Krize, sukobi i solidarnost u perspektivi crkvene povijesti

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU Krize, sukobi i solidarnost u perspektivi crkvene povijesti (od srednjegA vijeka do suvremenosti) Zbornik radova s V. Kongresa hrvatskih povjesničara Zadar, 6. – 9. listopada 2016. godine

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Krize, sukobi i solidarnost u perspektivi crkvene povijesti (od srednjegA vijeka do suvremenosti) Zbornik radova s V. Kongresa hrvatskih povjesničara Zadar, 6. – 9. listopada 2016. godine Biblioteka: Zbornici radova Knjiga XII. Povjerenstvo za izdavačku djelatnost KBF-a Sveučilišta u Zagrebu Nenad Malović, Anto Barišić, Ana Biočić, Nedjeljka s. Valerija Kovač, Vanda Kraft Soić Uredila Ana Biočić Recenzenti Slavko Slišković Suzana Miljan Jezična lektura i korektura Milica Mikecin Prijelom Christian T. Belinc Oprema Tihomir Turčinović

Sunakladnici Sveučilište u Zagrebu, Katolički bogoslovni fakultet, Vlaška ulica 38 Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za sunakladnike Josip Šimunović, dekan KBF-a Sveučilišta u Zagrebu Stjepan Brebrić, direktor Kršćanske sadašnjosti d. o. o.

Tisak: Grafički zavod Hrvatske d. o. o., Zagreb Naklada: 500 ISBN: 978‑953‑6420‑32‑2 (Sveučilište u Zagrebu, Katolički bogoslovni fakultet) ISBN: 978-953-11-1596-4 (Kršćanska sadašnjost) Tiskano u prosincu 2021.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001118813.

Copyright ©: Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Kršćanska sadašnjost d. o. o.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Krize, sukobi i solidarnost u perspektivi crkvene povijesti (od srednjega vijeka do suvremenosti) Zbornik radova Uredila Ana Biočić

Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2021.

Sadržaj Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Uvod. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Marko PETRAK

Bizantska ecclesia u kasnosrednjovjekovnom Zadru? Pismo pape Inocenta III. kaptolu sv. Anastazije (6. veljače 1198.) . . . . . . . . . . . . . . . 13 Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ

Međuvjerski odnosi u istočnoj Hrvatskoj u vrijeme ratnih sukoba između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva krajem 17. i početkom 18. stoljeća. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 Ana BIOČIĆ

Solidarnost katoličkih svećenika u Hrvatskom saboru 1868. – 1871. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Franjo VELČIĆ

Napetosti između Hrvata i Talijana na otoku Lošinju s obzirom na glagoljicu i staroslavenski jezik u liturgiji na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 Marko MEDVED

Crkvena povijest Rijeke tijekom talijanskog fašizma: kriza višenacionalne sredine i njezini historiografski izazovi . . . . . . . . . . . . . . 103 Daniel PATAFTA

Solidarnost, krize, sukobi i raskoli u reformnom pokretu i Hrvatskoj starokatoličkoj crkvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 Slađana JOSIPOVIĆ BATOREK

Između sukoba i suradnje: đakovački biskupi Antun Akšamović i Stjepan Bäuerlein i njihova uloga u crkveno­‑državnim odnosima nakon 1945. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167

5

Predgovor Zbornik koji se nalazi pred čitateljem sadrži radove predstavljene na V. Kongresu hrvatskih povjesničara održanom u Zadru od 6. do 9. listopada 2016. godine u sklopu sekcije crkvene povijesti naslovljene Krize, sukobi i solidarnost u perspektivi crkvene povijesti (od srednjega vijeka do modernoga doba). Budući da su pripadnici kako hijerarhije Katoličke crkve, od kapelana do biskupa, tako i crkvenih redova bili iznimno društveno angažirani, te su svojom involviranošću ostavili trag u gotovo svim sferama života, nemali je broj primjera sukoba, kriza i solidarnosti unutar Katoličke crkve, ali i »izvan« nje na području današnje Hrvatske. Upravo je stoga cilj sekcije bio prikazati krize, sukobe i/ili solidarnost u djelovanju pripadnika Crkve na hrvatskom području od srednjega vijeka do modernoga doba, čime bi se pružile nove perspektive budućim istraživanjima.

Krize, sukobi i solidarnost u perspektivi crkvene povijesti

7

Uvod Kroz povijest nalazimo brojne primjere kriza, sukoba i solidarnosti. Česte krize, bile one uzrokovane gospodarskim, političkim ili vjerskim motivima, vodile su u sukobe lokalnih razmjera, a nekada ih i nadišle te poprimile svjetske razmjene. Pojedine krize i sukobi dovodili su, pak, do koherentnosti određenih skupina i njihove solidarnosti. Stoga je teško odijeliti te pojmove koji su, kako vidimo, u međusobnoj povezanosti i ovisnosti.

U povijesti Katoličke crkve nalazimo brojne primjere kriza od prvotnih kriza identiteta i sukoba sa židovstvom preko sukoba s Carstvom i krize otpada od vjere. Potom cijeli spektar unutarnjih kriza i hereza koje su pratile Crkvu od osnutka do modernog doba, a jedna od snažnijih kriza svakako je pojava reformacije, koja je u konačnici izazvala trajnu podijelu unutar Crkve. Valja posebno istaknuti krize uzrokovane »vanjskim uzrocima« još od srednjeg vijeka kao što su provale barbara, propast Carstva, ratovi s Turcima ili društvenim poredcima poput feudalizma. U novom vijeku krize su iznjedrili odnosi s državama, primjerice galikanizam, ili ideje prosvjetiteljstva i revolucije, koje su izravno utjecale na nauk Crkve.

Sličan je učinak imalo i stvaranje modernih nacija u 19. stoljeću. U suvremenoj povijesti izvore kriza i sukoba nalazimo u vjerskim politikama totalitarnih režima i njihovim ideologijama. Na osnovi navedenog možemo utvrditi da je svako povijesno razdoblje nosilo sa sobom određenu krizu koja je vodila u sukobe različitih razmjera i posljedica. Potonje krize i sukobi neminovno su pokretali različite oblike solidarnosti.

Kada govorimo o solidarnosti, tada prvo valja razjasniti sam pojam.

Solidarnost kao pojam označava društvenu vrijednost, kompleksno društveno dobro, a riječ je višeznačna te se može implicirati na gotovo svaku sferu društva i života.1 Najčešće se definira kao oblik društvenog odnosa koji se stalno mijenja i razvija, no takvo je poimanje novijeg datuma. Možemo ju tumačiti kao međusobnu povezanost te odgovornost pojedinca i grupe. Premda je korijenom latinska riječ koja se još kod Rimljana odnosila na pravnu obvezu jamca da vrati dug u cijelosti, odnosno in solido, u

1

Usp. Maurizio FERRERA, The Boundaries of Welfare European Integration and the New Spatial Politics of Social Protection, New York, 2005., str. 44.

Krize, sukobi i solidarnost u perspektivi crkvene povijesti

9

Uvod

smislu u kojem se danas koristi podrijetlo vuče iz Francuske s kraja 18. i početka 19. stoljeća. Riječ je o pridjevu solidaire i imenici solidarité, koji su se potom proširili u druge jezike. Njihovo je značenje predmnijevalo međusobnu odgovornost jednih članova društva za druge, a sadržajno se podudaralo s pojmom bratstvo.2 Valja napomenuti kako je još kod Aristotelova »građanskog prijateljstva« moguće prepoznati svojevrsne elemente solidarnosti, koji su, poglavito djelovanjem kršćana, razvijeni u ideju bratstva.

Kod kršćana je riječ o osnovnoj ideji jednakosti svih ljudi pred Bogom, što onda suponira uzajamnu brigu i ljubav svih ljudi. Premda se već u srednjem vijeku bratstvo sekulariziralo u smislu korištenja toga pojma za veze ljudi istog zanimanja (obrtnici, trgovci i drugi) i time je počelo gubiti svoje vjerske konotacije, tu su ideju kasnije preuzeli i sebi prilagodili francuski revolucionari. Oni su se koristili riječju bratstvo kao ključnim konceptom, uz jednakost i slobodu.3 Budući da je ideja bratstva sadržavala elemente kršćanskog učenja, solidarnost je bila prihvatljivija pri formiranju nacionalnih država 19. stoljeća pa nakon 1848. riječ solidarnost preuzima primat i zamjenjuje riječ bratstvo s kojom je na početku bila istoznačna.4 O solidarnosti vezanoj uz Katoličku crkvu možemo govoriti, kao i o sukobima, u više kategorija. Od međusobne solidarnosti, koju možemo naći među članovima crkvene hijerarhije ili redova, do solidarnosti koju su pojedinci (biskupi, svećenici, redovnici) pokazivali prema društvu ili, pak, možemo govoriti o solidarnosti Crkve na institucionalnoj razini vezanoj uz razna područja (obrazovanje, kultura i drugo).

U zborniku se sagledavaju različiti primjeri sukoba, kriza i solidarnosti u hrvatskoj crkvenoj povijesti. Marko Petrak bavi se analizom određenih pravnih i povijesnih pitanja pisma koje je napisao papa Inocent III. na samom početku svojeg pontifikata (6. veljače 1198.) i adresirao ga na kaptol sv. Anastazije. U pismu papa poništava izbor mjesnog biskupa, a autor nastoji odgovoriti na dva temeljna pitanja – zašto je poništen izbor i koja je zapravo institucija kojoj je namijenjeno pismo. Liturgijska tradicija (la2 3 4

10

Usp. Špiro MARASOVIĆ, »Porijeklo i sadržaj pojma »solidarnost««, Bogoslovska smotra, god. 74, br. 2, Zagreb, 2004., str. 354‑357.

Više vidi u: Steinar STJERNØ, Solidarity in Europe. The History of an Idea, Cambridge, 2004., str.

26‑27.

Usp. Hauke BRUNKHORST, Solidarnost. Od građanskog prijateljstva do globalne pravne zajednice, Beograd – Zagreb, 2002., str. 10‑12, 50‑73. Francuski revolucionari koristili su se idejom bratstva za postizanje jedinstva svojih pristaša. Više u: Marita BRČIĆ, »Socijalna solidarnost u Europskoj uniji. Zaboravljena pretpostavka pravednog društva«, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu, br. 2/3, Split, 2009/2010., str. 98‑99.

ZBORNIK RADOVA

Uvod 

tinska ili bizantska) na prostoru današnje Hrvatske pitanje je koje izaziva zanimanje znanstvenika, pa ne začuđuje da se njime autor također bavio.

Ratni sukobi između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva obilježili su nekoliko stoljeća hrvatske povijesti. Stoga i u ovoj knjizi nalazimo odjeke navedenog sukoba razmatrane kroz prizmu odnosa pojedinih vjerskih zajednica u istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18. stoljeća u radu Dubravke Božić Bogović. Istraživanje ukazuje na izraženu konfesionalnu i etničku heterogenost istočne Hrvatske proučavanog razdoblja te na pojačane napetosti različitih vjerskih zajednica tijekom i nakon ratnih sukoba, a što bi se isto tako moglo proučavati kao fenomen solidarnosti u ratnim, odnosno kriznim vremenima.

20. stoljeće neupitno je razdoblje velikih sukoba, od onih svjetskih razmjera do onih lokalnog značenja. Motivi sukoba također su bili različiti, a nas su konkretno zanimali oni vezani uz crkvenu povijest. Na tom tragu proučen je nacionalni sukob između Talijana i Hrvata na području Istre, Dalmacije i Hrvatskog primorja krajem 19. i početkom 20. stoljeća, koji se očitovao i u vjerničkom životu žitelja, premda je riječ o pripadnicima iste katoličke vjeroispovijesti. Na primjeru Lošinja i okolnih otoka Franjo Velčić ukazao je na prijepore koji su evoluirali od onih vezanih uz jezik liturgije do nacionalnih i ideoloških sukoba. Činjenica da su Hrvati imali pravo na liturgiju na narodnom jeziku, a koje je dobio još senjski biskup Filip od pape Inocenta IV. 1248. godine, činila je pitanje jezika u liturgiji dijelom nacionalnog prijepora Hrvata i Talijana. U kojoj mjeri interesi civilnih vlasti utječu na Crkvu pokazao je Marko Medved kroz crkvenu povijest Rijeke tijekom talijanskog fašizma između dvaju svjetskih ratova. Autor je ukazao na to da je osnutak biskupije bio moguć upravo zbog činjenice da su se poklopili interesi civilne i crkvene vlasti, što upućuje na njihovu navezanost, a to nije bio izoliran slučaj u crkvenoj povijesti.

Nakon Drugog svjetskog rata, uspostavom Demokratske Federativne Jugoslavije 1945. godine, sukob Crkve i države bio je neizbježan. U početku je bila riječ o vehementnom djelovanju političkih vlasti na svim razinama: od medija, obrazovanja, preko zakonskih odredaba do sudskih procesa te neprocesuiranih ubojstava pripadnika Crkve, da bi od šezdesetih godina barem prividno sukob slabio. Odnos državnih vlasti i biskupa te njihov odraz na vjersko stanje cijele biskupije na primjeru Đakovačke (Bosanske) i Srijemske biskupije rasvijetlila je Slađana Josipović Batorek.

Zanimljivo je da u potonjoj biskupiji nalazimo primjer barem prividne suradnje s državnim vlastima kroz djelovanje apostolskog administratora Krize, sukobi i solidarnost u perspektivi crkvene povijesti

11

Uvod

Antuna Akšamovića, dok je njegov, od 1951. pomoćni biskup, a od 1959. godine novi rezidencijalni biskup Stjepan Bäuerlein odbijao bilo kakav oblik suradnje i razgovora s predstavnicima komunističkih vlasti.

U radu Ane Biočić solidarnost se razmatra na primjeru različitih koncepata i područja solidarnosti unutar kojih je smješteno djelovanje katoličkih svećenika u Hrvatskom saboru tijekom saziva Sabora od 1868. do 1871. godine. Oblike svojevrsne solidarnosti možemo naći i u reformnom djelovanju dijela katoličkog klera, takozvanom Žutom pokretu, koje je u konačnici dovelo do stvaranja Hrvatske starokatoličke crkve, o čemu je pisao Daniel Patafta. No, osnutkom Hrvatske starokatoličke crkve krize nisu zaustavljene, već je 1925. godine došlo do takozvane Vidušićeve krize, a na drugu je trebalo čekati tek tri godine. Potonja je rezultirala stvaranjem zasebne vjerske zajednice odvojene od Hrvatske starokatoličke crkve.

Možemo zaključiti kako je nesmiljena činjenica da su krize, sukobi i solidarnost isprepleteni te su neodjeljiv dio povijesti Crkve u Hrvata, a pojedine aspekte te povijesti nastoje rasvijetliti autori ovoga zbornika i time potaknuti njezino daljnje istraživanje.

Ana Biočić

12

ZBORNIK RADOVA

Solidarnost katoličkih svećenika u Hrvatskom saboru 1868. – 1871. godine Ana BIOČIĆ, Katolički bogoslovni fakultet, Sveučilište u Zagrebu UDK [272‑722.53:17.026.2] (497.5)«1868/1871«(091) [328.126:272‑722.53] (497.5)«1868/1871«(091) Izvorni znanstveni rad

Solidarnost neupitno ukazuje na društvenu vrijednost. Ona je kompleksno društveno ­dobro, a o toj kompleksnosti svjedoči višeznačnost same riječi kao i činjenica da se o solidarnosti može promišljati kroz različite znanstvene grane (etiku, politologiju, sociologiju, teologiju, moralnu filozofiju). U članku se utvrđuje postoji li solidarnost u saborskom radu katoličkih svećenika tijekom zasjedanja Hrvatskog sabora od 1868. do 1871. godine. Također se analiziraju konkretni primjeri te se nalaze različita područja (socijalno, prosvjetno, gospodarsko, političko, vjersko), zatim koncepti (altruistički, solidarne uključenosti i/ili isključenosti) i tipovi solidarnosti kako bi se u konačnici pokazalo u kojoj su mjeri svećenici bili solidarni, ali i koji su konstitutivni preduvjeti pritom zadovoljeni.

Ključne riječi: Hrvatski sabor, katolički svećenici, 19. stoljeće, solidarnost, područja solidarnosti, koncepti solidarnosti, tipovi solidarnosti.

Uvod Gotovo je nemoguće jasno odrediti pojam solidarnost jer se sama riječ višeznačno upotrebljava.1 Dodatan problem predstavlja činjenica kako se o solidarnosti može promišljati kroz različite znanstvene grane (etiku, politologiju, sociologiju, teologiju, moralnu filozofiju), a danas je ona ključan pojam kako u sociologiji i socijalnoj filozofiji tako i u politologiji te socijalnom nauku Katoličke crkve.2 Na tragu navedenog postoji definicija solidarnosti iz sociološkog aspekta prema kojoj je riječ o međusobnoj 1

2

Prvi je sustavno definirao pojam solidarnost Pierre Leroux (1797. – 1871.), a nakon njega time se bave Augus Comte (1798. – 1857.), Leon Bourgeois (1851. – 1925.), Emile Durkheim (1858. – 1917.), Max Weber (1846. – 1920.), a na solidarnost se referiraju i marksisti Karl Marx (1818. – 1883.), Karl Kautsky (1854. – 1938.) i drugi, kao i anarhist Mikhail Bakunin (1814. – 1876.). Više u: Steinar STJERNØ, Solidarity in Europe. The History of an Idea, Cambridge, 2004., str. 28‑59.

Pojašnjenjenja iz područja moralne filozofije i suvremene politologije te sociologije vidi u: Max PENSKY, The Ends of Solidarity. Discourse Theory in Ethics and Politics, New York, 2008., str. 1‑2, 4‑6.

Krize, sukobi i solidarnost u perspektivi crkvene povijesti

59

Ana BIOČIĆ

povezanosti nekoliko ili više osoba s ciljem postizanja zajedničkog interesa.3 S jedne strane to pretpostavlja koheziju ili fuziju unutar skupine, a s druge strane omogućuje praćenje raznovrsnih i složenih odnosa tih istih članova skupine.4 Prema sociološkim razmatranjima temeljna načela solidarnosti bila bi individualizam i utilitarizam, a predmet promatranja su odnosi unutar društva i društvenih skupina.5 U političkoj teoriji nalazimo pojam solidarnosti inkorporiran u kršćansku demokraciju, uz dostojanstvo ljudske osobe, supsidijarnost i druge pojmove,6 potom u socijalnu demokraciju, koja se temelji na solidarnosti, jednakopravnosti i slobodi, ili u komunističkim sustavima, koji uz solidarnost proklamiraju i »klasnu borbu« ili »besklasno društvo«.7 Potrebno je naglasiti, kada se razmatra politička solidarnost, njezinu recipročnost koja ju razlikuje od benevolentnosti te time isključuje emocionalnu utemeljenost, a potvrđuje navezanost na pravednost.8 Također je važno napomenuti kako je kod solidarnosti riječ o slobodnoj odluci pojedinca, bez prethodnog traženja usluge.9 U teološkoj literaturi također postoje različita tumačenja solidarnosti.10 No, u konačnici je svima zajedničko počivanje solidarnosti na trima načelima – esencijalnom, etičkom i pravnom, a iako se promatra integralno, prednost se daje etičkom načelu.11 Kako Špiro Marasović zaključuje, teo3 4 5 6 7 8 9 10 11

60

Usp. Jürgen HABERMAS, »Bemerkungen zu Erhard Denningers Trias von Vielfalt, Sicherheit und Solidarität«, (ur. J. BIZER & H.­‑J. KOCH), Sicherheit, Vielfalt, Solidarität, Baden-Baden: ­Nomos, 1998., str. 119.

Usp. Maurizio FERRERA »Towards an ’open’ social citizenship? The new boundaries of welfare in the European Union«, (ur. Gráinne de Búrca), EU Law and the Welfare State. In Search of Solidarity, Oxford, 2005., str. 19.

Usp. Špiro MARASOVIĆ, »Porijeklo i sadržaj pojma ’solidarnost’«, Bogoslovska smotra, god. 74, br. 2, Zagreb, 2004., str. 364‑365.

O kršćanskoj demokraciji više u: Anđelko MILARDOVIĆ, »Načela demokršćanstva«, Politička misao, god. 31, br. 4, Zagreb, str. 96‑99.

Usp. Anđelko MILARDOVIĆ, Uvod u politologiju, Koprivnica, 2014., str. 85‑92, 95, 122‑123. Također o socijalnoj državi koja se temelji na solidarnosti i supsidijarnosti više u: Socijalna država, (prir. Anđelko MILARDOVIĆ), Osijek, 1995.

Usp. Marita BRČIĆ, »Socijalna solidarnost u Europskoj uniji. Zaboravljena pretpostavka pravednog društva«, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu, br. 2/3, Split, 2009/2010., str.

100‑102; John RAWLS, Political Liberalism, New York, 2005., str. 15.

Usp. Adrijana MARTINOVIĆ, »Solidarity as Key Determinant of Social Security Systems in the EU«, Revija za socijalnu politiku, god. 22, br. 3, Zagreb, 2015., str. 336.

Solidarnosti u teološkoj perspektivi posvećena su dva broja časopisa Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Vidjeti radove u: Bogoslovska smotra, god. 74, br. 2, Zagreb, 2004. i god. 75, br. 4, Zagreb, 2005.

Tvorci definicija primjerice su Joseph Kardinal Höffner, Oswald von Nell­‑Breuning, Anton Rauscher, Paul M. Zulehner, papa Ivan Pavao II., Joseph Tischner. Više vidi u: Š. MARASOVIĆ,

ZBORNIK RADOVA

Solidarnost katoličkih svećenika u Hrvatskom saboru 1868. – 1871. godine

loško definiranje solidarnosti valja ponajprije promatrati kroz etičku kategoriju odgovornosti, a gotovo »uvijek implicira aktivno i svjesno sudjelovanje na ugroženoj egzistenciji našeg bližnjeg«12. Katolički solidarizam u teoriji podrazumijeva moralnu odgovornost koja je rezultat obostrane odgovornosti čovjeka i društva, a ne zadovoljavanje vlastitih interesa, za razliku od primjerice nekih oblika političke ili društvene solidarnosti u kojoj su pojedinci solidarni povodeći se za vlastitim interesima.13 Kratak pregled znanstvenih definicija solidarnosti poslužit će nam kao teorijski okvir teme, ali naglasak ćemo staviti na različite koncepte i područja solidarnosti unutar kojih ćemo smjestiti djelovanje katoličkih svećenika u Hrvatskom saboru tijekom zasjedanja od 1868. do 1871. godine.

Postoje različiti koncepti solidarnosti: od spomenutih političkih, socijalnih ili filozofskih preko utilitarnih ili altruističnih do impliciranja uključenosti ili isključenosti pojedinih skupina.14 Područje moguće solidarnosti je istodobno gotovo neograničeno: duhovno, vjersko, gospodarsko, političko, kulturno, ekološko, klasno ili primjerice međugeneracijsko. Postoje također razni tipovi solidarne potpore: verbalni, djelatni ili institucionalizirani.15 Postoje i određeni konstitutivni preduvjeti solidarnosti jer je ipak riječ o slobodnoj volji pojedinca. Prema nekim autorima konstitutivni preduvjeti bili bi: naravni (uz pretpostavku da postoje i naravne razlike, kao što su primjerice boja kože), zajednička uvjerenja i vrednote (kako one koje su kolektivne, tako i one čiji cilj tek treba ispuniti, primjerice borba za ljudska prava), ovisnost uzrokovana podjelom rada (jer podjela rada stvara različite interesne skupine), interakcijska učestalost i socijalna blizina (primjerice susjed), pravednost (osjećaj da obveze nisu ravnomjerno podijeljene), spontanost i organizacija (pritom je organizirani oblik solidarnosti prikladniji), vanjska opasnost i zajednički neprijatelj (neovisno je li riječ o političkom neprijatelju, društvenom sustavu ili čak o prirodnoj nepogodi).16 U radu će se utvrditi i primjerima potkrijepiti različita područja solidarnosti saborskih zastupnika svećenika kako bi se u konačnici uvi-

12 13 14 15 16

»Porijeklo i sadržaj pojma ’solidarnost’«, str. 365‑368.

Više vidi u: Š. MARASOVIĆ, »Porijeklo i sadržaj pojma ’solidarnost’«, str. 368.

Usp. Isto, str. 360‑361.

Više u: S. STJERNØ, Solidarity in Europe, str. 16‑19.

Više o tipovima solidarnosti vidi u: Duško LOZINA, »Neke napomene uz pojam solidarnosti«, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu god. 37, br. 3‑4, Zagreb, 1987., str. 564; Š. MARASOVIĆ, »Porijeklo i sadržaj pojma »solidarnost«», str. 370‑372.

Objašnjenje potražiti u: Š. MARASOVIĆ, »Porijeklo i sadržaj pojma ’solidarnost’«, str. 362‑363.

Krize, sukobi i solidarnost u perspektivi crkvene povijesti

61

Ana BIOČIĆ

djelo u kojoj su mjeri bili solidarni, ali i koji su konstitutivni preduvjeti pritom zadovoljeni. Očekivalo bi se da će svećenici biti međusobno solidarni jer je upravo vjera bila poveznica ljudi prije negoli je definiran pojam solidarnost ili prije klasnog razdvajanja članova društva.17 Stoga možemo ispravno pretpostaviti kako je upravo vjera bila jedan od razloga solidarnosti svećenika, uz društvenu pripadnost istoj skupini.

No, istodobno se nameće pitanje postoji li uopće potreba za solidarnošću na vjerskoj razini kada je Trojedna Kraljevina većinski katolička, stoga nema potrebe ni za stvaranjem katoličke političke stranke, kao što je bilo primjerice u Njemačkoj, gdje su katolici nakon ujedinjenja 1870. godine, pa čak već i nakon rata 1866. godine, bili manjina izložena Kulturkampfu, što je posljedično dovelo do političkog organiziranja u stranku Zentrum.18 Upravo je nepostojanje ozbiljnije ugroze odgovor na pitanje zašto se katolici u Trojednoj Kraljevini toga razdoblja nisu politički organizirali unutar jedne stranke, nego su bili pripadnici različitih političkih opcija. Isto pitanje opravdano je postaviti na razini pripadnika svećeničkog staleža. Kako bismo barem djelomično dali odgovor na to pitanje, smjeramo utvrditi koliki je stupanj koherentnosti, ali i solidarnosti doista prisutan među svećenicima saborskim zastupnicima na zasjedanjima Sabora 1868. – 1871. godine.

1. Svećenici u Saboru 1868. – 1871.

Zasjedanja Sabora Trojedne Kraljevine od 1868. do 1871. godine posebice su važna zbog sklapanja Hrvatsko­‑ugarske nagodbe, koja je odredila položaj Trojedne Kraljevine unutar Monarhije sve do Prvoga svjetskog rata. Katolički su svećenici bili aktivni sudionici, kako tijekom predizborne kampanje tako i tijekom samih izbora, a rezultat tih aktivnosti je njihov izbor za saborske zastupnike. U početku je njihov broj bio sedam, a uz izabrane zastupnike (Mavro Broz, Hugo Anker, Luka Petrović/Andrija Jandrić, Josip Torbar, Ivan Krstitelj Tombor, Franjo Rački i Stjepan Vuković) u sabornicu je trebalo ući šest svećenika virilnih članova Sabora (Ivan Kralj, Juraj Haulik, Josip Juraj Strossmayer, Đuro Smičiklas, Vjenceslav Soić i Mirko Ožegović). Od ukupnog broja izabranih zastupnika (66), katoličkih je svećenika bilo sedam, odnosno nešto više od 10%, što ukazuje

17 18

62

Više u: S. STJERNØ, Solidarity in Europe, str. 60‑61.

Katolici su činili 37%. Usp.: S. STJERNØ, Solidarity in Europe, str. 205.

ZBORNIK RADOVA

Solidarnost katoličkih svećenika u Hrvatskom saboru 1868. – 1871. godine

na brojčano malenu skupinu.19 Na tragu navedenoga, a razmatrajući solidarnost u ključu pripadnosti skupini unatoč razlikama, ali i upravo zbog razlika,20 te imajući na umu činjenicu kako postoje granice unutar kojih se određena skupina solidarizira, a što je manja skupina to bi osjećaj solidarnosti trebao biti jači,21 brojčano malena skupina svećenika zastupnika prema navedenom obrascu trebala bi biti izrazito koherentna. Potonji su svećenici bili u redovima obaju tada relevantnih političkih stranaka (Narodno liberalne i Narodno ustavne), što je pokazatelj nepostojanja jedinstvenoga političkog stava Katoličke crkve u Trojednoj Kraljevini, ali i nepostojanja koherentnosti skupine, posljedično i moguće solidarnosti kada je u pitanju bila politika.22

2. Solidarnost u djelovanju svećenika saborskih zastupnika Budući da postoje različiti vidovi solidarnosti, mi ćemo svoje istraživanje usmjeriti prema solidarnosti svećenika u sabornici kroz nekoliko kategorija: područje solidarnosti, tip solidarne potpore i konstitutivni preduvjeti solidarnosti.

Već na samom početku zasjedanja Sabora svećenici pripadnici Narodno liberalne stranke (narodnjaci) pokazali su solidarnost prema svojoj stranci – napustili su s narodnjacima sabornicu, što Ljudevit Vukotinović primjerice nije učinio. Naime, većina narodnjaka ne sudjeluje u radu Sabora jer su ga smatrali nezakonitim, imajući u vidu činjenicu da je bio sazvan na od kralja oktroiranom Izbornom redu, ali i zbog niza nezakonitosti koje su se odvijale tijekom samih izbora.23 Dakle, možemo govoriti o koheziji unutar skupine i djelatnom tipu solidarne potpore jer su napuštanjem sabornice doista djelovali i odlučili se na svojevrsnu političku izolaciju. Također su zadovoljeni određeni konstitutivni preduvjeti solidarnosti: svećenici su se poveli za zajedničkim, u ovom slučaju političkim idejama, te su organizirano djelovali s ostalim narodnjacima.

19 20 21 22

23

Usp. Ana BIOČIĆ, Djelovanje katoličkih svećenika u sazivu Sabora Trojedne Kraljevine od 1868. do 1871. godine, Zagreb, 2018., str. 176‑177.

Usp. S. STJERNØ, Solidarity in Europe, str. 327.

Usp. A. MARTINOVIĆ, »Solidarity as Key Determinant«, str. 337.

Od utvrđenih dvanaest kandidata svećenika, a od njih su četvorica bili članovi Narodno ustavne stranke (unionisti) i osmorica Narodno liberalne stranke (narodnjaci), izabrani su svi unionisti i samo tri narodnjaka. S obzirom na omjer svećenika kandidata za saborskog zastupnika pripadnika Narodno liberalne i Narodno ustavne stranke, razvidno je kako je više narodnjaka (osam od dvanaest). Usp. A. BIOČIĆ, Djelovanje katoličkih svećenika u sazivu Sabora, str. 177.

Usp. Isto, str. 103‑164; 186‑188.

Krize, sukobi i solidarnost u perspektivi crkvene povijesti

63