Protiv Celza

ORIGEN PROTIV CELZA

krscanska sadasnjost

KRŠĆANSKI KLASICI

Svezak 34

PROTIV

C E L Z A Preveo:

Branko Jozić

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2023.

Recenzenti:

prof. dr. sc. ANTO GAVRIĆ izv. prof. dr. sc. ANTO BARIŠIĆ

Korektura:

DANIJELA ŽIVKOVIĆ

Prijelom:

CHRISTIAN T. BELINC

Oprema:

TIHOMIR TURČINOVIĆ

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Grafički zavod Hrvatske d. o. o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978–953–11–1710-4 Tiskano u studenome 2023.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001204569.

Uvodne napomene

O autoru1 Origen Adamancije (oko 185. – 254.) jedan je od najdubljih mislilaca i najplodnijih pisaca kršćanske starine. Od oca Leonide dobio je izvrsnu naobrazbu u helenističkoj i biblijskoj mudrosti. Bio je ujedno čovjek stroga asketskog života. Nakon očeve smrti, za progonstva Septimija Severa (202.), obiteljska su im dobra bila konfiscirana pa je u Aleksandriji otvorio školu gramatike kako bi uzdržavao majku i šestero mlađe braće. Nakon toga mjesni biskup Demetrije mu je kao osamnaestogodišnjaku povjerio vodstvo škole za katekumene. To ga je ponukalo da dodatno produbi svoje poznavanje filozofije pa pohađa predavanja novoplatonovca i Plotinova učenika Amonija Saka.

Mnogo je putovao: godine 212. posjetio je Rim, gdje je čini se slušao Hipolitove propovijedi. Potom odlazi u Cezareju Palestinsku, gdje mu biskup Teoktist kao laiku povjerava službu propovijedanja; u Antiohiju odlazi na poziv Julije Mameje, koja od njega želi čuti kršćanski nauk. Teško je reći treba li tom njegovu angažmanu pripisati to što je njezin sin, car Aleksandar Sever, u privatnoj kapeli pored kipova ostalih božanstava imao 1

Više o njemu: Marijan MANDAC, »Život i djelo«, u: ORIGEN: Počela, Symposion, Split, 1985.; Henri CROUZEL, Origène, Lethielleux; Namur: Culture et vérité, Paris, 1985.; Juraj PAVIĆ – Tomislav Zdenko TENŠEK, »Origen«, u: Patrologija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., 109–117.

5

Origen • Protiv Celza

i Isusov kip. Svakako, poziv na carski dvor svjedoči o ugledu koji je Origen uživao i izvan kršćanskih krugova. Oko 231. biskupi Ahaje (Grčke) pozivaju ga u Atenu da raspravlja s krivovjercima. Na putu prolazi kroz Cezareju Palestinsku, gdje ga biskupi Teoktist i Aleksandar zarediše za svećenika. To je ozlojedilo biskupa Demetrija, koji ga je po povratku u Aleksandriju prognao iz Egipta. Origen potom odlazi u Cezareju, gdje vodi školu za pogane koji simpatiziraju kršćanske ideje i propovijeda. I dalje mnogo putuje: u Atenu, u Arabiju (Jordaniju), u Nikomediju, u Kapadociju; svugdje propovijeda, piše i sudjeluje u raspravama. Njegova intenzivna aktivnost prekinuta je 250. godine za Decijeva progonstva kad je bio utamničen. Nije ga se htjelo pogubiti nego iznuditi njegovo odreknuće od vjere, što bi imalo značajan učinak, jer je među kršćanima tog vremena Origen bio najistaknutija figura.

Nakon careve smrti bio je pušten, ali, narušena zdravlja, nekoliko godina kasnije i sam je umro.

Origen je vjerojatno najplodniji pisac i poganske i kršćanske starine (Jeronim veli da je napisao oko osamsto djela, Pamfilije kaže dvije tisuće, a Epifanije čak njih šest tisuća). No zbog nerazumijevanja ili krivih shvaćanja nekih njegovih misli (posebno je sporno bilo učenje o preegzistenciji duša i o apokatastazi), uslijedile su žestoke rasprave koje su završile osudom origenizma od cara Justinijana te od V. općeg i II. carigradskog koncila (543. i 553. godine). Zato je od njegova opusa sačuvano malo i to pretežno u latinskim prijevodima. Najznačajnija su mu djela: Heksapla, kolosalan filološki pothvat (tekst Starog zavjeta u šest stupaca, od toga dva s hebrejskim tekstom, hebrejskim i grčkim slovima te četiri prijevoda na grčki – Akvila, Simah, Septuaginta i Teodocion, a za neke je knjige donosio dodatne prijevode); komentari Svetog pisma (velik dio Biblije interpretirao je različitim metodama, a napisao je brojne scholia – kratke egzegetske bilješke uz svetopisamske ulomke); homilije (sačuvan je velik broj njih – oko tristo).

Popisu svakako valja dodati Počela (Peri Archon),2 prvi pregled kršćanske teološke misli koja se oslanja na Sveto pismo i na razum; O molitvi, Nagovor na mučeništvo i Protiv Celza.

2

6

Na hrvatski preveo M. MANDAC, v. bilj. 1.

Uvodne napomene

O naslovu Protiv Celza jedino je Origenovo apologetsko djelo u kojem odgovara na Celzove optužbe protiv kršćanstva. Valja podsjetiti da su u početku kršćani svojim sugrađanima bili određena nepoznanica; izdvajali su se iz društva i nekrštenima nije bilo dopušteno sudjelovanje u njihovim svetim obredima (disciplina arcanum). S druge strane javno su prezirali hramove i kipove, vrijeđali bogove i izrugivali svetinje svojih sugrađana. To je dovelo do svakojakih trivijalnih predrasuda i optužbi (da u svojim obredima ubijaju dijete i jedu njegovo tijelo; da se predaju razuzdanim incestuoznim orgijama; da je kršćanstvo izopačeno i zlotvorno praznovjerje, a kršćani javni neprijatelji koji mrze ljudski rod i krivi su za sve nedaće).3 Celzo se prvi potrudio bolje upoznati kršćanstvo i oko 180. godine sastavio je intelektualnu kritiku.

Svoj je spis naslovio Alethes logos, što se može prevesti kao »istinski/istiniti nauk«. U osnovi Celzo osporava bilo kakvu vrijednost evanđeoske poruke, Isusove osobe koja je tu poruku navijestila i učenika koji su je raširili po svijetu. Njima suprotstavlja duhovne vrijednosti grčke tradicije sažete u binomu logos (razumnost) i nomos (zakon, uljudba).

Djelo nije sačuvano, ali budući da Origen sustavno navodi Celzove često zajedljive tvrdnje i onda ih pobija, dobiva se dojam kako je Celzo njime htio reći: »evo što je prava istina (i što je istina o kršćanima)«. Po svemu sudeći, spis je vršio snažan utjecaj u onodobnim intelektualnim krugovima, pa i među obrazovanim kršćanima, kad se i nakon više desetljeća od njegova nastanka (oko 245. – 249.) osjećala potreba na njega odgovoriti. Naime, na taj pothvat Origena je nagovorio Ambrozije, bogati čovjek iz Aleksandrije koga je on od valentinovske gnoze obratio pravovjerju. Ambrozije ga je potom kao mecena podupirao u književnom radu, a Origen mu je zauzvrat posvetio više djela (posebno Nagovor na mučeništvo, sastavljen u vrijeme Maksiminova progonstva 235., za vrijeme kojeg je Ambrozije i podnio mučeništvo).

U svojoj kritici Celzo se osvrće na konkretna učenja za koja misli da su kršćanska, crpeći spoznaje o njima iz Svetog pisma i spisa drugih

3

Više o tome v. Branko JOZIĆ, Problem religijske ne/tolerancije: kršćanstvo u Rimskom carstvu do Julijanove vladavine, Laus, Split, 1995.

7

Origen • Protiv Celza

autora. Uvodi i lik Židova koji polemizira s kršćanima, a potom ih i sam napada suprotstavljajući im datosti iz pologa grčke kulturne tradicije. S Celzovim se mogu usporediti još dva kasnija napada na kršćane: Porfirijev spis Protiv kršćana i Julijanov Protiv Galilejaca; neke od njihovih optužbi na račun kršćanstva ponavljat će se kao opća mjesta, posebno u vrijeme prosvjetiteljstva.

Origen vrlo korektno, gotovo skrupulozno, navodi svaki Celzov prigovor, pomno ga analizira i na njega odgovara. Nerijetko ukazuje kako je Celzo neobjektivan, često površan i nedovoljno informiran, čak zlobno pristran, jer nekad kao kršćanske stavove napada ono što ni sam Origen ne prihvaća. Razlaganja pojedinih pitanja potkrjepljuje navodima iz Svetog pisma, ali služi se i oružjem iz Celzova arsenala, tj. iz helenističke mudrosne baštine. Misao mu je logična i konzistentna premda su kršćanski svjetonazor (teologija, antropologija, etika, ...) i kršćanska terminologija bili još u fazi formiranja.

Svakako, iz ovog polemičkog spisa može se iščitati mnogo toga o antičkom čovjeku, o njegovim strahovima i čežnjama, o njegovu poimanju božanskog/duhovnog svijeta, o religijskim praksama, o odnosu poganstva i kršćanstva pa i o pluralizmu unutar samog kršćanstva.

O prijevodu Ovim prijevodom želi se hrvatskom čitatelju podastrijeti tekst iz kršćanske starine važan zbog njegove religijske i kulturne dimenzije. Radi lakšeg snalaženja, u bilješkama su dodane reference i kratka pojašnjenja.

U prijevodu su namjerno zadržani neki izrazi grčkog podrijetla jer njihove hrvatske inačice imaju uži semantički opseg. Tako je zadržan izraz logos (lat. verbum), jedan od osnovnih pojmova grčke, a onda i rano­ kršćanske misli koji podrazumijeva cijeli grozd značenja: riječ, govor, istina, pojam, misao, smisao, razlog, razum, zakon svijeta, božanska misao, bitak...

Sva ta značenja rezoniraju istodobno i dopunjuju se. K tome, stoici su logos poimali kao božanski princip koji ispunja svemir i svemu daje život. U konačnici, logos se moglo poimati i kao Božje djelovanje pa i Božjeg sina.

Takvo je poimanje izvršilo određeni utjecaj u helenističkom židovstvu koji se osobito vidi u Filona Aleksandrijskog. U želji da starozavjetnu 8

Uvodne napomene

židovsku mudrost približi helenističkom kulturnom svijetu, on je za pojam mudrosti (hokma) upotrijebio izraz logos; pomoću njega Bog je stvorio svijet. I za pisca Ivanova evanđelja »u početku bijaše logos i logos bijaše u Bogu i logos bijaše Bog; sve postade po njemu...« (Iv 1, 1). Ranokršćanski apologet Justin Mučenik (2. st.) služi se stoičkim pojmom logos spermatikos (razumski princip rasta u živoj i neživoj prirodi) kad govori o tragovima istine koji se mogu naći i kod poganskih mislioca jer se u svima nalazi sjeme božanskog logosa. I za Origena logos je božanski stvaralački princip, Božja mudrost, Druga božanska osoba koja se utjelovila u Isusu.

Slično je zadržan i izraz demon. Kod Grka on označava duhovno biće koje može biti i pozitivno i negativno. Za Origena demoni su negativna bića, dakle, zlodusi; no u polemici uzima u obzir kako ih percipira njegov protivnik. Česti Origenov izraz dogma (katkad logos) (lat. doctrina i verbum) ovdje je preveden kao »nauk«; njime se označava i učenje i praksa, dakle, kršćanstvo kao takvo. Također je zadržan i izraz anđeo da se osim funkcije glasnika sačuva u vidu i njihova moć kao posrednika između božanskog i ljudskog svijeta. Što se tiče navoda Svetog pisma ili antičkih autora, njihovi postojeći hrvatski prijevodi po potrebi su prilagođeni, vodeći računa o Origenovu tekstu.

B. J.

9

Proslov

1. Kad je bio izvrgnut lažnom svjedočenju, Spasitelj i Gospodin naš Isus

Krist šutio je, optužen, ništa nije odgovarao.1 Ta znao je kako su cijeli njegov život i djela što ih je učinio među Židovima bolje pobijali lažna svjedočenja nego da se od optužbi brani riječima. Ti pak, bogoljubni Ambrozije2, ne znam iz kojeg razloga htjede da odgovorim na klevete i optužbe što ih je Celzo objavio u svome spisu protiv kršćana i vjere Crkava; kao da u djelima već nije sadržano pobijanje i kao da nauk ne nadmašuje sve spise i ne dokida sva lažna svjedočenja, ne ostavljajući optužbama nikakve vjerodostojnosti. Glede činjenice da je na lažna svjedočenja izrečena protiv njega Isus šutio, nek’ zasad bude dovoljno navesti Matejeve riječi (jer Marko je zapisao gotovo isto). Matej piše: »Veliki svećenik i cijelo Vijeće tražili su kakvo lažno svjedočanstvo protiv Isusa da bi ga mogli pogubiti. Ali ne nađoše, premda pristupiše mnogi lažni svjedoci. Napokon pristupe dvojica i reknu: Ovaj reče: ‘Mogu razvaliti Hram Božji i za tri ga dana sagraditi.’ Usta nato veliki svećenik i reče mu: ‘Zar ništa ne odgovaraš? Što to ovi protiv tebe svjedoče?’ Isus je šutio.«3 Osim što na lažne optužbe nije odgovarao, piše i ovo: »Dovedoše Isusa pred upravitelja i on ga upita: ‘Ti li si kralj židovski?’ Isus mu odgovori: ‘Ti kažeš.’ I dok su ga glavari svećenički i starješine narodne optuživale, ništa nije odgovarao. Tada mu reče Pilat: ‘Ne čuješ li Usp. Mt 26, 59–63; Mk 14, 55–61; Mt 27, 12–14; Mk 15, 3–5.

Ambrozije, imućni čovjek iz Aleksandrije i Origenov mecena; v. Uvodne napomene.

3 Mt 26, 59–63.

1 2

11

Origen • Protiv Celza

što sve protiv tebe svjedoče?’ I ne odgovori mu ni na jednu riječ tako da se upravitelj silno čudio.«4

2. Onima ograničene umne sposobnosti razlog za čuđenje bijaše i to što

se on, lažno optužen, mogao braniti i pokazati da je potpuno nevin te se pohvaliti svojim životom i po Bogu učinjenim čudesima, tako da sudcu otvori put prema pravičnijoj presudi. No, ne samo da to nije učinio, nego je svoje tužitelje omalovažio i plemenito odbacio. Naime, sudac bi bez oklijevanja Isusa oslobodio, samo da je išta rekao kako bi optužbe odbacio. To je očito iz onog što se navodi da je Pilat rekao: »Koga od dvojice hoćete da vam pustim: Barabu ili Isusa koji se zove Krist?«, i onog što Pismo dodaje: »Znao je doista da ga predadoše iz zavisti.«5 Prema tome, Isus je uvijek izložen lažnim optužbama i, budući da u ljudima stalno ima zloće, uvijek ga se napada. I danas na ove optužbe on šuti i ne odgovara glasom, nego ga brani život njegove braće učenika. Doista, on je snažniji od zlobe lažnih svjedoka, on pobija i obara lažna svjedočenja i klevete.

3. Zato se usuđujem ustvrditi: obrana koju tražiš da je sastavim slabi

samu obranu koja je sadržana u djelima, a ujedno i Isusovu snagu, koja je očita onima koji nisu posve glupi. Ipak, da ne bi izgledalo kako tvoj nalog odbijam, nakanio sam na svaku Celzovu optužbu prema svojim sposobnostima odgovoriti ono što mi se čini da ih pobija, premda držim da nijednog vjernika ne može poljuljati to što je on napisao. Naime, Bog ne dopušta da nekoga, tko je u Kristu Isusu primio toliku Božju ljubav, u njegovu opredjeljenju poljuljaju riječi Celza ili njemu sličnih. Nabrajajući bezbrojne kušnje koje obično odvajaju »od Kristove ljubavi« i »od Božje ljubavi u Kristu Isusu«, a koje sve nadmašuje ljubav kojom je sam bio raspaljen, ni Pavao ne navodi govor kao ono što udaljuje od Boga. Ta obrati pozornost na ono što najprije veli: »Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba?

Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Kao što je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im kao ovce za klanje. U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.« U nastavku nabraja 4 5

12

Mt 27, 11–14.

Mt 27, 17.

Proslov

ono što ponajviše odvaja one koji nisu postojani u pobožnosti: »Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.«6

4. Doista, s pravom se ponosimo, ako nas nevolja ni ostalo što je nave-

deno ne udaljuje; nisu li se tako osjećali Pavao, apostoli i svi njima slični, jer su bili potpuno iznad toga kad kažu: »U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi«; a to je najveća pobjeda? Ako se apostoli trebaju dičiti time što nisu odijeljeni »od ljubavi Božje u Kristu Isusu, našem Gospodinu«, trebaju se dičiti i time što »ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti«, ni išta drugo navedeno u nastavku ne može ih »rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem«. Zato nisam zadovoljan onim čiju vjeru u Krista može poljuljati pisanje Celza, koji ne živi među ljudima nego je odavno mrtav, ili nekakvo naizgled uvjerljivo izlaganje. Ne znam kamo treba svrstati onoga kome trebaju pisane knjige s odgovorima na Celzove optužbe protiv kršćana, kojima će se učvrstiti u poljuljanosti svoje vjere i u njoj se osnažiti. Ipak, budući da se u mnoštvu vjernika može naći i onih za koje je Celzov spis poguban, a naša obrana, koja će Celzove objede pobiti i učvrstiti istinu, spasonosna, odlučih tvoju zapovijed izvršiti i pobiti spis koji si mi poslao. Uostalom, držim da se nitko tko je imalo upućen u filozofiju ne bi složio da je to Istinski nauk, kako ga je Celzo naslovio.

5. Zapravo, Pavao, kome je bilo jasno da u grčkoj filozofiji ima mnogo

toga što se ne smije olako uzimati i što, premda je laž, mnogima se može činiti kao da je istina, ovako veli: »Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na počela svijeta, a ne na Krista.«7 Videći da se u izričajima mudrosti ovog svijeta nazire nešto uzvišeno, reče da se govor tih filozofa oslanja »na počela ovog svijeta«. A nitko zdrave pameti ne bi mogao reći da se Celzovo pisanje oslanja »na počela ovog svijeta«. Tvrdnje filozofa koje sadrže obmanu i nešto zavodljivo Pavao je nazvao »ispraznim zavaravanjem«, možda za razliku 6 7

Rim 8, 35–39.

Kol 2, 8.

13

Origen • Protiv Celza

od zavaravanja koje nije isprazno, a koje je na umu imao Jeremija, koji se usudio Bogu reći: »Ti me zavede, o Gospode, i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me.«8 Čini mi se da u Celzovu pisanju nema nikakva, čak ni isprazna zavođenja, kakvo se nalazi u filozofa koji su utemeljili filozofske škole i koji su za ta pitanja bili izvanredno nadareni. Naime, kao što običnu pogrešku u geometrijskim teoremima nitko ne bi nazvao zavaravanjem niti bi je opisao kao vježbanje u toj znanosti, tako neka djela osnivača filozofskih škola treba nazvati »ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na počela svijeta«9, ukoliko su sastavljena s jednakim umijećem.

6. Kad je moja obrana stigla do mjesta gdje Celzo na scenu uvodi Židova

koji raspravlja s Isusom,10 učinilo mi se primjerenim na početak svog djela staviti ovaj proslov, da onaj tko se na ovo djelo namjeri odmah shvati da ova knjiga uopće nije napisana za vjernike nego, naprotiv, za one koji nisu iskusili vjeru u Krista, odnosno za one koji su »slabi u vjeri«, kako ih Apostol naziva kad kaže: »Slaboga u vjeri prigrlite.«11 Ovaj me proslov također treba pred čitateljima opravdati što sam u početku slijedio jedan, a u nastavku drugi plan odgovaranja Celzu. Naime, u početku sam nastojao zabilježiti glavne točke i ukratko ono što im se može suprotstaviti, da bih kasnije to uredio kao cjelinu. Međutim, kasnije radi uštede vremena sama stvar me ponukala da se zadovoljim odgovorima na Celzove optužbe sastavljenima u početku, a potom da ih koliko mogu potanko pobijem. Stoga oprosti za početnu argumentaciju nakon ovog proslova. Ako li pak ne budeš zadovoljan ni našim kasnijim odgovorima, i za njih se također ispričavam i upućujem te pametnijima koji su u stanju riječima i spisima odbaciti objede protiv nas. Ipak, daleko je mudriji onaj kome, makar čitao Celzov spis, uopće ne treba nikakva obrana protiv njega, nego je potpuno prezreo njegov sadržaj.

Bilo koji jednostavni vjernik to s pravom čini jer u njemu boravi Duh.

Jr 20, 7.

Kol 2, 8.

10 Tj. do I, 28, gdje Celzo uvodi lik Židova koji se izravno obraća Isusu; prosopopeja se proteže do kraja Druge knjige, a od početka Treće Celzo osobno optužuje kršćane i njihov nauk.

11 Rim 14, 1.

8 9

14

Knjiga I 1. Želeći ozloglasiti kršćanstvo, Celzo najprije iznosi kako se kršćani,

protivno zakonima, međusobno okupljaju u tajna udruženja, s tim da su neka od njih, kako kaže, javna i ona su po zakonu, a druga su tajna i ona su protiv donesenih zakona. Celzo zapravo želi raspiriti mržnju protiv onog što kršćani zovu bratske gozbe (agape)1, kao da im je motiv zajednička opasnost i da su snažnije od bilo kakve zakletve. Budući da se poziva na javni zakon te tvrdi da ga kršćani svojim udruženjima krše, na to valja odgovoriti ovako: ako se netko zatekne među Skitima koji imaju bezbožne zakone,2 te bez mogućnosti da odatle pobjegne bude primoran živjeti među njima, prema zakonu istine, koji je za Skite opačina, taj bi se s pravom mogao udružiti s onima koji dijele njegove stavove, a protiv postojećih skitskih zakona.

Pred sudištem istine poganski zakoni koji propisuju štovanje kipova, uvode mnoštvo bogova, a Boga istiskuju jednaki su skitskim zakonima, odnosno ako su takvi, još su bezbožniji. Prema tome, radi obrane istine nije nerazumno udruživati se protivno zakonu. Naime, kao što bi ispravno postupili oni koji se potajno udruže da sruše tiranina koji je zavladao gradom, slično tako i kršćani: kad nad njima kao tiranin vlada onaj koga se zove đavao i laž, s pravom se protiv njega udružuju protivno njegovim zakonima, a i za

Agape, charitas, uzajamna ljubav; kršćanski bogoštovni sastanci (današnja »euharistija«, odnosno »misa«) u početku su se zvali agape.

2 Njihove divlje i okrutne običaje opisuje Herodot (IV, 62, 64–66).

1

15

Origen • Protiv Celza

spas drugih koje uspiju uvjeriti da odbace ono što je jednako skitskom ili tiranskom zakonu.

2. Zatim kaže da je kršćanski nauk po svom podrijetlu barbarski, pod

čime nesumnjivo misli na židovstvo, na koje se kršćanstvo nadovezuje.

Naizgled pošteno, ne zamjera mu barbarsko podrijetlo. Dapače, barbare hvali što su sposobni otkriti takva učenja. No, dodaje da barbarska iznašašća Grci bolje od ikoga prosuđuju, učvršćuju i prilagođavaju za prakticiranje vrlina. Dakle, s obzirom na njegove tvrdnje u obranu kršćanskih istina možemo reći sljedeće: ako netko zadojen grčkim učenjem i uvježban u njihovim disciplinama prijeđe k nama, ne samo da će prosuditi da je ono što vjerujemo istinito, nego će to i razumski potvrditi; pridodat će ono što izgleda da nedostaje, a što se po običaju i pravilima grčkih škola traži da se pokaže te tako potvrditi kršćansku istinu. Tome dodajem da kršćanski nauk ima jedan svoj vlastiti dokaz; on je božanski i s njim se ne može usporediti nijedan dokaz grčke dijalektike. On je, kako Apostol uči, »u pokazivanju Duha i snage«.3 Duha, zbog proroštava koja jasnoćom i očitošću mogu čitatelja uvjeriti da vjeruje osobito ono što se odnosi na Krista. Snage pak, zbog izvanrednih čudesa: može se potvrditi da su se ona kod kršćana obistinila u sili i snazi jer njihovi tragovi još postoje kod onih koji svoj život ravnaju po odredbama kršćanskog zakona.

3. Potom, rekavši da svoje omiljene stvari kršćani čine i uče u skrovitosti

i to s velikim razlogom jer tako izbjegavaju smrtnu kaznu koja im prijeti, tu opasnost Celzo uspoređuje s opasnostima kojima se zbog filozofije izložio Sokrat; mogao je također dodati Pitagoru i druge filozofe. Na to treba odgovoriti da su se za zločin prema Sokratu Atenjani odmah pokajali i prema njemu nisu više gajili mržnju,4 a isto je bilo i u Pitagorinu slučaju.

Zapravo, pitagorejci su dugo vremena držali škole u dijelu Italije zvanom Magna Graecia. Što se kršćana tiče, protiv njih su ustali rimski senat, u više navrata carevi, vojnici, narodi pa i sama rodbina onih koji su se obratili 3 4

16

1 Kor 2, 4.

Diogen iz Laerte (II, 43) donosi da su nakon Sokratove smrti hramovi i vježbališta – gimnaziji bili zatvoreni, a njegovi su progonitelji bili progonjeni.

Knjiga I

vjeri. Odasvud opkoljen tolikom neprijateljskom spregom njihov bi nauk bez sumnje bio svladan; no, božanskom silom potpomognut, nije to samo izbjegao i izdignuo se, nego je također pobijedio cijeli svijet koji se protiv njega urotio.

4. Što se tiče naše moralne stege vidimo kako ju želi omalovažiti držeći

da u njoj nema ništa uzvišeno ni novo, tvrdeći da nam je ona zajednička s drugim filozofima. Na to treba ovako odgovoriti: i oni koji zastupaju pravedni Božji sud isključivali bi kažnjavanje grješnika, da nije svima u srcima utisnuto zajedničko poimanje o moralnim pitanjima. Zato ne čudi što je istine, koje je poučavao po prorocima i Spasitelju, sam Bog utisnuo u srca svih ljudi, tako da se na njegovu sudu nitko neće moći opravdati jer u svom srcu ima zapisano ono što Zakon nalaže. Na to aludira Pismo u ulomku kojeg Grci smatraju pričom, gdje stoji kako je zapovijedi Bog napisao svojim prstom i predao ih Mojsiju,5 a razbila6 ih je zloća onih koji načiniše zlatno tele. Kao da Pismo želi reći da ih je izljev opačine potisnuo u zaborav. No, na kamenim pločama, koje je Mojsije isklesao,7 Bog ih je iznova napisao i njemu ih predao, kao da proročka riječ poslije prvog grijeha drugi put dušu pripravlja za Božje pismo.

5. Iznoseći stav kršćana prema idolopoklonstvu kao da ga odobrava; kaže da oni rukotvorine ne smatraju bogovima jer nije u skladu sa zdravim razumom među bogove ubrajati djela loših, pokvarenih, a često i nepoštenih zanatlija. Zatim, da pokaže kako ni to mišljenje nije isključivo kršćansko ni da su oni prvi do njega došli, navodi Heraklitove riječi: »Tko pristupa beživotnim stvarima kao da su bogovi, postupa slično onima koji razgovaraju sa zidovima.« U skladu s tim valja reći da su u ljudski um usađena shvaćanja kao i druga moralna načela, na temelju kojih ne samo Heraklit, nego bilo koji drugi Grk ili barbarin mogu razmišljanjem doći do istog zaključka. Citirajući Herodota, tvrdi da su i Perzijanci dijelili to mišljenje.

Tome dodajem misao Zenona iz Kitija koji u svojoj Državi veli: »Neće treUsp. Izl 31, 18.

Usp. Izl 32, 19.

7 Usp. Izl 34, 1.

5 6

17

Sadržaj 5 11

Uvodne napomene

15

Knjiga I

73

Knjiga II

137

Knjiga III

191

Knjiga IV

269

Knjiga V

319

Knjiga VI

385

Knjiga VII

441

Knjiga VIII

Proslov

499

Ilustracija Jana Luykena koja prikazuje Origena kako podučava svoje učenike.

Djelo Protiv Celza – poznatije na latinskom pod naslovom Contra Celsum – vrhunac je velikoga apologetskog pokreta 2. i 3. stoljeća poslije Krista, i za grčku je Crkvu ono što je djelo Država Božja svetog Augustina za zapadno kršćanstvo. Ono je također jedno od glavnih svjedočanstava povezanosti antičke kulture i filozofije s novom vjerom kršćanskog društva koje se širilo. Stoga je Origenovo djelo zanimljivo ne samo povjesničarima i teolozima nego i svima koji se bave helenističkom poviješću, filozofijom i kulturom.

Celzo je bio epikurejski filozof, a cilj njegova djela Alethes logos (Ἀληθὴς λόγος) bio je napad na kršćanstvo. prof. dr. sc. Anto Gavrić Protiv Celza klasično je djelo i ogledalo iz kojega se može dobiti (iz)vrstan uvid u stanje i odnose kakvi su vladali sredinom 2. i 3. stoljeća između krš­ ćanstva, kršćanskog nauka i ondašnjeg tzv. poganskog ili politeističkog društva i kulture. Celzo (2. stoljeće) je predstavnik sinkretističke helenisti­ čke, grčke filozofije, tj. mješavine platonizma, aristotelizma, pitagoreizma, stoicizma i epikureizma. On je u povijesti kršćanstva prvi veliki intelektualni protivnik kršćanskog nauka koji nastoji sustavno pobiti u svom djelu Pravi govor napisanom između 170. i 180. godine. Celzovo je djelo sačuvano samo fragmentarno preko Origenova djela (koje piše oko 230. godine) te brojnih korištenih citata iz Celzova djela koje Origen, jedan po jedan, pobija. Knjiga Protiv Celza doista je djelo iz kojega se može vidjeti susret i/ili sukob dvaju svjetova, dvaju različitih shvaćanja temeljnih egzistencijalnih stvarnosti kao što su čovjek, njegov svemir, vjera u Boga i u bogove. izv. prof. dr. sc. Anto Barišić

Cijena: 39,00 €

500

  

ISBN 978-953-11-1710-4