Misericordia et misera (D-175)

PAPA FRANJO MISERICORDIA ET MISERA

Dokumenti

175

Prijevod:

Slavko Antunović Stručna lektura:

Ivan Šaško Jezična lektura i korektura:

Karmela Prosoli

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Izdaje se s dopuštenjem crkvenih vlasti.

Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1048-8 Tiskano u siječnju 2017.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000953626.

PAPA FRANJO

MISERICORDIA ET MISERA APOSTOLSKO PISMO SVETOGA OCA FRANJE NA ZAKLJUČENJU IZVANREDNOGA JUBILEJA MILOSRĐA Franjo svima koji budu čitali ovo apostolsko pismo milosrđe i mir

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2017.

Naslov izvornika: Lettera Apostolica Misericordia et misera del Santo Padre Francesco.

A conclusione del Giubileo Straordinario della Misericordia © Libreria Editrice Vaticana, 2016. © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2017.

Misericordia et misera dva su izraza koje sveti Augustin koristi u tumačenju susreta Isusa i preljubnice (usp. Iv 8, 1–11). Teško je zamisliti ljepši i prikladniji način da se izrazi otajstvo Božje ljubavi kada ona dolazi ususret grješniku. »Ostadoše samo njih dvoje: jadnica i milosrđe.«1 Kolika se silna samilost i Božja pravda zrcale u tome izrijeku! Njegova pouka osvjetljuje završetak Izvanrednoga jubileja milosrđa, istodobno pokazujući put koji smo pozvani slijediti u budućnosti.

1. Taj tekst iz Evanđelja po Ivanu može se s punim pravom uzeti za sliku onoga što smo slavili u Svetoj godini, vremenu bogatom milosrđem, koje se mora nastaviti slaviti i živjeti u našim zajednicama. Milosrđe, naime, ne može biti puki umetak u životu Crkve; ono čini sâm njezin život, u kojemu duboka istina evanđelja postaje vidljivom i opipljivom. Sva Objava odiše milosrđem; presudnu riječ u svemu ima Očeva milosrdna ljubav.

Susreli su se jedna žena i Isus. Ona je preljubnica i, prema Zakonu, izvrgnuta mogućoj osudi na kamenovanje. Isus, pak, svojim propovijedanjem i potpunim sebedarjem, koje će ga dovesti do križa, vraća istinski i izvorni smisao Mojsijevu zakonu. U središtu nisu zakon 1

AUGUSTIN, In Joh, XXXIII., 5. 2.

5

i zakonska pravda, nego ljubav Boga koji može vidjeti što je u srcu svake osobe i otkriti njezinu najskriveniju čežnju, i ta ljubav mora pred svime imati prvenstvo. U tome evanđeoskom izvješću, međutim, ne susreću se grijeh i pravorijek na apstraktan način, nego grješnica i njezin Spasitelj. Isus je tu ženu gledao u oči i čitao njezino srce.

Tamo je pronašao čežnju da bude shvaćena, da joj bude oprošteno i da bude oslobođena. Bijeda grijeha bila je zaogrnuta plaštem milosrdne ljubavi. S Isusove strane ne dolazi nikakav pravorijek koji ne bi bio označen milosrđem i samilošću za stanje te grješnice. Ljubav je jača od grijeha i omogućuje drukčiji život. Onima koji su ju htjeli optužiti i osuditi na smrt, Isus odgovara dugom šutnjom. Htio je da Božji glas odjekne u savjesti žene, ali i njezinih tužitelja, koji bacaju kamenje iz ruku i jedan po jedan odlaze (usp. Iv 8, 9). Nakon te šutnje Isus kaže: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi? ... Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti« (rr. 10–11).

Na taj joj način Isus pomaže gledati prema budućnosti s nadom i pomaže joj da bude spremna na novi početak u svojemu životu; od sada pa nadalje, ako bude htjela, moći će »hoditi u ljubavi« (usp. Ef 5, 2). Kad je jedanput zaogrnuta milosrđem, premda sklonost prema grijehu i dalje ostaje, ona biva pobijeđena ljubavlju koja joj omogućuje gledati naprijed i živjeti svoj život drukčije.

2. Isus, uostalom, o tome jasno poučava u drugoj

prigodi, kada je pozvan na objed u kuću nekoga fari6

zeja, gdje mu je prišla neka žena, za koju su svi znali da je grješnica (usp. Lk 7, 36–50). Ona je pomašću mazala Isusove noge, kvasila ih svojim suzama i otirala svojom kosom (usp. rr. 37–38). Na zgroženu reakciju farizeja, Isus odgovara: »... oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi« (r. 47).

Opraštanje je najvidljiviji znak Očeve ljubavi, koju je Isus htio objaviti cijelim svojim životom. Nema stranice evanđelja koju bi se moglo izuzeti iz toga imperativa ljubavi koja ljubi sve do opraštanja. Čak i u posljednjim trenutcima svojega zemaljskog života, dok je visio na križu, Isus izgovara riječi oproštenja: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« (Lk 23, 34).

Ništa od onoga što raskajani grješnik stavi pred Božje milosrđe ne može biti isključeno iz zagrljaja njegova oproštenja. To je razlog zbog kojega nitko od nas ne može postavljati uvjete milosrđu. Milosrđe je uvijek besplatan čin našega nebeskog Oca, bezuvjetna i nezaslužena ljubav. Ne smijemo se, stoga, izlagati opasnosti da se protivimo punoj slobodi ljubavi s kojom Bog ulazi u život svake osobe.

Milosrđe je taj konkretan čin ljubavi koji, opraštajući, preobražava i mijenja naše živote. To je način na koji se očituje božansko otajstvo. Bog je milosrdan (usp. Izl 34, 6), njegovo je milosrđe vječno (usp. Ps 136). Od naraštaja do naraštaja ono zahvaća svaku osobu koja se pouzdaje u Njega i mijenja ju, darujući joj svoj vlastiti život.

7

3. Kolika je radost zavladala u srcu tih dviju žena: preljubnice i grješnice! Oproštenje ih je konačno učinilo slobodnima i sretnima kao nikad prije. Njihove suze srama i boli pretvorile su se u osmijeh osobe koja zna da je ljubljena. Milosrđe pobuđuje radost, jer se naša srca otvaraju nadi novoga života. Radost oproštenja ne može se opisati riječima, ali se širi oko nas svaki put kad iskusimo oproštenje. Njezino vrelo je ljubav kojom nam Bog izlazi ususret, rušeći zidove sebičnosti koji nas okružuju, kako bismo i mi sami postali oruđem milosrđa.

Kako su samo i za nas u tome smislu znakovite davne riječi kojima su se vodili prvi kršćani: »Zaodjeni se radošću koja je uvijek draga i mila Bogu. U njoj se veseli. Svaki radostan čovjek čini dobro, misli dobro i prezire žalost [...] Živjet će u Bogu svi koji odagnaju tugu i zaodjenu se svakom radošću.«2 Iskustvo milosrđa donosi radost. Ne dopustimo nikada da nam razne nedaće i brige otmu tu radost. Neka ostane čvrsto usidrena u našim srcima i omogući nam da uvijek s vedrinom pristupamo svakidašnjemu životu.

U kulturi, kojom često vlada tehnika, kao da se umnažaju oblici žalosti i osamljenosti u koje upadaju razne osobe, među kojima i toliki mladi. Budućnost je, čini se, postala taocem nesigurnosti koja ne omogućuje stabilnost. Tako se događa da se često javljaju osjećaji melan-

2

8

Hermin »Pastir«, XLII., 1–4.

kolije, žalosti i dosade, koji malo-pomalo mogu dovesti do očaja. Potrebni su svjedoci nade i istinske radosti kako bi se raspršile iluzije koje obećavaju lako dostupnu sreću s pomoću umjetnih rajeva. Duboku prazninu, koju mnogi osjećaju, može ispuniti nada koju nosimo u našim srcima i radost koja iz nje izvire. Postoji velika potreba da upoznamo radost koja se javlja u srcu, kada ga dotakne milosrđe. Imajmo na umu Apostolove riječi: »Radujte se u Gospodinu uvijek!« (Fil 4, 4; usp. 1 Sol 5, 16).

4. Proslavili smo iznimno bogatu Jubilejsku godinu,

u kojoj nam je u izobilju darovana milost milosrđa. Poput silnoga, ali zdravoga vjetra, Gospodinova dobrota i milosrđe izlili su se na cijeli svijet. I pred tim nježnim pogledom Boga, koji se tako dugo zadržao na svakomu od nas, ne možemo ostati ravnodušnima, jer taj pogled mijenja naše živote.

Osjećamo potrebu nadasve zahvaliti Gospodinu i reći mu: »Zavolje opet, Gospodin, zemlju svoju […]. Otpusti krivnju narodu svome« (Ps 85, 2–3). Upravo tako: Bog je satro naše opačine i bacio na dno mora sve naše grijehe (usp. Mih 7, 19); više ih se ne spominje, za leđa ih je bacio (usp. Iz 38, 17); koliko je istok daleko od zapada toliko su naši grijesi daleko od nas (usp. Ps 103, 12).

U ovoj Svetoj godini Crkva je znala pozorno osluškivati i snažno iskusiti prisutnost i blizinu Oca, koji ju je po Duhu Svetome osposobio da jasnije vidi dar i poslanje Isusa Krista u odnosu na opraštanje. To je zaista bi9

lo poput novoga Gospodinova pohoda među nas. Osjetili smo njegov životvorni dah koji se spustio na Crkvu i još su jedanput njegove riječi pokazale koje je naše poslanje: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im« (Iv 20, 22–23).

5. Sada, na zaključenju ovoga Jubileja, vrijeme je

da gledamo prema budućnosti i da shvatimo kako najbolje nastaviti, s vjernošću, radošću i zanosom, kušati bogatstvo Božjeg milosrđa. Naše će zajednice moći ostati žive i djelatne u djelu nove evangelizacije u mjeri u kojoj će »pastoralna preobrazba«, na koju smo pozvani, 3 svakodnevno biti oblikovana obnoviteljskom snagom milosrđa. Ne ograničavajmo njegovo djelovanje; ne žalostimo Duha koji neprestano pokazuje nove putove kojima nam je ići da bi se svima donijelo evanđelje spasenja.

Ponajprije, pozvani smo slaviti milosrđe. Koliko je veliko bogatstvo sadržano u molitvi Crkve kada zaziva Boga kao milosrdnoga Oca! U liturgiji, milosrđe ne samo da se neprestano doziva u svijest nego se uistinu prima i živi. Od početka do kraja euharistijskoga slavlja milosrđe se opetovano javlja u dijalogu između molitvene zajednice i srca nebeskoga Oca, koji se raduje kada može izliti svoju milosrdnu ljubav. Nakon početne molbe za oproštenje, sa 3

10

Usp. PAPA FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 27.

zazivom: »Gospodine, smiluj se!«, odmah bivamo umireni: »Smilovao nam se Svemogući Bog, otpustio nam grijehe naše i priveo nas u život vječni.« S tim povjerenjem zajednica se okuplja u Gospodinovoj prisutnosti, osobito na sveti dan uskrsnuća. Puno zbornih molitava podsjeća nas na veliki dar milosrđa. U korizmi, na primjer, molimo: »Bože, izvore milosrđa i sve dobrote, odredio si lijek našim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo grešni. Savjest nas optužuje. Molimo te: iskazuj nam uvijek svoje milosrđe.«4 Zatim bivamo uronjeni u veliku euharistijsku molitvu s predslovljem koje svečano proglašava: »Ti si u svome milosrđu tako svijet uzljubio da si nama za otkupitelja poslao Sina svoga. On je proživio naš ljudski život, s nama u svemu jednak osim u grijehu.«5 Četvrta euharistijska molitva, nadalje, himan je Božjemu milosrđu: »... svima si milosrdno pritekao u pomoć da te tražeći nađu.« »Molimo te, smiluj se svima nama«6 snažna je molba kojom svećenik u euharistijskoj molitvi moli za dioništvo u vječnome životu. Nakon molitve »Očenaš« svećenik nastavlja molitvu zazivajući mir i oslobođenje od grijeha »s pomoću tvoga milosrđa«. A prije znaka mira, koji se razmjenjuje kao izraz bratstva i uzajamne ljubavi u svjetlu primljenoga oproštenja, on iznova moli: »ne gledaj naše grijehe, nego vjeru svoje 4 5 6

Rimski misal, Treća korizmena nedjelja.

Isto, Predslovlje nedjelja kroz godinu, VII. Isto, Druga euharistijska molitva.

11

Crkve«.7 Tim riječima, s poniznim povjerenjem molimo dar jedinstva i mira za svetu majku Crkvu. Slavljenje Božjega milosrđa ima svoj vrhunac u euharistijskoj žrtvi, spomen-činu Kristova vazmenog otajstva, toga vrela spasenja za svakoga čovjeka, za povijest i cijeli svijet. Naime, svaki trenutak euharistijskoga slavlja odnosi se na Božje milosrđe.

U sakramentalnome životu milosrđe nam se daje izobila. Nije nipošto bez značenja to što Crkva izrijekom spominje milosrđe u obrascu dvaju sakramenata koji se nazivaju »sakramentima ozdravljenja«, odnosno u sakramentu pomirenja i u sakramentu bolesničkoga pomazanja. U prvome obrazac odrješenja glasi: »Bog, Otac milosrđa, koji je smrću i uskrsnućem svoga Sina pomirio sa sobom svijet i izlio Duha Svetoga za otpuštenje grijeha, neka ti po službi Crkve udijeli oproštenje i mir«,8 a u drugome obrazac pomazanja glasi: »Po ovome svetom pomazanju i po svome preblagom milosrđu neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne.«9 Dakle, spominjanje milosrđa u molitvi Crkve nipošto nije samo parenetično, poticajno; ono je, štoviše, vrlo performativno, a to znači da, dok s vjerom zazivamo milosrđe, ono nam se udjeljuje, i, dok ga ispovijedamo živim i stvarnim, ono nas uistinu preobražava. To je te7 8 9

12

Isto, Obredi pričesti.

Red pokore, br. 46.

Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne, br. 76.

meljni sadržaj naše vjere, koji moramo očuvati u svoj njegovoj izvornosti: prije objave grijeha postoji objava ljubavi kojom je Bog stvorio svijet i ljudska bića. Ljubav je prvi čin kojim se Bog očituje i dolazi nam ususret.

Držimo, stoga, svoja srca otvorenima u pouzdanju da nas Bog ljubi. Njegova nam ljubav uvijek prethodi, prati nas i ostaje uz nas usprkos našemu grijehu.

6. U tome kontekstu slušanje Božje riječi također zadobiva posebno značenje. Svake se nedjelje Božja riječ naviješta u kršćanskoj zajednici tako da dan Gospodnji bude obasjan svjetlom koje isijava iz vazmenoga otajstva.10 U euharistijskome slavlju kao da svjedočimo pravomu dijalogu između Boga i njegova naroda. U naviještanju biblijskih čitanja ponovno se prolazi poviješću našega spasenja navještajem Božjega neprekidnoga djela milosrđa. Gospodin nam i danas nastavlja govoriti kao prijateljima; on se »druži i ostaje« s nama11 da bi nas pratio i pokazao nam put života. Njegova riječ postaje tumačem naših molba i briga, te pruža plodan odgovor da bismo mogli na konkretan način iskusiti njegovu bliskost. U tome se ogleda važnost homilije, u kojoj »istina ide ruku pod ruku s ljepotom i dobrom«12 tako 10

11

12

Usp. DRUGI VATIK ANSKI KONCIL , Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, 106.

DRUGI VATIK ANSKI KONCIL , Dogmatska konstitucija Dei Verbum, 2.

PAPA FR ANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 142.

13

da srca vjernika zadrhte pred veličinom milosrđa! Toplo preporučujem da se velika briga posveti pripremi homilije i propovijedanju. Propovijedanje će biti plodonosno onoliko koliko će sâm svećenik iskusiti Gospodinovu milosrdnu dobrotu. Prenositi drugima sigurnost da nas Bog ljubi nije neka retorička vježba, nego uvjet vjerodostojnosti vlastitoga svećeništva. Dakle, živjeti milosrđe najbolji je način da ono postane istinski navještaj utjehe i obraćenja u pastoralnome životu. Homilija, kao i kateheza, uvijek trebaju biti podupirane tim kucajućim srcem kršćanskoga života.

7. Biblija je velika pripovijest koja pripovijeda divote Božjega milosrđa. Svaka njezina stranica protkana je ljubavlju Oca koji je od samoga stvaranja u stvoreni svijet utisnuo znakove svoje ljubavi. S pomoću riječi prorokâ i mudrosnih spisa, Duh Sveti oblikovao je povijest Izraela kao prepoznavanje Božje nježnosti i blizine, usprkos nevjeri naroda. Isusov život i njegovo propovijedanje dali su presudno obilježje povijesti kršćanske zajednice, koja je svoje poslanje shvaćala na temelju Kristove zapovijedi da bude trajno oruđe njegova milosrđa i oproštenja (usp.

Iv 20, 23). Po Svetome pismu, koje je vjera Crkve održavala živim, Gospodin nastavlja govoriti svojoj Zaručnici, pokazujući joj put kojim treba ići kako bi evanđelje spasenja doprlo do svih. Živa mi je želja da se Božja riječ sve više slavi, upoznaje i širi, tako da se po njoj sve bolje može shvatiti otajstvo ljubavi koje izvire iz toga vrela mi14

losrđa. Apostol nas na to jasno podsjeća: »Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti« (2 Tim 3, 16).

Bilo bi korisno da svaka kršćanska zajednica, na jednu od nedjelja liturgijske godine, uloži nove napore u širenje, bolje poznavanje i produbljivanje Svetoga pisma.

Ta nedjelja neka u cijelosti bude posvećena Božjoj riječi kako bi se uvidjelo neiscrpno bogatstvo koje provire iz toga stalnog razgovora između Boga i njegova naroda.

Neka, nadalje, bude obogaćena kreativnim inicijativama koje će potaknuti vjernike da postanu živim oruđem prenošenja Božje riječi. U te se inicijative svakako ubraja stavljanje većega naglaska na lectio divina kako bi se molitvenim čitanjem svetoga teksta podupirao i razvijao duhovni život. Lectio divina, u središtu koje su teme vezane uz milosrđe, omogućit će izravno iskustvo velike plodnosti koja se nalazi u biblijskome tekstu, čitanomu u svjetlu duhovne tradicije Crkve, i tako potaknuti konkretne izražaje i djela ljubavi.13 8. Slavlje milosrđa događa se na sasvim poseban način u sakramentu pomirenja. To je trenutak u kojemu osjećamo zagrljaj Oca koji nam dolazi ususret da bi nam vratio milost, kako bismo ponovno bili njegova djeca. Mi smo grješnici i nosimo teret proturječnosti 13

Usp. BENEDIKT XVI., Postsinodalna apostolska pobudnica Verbum Domini, 86–87.

15

između onoga što bismo htjeli činiti i onoga što zapravo činimo (usp. Rim 7, 14–21). Ipak, milost nam uvijek prethodi i poprima lice milosrđa koje svoju plodonosnost pokazuje u pomirenju i oproštenju. Bog nam daje razumjeti svoju silno veliku ljubav prema nama upravo onda kada postajemo svjesni svoje grješnosti. Milost je jača od grijeha i nadilazi svaki mogući oblik otpora, jer ljubav sve pobjeđuje (usp. 1 Kor 13, 7).

U sakramentu oproštenja Bog pokazuje put obraćenja njemu i poziva iznova iskusiti njegovu blizinu. To je oproštenje koje se može postići, prije svega, započinjući živjeti kršćansku ljubav. Na to nas također podsjeća apostol Petar kada piše da »ljubav pokriva mnoštvo grijeha« (1 Pt 4, 8). Samo Bog oprašta grijehe, ali također traži od nas da budemo spremni oprostiti drugima, kao što on oprašta nama: »I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim!« (Mt 6, 12). Kako je žalosno kada ostajemo zatvoreni u sebe, nesposobni oprostiti! Tada prevagnu ogorčenost, srdžba i osveta, čineći naš život nesretnim i zanemarujući radosno zauzimanje za milosrđe.

9. Jedno iskustvo milosti koje je Crkva živjela s velikom djelotvornošću u Jubilejskoj godini zasigurno je bila služba misionarâ milosrđa. Njihovo je pastoralno djelovanje kanilo jasno pokazati da Bog ne postavlja nikakve zaprjeke na putu onima koji ga traže skrušena srca, jer svima izlazi ususret poput Oca. Primio sam 16

mnoga svjedočanstva radosti od onih koji su ponovno susreli Gospodina u sakramentu ispovijedi. Ne propuštajmo priliku živjeti svoju vjeru i kao iskustvo pomirenja. »Dajte, pomirite se s Bogom!« (2 Kor 5, 20) poziv je koji Apostol upućuje i u našim danima kako bi svaki vjernik uzmogao otkriti snagu ljubavi po kojoj se postaje »novim stvorenjem« (2 Kor 5, 17).

Zahvaljujem svakomu misionaru milosrđa za to dragocjeno služenje, da bi milost oproštenja urodila plodom. Ta izvanredna služba, međutim, ne završava zatvaranjem Svetih vrata. Želim da se ona nastavi do daljnjega kao konkretan znak da milost Jubileja ostaje živom i djelotvornom u raznim dijelovima svijeta. Kao izravan izraz moje brige i blizine s misionarima milosrđa u predstojećemu razdoblju, Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije pratit će ih i pronalaziti najprikladnije oblike za obnašanje te dragocjene službe.

10. Ponavljam poziv svećenicima da se s velikom pomnjom pripremaju za službu ispovijedanja, koja je istinsko svećeničko poslanje. Svima vama od srca zahvaljujem za vaše služenje, i molim vas da prema svima budete puni prihvaćanja, svjedoci očinske nježnosti, bez obzira na težinu grijeha; brižni u pomaganju pokorniku da razmišlja o počinjenomu zlu; jasni u predstavljanju moralnih načela; raspoloživi za praćenje vjernika na njihovu pokorničkom putu, strpljivo idući s njima ukorak; dalekovidni u razlučivanju svakoga pojedinog slučaja i 17

velikodušni u podjeljivanju Božjega oproštenja. Baš kao što je Isus odlučio ostati u šutnji kako bi ženu uhvaćenu u preljubu spasio od smrtne osude, tako neka i svećenik u ispovjedaonici bude velikodušna srca, svjestan da ga svaki pokornik podsjeća na to da je i on sâm grješnik, ali ujedno i služitelj milosrđa.

11. Želio bih da svi razmišljamo o Apostolovim riječi-

ma, koje je napisao pred kraj svojega života, kada Timoteju priznaje da je on sâm bio prvi među grješnicima, »a pomilovan sam zato« (1 Tim 1, 16). Njegove riječi imaju veliku snagu i potiču nas da i mi sami razmišljamo o svojemu životu i vidimo Božje milosrđe na djelu, u mijenjanju, obraćanju i preobražavanju svojih srdaca: »Zahvalan sam Onome koji mi dade snagu – Kristu Isusu, Gospodinu našemu – jer me smatrao vrijednim povjerenja, kad u službu postavi mene koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik. Ali pomilovan sam ...« (1 Tim 1, 12–13).

Spominjimo se, stoga, s uvijek novim pastoralnim žarom Apostolovih riječi: »A sve je od Boga, koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja« (2 Kor 5, 18). Nama je prvima oprošteno u pogledu te službe, čineći nas osobno svjedocima univerzalnosti oproštenja. Ne postoji zakon ni propis koji može spriječiti Boga da ponovno zagrli sina koji mu se vraća i priznaje da je pogriješio, ali je odlučio početi život iznova.

Ostati samo na razini zakona znači obezvrijediti vjeru i Božje milosrđe. Zakon ima propedeutičku vrijednost 18

(usp. Gal 3, 24), a cilj mu je ljubav (1 Tim 1, 5). Ipak, kršćanin je pozvan živjeti novost evanđelja, »zakon Duha života u Kristu Isusu« (Rim 8, 2). I u najsloženijim slučajevima, u kojima postoji kušnja da prevlada onaj oblik pravednosti koji proizlazi isključivo iz propisâ, treba vjerovati u snagu koja proizlazi iz Božje milosti.

Mi ispovjednici imamo iskustvo tolikih obraćenja koja su se dogodila pred našim očima. Osjećamo, stoga, odgovornost za djela i riječi, koji mogu duboko dotaknuti srce pokornikâ i omogućiti im da otkriju blizinu i nježnost Oca koji oprašta. Ne zanemarimo te prigode postupcima koji mogu biti u oprjeci s iskustvom milosrđa koje pokornik traži. Pomažimo, radije, osvijetliti prostor osobne savjesti Božjom neizmjernom ljubavlju (usp 1 Iv 3, 20).

Sakrament pomirenja mora zauzimati središnje mjesto u kršćanskome životu. Zato se traži od svećenikâ da svoj život stave u »službu pomirenja« (2 Kor 5, 18), i to tako da, dok se nijednomu iskrenom pokajniku ne priječi pristup ljubavi Oca koji čeka njegov povratak, svima bude pružena prilika da iskuse oslobađajuću snagu oproštenja.

Zgodna prigoda za to može biti inicijativa 24 sata za Gospodina, koja se održava uoči četvrte korizmene nedjelje. Ta je inicijativa već dobro prihvaćena u mnogim biskupijama i ima veliku pastoralnu vrijednost u poticanju revnijega pristupanja sakramentu ispovijedi.

19

12. S obzirom na tu potrebu, kako nijedna zaprjeka ne bi stajala na putu između traženja pomirenja i Božjega oproštenja, od sada pa nadalje podjeljujem svim svećenicima, snagom njihove službe, ovlast odrješivanja onih koji su počinili grijeh pobačaja. Ovlast koju sam podijelio, ograničujući ju na trajanje Jubileja,14 sada se produljuje, bez obzira na bilo što što bi se tomu protivilo. Želim još jedanput svom snagom naglasiti da je pobačaj težak grijeh, jer se njime dokida nevini život. Jednako snažno, međutim, mogu i moram ustvrditi da ne postoji grijeh koji Božje milosrđe ne bi moglo dohvatiti i uništiti ga kada nađe raskajano srce koje traži pomirenje s Ocem. Neka svaki svećenik, dakle, bude vodič, potpora i utjeha u praćenju pokornikâ na tome putu posebnoga pomirenja.

U Jubilejskoj godini dopustio sam da vjernici koji, zbog različitih razloga, pohađaju crkve u kojima svoju službu vrše svećenici Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. mogu valjano i dopušteno primiti sakramentalno odrješenje od svojih grijeha.15 Radi pastoralne dobrobiti tih vjernika, i uzdajući se u dobru volju njihovih svećenika, kako bi se, s Božjom pomoći, moglo uspostaviti puno jedinstvo u Katoličkoj crkvi, određujem svojom osobnom odlukom da se ta ovlast protegne onkraj Jubilejske godine, sve do novih odredaba u vezi s tim, kako nitko 14

15

20

Usp. »Pismo kojim se podjeljuje oprost u prigodi Jubileja milosrđa«, 1. rujna 2015.

Usp. isto.

nikada ne bi bio lišen sakramentalnoga znaka pomirenja po oproštenju Crkve.

13. Milosrđe ima i lice utjehe. »Tješite, tješite moj narod« (Iz 40, 1) usrdna je molba koju prorok i danas nastavlja upućivati kako bi riječ nade doprla do svih onih koji pate i trpe. Ne dopustimo si nikada da nam se ukrade nada koja provire iz vjere u uskrsnuloga Gospodina. Istina, često smo stavljeni na tešku kušnju, ali nikada ne smijemo izgubiti sigurnost da nas Gospodin ljubi. Njegovo se milosrđe izražava također u blizini, ljubavi i potpori, koje nam mnoga naša braća i sestre mogu pružiti kada dođu dani tuge i nevolje. Brisanje suza jedan je od konkretnih načina da se razbije začarani krug samoće, u kojemu smo često zarobljeni.

Svi mi trebamo utjehu, jer nitko nije pošteđen patnje, boli i nerazumijevanja. Koliko boli može zadati zlobna primjedba, kao plod zavisti, ljubomore i ljutnje!

Koliku patnju izaziva iskustvo izdaje, nasilja i napuštenosti; koliko gorčine pred smrću voljenih osoba! Ipak, Bog nikada nije daleko kada se žive takvi dramatični trenutci. Ohrabrujuća riječ, zagrljaj pun razumijevanja, nježan dodir koji nam daje osjetiti ljubav, molitva koja nas čini jačima..., sve su to izražaji Božje blizine s pomoću utjehe koju pružaju naša braća i sestre.

Katkad i šutnja može biti od velike koristi, jer često nije moguće naći riječi kojima bi se odgovorilo na pitanja onih koji pate. Nedostatak riječi, međutim, može 21

nadoknaditi suosjećanje osobe koja je nazočna, blizu, koja voli i koja drži za ruku. Nije istina da je šutnja čin predaje; naprotiv, to je trenutak snage i ljubavi. I šutnja pripada našemu jeziku utjehe, jer se preobražava u konkretno djelo dioništva i zajedništva u trpljenju brata ili sestre.

14. U posebnomu vremenu kakvo je naše, koje u

mnogim krizama živi i krizu obitelji, važno je našim obiteljima uputiti riječ utješne snage. Dar braka veliki je poziv na koji supruzi, milošću Kristovom, trebaju odgovoriti u ljubavi koja je velikodušna, vjerna i strpljiva. Ljepota obitelji ostaje nepromijenjena, unatoč tolikim nejasnoćama i alternativnim ponudama: »Radost ljubavi koja se živi u obiteljima također je radost Crkve.«16 Put života koji muškarca i ženu vodi tako da se susretnu, da se uzajamno vole i da pred Bogom jedno drugomu obećaju vjernost zauvijek, često je prekidan patnjom, izdajom i osamljenošću. Radost dara djece nije pošteđena roditeljskih briga glede njihova odrastanja, odgoja i naobrazbe te njihove životno ispunjene budućnosti.

Milost sakramenta ženidbe ne samo da jača obitelj kako bi bila povlašteno mjesto na kojemu se živi milosrđe, nego pred kršćansku zajednicu i njezin cjelokupni 16

PAPA FR ANJO, Posinodalna apostolska pobudnica Amoris laeti-

tia, 1.

22

pastoralni rad stavlja zadaću da pokažu veliku vrijednost obitelji kao primjera. Pa ipak, ova Jubilejska godina ne smije dovesti do toga da se previdi složenost sadašnje obiteljske stvarnosti. Iskustvo milosrđa osposobljava nas da sve ljudske teškoće promatramo sa stajališta Božje ljubavi, koja se nikad ne umara prihvaćati i pratiti.17 Ne možemo zaboraviti da svatko od nas sa sobom nosi bogatstvo i teret vlastite povijesti, što nas čini različitima od bilo koje druge osobe. Naš život, sa svojim radostima i bolima, jest nešto jedinstveno i neponovljivo što se odigrava pred Božjim milosrdnim pogledom. To zahtijeva, posebice od svećenika, pozorno, duboko i dalekovidno duhovno razlučivanje, kako bi svatko, bez iznimke, u kojoj god da se situaciji nalazio, mogao na konkretan način osjetiti da ga Bog prihvaća, aktivno sudjelovati u životu zajednice i biti dio Božjega naroda koji neumorno putuje prema punini Božjega kraljevstva, kraljevstva pravde, ljubavi, oproštenja i milosrđa.

15. Posebnu važnost ima čas smrti. Crkva je taj dramatičan prelazak uvijek doživljavala u svjetlu uskrsnuća Isusa Krista, koji je otvorio put sigurnosti budućega života. Pred nama je veliki izazov, s kojim se treba uhvatiti u koštac, poglavito u suvremenoj kulturi, koja često teži banaliziranju smrti do te mjere da ju drži običnom 17

Usp. isto, 291–300.

23

iluzijom ili ju skriva. No sa smrću se treba suočiti i za nju se treba pripraviti kao za bolan i nezaobilazan prelazak, koji je, međutim, ispunjen smislom: smislom konačnoga čina ljubavi prema onima koje se napušta i prema Bogu kojemu se ide ususret. U svim religijama čas smrti, kao i čas rađanja, prati religijska prisutnost. Mi slavimo kršćanski sprovod kao molitvu ispunjenu nadom za dušu pokojnika i za utjehu onima koji trpe odvajanje od voljene osobe.

Uvjeren sam da u pastoralnome djelovanju, nadahnutomu živom vjerom, trebamo pomoći osobama da izravno dožive koliko su liturgijski znakovi i naše molitve izražaj Gospodinova milosrđa. On sâm pruža riječi nade, jer ništa i nitko neće nas nikada moći rastaviti od njegove ljubavi (usp. Rim 8, 38). Sudjelovanje svećenika u tom događaju važan je oblik pastoralne brige jer daje osjetiti blizinu kršćanske zajednice u trenutku nemoći, samoće, nesigurnosti i žalovanja.

16. Jubilej završava i Sveta vrata se zatvaraju. No

vrata milosrđa našega srca ostaju uvijek širom otvorena. Naučili smo da se Bog saginje nad nas (usp. Hoš 11, 4) da bismo ga mi mogli oponašati prigibajući se nad našu braću i sestre. Čežnja mnogih ljudi da se vrate u dom Oca koji čeka njihov povratak, probuđena je također iskrenim i velikodušnim svjedočanstvima Božje nježnosti. Sveta vrata kroz koja smo prolazili u ovoj Jubilejskoj godini dovela su nas na put ljubavi, kojim smo 24

pozvani svakoga dana putovati u vjernosti i radosti. To je put milosrđa, na kojemu susrećemo toliku našu braću i sestre koji pružaju ruku da bi ju netko mogao uhvatiti, kao bi hodali zajedno. Želja da se bude blizak Kristu zahtijeva da se učini blizak braći i sestrama, jer Ocu nije ništa milije od konkretnoga znaka milosrđa. Po samoj svojoj naravi, milosrđe postaje vidljivim i opipljivim u konkretnome dinamičnom djelovanju. Kada se milosrđe jednom doživi u svojoj istinitosti, više nema povratka: ono neprestano raste i preobražava život. To je istinsko novo stvaranje koje daje novo srce, sposobno voljeti u punini, i koje čisti naše oči kako bi vidjele i najskrivenije potrebe. Kako su samo istinite riječi kojima Crkva moli u vazmenome bdjenju, nakon čitanja o Stvaranju: »Bože, ti si čovjeka divno stvorio, a još divnije otkupio.«18 Milosrđe obnavlja i otkupljuje, jer je susret dvaju srdaca: srca Boga koji dolazi ususret i čovjekova srca.

Ljudsko srce se utopljuje, a Božje srce ga ozdravlja; kameno srce biva preobraženo u srce od mesa (usp. Ez 36, 26), sposobno ljubiti, usprkos našoj grješnosti. Tu čovjek shvaća da je uistinu »novo stvorenje« (Gal 6, 15): ljubljen sam, dakle: postojim; oprošteno mi je, dakle rađam se na novi život; »umilosrđen« sam, dakle postajem oruđem milosrđa.

18

Rimski misal, Vazmeno bdjenje, Molitva nakon prvog čitanja.

25

17. Tijekom Svete godine, osobito na »petke milosrđa«, mogao sam se izravno osvjedočiti koliko ima dobra u svijetu. Ono često ostaje skriveno, jer se ostvaruje na skrovit i tih način. Premda to nisu događaji koji postaju vijestima, ipak postoje toliki konkretni znakovi dobrote i nježnosti prema slabima i ranjivima, prema najosamljenijima i najnapuštenijima. Postoje uistinu nositelji ljubavi koji neprestano iskazuju solidarnost s najsiromašnijima i nesretnima. Zahvaljujmo Gospodinu za te dragocjene darove koji pozivaju otkriti kolika je radost učiniti se bližnjim pred slabošću ranjene ljudskosti. Sa zahvalnošću mislim i na tolike dragovoljce koji predano posvećuju svoje vrijeme i napore da bi svojom predanošću očitovali Božju prisutnost i blizinu. Njihovo je služenje istinsko djelo milosrđa koje tolikim osobama pomaže približiti se Crkvi.

18. Vrijeme je da se proširi prostor maštovitosti

milosrđa kako bi se poduzela nova djela, plod milosti. Crkva danas ima potrebu pripovijedati o »mnogim drugim znamenjima« koja je Isus učinio, a koja »nisu zapisana« (usp. Iv 20, 30), da budu rječit izražaj plodnosti ljubavi Krista i zajednice koja živi od Njega. Prošlo je više od dvije tisuće godina, ali djela milosrđa nastavljaju očitovati Božju dobrotu.

I dandanas cijeli narodi trpe glad i žeđ, i koliku zabrinutost izazivaju slike djece koja nemaju što jesti.

Mnoštva ljudi nastavljaju se seliti iz jedne zemlje u dru26

gu, u potrazi za hranom, poslom, krovom nad glavom i mirom. Bolest, u svojim različitim oblicima, stalan je uzrok patnje koja zaziva pomoć, utjehu i potporu. Zatvori su često mjesta gdje se zatvorskoj kazni pridružuju teške nedaće zbog nehumanih životnih uvjeta. Nepismenost je još uvijek vrlo raširena, sprječavajući dječake i djevojčice da se školuju i izlažući ih novim oblicima ropstva. Kultura neobuzdanoga individualizma, posebice na Zapadu, dovodi do gubitka osjećaja solidarnosti s drugima i odgovornosti za druge. Za mnoge ljude i Bog danas ostaje nepoznat, a to predstavlja najveće siromaštvo i glavnu zaprjeku priznavanju nepovrjedivoga dostojanstva ljudskoga života.

Na posljetku, tjelesna i duhovna djela milosrđa nastavljaju i u našim danima potvrđivati nemjerljiv pozitivan utjecaj milosrđa kao društvene vrijednosti. Milosrđe potiče da se zasuču rukavi kako bi se vratilo dostojanstvo milijunima ljudi; oni su naša braća i sestre koji su, zajedno s nama, pozvani graditi »pouzdan Grad«.19 19. Toliki su konkretni znakovi milosrđa ostvareni tijekom ove Svete godine. Zajednice, obitelji i pojedinci ponovno su otkrili radost dijeljenja i ljepotu solidarnosti. No to nije dovoljno. U našemu se svijetu nastavljaju javljati novi oblici duhovnoga i materijalnoga siromaštva, koji nasrću na ljudsko dostojanstvo. Zbog toga Cr19

PAPA FR ANJO, Enciklika Lumen fidei, 50.

27

kva uvijek mora biti budna i spremna pronalaziti nova djela milosrđa, i činiti ih velikodušno i oduševljeno.

Uložimo, dakle, sve moguće napore kako bismo iznjedrili konkretne oblike kršćanske ljubavi i istodobno mudro osmislili djela milosrđa. Milosrđe je inkluzivno djelovanje, te se zato može širiti velikom brzinom i ne poznaje granice. U tome smo smislu pozvani dati novo lice djelima milosrđa koja odavno poznajemo. Milosrđu je, naime, svojstveno izobilje; ono se uvijek prelijeva, daje bogate plodove. Ono je poput kvasca od kojega tijesto buja (usp. Mt 13, 33) ili poput sjemena gorušice koje izrasta u stablo (usp. Lk 13, 19).

Dovoljno je, primjera radi, pomisliti na djelo tjelesnoga milosrđa: gologa zaodjenuti (usp. Mt 25, 36. 38.

43. 44). To nas djelo vraća u praiskon, u rajski vrt, kada su Adam i Eva otkrili da su goli te, čuvši da se Gospodin približava, osjetiše stid i sakriše se (usp. Post 3, 7–8). Znamo da ih je Bog kaznio, ali ipak »načini Gospodin, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu« (Post 3, 21). Pokrio je njihovu sramotu i vratio im dostojanstvo.

Usredotočimo pogled i na Isusa na Golgoti. Božji Sin visi gol na križu; vojnici su za njegove haljine bacili kocku i uzeli ih (usp. Iv 19, 23–24). On više nema ništa. Na križu se do krajnosti otkriva Isusovo dioništvo s onima koji su izgubili svoje dostojanstvo jer su lišeni najnužnijega za život. Kao što je Crkva pozvana biti 28

»Kristova haljina«20, kako bi zaodjenula svojega Gospodina, tako je dužna solidarizirati se s ogoljelima na svijetu, kako bi im pomogla ponovno steći dostojanstvo koje im je oduzeto. Isusove riječi »gol (bijah) i zaogrnuste me« (Mt 25, 36) obvezuju nas da ne okrećemo leđa novim oblicima siromaštva i marginaliziranosti, koji sprječavaju ljude da žive dostojanstvenim životom.

Biti bez posla i ne primati pravednu plaću; ne biti u mogućnosti imati dom ili zemlju u kojoj se može živjeti; biti diskriminirani zbog vjere, rase, društvenoga položaja …; navedene i mnoge druge, uvjetovanosti su koje ugrožavaju dostojanstvo osobe, a na koje kršćanska djela milosrđa odgovaraju ponajprije budnošću i solidarnošću. Danas postoji toliko situacija u kojima možemo vratiti dostojanstvo osobama i omogućiti im istinski ljudski život! Sjetimo se samo tolikih dječaka i djevojčica koji trpe različite oblike nasilja, koji im kradu radost života. Njihova tužna i izgubljena lica urezala su mi se u pamćenje. Oni traže našu pomoć kako bi se oslobodili od ropstava suvremenoga svijeta. Ta su djeca sutrašnji mladi ljudi. Kako ih pripremamo da žive dostojanstveno i odgovorno? S kojom se nadom mogu suočiti sa svojom sadašnjošću i sa svojom budućnošću?

Društveni značaj milosrđa zahtijeva od nas da ne ostanemo nepokretni; da se borimo protiv ravnodušnosti i dvoličnosti kako planovi i projekti ne bi ostali 20

Usp. CIPRIJAN, Jedinstvo Katoličke crkve, 7.

29

mrtvo slovo na papiru. Neka nam Duh Sveti pomogne da uvijek budemo spremni pružiti djelatan i nesebičan doprinos kako pravednost i dostojanstven život ne bi bili tek prigodne riječi, nego konkretno zauzimanje onih koji žele svjedočiti prisutnost Božjega kraljevstva.

20. Pozvani smo promicati rast kulture milosrđa, utemeljene na ponovnome otkrivanju susreta s drugima, kulture u kojoj nitko ne gleda na drugoga s ravnodušnošću i ne odvraća pogled kad vidi braću i sestre koji pate. Djela milosrđa su »rukotvorina«, u smislu da nijedno nije istovjetno s drugim. Naše ruke mogu ih oblikovati na bezbroj različitih načina i, premda ih nadahnjuje isti Bog i sva su načinjena od iste »tvari«, to jest od samoga milosrđa, svako od njih poprima drukčiji oblik.

Djela milosrđa utječu, naime, na cijeli život neke osobe. Zbog toga možemo pokrenuti pravu kulturalnu revoluciju polazeći upravo od jednostavnih gesta koje mogu zahvatiti duh i tijelo, to jest živote ljudi. To je zadaća koju kršćanska zajednica može učiniti svojom, sa sviješću da ju Božja riječ neprestano poziva izići iz ravnodušnosti i individualizma, koji nas dovode u napast da se zatvaramo u same sebe kako bismo živjeli udobnim i bezbrižnim životom, bez problema. Isus kaže svojim učenicima: »Siromahe imate uvijek uza se« (Iv 12, 8). Ne postoji alibi koji može opravdati nezauzimanje za siromašne kada znamo da se Isus poistovjetio sa svakim od njih.

30

Kultura milosrđa oblikuje se u ustrajnoj molitvi, u poučljivoj otvorenosti djelovanju Duha Svetoga, u dobrome poznavanju života svetaca i u konkretnoj blizini sa siromašnima. Ona nas snažno potiče da dobro razumijemo gdje je odlučujuće zauzeti se. Kušnja da se »teoretizira o milosrđu« svladava se u onoj mjeri u kojoj milosrđe postaje svakidašnjim životom dioništva i dijeljenja. Osim toga, ne bismo nikada smjeli zaboraviti ono što nam apostol Pavao poručuje kada govori o susretu s Petrom, Jakovom i Ivanom, nakon svojega obraćenja. Njegove riječi ističu bitan vidik njegova poslanja i kršćanskoga života u cjelini: »Samo neka se sjećamo siromaha, što sam revno i činio« (Gal 2, 10). Ne smijemo zaboraviti siromašne: taj je poziv aktualan više nego ikad prije i nameće se svojom evanđeoskom jasnoćom.

21. Neka iskustvo Jubileja ureže u nas riječi apostola Petra: »Vi (nekoć) Ne-mili, a sada Mili« (1 Pt 2, 10).

Ne čuvajmo ljubomorno za sebe ono što smo primili; znajmo to podijeliti s braćom i sestrama koji pate, kako bi ih poduprla snaga Očeva milosrđa. Neka se naše zajednice otvore i pođu prema onima koji žive na njihovu području kako bi svjedočenjem vjernikâ do svakoga doprla Božja dragost.

Ovo je vrijeme milosrđa. Svaki dan našega putovanja označen je prisutnošću Boga koji vodi naše korake snagom milosti koju Duh ulijeva u naše srce da ga oblikuje i osposobi za ljubav. Ovo je vrijeme milosrđa za sve i za 31

svakoga, da nitko ne bi pomislio da je istrgnut iz Božje blizine i snage njegove nježnosti. Ovo je vrijeme milosrđa, da bi slabi i ranjivi, oni koji su daleko i osamljeni, uzmogli osjetiti prisutnost braće i sestara koji im pomažu u njihovim potrebama. Ovo je vrijeme milosrđa, da bi siromašni osjetili pogled pun poštovanja i pozornosti onih koji, pobijedivši ravnodušnost, otkrivaju što je bitno u životu. Ovo je vrijeme milosrđa, kako se nijedan grješnik ne bi umorio tražiti oproštenje te da bi svi mogli osjetiti Očevu ruku koja uvijek prihvaća i privija k sebi.

Tijekom »Jubileja društveno isključenih osoba«, dok su se u svim katedralama i svetištima svijeta zatvarala Vrata milosrđa, javila mi se ideja da se, kao daljnji opipljiv znak ove Izvanredne svete godine, u cijeloj Crkvi na 33. nedjelju kroz godinu, slavi Svjetski dan siromašnih.

Bit će to najdostojnija priprava za proslavu svetkovine Isusa Krista Kralja svega svijeta, koji se poistovjetio s malenima i siromašnima, i koji će nas suditi po djelima milosrđa (usp. Mt 25, 31–46). Bit će to dan koji će zajednicama i svakomu kršteniku pomoći razmišljati o tome kako je siromaštvo u samome srcu evanđelja i o činjenici da sve dok Lazar bude ležao pred vratima naših kuća (usp. Lk 16, 19–21) neće moći biti pravde ni društvenoga mira. Taj će Dan ujedno predstavljati istinski oblik nove evangelizacije (usp. Mt 11, 5), koji može obnoviti lice Crkve u njezinome stalnom djelu pastoralnoga obraćenja da bi bila svjedokinja milosrđa.

32

22. Neka nas Presveta Bogorodica uvijek prati svojim milosrdnim pogledom. Ona prva otvara put i prati nas u našemu svjedočenju ljubavi. Majka Milosrđa sve skuplja pod zaštitu svojega plašta, kao što ju je često prikazivala umjetnost. Uzdajmo se u njezinu majčinsku pomoć i slijedimo njezin savjet da upravimo svoj pogled u Isusa, blistavo lice Božjega milosrđa.

Dano u Rimu, pri Svetome Petru, 20. studenoga, o svetkovini Isusa Krista Kralja svega svijeta, godine Gospodnje 2016., četvrte mojega pontifikata.

33

34