Ovaj drugi svezak izabranih spisa Josipa Turčinovića razlikuje se od onoga prvoga, naslovljeng „Misao vjere", po tome što je u prvome dijelu dominantan teološki rad dokumentiran spisima koji, uz teologiju i bez obzira na literarnu formu, obuhvaćaju pitanja ekumenizma u nas, povijesnu tematiku i kritiku, dok je u ovome drugome svesku više posvjedočen autorov angažman u crkvenome i širem društvenom okružju njegova vremena i prostora. Turčinović je na samo sebi svojstven način, a i u nas pa i oko nas rijetko pronicav, osjetio da iskustvo i misao vjere trebaju odjeknuti u sasvim konkretnim prostorima vjerničkoga života. Ta misao vjere mora ostaviti odjek upravo u konkretnoj stvarnosti u kojoj je ona i djelotvorna i orijentativna.
