Na putu za Emaus upoznao sam nju. Svoju Domovinu

svoju Domovinu

MALA KNJIŽNICA KANE 64

Urednik: Stanko Ferić Lektura i korektura: Nataša Jurić Stanković Prijelom: mOK d.o.o. Šibenik, SeMigraf - Šibenik Grafička priprema i dizajn: SeMigraf - Šibenik Naslovnica i ilustracije: Branko Lovrić Caparin

Izdaju: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 MADIT - obrt za izdavačku djelatnost i propagandu, Šibenik, Žaborić, Put Drage 27 Za nakladnike: Stjepan Brebrić Gordana Madunić Tisak: Tiskara Zelina d. d., Sveti Ivan Zelina Naklada: 500 ISBN 978-953-11-1237-6 Tiskano u ožujku 2022.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001126540.

2

Zvonko Madunić

NA PUTU ZA EMAUS UPOZNAO SAM NJU svoju Domovinu

Zagreb - Šibenik, 2022.

3

4

Zapise po Hrvatskoj posvećujem Anti Spahiji i Marku Kljajiću preko kojih me Bog učini vinogradarom i putnikom.

5

6

PREDGOVOR

Kad netko istinski zna ispričati priču, onda je taj znalac dragocjen jer priča se priča da bi došla do čitatelja, da bi čitatelja zadržala do kraja, da bi prenijela istine ili vizije te da bi pobudila misli i osjećaje koji nas čine više ljudima. Stoga nije čudno da je Philip Pullman rekao: »Nakon hrane, utočišta i društva, priče su ono što najviše trebamo!« I zaista, tko bi i što bi moglo nadomjestiti priče koje smo slušali ili čitali u djetinjstvu? Kakav bi naš svijet bio bez Ezopovih basni, bez priča braće Grimm, bez Ivane Brlić-Mažuranić, bez tolikih i tolikih koji su znali ispričati priču? Jer priča je nosila vrednote, donosila hranu za mali ili veći um, tješila i snažila, dizala i ohrabrivala, uvodila u svjetove (ne)postojećih zbilja... Ona je nalazila svoje junake i tamo gdje ih obično nismo znali ili htjeli vidjeti, tražila je izlaz tamo gdje bismo mi odavno bili odustali, nudila rješenja ondje gdje se naša mašta ni um nisu niti usudili zakoračiti. Samo je priča u našu maštu unosila likove koje obično ne susrećemo, kakve ne viđamo, kojima se divimo, od kojih strepimo, s kojima se sprijateljujemo, uspoređujemo i poistovjećujemo…

7

Priče su pričali daroviti ljudi koji su ih izmišljali ili tražili po zakucima svijeta dotle da su neke postale opće prihvaćene i narodne, neke su skupljene u hrestomatije i antologije, neke su prenesene usmenom predajom, no ipak je najveće i najvažnije priče pričao sam život. Život je izvor svih priča. A budući da je Bog stvorio život, logično je da je i Biblija vrelo božanskih priča kojima on, po svojoj vlastitoj volji i pedagogiji, odgaja svoju djecu. Bog i život, nadahnuti pisci priča i mi čitatelji na takav način – ujedinjeni u priči – shvaćamo neshvatljivo, dodirujemo nedodirljivo, slutimo neslućeno… Isus je upravo priču prihvatio kao eminentan način prenošenja svojeg nauka i svojih istina. U njegovim pričama rečene su najveće tajne Neba i Zemlje. Nije, stoga, slučajno da je upravo priča našla svoje vjerne štovatelje i među nama odraslima. Štoviše, mnogi »ozbiljni« listovi i revije priči daju značajno mjesto. Tako i Kana, kršćanska obiteljska revija koja je zakoračila već u 6. desetljeće svoga života, upravo je priči otvorila vrata. A kroz ta vrata tijekom petnaest je godina osobito mjesto svojim Pričama iz života zauzeo Zvonko Madunić koji ih je sada skupio u knjigu Na putu u Emaus… sretoh nju, svoju Domovinu.

To da je život najveći izvor priča potvrđuje i naš autor kad piše: »Tražiti na ovom svijetu priču nije neki posao, jer ona nam se nudi nakon svakog treptaja, dovoljno je samo htjeti vidjeti.« (Šibenski 8

funcuti). Htjeti vidjeti tu priču, ali i ispričati je na način da dira, da nas se tiče, da u njoj uživamo i da je s lakoćom čitamo, zaista je darovitost. Madunićeve su priče tople, poučne, gdjekad doduše ponešto i didaktične pa se može nazreti zadnja misao, no one su naprosto priče koje piše život, a autor ih traži, prepoznaje, prepričava, usitnjuje i uzagonetnjuje... On ih zaista nalazi u životu iščitavajući u njemu zaplete i rasplete, uspjehe i neuspjehe, veličine i karaktere, znanja, umijeća i postignuća, kao i vjeru, snagu, nadu... Njegovi su junaci obični ljudi, a mjesto događanja svakodnevica. Ne preza on ni od gdjekoje groteskne zbilje, iznosi katkad grubosti i oporosti, ljudske mane i društvene devijacije, a u svemu je ipak topla ljudska želja da se razumije i pomogne. Baš onako nekako kako je govorila sv. Majka Terezija iz Kalkute o tome da je razumijevanje prva stepenica da zavolimo ljude. A Madunić ljude voli jer ih želi razumjeti. Štoviše, on i piše iz toga unutarnjeg poriva koji se ljudima približava kroz prizmu evanđeoskih leća.

To ga dovodi u domove običnih ljudi, vodi djecu na izlete, traži sugovornike u slučajnim susretima, nagoni ga da nakon godina i godina ode na utakmicu ne bi li tamo našao opravdane razloge nekih devijantnih ponašanja svoga učenika, vidi muke branitelja, Domovinu vidi u ljudima i krajobrazima i minucioznim potezima oslikava joj dušu...Više Madunićevih priča, osim te evanđeoske i vjerničke 9

a otuda Emaus u naslovu pa ima eminentnu kršćansku poantu koja se ne gura u prvi plan, ima upravo domoljubnu crtu kakvih nam treba u vremenu erozije pa i prozivanja domoljublja. Madunić i svoj kršćanski i svoj domovinski habitus prenosi s mjerom, ali ustrajno. On je, naime, obziran pisac koji se u ich formi uvijek nalazi u priči, ali u njoj je samo kao svjedok, prenositelj priče, protagonist koji to zapravo i nije. Tako on i ljudska pa i moralna posrnuća čita iz one ljudske i evanđeoske matrice koja i pored svega vidi neki nevidljivi plan (Nakon sedamnaest godina). Naravno, autor je dijete svoga vremena i svoga zvanja pa u pričama nije izostala niti fina kritika društva i suvremenog konzumerizma (Ne bacajte biserje pred svinje), a zanimaju ga i socijalne teme, odgoj, školstvo, kultura, društvo kao takvo, mladi, osamljeni, stari, bolesni, branitelji…utakmice, mobiteli, zdravlje, bolest, vjera, Bog, molitva, solidarnost, mladost na pragu dozrijevanja, opijati, zablude, sitni prosjaji smisla i doticaji Providnosti.

Iz perspektive povijesti i povijesti umjetnosti autor čitatelja upoznaje s povijesnim zgodama, događajima, povijesnoumjetničkim spomenicima (Šibenik, Krk, Dubrovnik, Imotski, Baška Voda i drugi), no isto tako upoznaje čitatelja i s malim mjestima, njihovim osobitostima (Vrpolje, Primošten Burnji, Pašman, zaseoci šibenskoga i imotskoga kraja), upoznaje ga s već zaboravljenim za10

natima, vrijednostima i običajima, a krajobraze u svojim opisima čini toliko pitoresknima da nas zahvati želja da ih obiđemo i sami. Madunićev jezik je čist i slikovit, a opisi precizni, bogati i zapravo rijetki. Jer on se svojim leksikom i načinom pisanja duboko utkao u suvremenost, no nije zaboravio ni majstore stila iz prošlih vremena. Tako autor svojim pričama premošćuje jaz koji suvremena književnost nasilno uvodi zabacujući sve što bi moglo mirisati na prošlost, pa bila to i uporaba aorista. A on aorist baš voli. I neka ga voli i neka ga rabi – jer je s nepravom izguran iz hrvatskoga jezika.

Gdjekad autor poseže za povijesnim temama kako bi prenio povijesne vrijednost koje ni sadašnjost ne bi smjela zaboraviti (Samostan sv. Luce u Šibeniku, Bašćanska ploča, Frankopani na Krku i Šubići na Korčuli), više puta svoje priče nalazi u povodu blagdana (Badnjak, Božić, Uskrs, Dušni dan, Sv. Mihovil), no uvijek iznova on se vraća onome životu koji pulsira uz njega i, dakako, uz nas. Samo, on je priču prepoznao i prenio. I to znalački. Zato će nam se njegova eliptična, nedorečena rečenica pa i samo naznačena riječ ili ime neobično svidjeti. Jer iznikla je iz svakodnevice i iz govora ulice, običnih ljudi, tržnice… Nedorečenost rečenice ili misli zapravo je dobitak za priču.

To potvrđuje i sam autor kad kaže: »Ne boj se, namjerno ostavi nedovršenu misao, tako se najlakše ispipa bilo sugovornika jer nedovršeno ostavlja 11

mogućost izvlačenja iz nelagodne situacije…« (Odstranjeni križ). Ili: »U trenutcima nedovršene misli, moje je iskustvo, uvijek valja sačekati jer će vrijeme donijeti odgovore.« (Sajam agroturizma).

Gdjekad ta priča postaje samoj sebi dostatnom.

Nije joj nužan događaj. Priča se priča da bi se otkrila u jednoj jedinoj riječi ili rečeničnome sklopu.

Takav je slučaj s pričom Šibenska poljana u kojoj autor nedorečenim mislima, aluzijama i zapažanjima priča svoju priču koja se tek na samome kraju ukotvljuje u smislenost. Zagonetnost kao dio napetosti priče, ono nešto nedovršeno što se dovršuje u misli čitatelja ili se uopće ne treba dovršiti, time postaje dobitak priče jer se sluti. A slutnja je početak umjetnosti, ali i vjere. Autor dobro zna da dorečenost na neki način znači konačnost, a konačnost je samo Jedna i Nepojmljiva…

Ovim pričama iz života Madunić nama užurbanima i neosjetljivima za »male stvari« ponovno pogled duše i srca svraća tamo gdje život pulsira iskonskom ljepotom, dobrotom, nježnošću, solidarnošću… On nas vodi tamo gdje možda još nismo bili ili još nismo dospjeli, odnosno gdje smo već zaboravili da smo bili i koga smo sve susreli i prepoznali kao svoga »anđela«, kako on vidi ljude u priči iz Centra za odgoj i obrazovanje u Šibeniku, nabrajajući njihova imena, preokupacije i prioritete, ali i sjete i sjene… Madunićevo putovanje u Emaus na kojem susreće, otkriva i zadivljen 12

promatra svoju Domovinu, zapravo je opće mjesto koje nas čini više ljudima, više kršćanima i više svojima. Zato ih treba čitati i prepričavati. Jer, kako je govorio Martin Buber, priče se pričaju da im se unese i neki vlastiti naglasak, boja, miris…

Anton Šuljić

13

14

2004.

15

16

Glas

Ivana, branitelja Domovinskog rata, upoznao sam na jednom liječničkom pregledu. U početku ga nisam primjećivao, ali onda, kad je red došao na mene, njegovo se tijelo, nalakćeno na vrata, ispriječilo mome ulasku.

Sijev očiju, pun mržnje, i bljesak gole kože na ključnoj kosti, bez donjeg nastavka, stvori mi osmijeh srdačnosti na licu. I druženje s njim postade kratka, ali zanimljiva činjenica.

– Kako li stara druženja postanu besmislena – otvarao se. – A činilo se prije rata kako su upravo ona davala ozbiljnost starini, naboj ljubavi, toplinu kominu, posebno u božićnoj noći, i snagu starici majci što s Oče naš bubri vjeru, a nevjesta joj potom donese moje čedo...

Odjednom je ustao drsko me gledajući. Više nije pričao o ženinoj plodnoj utrobi, već se prebacio na beživotne teme riječima: suha, bezlična, jalova, mrtva i, uz pružanje ruke prema meni, kljasta. Ta mu je riječ dugo držala jezik u napetosti.

– Bože moj! – odjednom se vrati iz svijeta crnih izraza. – Zašto sam počeo negirati sve oko sebe? – stane kao da se prepao izgovorenoga.

– Ne, moj je svijet već odavno bljutav i oduran – snažno zabije prst u očnu jabučicu. – Bože moj, 17

za samo jedan trenutak nepažnje ubiju se svi čovjekovi ideali. Zašto ih je onaj – naglo prekrije lice rukama – za mene toliko važan čovjek...

Nije mogao nastaviti. Vrati se u prethodno bunilo i, zabivši pogled u bolničke dimnjake, poput luđaka stane vrtjeti očima, a onda, kao da su iz tih visokih dimnjaka prema njemu pohitali ogromni pauci, žurno se izgubi kroz dugačak hodnik. Misleći na moguće uzroke njegova odlaska, nisam ni primijetio kada se vratio.

– Bože moj – započne monolog – zašto?

Potom usmjeri pogled u daljinu. Ali nakon nekoliko trenutaka praznog buljenja nastavi: – Zar se unutar te silne mase, koja je promatrala bezbrižno odrastanje moje djece, baš on morao drznuti i stisnuti gas te s njihovih sretnih očiju u nepovrat i šutnju odnijeti život? – zastane na trenutak. – On, ljudi moji, – drma moje rame – čovjek za kojega bih mogao metnuti glavu na pladanj Salome. On?! Taj čovjek čija me ruka s toliko mara milovala u trenutcima dok su oko mene, u neprijateljskom okruženju, dok se učvršćivala moja Domovina, cvilili umirući suborci i naši mali, budući siroti anđeli. Dolazio je, bratski mi pružao ruku, vadio papirnate novčanice, dijelio karitativne pošiljke i prelistavao brda i dolove svojom slatkorječivošću u kojoj bi utočište mogle naći sve ljudske milijarde ovoga svijeta. Taj je karitativni čovjek osvojio moju dušu kao da je prerušeni anđeo koji je uzeo božansku putovnicu da 18

vrati poljuljanu nadu i vjeru u kvalitetu ljudskog trenutka. Čovjek koji, usred ovog otuđenog svijeta, vraća nadu u sutra – ponovno zastane jer osjeti kako mu kljasta ruka trne. – Potom, kad je nova, sada surova stvarnost, u koju je zapala Domovina, stala donositi materijalne gubitke, njegov se mač sručio na moje najdublje osjećaje s kojima od dana njihove smrti, bez obzira što smo obojica pripadnici iste lipe, čekam osvetu koju je u meni stvorio moj bivši dobrotvor i mecena – zastane. – Bože moj! – udari se kljastom rukom u predio srca.

Zagledao sam se u njegove zajapurene usne, pun samilosti, pokušavajući ga umiriti frazom: – Svijet ipak nije tako crn. Evo, na primjer...

– Možda je upotreba njegova imena – nije se osvrtao – znakovita opomena nad onim što me u posljednje vrijeme zapljuskuje svom svojom silinom? Možda mi njegov primjer govori kako se treba okaniti dugih druženja, pogotovo onih čiji su završetci besmisleno zavijeni u alkoholne pare iza kojih svi problemi samo još jače bole ovu otrcanu moždanu koru iza koje osjećam nedostatak svoje desnice.

– A žena i obitelj? – kao iz neba uletim u njegov sustav mišljenja. – Oni moraju biti na prvom mjestu?

Naš red na pregled već je davno prošao. Njegova priča postala mi je opsesija jer mi je, kao na filmskom platnu, nizao događanje: prvi iz studenoga te kobne ‘92., u kojoj mu je s neprijateljskog 19

položaja, uz ciku neumoljiva leta granate iz višecjevnog raketnog bacača, koji plaši umorne i snene vojničke oči, u zapaljenom gradu doletjela ta čelična nakaza i snagom svoga paklenog djelovanja, uz bolni krik nesvjesnih usana, ponijela podlakticu, uključujući i prste desne ruke koji su se bezbroj puta, uz komandu nekog nevidljivog centra u mozgu, zgrčili kako bi milovali ženu i djecu dok njihovi maleni životi nisu onoga srpanjskog dana ‘95., uz škripu automobilskih guma njegova velikog prijatelja i suborca, »iscurili« na crni asfalt.

– I kad bi žena – nastavlja s bolnom grimasom na licu – pokrenula ljepotu zajedništva, navika noćnog snivanja, s kljastom rukom u prozorskoj dasci, odvela bi me iz svijeta njezine blizine.

– Djeco moja! – iznenada ispruži desnicu prema bolničkom staklu, kao da želi nešto zaustaviti.

– Ne, to ne može biti – skameni se. – Ne to ne može biti – usmjeri oči prema jednom od uličnih perača. – To je ipak previše drzak povratak za ovo doba – s mržnjom skuplja i širi očne kapke u kojima se kupao sve jasniji lik bradonje s već ispranog asfalta. Onda se fiksirano oko opustilo, a njegov vlasnik bjesomučno izjurio prema cesti. Ivan se više nije vratio u svoj red u ambulantu. Otišao je u neku vlastitu potragu koju sam samo kroz fragmente mogao naslućivati. Ali vrijeme donosi stara mjesta i nove susrete.

– Prijatelju! – bode me neki predmet u leđa dok očekujem ishod ginekološkog pregleda supruge.

20

– Novo će se čedo uskoro zakoprcati u njezinoj utrobi.

Sad vrijeme učini prostora mome okretu. Nagoreno lice, vrtim slike poznanika. Branitelja iz bolnice.

– Promjene! – lamata veselo onom preostalom, zdravom rukom.

– Ivane! – čuo sam jedne noći u snu glas. – Moraš vjerovati i opraštati. Ljudi nisu stalne pojave, oni odlaze i dolaze. Kao i tvoj dobrotvor i mecena koji je slučajno uzeo živote djeci. Ili pomilovani bradati, tvoj krvnik kojega maskirane sotone obećanjima provlače kroz život radi novih naručenih ubojstava.

– Trudna je – nazva me imenom.

– Kako silna poruka? – veselo poskočim na priopćenu vijest. U njegovoj kratkoj stanci upitah se: kako je saznao moje ime.

– Molio sam taj glas, za koji mnogi kažu »Bog je to!«, i od tada u mom životu ponovno stanuje isti onaj zanos prema starini, osjećaj za toplinu djedovskog komina i snagu starice majke čiji Oče naš bubri vjeru, a nevjesta joj, moja žena, uz materijalnu potporu starog mecene i prijatelja, nosi nova čeda.

21

272

2016.

273

274

Vilaja – Boraja – Ilija

»Na kraju svega je početak «, rečenica je koju sam smislio nakon pogreba Ane, moje susjede.

Možda ta rečenica i ne bi imala neku važnost da sam pokojnicu poznavao. No sve su mi informacije o njoj, koje sam pokatkad dobivao, govorile kako i nije važno upoznati je. I tako sam, obuzet vlastitim brigama, zatvorio oči prema njezinu prozoru koji je gledao na moj vrt. Zato je najava odlaska na Anin pogreb zbunila moje bližnje da sam na kraju, pored svih prijevoznih opcija, morao voziti sam.

I onda, kao u kakvoj priči, u crkvi sv. Ilije u Vrsnom, mjestu s raštrkanim kućama i pedeset starijih stanovnika, slušajući propovijed o Aninu mladenačkom zanosu u muci svakodnevne borbe za život u kršu, rodi mi se ona rečenica: »Na kraju je svega početak.« Iako nikako nisam mogao proniknuti zašto mi se u mislima pojavila baš ta rečenica, ona me je vukla prema izvoru u kojemu je Ana crpla svoju životnu snagu. No ništa! Puko ništa vuklo me u nesuvislo traganje.

Sve dok ispred njezine rodne kuće, u nevezanu razgovoru, ne otkrih kako je živjela u usjeklini (dragi), točno između Velike Boraje (brda od 680 metara nadmorske visine) i onoga na kojemu se 275

tako slavodobitno uzdiže crkva s grobljem u kojemu od danas leži i Ana. Za tren sam mislima u sredini XX. stoljeća.

Svećenik je povukao procesiju ispred crkve. Ana je u prvim redovima. Svi pjevaju: »Bože, blagoslovi polja, njive, vinograde naše!« I tijelo procesije odmaklo se od njezine kuće, prošlo je ispod Velike Boraje i već se popelo u prostor okružen dugim, trostrukim zidom.

– Braćo u Kristu! – odzvanja mi glas svećenika. – Jednoga će dana, kad nas više ne bude bilo, Božji čovjek rasvijetliti tajnu »Grada Boraje« – zaustavio se kad ga je pogled odveo do vrhova borova na Boraji iznad kojih se nebo stisnulo. – Bog, braćo i sestre, Bog! On je konjanik neba i zemlje.

Bog! – sa strahopoštovanjem izgovara.

Tek sam se sad naoružao istraživačkim duhom.

Valja mi Aninim stopama. Stopama muke i odricanja, kako je naglasio svećenik tijekom propovijedi. I evo me jugozapadno od Vrsnog. Niz golet ljutu staza vodi. Potom pogled puče na Grebašticu, naselje iznad mora.

– Lako ti je poznati Borajca, lulu puši i goni magarca – odzvanja mi u ušima odavno čuven izraz o stanovnicima ovoga dijela Dalmatinske zagore iz kojega je Ana. Ali ljepota surova kraja jača je od misaone obmane i pogled se vine put bjeline na surovoj litici.

Krasna li križa na mjestu gdje je, kažu, u dalekoj prošlosti bila crkva sv. Ivana. I pored ogromnih 276

nadgrobnih ploča i hrpe razbacana kamena, u ovom prekrasnom krajobrazu u kojemu se vrhovi obližnjih i udaljenih brda izmjenjuju u različitoj nadmorskoj metraži, društvena zajednica nema snage dovesti ostatke crkve sv. Ivana do interesa javnosti.

Opet sam na rečenici. Mori me njezin drugi dio, onaj koji kaže da u Župi Boraja, koja uključuje naselje Vrsno i Lepenicu, danas svega 350 ljudi, dok su u vrijeme osnivanja župe, 1934. godine, živjele 1132 osobe.

Gdje onda u ovoj pustari vidiš početak?, pitam se a pogled me »spušta« na Veliku Boraju. Barem je ona puna borova, tješim se gustoćom drveća na brdu.

– Idem u Boraju – odlučno ću.

Traganje za životom u župi nije dugo trajalo jer samo Stipe Knežević i njegova žena Davorka imaju petero djece, starosnog raspona od osam mjeseci do dvadeset pet godina.

– Stipan! Stipan! – modificirao sam mu ime. – Stipan! – ushićen, tepao sam. – Sa sjeverne strane Velike Boraje.

I njegova priča drži onu: »Na kraju svega je početak.« On je već u ranoj mladosti zaplovio prema ničemu. »Brez majke!« kako reče. S čašicom u ruci.

– Zašto plačeš? – upitah ga vidjevši suze na licu pedesetogodišnjaka.

– Velik je čovik bio moj brat Nikola, velik!

277

Dođe mi milo kad mu vidim kuću, pokoj mu duši.

Uvik me potica: »Ajde, Stipe, ja ću malo, a ti malo pa napravi za se i za svoju dicu.« Hrabar je čovjek ovaj Stipe. Hrabar, promišljam dok upijam svaki pokret djevojčice Gabrijele koja se okružila mnoštvom igračaka, pojašnjavajući mi čemu koja služi.

Nikola, sa svojih osam mjeseci, traži očevu blizinu. Navukao je obrve na plave oči i zaplakao kad je Stipe šutke prošao pored njega. A on, Stipe, nema vremena napretek. Ovce i koze ga traže. Tukama, patkama i kokama valja hrane dati. A mobitel stalno zvoni, s pozivima iz susjednih gostionica (Boraja je poznata po pečenoj janjetini, nap. aut.).

Opet sam na Velikoj Boraji. Pogled mi se odmaknuo prema istoku. Tamo je još veći vrh Vilaja (739 metara nadmorske visine). Zadubih se u smisao imena. Tipično starohrvatsko ime.

– Vile je – kazivalo se u XX. stoljeću – Bog prokleo na stotinu godina. I više se ne pojavljuju.

– Lipotice sa zlatnin kosan i magarećin nogan – kazivao je moj djed. – Biraju čovika. Koga zavole, blago njemu.

U meni se sve smirilo. Nestala je bilo kakva pomisao na smisao one rečenice. Skoro sam zaboravio Anin pogreb, kao početak svega. Samo sam za kraj još jednom prebacio pogled s Vilaje na Veliku Boraju, potom na Svetog Iliju.

– Sveti Ivan je temelj Otkrivenja. Bit će i tamo.

Bit će.

278

SADRŽAJ Predgovor ......................................................................................................... 7 2004 Glas ................................................................................................................... 17 Ne bacajte biserje pred svinje ............................................... 23 2005 Nakon sedam godina ............................................................... 31 Očima uličnog prodavača .................................................... 37 2006 Dano mu je...................................................................................... 43 “Atentat” na obvezu ............................................................... 49 2004 Odstranjeni križ ......................................................................... 57 Uzeti križ i služiti Bogu ...................................................... 61 2008 Uznemireni “anđeli” ............................................................... 69 Pastirska staza ............................................................................. 75 Punina vremena ......................................................................... 81 Loza, ploča i pismo ................................................................. 85 2009 Ime u središtu .............................................................................. 93 Bojana ............................................................................................... 99 363

Treće stanje ................................................................................ 107 Nevidljive niti ........................................................................... 113 2010 Mali Vatikan ............................................................................... 121 On na vratima ............................................................................ 127 Sjeme................................................................................................ 133 Kestenko ........................................................................................ 139 2011 Smjene............................................................................................ 147 Vatra i glazba.............................................................................. 153 Šubić na Korčuli ...................................................................... 159 Govića širina .............................................................................. 165 2012 Od templara do skule ........................................................... 173 Kjuč života ............................................................................................ 179 Ljepota ispod površine........................................................ 185 Brod i murka............................................................................... 191 2013 Puž...................................................................................................... 199 Ja sam Sarajevo ........................................................................ 205 Ruke .................................................................................................. 211 Matica .............................................................................................. 217 2014 Trijumfalni luk .......................................................................... 225 Križište............................................................................................ 231 364

Dva “oltara” ................................................................................ 237 Hrvatska u malom .................................................................. 243 2015 Zarobljeno sunce ..................................................................... 249 Prožimanje kroz tri ................................................................ 255 Otkriveni čovjek ...................................................................... 261 Arbitri .............................................................................................. 267 2016 Vilaja - Boraja - Ilija............................................................. 275 Pukla je Jelača ........................................................................... 279 Puče moj ........................................................................................ 285 Janjevac bih................................................................................. 289 2017 Red i / ili nered ......................................................................... 297 Sedam bunara ............................................................................ 303 Papir ................................................................................................. 309 Perspektiva................................................................................... 315 2018 “Izbrisana” crta ......................................................................... 321 Imotski ............................................................................................ 327 Divovi - rijeke i gradovi .................................................... 333 Pismo................................................................................................ 339 O autoru ......................................................................................... 345 Kazalo imena i pojmova.................................................... 349 Sadržaj............................................................................................. 363 365

Cijena: 120 kn   

ISBN 978-953-11-1237-6