Kana, kršćanska obiteljska revija, listopad 2021.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina LII Broj 10/567 Listopad 2021.

Cijena 13 kn

Osnivač:

Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Glavna urednica: Maja Petranović Uređuje: uredničko vijeće Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14 Za izdavača: Stjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr Tel: 6 3 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. Cijena za zemlje koje nisu navedene u ovom popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno. asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba

Dragi čitatelji, razne aktualnosti poput popisa stanovništva, ali i raznih situacija koje svjedoče o sve dubljim podijeljenostima u društvenoj i vjerničkoj svakidašnjici, potiču nas na mnoga pitanja o kojima možemo razmišljati čitajući Kanu.

Upravo dok razmišljam o aktualnim temama, nameću mi se neka naizgled banalna, ali možda ne i beznačajna pitanja: Je li vjerski identitet i vjerska pripadnost jedno te isto?

Može li se netko smatrati pripadnikom određene vjeroispovijesti, a da osobno nije vjernik? Što to uopće znači biti vjernik, kršćanin, katolik i kakvo je njegovo poslanje danas? Što Isus očekuje od nas u ovom konkretnom vremenu? Mnoštvo je glasova u ovom izazovnom trenutku – koji je pravi, a koji devijantni? Pitam se, trebamo li kao kršćani podizati šake, ustrajati u nadglasavanju, jesmo li ispravniji vjernici što smo glasniji? Trebamo li se prepustiti bojovnom mentalitetu u kojem je najvažnije imenovati neprijatelja i sve snage uložiti u stav protiv njega ili smo kao vjernici i nasljedovatelji Isusa Krista pozvani na dijalog i poslani svima s kojima se susrećemo naviještati mir? Kakav duhovni mentalitet trebamo prenositi svojoj djeci i kako ih odgajati u konkretnom vremenu i svijetu?

Naposljetku, postavljam si pitanje koliko smo svjesni jedne važne zadaće, nimalo lake. U ovaj globalizirani, pluralni svijet s mnoštvom svjetonazora, duboko podijeljen u mnogim segmentima kršćanin je pozvan unositi mir, tražiti načine za izgradnju zajedništva, ne poticati razdor i stvarati nove frontove. Trebali bismo se uvijek iznova preispitivati o značenju svojega kršćanskog poslanja u svijetu, spremni biti samokritični te čistiti se od natruha predrasuda i suvišnih etiketa vraćanjem na evanđeoski izvor.

U tom nastojanju mogu nam pomoći vrijedna razmišljanja i bogata svjedočanstva koja donosimo u ovoj listopadskoj Kani. Želim vam nadasve ugodno i plodonosno čitanje!

Urednica

Iz sadržaja Zarazna bolest koja dijeli i razdvaja?

Kolumna Stjepana Balobana str. 9

Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo

Vrijednost Božjih zapovijedi Darko Tepert str. 38

vodu i energiju.

Listopad

2021.

3

KRALJICE SVETE KRUNICE, MOLI ZA NAS!

Divno si čudo stvorila krunicu kad si dala.

Nebo i Zemlja pjevaju: Bila ti čast i hvala.

V. D.

1. BITKA KOD LEPANTA

S

edmog listopada 1571., prije točno 450 godina, odigrala se bitka kod Lepanta, u kojoj se sukobila flota Osmanlijskoga Carstva s brodovljem Svete lige, koja se okupila na poziv pape Pija V. Premda je turska mornarica bila brojnija galijama i ljudstvom, ipak je kršćanska vojska izvojevala pobjedu. Na kraju je, vele po­ vjesničari, Sveta liga imala 17 izgubljenih galija i oko 10 000 pogi­ nulih, a Osmanlije oko 200 uništenih galija i oko 40 000 poginulih.

Kršćanskoj su pobjedi pridonijeli njihovo bolje naoružanje i ne­ obični manevri nekih zapovjednika koji su se pokazali presudni.

Zanimljivo je da je to bila posljednja bitka u povijesti vođena isklju­ čivo brodovima na vesla. U njoj je sudjelovalo i osam galija iz hrvat­ skih krajeva, od kojih je stradala samo ona zadarska.

Kršćani su vjerovali da je pobjeda nad nadmoćnim neprija­ teljem ostvarena uz Božju pomoć i prema zagovoru Blažene djevi­ ce Marije, odnosno zahvaljujući molitvi krunice. Papa je odredio da se 7. listopada slavi spomendan Gospe od krunice.

Zato ćemo u nastavku govoriti o krunici, a ne o starim bitkama u kojima je uz pomoć krunice izvojevana pobjeda, ni o bitkama ko­ je nas tek čekaju u duhovnom boju, a koje također nećemo mo­ ći dobiti bez zaufanog moljenja krunice.

6

2. KUŠAJTE I VIDITE

K

runica je tipični pars pro toto kršćanskoga života. U mo­ ljenju krunice nema ništa izvanjski atraktivno ni spekta­ kularno. Krunica je monotono ponavljanje molitvenih obraza­ ca koje se ne razumije gledanjem sa strane, nego tek kada sami uzmemo krunicu u ruke i počnemo moliti.

Otajstva krunice dijele se u četiri dijela: radosna otajstva, žalosna otajstva, otajstva svjetla i slavna otajstva. Premda mo­ litva krunice prati život Blažene Djevice Marije i Isusa Naza­ rećanina, koji je Krist, u tako raspoređenim otajstvima prona­ lazimo nadahnuće i za svoj život.

Ponajprije shvaćamo da je svaki život sastavljen o radosti i žalosti, od nade i tjeskobe. Nitko nije toliko sretan u životu da ne bi mogao osjetiti životnu muku, niti je ičija nesreća tolika da ne bi mogao prepoznati razlog za zahvalnost, radost i veselje.

Da nam se život ne bi pretvorio u vrtlog u kojemu se mije­ šaju radosti i žalosti, darovano nam je svjetlo Svetoga Duha.

Darovana nam je evanđeoska objava koja nas potiče da kvali­ tetno živimo svoje radosti i svoje žalosti. Živeći po toj milosti smijemo se nadati slavi u Raju. Smijemo biti dionici slave vječ­ noga zajedništva s Bogom.

Godina LII br. 10/567

3. KRUNICA NA RETROVIZORU

K

runica je dvoznačan pojam jer označuje i molitvu i predmet koji nam pomaže pri moljenju te mo­ litve. Život je malokad jednoznačan, sam po sebi do kraja razumljiv i bez stvarnih ili mogućih konotacija.

Tako je na svim područjima, pa i na području vjere. Zato je prijeko potrebno neprestano bistriti pojmove i ra­ ščišćavati sve moguće taloge koji postaju plodno tlo za nesporazume i krivovjerja. Smisao odgoja u vjeri i no­ ve evangelizacije prije svega se tu nalazi. U vraćanju na izvore i prvotna značenja.

Krunici kao predmetu svrha je pomoći molitelju da tijekom molitve, pune ponavljanja, zna dokle je došao. Pomaže molitelju da se ne pogubi i da rastresen ne dođe u situaciju da ne zna koliko je, a koliko nije izmoljeno.

Vozači, koji u svojim vozilima imaju krunicu, najčešće je drže obješenu o unutarnjem retrovizoru. Taj je dio vozila veoma zanimljiv jer je dio koji povezuje. Naime, retrovizor je postavljen tako da ga vidimo krajičkom oka kada gledamo unaprijed, a sam po sebi pogled je unatrag. Stoga je retrovizor, postavljen na prednjem staklu, simbol cjelokupnoga života što je usmjeren prema budućnosti, ali ne gu­ bi iz vida pogled na prošlost. I u tom omjeru pogleda u budućnost i pogleda u prošlost događa se življenje sadašnjosti. Kvaliteta sadaš­ njosti ovisi o omjeru i kvaliteti pogleda na budućnost i na prošlost. I usmjerenosti prema Nebu.

4. KRUNICA OKO VRATA

D

ruga stvar koju bih htio spomenuti jest krunica koju su hrvatski branitelji imali oko vrata tijekom Domovinskoga rata. Hrvatski branitelji ni­ su odlazili u rat puni mržnje i želje za osvetom, nego iz ljubavi prema Domovini te obilježeni znakom križa i krunicom.

No to nisu bile jedine krunice u Domovinskom ratu. Duboko vjerujem da Hr­ vatsku nije spasila od agresije vojna sila, nego mnoštvo ljudi koji su svakodnev­ no molili za slobodu i mir. Jednako tako duboko vjerujem da i svaku drugu kri­ zu možemo nadići molitvom i vjerom.

Slikar Gabrijel Jurkić u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća naslikao je hr­ vatskoga vojnika koji pun dostojanstva kleči na jednom koljenu. Naslonjen je na mač koji je zabio u zemlju pretvarajući tako oružje u oruđe. Mač u plug. U ruka­ ma drži krunicu. Moli. Poruka je slike veoma jasna. Spašavaju nas molitva i rad.

Spašava nas povezanost sa zemljom i povezanost s Nebom. Zato je dobro i kori­ sno moliti krunicu. Da naš boravak na zemlji bude blagoslovljen i da bude blagoslov te da nikada ne zaboravimo da smo usmjereni pre­ ma Nebu. Prema Raju. Prema susretu s Bogom.

5. KRUNICA U RUKAMA

O

sim osobne molitve kojom bismo trebali i započinjati i završavati dan te koja bi nam trebala biti trajni pratitelj tijekom dana, potrebno je poraditi na tome da se u naše obitelji vrati obiteljska molitva. Potrebno je pronaći vrijeme za zajednič­ ku molitvu. Obiteljska se ljubav pokazuje kroz zajedničku molitvu, ali se zajedničkom molitvom ljubav i izgrađuje. Nemoguće je na­ dati se blagoslovu u našim obiteljima ako jedni druge ne blagoslivljamo, ako ne molimo jedni za druge i jedni s drugima. Rastrgani smo mnoštvom stvarnih i nametnutih obveza, a ne pronalazimo vremena za ono što je najvažnije. Za međusobno zajedništvo i zajed­ ništvo s Bogom.

Jednako tako je potrebno vratiti i zajedničku molitvu u naše župne zajednice. Naša bi župa trebala postati zajednica molitelja. Mo­ litvom možemo mijenjati svijet. Bog će nas spasiti ako mu se molitvom obratimo iskrena srca i djelatnom ljubavi.

Ante Jerković

O kad bi se krunica marljivo i pobožno molila u svim hrvatskim obiteljima kao obiteljska molitva svakoga dana, nestalo bi brzo svih nevolja koje danas taru i muče tolike obitelji.

A. S. Listopad

2021.

7

Vrijeme i riječ

Vrijednost Božjih zapovijedi

Postoji određena hijerarhija među zapovijedima, a vrhunski je kriterij ljubav prema bližnjemu,

koja postaje pokazatelj i ljubavi prema Bogu.

U

prigodi opće audijencije u srijedu 18. kolovoza papa Fra­ njo održao je jednu u nizu svo­ jih kateheza u kojima tumači Pavlovu Poslanicu Galaćanima. Katehe­ za je bila naslovljena »Propedeutska vri­ jednost Zakona«, a osobito su u medijima i među katoličkim vjernicima odjeknule ove Papine rečenice: »Prezirem li Zapovijedi?

Ne, obdržavam ih, ali ne kao apsolutne da­ nosti jer znam da je samo Isus Krist taj ko­ ji me opravdava.« Doista, mnogi vjernici koji su odmale­ na poučavani da obdržavaju Božje zapovi­ jedi, osobito Deset zapovijedi, shvatili su ovu Papinu izjavu kao odmak od tradicio­ nalne kršćanske i katoličke vjere. Pitali su se: »Kako Papa može reći da Božje zapovi­ jedi nisu nešto što bi se trebalo apsolutno i bez zadrške obdržavati?« Pavao i zapovijedi Kao i obično, da bi se razumjela neka izja­ va, potrebno ju je pročitati u cijelosti i na­ stojati razumjeti njezin kontekst, a to za­ htijeva određeni napor. Sudovi se nikad ne smiju donositi na temelju bombastičnih naslova u medijima. Papa je, kao što je već rečeno, tumačio Poslanicu Galaćanima.

Riječ je upravo o Pavlovoj povelji slobode kojom on proglašava kršćane slobodnima od vršenja Zakona Staroga zavjeta. Pavao vidi Zakon kao pedagoga, kao onoga koji odgaja Božji izabrani narod, ali nakon do­ laska Isusa Krista taj zakon više nije mo­ gao imati istu ulogu. Židovi su, naime, vje­ 38

rovali da se opravdavaju i spašavaju tako što provode svaku i najmanju odredbu Za­ kona. Neki su, među kršćanima, pokušali nametnuti ideju da bi i oni trebali nastavi­ ti s takvom praksom. Osobito su naglaša­ vali potrebu da se i oni koji iz poganstva prihvate Krista trebaju obrezati. Na taj bi način pogani trebali najprije postati Žido­ vi, potom bi trebali preuzeti obvezu vršenja svega Zakona, a onda bi tek mogli biti kr­ šteni i početi slijediti Krista.

Takvima Pavao odgovara Poslanicom Galaćanima. Njegove poslanice inače slije­ de pravila grčko-rimskoga načina pisanja

Piše: Darko Tepert pisama toga doba. Na početku je uvijek na­ veden onaj koji piše pismo, u ovom sluča­ ju: »Pavao, apostol – ne od ljudi ni po ko­ jem čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu koji ga uskrisi od mrtvih – i sva bra­ ća koja su sa mnom« (Gal 1, 1 – 2). Potom su navedeni naslovnici pisma, ovdje vrlo kratko: »Crkvama u Galaciji« (1, 2). Na kra­ ju ovoga, pozdravnoga dijela pisma, dola­ zi i sam pozdrav koji u Pavlovu slučaju sa­ država i teološko i kristološko proširenje: »Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista, koji sam sebe da­ de za grijehe naše da nas istrgne iz sadaš­ njega svijeta opakoga kao što je volja Boga i Oca našega, komu slava u vijeke vjekova!

Amen« (1, 3 – 5).

Nakon pozdrava, u pismima toga doba obično je slijedio dio koji se latinski naziva captatio benevolentiae, odnosno zadobiva­ nje naklonosti. Pavao obično u svojim po­ slanicama na tom mjestu hvali kršćane ko­ jima se obraća, navodeći što je sve lijepoga o njima čuo i naglašavajući kako uvijek za njih moli. Međutim, u Poslanici Galaćani­ ma captatio benevolentiae sasvim izostaje.

Umjesto toga, Pavao kaže: »Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđe­ lje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevariti evan­ đelje Kristovo« (1, 6 – 7). Problem Galaćana toliko je velik da Pavao nema što kod njih hvaliti te odmah prelazi na prijekor. Suočen s onim koji bi htjeli obvezati kršćane da ob­ državaju apsolutno sve zapovijedi Zakona, Godina LII br. 10/567

Papa o zapovijedima Ovaj nauk o vrijednosti zakona vrlo je važan i zaslužuje da ga se s pozornošću uzme u razmatranje kako se ne bi upalo u dvosmislenosti ili kako se ne bi krenulo krivim putem. Dobro će nam činiti ako se pitamo živimo li još uvijek u razdoblju u kojem nam je potreban Zakon ili smo pak doista svjesni da smo primili milost da smo postali djeca Božja da bismo živjeli u ljubavi. Kako ja živim? U strahu da ću, ako ne učinim to i to, otići u pakao? Ili živim i s onom nadom, s onom radošću besplatnoga spasenja u Isusu Kristu? To je lijepo pitanje. I ono drugo: prezirem li zapovijedi? Ne, obdržavam ih, ali ne kao apsolutne danosti jer znam da je samo Isus Krist taj koji me opravdava. (Papa Franjo, Kateheza na općoj audijenciji, 18. kolovoza 2021.)

on izlaže sljedeći nauk koji će ostati i nauk Crkve: »Čovjek se ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista« (2, 16), što ga dovodi do zaključka: »Doista, ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uza­ lud umro« (2, 21). Vidi se tako da pitanje obdržavanja zapovijedi Zakona, pa i način kako se one shvaćaju, nije tek pitanje disci­ pline, nego je bitno kristološko pitanje. O tome ovisi sva kršćanska vjera.

Isus Krist i zapovijedi Za razumijevanje Isusova odnosa prema zapovijedima Zakona važna su dva evan­ đeoska teksta. Jedan je onaj gdje Isus ka­ že: »Ne mislite da sam došao ukinuti Za­ kon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne pro­ đe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni je­ dan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti ve­ lik u kraljevstvu nebeskom« (Mt 5, 17 – 19).

Ovim riječima Isus kao da se svrstava me­ đu pobornike najstrožeg obdržavanja Za­ kona i njegovih zapovijedi. Židovi su, do­ ista, vjerovali da se ne smije zanemariti nijedna, ni najmanja zapovijed Zakona jer bi time bio prekršen cijeli Zakon. Upravo su zato farizeji razvili niz tumačenja svake pojedine zapovijedi Zakona kako bi u no­ vim životnim okolnostima omogućili vrše­ nje svih zapovijedi.

Ipak, i ovu Isusovu izjavu valja tuma­ čiti u svjetlu cjeline evanđelja. U Matejevu evanđelju, iz kojega je preuzet ovaj tekst, evanđelist često govori o ispunjenju nekih starozavjetnih tekstova dolaskom Isusa Listopad

2021.

Krista. To je vidljivo već na samom počet­ ku evanđelja, kad navještaj Isusova rođe­ nja prati riječima: »Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!« (1, 22 – 23). Nakon niza sličnih pod­ sjećanja na ispunjenje starozavjetnih tek­ stova, neposredno prije svoje muke, kad ga u Getsemanskom vrtu učenici žele mačem obraniti, sâm Isus kaže: »Zar misliš da ja ne mogu zamoliti Oca svojega i eto umah uza me više od dvanaest legija anđela? No kako bi se onda ispunila Pisma da tako mora bi­

Čovjek se ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista.

(Gal 2, 16) ti?« (26, 54). Tako u Matejevu evanđelju na­ lazimo veliku temu navještaja i ispunjenja, gdje je Stari zavjet sa Zakonom i zapovi­ jedima shvaćen kao navještaj Isusa Krista.

Već takav kontekst skida značenje »ap­ solutnoga« s obveze vršenja starozavjetnih zapovijedi, jer one imaju drukčiju ulogu od one koju su im pridavali farizeji. Drugi je element prisutan u Isusovu nauku i u nje­ govim postupcima. Upravo oko vršenja za­ povijedi Zakona dolazi do prijepora izme­ đu Isusa i njegovi učenika, s jedne strane, te farizeja i pismoznanaca, s druge. Isus li­ ječi u subotu te tako krši zapovijed o su­ botnjem počinku, njegovi učenici uzimaju subotom žito s polja te tako krše istu zapo­ vijed, učenici ne peru ruke prije jela te ta­ ko krše zapovijed o obrednom pranju, Isus

ne osuđuje onu preljubnicu na kamenova­ nje te tako krši zapovijed o moralnoj čisto­ ći naroda, i tako dalje. Vidljivo je iz ovoga da Isus nije shvaćao zapovijedi na apsolu­ tan način.

Kad u Lukinu evanđelju neki zakono­ znanac želi iskušati Isusa, pa ga pita što mu je činiti da život vječni baštini, Isus mu od­ govara protupitanjem: »U Zakonu što pi­ še? Kako čitaš?« (Lk 10, 26). To su zapravo dva pitanja: prvo je objektivno i činjenično te pred očima ima sadržaj Zakona i zapo­ vijedi; drugo je kvalitativno te pred očima ima način razumijevanja, odnosno tuma­ čenje. Iz toga slijedi i razlika između za­ konoznanca i Isusa. Zakonoznanac daje objektivan sadržaj, a to je dvostruka zapo­ vijed ljubavi, prema Bogu i prema bližnje­ mu. Isus daje tumačenje tako što pripovi­ jeda prispodobu o dobrom Samarijancu.

U njoj svećenik i levit zaobilaze okrvavlje­ na čovjeka kako se ne bi obredno onečistili te tako vrše odredbe Zakona. Samarijanac, zanemarujući odredbu o obrednoj čistoći, pristupa čovjeku i pomaže mu, vršeći tako odredbu o ljubavi prema bližnjemu.

Sad je još jasnije da se, u kršćanskome smislu, zapovijedi ne mogu provoditi ap­ solutno. Postoji određena hijerarhija među zapovijedima, a vrhunski je kriterij ljubav prema bližnjemu, koja postaje pokazatelj i ljubavi prema Bogu. Zato će kod Mateja za­ povijed ljubavi prema Bogu biti označena kao »najveća i prva zapovijed« (Mt 22, 38), a zapovijed ljubavi prema bližnjemu kao »druga, ovoj slična« (22, 39). Iz Isusovih je postupaka vidljivo da on uvijek zapovije­ dima koje se tiču obreda, obredne čistoće, moralne čistoće i slično, pretpostavlja za­ povijed ljubavi prema bližnjemu.

39

Izlog Kršćanske sadašnjosti

Znakovit konventualni put P

Ljudevit Anton Maračić

KONVENTUALNI FRANJEVCI U HRVATA: Arhivski prinosi i pabirci Kršćanska sadašnjost i Hrvatska provincija sv. Jeronima Franjevaca konventualaca: Analecta croatica christiana sv. 53, Zagreb, 2021.

42

ovijest franjevačkih redovnika, njihova podijeljenost i teška sudbina, velika je, zanimljiva i malo poznata tema među povjesničarima, u Crkvi, a i među kulturolozima. Ipak je poznat kao duhovna veličina utemeljitelj sv. Franjo i kakvu su bitnu ulogu u razvoju ljudskoga društva odigrali redovi proizišli iz franjevaštva.

Konventualci su važna grana »libanonskog cedra« sv. Franje, a bez prave povijesne studije. Zahvaljujući njima, popunjena je praznina i u tom dijelu naše hrvatske povijesti, koja će mnogima odgovoriti kako je i zašto došlo do razdijeljenosti franjevaca.

O autoru Ljudevit Anton Maračić rođen je 1. kolovoza 1938. u Premanturi. U Zagrebu je 1956. završio Interdijecezansku srednju školu za spremanje svećenika te 1962. Bogoslovni fakultet, a 1969. studij Jugoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu. U red franjevaca konventualaca stupio je 1954., a 1962. zaređen je za svećenika. U samostanu Svetoga Duha u Zagrebu od 1963. do 1969. djeluje kao kapelan i katehet, a od 1966. do 1973. predavao je hrvatski jezik u provincijskoj srednjoj školi za spremanje svećenika. U Hrvatskoj provinciji sv. Jeronima franjevaca konventualaca obnašao je službu provincijskog tajnika, ekonoma, definitora i provincijala. Od 1992. do 2002. bio je ispovjednik u Vatikanskoj bazilici. Za Jubilarne godine 2000. pisao je zapažene feljtone o hrvatskoj prisutnosti u Vječnom gradu, sabrane u knjizi Malo čudo Hrvatske (Zagreb, 2001.). Od 2006. živi u Zagrebu kao provincijski arhivar. Stalni je suradnik i višegodišnji urednik mjesečnika Veritas. Bio je tajnik Viših redovničkih poglavara u Jugoslaviji i prvi urednik Vijesti Vijeća redovničkih poglavara, a potom i potpredsjednik te predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara, kao i urednik edicije Posvećeni život.

Iako je autorova preokupacija prije svega povijest i poslanje franjevaca konventualaca, o čemu je objavio više znanstvenih djela, ne bavi se samo povijesnim temama, nego i duhovnim mislima koje je nakon radijskih emisija objavio u knjigama: Život od ruže (1994.), Priče o pahuljici (1996.), Kao zraka koja rastapa (2001.), Vedro unatoč svemu (2002.), Pahuljice stare i nove (2009.), Zaboravljeni proroci (2013.) te mnoge druge teme objavljene u časopisima i zbornicima.

Pola tisućljeća razdijeljenosti Hrvati se među rijetkima mogu pohvaliti dolascima sv. Franje i uspostavom franjevačkih samostana od samih početaka reda. Kao brodolomac (poput apostola Pavla) za prvog putovanja Jadranom, sv. Franjo se našao na našem tlu, a uz ime sv.

Antuna Padovanskog već se u 13. stoljeću spominje osnivanje krčkog samostana sv. Franje koji je do kraja 18. st. pripadao Dalmatinskoj provinciji sv. Jeronima franjevaca konventualaca, da bi potom, sve do danas, pripadao istoimenoj Provinciji franjevaca trećoredaca (glagoljaša). Zanimljivo je pratiti povijest ovog reda u našim krajevima, gdje uz Dalmaciju valja u toj ranoj fazi pribrojiti i Bosnu u misionarskom radu među bogumilima, gdje se istaknuo Nikola Tavelić.

O temi Ostaje otvoreno pitanje što je presudilo podjeli reda 1517. između konventualaca i reformiranih opservanata. Neki smatraju da su to bile političke prilike (Mletačka Republika nesklona hrvatskim redovnicima...), drugi da su razlozi bili među samim franjevcima koji su se zapletali o juridička prvenstva i vjernost franjevačkim idealima. Činjenica je da je često dolazilo do nepotrebnih svađa i polemika u kojima su reformirani češće nalazili zaštitu i samih papa, pokatkad i s nepravednom pristranošću. Ponegdje, kao u dubrovačkom saGodina LII br. 10/567

pripadali su samome vrhu glazbenog života u vremenu renesanse i baroka (fra Rufino Bartolucci), a hrvatska glazbena baština nezamisliva je bez fra Gabriella Pulitija i fra Ivana Lukačića.

mostanu, zajedno su stanovali konventualci i opservanti. Tu se uključio i treći sudionik podjele: Hrvatska provincija franjevaca trećoredaca-glagoljaša. U papinskoj buli Leona X. »Ite vos« spominju se tri razloga razjedinjenosti: mnoštvo prelata, dugovječnost službi i »nereformiranost« u životu »neopservanata«. Bilo je i bezuspješnih pokušaja ujedinjenja u vrijeme i uz nastojanje našeg Petrisa. Činjenica je da su taj lom franjevci preživjeli i nastavili plodno svaki svojim putem.

Bogata kulturna ostavština Sveti Franjo nije volio da braća drže mnogo knjiga, pogotovo ne skupocjenih. Nakon sv. Antuna Padovanskog, knjige sve više ulaze u samostanske prostore. Tako uskoro nastaju bogate knjižnice koje teške trenutke doživljavaju polovicom 18. st. pod utjecajem racionalizma i iluminizma. Raspuštanjem samostana uništene su mnoge značajne knjižnice (primjer pulskog samostana sv. Franje, gdje je naknadno pronađen tek manji dio fonda).

Ipak su franjevci, pa tako i konventualci, uspjeli spasiti bogatu arhivsku građu – iako ostaje trajni trag opustošenja koje je počinila onodobna »kulturna« revolucija.

Posebno mjesto u kulturnoj baštini konventualaca zauzima glazba. U europskom kontekstu Listopad

2021.

O knjizi Knjiga s više od 500 stranica sastoji se od četiriju dijelova: Nebeski zaštitnici i razdjelnice u povijesti; Od grada do grada – Od juga na sjever; Baština koja obvezuje i Arhivska kazivanja.

U prvome dijelu nalazimo obilje dokumentiranih podataka, ali i sačuvanih legendi o prvim kontaktima na ovim prostorima sa sv. Franjom i Antunom Padovanskim, o nebeskim zaštitnicima od sv. Jeronima do sv. Nikole Tavelića, o diobi reda u kojem je značajnu pomiriteljsku ulogu odigrao naš Antun Marcelo Petris i samostan na Cresu te o pokušajima ujedinjenja. Valja istaknuti najteže razdoblje kad Europom dominira vladavina masonsko-liberalnoga protucrkvenog društva (Francuska revolucija, prosvjetiteljstvo, dokinuće redova...) koje je bilo svojedobni duhovni kulturocidni lom za koji se nikad nitko nije ispričao (dok se ti isti krugovi od Crkve traže da se ispriča i tamo gdje nema ni tragova krivnje).

U drugom dijelu povijest je samostana u Dubrovniku, Trogiru, Puli, o luteranskom utjecaju na istarske fratre i reformaciji, o istarskim inkvizitorima i procesu fra Baldi Lupetinu.

Treći se dio odnosi na baštinu samostanskih knjižnica i arhiva, na franjevačku glazbenu ostavštinu (Lukačić i Politi) i ostale prinose u kulturi. Četvrti dio odnosi se na arhivsku građu, odnosno na izvore koji će biti dragocjen doprinos daljnjim istraživačima.

Fra Ljudevit Anton Maračić

Od (1867.) creski samostan sv. Franje postaje središte ne samo ujedinjene provincije, nego uskoro postaje svojevrsno žarište cijelog Reda, i gdje će baš u Cresu svoj obnoviteljski povratak doživjeti »vita perfecta communis«.

Knjiga je prije svega znanstvenog karaktera i namijenjena proučavateljima povijesti, napose crkvene, ali i vrijedan doprinos vrednovanja kulture. U njoj će važne podatke naći svi oni koji žele više znati o franjevcima, ponajprije konventualcima.

Mirko Ivanjek 43

Bog je nagrada Piše: s. Veronika Mila Popić

e napredovati jest nazadovati ili, drugim riječima – tko ne napreduje – na­ zaduje. Ova velika istina koju izražavaju dvi­ je izreke starih Latina, čiji smo hrvatski pri­ jevod upravo pročitali, odnosi se na mnoga područja naših života. Međutim, najbitnije od njih, na kojemu se nužnost napretka toliko jasno očituje kao stanac kamen životnoga smisla jest ljubav. Jer pogled unutarnjeg oka otkriva nam da je jedna od ključnih odlika ljubavi da ne može biti statična. Ljubav – ili na­ preduje ili nazaduje. Ili se sve više i više širi ili se za­ tvara, »suši se i vene«. Jedan od dokaza njezina rasta nalazi se u našem odnosu prema osobi koja nam do­ lazi ususret u bilo kojemu trenutku naše svakodnevne redovitosti. Tko bi to sve mogao biti? Gost, prolaznik, putnik namjernik. Poznat ili nepoznat. Brat ili sestra.

Suradnik, siromah… Bilo tko.

Riječ je ovdje o gostoljublju. Odnos dobrodošlice, gostoljublja, primanja i prihvaćanja čovjeka koji nam dolazi ususret nije nešto što se događa samo onda kad osoba prijeđe prag našeg doma. Ili granicu područja koje nazivamo »svojim«. Gostoljublje je u biti stav, habitus. Ono je postojana otvorenost srca koja osobi u svakome trenutku može reći: »Uđi.« Dajući joj time u srcu sigurno mjesto. Takva je dobrodošlica uvijek na­ građena, što potvrđuje i Biblija. Na primjer, u Drugoj knjizi o kraljevima opisan je događaj kad Elizej, uče­ nik proroka Ilije, dolazi u Šunam. Jedna ugledna žena

50

prepoznaje ga kao »čovjeka Božjeg« i poziva ga k svo­ jem stolu. Živjela je sa suprugom, ali nisu imali potom­ ka. Od toga trenutka nadalje, Elizej je bio dobrodošao gost u toj kući kad je god onuda prolazio. Imao je čak i svoju sobicu! Kako odlomak opisuje, prepoznavanje proročke Elizejeve snage i potom iskazano gostoljublje, Elizejevom će odlukom donijeti ovoj uglednoj, ali ne­ plodnoj ženi nagradu. Za godinu dana dobit će sina.

Rekli bismo, njezina je nagrada ljubav utjelovljena po­ tomkom. Ljubav vremešna supruga i neplodne supru­ ge – otvorena i primalačka – Božjom dobrotom nasta­ vit će rasti – u potomku po tijelu.

No vrhunski princip primanja čovjeka, i u prima­ nju prepoznavanja Boga, možemo pronaći u riječima evanđelja, u Isusovoj riječi. Isus kaže: »Tko vas pri­ ma, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao.« Razvidno je u ovim riječima: primi­ ti Isusove učenike znači primiti Isusa, a zajedništvo s Isusom zajedništvo je s Bogom. Ili, recimo to i ovako: primiti Božju djecu znači primiti Boga, Oca samoga.

Koja bi bila nagrada takvoga primanja? Duhovni »po­ tomak« ovakvoga gostoprimlja stav je prepoznavanja Božje nazočnosti u svakome čovjeku. Ta svijest čini ljubav već po sebi drukčijom. Onom koja napreduje, jer je uvijek iznenađena bogatstvom Božjega govora po jedinstvenosti osobe koja nam dolazi ususret. Božja di­ namika rasta u ljubavi uistinu nas uvijek iznenađuje. A nagrada je njezina Ljubav sama. Bog sam.

Godina LII br. 10/567