Laurin nos. Hrvatska religiozna lirika šesnaestog stoljeća

KREŠIMIR ŠIMIĆ Krešimir Šimić Laurin nos

Laurin nos Hrvatska religiozna lirika šesnaestoga stoljeća

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST

Eseji Svezak 52

Krešimir Šimić

Laurin nos Hrvatska religiozna lirika šesnaestoga stoljeća

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2021.

Recenzenti:

prof. dr. sc. Divna Mrdeža Antonina doc. dr. sc. Dubravka Dulibić-Paljar Korektura:

Gordana Bašić Kedmenec Grafičko uređenje:

Christian T. Belinc Oprema:

Tihomir Turčinović

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH u Godini čitanja.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Kerschoffset Zagreb d. o. o.

Naklada: 500 ISBN 978-953-11-1313-7 Tiskano u studenome 2021.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001114967.

SA D R Ž A J

Napomena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Uvod. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 »Kratki spojevi«. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Rime spirituali i književna kultura činkvečenta. . . . . . . . . . . . . . . . . 55 Anonimni i adespotni lirski religiozni sastavci. . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Prekmurska (Martjanska) pjesmarica (1593.?). . . . . . . . . . . . . . . . . . . 137 Ekskurs: »Mračni eshatologizmi« i teologija straha. . . . . . . . . . . . 160 Marko Marulić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169 Petar Lucić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213 Šišmundo Menčetić i Džore Držić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 223 Mavro Vetranović. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 243 Nikola Nalješković. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 287 Nikola Dimitrović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 301 Dinko Ranjina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 323 Dominko Zlatarić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 339 Ekskurs: O još pokojem autoru. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 346 Zaključak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 359 Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 373 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 399 5

KRATICE RITUALA, ZBORNIKA, PJESMARICA

B = Baffova pjesmarica,

DL = Firentinski zbornik (Codice Dalmato­‑Laurenziano),

KR = Klimantovićev (Klemenovićev) ritual,

KF = Korčulanska (Foretićeva) pjesmarica,

L OMR = Libro od mnozijeh razloga,

LZ = Lulićev zbornik,

MM = Marulićev molitvenik, OH = Osorsko­‑hvarska pjesmarica,

BB = Pjesmarica bolske bratovštine,

PM = Prekmurska (Martjanska) pjesmarica, RPc = Rapska (Picićeva) pjesmarica, RPr = Rapska (Premudina) pjesmarica, RMV = Rukopis Šibenčanina Mihovila Vrančića,

ST = Splitsko­‑trogirska pjesmarica,

TZ = Tkonski zbornik,

V = Vartal,

Z = Zagrebački zbornik,

ZIV = Zbornika Bakaranina Ivana Vranića.

6

KRATICE TISKANIH IZDANJA

DPMV = Petar Kolendić, Dvadeset pjesama Mavra Vetranovića, Gra‑

đa za povijest književnosti hrvatske, 7, JAZU, Zagreb, 1912.

HSP = Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo, tekstove kritički pri‑

redili i osvrte napisali Amir Kapetanović, Dragica Malić i Kristina Štrkalj Despot, autor koncepcije i uvodne studije Amir Kapetanović, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2010.

KD = Nikola Nalješković, Književna djela, kritičko izdanje priredio

i popratne tekstove napisao Amir Kapetanović, Matica hr‑ vatska, Zagreb, 2005.

MP = Martjanska pesmarica, uredio i uvodnu studiju napisao

Vilko Novak, Založba Znastvenoraziskovalni center SAZU, Ljubljana, 1997.

OH = Osorsko­‑hvarska pjesmarica, priredila Kristina Štrkalj Despot,

tekstove na latinskom jeziku priredila Sanja Perić Gavrančić, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2016.

PR = Marko Marulić, Pisni razlike, priredio i popratio bilješkama

Josip Vončina, Književni krug, Split, 1993.

SPH 1 = Pjesme Marka Marulića, Stari pisci hrvatski, knjiga I, skupio

Ivan Kukuljević Sakcinski, JAZU, Zagreb, 1869.

SPH 2 = Pjesme Šiška Menčetića i Ġore Držića, i ostale pjesme Rańinina

zbornika, Stari pisci hrvatski, knjiga II, drugo, sasvim preude‑ šeno izdanje, priredio Milan Rešetar, JAZU, Zagreb, 1937.

SPH 3 = Pjesme Mavra Vetranića Čavčića, Stari pisci hrvatski, knjiga III,

skupili Vatroslav Jagić i Ivan A. Kaznačić, JAZU, Zagreb, 1871.

SPH 4 = Pjesme Mavra Vetranića Čavčića, Stari pisci hrvatski, knjiga

IV, skupili Vatroslav Jagić, Ivan A. Kaznačić i Gjuro Daničić, JAZU, Zagreb, 1872.

7

SPH 5 = Pjesme Nikole Dimitrovića i Nikole Nalješkovića, Stari pisci

hrvatski, knjiga V, skupili Vatroslav Jagić i Gjuro Daničić, JAZU, Zagreb 1873.

SPH 11 = Pjesme Miha Bunića Babulinova, Maroja i Oracija Mažibra‑

dića, Marina Burešića, Stari pisci hrvatski, knjiga XI, priredio Stjepan Žepić, JAZU, Zagreb, 1880.

SPH 18 = Pjesni razlike Dinka Ranjine vlastelina dubrovačkoga u kojih

on kaže sve što se zgodi mu stvoriti kroz ljubav stojeći u gradu latinskom od Zangle, Stari pisci hrvatski, knjiga XVIII, prire‑ dio Matija Valjavac, JAZU, Zagreb, 1891.

SPH 21 = Djela Dominka Zlatarića, priredio Pero Budmani, Stari pisci

hrvatski, knjiga XXI, JAZU, Zagreb, 1899.

SPH 33 = Džore Držić, Pjesni ljuvene, priredio i osvrt napisao Josip

Hamm, Stari pisci hrvatski, knjiga 33, JAZU, Zagreb, 1965.

VA = Petar Lucić, Vartal, Književni krug, priredio, uvodom i bi‑

lješkama popratio te rječnik sastavio Nikica Kolumbić, Književni krug, Split, 1990.

8

NA P O M E NA

Ova je knjiga proizišla iz disertacije Hrvatska religiozna li‑ rika 16. stoljeća, koju sam 2010. godine obranio na Filozof‑ skom fakultetu u Zagrebu. No, tko uzme u ruke spomenu‑ tu disertaciju i usporedi je s knjigom ubrzo će uvidjeti da se one u znatnoj mjeri razlikuju. Naime, nakon što sam obra‑ nio disertaciju objavljena su dva rada u kojima se nalaze kodikološki opisi Splitsko­‑trogirske pjesmarice i Rukopisa Ši‑ benčanina Mihovila Vrančića. Riječ je o sljedećim radovima: Bratislav Lučin, Splitska pjesmarica Trogirskog kaptola: opis, sadržaj, auktori, predlošci (»Colloquia Maruliana«, 2010., 19: 55–92) i Amir Kapetanović, Dva sveščića stihova iz XVI. stoljeća, navodno Mihovila Vrančića Šibenčanina (»Čakavska rič«, 2010., 38, 1–2: 138–207). U njima se donose informaci‑ je o rukopisima i prikazi sadržaja koji uvelike nadilaze ono što sam donio u disertaciji. U međuvremenu je objavljeno i kritičko izdanje Osorsko­‑hvarske pjesmarice (Osorsko­‑hvarska pjesmarica, priredila Kristina Štrkalj Despot, tekstove na latinskom jeziku priredila Sanja Perić Gavrančić, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2016.). Spomenuta izdanja učinila su, dakle, izlišnim ponavljati ono što sam o spomenutim pjesmaricama donio u disertaciji. Važnije i korisnije učinilo mi se proučiti inozemni kontekst, osobito 9

znatnu produkciju religiozne lirike (rime spirituali) u knji‑ ževnoj kulturi činkvečenta i pokušati pronaći način kako najprimjerenije opisati domaći korpus šesnaestostoljetne religiozne lirike – čega u disertaciji nema. Pri tom drugom znatnu sam pozornost posvetio analizi metodologije ko‑ jom je Tomislav Bogdan analizirao domaći korpus šesnae‑ stostoljetne amorozne lirike. Bogdanovu knjigu Lica ljuba‑ vi. Status lirskog subjekta u kanconijeru Džore Držića (2003.) imao sam prilike čitati prije negoli sam pisao disertaciju, kao uostalom i njegovu disertaciju Tekstualni subjektivitet u hrvatskoj ljubavnoj lirici 15. i 16. stoljeća (2005.). No, tada nisam veću pozornost posvetio njegovoj metodi (zapravo, metodi njemačkih romanista) i inovativnim interpretaci‑ jama. Bogdan je poslije preradio svoju disertaciju i objavio ju kao monografiju Ljubavi razlike (2012.) te tako zapravo izvršio svojevrsni prevrat u razum­ijevanju domaće šesna‑ estostoljetne amorozne lirike. Stoga mi se učinilo važnim veću pozornost posvetiti, usudio bih se reći, novoj paradi‑ gmi i vidjeti može li se takvim pristupom reći nešto novo i o zanemarenoj religioznoj lirici šesnaestoga stoljeća. Do kojih zaključaka sam došao, može se vidjeti u poglavlju »Kratki spojevi«. Konačno, u odnosu na disertaciju u ne‑ koj sam mjerio preradio i proširio opise anonimnih, ades‑ potnih i autorskih sastavaka. *** Iako knjige najčešće potpisuju pojedinici, autori, one su plod zajednice. Na ovu knjigu utjecali su mnogi 10

– kako oni koji nisu više među nama, barem ne na onaj način kako se o prisutnosti uobičajeno govori (mislim ponajprije na starije književne povjesničare), tako i oni s kojima sam imao prilike surađivati, koji su još tû. Navo‑ diti imena svih njih bilo bi neprimjereno. Njihova imena se na ovaj ili onaj način nalaze u sâmoj knjizi. Ostaje tek uopćena zahvala. Držim, naime, da je zahvalnost, pa ma‑ kar i ovako općenita, temeljni stav koji bi svaki potpisnik knjige trebao njegovati. *** Neki su dijelovi ove knjige objavljeni u sljedećim ra‑ dovima: Religiozna lirika Mavra Vetranovića (Lingua Mon‑ tenegrina, VI/2, 2013.); Vernakularna lirika Petra Lucića (Šesti hrvatski slavistički kongres. Ur. S. Botica, D. Nikolić, J. Tomašić i I. Vidović Bolt. Zagreb, 2018., 813–823); Re‑ formacijska topika u Prekmurskoj (Martjanskoj) pjesmarici (1593.?) (Reformacija u Europi i njezini odjeci: Povodom 500. obljetnice Lutherovih teza. Ur. D. Božić Bogović. Osijek, Filozofski fakultet, 2019.) i Marulićeva vernakularna reli‑ giozna lirika (Od Pavlimira do riči šokačke. Zbornik radova posvećen prof. dr. sc. Ljiljani Kolenić. Ur. S. Ćurak. Osijek.

Filozofski fakultet, 2020.).

11

U VOD

»On [ljubitelj pjesništva – op. K. Š.] vjeruje, ne uvijek očito, da kad pjesništvo označite kao ’religiozno’, ukazu‑ jete na vrlo jasna ograničenja. Za većinu onih koji vole književnost ’religiozno pjesništvo’ je niža pjesnička vrsta: religiozni pjesnik nije pjesnik koji sve pjesničke sadržaje obrađuje u religioznom duhu, nego pjesnik koji ima posla s ograničenim dijelom toga sadržaja.«

T. S. Eliot, Religion and Literature

»Debeli neprozirni veo skriva od nas [religioznu lirku – op. K. Š.] i teško je ustvrditi je li to zbog književne povijesti ili zbog distorzije naših očiju […] vrijeme je za obnovu, također i za oprezna ispitivanja.« A. Quondam, Il naso di Laura

U kratkoj naslovnoj sintagmi – Laurin nos – malo što u prvi mah upućuje na sadržaj ove monografije: hrvatsku religioznu liriku šesnaestoga stoljeća. Poznavatelji važni‑ jih književnopovijesnih studija o talijanskom pjesništvu ranoga novog vijeka u naslovnoj sintagmi prepoznat će eponimni naslov studije Amedea Quondama Il naso di Laura. Considerazioni sul ritratto poetico e la comunicazione lirica. Spomenutu studiju Quondam započinje pitanjem: »Zašto Petrarka nikada ne govori o Laurinom nosu?« 13

(Quondam, 1991., 291).1 Naime, konkordancija Rerum vulgarium fragmenta je jasna: Petrarka ne spominje nos i uši. Zašto, dakle, u »kratkom kanonu« (canone breve) lica nema mjesta za nos (kao, uostalom, ni za uši),2 čak ni u marginalnom položaju u odnosu na središnje dijelove petrarkističkog kanona lica: oči i kosu? Zašto, nastavlja Quondam, »nosa« nema ni u ’descriptio’ di donna petrarki‑ stičkih pjesnika nakon Bemba? (isto: 295). Dakle, naslov‑ na sintagma Il naso di Laura Quondamove studije koja se bavi kanonom opisa ženske ljepote u književnoj kulturi činkvečenta, sasvim je razumljiva. Meni se pak sintagma Laurin nos učinila primjerenom za naslov studije koja se bavi hrvatskom šesnaestostoljetnom religioznom lirikom zbog nekoliko razloga: Prvo, između amorozne (barem njezinih idealističkih tipova kao što je petrarkizam, neoplatonizam i srednjo‑ vjekovna semantika dvorske ljubavi) i religiozne lirike ne postoji nepremostiv jaz – što bi se u prvih mah moglo pomisliti čitamo li, primjerice, Malipierove uvode zbir‑ ci Petrarca spirituale ili brojne pozive lirskog kazivača na odricanja od »svjetovne ljubavi« u sastavcima domaćih 1 Problem izostanka Laurina nosa u Petrarkinu kanonu lica postavio je već Stefano Guazzo u Civil conversazione (1574.) (usp. Quondam, 1991., 393).

2 A. Quondam je sintagmu canone breve (čime se naznačuje tipiziranost opisa lica) preuzeo od G. Pozzija, koji piše o dvije varijante kanona opisa ženske ljepote – u jednom, kratkom koji je kodificiran Petrarkom, opis se ograničava na neke dijelove lica (kosa, čelo, oči, trepavice, obraz, usta, usne, zubi), dok se u drugome, canone lungo koji je kodificirao Boccaccio, opis kre‑ će od lica pa sve do stopala (Pozzi, 1979.).

14

autora. Usuprot, oba tipa ranonovovjekovnoga lirskog diskursa (amorozni i religiozni) imaju u značajnoj mjeri isto ishodište – teološko, odnosno humanističku teologi‑ ju na koju je snažan utjecaj imao upravo Petrarka. Stoga mi se učinilo da Laura u mentonimijskom prijenosu zna‑ čenja može biti primjerena oznaka ne samo za amoroznu, napose petrarkističku liriku, već i za religioznu – odno‑ sno, može označavati ukupnu ranonovovjekovnu (pet‑ naestostoljetnu i šesnaestostoljetnu) lirsku produkciju.

Drugo, ako Laura označava ukupnu ranonovovjekovnu lirsku produkciju, nos je, mislim, primjerena oznaka za religioznu liriku. Imamo li pritom na umu i izostanak nosa u »kratkom kanonu« petrarkističkog opisa lica, nos bi mogao ukazati na zanemarenost religizone lirike, i to ne samo u domaćoj književnoj historiografiji već i znatno šire. Gotovo da je u književnopovijesnom descriptio liri‑ ke ranoga novog vijeka nema – kao i nosa u Kanconijeru i petrarkističkoj lirici. Treće, kao što je nos prirodni dio ljudskog lica, štoviše »sjajan ukras lica« (S. Guazzo), tako je, držim, i religiozna lirika neizostavan i važan dio, a u nekim ostvarenjima čak i »sjajan ukras lica« književne (lirske) kulture šesnaestoga stoljeća.

Konačno, sâm (metonimijski) prijenos značenja koji sam naznačio »tumačeći« naslovnu sintagmu također ima svojevrsnu upućivačku funkciju. Naime, mono‑ grafiju sam pisao boreći se ne samo sa usustavljivanjem korpusa nego i sa uspostavljanjem okvirnog analitičkog modela kojim je najprimjerenije opisati i interpretirati 15

tekstovni materijal – jer upravo prijenos značenja greben je o koji se razbija svaki pokušaj impostiranja heuristi‑ ke kojom bi se pristupilo (pjesničkoj) građi. Traganje za nemetaforičkim mjestom iz kojega bi se mogao pro‑ matrati proces epifore (prijenosa značenja) paradoks je s kojim se ne bori samo suvremena humanistika već se on poput crvene niti provlači zapadnom kulturom. Do‑ voljno je pozorno čitati Aristotela i tomističko tumače‑ nje analogia entis ili suvremenije autore poput Martina Heideggera, koji se nastojao domoći onoga »reći« (sagen) usuprot uobičajenoga »govora« (sprechen). I dok su sta‑ riji autori poput Aristotela i Akvinskoga na neki način čuvali razliku između spekulativnog diskursa (onaj dis‑ kurs koji uvodi prve pojmove, odnosno načela koja za‑ tim artikuliraju »prostor« pojma) i pjesničkog diskursa (diskurs određen poiêsisom jezika koji se zasniva na prije‑ nosu značenja), nakon Heideggera takvo se razlikovanje izgubilo – što je dovelo do »okreta k jeziku« (R. Rorty).

Posljedično, u suvremenoj humanistici prevladava staja‑ lište da nema kakvoga čvrstog interpretativnog uporišta, pa nam preostaje samo svojevrsno »dekonstrukcijsko« ili pragmatičko(stilističko) čitanje. Kakav sam pristup odabrao i zašto upravo takav naznačit ću u sljedećem po‑ glavlju, zasada ću se nakratko zadržati na podnaslovu: Hrvatska religiozna lirika šesnaestoga stoljeća.

Izuzmemo li pojam lirika, u njemu, očito, nema poj‑ mova koji bi pripadali metajeziku struke (književne hi‑ storiografije i književne teorije). Razlog tomu nije taj što 16

držim da metajezik zapravo ne postoji jer ne postoji mi‑ saoni metafizički kontekst koji ga čini smislenim – što je nakon poststrukturalističke razrade Nietzscheove tvrd‑ nje da jezik nije ništa drugo nego proizvod metafora, pa je tako i metajezik zapravo »reziduum metafora«, posta‑ lo svojevrsna akademska moda i okosnica kritike meta‑ fizike. Zapravo, metajezik je moguć i izvan metafizičkog konteksta jer – ukazao je na to Jacques Derrida u svojoj Mythologie blanche (1971.) – svaki put kada neka retori‑ ka definira metaforu implicira ne samo jednu filozofiju nego i pojmovnu mrežu u kojoj se tâ filozofija usposta‑ vila. U tom smislu i »metajezik« struke je moguć kada dotična struka isplete vlastitu pojmovnu mrežu. Razlog zašto u podnaslovu nema složenije teorijske nomenkla‑ ture jednostavno proizlazi iz pristupa koji sam odabrao – eklektička filološka deskripcija. Ipak – recimo to tako, obični pojmovi iz podnaslova također trebaju dodatno pojašnjenje iz kojega se onda može naslutiti moja temelj‑ na misaona i interpretativna orijentacija.

Prva riječ – pridjev hrvatska – označava jezični medij lirskog korpusa koji se analizira (riječ je o tekstovima na‑ pisanim na domaćem vernakularu). Pritom mislim da se ne treba bojati svojevrsnog koloniziranja kulturne tradi‑ cije, odnosno »integriranja kulturne prošlosti u sadašnji vrijednosni i identitetski sklop vlastite zajednice« (Bog‑ dan, 2012., 13) jer nekovrsni koncept nacije – naravno, ne u njezinome modernom smislu – i nije toliko »ana‑ kron« ranonovovjekovnom razvoju pjesništva na verna‑ 17

kularu. Zapravo, važnije, etiketiranje kakvog pristupa anakornim pretpostavlja da se vlastita pozicija imposti‑ ra kao »istinita« – što je, ako se ne objasni, »anakrono«.

Također, suvremeni povjesničar književnosti treba biti svjestan da je govor o anakronizmu »anakron« jer pret‑ postavlja temporalnost (kronos) koja se vezuje uz rekon‑ strukciju događaja, dok danas u (književno)povijesnom studiju prevladava konstrukcija jezičnog univerzuma.

Usuprot a­‑kroničnom pristupu – da započenem nešto određenije naznačivati vlastito polazište – (književnu) povijest ne shvaćam ponajprije kao »povijest duha«, rad diskursa koji stvara ideju o književnosti, već kao naraciju sačinjenu od imena (tijela) empirijskih autora. Čini se da je od prvog znatno upitniji drugi pridjev iz podnaslova – religiozna. Naime, za književni korpus koji nastojim analizirati u opticaju je više oznaka, i to kako u književnoj historiografiji tako i u sâmim rukopisima ili tiskanim zbirkama iz šesnaestoga stoljeća: »duhovno«, »nabožno«, »bogoljubno« i sl. No, manje-više ustalio se pridjev religiozna – koji, ako ga se ne pokuša objasniti, nije drugo doli etiketa koja se lijepi na određni lirski kor‑ pus. U suvremenim religijskim znanostima ili religijskim studijima – ovisi mislimo li na kontinentalni ili anglo­ američki akademski kontekst – prevladava mišljenje da je religiozni fenomen sâm po sebi nerazumljiv, te da postaje razumljiv tek uzme li se u obzir njegovo antropološko ili sociološko značenje. Tako zapravo pojam religija postaje lišen tradicionalnog upućivanja na Boga, božansko, sveto 18

pa stoga više nisu jasne granice između religioznih i dru‑ gih socio­‑kulturnih praksi. Držim da religija nije puka »mentalna konstrukcija ili proizvod razgovora unutar društva« (M. Riesebrodt) što nema izvan sebe nikakav zbiljski sadržaj, pojam koji ima isključivo heurističku vri‑ jednost, već da označava fenomen koji ima vlastit način izvornog i nesvodivog postojanja (Aguti, 2017., 75–81). Taj se pak fenomen izražava u sasvim određenim povijesnim oblicima, koji, držim, nisu tek različiti izrazi istog. U slu‑ čaju ove monografije riječ je – dalo se naslutiti iz pret‑ hodno rečenog – dakako o kršćanstvu. Budući da je ova monografija književnopovijesna, a ne religijska studija, primarni je interes filološka deskripcija lirskih sastavka čiji je tematsko­‑motivski kompleks vezan uz kršćansku religiju – što, prvo, ne znači da takvi sastavci nužno ima‑ ju kakvu užu liturgijsku funkciju i, drugo, da je sâmo kršćanstvo, odnosno njegova teologija nevažna za razu‑ mijevanje religiozne, pa čak i amorozne ranonovovjekov‑ ne lirike. Usuprot, uvjeren sam da su teološki konteksti presudni za preciznije kontekstualiziranje od onoga koje je uobičajeno u književnoj historiografiji (biografistič‑ ko, društveno­‑političko i sl.). Također, ne manje važno, iz naznačenog shvaćanja religioznog (fenomen koji pro­ izlazi iz nečeg izvornog i nesvodivog na socio­‑kulturnu praksu) proizlazi da se (religiozna) lirka ne iscrpljuje u »svjetotovornoj« ulozi (jer ne referira na izvanknjiževnu zbilju), pa se njezina interpretacija ne iscrpljuje isključivo u analizi razine iskazivanja ili diskursa.

19

Da nakratko razmotrimo i jedini pojam iz podnaslova koji pripada književnoteorijskoj, odnosno genološkoj no‑ menklaturi – lirika. Talijanska šesnaestostoljetna književ‑ na kultura (činkvečento) uobičajeno se drži ishodištem moderne europske književne teorije. O tome svjedoči op‑ sežna suvremena rasprava o epu, tragediji i komediji. No, za ranonovovjekovnu književnu kulturu posebno se pro‑ blematičnim čini lirika – koja se kao pojam zapravo javlja tek u osamnaestom stoljeću, a afirmira u devetnaestom, i to tako da se prilagodila romantičarskom modelu pje‑ sništva (Bogdan, 2012., 11). Naime, s jedne strane, popu‑ larna pjesnička praksa, osobito petrarkizam, u ranome novom vijeku postavlja zadatak »definiranja« lirike, dok, s druge strane, poetički traktati nisu nudili dovoljno ra‑ zvijene teorijske alate. Stoga je činkvečento unatoč poku‑ šajima sistematizacije obilježila pluralna teorija (lirike).3 Poslije, od osamnaestoga i osobito devetnaestoga stoljeća etablirao se normativno­‑deduktivni model lirike koji u prvi plan postavlja subjektivnost, ispovjednost, izraža‑ vanje sadržaja unutarnjeg, psihičkog života – koji stariji autori nisu poznavali niti kao teorijski niti kao regulati‑ van pojam (Spingarn, 1899., 56–57). Dakle, pod pojmom lirika ne mislim na njezino suvremeno određenje, već njime nastojim obuhvatiti onaj tip ranonovovjekovnog 3 O različitim teorijama »lirike« tijekom činkvečenta (Giovan Giorgio Trissino, Julius Caesar Scaliger, Antonio Sebastiano Minturno, Pomponio Torelli, Torquato Tasso) i lirskim vrstama (sonet, epigram, kancona, balada, madrigal, elegija) usp. Huss i dr., 2012.

20

pjesništva koji se razlikuje od epa, tragedije, komedije, pa i rudimentarno dramskih oblika poput plačeva (pritom ne isključujem kraće stihovane dijaloške sastavke medije‑ valnog podrijetla), zatim stihovanih propovijedi, pasion‑ skih poema i sličnih duljih stihovanih sastavka religiozne tematike.

Konačno i koja riječ o vremenskom odsječku koji analiziram – šesnaesto stoljeće. Taj se vremenski odsječak podudara s uobičajenim periodizacijskim pojmom rene‑ sanse. Taj pojam nisam upotrijebio ponajprije zbog toga što se uz njega još uvijek usko vezuje burckhardtovska slika.4 Tâ slika ocrtava renesansu kao kulturu izrazito suprotstavljenu srednjem vijeku, a sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća dodatno ju je učvrstila teorija karne‑ valizacije – preoblikovanje karnevala u jezik književnosti – ruskog teoretičara Mihaila Bahtina: jer je postala locus classicus različitih književnopovijesnih studija. Prema takvoj slici šesnaestostoljetna religiozna lirika samo je relikt »mračnog« srednjeg vijeka, pa stoga i nevrijedna pomnije analize – što držim promašenim. Proučimo li pak pomnije glasovitu Burckhardtovu knjigu Die Kultur der Renaissance in Italien (1860.), kao uostalom i Bahti‑ novu o Françoisu Rabelaisu i popularnoj kulturi sred‑ njega vijeka (Tvorčestvo Fransua Rable i narodnaja kul’tura srednevekov’ja, 1965.), vidjet ćemo da je zasnovana na iz‑ O suprotnom pogledu na renesansu vidjeti: Martin, 2004, i Le Goff, 1993., 27–32.

4

21

boru tekstovnog materijala koji ne upućuje na cjelovi‑ tost »slike«. Primjerice, ranonovovjekovna humanistič‑ ka teologija, ako se i spominje, ostaje izvan fokusa bez obzira što je upravo ona presudna za razumijevanje hu‑ manističke antropologije i »razvoj individuuma«. Osim rečenog, pojam renesansa pripada književnopovijesnoj nomenklaturi koja nastoji književnu produkciju objasni‑ ti »obuhvatnim ili tipološkim shemama« (Z. Kravar). Da je takav pristup slijep za kompleksnost književnopovije‑ snog materijala, akribično je pokazao Zoran Kravar na primjeru baroka (Kravar, 1993., 7–38). Uz to, kao rijetko koji književni povjesničar, Kravar je naznačio i sasvim određene filozofske pozadine iz kojih takve književnopo‑ vijesne metodologije proizlaze (hegelijanska dijalektika i Foucaultova »arheologija znanja«) – koje, već je jasno, nisu osnovica mojega pristupa.

Još samo nekoliko riječi. Nakon brojnih rasprava koje su pokazale osjetljivost na perspektivu književnog povje‑ sničara iz koje pristupa analizi i interpretaciji tekstovnog materijala držim da je književni povjesničar – u ovom slučaju »potpisnik ovih redaka« – dužan ne samo osvi‑ jetliti vlastitu poziciju, odnosno pisati iz određene samo‑ refleksivne perspektive, već je dužan dati do znanja koji je njegov interes u »zainteresiranom bilježenju«. Da mi je interes pokazati da religiozna lirika šesnaestoga stoljeća, napose autorska, nije puki relikt srednjeg vijeka, nešto retrogradno, književnost koja se nije estetski osamostali‑ la i postala samostalan društveni podsustav, netom sam 22

u nekoj mjeri dao do znanja. Iz koje perspektive pišem ta‑ kođer sam već dao do znanja, ali sam ipak pokušao nešto pomnije objasniti u poglavlju »Kratki spojevi«. Nakon toga u osnovnim crtama naznačio sam glavne smjerove razvoja rime spirituali u književnoj kulturi činkvečenta – jer je upravo talijanska književna kultura bitno utjecala na domaću, osobito dubrovačku književnost, pa tako – iako je to zasad neistraženo – zasigurno i na religioznu liriku. Nadalje sam nastojao utvrditi korpus anonimnih i adespotnih sastavaka, koji su zapisivani u šesnaestom stoljeću bez obzira što, osobito anonimni, pripadaju du‑ bljim slojevima književne povijesti te ih filološki opisa‑ ti. Nakog toga usredotočio sam se na autorske sastavke mahom kanoniziranih pjesnika (Marko Marulić, Petar Lucić, Šišmundo Menčetić i Džore Držić, Mavro Vetra‑ nović, Nikola Nalješković, Nikola Dimitrović, Dinko Ra‑ njina, Dominko Zlatarić).

Preostaje, dakle, »početi čitati – uz strpljenje koje je potrebno« (A. Quondam).

23

MARKO MARULIĆ I.

M

arulićevi vernakularni pjesnički sastavci prvi put su objavljeni 1869. godine u Akademijinu izdanju Pjesme Marka Marulića. Pjesme je prikupio Ivan Kukulje‑ vić Sakcinski, a redaktor izdanja bio je Vatroslav Jagić.1 U to su izdanje najvećim dijelom preuzete pjesme iz V i LZ. Budući da je u spomenutim zbornicima samo uz neke pjesme navedeno Marulićevo ime, ostale su mnoge atribucijske sumnje. Sâm Jagić je u predgovoru ustvrdio: »Čim se manje do sele znalo za tolika hrvatska djela Marulićeva, tim je veća dužnost prvih izdavatelja, dakle i jugosl. akademije, na koje ime ja ovdje govorim, da budu oprezni te da pisca svoga, koliko se igda može, obrane od svake sumnje. Nu ciela je istina, da se ne može za sve, što je ovdje naštampano, jednakom sigurnošću ustvrditi, da je zbilja Marulićevo« (Jagić, 1869., 3).2 1 I. Kukuljević Sakcinski je već 1856. u knjizi Pjesnici hrvatski XV. vieka tiskao Marulićev epilij Suzana, dijalošku pjesmu Razum i Stumačenje Katona.

2 Iste godine kada su izdana Marulićeva djela na hrvatskom jeziku Medo Pucić piše Jagiću: »Ja ufam za pokoj Marulićeve duše da nije on ni

169

Atribuciju Marulićevih djela Jagić je temeljio na epi‑ gramu zapisanom na sâmom kraju V: (Lucij) obra Petar ovih knjig veći dil (Za) majke i sestar dat jim razgovor mil, Marul ča je složil, komu Bog pokoj daj, (I) mene s njim združil u vikuvičnji raj. (VA, 623)3

Riječi »Marul ča je složil«, prema Jagiću, znače zapravo da većina sadržaja V pripada Maruliću. Uz to je ustvrdio: »Kad je dakle u vrtlu spomenuto, što nije od Marulića, već je na priliku od Vetranovića, Matulića, Hjerolima Martinčića, Petra Divinića, Kaboge, Koriolanovića, Nadaljevića­‑Budisavljevića i Petra Lucića, to ne bi onaj na kraju dodani epigram, koji Marula spominje, nika‑ kova smisla imao, da ostalih komada ovoga kodeksa, bilo ne bilo kod njih zabilježeno ime Marulićevo, ne smatramo svojinom našeg pisac« (Jagić, 1869., 4).

Takvomu mišljenju u prilog ide i činjenica da se u LZ nalazi nekoliko pjesma koje se pripisuju Maruliću, a u V se nalaze bez imena pisca. Osim toga, u V je ista ruka

polovicu onoga napisao što ste pod njegovijem imenom štampali, inače jaoh si njemu i njegovim faliocima« (usp. Jagić, 1930., 87).

3 Epigram je zapisan istom rukom koja je pisala početnu pjesmu u V: »Ov jest cvitja vartal pun slasti duhovne, / Od sebe odvargal jest kê su svitov‑ ne. / Neka vartli ine uzdarže razlike / Slasti, koja vene, koja nî va vike. / Jer nije ovdike svitovni perivoj, / neg slasti jest, od kê pića duši tvojoj (VA, 91).

170

zapisala sve što se nalazi od lista 136 do lista 184, nakon čega dolazi epigram: Marula Marka toj da je složen′je, znaj Kî štiš, Bogu za toj hvalu i slavu daj, A za me moli ga da me prime k sebi; Tako bud′ taj knjiga na spasen′je tebi! (VA, 353)

Budući da su neke pjesme iz tog ulomka (listovi 136– 184) u LZ pripisane Maruliću, moguće je da se epigram odnosi na cijeli ulomak.4 Ipak, što se tiče atribucije pje‑ sama iz V, Jagić zaključuje: 4 Jagić tvrdi: »Vrlo je dakle prilično istini, da gotovo sa svim sigurno, da je sav sadržaj listova 163 [ovdje je Jagić pogriješio. Trebalo bi biti: sadr‑ žaj listova 136 – op. K. Š.] – 184 posao Marulićev« (Jagić, 1869., 6). Tu bi, dakle, pripadale sljedeće pjesme: Od muke Isukrstove, Od začetja Isusova (u V uz tu pjesmu nema Marulićeva imena, ali u LZ na listu 296 ista pjesma ima potpis »Marko Marul to složi«), Naslidovanje Isukarsta, prikazanje O Panuciju, Od suda versi, Utečen′je k Divi Mariji (Jagić smatra da pjesma nema završetak), Od sedam smartnih griha, Glava mrtaška govori, Človik na punat od smrti, Govoren′je duše osujene i odgovor Isusov (u LZ na listu 303v stoji pripis: »Ovo je složen′je Marka Marula Splićanina«), Uresi duhovni i Dobri nauci.

Priređivač Marulićevih hrvatskih pjesama za ediciju Sabrana djela Marka Marulića J. Vončina smatra da je Jagić pogriješio ponajprije u tome što je mogućnost (»može biti«) pretvorio u vjerojatnost (»gotovo sigurno«), pa zatim i u dokaz. Pripisani epigram koji dolazi kao post scriptum iza pjesme Dobri nauci (»Marula Marka toj da je složen′je«), prema Vončini, ne može se odnositi na skupinu tekstova, već samo na pjesmu Dobri nauci, jer izrazi toj i složen′je dolaze u jednini (Vončina, 1993., 13). U književnoj su se histori‑ ografiji Jagićeve tvrdnje ili prihvaćale ili potpuno zanemarivale. Primjerice, pjesmu Urehe duhovne među Marulićeva djela broje Đuro Šurmin (Šurmin, 1898.), Milorad Medini (Medini, 1902.), Vinko Lozovina (Lozovina, 1936.) i Mihovil Kombol (Kombol, 1961.), dok je među Marulićeva djela ne uvršta‑ vaju Branko Vodnik (Vodnik, 1913.) i Marin Franičević (Franičević, 1974. i Franičević, 1983.).

171

»Dakako za sve ovdje naštampane, a iz Vrtla bez imena izvadjene komade, ne može se ni pomoću Lulićeva rukopisa jasno dokazati, da su zbilja Marulićeva ostav‑ ština, kao što se opeta ne može reći, nisu li još gdje koje pjesme u Vrtlu ostavljene, koje su možda Marulićeve a nisu od g. izdavatelja u tu zbirku uvrštene. Sumnja dakle ostaje još jednako i s jednoga i s drugoga kraja: može biti je ovdje i suviše naštampano, a može biti i premalo pod imenom Marulićevim« (Jagić, 1869., 5).

Akademijino izdanje – izuzmemo li ep Judita, epilij Suzana, sastavke dramskog karaktera Prikazanje historije svetoga Panucija,5 Skazanje od nevoljnoga dne od suda,6 Go‑ vorenje sv. Bernarda od duše osujene i Lipo prigovaranje ra‑ zuma i človika,7 zatim stihovanu pučku propovijed Dobri nauci,8 pa Urehe duhovne (generički slične Dobrim nauci‑ ma, što potvrđuje činjenica da Urehe duhovne i Dobri na‑ Slobodan prepjev La rapresentatione di sancto Panuntio Fea Belcaria.

Slobodan prepjev Del dì del giudizio Antonija Aralda.

7 V. Jagić je gorespomenuti sastavak – svojevrsnu kompilaciju Pseudo­ ‑Senekina konzolacijskog djela De remendiis fortuitorum – naslovio prema di‑ daskaliji iz V (Marulić, 1896., 150–161). Nalazi se i u Z (listovi 63–71), gdje ima naslov Utiha nesriće. Pod tim ju je naslovom objavio I. Kukuljević Sakcinski u Pjesnicima hrvatskim XV. vieka (Zagreb, 1856.), 12–17. N. Jovanović drži da sa‑ stavak ne bismo trebali klasificirati formalno, kao dijalog u dvostruko sroko‑ vanim dvanaestercima, sličan srednjovjekovnim responzorijima ili prenjima, nego tematski, kao pjesničku konzolaciju (Jovanović, 2002., 414).

8 Dobri nauci su stihovana pučka propovijed, koja se »razvila iz kombi‑ nacije nekoliko elemenata: iz srednjovjekovnoga didaktičnog pjesništva na narodnim jezicima; iz prozne propovijedi za puk u koju su se povremeno umetali versificirani odlomci da bi se privukla pozornost slušatelja i olak‑ 5

6

172

uci u V dolaze jedno za drugim),9 Naslidovan′je Isukrsta,10 Stumačenje Kata11 i Svrh muke Isukrstove12 – donosi sljedeće šalo pamćenje pouka; iz latinskih pripovijesti u srokovnoj prozi (sermones rimati) ili u stihu, koje se javljaju u 13. i 14. stoljeću« (Lučin, 1999., 66).

9 Osim u V, nalazi se i u Z (listovi 54v–57v) s istim naslovom, ali ima podnaslove kojima se označuju pojedine »duhovne urehe«: Vira, Ljubav, Mudrost, Pravda, Jakost, Razbor. Zatim se prema odgovarajućem tekstu ističu podnaslovi: »Otci sveti«, »Proroci«, »Apostoli«, »Naučitelji«, »Mučenici«, »Pastiri«, »Spovidnici čisti i divi«. Verzija u Z ima jedan dvostih više.

10 F. Fancev je primijetio da se dijelovi tog sastavka, ali bez podnaslo‑ va, nalaze u OH (Fancev, 1933., 32). Tekst u toj pjesmarici obuhvaća gotovo cijeli dio koji je u V naslovljen Molitva (stihovi 311–346, bez 315–316) te dio Zavaršen′ja (stihovi 347–360). Fancev nije primijetio da se tekstovi iz V i OH u pojedinim stihovima razlikuju, osobito u skupinama 321–328 i 340–350.

Da je Naslidovan’je Isukarsta Marulićev sastavak, usporedbom s odlomkom iz Evanđelistara (III, 24) nastojao je pokazati M. Parlov (Parlov, 1997.). Prije Parlova na povezanost pjesme Naslidovan’je Isukarsta i Evanđelistara (III, 24) ukazao je V. Grubišić (Grubišić, 1975.).

11 Riječ je o svojevrsnom katalogu – »sintezi raznih moralno‑didaktič‑ nih savjeta o praktičnu životu, deriviranih iz raznih filozofskih učenja, s tim da kršćanski moral prevladava« (Fališevac, 2001., 327). Marulić je, kao i M. Buresić, iz latinskog originala preveo samo dvostihe i uvode u drugu, treću i četvrtu knjigu, a izostavio je prozni uvod Cum animadverterem etc. i 56 krat‑ kih izreka (sententiae breves), ali je dodao zaključnu strofu, u kojoj izražava želju da nauci budu korisni čitateljima, te hvalospjev Trojstvu. Osim toga, karakteristično je za Marulićev prijevod da on originalne misli amplificira gomilanjem sinonimnih izraza i cijelih izreka (Maixner, 1885., 93).

12 Svarh muke Isukarstove, zajedno s Razmišljan’jem vrhu muke Isukr‑ stove N. Nalješkovića i Bogoljubnim razmišljan’je od muke Isukrstove M. Ve‑ tranovića, pripada ciklusu pasionskih poema. Uz primarnu narativnu strukturu u njima su u velikoj mjeri zastupljeni dramski elementi. Tako u Marulićevu djelu od 676 dvanaesteraca, 492 su u upravnom govoru, a od 184 preostala stiha veći dio je didaskalijskog karaktera. Dramski elementi pretežu i u Nalješkovića, dok je u Vetranovića najzastupljenija narativna struktura. Stoga su spomenuti tekstovi svrstavani u različite žanrovske skupine. I. Kukuljević Sakcinski napomenuo je da bi se Svarh muke Isu‑ karstove M. Marulića mogla »uprav epičnom pjesmom nazvati, jer je tu po

173

lirske sastavke religiozne tematike pripisane Marku Ma‑ ruliću: Svit je tašćina, Suprotiva slasti od blaga, Od začetja Isusova, Od muke Isukrstove, Od muke Isusove, Versi od križa, Od uskrsa Isusova, Molba k Isusu od človika, Isukrst govori grišnikom, Od uzvišen′ja Gospina, O gloriosa domi‑ na, Divici Mariji, Utečen′je k Divi Mariji, Od svetih divic i udovic, Od ljubavi Božje človiku, Deset zapovidi, Od deset zapovidi Božjih, Od sedam smrtnih grihov, Od svete pokore, Človik na punat od smrti, Od suda versi, Glava mrtaška go‑ vori, Duša iz groba ove riči nam govori, Govorenje duše osuje‑ ne i odgovor Isusov, Miserere mei Deus, Te Deum laudamus, Tužen′je grada Hjerozolima, Molitva suprotiva Turkom i tri šaljivo­‑satirične pjesme: Anka Satira, Poklad i Korizma te Spovid koludric od sedam smrtnih grihov.

Sumnju u atribuciju Marulićevih pjesama u Akade‑ mijinu izdanju prvi je iznio Vitaliano Brunelli 1882. u članku »Un po di storia letteraria«, u zadarskom listu IL Dalmata (br. 59–62, 64). Zatim je Tomo Maretić 1884. u studiji Zur Autorschaft einiger Dichtungen der älteren kro‑ atischen Literatur pokrenuo, među ostalim, pitanje Ma‑ rulićeva autorstva pjesme Versi od križa, tvrdeći da neki njezini dijelovi dolaze kao pjesme u ciklusu Pjesni od Isu‑

evangjelju sve poviestno izpievano, što je u Isusovoj muci pisano« (Kuku‑ ljević Sakcinski, 1869., LXX). J. Vončina je Svarh muke Isukarstove svrstao u žanrovski neodređene pisni razlike (Marulić, 1993.). N. Kolumbić je isto djelo svrstao u dijaloške i dramske tekstove, a Mirko Tomasović – uz Judi‑ tu i Suzanu – u biblijske poeme (Tomasović, 2000., 5). Isto je učinila i D. Fališevac (Fališevac, 2001., 332) (usp. Šimić, 2013.).

174

sa Šišmunda Menčetića.13 Reviziji Marulićevih hrvatskih pjesama najviše je pridonio Franjo Fancev radom Nova poezija Splićanina Marka Marulića. To mu je uspjelo jer je otkrio dva nova izvora: MM, odnosno oficij Majke Bož‑ je, sa sedam u stihovima prevedenih himana,14 i zbornik T. Maretić se u tvrdnji da je Menčetić autor stihova 9–48 i 49–64 u pjesni Versi od križa uglavnom oslanjao na slutnju i osjećaj jezičnih nejedna‑ kosti u različitim Maruliću pripisivanim djelima (Maretić, 1884., 405–418).

14 Marulić se kao autor spominje na listu 7v u epigramu koji se nalazi i u V na listu 29r: 13

Marul tumači toj na slavu gospoje, zemlja i nebo koj svagdan hvale poje.

Molite za njega, ke koli čtite toj, da Bog s truda sega stavi ga u pokoj.

F. Fancev također napominje da se autorom oficija u tom rukopisu Marulić može smatrati samo u smislu redaktora, jer se njegov tekst naslanja na naj‑ starije istovrsne hrvatske tekstove. Tako se prema jednom sličnom tekstu iz 14. stoljeća Marulićev oficij uglavnom razlikuje samo u tome što je »imne« i »pisni« Marulić prepjevao u stihove. MM uz Oficij B. D. M. ima još razne molitve, pokorne psalme, litanije i himnu koja počinje: Jesu dulcis memoria (Fancev, 1933., 13). Fancev je oficij objavio pod naslovom Oficij Blažene Dive Marije Marka Marulića Splićanina u: Vatikanski hrvatski molitvenik i Dubro‑ vački psaltir. 1934. »Djela JAZU«, 31: 79–101. Detaljan opis MM dala je i D. Malić (Malić, 2004., 5–19). Ona je ustvrdila da je MM pisala ženska osoba, i to za sebe sâmu, a epigramom s Marulićevim imenom sastavljačica je htjela dati veći dignitet svojem poslu: » U ono doba mogla je postojati knjižica Marulićevih stihova kojoj je na čelu stajao navedeni epigram i kojom su se (odnosno kojim od njezinih prijepisa) mogli poslužiti i zapisivačica ovoga molitvenika i sastavljač Vartla. Na tragu srednjovjekovne, uglavnom anonimne literarne prakse

175

koji je nazvao Hvarskom pjesmaricom (OH) i datirao ju »oko god. 1530« (Fancev, 1993., 18).15 Kao prilog Marulićevoj vernakularnoj lirici, Fancev je iz MM izdvojio sedam prepjeva latinskih himničkih sastavaka: Que(m) terra pontus et teram, Himan svetih Ambroza i Augustina: Te Deum laudamus, O gloriosa do‑ mina, Petje duhovno: Salve regina, Memento salutis auctor, Ave maris stella, Iman koji počinje: Jesu dulcis memoria.16 U Akademijinu su izdanju tiskane samo dvije himne: O gloriosa domina i Te Deum laudamus. Iz OH Marulićeva je hrvatska bibliografija obogaćena prijevodom latinskog spjeva Philomena (Slavić), koji se nekoć pripisivao Bona‑ venturi, a u novije doba drži se baštinom njegova uče‑

prepisivanja i preradbi već postojećih tekstova, preuzimanje stihova (i njihovo prilagođavanje nekoj drugoj svrsi), pa i Marulićevih, nije u ono doba bilo nikakva rijetkost« (Malić, 2004., 6).

Osim toga, Malić je na temelju jezične raščlambe teksta oficija istaknula nje‑ govu slojevitost, koja, ističe Malić, potvrđuje višestruke prijepise i prerade predložaka nastalih u različita vremena i na različitim mjestima te isključuje pomisao na jednog autora, pa i na redaktora naobrazbe koju je imao Marulić (Malić, 1997., 97–117). Da je upravo Marulić autor Oficija tvrdi Z. Pandžić.

Svoju tvrdnju temelji na »jednoj iznimno rijetkoj jezikoslovnoj osobini u hr‑ vatskome jeziku«. Riječ je o »kategoriji produševljenosti i u množini, kojom se Marulić često koristio u svojoj stilistici« (Pandžić, 2019., 17 i 72).

15 Poslije je K. Štrkalj Despot prvo sačinila detaljan opis pjesmarice (Štr‑ kalj Despot, 2011.) a zatim je priredila (zajedno sa Sanjom Perić Gavrančić) tiskano izdanje (2016.). U tom izdanju kao Marulićevi naznačeni su sljedeći sastavci: Počińe pisan bogoļubna na slavu i počtnje Dive Marije od začetja Isusova, De asumtione Domine (Od uzvišenja Gospina), Duša osujena govori i Od slavića.

16 H. Mihanović­‑Salopek je također navedene himne atribuirala Maru‑ liću (Mihanović­‑Salopek, 1989.).

176

nika Johna Pechama (c. 1230–1292).17 Marulićevo autor‑ stvo potvrđuju epigramski stihovi – sfragida – na kraju pjesme (kojih nema u verziji iz ST), i to je jedino mjesto u pjesmarici gdje se spominje Marulićevo ime.18 Osim Slavića, u OH dolaze još dva prijevoda Bonaventurinih sastavaka za koje Fancev, iako za to nema čvrstih doka‑ za, drži da su također Marulićevi. To su: Kontemplacijon svetoga križa (prepjev Laudismus de sancta cruce) i Kako blaženi sveti Bernard dušu bogolubnu potiče duhom svetim na uspomenutj(e) svetoga križa (prepjev Meditatio de pas­ sione Jesu Christi). Fancev nije uočio da se u pjesmarici nalaze još dva prepjeva pjesama sv. Bonavenutre: pjesma na listu 51r, koja počinje riječima U Gospodińe mučenje, 17 Uspoređujući Marulićev prijevod s latinskim originalom, F. Fancev je ustvrdio da pjesma u OH ima 120 strofa, kojima treba pridodati oko 18 strofa koje su bile na izgubljenom 111. listu te 2 završne strofe, što znači da se hrvatski prijevod sastojao od 140 strofa, svaka strofa od 3 osmerca i jed‑ nog sedmerca. Latinski original ima 90 strofa, svaka strofa 4 trinaesterca sa srokom aaaa, bbbb itd. Ipak, Fancev tvrdi da se takav omjer hrvatskog prijevoda i latinskog originala dobije samo formalno, ali da se hrvatski pri‑ jevod ne sastoji od strofa od po 4 stiha, kako se na prvi pogled čini, već od strofa od po 8 stihova: stihovi 1–3 i 5–7 u svakoj su strofi osmerci, a stihovi 4 i 8 sedmerci. U svakoj se pak strofi podudaraju stihovi 1–3 (aaa), 4 i 8 (bb) i 5–7 (ccc) itd. Takvih strofa hrvatski prijevod ima 62. Pridodaju li se tome broju i one strofe koje su bile na 111. listu, bilo bi ih oko 70. Razlika u broju strofa između prijevoda i originala dolazi otuda što se Marulićeve strofe od 8 stihova ne pokrivaju strofama latinskoga originala od 4 trinaesterca, osim toga prijevod se u strofama 36–48 sasvim udaljio od strofa 51–63 latinskoga originala (Fancev, 1933., 22). Noviju traduktološku analizu sačinio je T. Ra‑ dić (Radić, 2012.).

18 Kritičko izdanje Slavića prema ST i OH priredio je B. Lučin (Lučin, 2004.).

177

prepjev je Bonaventurine pjesme In passione Domini, a odmah nakon ove pjesme, na listu 51r–v, dolazi pjesma s latinskim nazivom Per Christum ducem (»Slidimo Isu‑ sa«), koja je prepjev Bonaventurine pjesme Christum du‑ cem (Štrkalj Despot – Perić Gavrančić, 2016., 46).

Fancev napominje da se prijevod Bernardove pjesme Rhythmica oratio ad unum quodlibet membrorum Christi patientis et a cruce pendentis, koji se nalazi i u V pod na‑ slovom Molitva svetoga Bernarda: Salve meum salutare,19 također može atribuirati Maruliću. U OH pjesma nema naslov i završetak, jer list 118, gdje je završavala, manjka.

Nadalje, pjesmi u OH nedostaje svaki peti stih koje se na‑ lazi u verziji zapisanoj u V, odnosno nedostaje sedmerac svake strofe, tako da je hvarska verzija svedena na tipičan oblik osmeračkoga dvostiha hrvatske medijevalne lirike, usuprot trogirskoj verziji (V) koja ima strofe od 10 stiho‑ va, a ne od 5 kako se u prvi mah čini, i u kojoj su stihovi 1–4 i 6–9 osmerci, a 5 i 10 sedmerci te su svi vezani sro‑ kom aabbcddeec. Verzija u V metrički se tako oslanja na Slavića – koji se sastoji od strofa od po osam stihova gdje su stihovi 1–3 i 5–7 osmerci, a stihovi 4 i 8 sedmerci – i Kontemplacijon svetoga križa – koji se sastoji od strofa od po šest stihova gdje su stihovi 1–2 i 4–5 osmerci, a stihovi 3 i 6 sedmerci – na temelju čega Fancev sudi da se i taj pri‑ jevod može pripisati Maruliću (Fancev, 1993., 25–26; usp.

U V je krivo zapisano: Salve meum salutare. Trebalo bi Salve mundi salutare (Štrkalj Despot – Perić Gavrančić, 2016., 57).

19

178

Štrkalj Despot – Perić Gavrančić, 2016., 57–58). Štoviše, Fancev smatra da je autor svih dvanaesteračkih pjesama u OH upravo Marulić (Fancev, 1993., 37–39).20 Ali, Fancev ne samo što je na temelju MM i OH otkrio dotad nepoznate Marulićeve pjesme, točnije pjesmu Sla‑ vić, nego je pokazao i da neke pjesme koje su se pripisivale Maruliću pripadaju zapravo drugim pjesnicima. Tako je, proučivši pjesme V i LZ, došao do zaključka da Lucićeva epigramska pjesma na kraju V ne može imati ono znače‑ nje koje joj je dao Jagić (usp. Jagić, 1869., 4). Polazeći od Jagićeva prikaza odnosa između pjesme Versi od križa i drugih pjesma iz V, LZ i rukopisa Arhiva HAZU I b 55,21 20 U OH se nalaze i dva soneta na talijanskom jeziku (listovi 49v–50r), koja je M. Deanović atribuirao Maruliću (Deanović, 1936., 1), a tu atribuciju potvrdio M. Milošević, koji je u Archivio di Stato u Veneciji pronašao sedam dotad nepoznatih Marulićevih pisama. Marulić u trećem pismu upućenom 2. studenoga 1501. Jerolimu Ćipiku napominje da uz pismo šalje niz soneta (nažalost nesačuvanih), koje je pisao da se »oslobodi nespokojstva od koga pati« (Milošević, 1992., 5–53).

21 Versi od križa nalaze se u V na listovima 72–75, izuzev stihova 49–64. U LZ stihovi 1–74 su jedna pjesma i nalaze se na listovima 307–309. Jagić piše:

»Nego ja vjerujem radije Vrtlu, koji pojedine dielove ove pjesme kao samostalne cielosti smatra te ih je na raznih mjestih napisao po drugi put uz ono, što su jedan put već na listu 72 do 75 bili. Tako prvih 8 stihova dolazi u Vrtlu na listu 157b kao jedna samostalna molitva; to potvrdjuje i rukopis akad. biblioteke br. 969, koji pod naslovom: ’Versi od slavnoga križa i od njegov pozdravljen′ja’ mnogo tog ima u jednom napisano, ali poslije osmoga stiha metnuo crvenilom rieč ’Amen’ – to je znak, da je prepisač smatrao, da je tu pjesmi kraj. Stihovi 9–48 čitaju se u Vrtlu na listovima 323 i 324, opet kao samostalna molitva, a stihovi 49–64 na listovima 323 i 324 takodjer kao samostalna pjesma. U Vrtlu ima na listovih 322–326 nekoliko takovih što kraćih što dužih pjesama,

179

zaključio je da je u tom prikazu najvažniji ciklus od 10 pje‑ sama Molitve od križa jer se samo u njima krije ključ za rješenje pitanja tko je njihov autor, a potom i autor onih drugih njegovih dijelova što su ušli u sastav pjesme Versi od križa. Spomenutih 10 pjesama Molitve od križa, tvrdi Fancev, isto su što i Pjesni od Isusa Šišmunda Menčetića.22 Knjiga Krešimira Šimića monografska je obrada hrvat-

ske religiozne lirike 16. stoljeća. Iako je religiozna lirika toga razdoblja predmet nije posve pod općenitim naslovom: ’Molitve od križa’proučavanja i ja ne sumnjamkoji ni malo, zanemaren u nacionalnoj filologiji, te postoje da je sve ono Marulićevo. Stihovi 9–48 dolaze u nekakvoj dosta čudnoj studije posvećene religioznomu pjesništvu kanonskih parafrazi takodjer u rukopisu 339 kao samostalna pjesma, na listu 319. autora, Marka Marulića Vetranovića, sustavno Napokon poput stihovi 65–70 dolaze još jedan ili putMavra štampani kao uvod u neku proučavanje toga korpusa izostalo je. 74 Knjiga Krešimidrugu pjesmu, i to na strani 225 ovog izdanja.

Poslije stiha ide u ru‑ kopisu br.ra 969Šimića nastavak,predstavlja koji se za cielostoga i opet može samostal‑ prvusmatrati književnopovijesnu nom molitvom od križa, a počima ovako: O križu, na kom bi stvoritelj sistematizaciju i valorizaciju toga, dosad nedostatno naš propetistraženoga, itd. Vidi se dakle, da je Marulić spjevao na slavu propetoga knjidijela hrvatske ranonovovjekovne Isusa višeževnosti. pomanjih pjesama, pod jednim općim naslovom kako je u rukopisu Vrtla naznačeno. Naročito spadaju simo još iz Vrtla l. 216 i doc. dr. sc. Dubravka Dulibić-Paljar 217: ’od sedam vriemen od križa’ i ’pozdravljen′je križa’, i u rukopisu br.

339 na listu 317: ’prislatki Isuse, tko te to rascvili’. – Nekoč mišljaše g.

Kukuljević, da je to Matulićeva pjesma, i za to je štampao u starih hrv.

Autor obavio pjesn. I. 69« (Jagić,je 1869., 7–8). opsežno istraživanje lirskoga korpu-

sa religiozne tematike iz rukopisnih zbirki koje sadrže

Prema Menčetićevu ciklusu od 11 pjesama stoji počakavljeni od samo srednjovjekovno i ranonovovjekovno pjesništvo. Pola10 pjesama. Tâ je razlika, prema F. Fancevu, samo prividna jer se oba ciklusa ziusbroju aspekta davećodnos amoroznoga i religioznoga lirne razlikuju samo pjesama i u njihovu poretku u ciklusu.

Ipak, s skog diskursa nije jednostavan ni jednoznačan, stoga obzirom na simetričnost prisutnu u Menčetićevu ciklusu čini se da i u tom religijske sadržajeLucićevu u liriciprijepisu. promatra u odnosure‑ na suodpogledu dubrovačka matica prethodi U dubrovačkoj s novim obrascima, jer religiodakciji poredak jenos sljedeći: prve trisvjetovnim i posljednje trilirskim pjesme imaju po 16 dvanae‑ uključuje ne samo religioznu tematiku steraca, četvrta i zna osmalirika po 40 dvanaesteraca, peta i sedma po 4 dvanaesterca, a nego šesta samo 2 dvanaesterca.

U V je simetrija poremećena jer su u poretku Moli‑svjetovi svjetonazorne obrasce svojstvene diskursima tve od križa tri pjesme dubrovačkog ciklusa 5, 6, 7 iz sredine prebačene na poče‑ ne lirike. tak, a od 5 i 6 pjesme i to obrnuto 6 i 5, načinjena je prva pjesma. Time je broj prof. dr. sc. Divna Mrdeža Antonina pjesama u V smanjen za jednu. No, I. Milčetić drži da je čakavska verzija Mo‑ litve od križa matična, a da su prema njoj nastale Pjesni od Isusa. Stoga je, pre‑ ma Milčetiću, Menčetićevo autorstvo Molitve od križa upitno (Milčetić, 1903., 42). Menčetićevo autorstvo dokazivali su poslije M. Rešetar (Rešetar, 1937., Cijena: 120 kn LXXXIX) i J. Vončina (Vončina, 1993., 20). Novo svjetlo na moguću ISBNatribuciju 978-953-11-1313-7 22

180