Milosrde u oca Pija

Stefano Campanella MILOSRÄ?E U OCA PIJA

LIKOVI 50

Prijevod: Mirna Čudić Lektura i korektura: Gordana Bašić Kedmenec Grafički uredio i opremio: Christian T. Belinc

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Zrinski d.d., Čakovec Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1025-9 Tiskano u listopadu 2016.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000944007.

Stefano Campanella

MILOSRĐE U OCA PIJA Predgovor Rino Fisichella

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2016.

Naslov izvornika: Stefano Campanella, La misericordia in Padre Pio © Edizioni San Paolo srl – Cinisello Balsamo (MI) – Italy © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2016.

Predgovor

Proteklog 8. prosinca, svečanim otvorenjem Svetih vrata u bazilici sv.

Petra, započeo je Izvanredni jubilej milosrđa, koji je potaknuo papa Franjo sa željom da čitava Crkva na osobit način usmjeri pogled prema milosrdnoj ljubavi Božjoj. Ova sveta godina, u odnosu na prethodne, sadrži mnoge novosti, koje je papa Franjo nagovijestio u buli Misericordiae vultus (Lice milosrđa). Među tim novostima treba spomenuti utemeljenje misionara milosrđa, oko tisuću svećenika i posvećenih osoba, kojima će Papa osobno dodijeliti poslanje da budu »znak majčinske brižnosti Crkve prema Božjemu narodu, omogućujući mu da duboko uđe u bogatstvo toga otajstva, tako bitnoga za vjeru«1 (LM 18). Na poziv svojih biskupa, misionari će odlaziti u biskupije animirati pučke misije, kao i sve inicijative koje se osobito nadovezuju na milosrđe. Bit će pozvani vršiti svoje poslanje propovijedanjem i ispovijedanjem. Stoga će ih papa Franjo ovlastiti da opraštaju i grijehe pridržane Apostolskoj stolici.

Poslanje misionara milosrđa započet će svečanošću u bazilici sv. Petra na Pepelnicu. Papa Franjo odredio je da njihovo poslanje bude obilježeno prisutnošću relikvija oca Pija, kao i onih sv. Leopolda Mandića. Tom gestom Papa svima želi pružiti uzor koji valja nasljedovati. Veliki dio službe oca Pija i oca Leopolda odvijao se, zapravo, u pružanju sakramenta pomirenja. Otac Leopold manje je poznat od svoga subrata iz mjesta San Giovanni Rotondo, no obojicu pove1

Navodi iz bule Misericordiae vultus preuzeti su iz hrvatskoga prijevoda PAPA FRANJO, Misericordiae vultus. Lice milosrđa, prev. Slavko Antunović, Dokumenti 168, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2015. (dalje u tekstu LM).

5

zuje dar pružanja milosrđa, osobito u omogućavanju vjernicima da iskuse opraštajuću Božju ljubav. Poznato je da je otac Pio provodio čitave dane u ispovjedaonici i svaki dan mu je dolazilo mnoštvo ljudi, i iz Italije i iz cijeloga svijeta, kako bi primili odrješenje ili pokoji savjet. Brojna svjedočanstva koja mu idu u korist, od kojih su mnoga predočena i u ovoj lijepoj knjizi, predstavljaju oca Pija kao iskrenog, zahtjevnog, a katkad i strogog ispovjednika. Sva svjedočanstva, međutim, očituju da je svaka ispovijed posve preobražavala pokornika kako bi se preporodio na novi život u evanđelju primajući Božje oproštenje.

Milosrđe sv. oca Pija nije se svodilo na ispovjedaonicu, nego se očitovalo i u konkretnim gestama koje su omogućavale iskustvo Gospodnje ljubavi, čak i na vlastitu tijelu. Svima rječito svjedoči utemeljenje bolnice »Casa Sollievo della Sofferenza« (Dom za olakšavanje patnje, nap. prev.), realizirano žarkom željom toga poniznog kapucina koji je živio u San Giovanni Rotondu. To velebno zdanje posjeća nas da se milosrđe očituje i u pomaganju i podršci onima koji imaju teškoća u životu. Svjedoče, uostalom, i o našoj vjeri, u kojoj Isus nije ponajprije učenje koje valja slijediti, nego osoba koju valja susresti i lice koje valja razmatrati.

Sljedeće stranice pružaju portret oca Pija u odnosu na milosrđe, pokušavajući istražiti različite vidove toga milosrđa, preko živoga glasa onih koji su ga, preko njegova djela, osobno iskusili. Želja mi je da ovo štivo potakne čitatelje da vjerodostojnije žive, po uzoru na sv.

Pija iz Pietrelcine, Izvanredni jubilej milosrđa.

Rino Fisichella predsjednik Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije

6

I OTAC PIO DJELITELJ BOŽANSKOGA MILOSRĐA

Otac Pio posvećivao je mnogo vremena ispovijedanju jer je bilo toliko onih koji su klečali do njegovih nogu kako bi primili odrješenje. »Nemam ni trenutka slobodnog vremena: svaki slobodan trenutak posvećen je izbavljanju braće iz Sotoninih okova«1 , napisao je 3. lipnja 1919., manje od mjesec dana poslije prve vijesti o stigmama u tiskovinama.2 Potom bi dodavao: »Najveća se ljubav sastoji u otimanju duša Sotoni i njihovu pridobivanju za Krista.«3 S lakoćom možemo pretpostaviti da je neprijatelj Boga i ljudi bio itekako svjestan velebnoga pastoralnog rada koji je ovaj ponizni redovnik iz Pietrelcine vršio u osobitosti svoje službe, s obzirom na to da ga je pred kraj života gotovo dokrajčio kako bi ga spriječio u njezinu vršenju.

1

2

3

»Pismo oca Pija ocu Benediktu iz Svetog Marka u Lamisu od 3. lipnja 1919.«, u: P. DA PIETRELCINA, Epistolario, M. da Pobladura, A. da Ripabottoni (ur.), Edizioni Padre Pio da Pietrelcina, San Giovanni Rotondo (FG), 1995., sv. I, str. 1145.

Prvi »kratki« nepotpisani izvještaj o ocu Piju objavljen je 9. svibnja 1919., manje od osam mjeseci nakon onog 20. rujna 1919., kad su se na tijelu kapucina, tada tridesetjednogodišnjaka, pojavile trajne stigme (usp. Anonimno, »I »miracoli« di un Cappuccino a S. Giovanni Rotondo«, u: Il Giornale d’Italia, god. XIX, br. 123, 9. svibnja 1919., četvrto izdanje). »Pismo oca Pija ocu Benediktu od 3. lipnja 1919.«, u: Epistolario, cit., sv.

I, str. 1145.

7

1. Ometano poslanje Imao je fra Pio tek 18 godina i pohađao je kolegij iz filozofije4 kada ga je zahvatila bolest u obliku slabosti i želučanih problema5, »s povišenom tjelesnom temperaturom i jakim bolovima«6, koja je navela liječnike da mu kao terapiju propišu zrak rodnoga kraja.7 Prva postavljena klinička dijagnoza koja je ostala zapisana svjedoči: »Respiratorna slabost u području desnoga plućnog krila. Povremena slabost pri vrhu lijevoga plućnog krila. Suhi i stimulativni kašalj, noćno znojenje i neprestano blago povišena temperatura. Svi se simptomi vjerojatno svode na ’bronhoalveolitis u početnom stadiju’.8 Stoga su, početkom listopada 1907., svi njegovi kolege sa studija pristupili ispitima pri

4

5

6

7

8

8

Počevši od 1908. godine, u skladu s odredbama Svete Stolice, filozofija se počela nazivati licejem. Usp. G. DA SAN GIOVANNI ROTONDO, »Cenni sulla vita di Padre Pio dal noviziato alla Sacra Eloquenza«, CP, XLV, str. 9665–9671., u: M. IAFELICE, »La Fraternità del convento dei Cappuccini e il paese di Serracapriola nell’anno di permanenza di Padre Pio: 1907–1908. Tentativi di ricostruzione storica«, u: Studi su Padre Pio, god. X, br. 1, siječanj-travanj 2009., str. 91.

Usp. »Pismo oca Augustina iz Svetog Marka u Lamisu fra Piju od 27. svibnja 1909.«, u: A. DA SAN MARCO IN LAMIS, Diario, Edizioni Padre Pio da Pietrelcina, San Giovanni Rotondo (FG), 2012., str. 317.

I. DA TEANO, »Il mio pensiero su Padre Pio da Pietrelcina«, u: F. DA RIESE PIO X, Padre Pio da Pietrelcina, crocifisso senza croce, Edizioni Padre Pio da Pietrelcina, San Giovanni Rotondo (FG), 2007., str. 73.

Usp. isto, str. 74; A. DA RIPABOTTONI, »Vita del Servo di Dio Padre Pio da Pietrelcina dei Frati Minori Cappuccini«, u: Beatificationis et Canonizationis Servi Dei Pii a Pietrelcina. Positio super virtutibus, Tipolitografia Signum, Bollate (MI), 1997., sv. III/1, str. 83.

Beatificationis et Canonizationis Servi Dei Pii a Pietrelcina. Positio super virtutibus, sv. IV, sekcija III, Tipografia Favia, Bari, 1997., str. 71.

San Marco la Catola kako bi »prešli sa studija filozofije i bili pripušteni studiju teologije«9. Svi osim njega.10 Ipak je fra Pio bio primljen na prvu godinu teologije i dobio je premještaj u samostan Serracapriola, no vratio se svojoj obitelji u ljeto 1908.,11 kao i krajem iduće školske godine, koju je započeo pri samostanu Montefusco ali nije dovršio. Njegov je učitelj i ispovjednik, otac Augustin iz Svetog Marka u Lamisu12, kako bi izbjegao odgađanje podjeljivanja reda đakonata, pokušao »izuzeti svoga učenika od obveze polaganja ispita«, ili mu omogućiti »određene olakšice«13.

No nije bilo moguće ni ishoditi izuzimanje od ispita ni potencijalno osnivanje ispitne »delegacije« koju bi sačinjavali sam otac Augustin i 9

10

11

12

13

Usp. A. DA RIPABOTTONI, Padre Pio da Pietrelcina. Un Cireneo per tutti, Centro culturale francescano, Foggia, 1974., str. 100.

Usp. B. DA SAN MARCO IN LAMIS, »Cronistoria di P. Pio«, u: F. CASTELLI, Padre Pio sotto inchiesta. L’«autobiografia segreta«, Edizioni Ares, Milano, 2008., str. 291.

Usp. G. DI FLUMERI, Il Beato Padre Pio a Serracapriola, Edizioni Padre Pio da Pietrelcina, San Giovanni Rotondo (FG), 2000., str. 31–32.

Neki autori drže kako je boravak oca Pija u samostanu Serracapriola tijekom školske godine 1907.–1908. trajao samo dva mjeseca, jer je njegovo zdravstveno stanje nagnalo poglavare da ga »vrate« u Pietrelcinu.

No takve tvrdnje nisu potvrđene nijednim zapisom iz »arhivske dokumentacije«. (Usp. M. IAFELICE, La Fraternità del convento dei Cappuccini e il paese di Serracapriola, cit., str. 78).

Otac Augustin iz Svetog Marka u Lamisu, svjetovnog imena Michele Daniele, rođen je u Svetom Marku u Lamisu u pokrajini Foggia, 9. siječnja 1880. Odjenuo je kapucinski habit 19. kolovoza 1897. i, nakon novicijata, poglavari su ga poslali u kapucinsku provinciju Toscanu na više crkvene studije. Za svećenika je zaređen 15. ožujka 1903. i, po povratku u kapucinsku provinciju Foggiu, pohađao je specijalističke tečajeve grčkog i francuskog jezika u državnim školama, stekavši na natječaju unutar Reda katedru filozofije. Devet je godina bio provincijalni ministar. Preminuo je u San Giovanni Rotondu 14. svibnja 1963.

Usp. »Pismo oca Augustina fra Piju od 27. svibnja 1909.«, u: A. DA SAN MARCO IN LAMIS, Diario, cit., str. 318.

9

jedan svećenik Nadbiskupije Benevento,14 jer ga je nadbiskup, mons.

Benedetto Bonazzi15, htio osobno ispitati čim mu to zdravstveno stanje dopusti16. Fra Pio se prihvatio učenja, preskočivši ređenje predviđeno za lipanj17 te je, po povratku u samostan Morcone,18 bio zaređen za đakona 18. srpnja 1909. u crkvi mons. Benedetta Della Camere, biskupa od Termopila.19 No ni tu nije ostao dulje od mjesec dana jer mu se bolest pogoršala. Stoga nije mogao pristupiti ni ispitima iz dogmatske teologije, hermeneutike, patristike i povijesti Crkve, koji su se održavali od 10. do 12. listopada.20 Nakon što se krajem mjeseca njegovo zdravstveno stanje vjerojatno poboljšalo, fra Pio je krenuo na put prema samostanu Gesualdo, 14

15

16

17 18

19

20

10

Usp. »Pismo oca Augustina fra Piju od 28. svibnja 1909.«, u: isto, str.

319–320.

Mons. Benedikt, svjetovnog imena Pompeo dei conti Bonazzi, benediktinac iz Cassina, rođen je u Napulju 12. listopada 1840.; kao sedmogodišnjak ušao je u benediktinsko učilište Sv. Trojstva, u Cava dei Tirreni. Za svećenika je zaređen 19. prosinca 1883., a dvije godine potom stekao je diplomu iz književnosti pri Sveučilištu u Napulju, gdje je i predavao. Ime mu je povezano i s grčko-talijanskim rječnikom, objavljenim 1880. Dana 7. ožujka 1894. imenovan je ordinarnim opatom benediktinske redovničke zajednice u Cavi dei Tirreni, a 9. lipnja 1902. imenovan je nadbiskupom Beneventa (usp. Annuario Pontificio, god.

1911., str. 127). Preminuo je 23. travnja 1915. a da nije imenovan kardinalom.

Usp. »Pismo oca Augustina fra Piju od 30. svibnja 1909.«, u: A. DA SAN MARCO IN LAMIS, Diario, cit., str. 320.

Usp. »Pismo oca Augustina fra Piju od 27. svibnja 1909.«, u: isto, str. 318.

Usp. G. DI FLUMERI, Il Beato Padre Pio da Pietrelcina, Edizioni Padre Pio da Pietrelcina, San Giovanni Rotondo (FG), 2001., str. 21.

Rođen u Morconeu 3. travnja 1837., imenovan je 1893. pomoćnim biskupom Telese o Cerretta i naslovnim biskupom Termopila. Godine 1909. imao je 72 godine i bio »stacioniran u zavičaju« (usp. Annuario Pontificio, 1909.).

Usp. M. IAFELICE, La Fraternità del convento dei Cappuccini e il paese di Serracapriola, cit., str. 80–81.

sjedištu studija moralne teologije, gdje se zadržao nekoliko mjeseci.21 Početkom lipnja 1910. već se, pak, bio vratio u Pietrelcinu. Tamo je primio pismo svog oca provincijala, oca Benedikta iz Svetog Marka u Lamisu22, koji mu je, pomiren s njegovim stanjem, pisao: »Dragi fra Pio, ako Vam se zdravlje znatno poboljšalo jer udišete zrak rodnoga kraja, samo nastavite tako, moleći dobroga Boga da Vas barem malko osposobi za učenje, koliko je, prema najnovijim uredbama, potrebno za sveti red prezbiterijata. Ne mogu dokučiti božanski plan s Vama koji kao da Vas, gotovo prisilno, želi vidjeti u krugu obitelji, no ipak mu se s udivljenjem klanjam, nadajući se s pouzdanjem da će se kriza razriješiti.«23 Mladi je redovnik odgovorio moleći oca Benedikta da zatraži pri Svetoj Stolici olakšicu koja bi mu omogućila da preduhitri ređenje u odnosu na kanonsku dob,24 prilažući dokaz o svojemu 21

22

23

24

G. DI FLUMERI, »Il lungo peregrinare del 1909«, u: Voce di Padre Pio, god. VIII, br. 10, listopad 1977., str. 13.

Otac Benedikt iz Svetog Marka u Lamisu, svjetovnog imena Giuseppe Gerardo Nardella, rođen je u Svetom Marku u Lamisu u pokrajini Foggia 16. ožujka 1872. Pohađajući profesionalne škole u sjedištu pokrajine, osjetio je duhovni poziv i 11. prosinca 1890. odjenuo kapucinski habit pri novicijatu u Morconeu. Studije je završio u kapucinskoj provinciji Toscani. Za svećenika je zaređen 11. travnja 1898. i ubrzo potom stekao na natječaju unutar Reda pravo predavanja filozofije i fizike. Upravljao je kapucinskom provincijom Foggiom od veljače 1908. do srpnja 1909. Poslan je kao generalni vizitator u kapucinske provincije Bari-Lecce i Messina. Od svibnja 1920. do studenoga 1921. obnašao je dužnost viceupravitelja i duhovnog upravitelja međunarodnog kolegija »Sv. Lovro Brindiški« pri kapucinskoj manjoj braći. Preminuo je u San Severu 14. srpnja 1942. »Pismo oca Benedikta fra Piju od 2. siječnja 1910.«, u: Epistolario, cit., sv. I, str. 177. Kongregacija za redovnike je 7. rujna 1909. odredila da se u nekim slučajevima crkveni studiji pohađani privatno, a u svrhu svećeničkog ređenja, mogu smatrati valjanima.

Prema tadašnjim kanonskim odredbama valjalo je navršiti 24 godine.

11

zdravstvenom stanju, kako bi, svidi li se Gospodinu skratiti njegovo »izgnanstvo na zemlji«, umro »presretan«, jer nije »drugo ni želio« nego postati svećenikom.25 »Zamisao o ozdravljenju« pričinjala mu se »poput sna, štoviše, besmislena riječ«, dok se osjećao »toliko bliz« konačnom prijelazu.26 U međuvremenu je primao potrebnu pomoć i potrebnu moralnu poduku27 od don Giuseppea Marije Orlanda, mjesnog svećenika koji mu je postao ispovjednikom za boravka u Pietrelcini.28 Svaki pozitivan pothvat, međutim, bio je sputavan krhkim zdravljem, opisanim u pismu duhovniku, ocu Benediktu od Sv. Marka u Lamisu: »Želudac mi, hvala Bogu, već od Božića ne izbacuje ništa, no i prije je izbacivao samu vodu. Osjećam da mi se i snaga vraća, tako da mogu prošetati bez znatnijih tegoba. No ono što me ne napušta je vrućica, koju imam gotovo svaki dan predvečer, s obilnim preznojavanjem. Osim toga, kašalj i bolovi u trupu i leđima neprestano me muče.«29

25

26

27

28

29

12

Usp. »Pismo fra Pija ocu Benediktu od 22. siječnja 1910.,«, u: Epistolario, cit., sv. I, str. 178.

Usp. »Pismo fra Pija ocu Benediktu od 14. ožujka 1910.«, u: Epistolario, cit., sv. I, str. 180.

Fra Pio je u Pietrelcini proučavao Sveto pismo, dogmatsku, moralnu i duhovnu teologiju, ispomoć pri propovijedanju, svjetovnu povijest, a učio je i iz talijanske, francuske i grčke gramatike, jednog rječnika talijanskoga jezika, dva latinska i jednoga grčkog rječnika, ponekih klasika i drugih djela i časopisa. No taj popis, premda objavljen u tančine, nije potpun jer ostali tekstovi nisu sačuvani (usp. G. DI FLUMERI, »I libri di studio di Padre Pio«, u: Voce di Padre Pio, god. IV, br. 7–8, srpanj-kolovoz 1973., str. 24 i ss.).

Usp. »Pismo fra Pija ocu Benediktu od 26. svibnja 1910.«, u: Epistolario, cit., sv. I, str. 182–183. Usp. također isto, str. 183, br. 3. »Pismo fra Pija ocu Benediktu od 14. ožujka 1910.«, u: Epistolario, cit., sv. I, str. 180.

Možda zbog neprestanih patnji, slutnje da je blizu smrti, ili očekivanja izuzeća od Svete Stolice koje nije stizalo, ili pak svi ti razlozi zajedno, prouzrokovali su tjeskobu u fra Pijevoj duši, što ga je nagnalo na pomisao da su se njegove nade »izjalovile«, kako se »uzalud« nadao, da se mora odreći onoga što mu je pričinjalo »utjehu«. No bio je pripravan prihvatiti volju Božju,30 napisavši: »U tišini se klanjam i ljubim ruku Onoga koji me bije, svjestan nažalost da je upravo On onaj koji me istovremeno i žalosti i tješi.«31 Kako bi stanje bilo još složenije, trpio je i od skrupulozne savjesti. Činilo mu se da je »uludo« potratio život, mučila ga je »pomisao da nije ispovjedio sve grijehe iz prošlosti«, razdirala ga je sumnnja da ih nije »dobro ispovjedio«32. Katkad mu se činilo i da Isus ostaje skriven njegovoj duši.33 Među te guste crne oblake prodro je početkom srpnja tračak svjetla. Stiglo mu je pismo oca Benedetta, u kojem ga je izvijestio: »Ishodio sam izuzeće na temelju dobi.«34 Dokument Svete kongregacije za redovnike dopuštao je pomicanje dobi zaređenja za devet mjeseci unatrag.35 Nadležni su se pobrinuli da se ne gubi vrijeme i da se odredi termin između 10. i 12. kolovoza, ne prije toga, zbog rizika da se ne uspiju dovršiti pripreme.

U istom je pismu provincijal potaknuo mladoga fratra da se vrati u

30 31

32

33

34

35

Usp. isto. »Pismo fra Pija ocu Benediktu od 26. svibnja 1910.«, u: Epistolario, cit., sv. I, str. 182.

Usp. »Pismo fra Pija ocu Benediktu od 20. lipnja 1910.«, u: Epistolario, cit., sv. I, str. 185.

Usp. »Pismo fra Pija ocu Benediktu od 6. srpnja 1910.«, u: Epistolario, cit., sv. I, str. 187. »Pismo oca Benedikta fra Piju od 6. srpnja 1910.«, u: Epistolario, cit., sv.

I, str. 188.

Usp. Positio super virtutibus, cit., sv. III/1, str. 90.

13

ćeliju obližnjeg samostana Morcone, kako bi se pripremio za zaređenje i »proučio obred«36.

Fra Pio ga je poslušao. No ni to nije odobro završilo. Nakon samo dana boravka na određenome mjestu, istu je večer bio primoran uzeti pero i papir i priopćiti ocu Benediktu: »Dragi oče provincijalu, jučer sam se, zbog posluha, s ocem Eugenijem, koji je došao po mene u Pietrelcinu, vratio u Morcone. No moram Vam iskreno reći da mi se, nakon samo jednog dana boravka, pogoršalo toliko da sam pao u krevet zbog slabosti jer mi se povraćanje vratilo.«37 Otac Toma iz Monte Sant’Angela, učitelj novaka i samostanski vikar, nije htio čekati da pismo fra Pija stigne na odredište ni da mu stigne odgovor, nego je preuzeo odgovornost da mu smjesta dopusti da ode u Pietrelcinu, nakon što je pri kraju pisma dodao svoju opasku: »Prečasni oče, jadan fra Pio leži u krevetu s temperaturom od 391/2 i povraća sve; stoga je odlučio otputovati i već je stigao kući.

Sažalio sam se nad njim i, kako mu se ne bi mojom krivnjom pogoršalo stanje, dopustio sam mu da ode, pretpostavljajući da će to biti i Vaša odluka.«38 Ostao je, međutim, problem obreda. Mladi se fratar dosjetio da »ga u tome poduči mjesni župnik koji mu se sam ponudio«.39 Otac Benedikt ponovno se pokorio volji Gospodnjoj i napisao fra Piju: 36

37

38 39

14

»Pismo oca Benedikta fra Piju od 6. srpnja 1910.«, u: Epistolario, cit., sv.

I, str. 188. »Pismo fra Pija ocu Benediktu od 22. srpnja 1910.«, u: Epistolario, cit., sv. I, str. 190.

Usp. isto, br. 2.

Isto, str. 191.

»Žao mi je, ali štujem uzvišenu volju Boga koji Vam, iz svoje nedokučive sućuti, ne dopušta da ostanete u onoj istoj ćeliji u koju Vas je prije pozvao.«40 Nije se protivio ni prijedlogu da župniku u Pietrelcini povjeri poduku budućeg svećenika, povjerivši mu i da »stupi u kontakt s nadbiskupijskom kurijom« i dogovori termine ispita41. Župnik don Salvatore Maria Pannullo volio je toga mladića kojega je upoznao devet godina prije toga.42 Ubrzo je uvidio njegove ljudske i duhovne kreposti, prateći ga i bodreći ga u njegovu pozivu.

Fratar ga je smatrao članom obitelji i oslovljavao ga »zi Tore« (barba ’Tore), kao i kad je bio dječak. Don Salvatore nije se ograničio samo na poduku u pojedinostima obreda svećeničkog ređenja nego se zauzeo oko rješavanja svake druge moguće teškoće. Otišao je 29. srpnja osobno u Benevento kako bi s generalnim vikarom, mons. Giuseppeom Loiaconom, dogovorio datum ispita svojega bivšeg ministranta.43 Ugovorivši termin za sljedeći dan, vratio se 30. srpnja kako bi dopratio fra Pija i s ponosom prisustvovao ispitivanju.

40

41 42

43

»Pismo oca Benedikta fra Piju od 26. srpnja 1910.«, u: Epistolario, cit., sv.

I, str. 191.

Usp. isto, str. 192.

Don Salvatore Maria Pannullo rođen je u Pietrelcini 7. siječnja 1849.

Postao je svećenikom u dobi od 23 godine te diplomirao iz lijepe književnosti i predavao pri kolegiju »Giannone« i sjemeništu u Beneventu, gdje je imenovan duhovnikom. Godine 1883. dobio je premještaj u biskupijsko sjemenište u Catanzaru, u ulozi profesora i duhovnika.U svoj se zavičaj vratio u dobi od 52 godine, kada je postao nadsvećenikom i župnikom u Pietrelcini. Župu je u kanonski posjed preuzeo 24. listopada 1901. Francesco Forgione služio mu je kao ministrant dok nije ušao u novicijat kapucinske manje braće u Morconeu (usp. L. da Prata, A. da Ripabottoni, Beata te Pietrelcina, (ur.) Frati Cappuccini, Pietrelcina [BN] 1994., str. 91 i ss. i str. 134).

Usp. »Pismo fra Pija ocu Benediktu od 29. srpnja 1910.«, u: Epistolario, cit., sv. I, str. 193.

15

Ocjena nadbiskupijskog povjerenstva bila je povoljna.44 Prevladana je bila i posljednja prepreka.

Dana 10. kolovoza, u kapelici kanonskog zbora katedrale u Beneventu, mons. Paolo Schinosi,45 naslovni nadbiskup Marcianopolija, »nadđakon i generalni vizitator svete metropolitanske Crkve u Beneventu«46, zaredio je fra Pija za svećenika.

Tada je nadbiskup Beneventa, mons. Benedetto Bonazzi bio »odsutan iz biskupije, tj. bio je u Cava dei Tirreni«47, gdje je bio opat osam godina.48 Vikar mu je, međutim, uputio dopis i ishodio od njega impeditus, odnosno čin kojim se dopušta zaređenje od biskupa koji nije mjesni ordinarij, u slučaju kad je on spriječen.49 Samim činom zaređenja fra Pio je primio i sposobnost ispovijedanja, no nije ga mogao vršiti jer ga otac Benedikt nije ovlastio.

Novi je kapucinski svećenik više puta uzalud tražio dopuštenje. U travnju 1911. to je učinio i »u ime župnika« u Pietrelcini, barem kako bi mogao ispovijedati povodom uskrsne obveze ispovijedanja, uz objašnjenje, između ostaloga, da je nadsvećenik, podrazumijevajući dopuštenje provincijala, »već obavijestio puk«50. No otac Benedikt 44

45

46

47

48

49 50

16

Usp. »Pismo fra Pija ocu Benediktu od 31. srpnja 1910.«, u: Epistolario, cit., sv. I, str. 194.

Mons. Paolo Schinosi rođen je u Beneventu 4. travnja 1827., a 19. travnja 1897. naslovnim biskupom Gaze, da bi potom 20. veljače 1901. bio unaprijeđen u naslovnog nadbiskupa Marcianopolija (usp. Annuario Pontificio, 1903., str. 438).

Usp. »Potvrda o svećeničkom ređenju«, u: Positio super virtutibus, cit., sv. III/1, str. 93.

Usp. »Pismo fra Pija ocu Benediktu od 31. srpnja 1910.«, u: Epistolario, cit., sv. I, str. 194.

Usp. F. Grassi, L. Ingaldi, I Pastori della Cattedra beneventana, Tipografia »Auxiliatrix«, Benevento, 1969., str. 180.

Usp. P. da Pietrelcina, Epistolario, cit., sv. I, str. 192, br. 1. »Pismo oca Pija ocu Benediktu iz travnja 1911.«, u: Epistolario, cit., sv.

I, str. 218. Otac Pio vraćat će se na tu temu barem tri puta (usp.«Pismo oca Pija ocu Benediktu od 5. siječnja 1912.«, u: Epistolario, cit., sv. I, str.

ostao je nepopustljiv, iz bojazni da bi mu ta služba mogla biti »pogubna za tjelesno zdravlje, a možda i za duhovni mir«51, a i zato što se nije uvjerio u »znanstvenu osposobljenost na području moralne teologije«52 mladoga prezbitera koji, kako se dade iščitati iz dosad navedenoga, nije nikada prisustvovao »rješavanju slučajeva iz pitanja morala o kojima se raspravljalo mjesečno u samostanima redovničke provincije«53. Bile su to dvije predrasude uzrokovane tajanstvenom bolešću koja ga je držala podalje od samostanskih zidina. Bolest koja kao da mu je htjela omesti čak i svećenički put i time mu je ograničavala službu. Bolest koju je u početku otac Benedikt procijenio kao pokazatelja »božanskog plana«, »uzvišenu odluku Božju«, kao »osobito Božje pripuštanje«54, kao izraz »tajanstvene, ali jasne volje Božje«55.

No s protekom godina, uvidjevši da »je iskustvo zraka rodnoga kraja ostvareno, a da se bolest ne povlači i mladić ne ozdravlja«56, prestao je

51 52

53

54

55

56

246; »Pismo oca Pija ocu Benediktu od 2. ožujka 1912.«, u: isto, str. 262; »Pismo oca Pija ocu Benediktu od 15. ožujka 1912.«, u: isto, str. 345. »Pismo oca Benedikta ocu Piju od 12. travnja 1911.«, u: isto, str. 221. »Pismo oca Benedikta ocu Piju od 16. ožujka 1913.«, u: isto, str. 348. Usp. također »Pismo oca Benedikta ocu Piju od 4. ožujka 1912.«, u: isto, str.

263. Čak ni posredovanje oca Augustina iz Svetog Marka u Lamisu nije uspjelo razuvjeriti oca Benedikta (usp. »Pismo oca Augustina ocu Piju od 18. siječnja 1912.«, u: isto, str. 254; »Pismo oca Augustina ocu Piju od prve polovine veljače 1912.«, u: isto, str. 257; »Pismo oca Augustina ocu Piju od 27. veljače 1913.«, u: isto, str. 341; »Pismo oca Augustina ocu Piju od 15. ožujka 1913.«, u: isto, str. 346; »Pismo oca Augustina ocu Piju od 9. travnja 1913.«, u: isto, str. 355.

Usp. L. DIMATTEO, »Padre Pio e la facoltà di confessare«, u: Studi su Padre Pio, god. II, br. 2, svibanj-kolovoz 2001., str. 163–164. »Pismo oca Benedikta ocu Piju od 4. listopada 1911.« u: Epistolario, cit., sv. I, str. 239. »Pismo oca Benedikta generalnom ministru kapucinske manje braće od 4. prosinca 1911.«, u: G. SALDUTTO, »Un giovane sacerdote di angelici costumi«, u: Voce di Padre Pio, god. V, br. 3, ožujak 1974., str. 4. »Pismo oca Benedikta ocu Piju od 17. prosinca 1913.«, u: Epistolario, cit., sv. I, str. 438.

17

vjerovati »da je Gospodin taj« koji želi oca Pija »izvan ćelije«, pitajući se »kako je moguće da bi Bog mogao, u svrhu duhovnog usavršavanja, uskratiti dušu samostanskoj ćeliji i držati je usred svijeta«57 i počeo se uvjeravati kako volja Božja nema ništa s tim,58 da je riječ o »napasti«59, »đavolskoj varci«, »prijevari Neprijatelja«60.

57 58 59 60

18

»Pismo oca Augustina ocu Piju od 2. studenoga 1914.«, u: isto, str. 499–500. »Pismo oca Augustina ocu Piju od 4. veljače 1915.«, u: isto, str. 528. »Pismo oca Benedikta ocu Piju od 24. prosinca 1915.« u: isto, str. 709. »Pismo oca Augustina ocu Piju od 29. siječnja 1916.«, u: isto, str. 727– 728. Otac Pio već je nekoliko dana uoči ulaska u samostan znao da će njegova služba biti borba protiv Zloga. Francesco Forgione, tada petnaestogodišnjak, iskusio je nutarnju borbu između snažnog »poziva u redovnički stalež« i »ispraznosti svijeta«. Tom mu je prilikom Gospodin dao da jasno shvati Njegovu volju preko vizije promatrane kroz »oko inteligencije«. Dječak se najednom našao pokraj »veličanstvenog muškarca neviđene ljepote, sjajnog poput sunca. On ga uze za ruku« i kaže mu: »Pođi sa mnom jer se moraš boriti poput odvažnog ratnika.

Odveo ga je u prostrani kraj s mnoštvom ljudi podijeljenih u dvije skupine. Na jednoj strani ugleda ljude prelijepih lica odjevenih u snježnobijele haljine; na drugoj strani, tj. u drugoj skupini, vidje ljude strašna izgleda odjevene u odjeću crnu poput tamnih sjena«. Dok je Francesco promatrao »te dvije skupine ljudi, eto najednom između dviju skupina čovjeka nemjerljive visine, takve da je mogao čelom dodirivati oblake«, strašnoga lica, slična »licu Etiopljanina«. Kad mu je »ta neobična spodoba« prišla, čovjek koji ga je držao za ruku reče mu: »S ovom se spodobom moraš boriti!« Na te riječi dječak »problijedi«. Bio bi se onesvijestio od užasa da ga vodič nije prihvatio. Tek je smogao hrabrosti zamoliti uzvišenog suputnika da ga poštedi »bijesa te neobične spodobe« koji mu se učini »toliko snažan da ga ne bi uspjeli skršiti svi ljudi zajedno«. No odgovor je bio odlučniji nego prva dva poziva. »Uzalud se opireš: s ovim ti se valja uhvatiti u koštac. No ne boj se, s pouzdanjem uđi u bitku i probijaj se hrabro jer ja ću biti uza te; pomoći ću ti i neću dopustiti da te on porazi; kao nagradu za pobjedu koju ćeš izvojevati udijelit ću ti sjajnu krunu koja će ti resiti čelo.« Nije mu preostalo drugo. Francesco je »zapodjenuo bitku s tom zapanjujućom i tajanstvenom spodobom«, i zahvaljujući pomoći sjajnog suputnika, koji ga ni trenutak nije napuštao, porazio ga je i nagnao u bijeg. Potom

Tek kada se provincijal uvjerio da u fratru iz Pietrelcine djeluje »milost«, udijelio mu je žuđenu moć ispovijedanja. »Božanska milost«61 je, netom što je prevladana kušnja, porazila đavolski plan koji je htio omesti poslanje pomirenja između Boga i ljudi po onome koji je za pokornike imao postati »živom slikom trpećega i uskrsloga Krista«62, znajući da će se upravo »po ispovjedničkoj službi« ovaj mladi kapucinski svećenik »istaknuti i proslaviti«63.

Sotoni je ponovno uspjelo zadržati oca Pija podalje od ispovjedaonice 1931., kad je niz kleveta, očito uvjerljivih, naveo Sveti oficij da mu oduzme »sve moći [svećeničke] službe, s jedinom iznimkom slavljenja sv. mise, no samo među samostanskim zidinama, u kapelici, privatno, ne javno u crkvi«64. No ni ovaj put đavolski plan nije imao trajne učinke. Dana 14. srpnja 1933. suspendirani je kapucin bio po-

61

62

63

64

vodič, vjeran svojem obećanju, »izvadi iz haljina krunu neviđene ljepote, koju bi uzalud bilo opisivati« i stavi mu je na glavu, ali je smjesta uzme, govoreći: »Čuvam za tebe jednu još ljepšu ako se budeš znao i dalje boriti s tim likom kojeg si sada porazio«. Lijepi je i uzvišeni čovjek dodao još jedno obećanje: »Neprestano ću biti uza te, pomagat ću ti kako bi ga uvijek mogao pokoriti«. Viđenje je završilo bijegom ljudi strašna izgleda koji su slijedili mračnoga diva, »među zaglušujućim kricima i psovkama«, te hvalospjevima ljudi odjevenih u bijele haljine upućenih »svjetlom obasjanom čovjeku, sjajnijem od sunca« (usp. P. DA PIETRELCINA, »Cenni autobiografici«, u: Epistolario, cit., sv. I, str. 1280 i ss.).

Usp. L. DIMATTEO, »Padre Pio e la facoltà di confessare«, u: Studi su Padre Pio, svibanj-kolovoz 2001., str. 170 i ss.

IVAN PAVAO II., Homilija prigodom Mise beatifikacije oca Pija iz Pietrelcine, 2. svibnja 1999., 3.

BENEDIKT XVI., govor iznesen prilikom susreta sa svećenicima, redovnicima, redovnicama i mladima tijekom pastoralnog posjeta San Giovanni Rotondu, 21. lipnja 2009. »Pismo kardinala Donata Sbarrettija, tajnika Svetog oficija, generalnom ministru kapucinske manje braće od 23. svibnja 1931.«, u: Positio super virtutibus, cit., sv. III/1, str. 428. Izvorni tekst, na latinskom, glasi: »Patri Pio a Pietrelcina omnes auferantur facultates ministeriales, excepta 19

novno ovlašten slaviti misu u samostanskoj crkvi i »sakramentalno ispovijedati subraću redovnike svoga samostana, ali izvan Crkve«65.

Osam mjeseci poslije ponovno je smio ispovijedati muškarce,66 a po isteku još dva mjeseca, i žene.67 2. Ispovijedi su postajale obraćenjima Sasvim je razumljiv motiv zbog kojega se đavao služio svim mogućim sredstvima kako bi držao oca Pija podalje od ispovjedaonice. Za njegove je pokornike, zapravo, učinkovitost ovoga sakramenta postajala promjenom života, o čemu svjedoče neke zgode koje su ostale zabilježene, među nebrojenim pričama o duhovnom preporođenju koje su se zbile u sjeni samostana kapucinske braće u San Giovanni Rotondu.

65

66

67

20

tantum facultate s. Missam celebrandi, sed intra dumtaxat septa monasterii, in sacello interiori, privatim, non in ecclesia publica.« »Pismo generalnog prokuratora Reda kapucinske manje braće, oca Lazara iz Arbonnea, provincijalu kapucinske manje braće u Foggi, ocu Bernardu iz Alpicelle, od 25. ožujka 1934.«, u: isto, str. 448.

Usp. »Opažanja provincijalnog ministra kapucinske manje braće kapucinske provincije Foggie, oca Bernarda iz Alpicelle, od 25. ožujka 1934.«, u: isto, str. 448. »Pismo generalnog ministra, oca Bernarda iz Alpicelle, gvardijanu samostana San Giovanni Rotondo, od 12. svibnja 1934.«, u: isto, str. 453.

Zapravo je generalni ministar Reda već u ožujku ishodio od Svetoga oficija »dobrostivo odobrenje« da se omogući »ocu Piju ispovijedati ’utriusque sexus’«, tj. osobe obaju spolova (usp. »Pismo generalnog ministra Reda kapucinske manje braće, fra Vergilija iz Valstagne, provincijalu Foggie, ocu Bernardu iz Alpicelle, od 19. ožujka 1934.«, u: isto, str.

447.), no provincijal je smjesta želio odobriti stigmatiziranom subratu da ispovijeda muškarce (usp. »Disposizioni emanate dal ministro provinciale dei Frati Minori Cappuccini della Provincia religiosa di Foggia, padre Bernardo d’Alpicella del 25 marzo 1934«, u: isto, str. 448), a tek u svibnju da ispovijeda i udjeljuje odrješenje i ženama.

Ispovjednim je pečatom bilo obilježeno i obraćenje đenovskog odvjetnika Cesarea Feste, koji se u masonstvu »bio uzdigao do jedne od najuglednijih službi« i imao je zadaću »boriti se protiv Crkve s političkog stajališta«. Nakon što je slušao priče o ocu Piju od svoga rođaka liječnika Giorgia Feste, 1921. je iz znatiželje krenuo u San Giovanni Rotondo, gdje je stigmatizirani kapucin prozreo njegovu pripadnost sekti. Potom »ga uze za ruku, upre u njega jedan dugi pogled neizmjerne samilosti i nježnosti, [...] i započe mu pripovijedati prispodobu o razmetnom sinu«. Tako se Cesare Festa, »poslije više od dvadeset pet godina što nije poznavao ni Crkvu ni sakramente ni molitvu, neprestano zadojen idejama protivnima vjeri, ganut i sretan poklonio pred Veličanstvom one Istine koja je radost i utjeha snažnim duhovima, i tako se, ispovijedajući svoje zablude, dragovoljno obvezao posve se odreći lažnih ideala koje je dotada nasljedovao«68.

Već je bio napustio masonstvo, ali nije bio pronašao vjeru, već Alberta De Fantea, bolonjskog trgovca, »s diplomom iz upravnog prava« koju je stekao »pri pariškom Sveučilištu Voltaire«69. Nakon što je u časopisu Italia laica (Laička Italija, nap. prev.) objavio »nekoliko članaka« protiv oca Pija, opisujući ga kao »smutljivca i lukavca koji zna obmanuti lakovjerni puk povodljiv i željan senzacija«, »čudesno ozdravljenje« njegova nećaka, »neobjašnjivo i neosporno«, nagnalo ga je na »razmišljanje i promišljanje«. Nije uspijevao pronaći objašnjenje za činjenicu »da ga je znanost neumoljivo osudila« kao neizlječivi slučaj, a on se odjednom »vratio zdrav, živahan, veseo kao prije« i k tomu »upravo na datum koji je sam fratar predvidio nekoliko dana prije«. Del Fante ga je odlučio upoznati i 1930. krenuo je u 68

69

G. FESTA, Misteri di scienza e luci di fede. Le stigmate del Padre Pio da Pietrelcina, Stabilimento Tipo-Litografico Vittorio Ferri, Rim, ²1938., str.

195 i ss.

Usp. F. GUARINO, »Alberto Del Fante, figlio spirituale e scrittore di Padre Pio«, u: Studi su Padre Pio, god. X, br. 1, siječanj-travanj 2009., str. 110.

21

San Giovanni Rotondo pun pitanja.70 Istu večer kada je doputovao, ispovjedio se kod oca Pija, koji je sve znao o njemu. Bio je upoznat s tim da je pripadao »udruženju koje prepoznaje Boga, ali ne voli njegove službenike«. Bili su mu poznati i neki postupci trgovca koje »nije mogao (drukčije) doznati«. Unatoč svom skepticizmu, Del Fante je zamolio fratra da mu daruje »mir duha«, »Svjetlo«. Otac Pio mu je obećao: »Dobit ćeš ga ustraješ li u tome da ljubiš Boga.« Tada mu se pokornik izjada govoreći: »Bog, Bog... A zašto me ne prosvijetli, oče? Zašto mi ne udijeli da mogu vjerovati, zašto ne želi da budem dobar kršćanin?« U tom trenutku nije dobio jasan odgovor. No sumnje su bile početak puta koji ga je doveo do vjere, a na kojem je trebao iskusiti i zapanjujuće nećakovo izlječenje.71 Onorevole72 Giuseppe Caradonna, »dužnosnik u vlasti i potpredsjednik Zastupničkog doma« u fašističkom režimu, pripadao je »tridesettrećem stupnju masonstva«73. Godine 1928. trenutno je izliječen od Addisonove bolesti u San Giovanni Rotondu, kamo je otišao kako bi udovoljio supruzi, Micheli Giuseppini Tamborino, gorljivoj vjernici i voditeljici Katoličke akcije. Otac Pio uzeo je među ruke glavu toga istaknutog fašističkog dužnosnika, rekavši: »Uzdajmo se u Boga.« I »s Caradonnina lica smjesta su nestale sve mrlje«. No on se još nije bio obratio na katoličanstvo.74 Za to je bilo potrebno još jedno čudo: u travnju 1945. otac Pio pojavio se između njega i streljačkoga voda partizana netom prije pogubljenja i »onemogućio da oružje opali«.

70

71

72

73

74

22

A. DEL FANTE, Dal dubbio alla fede, Costantino Galleri, Bologna, 1931., str. 7 i ss.

A. DEL FANTE, Per la Storia. Padre Pio da Pietrelcina il primo sacerdote stigmatizzato, Galleri Editore, Bologna, 1932., str. 149 i ss.

Onorevole (tal. prečasni), naslov kojim se u Italiji oslovljavaju parlamentarni zastupnici i dužnosnici u vlasti (nap. prev.).

G. CARADONNA, »Svjedočanstvo jednoga onorevolea«, ds, u: Archivio Padre Pio, sl. 1.

Usp. P. Bruni, Giuseppe Caradonna e la Destra Nazionale, (ur.) Serarcangeli, Rim, 1996., str. 109 i ss.

Taj je događaj slomio sav njegov otpor, nakon čega je Caradonna ponovno otišao u San Giovanni Rotondo te se, ispovjedivši se, ponovno pribiližio euharistijskom stolu.75 Najspektakularnije obraćenje, kojega su se dotaknule mnoge novine u proljeće 1950., bilo je ono komunistice Italije Betti, profesorice matematike i fizike u gimnaziji »Galvani« u Bologni, »rođakinje gradonačelnika«, »onorevolea Dozze (njezin je brat bio oženjem gradonačelnikovom sestrom), sestre gradskoga vijećnika koji je gotovo potajno obavio Terracinijevo vjenčanje«, poznate diljem Emilije Romagne po tome što »se sa žarom zalagala da pridobije nove članove u stranku«. Italia je otkrila da ima karcinom. Mlađa sestra Emerita, jedina koja je »naslijedila« majčinu vjeru, nakon dugog nagovaranja, uvjerila ju je da otiđe u San Giovanni Rotondo. »Pred kapucinom kojemu se pripisuju tolika čudesa, profesorica Betti iskusila je neobičnu uznemirenost; povjerila je sestri, koja je bila pokraj nje, da se osjetila privučenom oltaru na kojemu je otac Pio slavio misu. Ni po svršetku obreda, profesorica Betti nije htjela napustiti sveto mjesto. Odlučila je otići tek na nagovor jednog fratra, no ne prije nego je dogovorila ispovijed za sutradan [...] Sljedeći dan, nošena zanosom i ganućem, gospođica Betti pohrlila je prema ispovjedaonici, a da nije čekala svoj red, i javno se odrekla svojih materijalističkih uvjerenja i svoje prošlosti.«76 75 76

Usp. G. CARADONNA, »Svjedočanstvo jednoga onorevolea«, cit., sl. 2.

Anonimno, »Una nota comunista bolognese si converte davanti a Padre Pio«, u: Giornale dell’Emilia, 24. svibnja 1950. Usp. također anonimno, »Una segretaria dell’U.D.I. abiura il passato comunista«, u: Il giornale d’Italia, 24. svibnja 1950.; Anonimno, »La segretaria dell’UDI di Bologna convertita da Padre Pio da Pietrelcina«, u: Pomeriggio, 23. svibnja 1950., posljednje izdanje; C. TRABUCCO, »Nell’alone di Padre Pio l’agitprop ritrova la luce«, u: L’Avvenire d’Italia, 8. lipnja 1950.; Anonimno, »La segretaria dell’UDI di Bologna convertita alla fede da Padre Pio«, u: Gazzetta Sera, 23.–24. svibnja, posljednje izdanje; Anonimno, »Insegnante comunista convertita da Padre Pio«, u: L’Avvenire d’Italia, 24. svibnja 1950.; M. DRUSIANI, »La compagna professoressa 23

Nešto manje pozornosti privukla je korjenita promjena života Giovannija Bardazzija, taksista u Pratu, koji je provodio više vremena u »Narodnom domu, sjedištu talijanske Komunističke partije« nego u vlastitom domu, a kročio bi nogom u crkvu »samo jednom godišnje, da udovolji supruzi«, no njegova su »uvjerenja bila dijametralno suprotna«77. Bio je i »u Moskvi, 1947., s Togliattijem«78. Otac Pio posjetio ga je noću u bilokaciji u spavaćoj sobi i rekao mu: »Sada je dosta! Čekam te u San Giovanni Rotondu!«79 Bio je to okidač koji je u njemu probudio želju da upozna toga kapucina o kojemu mu je neprestano govorila supruga, gorljiva katolkinja koja je molila za njegovo obraćenje. Na putu je Giovanni u sebi govorio: »Idem sada k tome fratru i obasnit ću mu kako stvari stoje, stvari u stranci o kojima on ne zna ništa. Što hoćete da zna jedan fratar? A kad mu sve objasnim, ostat će bez riječi, dat će mi za pravo i postat će komunist i on.«80 Nakon dolaska na odredište iskusio je druge nadnaravne znakove, no morao je otići bez odrješenja i bez prilike da objasni svoje razloge ocu Piju, koji mu je zatvorio prozorčić ispovjedaonice u lice.81 Ni druga dva puta Bardazzi nije dobio odrješenje od fratra, nego mu ga je udijelio nakon stvarne promjene mentaliteta, nakon čega je uslijedila brža promjena života.82

77

78 79 80 81 82

24

ha deviato da Marx verso Cristo«, u: Oggi, god. VI, br. 23, 8. lipnja 1950.; M. CIAMPI, »Una gerarca comunista si converte alla presenza di Padre Pio da Piretralcina [sic]«, u: La voce del parroco, god. XXII. br.

6, lipanj 1950., str. 3.

Usp. G. Bardazzi, Un discepolo di Padre Pio, u vlastitoj nakladi, (ur.)

Scandicci (FI), 2007., str. 18–19.

Isto, str. 37.

Isto, str. 20.

Isto, str. 24.

Usp . isto, str. 30 i ss.

Usp . isto, str. 37 i ss.

25

3. Prgav samo naizgled Ima mnogo onih koji su imali jednako traumatično iskustvo kao Giovanni Bardazzi. Štoviše, neki ne samo da su ustali od klecala bez odrješenja nego su morali podnijeti poniženje jer su istjerani povišenim glasom pred pokornicima koji su čekali svoj red.

Fra Euzebije Notte, koji je pet godina bio potporanj starosti časnoga sina sv. Franje: »Ispovjedaonica je bila jedino sredstvo kojim se moglo prići ocu Piju i zamoliti ga za neki savjet i zato su svi htjeli ići na ispovijed. Nebrojena masa svjetine, s neuobičajenim bontonom koji je uključivao prepirke, razmirice, prostote... samo da postignu cilj. Na priznavanje grijeha i pokajanje nitko nije mislio. Bio je to jedan od ključnih razloga zbog kojih bi otac Pio otpravio pokornika bez odrješenja. Nije želio sudjelovati u oskvrnuću sakramenta pomirenja!

Tako je poglavar došao na ideju ugovaranja ispovijedi: neobično, ali to je donekle riješilo problem.

Pedesetak ili šezdesetak žena, koliko se pretpostavlja da bi otac Pio ispovjedio svako jutro, primilo bi od njega pouku kako se valja ispovijedati.

Ne započinjati s pitanjima i nedoumicama materijalne naravi – to je valjalo ostaviti za kraj ispovijedi. Prednost je trebalo dati smrtnim grijesima, koje je trebalo navesti po broju i vrsti, a potom bi uslijedili laki grijesi.

Kako bi pokornici mogli primiti odrješenje od oca Pija i Božje oproštenje, to je podrazumijevalo nešto bitno: spoznaju da su sa-

26