Kana, kršćanska obiteljska revija, siječanj 2024.

UVODNIK

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina Broj Siječanj Cijena

LV 1/592 2024.

2,00 €

Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije Kršćanska sadašnjost Glavna urednica: Maja Petranović

Neka vaše srce bude otvoreno i, sve dok je Božja ljubav vaša želja, a njegova slava vaš naum, budite uvijek radosni i hrabri. Sv. Franjo Saleški Francois Corrignan, Otvorite svoje srce.

Duhovnost svetog Franje Saleškog

Uređuje: uredničko vijeće Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14 Za izdavača: Stjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 22,00 € Inozemstvo:Zainteresirane molimo da se jave na e-mail pretplata@ks.hr ili broj telefona 01 6349 044

Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

Siječanj 2024.

Dragi čitatelji, »Svake godine treba ponoviti dobre odluke« naslov je jednog poglavlja iz poznate Filotee svetoga Franje Saleškog, knjižice koju sam na samom početku nove godine dohvatila s polica vrijednog niza Bibliofilskih izdanja KS-a. Osim što evocira i naše novogodišnje odluke, spomenuti svetac, čiji se spomendan obilježava u siječnju, zaštitnik je katoličkih pisaca i novinara. Moleći njegov zagovor za našu Kanu na početku novog godišta, možemo biti zahvalni i za njegov duh i nauk. Ovaj crkveni naučitelj, propovjednik, pisac, biskup koji je u svoje vrijeme (16. st.) nastojao provoditi u djelo ideal Tridentskog koncila, bio je svojim duhovnim vodstvom ujedno i preteča Drugoga vatikanskog koncila. Što je to aktualno u njegovoj poruci nakon četiri stoljeća?

Vjerujem da smo svi ovih dana, barem površno, donosili neke odluke, od novih prehrambenih i sportskih režima do izbacivanja raznih loših navika. Nerijetko se pitamo i kako trebamo urediti svoj duhovni život, koju pobožnost uvesti u svoj dnevni ritam i kako ju uskladiti sa svojim konkretnim životnim okolnostima, vremenom i svijetom oko nas. Potaknut sličnim pitanjima u svoje doba, sv. Franjo Saleški piše Filotei (Filotea – Bogumila), zamišljenoj naslovnici, no obraća se zapravo svakom kršćaninu koji želi živjeti »bogoljubno«, te tako svjedoči ak-

tualnost svoje duhovnosti i danas. Upravo ono na čemu će inzistirati Drugi vatikanski koncil, sveti Franjo izražava brigom za posvećenje vremenitih stvari i svakodnevice, u skladu između života u svijetu i traženja kršćanskog savršenstva. Uči nas kako je važno da svatko u potpunosti živi svoju vjeru ondje gdje se nalazi, poziva nas da upoznamo i zavolimo naše vlastito vrijeme, da živimo svoje sada, jer sada jest trenutak u kojem se susrećemo s Bogom. Taj duh ugrađen je i u našu Kanu, zajedno s našim autorima nastojat ćemo i ove godine hoditi na putu kršćanskog savršenstva, promišljajući o stvarnosti ovdje i sada. Svi smo pozvani na svetost, tamo na mjestu gdje se nalazimo, iako ne trebamo svi kročiti istim putem, nego prema darovima koje primamo. Prava pobožnost potiče da svjedočimo životom u svom okruženju, u obitelji, politici, radnom mjestu i odnosima s drugima. Sv. Franjo Saleški podsjeća nas da sve što činimo, činimo po ljubavi jer ljubav otvara srce i čini nas sposobnim za velike stvari ali osjetljivim za male stvari, da nastojimo obične i redovne stvari činiti na izvanredan način.

Brzo ćemo shvatiti da to nije lako. Možda su nam već i božićne želje pomalo izblijedile!? No to nas ne treba obeshrabriti, već potaknuti da uvijek nastavljamo dalje, u poniznom pouzdanju u Božje milosrđe.

Urednica 3

PITANJE SADAŠNJEGA TRENUTKA

Koga i kako blago Papa Franjo tvrdi kako je Bog taj koji blagoslivlja, a mi ljudi smo za Boga važniji od svih grijeha koje možemo počiniti. Crkva je sakrament ljubavi, stoga, kada je i odnos čovjeka s Bogom nagrđen grijehom, čovjek smije tražiti blagoslov.

K

ardinal Victor Manuel Fernández, prefekt Dikasterija za nauk vjere, 18. 12. 2023. potpisao je Izjavu »Fiducia supplicans« koja je u mnogim crkvenim krugovima i među vjernicima izazvala mnoge oprečne stavove. Riječ je o izjavi koja želi pojasniti pastoralnu važnost blagoslova, a konkretnije predviđa mogućnost davanja blagoslova homoseksualnim osobama i istospolnim parovima, kao i osobama koje žive u neregularnim bračnim zajednicama. Iako se u Izjavi već na početku kaže kako se ona striktno drži službenog nauka Crkve, pogotovo nauka o braku kao trajne i neraskidive veze muškarca i žene koja je jedino sukladna biblijskom nauku o braku i otvorena za prenošenje života, u daljnjem tekstu postoje izričaji koji u mnogim ljudima izazivaju nedoumice i nerazumijevanje. Naime, radi se o tome smije li svećenik, na zahtjev osoba koje žive u istospolnim brakovima i u neregularnim bračnim zajednicama, podijeliti im blagoslov. U biti, mnogima se čini kao da se tu sugerira mogućnost različita postupanja u davanju blagoslova između načina što ga propisuje crkveni obrednik, koji točno određuje komu i kako valja udijeliti blagoslov, i pastoralnog načina podjele sakramenata koji nije sasvim u skladu s prethodnim načinom, ali bi bio opravdan pastoralnim potrebama o kojima odlučuje pojedini svećenik.

1. Pastoralni smisao blagoslova Izjava želi pružiti jedan inovativni pogled na smisao blagoslova, te uporno ponavlja kako želi uvidjeti mogućnost davanja blagoslova i izvan liturgijskih čina 4

u kojima se blagoslov inače daje. Drugim riječima, Izjava zagovara mogućnost davanja blagoslova istospolnim i neregularnim zajednicama, ali tako da se izbjegne bilo kakvo »legitimiranje« statusa takvih zajednica. To znači da se pri takvim blagoslovima ne bi smjele upotrebljavati molitve i obredi koji bi

Kada čovjek želi primiti blagoslov, nije nužno prije toga zahtijevati njegovu potpunu moralnu neporočnost, tvrdi Izjava. na bilo koji način mogli sugerirati da je riječ o potvrdi ispravnosti takvih zajednica ili o njihovu izjednačivanju s onime što su temeljne dimenzije kršćanskog braka. Naime, bilo kakav liturgijski način podjele sakramenata zahtijeva da ono što se blagoslivlja bude sukladno Božjoj volji i nauku Crkve, što ovdje nije slučaj. Međutim, Izjava jasno kaže kako ona ima namjeru »olakšati ljudima put k milosti«, što rigorozne norme često sprječavaju. Naime, kada čovjek želi primiti blagoslov, nije nužno prije toga zahtijevati njegovu potpunu moralnu neporočnost, tvrdi Izjava. Pročelnik Dikasterija pojašnjava: »Ovakve vrste blagoslova jednostavno su pastoralni kanali koji pomažu u izražavanju vjere ljudi, čak i ako su ti ljudi veliki grešnici, stoga, dajući ovaj blagoslov dvoje ljudi koji spontano istupe kako bi ga zatražili, netko može legitimno tražiti od Boga da im podari zdravlje, mir, blagostanje – stva-

ri koje svi tražimo i koje grešnik također može tražiti… Za one koji tekst čitaju spokojno i bez ideoloških predrasuda, jasno je da nema promjene u doktrini o braku i objektivnom vrednovanju spolnih radnji izvan jedinog [tipa] braka koji postoji - muško-ženskog, isključivog, neraskidivog, prirodno otvorenog za stvaranje novog života. Ali to nas ne sprječava da učinimo očinsku gestu bliskosti, inače možemo postati suci koji osuđuju s pijedestala.« 2. Pastoral milosrđa?

Jasno je da je ova Izjava nastala u duhu pontifikata pape Franje koji nastoji u cjelokupno crkveno djelovanje unijeti više duha milosrđa. Papa Franjo tvrdi kako je Bog taj koji blagoslivlja, a mi ljudi smo za Boga važniji od svih grijeha koje možemo počiniti. Crkva je sakrament ljubavi, stoga, kada je i odnos čovjeka s Bogom nagrđen grijehom, čovjek smije tražiti blagoslov. Poput Petra koji je u oluji pružio ruku Isusu kriknuvši: »Spasi me Gospodine.« U duh takvog pontifikata ulazi i pastoral malih koraka, kako sam Papa tvrdi: »Jedan maleni korak, usred ogromnih ljudskih ograničenja, može Bogu biti draži od života nekoga koji je izvanjski besprijekoran, jer ne nailazi na nikakve veće prepreke.« Taj pastoral milosrđa ne želi izgubiti nikoga tko želi ići putem spasenja. I takav je pastoral uvijek bio i jest potreban Crkvi. Ali je uvijek granica takvog pastorala bila ona koja je sakramente, pa i blagoslove, dijelila pod uvjetom da primatelj živi sukladno nauku Crkve. Ovdje kao da je ta granica u najmanju ruku izblijedjela.

Godina LV br. 1/592

slivljati?

3. Neke nedoumice Možemo se usuditi dati neki osvrt na svu ovu problematiku. Prva misao koja se nameće jest sljedeća: Živimo u svijetu i društvima u kojima svjedočimo o agresivnom nastupu tzv. rodne ideologije koja je našla podupiratelje i simpatizere u najvažnijim strukturama svjetske vlasti. Pod tim, »kišobranom« uporno smo bombardirani f loskulama kako su LGBT osobe tobože diskriminirane, njihove parade ponosa marširaju gradovima itd. Je li to bio pogodan trenutak za postavljanje pitanja njihova blagoslivljanja? Druga misao: Jedna stvar je »akademski«, na papiru, reći kako blagoslov nije legitimiranje statusa istospolnih brakova. Sasvim drugo je kako će dotični to shvatiti. Kada se pojavi par rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih i traži blagoslov prstenja, naravno da ćemo to prstenje blagosloviSiječanj 2024.

ti. Hoće li oni to shvatiti kao blagoslov braka? Ako kod blagoslova kuće uđemo u stan gdje živi istospolni par, hoće li naš blagoslov biti shvaćen kao blagoslov njihova »braka«? Izjava tvrdi da za davanje blagoslova onima koji žive u istospolnom braku nije nužan uvjet potpuna moralna neporočnost. Ali tu nije riječ samo o njihovu grijehu nego o životu u potpunoj suprotnosti s naukom Crkve o braku. Jedno je ako stoji na papiru da se takav blagoslov istospolnim zajednicama ne smije davati u kontekstu jednog obreda. Koliki pak ljudi znaju što čini jedan obred, što su blagoslovi, a što blagoslovine? Jednom riječju, postoje mnoge dvojbe, ne samo u teološkim krugovima nego i među običnim vjernicima koji itekako drže do ispravnoga crkvenog nauka i njegova poštivanja. Jasno da norme Crkvenog zakonika ili Katekizma moraju imati potporu

PIŠE: JOSIP GRBAC

u milosrdnom postupanju Crkve. Mogu čak postojati i iznimke u samom zakonu. Ali su te iznimke vrlo rijetke i nikada ne kompromitiraju izvorni nauk Crkve. Jasno je i to da jedan blagoslov koji je dodijeljen tim osobama neće kompromitirati nauk Crkve. Ali je sigurno da može biti »odskočna daska« za jednu neujednačenu praksu, što svakako ne ide u korist Crkve, vjere i pastorala. Konačno, sam pročelnik Dikasterija rekao je da ne postoji namjera izdati nikakav priručnik o tome kako će se svećenici u takvim situacijama ponašati. Znači li to da bismo se u budućnosti mogli suočiti sa sasvim različitim postupcima i da moramo zaključiti kako su svi oni »dobri«? Ostaje vjera da će Bog, koji često čini i piše i po neravnim linijama, znati prosvijetliti sve koji svojim pastoralnim djelovanjem žele isključivo biti vjerni Bogu i bliski ljudima.

5

PUTOPIS

Latvija (2) PIŠE: ANTONIJA PUTIĆ

Z

a posjet Rigi svakako pripremite kišobran jer su velike šanse da će vas uloviti kiša. Čak 40 posto dana u godini pada kiša. Stanovnici Rige već su naviknuli na kišne dane, nemaju mnogo prigovora na vrijeme, a, čim zasja sunce, svi su vani, neovisno o tome koliko su temperature niske. A zimi znaju biti uistinu niske, čak niže od 20 stupnjeva.

14

Možda je zato dolazak u ljetnim mjesecima ovamo najbolja opcija. Pogotovo ako želite pješice razgledati predivne secesijske zgrade koje ovom gradu daju neodoljivu privlačnost.

Mikhail Osipovich Eisenstein dobro je znano ime svim ljubiteljima secesije. Ovaj nevjerojatno plodonosan arhitekt i građevinski inženjer više od dvadeset godina živio je u Rigi, gdje je oblikovao mnoge zgrade, centralne ulice Staroga grada i sam kulturni život grada. Nakon što je diplomirao na Sankt Peterburg fakultetu preselio se u Rigu u kojoj je živio sve do

1917. U to vrijeme je Riga bila dio Ruskog Carstva, grad u razvoju i s velikim potrebama za stručnjacima svih vrsta. Seljenja diljem Ruskog Carstva nisu bila neuobičajena, pogotovo za visokoobrazovane ljude poput Eisensteina koji su često imali više šanse za uspjeh u manjim mjestima na rubnim dijelovima Carstva.

Godine 1897. oženio se Julijom Ivanovnom Koneckajom s kojom je dobio sina, slavnog redatelja Sergeja Mihajloviča Eisensteina autora filma »Oklopnjača Potemkin« iz 1925. godine. Supruga Julija je dolazila iz bogate trgovačke obitelji, Godina LV br. 1/592

Mikhail Eisenstein i njegove zgrade koje i danas oduševljavaju.

Dvadesetak je zgrada u gradu djelo slavnog umjetnika.

Gradonačelnik George Armitstead rođen je u Rigi 1847. godine u imućnoj britanskoj trgovačkoj obitelji, a njegov je ujak bio George Armitstead, 1. barun Armitstead. Gradonačelnik George Armitstead bio je čovjek široka znanja, diplomirao je na Politehničkom institutu u Rigi i stekao diplomu inženjera, usavršavao se na sveučilištima u Zürichu i Oxfordu. Radio je kao inženjer u Rusiji, a zatim se vratio u Rigu, gdje je njegova obitelj posjedovala mnoga imanja i tvornice. Ubrzo je postao važna osoba gradskog života, a uskoro i gradonačelnik. Blisko je surađivao s Mikhailom Eisensteinom.

Zajedno su proširili sustav željezničkih pruga, organizirali željezničku komunikaciju s glavnim gradovima Ruskog Carstva: Moskvom, Sankt Peterburgom, Varšavom i Vilniusom. Također je 1904. George Armistead usvojio novi skup pravila gradnje u Rigi, a jedno od pravila sugeriralo je da se četvrtina troškova izgradnje treba potrošiti na uređenje zgrade. To je dovelo do iznimno dekorativnog uređenje pročelja kuća kojima se i danas mnogi dive.

Ispred jedne od najdivnijih kuća u Rigi, onoj u Ulici Strēlnieku nalazi se i bista gradonačelnika čije se ime i danas spominje s mnogo poštovanja i zahvalnosti.

a upravo su to bogatstvo, kao i poznanstva, pomogli mladom arhitektu da se probije. U njihovu stanu u Rigi često su se održavale večere uz sudjelovanje važnih ljudi grada – umjetnika i zastupnika Gradskog vijeća Rige. Ta su druženja pomogla Eisensteinu da postane blizak mnogim visokopozicioniranim ljudima, što je pridonijelo rastu njegove karijere.

Eisenstein je, uz ruski, govorio i njemački i francuski, volio je povijest, književnost, slikarstvo. Svakodnevni hobiji Mikhaila Eisensteina uključivali su jahanje i tenis. Također, u krugu interesa biSiječanj 2024.

li su mu i opera i kazalište, a posebno ga je zanimala arheologija. Sve to spojio je u svoj arhitektonski stil koji i danas jednako oduševljava.

Grad i danas krasi više od 800 secesijskih građevina sačuvanih sve do danas, a upravo najljepše rad su slavnog arhitekta kojeg su odmila zvali i »ludi slastičar« jer je prvo izrađivao iznimno dekorativne nacrte pročelja svojih zgrada, a tek zatim bi radio raspored u samoj kući. Mnogi povjesničari navode kako je Eisenstein ostavio neizbrisiv trag u svim područjima kulture grada koji i danas čuva sta-

re zgrade, od kojih su mnoge još uvijek u vlasništvu istih obitelji za koje su i građene.

Latvijci su veliki zaljubljenici u umjetnost, posebice u balet i operu. Riga je važno kulturno središte zemlje, ali i cijele regije. Mnogi ugledni umjetnici dolaze u Latviju, a za Latvian National Opera and Balle uvijek se traže dodatne ulaznice. Imala sam priliku gledati otvaranje kazališne sezone uz balet »Labuđe jezero«. Predivna izvedba kojoj dodatnu čar daje zgrada izgrađena daven, 1863.godine. Iako je sama zgrada tijekom duge 15

PUTOPIS

Uz mnoge secesijske kuće u gradu vežu se i zanimljive legende i životne dogodovštine. Medu poznatijima je i ona o Mačjoj kući koju je projektirao arhitekt Friedrich Schefel, a sagrađena je 1909. Zgrada je bila u vlasništvu bogatoga latvijskog trgovca koji je zbog ljutnje zato što nije primljen u Veliki ceh na krov svoje zgrade postavio figure mačaka izražajna držanja. Repovi mačjih figura bili su okrenuti prema zgradi Velikog ceha izražavajući tako odnos vlasnika prema cehu u koji nije primljen.

Mačja kuća, izgrađena u stilu srednjovjekovnog dvorca, upotpunjena je bojama secesijske palete, unoseći šarenilo i romantiku u cijeli grad te dio sarkazma i na tornjićima kuće. Mačke su zahvaljujući toj kući postale prepoznatljiv motiv i na mnogim gradskim suvenirima.

povijest bila nekoliko puta jako oštećena vatrom, svaki put je ponovno obnovljena na radost mnogobrojne publike. U Latviji se održavaju i mnogobrojni festivali, posebno je popularan Latvian Song and Dance Festival, jedan od najvažnijih

amaterskih događaja na svijetu gdje se slavi tradicionalno pjevanje i ples. Zbog izuzetne važnosti ovaj je festival stavljen na UNESCO-ovu listu remek-djela usmene i nematerijalne baštine čovječanstva 2008. godine.

Motiv koji svi prepoznaju – spiralne stube u Muzeju secesije. Dovoljno je samo podignuti pogled gore.

Mihail Barišnikov smatra se jednim od najvećih baletnih plesača svih vremena.

Rođen je u Rigi, gdje je i krenuo u baletnu školu s devet godina, a s majkom je često odlazio u Latvijsko nacionalno kazalište, gdje je zavolio umjetnost od najranije dobi.

Iako je secesija jako zastupljena u gradskoj arhitekturi, u novije vrijeme rade se moderne zgrade poput Nacionalne knjižnice. Veliko nezadovoljstvo, ali i radost izazvala je izgradnja koja je uz mnogo komplikacija, kašnjenja i probijanje financijskih planova stajala više od 200 milijuna eura. Zgrada ima trinaest katova i visoka je šezdeset osam metara. Arhitekt knjižnice koja je otvorena 2014. godine istaknuti je latvijsko-američki arhitekt Gunnar Birkerts.

Često spominjem vremenske prilike i neprilike u gradovima u koje putujem. U nas je uobičajeno da, kada pada kiša – sve malo stane. Ne i u gradovima u kojima je kiša česta pojava. Jednostavno je vrijeme takvo i ljudi funkcioniraju jednako, neovisno o vremenu.

Kad krene baš veliki pljusak, najbolje je potražiti zaklon i pričekati da prođe. A onda nastaviti dalje po planu.

16

Godina LV br. 1/592

NA MREŽI

Ravnodušnost

PIŠE: SANI GILJA

Ravnodušnost, rezignacija i mlakost u mladih me plaše jer nisu naravni toj dobi.

M

oja mi ja nećakinja srednjoškolka prije nekoliko tjedana bila asistentica na župnoj katehezi namijenjenoj predškolcima i prvašićima. Divila sam se njezinu optimizmu i entuzijazmu dok je samouvjereno pokušavala ovladati skupinom svojeglavih mališana. Nakon što su je dobrano izmorili improvizirajući pravila igara i još hitrije odustajući od njih, prišla mi je i rezignirano rekla: »Ova današnja djeca… Ništa im nije po volji. U moje vrijeme nije bilo tako!« Dobnu razliku između moje nećakinje i malih katehizanata ne bih baš nazvala ‘generacijskim jazom’, no shvatila sam što želi reći. Nisam nostalgične naravi i doista me teško zateći kako žalim nad ‘dobrim, starim vremenima’. Ljubitelj sam istine, stoga me nećete čuti kako tvrdim da su djeca moje generacije bila ‘bolja’ od današnjih naraštaja. Promjene su sastavni dio čovjekova života i s tom sam činjenicom u posvemašnjem miru. Godine rada u školskom sustavu omogućuju mi iskustvenu retrospekciju na generacije mladih naraštaja koje se uistinu uvelike i umnogome razlikuju i od naraštaja ‘moga vremena’ i međusobno. Životni kontekst i standard, društveno ozračje, interesi, način komunikacije varijable su koje ih neminovno oblikuju bruseći ih na drugim mjestima od naraštaja koji su im prethodili. Nastojeći hoditi ukorak s njihovim potrebama i interesima, često premišljam, prilagođujem i mijenjam pristupe i metode nastojeći im približiti određene nastavne sadržaje. Katkad sebi više nalikujem na motivacijskog govornika, life coacha ili stand up komičara nego na ozbiljna vjerovjesnika, pa iznova s metode naglasak

Siječanj 2024.

prebacujem na sadržaj i tako ukrug.

Kada bih ipak morala izdvojiti jednu karakteristiku posljednjih generacija s kojom se teško hvatam ukoštac, odlučila bih se za ravnodušnost. Gorljivoj mladosti možda trebaju ‘uzde’ razbora i mudrosti starijih članova zajednice, no mladosti pripada pokretačka snaga i u društvenome smislu upravo je ona često nositelj snažnih promjena nabolje.

Ravnodušnost, rezignacija i mlakost u mladih me plaše jer nisu naravni toj dobi. Prve godine rada provela sam ulažući znatne napore u uspostavljanje radnog ozračja i poštivanje pravila međusobnog ophođenja i komunikacije u mnogim razredima. ‘Žonglirala’ sam sa sadržajima pouke i traženjima svojih vjeroučenika koja su često sezala preko granica nastavnih jedinica. Učenici su katkad otvoreno izražavali sumnju u vjerodostojnost crkvenog nauka ili su me pozivali na duhovno-intelektualne srazove na temu aktualnih društvenih zbivanja, no u tome nisam vidjela poteškoću, nego izazov za posvećeniji pristup njihovoj odgojnoj i obrazovnoj formaaciji. Posljednji su naraštaji mojih učenika vrlo kuturni, pristojni i disciplinirani. Zatvoreni su u svoje virtualne niše u kojima pronalaze zadovoljenje mnogih svojih psihosocijalnih potreba, a tijekom vremena koje moraju provesti offline ponašaju se poput uređajia na stand byu.

Ne dovode u pitanje autoritet nastavnika, niti im on nešto osobito znači.

Sadržaje pouka prihvaćaju

bez potrebe za njihovim dubljim propitivanjem, raspravom ili kritičkim osvrtom. Ne dotiču ih previše ni teme morala koje bi kod njihovih prethodnika redovito uzburkale duhove. Isus Krist im je jako drag, ali njegov ih nauk nije istinski oduševio, zahvatio i obuzeo.

Teško ih je očarati i zadiviti jer žive u transparentnom svijetu čiju stvarnost vide u svoj njegovoj raslojenost.

Raspolažu znanstvenim činjenicama i objašnjenjima koja istiskuju potrebu za otajstvenošću i ne ostavljaju previše mjesta transcendentnosti. Rasplamsati u njima gorljivost za kršćanskim životom doimalo bi se zadatkom unaprijed osuđenim na propast da u oklopima nedodirljivosti koje su na sebe navukli ipak ne vidim pukotine. Potreba za sigurnim ozračjem, za afirmacijom i doživljenošću, za prihvaćenošću, pripadnošću i zajedništvom te naposlijetku ponešto zapretana, ali prisutna empatija prema ugroženima poziv su na dijalog u kojima mi stariji smijemo preuzeti inicijativu. Svakomu od nas krštenika, bili vjeroučitelji i katehete ili imali koju drugu ulogu u Crkvi, dana je baklja evanđeoskog nauka. Potrudimo li se, pronaći ćemo ložišta na kojim će se, snagom Duha Svetoga zapaliti ona iskrica oduševljenja potrebna da se ravnodušnost naše mlade braće preobrazi i rasplamti i zagrije obamrle udove suvremenoga društva.

17

ZDRAVLJE

Reci mi što jedeš, reći ću ti tko si Hrana mora biti raznovrsna i dobro uravnotežena.

S

PIŠE: dr. IVO BELAN

vakog dana prosječna osoba unese 1,5 do 2,5 kilograma hrane u svoj želudac. Ta se hrana probavlja i resorbira kako bi osigurala hranjive tvari i energiju organizmu.

Zaista, ono što mi pojedemo uskoro postaje stvarni dio našeg tijela: to je naša krv, mišići i kosti. Šećer iz voća koji smo pojeli pronalazi svoj put do moždanih stanica, kalcij iz povrća ili mlijeka uskoro postaje sastavni dio naše kralježnice. Isto kao što će kvaliteta benzina koji ulijete u motor utjecati na vožnju vašeg automobila, tako će i vrsta hrane koju jedete utjecati na stanje i funkcioniranje vašeg organizma. Srčane bolesti, rak i moždani udar tri su najčešće »prirodne« ubojice.

Sve te bolesti imaju nešto zajedničko – one su u vezi s našom prehranom. Drugim riječima, vrsta hrane koju jedete ima i te kako veze s vašim šansama da ćete oboljeli od jedne ili od sviju tih »triju velikih«. Medicinska su istraživanja pokazala da pravilna prehrana može spriječiti ili čak utjecati na to da se te bolesti povuku. Religiozni pristup zdravlju kaže da je tijelo stvoreno s mudrošću i znanjem tako da je sposobno samo se održavati u zdravom slanju ako mu jednostavno dajemo ono što treba.

Koje su tjelesne hranjive potrebe? Ljudski organizam treba: bjelančevine, šećere, masti, vlaknaste komponente, vitamine, minerale i vodu. Sve to mora biti na raspolaganju u ispravnim razmjerima i u 60

obliku u kojemu ih tijelo može lako iskoristiti. Uz »civilizaciju« i »progres« ljudska se prehrana udaljila od tih ideala. Pretjeranosti ili nedostatci karakteriziraju prehranu modernog čovjeka. On često konzumira previše masnoća, bjelančevina, kalorija, a premalo vitamina, minerala, povrća, vlaknastih komponenata i vode. Povećanje učestalosti spomenutih bolesti u velikoj je mjeri uzrokovano tom prehrambenom neravnotežom. Što je krenulo loše? Zašto se nalazimo u tako neugodnoj situaciji? Većina ljudi jede radi zadovoljstva. Usredotočujemo se na konzumiranje one hrane koju volimo, a ne na onu koja je dobra i zdrava za naš organizam. Zaboravili smo da je primarni cilj konzumiranja – hranjivost hrane.

Pogubna ovisnost o nekim vrstama hrane Roditelji su često prvi krivci. Mnogi roditelji uporabljuju hranu za kažnjavanje ili nagrađivanje djece. Zbog toga mi u dječ-

joj osjetljivoj glavici stvaramo znanje da se hrana, posebno neke vrste hrane, može upotrijebiti za to da se »osjećamo dobro«.

Osim toga, postoji industrija hrane. To su ljudi koji se koriste reklamom i psihologijom uvjeravanja kako bi nas privukli da jedemo ono što oni prodaju, premda to može biti štetno za nas.

Jedna analiza reklama na američkoj televiziji, koje su bile prikazivane baš u vrijeme kada su djeca gledala crtane filmove, otkrila je da je oko 90 % reklama bilo za »fast food«. Na taj se način mladi programiraju da žele vrstu hrane koja je s hranjivoga stajališta nezdrava, Neznanje potrošača i pohlepnost trgovaca hranom doveli su do naših današnjih problema.

Pogubne ovisnosti o nekim vrstama hrane postale su čest problem u našemu društvu. Razumije se da trpimo posljedice. Postoji velika potreba da educiramo sebe i svoju djecu o temeljnim činjenicama u vezi s hranom. Zapravo, hrana je najveći ljudski lijek – hranjiv tijek, ali samo ako se s tim lijekom ispravno postupa.

Godina LV br. 1/592