI, »Super ‘Missus est’ Hom.«, II, 16: S. Bernardi Opera, IV, 33s.; LEON XIII., Quamquam pluries (15. kolovoza 1889.): nav. mj., str. 179.

PRVI DIO

EVANĐEOSKI PRIK AZ

Ženidba s Marijom 2. »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Ma-

riju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih« (Mt 1, 20–21).

U tim je riječima sadržana srž biblijske istine o svetome Josipu, to je događaj iz njegova života koji crkveni oci posebno izdvajaju.

Evanđelist Matej objašnjava značenje toga trenutka, opisujući također kako je Josip to doživio. Ipak, da bi se moglo u potpunosti shvatiti njegov sadržaj i kontekst, važno je imati pred očima paralelni odlomak iz Lukina evanđelja. Naime, u Matejevu evanđelju čitamo: »A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše nađe se trudna po Duhu Svetom« (Mt 1, 18). No podrijetlo Marijine trudnoće »po Duhu Svetom« nalazi širi i eksplicit7

PETI DIO

PRVENSTVO NUTARNJEG ŽIVOTA

25. Isti veo šutnje kojim je pokriveno sve vezano uz

Josipa, nadvija se također nad njegov tesarski rad u nazaretskoj kući. No to je šutnja koja na poseban način otkriva njegov duhovni portret. U evanđeljima se govori isključivo o onome što je Josip »učinio«. Ipak, dopuštaju nam da otkrijemo u njegovim »djelima«, obavijenim tišinom, ozračje duboke kontemplacije. Josip je bio u svakodnevnom kontaktu s otajstvom »pred vjekovima skrivenim«, koje »prebiva« pod njegovim krovom. To, primjerice, objašnjava zašto je sveta Terezija od Isusa, velika reformatorica kontemplativnog Karmela, promicala obnovu štovanja sv. Josipa u zapadnom kršćanstvu.

26. Potpuna žrtva, kojom je Josip podredio sav svoj život zahtjevima dolaska Mesije u njegov dom, postaje razumljiva samo u svjetlu »njegova dubokoga unutarnjeg života, iz kojeg mu dolaze vrlo jedinstvene naredbe i utjehe, donoseći mu također razumijevanje i snagu, svojstvenu jednostavnim i jasnim dušama, da dono41

si velike odluke, kao što je odluka da odmah stavi na raspolaganje Božjim naumima svoju slobodu, svoj legitimni ljudski poziv, svoju bračnu sreću, prihvaćajući uvjete, odgovornost i teret obitelji, i, po djevičanskoj ljubavi bez premca, odričući se prirodne bračne ljubavi, koja predstavlja temelj i jača obitelj«.37 To pokoravanje Bogu, ta spremnost volje posvetiti se sav služenju njemu, nije ništa drugo nego vršenje pobožnosti koja predstavlja jedan od izraza kreposti vjere.38 27. Zajedništvo života između Josipa i Isusa navodi nas promatrati otajstvo utjelovljenja pod vidom Kristova čovještva kao djelotvornoga Božjeg oruđa u svrhu posvećivanja ljudi: »Po njegovu božanstvu, Kristovi ljudski čini za nas su bili spasotvorni, rađajući u nama milost, bilo po zasluzi bilo po stanovitoj djelotvornosti.«39 Među tim činima, evanđelisti povlašteno mjesto daju onima koji se tiču pashalnog otajstva, ali ne propuštaju isticati važnost fizičkog kontakta s Isusom u svrhu ozdravljenjâ (usp. primjerice Mk 1, 41) i utjecaj koji je on izvršio na Ivana Krstitelja još dok su obojica bili u majčinoj utrobi (usp. Lk 1, 41–44).

37 38 39

42

ISTI, Insegnamenti di Paolo VI, VII (1969.), 1268.

Usp. SV. TOMA , Summa Theologiae, II-IIae, q. 82, a. 3, ad 2.

SV. TOMA , Summa Theologiae, II-II, q. 8, a. 1, ad 1.

Kao što smo vidjeli, apostolsko svjedočanstvo nije zanemarilo opis Isusova rođenja, njegovo obrezanje, njegovo prikazanje u Hramu, njegov bijeg u Egipat i njegov skriveni život u Nazaretu. Ono je prepoznalo »otajstvo« milosti prisutno u svakom od tih »čina« spasenja, jer svi imaju isti izvor ljubavi: Kristovo božanstvo. Ako se po Kristovu čovještvu ta ljubav razlila na sav ljudski rod, prvi su je nesumnjivo uživali oni koje je božanska volja najtješnje vezala uza se: Marija, Isusova majka i Josip, koji je smatran njegovim ocem.40 Zašto »očinska« ljubav Josipova nije mogla utjecati na Isusovu »sinovsku« ljubav? I obratno, zašto Isusova »sinovska« ljubav nije mogla utjecati na Josipovu »očinsku« ljubav i dovesti tako do daljnjeg produbljivanja njihova jedinstvenog odnosa? Duše koje su najosjetljivije na poticaje Božje ljubavi s pravom su vidjele u Josipu svijetli primjer unutarnjeg života.

Nadalje, prividna napetost između aktivnog i kontemplativnog života nalazi u Josipu idealni sklad, koji mogu postići samo oni koji posjeduju savršenstvo ljubavi. Držeći se dobro poznatog razlikovanja ljubavi prema istini (»caritas veritatis«) i praktičnih zahtjeva ljubavi (»necessitas caritatis«)41, možemo reći da je Josip iskusio i ljubav prema istini, to jest čistu ljubav kontemplacije 40

41

Usp. PIO XII., Enciklika Haurietis Aquas, III (15. svibnja 1956.): AAS 48 (1956.), str. 329s.

Usp. SV. TOMA , Summa Theologiae, II-II, q. 182, a. 1, ad 3.

43

božanske istine koja je zračila iz Kristova čovještva, i zahtjeve ljubavi, to jest jednako čistu i nesebičnu ljubav služenja, koje traži čuvanje i razvoj Isusova čovještva.

44

Dokumenti 178

30 kn

ISBN 978-953-11-1100-3