Knjiga odgovora Anselma Grüna

1

Anselm Grün

KNJIGA ODGOVORA ANSELMA GRÜNA II. izdanje

Priredio: Anton Lichtenauer

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2018.

3

Naslov izvornika: Anselm Grün, Anselm Grüns Buch der Antworten edited by Anton Lichtenauer © Verlag Herder Freiburg im Breisgau 2007 © za hrvatski prijevod: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2010.

4

Odgovori na glavna životna pitanja: »Tko smo bili, što ćemo postati, gdje smo bili, kamo ćemo dospjeti, kamo žurimo, od čega ćemo biti spašeni, što je rođenje a što novo rođenje?« (KLEMENT ALEKSANDRIJSKI, EXCERPTIA EX THEODOTO)

»Tko smo? Odakle dolazimo? Kamo idemo? Što očekujemo? Što nas očekuje?

Mnogi su zbunjeni. Tlo se ljulja, a oni ne znaju zašto ni od čega. To je stanje tjeskobe, a kad postane određenije, prelazi u strah.« (ERNST BLOCH, PRINCIP NADA)

5

6

PREDGOVOR

Ne prigovara se samo teolozima da daju odgovore i ne znajući koji su istinski čovjekovi problemi. No njih se osobito sumnjiči da odgovaraju na nešto što ljude više uopće ne zanima.

To osobito dolazi do izražaja u reakciji na uzrečicu evangeličkih kršćana da je Isus odgovor na sva pitanja: »Isus jest odgovor. Ali kako je zapravo glasilo pitanje?« Onaj tko uvijek dobiva samo odgovore na pitanja koja uopće nije postavio, taj uskoro i ne sluša. A samo onaj koji postavlja prava pitanja može pronaći odgovore koji će mu pomoći. U diskusiji stalno iznova doživljavamo da onaj koji postavlja najbolja pitanja pospješuje razgovor i najčešće pridonosi rješenju nekog problema.

Odgovor uvijek ovisi o pitanju, i svako razmišljanje počinje željom za znanjem, znatiželjom, postavljanjem pitanja. Filozofi u tome vide porođajno umijeće nalaženja istine. Sokrat je, primjerice, prakticirao svoju filozofiju tako da je uvijek iznova pitao što ljudi uistinu žele i mi7

sle i kako shvaćaju svoj život. A u naše je doba Martin Heidegger, upravo s te pobude, definirao cijelo čovjekovo postojanje: Čovjekovo postojanje može – i mora – postavljati pitanja.

Filozofima je središnje pitanje upravo smisao bitka. Čovjek mora postaviti to pitanje o smislu bitka. Tek tada može postavljati pitanja o smislu pojedinih stvari, o smislu bića, kako to formulira Heidegger. Teolog Karl Rahner preuzeo je poglede svog učitelja filozofije Heideggera. On to ovako formulira: »Čovjek nužno postavlja pitanja.« Dakle, filozofska antropologija smatra da je čovjekova posebnost upravo u tome što je on biće koje postavlja pitanja i što mu se sve s čime se susreće prije svega čini upitnim.

Pitanja o smislu svega ne postavljaju samo veliki mislioci od antike do današnjih dana.

Svaki čovjek koji misli postavlja ih uvijek iznova sve do danas: »Tko smo mi? Odakle dolazimo?

Kamo idemo? Što očekujemo? Što nas očekuje?« Sva ta pitanja dovode nas u neki odnos – prema nama samima, prema drugima, prema Bogu. I samo ako na njih tražimo odgovor, ti će nam odnosi i njihov smisao postajati sve jasniji.

Pitanja kojima se bavim u ovoj knjizi nisu neka izmišljena pitanja. Kad god držim predavanje uvijek pružam slušateljima i priliku za razgovor. Prisutni katkad postavljaju malo pitanja a katkad mnogo, i to vrlo važnih. Tada osjećam što pokreće ljude. Određena pitanja uvijek se iznova postavljaju. Često posve izravno, no katkad se kriju iza naoko posve drugih problema.

8

To su pitanja posve normalnih ljudi, a ipak su to »temeljna pitanja« – o svim velikim temama iz života. To su pitanja na koja još nijedna specijalizirana znanost ne zna stručnog i pouzdanog odgovora. Usprkos tome ona nas pokreću, stalno su prisutna. Ta pitanja postavljaju mladi ljudi u svim životnim situacijama. Nadam se da ću u ovoj knjizi odgovoriti na pitanja mnogih čitatelja i čitateljica.

Budući da nije riječ o pitanjima za koja je potrebno samo znanje kao ni o objektivno provjerljivim odgovorima, moj je odgovor uvijek subjektivan, proistekao iz vlastita životnog iskustva. I ja ga naravno dajem s polazišta teologije, onako kako sam ga osobno proučio. Ali uvijek nastojim i sam sebi dati zadovoljavajući odgovor, odgovor koji osobno razumijem i kakav mogu dati u skladu sa svojim shvaćanjem i vjerovanjem.

Pitanja s kojima se suočavam potiču me na razmišljanje. Ja ne znam odgovor unaprijed. Ali dok se bavim tim pitanjima i nastojim naći odgovore, moje je razmišljanje izloženo stalno novim izazovima. I katkad sa zahvalnošću ustvrdim da sam došao do odgovora koje ranije ni sam nisam znao, koje su, dakle, oni koji pitaju izmamili.

Neka vas, draga čitateljice, dragi čitatelju, odgovori koje dajem na pitanja u ovoj knjizi potaknu da i sami razmišljate i tražite odgovore na svoja najdublja pitanja. Možda će vas pitanja ili odgovori u ovoj knjizi potaknuti na nova 9

pitanja. Možda su upravo to pitanja koja su za vas od najveće važnosti i od čijih odgovora ovisi hoćete li uspjeti u životu. Vjerujte takvim pitanjima koja izviru iz vas. Pokušajte na osnovi pitanja izloženih u ovoj knjizi odgovoriti sami sebi u čvrstoj vjeri da Duh Sveti djeluje u vama i pruža vam ono što može odgovoriti na vaša pitanja i umiriti vašu sumnju.

10

ZA ČIM TEŽIM? KAKO PRONAĆI SREĆU?

11

12

Je li sreća trenutačna? sreća znači: uspješan život. O tome je lakše postići jedinstven stav nego o pitanju je li ili kako je moguća trajna sreća. Je li sve samo pitanje stila življenja? Pitanje stava? Ili pak okolnosti – kako to mnogi smatraju? »Stvaranje nije planirano s namjerom da se postigne čovjekova sreća«, tvrdio je utemeljitelj psihoanalize Sigmund Freud. Ali uspješan život uistinu postoji. Takvo je moje iskustvo. I to nije samo moje iskustvo već iskustvo mnogih ljudi. Sreća znači također: biti načistu sam sa sobom, biti u suglasju sa sobom i svojim životom. I takvo iskustvo postoji. Ali isto je tako točno da je nama ljudima uskraćena apsolutna sreća. Ono što mi doživljavamo, to je uvijek samo relativna sreća. Apsolutna sreća, tako svojim jezikom kažu teolozi, čekat će nas tek nakon smrti, na nebu. U našoj svakodnevici sreća se još osporava i ugrožava. Prije svega, ne možemo je posjedovati u smislu da je »čvrsto držimo«. Samo katkad možemo doživjeti stanje apsolutne sreće. U tim smo trenucima potpuno jedinstveni sa sobom i sa svim ljudima, sa svijetom i s krajnjom biti stvarnosti. U onom trenutku kad to doživimo, ne nedostaje nam ništa.

No već u idućem trenutku možda ćemo se opet 13

osjećati rastrganima jer nešto u našem životu krene krivim putem. I već se više ne osjećamo tako sretnima. Unatoč tome, onaj tko je iskusio sreću postao je snažniji. I onaj tko je u pravilu načistu sa sobom drukčije će se nositi s kritikom ili nesrećom ili udarcem sudbine nego onaj koji je sam sa sobom uvijek nezadovoljan. Ali ni on neće ostati u stanju blaženog sklada kad mu, primjerice, smrt otme neku dragu osobu. Takav udarac sudbine i njega će duboko uznemiriti.

Osjećat će se očajno nesretnim. Ali ako se ne zatvori tim osjećajima i othrva se tuzi, unatoč svemu, pa i kad doživi uspon i pad svog bića, osjetit će ipak osnovnu melodiju sreće. Katkad je druge melodije nadjačaju. Katkad nesklad natkrili harmoniju. Ali u tišini opet možemo doći u dodir s tom osnovnom melodijom sreće u našem srcu. I možemo živjeti u nadi da će ta osnovna melodija sreće sve više prodirati u sva područja našeg života i naše duše.

Iako intuitivno shvaćamo sreću – pitanje što je zapravo sreća u dubljem smislu predstavljalo je poticaj misliocima svih vremena. Tako je došlo do razlikovanja poimanja sreće kao nepredvidivog slučaja i poimanja sreće koja odgovara najdubljem čovjekovu unutarnjem određenju.

Također razlikujemo ugodnu sreću koju čovjek osjeća kada se izvana sve dobro odvija, kad je čovjek priznat i uspješan, i sreću koja izvire iznutra.

Ta sreća znači da je čovjek u suglasju sa sobom.

Ako je tako, to mi nije jednostavno »dano« nego uvijek ovisi i o tome radim li na sebi i jesam li odlučio da sebe bezuvjetno prihvatim i okanim 14

se iluzija za kojima sam do tada težio. Ta druga vrsta sreće izraz je životnog stava za koji se sam moram odlučiti i koji mi neće uvijek lako pasti.

Stoička filozofija smatra da čovjek postiže potpunu sreću ako se posve podredi Božjoj volji.

Prema Epiktetu, važnom predstavniku stoičke filozofije, koji je utjecao i na mnoge kasnije mislioce, čovjek mora naučiti voljeti sve ono što se dogodi. On piše: »Ne želi da se dogodi ono što bi ti htio, nego želi događaje kakvi se događaju, i vodit ćeš sretan život.« A na jednom drugom mjestu kaže: »Podigni konačno glavu kao čovjek oslobođen ropstva; usudi se podići pogled k Bogu i reći mu: Postupaj sa mnom odsada kako želiš; moje misli pripadaju tebi. Ja pripadam tebi. Ne odbijam ništa što se tebi čini dobrim; vodi me kamo hoćeš; odjeni me u ruho koje se tebi sviđa.« To zvuči vrlo lijepo. No malo je ljudi spremno odmah prihvatiti takav stav. Kršćanski autori koji slijede Epikteta smatraju da sretan postaje onaj čovjek koji se posve pouzda u Boga, koji se sjedini s njegovom voljom i u svemu što mu se dogodi prepoznaje Božju ljubav. Ali ni to se ne postiže lako. To je cilj duhovnog puta.

A put je uvijek nekakav proces. On štoviše nije uvijek određen samo najlakšom i najbržom etapom. Aktivni elementi vlastita truda i vježbe mogu se dakle posve povezati s tim elementom vlastita predanja. I samo rijetki će za sebe moći tvrditi da su u svakom slučaju potpuno sporazumni s onim što Bog od njih zahtijeva te da su stoga sretni, bez obzira na ono što se oko njih događa.

15

Trebam li tražiti sreću? Ili, kako sreća pronalazi mene? u svakom slučaju, mi možemo pridonijeti našoj sreći. Obično nam ona ne pada sama u krilo, ali naravno, zna nam se dogoditi sreća.

Grci to nazivaju »eutyche«. To znači: sudbina mi je namijenila dobro pa tako, recimo, dobijem na lotu. Ali taj oblik sreće Grci smatraju najmanje vrijednim. Istinska sreća jest u »eudamoniji«, u dobrom odnosu prema svom »daimonu«, prema unutarnjem duhovnom pratiocu, prema božanskoj jezgri koju svatko nosi u sebi. A na tom dobrom odnosu čovjek može raditi. Kroz kontemplaciju dolazimo u dodir sa svojom dušom, dakle s istinskom razinom u kojoj je Bog ostavio svoj trag u čovjeku.

Sreća je izraz ispunjenog života. Raditi na sreći, to zapravo znači: svjesno živjeti, živjeti sa svim osjetilima, upotrijebiti i svoju unutarnju snagu i predati se nekom zadatku ili nekom čovjeku. Ali čovjek ne može stvarati sreću tako da juri ne bi li na taj način rasporedio sklad sreće koja u mozgu potiče pozitivne emocije.

Ta sreća je samo trenutačni osjećaj koji ne traje. Ne postoje brze metode za postizanje sreće.

Sreća koja bi trebala trajati zahtijeva unutarnji stav. Prema Erazmu Roterdamskom, bit sreće 16

jest »željeti biti onaj koji jesi«. To nije neka prednost, to zahtijeva nutarnji rad. I zapravo znači: moram se odreći iluzija koje sam stvorio o sebi, iluzije da ću biti savršen, najveći, najinteligentniji, najuspješniji. Ali isto tako znači i da se ne mirim samo mučno s onim što jesam.

Više puta svjesno kažem »da« samome sebi.

Da, hoću biti ono što jesam. Zadovoljan sam sa sobom i svojim životom. Doista ne želim biti netko drugi. Stoga se više ne uspoređujem s drugima niti sam zavidan onima koji imaju više od mene. Ja sam ja. I cijelim ću srcem biti onaj koji jesam. A to zahtijeva promjenu stava. Nije to neki jeftin trik koji brzo djeluje.

Saznanje o nužnosti vlastitog stava stoji doista truda jer umanjuje naš divan osjećaj o vlastitoj vrijednosti kao i naše narcisoidne predodžbe o životu.

Danas mnogi savjetnici nude tečajeve, pa i pojedinačno praćenje, kako bi upozorili na precijenjenost novca, a sve s ciljem da usreće ljude.

Velika posjećenost takvih skupova kazuje nam nešto o ljudskim nadanjima i o potrebi za pomoći. Ipak ni najbolji voditelj ne može mi ponuditi recept za uspjeh. Put k sreći uvijek ovisi o meni. I ako nisam spreman odbaciti neke iluzije – naime, da je moj život savršen, da sam najbolji i da mi sve uspijeva – onda mi nikakvi tečajevi što obećavaju sreću neće pomoći. Put k sreći leži u meni. Samo pratitelj koji me podržava da bih došao u suglasje s vlastitim bićem može biti od pomoći na putu k cilju. Ali on mi ne može garantirati sreću.

17

Jesam li sretan – to uvijek ovisi o mojoj odluci. A k tome je na koncu potrebno i malo poniznosti, spremnosti da se pomirim sa svojom ograničenošću. Velike riječi o tome kako se osjeća sreća i prečesto samo vode u razočaranje ili u kratkoročnu euforiju koja će u otrežnjenju brzo splasnuti.

Sreću možemo tražiti potpuno svjesno i aktivno. Svaka je filozofija u konačnici bila potraga za srećom. Filozofi su uvijek iznova pokazivali putove kako možemo pronaći sreću. A ti nas putovi kao ljude do kraja izazivaju. Nužno je oboje: potreban je napor mišljenja o tome što je zapravo sreća. A potreban je i put vježbanja koji uvijek vodi preko susreta s vlastitom istinom kako bismo se mogli – ne uvijek, ali sve češće – osjećati sretnima.

Mnogi ljudi smatraju da oni uopće nisu tražili sreću već da je, suprotno, ona njih našla. To je uistinu moguće. Ali i to zahtijeva određeni unutarnji stav, stav otvorenosti i zahvalnosti.

Ako ono što mi dolazi izvana zahvalno primim, onda će me sreća često naći čak i ako je nisam tražio niti jurio za njom. Ali budući da živim u stanju zahvalnosti, ponajprije sam sposoban primijetiti sreću koja me traži, sa zahvalnošću uživati u njoj i postići unutarnje zadovoljstvo.

18

Je li zadovoljstvo najvažnije? izraz »zadovoljstvo« koristimo na razne načine. Kažemo da je neki čovjek zadovoljan ako je u sebi spokojan. To stanje sliči sreći: sporazuman sam sa sobom, pomiren sam sa sobom i sa svim suprotnostima u sebi. Ta vrsta zadovoljstva u tijesnoj je vezi sa zahvalnošću. Zahvalan sam za ono što imam i što jesam. U suglasju sam s onim tko me stvorio takvoga kakav jesam. I zahvalan sam mu za ono što od mene očekuje i čemu se nada.

Ali zadovoljstvo također može biti stanje u kojem se prebrzo zadovoljim. Tada je to stanje dovoljnosti, stanje samozadovoljnog čovjeka koji više ništa ne pripušta k sebi. To čovjeka vodi u ukočenost. Takvi samozadovoljni ljudi odbijaju svaku kritiku. Imamo osjećaj da takvi ljudi sve znaju bolje. Oni se ne mogu oduševiti ni za što i ne dozvoljavaju da se njihovo ponašanje ikada dovede u pitanje.

I konačno postoje ljudi koji se zadovoljavaju s postignutim jer nemaju hrabrosti ići dalje i vjerovati vlastitom pozivu ili snazi. To bi bila rezignacija koja nas ne usrećuje nego, dapače, vuče prema dnu. To bi značilo identificirati se, »zadovoljiti se s nesrećom«. Peter Handke opisao 19

je takvo stanje kod svoje majke, koja se gotovo fatalno predala svojoj duševnoj bijedi. Ljudi koji žive u takvoj rezignaciji, bez čežnje i nagona za promjenom, ograničavaju se na usku stvarnost koju poznaju. Oni su zaboravili diviti se i nadati se. I stoga nisu otvoreni prema veličini koju je Bog namijenio čovjeku – pa i u vremenima koja se, gledano izvana, ne čine baš sjajnim ni »ružičastim«.

20

Može li čovjek postati sretan ako mu život namijeni nešto loše? isus nam je u osam blaženstava pokazao osmostruki put k istinskoj sreći. On naučava da su blaženi oni ljudi koji su ožalošćeni, koji su proganjani, koji su siromašni i oni koji moraju trpjeti nepravdu. Dakle, put k istinskoj sreći ne mimoilazi negativna iskustva u našem životu.

Dapače, na Brdu blaženstava Isus govori o našem životu onakvom kakav jest i pokazuje nam put koji nas u realnosti našeg često opasnog svijeta ipak može dovesti k sreći. Želio bih navesti samo dva blaženstva koja to predočavaju. U drugom blaženstvu obećava Isus istinsku sreću onima koji tuguju. Život nije uvijek samo uspjeh i vanjska sreća. Gubimo drage ljude. I propuštamo mnoge šanse. Onaj tko ne žali za onim što je izgubio u životu, tome je duša otvrdnula. Istinsku radost osjeća samo onaj koji se prepušta i tuzi. Tko potiskuje sve negativne osjećaje tomu je uskraćena i radost.

To vrijedi i za naš odnos prema nama samima, odnos koji je tako važan za put k sreći: kad priznam vlastite nedostatke i slabosti i zbog njih žalim, tada u tom činu doživljavam Božju potporu. Bog mi pomaže da posredstvom svog nedostatka dođem u dodir s vlastitim bićem: 21

ono što ne mogu živjeti priziva se u činu žaljenja. Tako mi se ono propušteno približava s neke druge strane.

Još jedan drugi put pokazao nam je Grgur Nazijanski, grčki mistik iz 4. stoljeća. On Isusove riječi o blaženstvu koje čeka progonjene zbog pravednosti tumači u svjetlu sportskog natjecanja. Kad trčim s drugim sportašima, oni me gone kako bi me brže potjerali k cilju. Tajna života – tako smatra Grgur – leži dakle u tome da nam i neprijateljstvo i zlo, znači, bolest, potreba, smrt, mržnja i nečije neprijateljstvo, na koncu ne mogu naškoditi ako ih shvaćamo u svjetlu tog osmog blaženstva. I bolest nas može nagnati da pribjegnemo Bogu, našem konačnom cilju. Ni proganjanje što ga trpimo od zlih ljudi ne može nas udaljiti od istinske sreće koja nas očekuje na cilju našeg puta. To nije nikakva utjeha za neko buduće vrijeme. Zapravo nam to blaženstvo pokazuje put kako u stvarnom svijetu, unatoč prijetnjama i progonima, možemo pronaći sreću. Onaj tko govori o sreći, ne govori o zabavi i površnom zadovoljstvu. To nije jeftina i brza sreća u kojoj se vrtimo samo oko sebe i isključujemo sve negativnosti svijeta već sreća koja je moguća u stvarnosti onakvoj kakva jest.

22

Kako to da vjera zabranjuje toliko toga što nas zabavlja? religija želi čovjeku pokazati putove koji vode do trajne sreće. Ona polazi od toga da čovjek postaje sretan samo onda kad živi u suglasju sa svojim bićem i s Bogom. Mnogi su ljudi skloni brzom užitku. Ali mnogo toga što predstavlja kratkoročnu zabavu može na duge staze pokvariti i radost i zabavu. Čovjek se može i prisiliti da se uvijek zabavlja.

Njemačka riječ »Spaß« (zabava), potječe od talijanske riječi »spasso« i izvorno znači »razonoda«, »zabava«, »veselje«. Zabava nije isto što i radost. Radost širi čovjekovo srce i čini mu dobro. Zabava razonođuje i stoga na duže staze nema iscjeliteljsku funkciju. A pitanje je kako čovjek može pronaći istinsku radost. I upravo je to tema mnogih religija.

Doduše, u svim religijama postoje i tendencije da se na uživanje i spolnost gleda kao na nešto negativno. No to svakako ne odgovara biti židovske i kršćanske duhovnosti. Stari zavjet slavi uživanje u spolnom sjedinjenju muškarca i žene kao najveći dar koji je Bog poklonio ljudima. Rana je Crkva preuzela tu duhovnost koja prihvaća užitak. Ali utjecaj maniheizma, koji se protivi tjelesnim užicima, zasjenio je mnoge krš23

Kako Isusova poruka pridonosi razgovoru s drugim religijama? isusova poruka ljubavi i sućuti, milosrđa i spremnosti da se pomogne drugome slična je porukama utemeljitelja drugih velikih religija.

Crkveni oci u ljubavi prema neprijateljima vide ključnu Kristovu poruku koja se razlikuje od poruke drugih religija i filozofija. Ali i u drugim religijama zaista nalazimo znakove ljubavi prema neprijatelju. Ipak, Isus je na nov način pridao vrijednost ljubavi prema svim ljudima.

Ono što Isus govori o Bogu i ljudima u prvom redu ga ne razlikuje od utemeljitelja drugih religija nego ono što je kod njega zablistalo. U drugim religijama put od ljudi vodi k Bogu. Čovjek treba najprije ispuniti Božju volju ili se u molitvi i meditaciji otvoriti Bogu pa mu se onda Bog približi.

A ono što je novo i drukčije u kršćanstvu jest: u Isusu je Bog osobno došao k nama. On se s neba spustio k nama i podario nam božanski život. I Bog je u Isusu postao čovjekom, on je s nama živio i patio. Tog Isusa su njegovi protivnici razapeli na križ, a on je trećega dana uskrsnuo. Da je utemeljitelj religije raspet na križ – to je nešto jedinstveno. I u tome je iscjeliteljska i spasiteljska poruka: ne postoji ništa što se ne 164

može promijeniti. Nema tmine u koju ne dopire svjetlost, nema groba u kojem nema života, nema smrti koja ne vodi k uskrsnuću. U Isusovoj smrt na križu očituje se ljubav Božja, ljubav koja se odvažila doći na naš svijet i s okrutnosti svijeta umire i upravo na taj način ljubavlju ispunjava ovaj svijet na njegovu najtamnijem mjestu. To je očaravajuća poruka koju nalazim u Isusovoj smrti i uskrsnuću, a koju ne vidim u drugim religijama.

U dijalogu s drugim religijama danas je važno otkriti ono što je naše kako bismo bolje shvatili vlastiti kršćanski ili islamski ili budistički identitet. No ujedno je važno prepoznati i zajedničko. Isus nije samo spasitelj i Sin Božji. On je i učitelj mudrosti. Tako nam ga je opisao Matej, koji u sebi spaja mudrost istoka i zapada. Tako ga je opisao Luka u dijalogu s grčkom filozofijom: kao onoga koji vodi u život, kao voditelja u uspješan život. Pavao je opisao Isusa u dijalogu sa stoičkom filozofijom i s misterijskim kultovima koji su u ono doba oblikovali religiozni život na području Sredozemlja. Isus šalje učenike u svijet kako bi cijelom svijetu objavili Radosnu vijest o Bogu kao milosrdnom ocu. A prvi kršćani doživjeli su kao oslobođenje to što se spasenje koje im je najavio i donio Isus odnosi na sve ljude.

Kršćanska poruka oduvijek je bila otvorena za mudrost koju je pronašla u drugim kulturama i religijama. Isusovi učenici oblikovali su novu poruku, koju su objavljivali, uvijek slušajući mudrost koju su zatekli kod ljudi u različitim kulturama i religijama.

165

U dijalogu među religijama riječ je o iskustvu vlastitog identiteta, ali ujedno i o zadatku da religije zajednički razviju etos koji poštuje ovozemaljske vrijednosti što se cijene u svim religijama. Na taj način religije u praksi pridonose sve većem povezivanju među ljudima, uzajamnom poštovanju i razumijevanju među njima kako bi se omogućio trajni mir.

166

Je li mi potrebna Crkva da bih pronašao Boga? ponajprije, svaki čovjek mora sam potražiti Boga. Sam ga može i naći: u tišini, u meditaciji, u usamljenosti. Ali znamo i da postoji opasnost da zalutamo i svoje mišljenje postavimo kao apsolutno. Postoje mnogi samozvani gurui koji pričaju o svojim posebnim iskustvima i vezuju ljude za sebe. Doduše, traženje duhovnog zadatak je svakog pojedinca, ali mi nismo sami, potreban nam je i korektiv drugih. Potrebna nam je zajednica koja nas u tom traženju podržava. U tom pogledu potrebna nam je Crkva kao zajednica unutar koje tražimo Boga. Slaviti Boga mogu i sam, ali zajedničko slavljenje Boga ima svoju posebnu snagu. Isus je oko sebe okupio mnoštvo učenika.

Zajedno s njima je blagovao. Na Posljednjoj večeri, na kojoj je darovao sebe u kruhu i vinu, uputio ih je: »Činite to meni na spomen!« Čovjek ne može sam svetkovati. Za to mu je potrebno društvo. Tako je crkvena zajednica mjesto na kojem stječemo važna iskustva. U euharistiji doživljavamo Isusa, raspetoga i uskrsloga, u svojoj sredini.

Slavimo njegovu predanost križu, koja je postala vidljivom u darovima kruha i vina. Sudjelujemo u njegovu svladavanju smrti, u blagovanju se sjedinjujemo s njim i jedni s drugima.

167

Crkvu ne smijemo shvatiti kao apsolutnu.

Osjećamo da je i ona posve ljudska, s greškama i slabostima kakve ima svaka ljudska zajednica.

Ali uvjereni smo da u njoj susrećemo Krista i da nam ona pomaže kako bismo uvijek iznova tražili Boga. Vrlo često ćemo doživjeti da nas ona podržava i korigira kad pogriješimo. Pronaći Boga nešto je potpuno osobno. Moram ga sam pronaći. Ali Crkva mi može pomoći u traženju.

I ona može biti mjesto u kojem ću sresti Boga.

Naravno, može se dogoditi da mi Crkva sa svojim ljudskim slabostima i pogrešno predstavi Boga. Ali ja se pouzdajem u to da Bog stalno obnavlja Crkvu te da ona tako postaje mjesto na kojem tražim Boga, mjesto na kojem mogu uvijek iznova doživjeti Boga, u liturgiji, u sakramentima i na duhovnom putu na kojem profitiram od duhovnih iskustava mnogih koji su na taj put pošli prije mene.

168

Što je duhovni put i kamo on vodi? odvajkada su ljudi svoj život shvaćali kao put. Nije to samo put k većoj zrelosti. Shvaćali su svoj život kao putovanje k jednom cilju, k Bogu.

To je duhovni put. Pod time podrazumijevamo put kojim idemo u svoju nutrinu kako bi nam se srce što više ispunilo Duhom Božjim i kako bismo se promijenili. Duhovni put je put na kojem postajemo propusni za Duh, za Duh Isusa Krista. To je put pozornosti, tišine, kontemplacije, molitve i askeze. To su konkretna sredstva koja nas vode naprijed. U kršćanskoj tradiciji postoje različiti putovi a svi oni teže za istim ciljem: za otvorenošću prema Bogu i za preobrazbom po Duhu Božjem. Neki idu putem izrazito obilježenim liturgijskim zbivanjima, drugi traže put tišine i osame, dok neki idu putem ljubavi prema bližnjemu, a neki pak putem askeze i samodiscipline. Na tom je putu od presudne važnosti da se ne okupiram sobom i svojim napredovanjem nego da idem prema Bogu kao sve većoj stvarnosti i otvaram se za njegovu nepojmljivu ljubav.

Također je važno da taj put bude plodonosan u odnosu na svijet, da me vodi k ljudima.

Svaki čovjek na bilo koji način ide nekim duhovnim putem jer svatko na svom putu ima 169