Martin Luther - Ekumenska perspektiva

SadrĹžaj

91

Nepoznati Luther

KARDINAL WALTER KASPER

Martin Luther Ekumenska perspektiva

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2017.

3

Martin Luther

Naslov izvornika: Walter Kardinal Kasper, Martin Luther. Eine ökumenische Perspektive © 2016 Patmos Verlag der Schwabenverlag AG, Ostfildern © za hrvatski prijevod: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2017.

4

Nepoznati Luther

Mojoj sestri Ingeborg – koju je Bog 28. sijeÄ?nja 2016. pozvao k sebi.

5

Martin Luther

6

Nepoznati Luther

Mnoge slike o Lutheru i nepoznati Luther

7

Martin Luther

8

Nepoznati Luther

S

amo je malo povijesnih osobnosti koje još i nakon 500 godina upravo kao magnet u

sjećanju privlače prijatelje i neprijatelje kao Martin Luther. Pritom se slika koju su si ljudi tijekom 500 godina stvorili o Martinu Lutheru umnogome promijenila: Luther kao reformator, Luther kao crkveni otac protestantizma, Luther kao borac za razum i slobodu, Luther kao hrabri njemački nacionalni junak i mnoge druge. Već je rečeno: ima toliko slika o Lutheru koliko ima knjiga o Lutheru.1 1

O promjenama evangeličkoga shvaćanja Luthera vidjeti u: B. LOHSE, Martin Luther. Leben und Werk, München, 1981., 210–241. Od novijih evangeličkih prikaza važni su mi bili: V. LEPPIN, Martin Luther, Darmstadt, 2 2010.; H. SCHILLING, Martin Luther. Rebell in einer Zeit des Umbruchs, München, 32014.; kritičko evangeličko gledanje u: H. M. BARTH, Die Theologie Martin Luthers.

Eine kritische Würdigung, Gütersloh, 2009.

9

Martin Luther

Za katolike je Luther dugo vremena bio samo krivovjerac koji snosi krivnju za raskol zapadne Crkve, sa svim njegovim lošim posljedicama do danas. Ta su vremena uglavnom prošla. Katoličko lutherovsko istraživanje u 20. stoljeću donijelo je znakovit preokret u shvaćanju Luthera: dovelo je do priznavanja Lutherove izvorne vjerske težnje, do pravednijeg suda o krivnji za crkveni raskol i, u znaku ekumenizma, do recepcije nekih njegovih spoznaja te osobito njegovih crkvenih pjesama.2 Posljednji pape priključili su se tom gledanju, zadnji put papa Benedikt 23. rujna 2011. pri svojem posjetu u kapitulskoj dvorani u augustinskom sa-

2

Dugo vremena prevladavajuću katoličku negativnu sliku o Lutheru odredio je Johannes Cochläus. Dok je Heinrich Denifle Luthera demonizirao, Hartmann Grisar ga patologizirao, nakon povijesne samokritike (Sebastian Merkle, Adolf Herte) između ostalih su Joseph Lortz, Hubert Jedin i njihovi učenici, posebno Erwin Iserloh, sustavno Otto Hermann Pesch, prepoznali Lutherovu religioznu težnju. Iscrpan prikaz stanja istraživanja nalazi se u prilogu koji je izradio Ekumenski radni stol (Ökumenischer Arbeitskreis): Reformation 1517–2017. Ökumenische Perspektiven (usp. bilješku 3).

10

Nepoznati Luther

mostanu u Erfurtu, gdje je Luther položio svoje redovničke zavjete. Za neke je Luther već gotovo postao zajedničkim crkvenim Ocem.

Brojna stajališta, koja su objavljena u povodu obilježavanja obljetnice – »2017. – 500 godina reformacije«, ne idu tako daleko. Sva ona vode računa o toj promjeni u ekumenskom shvaćanju Luthera, ali govore, također, da između Crkava i nadalje postoje kontroverzna pitanja.3 Tako mnogi kršćani s pravom očekuju da će nas spomen na 500 godina reformacije u 2017. godini ekumen-

3

Osobito: Vom Konflikt zur Gemeinschaft. Gemeinsames lutherisch-katholisches Reformationsgedenken im Jahr 2017. Bericht der Lutherisch/Römisch-katholischen Kommission für die Einheit, Leipzig – Paderborn, 2013.; Rechtfertigung und Freiheit. 500 Jahre Reformation 2017. Ein Grundlagentext des Rates der Evangelischen Kirche in Deutschland (EKD). Im Auftrag des Rates der Evangelischen Kirche in Deutschland herausgegeben vom Kirchenamt der EKD, Gütersloh, 2014.; Reformation 1517–2017. Ökumenische Perspektiven.

Für den Ökumenischen Arbeitskreis evangelischer und katholischer Theologen izd. D. Sattler i V. Leppin, Herder Freiburg im Breisgau – Göttingen, 2014.

11

Martin Luther

ski dovesti korak bliže cilju jedinstva. Ne smijemo razočarati to očekivanje.

Sam Luther nije bio ekumenist. Potkraj svojega života ujedinjenje s Rimom više nije držao mogućim. To da danas katolički kršćani u svojim bogoslužjima pjevaju njegove crkvene pjesme, zacijelo si je jedva mogao zamisliti, jednako kao i naš dijalog sa Židovima, o kojima se na za nas krajnje mučan način podcjenjivački izražavao, kao ni naš dijalog s muslimanima, prema kojima se u spisima protiv Turaka također baš nije pokazao naklonjenim, pa ni naš dijalog s anabaptistima, danas s baptistima i menonitima, koje su tada progonili i evangelici i katolici.

To nepoznavanje ide još dublje. Danas mnogima, pa i kršćanima iz obiju Crkava koji prakticiraju svoju vjeru, mnoga pitanja koja je Luther postavljao više nisu razumljiva. To vrijedi za mnoge katolike u odnosu na oprost, za mnoge evangeličke kršćane u odnosu na opravdanje grješnika.

Oboje je u svijetu, u kojem je Bog često postao stranac, mnogim suvremenicima postalo nešto strano. Tako je riječ Crkva, još više nego već za 12

Nepoznati Luther

Luthera tada, za mnoge postala potpuno mutna i nejasna riječ.4 Prije nego što progovorimo o Lutherovoj aktualnosti danas, moramo se pozabaviti njegovom osobom i njegovim djelom kako bismo ga zatim uvrstili u promijenjenu situaciju obiju Crkava i u ekumenizam. Pritom si moramo posvijestiti stranost svijeta u kojem je Luther živio, kao i stranost njegove poruke. Htio bih postaviti i u nastavku obrazložiti ovu tezu: Upravo stranost i nepoznavanje Luthera i njegove poruke jest njegova ekumenska aktualnost danas.

4

Tako M. LUTHER, Von den Konziliis und Kirchen (1539.), WA 50, 625.

13

Duh novog vijeka

B

udući da se Luther unutar konfesionalne Crkve ne da aktualizirati, postavlja se pitanje:

Što tada? Pokušaji nekonfesionalne aktualizacije započinju već rano. Svi jubileji reformacije Luthera su koristili kao preteču i prethodnika njihova vremena. Sada se posebno u Njemačkoj Luthera i reformaciju pokušava tumačiti u kontekstu novovjeke povijesti slobode. Njegova izjava: »Ne mogu drukčije, tu stojim, neka mi Bog pomogne« vrijedi kao izraz Lutherove slobode i iskrenosti, uspravnoga hoda i uzdignute glave nasuprot crkvenom i političkom autoritetu.

Ima mnogo ispravnoga u tome. Pa ipak, govor o Lutheru kao začetniku duhovne slobode i stjegonoši novog vijeka nameće mnoga pitanja.33 Lutherovo 33

Izdiferenciran prikaz toga složenog problema »Luther und die Neuzeit«, u: G. EBELING, »Der kontro-

49

Martin Luther

pozivanje na savjest u Wormsu nedvojbeno je bilo važan korak u novovjekovnoj povijesti slobode, iako kod njega nije bila riječ o pozivanju na autonomnu, nego prema Božjoj riječi usmjerenu savjest. U Seljačkom ratu i u sučeljavanju s anabaptistima i spiritualistima nije branio subjektivnu savjest, nego je držao nužnim poduzimanje mjera od svjetovne vlasti. Luther se još čvrsto držao srednjovjekovne misli o religioznoj slobodi kršćanskoga društva (societas christiana). Današnje pluralističko društvo njemu, kao i općenito tada, nije bilo zamislivo.34 U pravo teološko središte problema vodi Lutherovo sučeljavanje s humanistom Erazmom.

U svojem spisu De servo arbitrio (O neslobodnoj volji, 1525.) odgovara na Erazmov spis De libero arbitrio (O slobodnoj volji, 1524.). Luther uza svu poželjnu jasnoću jasno pokazuje da po Božjoj mi-

verse Grund der Freiheit. Zum Gegensatz von LutherEnthusiasmus und Luther-Fremdheit in der Neuzeit«, Lutherstudien, sv. 3., Tübingen, 1985., 366–394.

34

K. LEHMANN, Toleranz und Religionsfreiheit.

Geschichte und Gegenwart in Europa, Freiburg im Breisgau, 2015., 30–34.

50

Duh novog vijeka

losti oslobođena sloboda čovjeka kršćanina, koju on proklamira, nije optimistična samoodređena sloboda koju je utemeljio renesansni humanizam i koja se u novovjekoj povijesti slobode sve više probijala. U toj točki Luther je došao do stožerne točke (cardo) teologije.35 Zato je to sučeljavanje vodio s jedva nadmašivom oštrinom i dijelom tek teško podnošljivim pretjeranim formulacijama, kao što je ona da je čovjek jahaća životinja koju jaše ili Bog ili đavao.36 To je u tadašnjemu humanističkom društvu, razumljivo, izazvalo šok.37 De servo arbitrio bio je reformatorski prodorni zvuk fanfare protiv optimistične iluzije da čovjek na temelju svoje slobode može sam po sebi po-

35

De servo arbitrio, WA 18, 614. Frühe Briefe / Rana pisma (WA BR 1, 70; 133 s. i dr.) pokazuju da se Luther već rano kritički sučelio s Erazmom; brojne izjave u razgovorima, odnosno govorima za stolom (Tischreden) ne ostavljaju nikakve sumnje o trajnoj načelnoj suprotnosti između Erazma i Luthera.

36

De servo arbitrio, WA 18, 635.

37

Usp. V. LEPPIN, Martin Luther (usp. bilj. 1), 246–

257.

51

Martin Luther

stići spasenje. Time je, doduše, polemički preoštro bilo postavljeno za sve presudno teološko pitanje odnosa teonomije i autonomije, i ujedno je povučena jasna granica prema humanizmu. Tek znatno kasnije taj se lom pokušavao popraviti. Lutherova koncentracija prisvajanja spasenja u osobnoj sigurnosti vjere tumačila se kao utemeljenje i obrazloženje religije unutarnjosti (koja odbacuje vanjski autoritet kao posrednika između Boga i ljudi, nap. prev.), kojom je Luther oslobodio evanđelje iz babilonskoga ropstva crkvenoga sakramentalnog posredovanja spasenja.38 Tako se tako reći Luthera posmrtno moglo pomiriti s Erazmom i, nadovezujući se na Hegela, Leopolda von Rankea, Maxa Webera, unutar kulturprotestantizma39 učiniti ga simboličnim likom slobodarske moderne kulture.

38

Tako, primjerice, Hegel u svojim predavanjima o povijesti filozofije, sv. 3. (Sämtliche Werke, izd. H. Glockner, sv. 19.), 253–262; između ostalih, preuzeo A. HARNACK, Das Wesen des Christentums (1900.), Stuttgart, 1964., 160 s.

39

Struja u protestantskom duhovnom životu, u razdoblju od 1860. do 1914., koja je nastojala da se

52

Duh novog vijeka

Onaj tko je odrastao u Južnoj Njemačkoj i živi u romanskom svijetu, teško može razumjeti protestantsko-prusko pisanje povijesti 19. stoljeća. Novija istraživanja tu ogradu mogu samo potvrditi.40 Povijest slobode nije započela tek 1517. godine. Biblijskih kritika, otvorenih kritika Crkve i crkvenih napora oko reforme bilo je već umnogome u 15. stoljeću. Cjelokupna povijest srednjeg vijeka povijest je reformi. I katolička reforma nikako nije bila samo naknadna reakcija na Lutherovu kritiku. Ona je već odavna bila u zraku; ima mnoge vlastite korijene i diljem svijeta dovela je do samostojnoga novovjekovnog lika katoličke Crkve.

Nakon Tridesetogodišnjeg rata (1618.–1648.) nastala je prije svega u katoličkim dijelovima zemalja, u Njemačkoj, u Austriji, Italiji i Španjolskoj, sve do Latinske Amerike, barokna kultura, koja je kršćanska religija dovede u suglasje s općim kulturnim razvojem, nap. prev.

40

Već W. Dilthey i E. Troeltsch (usp. bilj. 7 i 8). H. KLUETING, Luther und die Neuzeit (Darmstadt, 2011.) sažima novije rezultate istraživanja.

53

Martin Luther

na samostojan način izrazila novovjeku subjektivnost u glazbi i likovnoj umjetnosti, u isusovačkim odgojno-obrazovnim ustanovama.41 To osobito vrijedi za novovjeku katoličku duhovnost i mistiku.

Sjetimo se Duhovnih vježbi Ignacija Lojolskoga, koje su usmjerene prema egzistencijalnoj odluci, subjektivne mistike iskustva Terezije Avilske i Ivana od Križa, ili pobožnosti Franje Saleškoga u njegovu spisu Philothea (1608./1609.)., jednom od deset najprodavanijih djela svjetske književnosti. I barokna skolastika pitanjem o posljednjem razlogu vjere (nauk analysis fidei) pokazuje neke tipično novovjeke crte.

Kada se, prije svega, pitamo o nastanku novoga vijeka, ne možemo izostaviti zemlju kao što je Francuska, koja je za modernu postala mjerodavnom. Descartes, često označivan kao otac novovjekoga mišljenja, bio je kao učenik isusovačkoga kolegija barem donekle katolički prodahnut, a potpuno tek Blaise Pascal, te veliki francuski, španjol-

41

Za prvu informaciju usp. G. SCHWAIGER / P. WALTER, članak »Barock«, I.–III., u: 3LThK 2 (1994.), 20–25.

54

Duh novog vijeka

ski i talijanski klasici. Tako Ernst Troeltsch dolazi do zaključka »da su upravo u konfesionalnom razdoblju domovine moderne civilizacije, Italija, Francuska, pa i Španjolska, katoličke«.42 Konfesionalno luteranstvo bilo je patrijarhalno. Od svjetovne vlasti progonjeni anabaptistički krugovi i kalvinistički obojene i o državi i crkvenoj hijerarhiji neovisne Crkve borili su se protiv isprepletenosti Crkve i svjetovne vlasti. Oni su bili ti koji su na osnovi od Boga danih ljudskih prava u američkoj Izjavi o neovisnosti (1776.) već deset godina prije proglašavanja ljudskih i građanskih prava u Francuskoj revoluciji (1789.) proglasili slobodarski poredak. Temelje za to položili su već 200 godina prije dominikanski teolozi iz Salamance,43 a Bar-

42

E. TROELTSCH, Die Soziallehren der christlichen Kirchen und Gruppen (1912.), Gesammelte Schriften, sv. 1., Tübingen, 1919. (Aalen, 1965.), 601; ISTI, Renaissance und Reformation (usp. bilj. 8), 289.

43

J. HÖFFNER, Christentum und Menschenwürde.

Das Anliegen der spanischen Kolonialethik im Goldenen Zeitalter, Trier, 1947.; B. TIERNEY, The Idea of Natural Rights. Studies on Natural Rights, Natural Law, and

55

Martin Luther

tholomé de Las Casas zahtijevao ih je u svojem zalaganju za prava Indijanaca. Moderna se, dakle, ne može objasniti iz jednoga jedinog izvora i načela.

Sve to ne opovrgava Lutherovo značenje. Reformacija je nedvojbeno bila važna karika u lancu uzajamno povezanih konteksta 16. stoljeća i sljedećih stoljeća. No reformacija se ne da jednostrano fokusirati na Luthera. Trebalo bi barem spomenuti humanistički orijentiranoga Melanchtona, ako je riječ o povijesti utjecaja luteranstva. Osim toga, postoje raznolike i vrlo različite staze koje, svaka na svoj način, vode u modernu; ima ih u objema Crkvama, u Crkvama slobodnima od države i hijerarhije, u engleskom i francuskom prosvjetiteljstvu, koje se emancipiralo od crkvenog utjecaja, kao i u novopridošlim prirodnim znanostima (Kopernik, Galilei).

Ako cjelovito promotrimo relativizirajući i skeptičan ishod moderne u postmoderni, možemo se upitati je li na posljetku doista pobijedio Luther, koji

Church Law 1150–1625 (Emory University Studies in Law and Religion, 5), Cambridge, 1997.

56

Duh novog vijeka

se protiv Erazma žustro zalagao za potvrdne izjave, ili radije Erazmo, kojemu je Luther predbacivao nedosljedni relativizam. Spiritus sanctus non est scepticus, govorio je Luther nasuprot Erazmu (De servo arbitrio).44 Na to bi danas i neke teologe vjerojatno posebno kritički upozorio. Nekim postmodernim obilježjima povijesti slobode posebno bi suprotstavio teonomnu, milosno oslobođenu i u Božjoj riječi zarobljenu slobodu čovjeka kršćanina. S tim »razlikovanjem kršćanskoga« (Romano Guardini) Luther je stranac u novom vremenu i upravo u toj njegovoj kristološkoj usredotočenosti nalazi se njegova ekumenska aktualnost.

44

De servo arbitrio, WA 18, 605.

57

SadrĹžaj

91