Kana, kršćanska obiteljska revija, studeni 2023.

GODINA LIV STUDENI 2023. 11/590 2,00 €

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA PITANJE SADAŠNJEG TRENUTKA

SAMO PET STVARI

Krize sazrijevanja

Prvih trideset godina HBK-a

PIŠE: JOSIP GRBAC

PIŠE: ANTE JERKOVIĆ

ZAVRŠEN PRVI DIO SINODE O SINODALNOSTI

Crkva obuhvaća sve ljude i trpi sa svima PIŠE: ALDO SINKOVIĆ

RAT I MIR DUHOVNI VADEMEKUM

Izvanjsku ratnu zbilju najčešće ne možemo izbjeći: zlo nam, ratovi, dolaze od drugih ljudi. Bez naše volje.

U tom pogledu, poučna je teološka misao svetog Augustina i ključna odrednica njegove teorije »pravednog rata«: postizanje mira jedini je opravdani cilj rata. Nema alternative miru, ne prestaje isticati Augustin, ali samo ako je moguć. PIŠE: s. VERONIKA MILA POPIĆ izv. prof. dr. sc. Anto Barišić

Fra Željko Barbarić

Tomislav Janko Šagi-Bunić – svestrani genij kršćanske teološke misli

Zadatak terapeuta je olakšati osobi da ispriča svoju priču

KATEKIZAM DUHOVNOGA ŽIVOTA

» Pomrčina Boga u postmodernim društvima, kao i kriza temeljnih

ljudskih i moralnih vrijednosti čije su posljedice vidljive čak i unutar Crkve u pogledu zbrke oko božanski objavljene istine, gubitka

autentičnoga značenja liturgije i zamućivanja svećeničkoga identiteta, snažno su me nagnale na pisanje istinskoga katekizma duhovnoga života za sve vjernike.«

KATEKIZAM DUHOVNOGA ŽIVOTA AM DUHOVNOGA ŽIVOTA KATEKIZAM DUHO KATEKIZAM KATEKIZAM DUHOVNOGA DUHOVNOGA KATEKIZAM DUHOVNOGA KATEKIZAM DUHOVN ŽIVOTA ŽIVOTA KATEKIZAM DUHOV ŽIVOTA KATEKIZAM DUH EKIZAM DUHOVNOGA ŽIVOTA Uvez: tvrdi · Godina izdanja: 2023. · Format: 13,5 × 21,6 cm; 339 str. ·KATEKIZAM Biblioteka: Metanoja DUHOVN KIZAM DUHOVNOGA KATEKIZAM DUHOVNOGA KATEKIZAM DUHOVN ŽIVOTA ŽIVOTA IZAM DUHOVNOGA KATEKIZAM DUHOV ŽIVOTA KATEKIZAM DUHOVNOGA KATEKIZAM DUHOVNOGA KATEKIZAM DUHOVNO ŽIVOTA ŽIVOTA KATEKIZAM DUHOVN NOGA EKIZAM DUHOVNOGA ŽIVOTA ŽIVOTA KATEKIZAM DUHO KATEKIZAM DUHOVNOGA DUHOVNOGA ŽIVOTA VNOGAKATEKIZAM ŽIVOTA

UVODNIK

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina LIV Broj 11/590 Studeni 2023.

Cijena 2,00 €

Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Glavna urednica: Maja Petranović Uređuje: uredničko vijeće Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14 Za izdavača: S tjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 22,00 € Inozemstvo: Zainteresirane molimo da se jave na e-mail pretplata@ks.hr ili broj telefona 01 6349 044

asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

Studeni 2023.

Dragi čitatelji, studeni nam donosi nove teme, nova promišljanja raznih aktualnosti, u Crkvi­i u društvu, našoj vjerničkoj i ljudskoj svakodnevici. Tu su prije svega odrazi Biskupske sinode i Zaključaka koje je donijela, duh zajedništva koji je posvjedočila, a na svjetskoj sceni odjek ratova, tog surovog poraza ljudskosti na koji ne možemo i ne smijemo ostati imuni. Prisjetili smo se i nekih obljetnica, onih koji su nam i dalje svjetionici na putu te koji nam daju poticaj da se kao Crkva izgrađujemo na putu svetosti i kao takvi ugrađujemo u ovaj svijet sa svim svojim porazima.

Naglasili smo i 10. obljetnicu dokumenta Evangelii gaudium, apostolske pobudnice Pape Franje kojom se obraća svim kršćanskim vjernicima i poziva ih na novu etapu evangelizacije označenu radošću: »S Isusom Kristom radost se uvijek iznova rađa.«

U ovoj pobudnici Papa daje duboki osobni pečat naznačujući je programatskom i obraćajući se najprije Crkvi koju poziva da se otvori i »iziđe« iz svojih »sigurnih« prostora i uhodanih načina djelovanja te da se stavi u službu svijeta, posebice siromašnih i rubnih ljudi. Papa daje vrlo važne poticaje, naznačuje putove, korigira stavove i hrabro označuje moguće prepreke na putu Crkve prema njezinoj preobrazbi i evangelizacijskoj službi u suvremenom svijetu. Stoga, uz Kanu i teme koje vam donosimo, preporučam da, ako već niste, pročitate pobudnicu. Pomoći će nam u razumijevanju sinodalnih nastojanja te Papinih stavova i istupa vezanih uz ratne strahote i geopolitičke napetosti.

Nadopunit će i potkrijepiti navedene analize aktualnih događaja i tema te nas podsjetiti da smo svi, bez iznimke, pa tako i mi u našim sredinama i životima, ti koji smo pozvani biti evangelizatori.

Urednica

»Jasno je kako Isus ne želi da budemo knezovi koji s prijezirom gledaju one ispod sebe, već muškarci i žene iz naroda. To nije mišljenje jednog pape niti je jedna od mogućih pastoralnih opcija; to su upute koje daje Božja riječ i koje su tako jasne, izravne i očite da ne trebaju tumačenja koja bi im oduzela izazovnu snagu. Živimo ih sine glossa, bez komentara! Na taj ćemo način iskusiti misionarsku radost dijeljenja života s narodom vjernim Bogu nastojeći zapaliti plamen u srcu svijeta.«

(Papa Franjo, Evangelii gaudium, 271.)

3

SAMO PET STVARI

Prvih trideset go PIŠE: ANTE JERKOVIĆ

Pređi naši kano lavi, za krst časni biše boj, tko je sinak ovoj slavi, Kristu vjeran vijekom poj.

P. P.

6

1. BOG JE LJUBAV

2. DA ŽIVOT IMAJU

Hrvatska biskupska konferencija (HBK) utemeljena je 1993. godine, prije trideset godina. HBK trenutačno ima 19 aktivnih (nad)biskupa i 11 umirovljenih (nad)biskupa, a devetorica članova HBK-a pred nama su pošli u vječnost.

HBK je imala do sada petoricu predsjednika. Stoga ćemo, pišući ovaj mjesec Samo 5 stvari, promisliti o njihovim biskupskim geslima.

Prvi predsjednik HBK-a (1993. – 1997.) bio je sluga Božji Franjo Kuharić, kardinal i zagrebački nadbiskup.

Njegovo je biskupsko geslo bilo – Bog je ljubav. Temeljno je pitanje naša slika o Bogu. Ako Boga doživljavamo kao sudca ili policajca, onda ćemo se od njega skrivati, plašiti ga se ili izmotavati se pred njim. Ako ga doživljavamo kao nezahtjevnog jockera, onda ćemo drsko i obijesno tražiti da zadovoljava sve naše prohtjeve. Doživljavamo li ga kao simpatičan lik iz literature, onda će nam biti prigoda za opuštanje i zabavu. Ako ga doživljavamo kao znak prepoznavanja, onda ćemo naš odnos prema Bogu pretvoriti u folklor ili nacionalizam. Ako ga pak doživljavamo marketinški, onda će nam poslužiti da sebi zgrćemo blago ili da manipuliramo drugima.

Bog je ljubav. Prava slika o Bogu je prihvaćanje činjenice Božje ljubavi i odnosa ljubavi.

Kardinal i zagrebački nadbiskup Josip Bozanić bio je predsjednik HBK-a u dvama mandatima (1997. – 2007.).

Njegovo je biskupsko geslo – Da život imaju.

Isus govori da je došao na svijet zato da ljudi život imaju. I to ne život bilo kako i bilo koliko, nego da život žive u izobilju.

Kao što je izabranom narodu ponudio upute za život i rekao da se, prihvaćajući ih ili odbacujući, opredjeljuju za život ili za smrt, tako je, u punini vremena, Isus došao na svijet da nam svojom riječju i primjerom posvjedoči vrijednost života i njegovu ljepotu.

I da nas upozori na tragičnu stranu opredjeljenja za smrt.

Mi kršćani pozvani smo, nakon što napravimo osobno temeljno opredjeljenje, biti svjedoci života.

Svjedoci da onaj tko se opredijeli za život prema Božjoj volji doista živi život u punom bogatstvu, sreći i izobilju. Ali, jednako tako, pozvani smo dizati svoj glas protiv civilizacije smrti koja je sveprisutna u našemu vremenu. Kršćani su dužni biti svjedoci i promicatelji civilizacije života.

Godina LIV br. 11/590

dina HBK-a 3. NADOM I RADOM Đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić bio je treći predsjednik HBK-a (2007. – 2012.). Njegovo je biskupsko geslo – Nadom i radom.

Nada i rad zapravo su sinonimi za dva odnosa koja svaki čovjek treba uspostaviti.

Odnos prema Bogu i odnos prema svijetu. Nada koja nas uvjerava da ima smisla potiče nas da prionemo radu vjerujući da Bog blagoslivlja i nagrađuje iskrena nastojanja. A rad nas odgaja za produbljivanje nade da nakon posla na ovoj zemlji, kada se susretnemo s Božanskim Poslodavcem, zavrijedimo primiti plaću za svoj trud.

Poznata je mudrost da je bolje upaliti i najmanje svjetlo nego proklinjati mrak. Ako je svuda oko nas mrak očaja i nerada, bilo bi besmisleno kukati nad stanjem stvari i tratiti dragocjeno vrijeme u jalovim kuknjavama. Možemo zapaliti malo svjetlo vlastite nade i vedrine.

Možemo zapaliti malo svjetlo vlastita poštenja, marljivosti, odgovornosti i predanosti. I ne samo da ćemo početi pobjeđivati tamu nego ćemo vidjeti mnoštvo svjetala koja tinjaju pokraj nas, želeći se skupiti i buknuti neugasivim plamenom.

4. JEDINSTVO, SLOBODA, LJUBAV

Zadarski nadbiskup Želimir Puljić četvrti je predsjednik HBK-a (2012. – 2022.). Njegovo biskupsko geslo glasi – Jedinstvo, sloboda, ljubav.

U stvarima koje su bitne istine vjere od svih se vjernika zahtijeva jedinstvo. Potrebno je dakle ono što je bitno prihvatiti kao bitno i neupitno. To Crkvu kao zajednicu, ali i svakoga pojedinoga od nas, prije svega potiče na jasno razlikovanje bitnih i manje bitnih stvari naše vjere. Potiče nas da neprestano pročišćujemo bitne istine vjere od taloga prostora i vremena te da ne dopustimo nevažnomu da postane važno. Druga riječ, sloboda, zapravo omogućuje bogatstvo kršćanstva. Sloboda je neiscrpna mogućnost. Jer svaki je čovjek poseban i svaki može u svojemu jedinstvenom životu na jedinstven način živjeti istu vjeru u Boga Isusa Krista. No ono što najviše veseli u kršćanstvu jest ljubav. U jedinstvu ljubav međusobnog pomaganja, međusobnog podržavanja na putu ustrajnosti. U slobodi ljubav međusobnog poštovanja, međusobnog obogaćivanja beskrajnošću nadahnuća Duha i pojavnosti življenja iz vjere.

5. U TEBE SE, GOSPODINE, UZDAM Sadašnji predsjednik HBK-a zagrebački je nadbiskup Dražen Kutleša.

Njegovo biskupsko geslo je – U tebe se, Gospodine, uzdam.

Dakako, to nas geslo podsjeća na svetoga čovjeka Alojzija Stepinca i njegov primjer koji nam je ostavio.

Zato, razmišljajući o prvih trideset godina HBK-a ne smijemo se zadržati samo na tih trideset godina nego nam valja zaći dublje u povijest kako bismo se nadahnjivali na životima mnogih svetih i zaslužnih biskupa, ali i ostalih članova Crkve.

Jednako kao što naše misli idu i izvan granica Republike Hrvatske pa u svoje molitve uključujemo i Biskupsku konferenciju Bosne i Hercegovine, kao i biskupe onih biskupija koje su hrvatske, premda ne i u Hrvatskoj.

Možda, kad god bude prigode promisliti o biskupskim geslima svih sadašnjih i bivših članova HBK-a, kao i o geslima biskupa po svijetu koji su Hrvati. Za sada ćemo svoje razmišljanje zaključiti ujedinjujući gesla petorice predsjednika HBK-a u molitvu: Uzdajući se u Gospodina, koji je došao da život imamo, valja nam nadom i radom živjeti jedinstvo i slobodu, a ponajviše ljubav, jer Bog je ljubav.

Daj, Bože, da biskupi svojom riječju i osobito svojim primjerom savršeno izvršavaju sve dužnosti koje su im naložene.

P. K. Studeni 2023.

7

USPOMENA NA TOMISLAVA JANKA ŠAGI - BUNIĆA

Sjećanje na Dragog Svećenika PIŠE: MARTINA KOLAR BILLEGE

P

otkraj devedesetih godina prošloga stoljeća, kako bi autor priloženoga teksta rekao – na pragu trećeg tisućljeća – jesenskoga dana, u dnevnoj sobi samostana franjevaca kapucina u Dubravi, našla sam se, kao i često prije i poslije, u opuštenom razgovoru s našim Dragim Svećenikom, nesvjesna još kolika je to vrijednost. Pater Toma, kako smo ga zvali, stajao je uz balkonska vrata oslonjen o svoj štap, pogleda usmjerena prema meni (ili prema kućnoj biblioteci iza mojih leđa). Toga je dana, u neformalnom susretu s nama suradnicima i ministrantima koji smo se ondje zatekli, podijelio svoju zebnju zbog bogopsovke. Nije to bilo prvi put da govori o toj temi, ali je tada vrlo ozbiljno rekao kako bismo trebali nešto poduzeti. Zaključio je kako je vrijeme da počnemo upozoravati bogopsovače.

Bila sam mlada studentica, baš sam slušala neke kolegije iz područja psihologije, pa mi je valjda na temelju netom stečenoga znanja palo napamet da kažem otprilike ovako: Nekad je teško nekoga na to upozoriti jer je stariji od nas ili ga ne poznajemo, ali bi možda bilo dovoljno reći »joj«. Pamtim pogled Dragog Svećenika i njegove riječi: »Hrvatski joj!« Nakon nekoliko dana na istome mjestu, pater Toma mi je u novom susretu pružio papir na kojem je pisaćim strojem napisan tekst, ovdje priložen, s naslovom »HRVATSKI JOJ« NA PRAGU 26

TREĆEG TISUĆLJEĆA. »Kneginjice, izvolite!« – rekao je.

Ne znam je li tekst igdje objavljen.

Vjerujem da jest, ali nemam saznanja o tome. No sačuvan je, preklopljen u mom tadašnjem indeksu, original rukopisa pružen rukom Dragog Svećenika u moju ruku.

I sada, gotovo četvrt stoljeća poslije, živo se sjećam kuće u zagrebačkoj Dubravi u kojoj je bila kapela sv.

Leopolda Bogdana Mandića i samostan franjevaca kapucina sve do izgradnje velike župne crkve. Susrete župnih suradnika i ministranata iznimno su obogatili naši svećenici Stjepan Bergovec (tada župnik), Ivan Čavlek (gvardijan), Tomislav Janko Šagi-Bunić i Zdenko Tenšek. Svi su sada pokojni. Navodim ih abecednim redom jer svatko od njih zaslužuje prvo mjesto na popisu, što zbog svojih funkcija, što zbog svojih djela, što samo zbog toga što su svojim zvanjem i djelovanjem u toj (ne maloj) župi privlačili velik broj mladih i ostavili svoj dubok trag. Znajući osnovne činjenice o teološkom i profesorskom djelovanju Šagi-Bunića i Tenšeka, ipak ne mogu pisati o njihovim formalnim ulogama i činjeničnom stanju – tko je od koje godine živio u tom samostanu, tko je obavljao koju funkciju, ali to su svećenici koji su u tom razdoblju u našoj kapelici

(u sklopu Župe sv. Mihaela) bitno obilježili naše odrastanje i, rekla bih, rast. Tomislav Janko Šagi-Bunić i Tomislav Zdenko Tenšek, teolozi, sveučilišni profesori i obojica dekani, zasluženo su opisani u vrsnim djelima, znanstvenim radovima i knjigama. No ova crtica ne pretendira biti dijelom toga korpusa. Ona govori ponajprije o sjećanju na Šagija, na patera Tomu – drukčije ga tada nismo znali zvati.

Nakon dosta godina, sa znanjem i iskustvom stečenim tijekom četvrt stoljeća, upoznala sam i znanstvenu stranu Tomislava Janka Šagi-Bunića, čitala sam dvije njegove knjige: Ali drugog puta nema… i Motriti lice Očevo, ali neka mi čitatelji ne zamjere na ovako osobnom pristupu Autoru i njegovu tekstu koji je u prilogu.

Taj osobni suodnos ostavio je najsnažniji trag. Sjećanja na tog velikana ponajprije sadržavaju sliku njegove skrušenosti i usredotočenosti tijekom služenja svete mise, njegove skromnosti u svakodnevnom hodu i njegove poruke Mt 25, 40 izvezene žutim koncem na crnoj majici.

Pater Tomine blage i odrješite riječi, u susretu ili u propovijedi, ostaju čvrsto zabilježene i poticajne. Unatoč prisnom oslovljavanju, prilazili smo mu s poštovanjem, možda čak i s nesigurnošću jer nismo mogli vjerovati da taj čovjek s tolikom pameću i produhovljenošću prihvaća naše društvo i da čak ozbiljno sluša naše polupromišljene iskaze te im pridaje važnost.

Ovaj original njegova teksta, uspomena koja je probudila sjećanje, podsjetio me na to da riječi i djela ljudi u nama ostavljaju trajan trag. Zadržat ću preostala sjećanja na susrete s Dragim Svećenikom jer bez potkrepljujuće memorabilije ta sjećanja zvuče banalno i ne mogu biti opisana bez konteksta – vremena i suodnosa.

Godina LIV br. 11/590

»HRVATSKI JOJ« NA PRAGU TREĆEG TISUĆLJEĆA

T

reba nešto hitno poduzeti protiv bogopsovke u našem hrvatskom narodu. Sada, odmah, unutar ovih posljednjih mjeseci pretpripreme za proslavu velikog Jubileja dvijetisućite godine kršćanstva.

Ta mi je misao bljesnula u svijesti u predvečerje ovogodišnjeg blagdana sv. Mihaela arkanđela (28. 9.). Razmišljao sam o tome što poručuje samo ime Mihael, ime koje svetopisamska tradicija daje najvišem čisto duhovnom stvorenju. »Tko je kao Bog?!?« Doista, nitko se ne može mjeriti, pa čak ni uspoređivati s Bogom.

Njegovo je ime nepovredivo, njegova svetost i slava nadilazi sve što čovjek može reći, pa čak i zamisliti.

A ipak moj hrvatski narod tako često i neoprostivo blati to Ime! Hrvatski narod, ili samo neki pojedinci u hrvatskom narodu?

Reče mi jedan prijatelj: »Naš narod užasno psuje, ali mnogi kod toga nisu svjesni što izgovaraju, pa im onda svaka bogopsovka nije smrtni grijeh.« Obrecnuo sam se na njega: »Hoćeš li time reći da je bogopsovka dio naše hrvatske nacionalne svijesti ili kaniš tvrditi da postoji nešto kao ‘nacionalna podsvijest’ ili čak ‘nacionalna besvijest’? Ima li netko tko je odgovoran ako je bogopsovka kod nas Hrvata postala nekako kao strašan element naše nacionalne identifikacije?« Naši su biskupi u svojoj poslanici »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata« godine 1976. pisali ovako: »Osobito je gorka i strahotna stvarnost našega hrvatskog kršćanstva, s kojom se već dugo suočavamo kao s čudovišnom i za kršćansko srce takoreći neshvatljivom rak-ranom u hrvatskom narodu: griješan običaj pogrStudeni 2023.

đivanja imena Božjega i svih kršćanskih svetinja, što je velikom broju naših ljudi ušlo u krv tako da često više i ne znaju što govore.« Zlo je u međuvremenu postalo još gore, kroz ovih dvadeset godina. Kad se danas toliko govori o zagađenju prirode, ne bismo li mi Hrvati trebali postati istinski svjesni zagađenosti našega hrvatskog jezika? Ne bi li hitno trebalo sve poduzeti da se taj besvjesni elemenat naše hrvatske jezične svijesti očisti, iskorijeni, iščupa iz našeg uzajamnog komuniciranja? Istina je da »krivnja nije zajednička« ako netko kraj tebe psuje, a ti ne psuješ (usp. sv. Augustin, Epistula 98,2). Ali, kako bi se moglo dogoditi da to tebe odmah ne zaboli, da ti srce ne uzdrhti i da te u duši ne zazebe? Kako da ne protrneš kad se u tvojoj duhovnoj sredini prolomi takva užasna uvreda protiv tvojega Oca nebeskoga?

Zar nije tvoja osobna dužnost da upozoriš na užas koji se pred tobom dogodio?

Zaista, u ovim mjesecima, kad treba požaliti što ne valja u našoj hrvatskoj povijesti i u našoj sadašnjosti, treba nešto poduzeti da se svi uspijemo odijeliti od te hrvatske psovačke prošlosti.

Ali, što učiniti?

Biskupi u spomenutoj poslanici »Trinaest stoljeća« konstatiraju: »Koliko je kod nas izgovoreno propovijedi protiv bogopsovke, koliko napisano članaka i brošura, koliko organizirano propagandnih pothvata, a ipak se to zlo nije iskorijenilo, nego se dobiva dojam da ono neprekidno buja« (Trinaest stoljeća br. 26). Dvadeset je godina odonda prošlo. Što reći sada? Ne treba zanemariti takve oblike borbe protiv psovke, ali je očito da treba iznaći nešto učinkovi-

tije, dublje, plodonosnije! Biskupi su tada predložili: »Svaki bi prijatelj trebao možda ove godine za prijatelja bogopsovača biti nekakva fina i osjetljiva budilica!« (isto mjesto).

U Duhu Svetom predlažem da odmah svi krenemo s novim pothvatom koji bismo mogli nazvati »hrvatski joj«. Može se, dakako, reći i »hrvatski jao!« ili »hrvatski ajme!«. Rekao sam »hrvatski joj«, jer bi trebalo odmah početi od hrvatskog Zagreba! Riječ je o tome: kada god začuješ kraj sebe bogopsovku i psovku Bogorodice ili koje god kršćanske svetinje, ti odmah poluglasno (glasno?) usklikni: »Joj!«. U tvom glasu neka ne bude srdžbe ni mržnje, ali neka se čuje tvoja bol! Tako ćeš postati prava »budilica« besvjesnog svoga brata! Možda ćeš ga probuditi na pokajanje, učiniti osjetljivim za svetost Božju i brigu narodnu. Možda će uskoro i sam, kad zausti da izgovori psovku, odjednom radije uskliknuti »joj«, i psovka neće izići preko njegovih ustiju!

Kakve li sreće i ljepote ako sutra, umjesto psovke, na ulici budemo mogli čuti samo »hrvatski joj«, i tako uspijemo prepoznati pravog hrvatskog katolika koji se istinski obratio Bogu, Ocu našemu!

Reče mi prijatelj: »A što ako se sada počne događati da u zagrebačkom tramvaju, kad netko zapsuje, cijelim tramvajem najedanput zabruji: ‘Joooj!’?« Uzradovalo mi se srce: »To bi bilo divno!

Zamisli, sav narod izgovara bol nad nesrećom koja nam se dogodila psovkom!« Nema u tom našem »joju« ni srdžbe ni mržnje ni prijetnje; samo ljubav prema tom našem bratu kojem se omakla psovka, ljubav prema našem narodu i našem jeziku. Ljubav prema Bogu, Ocu našemu, od kojega očekujemo svako dobro, a čije sveto Ime tako javno i s ljubavlju častimo!

Tomislav Šagi-Bunić 27

U SPOMEN: FRA BONO Z. ŠAGI (1932. – 2020.)

Doprinos fra Bone Zvonimira socijalnog poduzetništva Ako nam je Bog dao više sposobnosti, ako nam je Bog dao više mogućnosti, bolje okolnosti, uvjete da možemo nešto više privrijediti, nemojmo to držati samo za sebe nego dajmo svoja dobra u takav opticaj da i drugi mogu naći zaposlenje i da mogu od toga živjeti.

Fra Bono Zvonimir Šagi

F

ra Bono Zvonimir Šagi bio je desetljećima jedan od vodećih zagovaratelja i promicatelja kršćanskog humanizma. On se nije posebno bavio poduzetništvom, u njegovu su fokusu bili: poslijekoncilska obnova, društveni dijalog i nova evangelizacija, socijalno-etička odgovornost vjernika u društvu i pastoral duhovnosti u svoj njegovoj složenosti. Kao zagovaratelj kršćanske aktualnosti, analitičar i teolog, on je ipak promišljao političke i ekonomske sastavnice koje određuju socijalno poduzetništvo. Zbog toga se doprinos fra Bone Zvonimira Šagija u promišljanju socijalnog poduzetništva nikako ne može osporiti, niti se smije zanemariti. Što je socijalno poduzetništvo?

Socijalno je poduzetništvo aktualan predmet proučavanja i praktičnoga djelovanja širom svijeta, pa su dostupne i brojne definicije koje naglašavaju inovativnost, moralne vrijednosti i društvenu odgovornost. Prema riječima Bil­la Draytona, socijalnog poduzetnika, autora i osnivača neprofitne organizacije za promicanje socijalnog poduzetništva Ashoka: Kad god društvo zapne ili ima priliku iskoristiti novu priliku, potreban mu je poduzetnik koji će vidjeti priliku i zatim iskoristiti viziju u realističnu ideju, a zatim u stvarnost i onda, zapravo, u novi obrazac u cijelom društvu. Takvo poduzetničko vodstvo potrebno nam je u obrazovanju i ljudskim pravima barem onoliko koliko nam je potrebno u komunikacijama i hotelima. Ovo je posao društvenih poduzetnika. Novinar i pisac David 36

Bornstein, definirajući socijalno poduzetništvo, kaže: Ono što su poslovni poduzetnici za ekonomiju, društveni poduzetnici su za društvene promjene. Prema definiciji američkog profesora Grega Deesa, oca edukacije o socijalnom poduzetništvu: »Socijalni poduzetnici su ‘posebna vrsta’ vođa.« Socijalni poduzetnici se ne mogu definirati u jednoj rečenici. Svaki dan mijenjaju svijet na različite načine«.

Socijalne poduzetnike bitno određuju dvije sastavnice njihova pothvata: (1) odabir djelatnosti koja mora biti utemeljena na državnim zakonima i (2) način odvijanja poslovnih procesa koji ne smiju štetiti prirodnom okružju, niti smiju dovoditi u pitanje dostojanstvo radnika.

Obje sastavnice trebaju biti usklađene s etičkim načelima. Budući da je socijalno poduzetništvo vezano uz povećanu brigu o etičkim načelima, normalno je postaviti pitanje u kojim etičkim standardima socijalni poduzetnik pronalazi uporište.

Moguće je utvrditi da su to etički standardi korporativne društvene odgovornosti i socijalni nauk Crkve.

Potraga za socijalnim poduzetništvom u opusu fra Bone Zvonimira Šagija U potrazi za odgovorima na pitanja aktualnoga trenutka Bono Zvonimir Šagi promišljao je ulogu vjernika i ulogu Crkve u svakodnevnom životu. Zbog toga je, osim pastoralnih tema, ulazio i u razmatranja politike, praktičnoga djelovanja vjernika, pa tako i u pitanja vezana uz ekonomiju i poduzetničke pothvate. Za njega su uvijek bili otvoreni problemi po-

duzetničkog djelovanja na etičkim načelima, a posebno u svjetlu katoličke etike: No Crkva i kršćani su dužni aktivno pridonositi moralnom standardu društva i mijenjati svijet prema vječnim načelima etike istine i pravde koja se fundira u Bogu, punom ljubavi prema svakom čovjeku.

Ekonomija je element izgradnje i humanizacije svijeta, sredstvo u službi čovjeka i njegova razvoja, a bogatstvo je popratna pojava ekonomskih aktivnosti koje počivaju na slobodi privatnog vlasništva i na slobodi djelovanja. Jedino ograničenje pritom je u načinu uporabe materijalnih dobara koja se moraju rabiti za opće dobro: Samo pravedno stečeno bogatstvo zaslužuje poštovanje. Sada je vrijeme da se bogati odgajaju u humanosti i socijalnom razmišljaGodina LIV br. 11/590

Šagija promicanju nju – i u odnosu na svoje radnike i u odnosu na ugrožene kategorije drugih sugrađana.

Svojim bogatstvom oni najviše mogu pridonijeti zajedničkom dobru.

Bogatstvo, kapital mora biti u službi čovjeka, inače je nepravedno. Ovdje nije govor protiv brige da se povećaju materijalna dobra – bogatstvo, nego kako bogatstvo staviti u socijalnu funkciju, da bude na dobro i drugih. Pitanje: smije li netko ići za tim da steče bogatstvo? Smije, ali ga mora upotrijebiti i na dobro drugih oko sebe. … Kako? Da dade svoj kapital u takav opticaj da ljudi imaju posao i da mogu živjeti dostojanstveno od svoga rada.

Socijalni nauk Crkve nastao je prije nešto više od stotinu godina, kao formalan i ozbiljan interes Crkve za sudbinu brojnih siromašnih slojeva u svim zemljama, bez obzira na stupanj njihova gospodarskog ili političkog razvitka. Enciklika Lava XIII. Rerum novarum (Nove stvari) iz 1891. godine, pravi je početak katoličke socijalne misli jer uočava velike promjene i »nove stvari« koje nastaju među narodima, a napose ističe prelazak aktualnoga društvenog razmatranja s političkog na gospodarsko područje. Otada do danas teorijska misao o etičkim socijalnim načelima dopunjena je praktičnim crkvenim djelovanjem, a Bono Zvonimir Šagi iznosi vrlo precizno mišljenje o tome: No, samo poznavanje socijalnog nauka, očito, nije sve što se danas traži. Sasvim je druga stvar, i mnogo zahtjevnija, znati na temelju tih načela rasuđivati konkretne društvene situacije, uviđati gdje i kako se kršćani mogu ili trebaju angažirati i kako artikulirati smjernice za praksu; kako stvoriti etičko-orijentacijski okvir za formiranje socijalno pravednijeg društva. Očito je, svakako, da socijalni nauk mora poticati pravilnu etičku analizu konkretnih društvenih situacija, politike i društvenih struktura. Ako bi se to izbjegavalo ne Studeni 2023.

bi bilo utjecaja na društvene procese. Vjernici-laici prvi su to dužni shvatiti. Zato nije dovoljno znati socijalna načela, treba i tražiti put njihova ostvarenja.

Razumljivo je da put ostvarenja etičkih načela u praksi najviše dolazi do izražaja u ekonomskim, tj. poslovnim aktivnostima koje provode kršćani-laici od kojih se očekuje da u politici i gospodarstvu, tj. u društvenim strukturama primjenom kršćanskih načela pridonose afirmaciji socijalnog poduzetništva. O tome postoji još preciznije promišljanje: Ako nam je Bog dao više sposobnosti, ako nam je Bog dao više mogućnosti, bolje okolnosti, uvjete da možemo nešto više privrijediti, nemojmo to drža-

»Dužni smo pomoći da se prilike, gospodarske i druge, tako urede da bi svi mogli od svoga rada živjeti u dostojanstvu i sigurnosti.« ti samo za sebe nego dajmo svoja dobra u takav opticaj da i drugi mogu naći zaposlenje i da mogu od toga živjeti. Dužni smo pomoći da se prilike, gospodarske i druge, tako urede da bi svi mogli od svoga rada živjeti u dostojanstvu i sigurnosti.

Na ovome mjestu Bono Zvonimir Šagi pojašnjava važnu tezu iz crkvenog socijalnog nauka koji pred slobodu privatnog vlasništva ipak postavlja jedno ograničenje, a to je njegova uporaba za opće dobro. Šagi precizno navodi vrijednosti za koje bi se pojedinci, motivirani kršćanskom savješću, morali zalagati u svakodnevnom praktičnom djelovanju (obrana demokracije, političke slobode i političkog pluralizma; pravedni odnosi među narodima; jednako pravo i malih naroda na vlastitu državu, kulturu, jezik itd., prava nacionalnih manjina; stvaranje socijalne društvene strukture; svetost i ne-

PIŠE: MARIJAN CINGULA

povredivost života; vjerske slobode; respekt siromašnih; solidarnost; socijalna pravda na razini pojedinih država i na razini svijeta).

Važnost političkog i širega društvenog djelovanja utječe na ekonomsku sferu o kojoj ovise materijalna dobra potrebna u svakodnevnom životu. Upravo zbog toga, fra Bono Zvonim Šagi iznosi zaključak. Ako sada sve ukratko sažmemo, možemo reći da se prema katoličkom socijalnom nauku treba zalagati za sustav slobodnoga rada, poduzetništva i participacije, koji se temelji na: • privatnom vlasništvu • izvoru vlasništva: zemlja i rad, spoznaja, tehnika i znanje • slobodnoj inicijativi i poduzetništvu • slobodnom tržištu koje prikladno nadziru društvene snage i država • socijalnoj pravdi i • kršćanskom etičkom sustavu.

Sustav slobodnog rada, poduzetništva i participacije počiva na slobodi vlasništva i socijalne inicijative, a napose na socijalnoj pravdi i kršćanskoj etici.

Bono Zvonimir Šagi služio je gotovo pola stoljeća kao župnik, nije stekao najviše akademske titule, ali je cijeli život promišljao važnost pastorala i crkvenoga djelovanja u svakodnevnom životu.

Intenzivnim publicističkim radom stekao je ugled jednog od vodećih hrvatskih teologa, a glavne su odrednice u njegovu radu bile vezane uz poslijekoncilsku obnovu i kritički osvrt na društvene odnose, najprije u vrijeme socijalizma, a poslije i u tranziciji prema slobodnom društvu. Bono je bio čovjek dijaloga, znao je slušati, ali djelovati, uvijek na temeljima čvrste vjere i brige za opće dobro. Upravo zbog toga može se u njegovim brojnim djelima pronaći čvrsto uporište po kojem je socijalni nauk Crkve jedno od ishodišta modernoga socijalnog poduzetništva.

37

DUHOVNI VADEMEKUM

PIŠE:

s. VERONIKA MILA POPIĆ

P

oštivanje i razvoj ljudskog života zahtijevaju mir. Mir nije tek odsutnost rata i ne može se svesti na osiguranje ravnoteže među suprotstavljenim silama. Mir se na zemlji ne može postići bez zaštite osobnih dobara, bez slobodne komunikacije među ljudima, bez poštivanja dostojanstva osoba i naroda, bez postojano življena bratstva.

Mir je ‘spokoj poretka’. On je plod pravednosti i učinak ljubavi.« Ove riječi iz Katekizma Katoličke Crkve drukčije čujemo u jeku potresnih događaja na više svjetskih krvavih bojišnica. Uzak je to put, to nastojanje oko mira – oko Božje stvarnosti u sebi i oko sebe. Siloviti ga grabe, reći će Isus koji će odbiti braniti se silom.

Rat i bolest imaju nešto zajedničko: najbolja strategija u njihovu rješavanju jest – prevencija. U svom klasiku vojne taktike Umijeće ratovanja, kineski filozof i vojni ztrateg Sun Tzu ne prestaje ponavljati da su najdjelotvorniji ono znanje i strategija koji rat čine nepotrebnim. A na tom je tragu i kineska priča koje je protagonist Bian Que, otac tradicionalne kineske medicine iz 5. stoljeća prije Krista.

Jednoga dana kralj ga je zamolio za prosudbu kvalitete vlastita djelovanja i onoga njegove dvojice braće, također liječni54

ka. Koji je od njih najbolji?

Bian Que je odgovorio da je najstariji brat od njih najbolji; drugi brat je bolji od Bian Quea, dok je on – tek prosječan. Kralj se iznenadio jer Bian Que je bio iznimno poznat u Kini. Slijedilo je objašnjenje: »Moj najstariji brat jako vjeruje u prevenciju. On traži izvore bolesti i rješava probleme prije nego ih osoba i osjeti. Tako njegovi pacijenti ne shvaćaju koliko je on za njih učinio te ne govore puno o njemu. Moj drugi brat liječi osobe nakon pojavka prvog znaka bolesti, on ih liječi prije nego se simptomi pogoršaju. Zbog toga pacijenti primjećuju da im je pomogao te je stoga postao vrlo znamenit u našem mjestu. A ja? Osobe k meni dolaze kao svom posljednjem utočištu, kad su već jako bolesne. Primjenjujem najintenzivniji tretman koristeći se najjačim travama i operacijama. U biti, najčešće ne mogu učiniti ništa da im pomognem jer su već previše bolesne. Ali, pokatkad mogu i spasiti nečiji život. To su stvari koje ljudi vole razglašavati i zato sam postao najpoznatiji.« Najbolji liječnik, poučava Bian Que, jest onaj koji prevenira razvoj bolesti u pacijentima, a ne onaj koji ih pokušava spasiti kad su već blizu smrti. »Vješt vođa pokorava neprijatelja bez borbe«, naglasit će Sun Tzu. Znati prepoznati izvore zla, uzroke našega unutarnjeg »rata« ili moguće bolesti, i potom ih zatvoriti – odlika je mudra ži-

vota vođena Duhom. No, realnost je da je put primjene takve mudrosti protkan brojnim sukobima, odnosno gubitkom mira kao vrjednote sklada ili zdravlja.

Izvanjsku ratnu zbilju najčešće ne možemo izbjeći: zlo nam, ratovi, dolaze od drugih ljudi. Bez naše volje. U tom pogledu, poučna je teološka misao svetog Augustina i ključna odrednica njegove teorije »pravednog rata«: postizanje mira jedini je opravdani cilj rata. Nema alternative miru, ne prestaje isticati Augustin, ali samo ako je moguć. »Pravedni rat«, kako on kaže, »više je razlog za žaljenje nego za slavljenje« jer »pravi cilj vjerom prosvijetljene osobe nije da nepravednom ratu suprotstavi pravedni rat (...), nego to da mu iz vlastita srca nestane ljubav za zemaljskim stvarima koja rađa nepravdu, dakle i borbe«. Obraćenje, stoga, vjerom prosvijetljena osoba, najbolja je prevencija svakoga rata. To je odluka za ulazak na uska Isusova vrata u našemu svagdanjem duhovnom boju, a zatvoriti izvore zla u sebi – ona vrata koja otvaraju tuđa mržnja, uvrede, ljutnja, kleveta, ogovaranje, svi ratovi vođeni protiv nas – znači ne prihvaćati tuđe zlo odlukom za opraštanje. A, s druge strane, vrata zla zatvaramo i moleći za oproštenje – jer i mi smo oni po kojima zlo može drugima doći. Oprostiti i moliti za oproštenje: prevencija bolesti, a tako i rata!

Godina LIV br. 11/590

OVNOGA ŽIVOTA NOGA VNOGA ŽIVOTA HOVNOGA ŽIVOTA NOGA ŽIVOTA ŽIVOTA NOGA ŽIVOTA VNOGA ŽIVOTA OGA NOGA ŽIVOTA ŽIVOTA OVNOGA A ŽIVOTAŽIVOTA

    

  