Kana, kršćanska obiteljska revija, siječanj 2021.

Kršćanska obiteljska revija KRŠĆANI I DRUŠTVO

SJEĆANJE KAO MJESTO SUSRETA Godina LII

Siječanj 2021.

1 | 559

Cijena 13 kn

Cijepljenje protiv COVID-a 19 u Hrvatskoj:

Etičko-moralna i kršćanska odgovornost!

Krešimir Cerovac

Kršćanska je vjera rizik Đurica Pardon

Kamo nakon pandemije?

RAZGOVOR: Odilon-Gbènoukpo Singbo

Gdje se ne umire, tamo se i ne živi Josip Grbac

Nemoć i moć cjepiva?

Tonči Tadić

Hrvatski »morski« problemi

Papa Franjo

Papa Franjo

FRATELLI TUTTI

QUERIDA AMAZONIA (LJUBLJENA AMAZONIJA)

ENCIKLIKA O BRATSTVU I SOCIJALNOM PRIJATELJSTVU

Biskupska sinoda

40 kn FORMAT: 11,5 x 16,5 cm; meki uvez; 206 str.; BIBLIOTEKA: Dokumenti

Ovo je treća enciklika pape Franje i govori o bratstvu i socijalnom prijateljstvu. Papa piše: »Pitanja vezana uz bratstvo i socijalno prijateljstvo oduvijek su me zanimala. [...] Sanjajmo, dakle, kao jedinstvena ljudska obitelj, [...] svaki pojedini sa svojim glasom, svi kao braća!«

AMAZONIJA: NOVI PUTEVI ZA CRKVU I ZA CJELOVITU EKOLOGIJU

40 kn

FORMAT: 11,5 x 16,5 cm; meki uvez; 164 str.; BIBLIOTEKA: Dokumenti

Posinodska apostolska pobudnica »Querida Amazonia« (Ljubljena Amazonija) plod je Papinog promišljanja o Posebnoj sinodi za panamazonijsko područje. U istom izdanju donosimo i Završni dokument Biskupske sinode koji je plod sinodskih rasprava i razgovora.

Boris Gunjević

TEOLOŠKI ALATI POSTMODERNI KRITIČKI AUGUSTINIZAM JOHNA MILBANKA

Knjiga »Teološki alati. Postmoderni kritički augustinizam Johna Milbanka« uvodi nas u djelo jednog od najoriginalnijih teologa i filozofa na početku dvadesetprvog stoljeća. Millbank postavlja pitanje: Teologija ili nihilizam, Krist ili ništavilo?

Ova knjiga odgovor je na provokativnu Milbankovu dvojbu.

FORMAT: 13 x 20 cm; meki uvez; 448 str.; BIBLIOTEKA: Eseji / Filozofija

130 kn

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina Broj Siječanj Cijena

LII 1/559 2021.

13 kn

Osnivač:

Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Glavna urednica: Maja Petranović Uređuje: uredničko vijeće Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14 Za izdavača: Stjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr Tel: 6 3 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. Cijena za zemlje koje nisu navedene u ovom popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno. asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba

Dragi čitatelji, uz najljepše novogodišnje želje, u svjetlu svih nesretnih okolnosti koje su nas zadesile, u prvi broj ovoga godišta Kane želimo vas uvesti riječima vlč. OdilonaGbènoukpoa Singboa: »Ako nam se ponekad čini da nam je život kao zrno koje vjetar raznosi, nosimo vjeru da iz tako malenog i uznemirenog zrna može niknuti cvijet ljubavi i mira. Ako nam se čini da nam je život kao zimska noć bez zvijezde i života, vjerujmo da takva hladna noć može dati dane mira i ljubavi! Ako nam se ponekad čini da nam je život kao suha i tvrda zemlja, vjerujte, i takva zemlja može postati put mira i ljubavi! S tim mislima hrabro kroči stazom života!« Evanđeoske mrvice, KS, Zagreb 2020., str. 32

Iz sadržaja Crkvama sisačkoga kraja povijest se ponavlja Tomislav Matić str. 10

Kriza i nocebo-efekt Nikola Radić str. 14

Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo

Nemam vremena biti star Slavica Dodig str. 47

vodu i energiju.

Siječanj

2021.

3

Kolumna Stjepana Balobana

CIJEPLJENJE PROTIV COVID-a 19 U HRVATSKOJ:

Etičko-moralna i kršća

A

ko je 2020. godina bila godina koja je u središte našega svakodnevnoga života stavila razornu moć širenja pandemije COVIDA-a 19, onda će 2021. godina biti godina koja će u središte svih zbivanja u našemu osobnom, ali i društvenom životu staviti mogućnost cijepljenja protiv »opake bolesti« koja bi mogla zaustaviti njezino širenje. U Crkvi u Hrvatskoj moramo se suočiti s činjenicom da među dijelom kršćana, vjernika katolika, prevladava uvjerenje da se opasnosti od pandemije COVIDA-a 19 »preuveličavaju« zbog »određenih skrivenih interesa«, a mjere zaštite koje se propisuju udar su na »čovjekovu slobodu«, na slobodu vjere i crkvenih okupljanja… Takva mišljenja, koja se šire društvenim mrežama, a podupiru ih i svojim javnim nastupima i određeni teolozi, stvaraju veliku zabunu, pa i zbrku, ne samo među običnim pukom, nego i među katoličkim intelektualcima, kao i među dijelom svećenika, redovnika i redovnica. Činjenicama protiv insinuacija U današnjemu se vremenu susrećemo s veoma opasnom pojavom, a to je da na različitim oblicima društvenih mreža svatko može praktično pisati ili govoriti »što želi« jer takvi oblici društvenih mreža nemaju prijeko potrebnih »filtara« provjere koje većina medija ipak ima. Tako se osobna mišljenja, a često i insinuacije, za pratitelje pretvaraju u činjenice, a to nije dobro. Ako takva mišljenja dolaze od odgovornih ljudi u Crkvi, od vjernika laika teologa i, još gore, od teologa na teološkim učilištima, tada je zbunjenost vjernika još veća. Upravo je zbog toga znanstveni časopis »Bogoslovska smotra« zamolio teologa moralista, prof. dr. sc. Tončija Matulića, pročelnika Katedre moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, da prokomentira trenutačnu situaciju oko COVIDA-a 19. On je to učinio izvrsnim Uvodnikom u »Bogoslovskoj smotri« (br. 4, 2020., str. 743-755.)

6

koji bi trebao biti referentno mjesto za sve one koji se kao kršćani, vjernici, »tako smjelo« upuštaju u javne rasprave o spomenutoj tematici te tako dijelom utječu na pojedince.

Zaštita drugoga je moralna odgovornost U trenutačnoj situaciji ugroze od ove pandemije, kada ne samo u inozemstvu nego sve više i u Hrvatskoj ljudi umiru od COVIDA-a 19, u prvi plan izbija etičko-moralna, ali kršćanska odgovornost za zdravlje i život drugoga, to jest bližnjega svoga. Ta činjenica kao da ne zanima pobornike prije spomenutog mišljenja o »preuveličavanju opasnosti« ove pandemije. Međutim, osim ljudske i moralne odgovornosti, ovdje je u igri vjerska odgovornost za drugoga koja proizlazi iz dvostruke zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu (usp. Mt 22, 37 – 38). Stoga Tonči Matulić s pravom zaključuje da »zaštita života i skrb za zdravlje nisu prepušteni samovolji pojedinca« (Isto, str. 752). Budući da Crkva poštuje opravdanu autonomiju znanosti (usp.

GS, br. 36) i jednako tako autonomiju političke zajednice koja postoji radi općega dobra (usp. GS, br. 74), »omalovažavanje i sumnjičenje epidemiološke, infektološke i uopće medicinske struke u vremenu proglašene pandemije koronavirusa nespojivo je s crkvenim razumijevanjem značenja političke zajednice i smisla zajedničkog dobra radi kojega politička zajednica opravdano postoji« (Isto, str.

753).

Moralnost korištenja cjepivom protiv COVIDA-a 19 Nakon što su odobrena određena cjepiva protiv COVIDA-a 19, koja bi mogla zaustaviti opasno širenje ove opake bolesti, njihova uporaba izazvala je i izaziva različite kontroverze u svijetu, ali i u Hrvatskoj.

Tri stvari u ovom se kontekstu postavljaju u pitanje: moralnost cjepiva u tijeku čijeg su se procesa istraživanja i proizvodnje rabile stanične linije izdvojene iz tkiva koje potječu iz dvaju pobačaja iz prošloga stoljeća; sigurnost i učinkovitost tih cjepiva i obveza ili dobrovoljnost primanja cjepiva. Sve to, a posebno istraživanje i proizvodnja cjepiva koja je povezana s dvama pobačajima iz prošlog stoljeća zbunjuje posebno vjernike koji s pravom očekuju objašnjenje.

Tri relevantna objašnjenja Do pisanja ovih redaka tri su objašnjenja koja dolaze od relevantnih institucija. Prvo se

Godina LII br. 1/559

anska odgovornost! hrvatskoj javnosti obratilo Hrvatsko katoličko liječničko društvo »Osvrtom na cjepivo protiv SARS-CoV-2« (IKA, 13. 12. 2020.).

Nakon toga je opširniji osvrt pod naslovom »Medicinski i moralni aspekti cjepiva protiv COVID-19« uputilo Hrvatsko katoličko sveučilište (IKA, 18. 12. 2020.). Naposljetku je 21. prosinca 2020. Kongregacija za nauk vjere kao najmjerodavnija crkvena institucija donijela »Bilješku o moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv COVIDA – 19« (VATIKAN /IKA, 22. 12. 2020.). Taj kratak i jasan dokument, koji sadržava službeni crkveni stav o cijepljenju protiv COVID-a 19, odobrio je papa Franjo. Prema tome, hrvatski katolici, kao i svi ljudi dobre volje u Hrvatskoj imaju mogućnost iz spomenutih dokumenata, a prije svega iz Bilješke Kongregacije za nauk vjere, doći do potrebnih informacija kako bi se na temelju tih informacija, a katolici na temelju službenog stajališta Katoličke Crkve, mogli po svojoj savjesti odlučiti za cijepljenje ili ne protiv COVID-a 19.

Smjernice Kongregacije za nauk vjere Rimska Kongregacija na početku ističe da donosi smjernice u vezi s uporabom cjepiva protiv virusa SARS-CoV-2 »u tijeku čijeg su se procesa istraživanja i proizvodnje koristile stanične linije izdvojene iz tkiva dobivenoga iz dva pobačaja iz prošlog stoljeća« (Bilješka). Prema tome, ovdje se daje na znanje da je za vjernike glavni problem povezanost s pobačajem u istraživanju i proizvodnji cjepiva, a Katolička Crkva ima jasan stav protiv pobačaja i od toga ne odustaje. To je i razlog da »su različite, a nekada i proturječne izjave biskupa, katoličkih udruženja i stručnjaka u masovnim medijima pokrenule pitanja o moralnosti korištenja tih cjepiva« (Isto).

Kongregacija za nauk vjere na temelju prijašnjih crkvenih dokumenata, koji donose općenite kriterije i smjernice, sada donosi konkretne smjernice za upotrebu cjepiva protiv COVID-a 19. Važno je naglasiti da Siječanj

2021.

Kongregacija ovdje ne prosuđuje »sigurnost i učinkovitost ovih cjepiva jer odgovornost za tu procjenu leži na biomedicinskim istraživačima i agencijama za lijekove« (Isto).

Povezanost s dvama pobačenim fetusima Najveći je etičko-moralni problem uporaba stanica pobačenih fetusa kako bi se stvorile stanične linije u znanstvenom istraživanju.

To se na ovaj ili onaj način primjenjuje od 60-ih godina prošlog stoljeća u proizvodnji više cjepiva. Za razvoj nekih cjepiva protiv COVID-a 19 uporabljuju se stanične linije koje su razvijene u laboratoriju od dvaju pobačenih fetusa (1972. i 1985. godine). »Te stanične linije mogu biti ‹povijesne›, odnosno mogu živjeti godinama u laboratorijima jer nije riječ o normalnim ljudskim stanicama.

Te su stanice promijenjene da bi se neprestano mogle umnažati« (HKS, Medicinski i moralni aspekti cjepiva protiv COVIDA – 19).

Stupnjevi odgovornosti u zlu Kongregacija za nauk vjere razlikuje različite stupnjeve odgovornosti u suradnji sa zlom koje je ovdje pobačaj. »Kad etički nesporna cjepiva protiv COVID-19 nisu dostupna (npr. u zemljama gdje etički nesporna cjepiva nisu dostupna liječnicima i pacijentima, ili gdje je njihova distribucija otežana zbog posebnih uvjeta skladištenja i prijevoza, ili kada se u istoj zemlji distribuiraju različiti tipovi cjepiva, a zdravstvene vlasti ne dozvoljavaju građanima da izaberu kojim će se cjepivom cijepiti), moralno je prihvatljivo primiti cjepiva protiv COVID-19 koja su tijekom istraživanja i proizvodnog procesa koristila stanične linije pobačenih fetusa« (Bilješka, br. 2). Temeljni razlog »zašto se uporaba ovih cjepiva smatra moralno prihvatljivom je u tome što je vrsta sudjelovanja u zlu pobačaja (pasivna materijalna suradnja), iz kojega potječu te stanične linije, od strane onih koji koriste tako dobivena cjepiva, daleka.

Moralna dužnost izbjegavanja takve pasivne materijalne suradnje nije obvezujuća posto-

ji li ozbiljna opasnost, poput opasnog patogena koji se ne može suzbiti na drugi način« (Isto, br. 3). Ovdje je riječ o opasnom virusu SARS-CoV-2 koji se ne može suzbiti na drugi način.

Cijepljenje je moralno prihvatljivo uz jasni stav protiv pobačaja Kongregacija za nauk vjere donosi sljedeći zaključak koji je iznimno važan za savjest katolika: »Stoga se u tom slučaju, mora smatrati da se sva cjepiva, koja su prepoznata kao klinički sigurna i učinkovita, mogu koristiti čiste savjesti, sa sigurnim znanjem da upotreba takvih cjepiva ne predstavlja formalnu suradnju s pobačajem od kojega potječu stanice korištene za proizvodnju cjepiva« (Isto, br. 3). Kongregacija jasno naglašava da moralno dopuštena uporaba tih vrsta cjepiva ne samo da ne daje legitimitet nego pretpostavlja protivljenje praksi pobačaja, a farmaceutske tvrtke potiču se da proizvode etički prihvatljiva cjepiva.

Dobrovoljno, ali poziv na odgovornost za zaštitu života drugih Cijepljenje mora biti dobrovoljno, naglašava Kongregacija, ali svi oni koji se ne žele cijepiti moraju voditi brigu o tome da su odgovorni za zaštitu zdravlja drugih ljudi jer mogu postati »nositeljima prijenosa zaraznog agensa« (Isto, br. 5). Ovdje se ističe etičkomoralna i kršćanska odgovornost za zaštitu života i zdravlja drugih ljudi. Držim da crkveni službenici u Hrvatskoj, prije svega biskupi, teolozi i svećenici u župama, ali i redovnici, redovnice te obrazovani vjernici laici imaju povijesnu odgovornost na razumljiv način obavijestiti i crkvenu i društvenu javnost o službenom stajalištu Katoličke Crkve o cijepljenju protiv COVID-a 19. Ovo nije vrijeme za općenit i načelan govor nego za jasno tumačenje službenoga stajališta Crkve. Vjernici, kao i građani, nakon toga će moći prema svojoj savjesti donijeti konačnu odluku o cijepljenju.

7

Zdravlje i duša

Kriza i noceb

Gledajući oko sebe, možemo reći da je cijelo društvo zahvaćeno pandemijom straha. A razmišljanja ni reagiranja. Koliku pak blagotvornu ulogu pri svemu tomu može imati pruža svijest o Božjoj prisutnosti i Božjoj brizi za nas, možemo tek slutiti, dok nismo

P

rije nepunu godinu dana svijet je uplovio u krizu koja je temeljito prodrmala kompletan način života zadajući ljudima u osobnom i društvenom životu udarce od kojih mnogi glavinjaju ne snalazeći se, a mnogi i tonu sve dublje gubeći svoj psihološki profil do neprepoznatljivosti. COVID-19 je, bilo planski bilo slučajno (u što ovdje ne želim ulaziti), jednostavno pokorio čovječanstvo.

U Krčkoj biskupiji prošle smo godine obilježili 100. obljetnicu smrti našega velikog biskupa Antuna Mahnića. On se spontano pojavio u mojim mislima čim se ova kriza pojavila. Nisam mogao zaobići pitanje: Što bi Mahnić učinio danas?

Ovim napisom pokušavam sebi odgovoriti na to pitanje. Taj predani duhovni pastir svakom se izazovu svojega vremena, duhovnom i vremenitom, nastojao konkretno i čvrsto suprotstaviti. Među ostalim, Mahnić je vrlo dobro znao da se ljudima u nekim stvarima može pomoći samo tako da ih se pouči. Sjetio sam se lista »Pučki prijatelj« ... i drugih njegovih inicijativa kojima je pomagao našemu otočnom puku da se izvuče iz materijalnih i duhovnih nevolja koje su ga mučile. Potaknut time odlučih napisati nešto o (malo poznatom) nocebo-efektu, opasnosti koja je uvijek aktualna, ali u vrijeme ove korona krize posebno. Vidi se to na svakom koraku.

Placebo Da bismo objasnili što je to nocebo-efekt, dobro je krenuti od poznatijeg, placeboefekta, jer je u konačnici riječ o dvama procesima koji se razlikuju samo po tome što djeluju u dvama suprotnim smjerovima.

14

To su medicinski pojmovi. Placeboefekt prvi je uočio francuski psiholog i ljekarnik Émile Coué. Vidjevši kako sugestija vrlo pozitivno djeluje na pacijente, on im je davao katkada pravi lijek, a kadšto neku zamjenu koja je samo tako izgledala. I vidio je da oba »lijeka« jednako djeluju. Poslije se to potvrdilo pri kontroliranim pokusima, kada su pacijente liječili dijelom pravim lijekom, a dijelom nekom zamjenom koja je samo izgledala kao lijek. Pacijenti nisu znali da sudjeluju u eksperimentu i da polovica njih pije pravi lijek, a druga polovica neku zamjenu koja s lijekom nije imala veze.

Dakako da su svi jednako očekivali da će im lijek pomoći. Rezultat je bio iznenađujući. Velik broj onih koji nisu uzimali pravi lijek također je ozdravio. Ovakva su istraživanja ponavljana mnogo puta i rezultat je uvijek bio približno jednak.

Taj efekt nazvan je placebom. O čemu je tu zapravo riječ?

Naš je organizam doista čudesan, opremljen sposobnostima koje su mu potrebne za održanje u najrazličitijim okolnostima.

Jedna od tih jest i sposobnost samoiscjeljenja ili samoozdravljenja. Pa iako to vidimo svaki put kad se npr. porežemo (rana sama zacjeljuje), ljudi nisu iz toga još mogli zaključiti da je ta sposobnost u nama mnogo »obuhvatnija«. Nije psalmist u Starom zavjetu slučajno zapisao: »Hvala Ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna« (Ps 139).

Autonomni i nesvjesni procesi Mehanizmi koji se tu uključuju po sebi su spontani i odigravaju se u domeni autonomnog i nesvjesnog, bez sudjelovanja naše svijesti i volje. Ipak, nisu ni sasvim neoviGodina LII br. 1/559

ebo-efekt gdje je strah, tu više nema racionalnog doživljaj unutarnje sigurnosti kakvu to i doživjeli. sni o našoj svijesti. Iz svjesnog dijela našega »ja« mi ih možemo katkada pokrenuti, usmjeriti, poticati. Pokatkad je to posve nesvjesni proces koji kreće sam od sebe, a kadšto ga mi svjesno možemo pokrenuti svojim mislima, kao što je to npr. slučaj s placebom: Mi smo »mislili« da nas lijek lije­či i ozdravili smo. Zapravo smo ozdravili zahvaljujući ovoj čudesnoj sposobnosti našeg organizma koji se sam izliječio, pri čemu su naše »misli« u ovom slučaju imale presudnu ulogu. Naše vjerovanje je »kormilarilo« procesom. Na primjeru placeba otkrivamo »mehanizam« koji je tada bio na djelu, no zapravo se ista stvar događa svaki put kada se organizam »izvuče«, npr. iz neke bolesti, a da mi to uopće ne znamo.

Katkad, međutim, mi i svojim mislima, dakle svjesno, usmjerujemo i podržavamo taj proces. Poznato nam je kako se bolesnici koji su »pozitivno« raspoloženi mnogo bolje i brže izvuku iz bolesti nego oni koji se »prepuste«, ne žele se boriti ili čak vjeruju da nemaju šanse. Liječnici će nam reći da su takvi praktično izgubljeni.

Uloga je svijesti, ako se ona uspije tu uključiti, kao uloga kormilara koji usmjeruje taj podsvjesni proces, jer on je »kao takav« slijep; on sam ne prepoznaje što je dobro, a što zlo za organizam. Štoviše, mi možemo, njegujući u svojim mislima neke dobre ili pak loše navike/stajališta, s vremenom ih ugraditi u našu podsvijest tako da one postaju dio toga autonomnog sustava i poslije odatle autonomno djeluju, i bez našeg razmišljanja ili voljnog uključivanja.

Treba znati da ti podsvjesni procesi ne poznaju vrednovanje. Jednako su revni i kada nas vode spasu i kada nas vode propasti.

Siječanj

2021.

Oni samo raspolažu snagom koja djeluje u smjeru u kojem su automatski usmjereni ili kako ih (eventualno) usmjeruje naša svijest, kojoj – kako rekosmo – ipak nisu nedostupni. Jedan je primjer spomenuti placebo-efekt gdje mi nešto »svjesno« vjerujemo i time usmjerujemo proces. Po sebi je to »motor« koji samo ide naprijed, ne zanima ga smjer...

Naš je organizam doista čudesan, opremljen sposobnostima koje su mu potrebne za održanje u najrazličitijim okolnostima. Jedna od tih jest i sposobnost samoiscjeljenja ili samoozdravljenja.

Da bismo dobro razumjeli cijelu priču, potrebno je znati još nešto.

Naš je organizam opskrbljen imunosnim sustavom bez kojega ne bismo mogli niti očuvati zdravlje, niti ugroženo zdravlje ponovno stabilizirati. Tu važnu ulogu imaju i razni hormoni (ima ih mnogo) koji su potrebni za normalan razvoj i izgradnju organizma u smjeru kako ga je početno »naštimao« Stvoritelj.

Svi znamo da je imunosni sustav taj koji brani organizam od nasrtaja raznih »neprijatelja« koji bi ga mogli destabilizirati i ugroziti. Budući da živimo u okruženju gdje takvih »neprijatelja« - štetnih bakteri-

Piše: Nikola Radić ja i virusa - ima uvijek i mnogo i stalna su prijetnja organizmu, jasno nam je koliko je važno imati solidnu imunost koja se od tih »neprijatelja« uspješno može braniti.

No mi možemo biti ugroženi i izvana, pri čemu nam ta unutarnja obrana, imunost, ništa ne znači. Kad vas napadne medvjed ili kad prijeti poplava ili požar, imate na raspolaganju samo dva načina kako se možete spasiti: ili se boriti i pobijediti opasnost (medvjeda ili požar) ili pobjeći i tako spasiti glavu. Organizam u tom slučaju reagira krajnje racionalno i logično prebacujući svu svoju obrambenu snagu tamo gdje je najpotrebnije. Tada nisu važni ni imunost ni hormoni razvoja i rasta, nego drugi hormoni, tzv. hormoni stresa kao što su adrenalin i kortizol, koji će 100 % angažirati organizam u obrani od spomenute opasnosti. Organizam u tom slučaju neće trošiti ni gram energije tamo gdje mu tada ne treba. Sad se treba spasiti od požara, a ne jačati imunost protiv virusa ili bakterija.

Ovakve su situacije, nasreću, rijetke i kratko traju pa je i naš organizam za njih opremljen na odgovarajući način. Kad opasnost prestane, organizam se vraća u normalnu ravnotežu bez oštećenja. U stanju takvoga ekstremnog stresa organizam ne može dugo izdržati, negdje će se nužno polomiti. Vidimo što se događa s ljudima u ratu...

Nismo stvoreni da ratujemo niti da se stalno borimo sa zvijerima. Ako takva situacija nastane, nju treba što prije dokončati.

Ovo razumijevanje podsvjesnih (autonomnih) procesa u našem organizmu (među koje se ubraja i samoiscjeljenje) te stanovita korespondencija ili odnos između svjesnog i podsvjesnog omogućuju nam da 15

shvatimo narav placebo-efekta. Ali ne samo njega!

Nocebo Potpuno se isti proces događa i kod nocebo-efekta, uz napomenu da kod placeba proces ide u konstruktivnom, a kod noceba u destruktivnom pravcu. Opet su u igri misli/vjerovanje, samo ne dobre, nego loše.

Objasnit ćemo to na jednom primjeru.

Poznat je slučaj radnika koji se na kraju radnog vremena slučajno zatvorio u hladnjači koja se iznutra nije mogla otvoriti.

Znao je da se u večernjim satima uključuje hlađenje na vrlo niske temperature i shvatio je da mu nema spasa. Slučajno se dogodilo da baš te večeri radnik koji je trebao uključiti hlađenje nije došao i hladnjača se kroz noć uopće nije hladila, nego je temperatura prirodno čak malo rasla. No ujutro, kad su otvorili hladnjaču, našli su čovjeka mrtva, smrznuta.

Strah je iznimno opasno stresno stanje.

Organizam se tada oslanja na hormone stresa. Imunosna obrana – koja bi ga jedino mogla spasiti biva zanemarena, on troši energiju gdje ne treba i na kraju gubi bitku.

Sličnih slučajeva ima još. Ne toliko mnogo jer se ne mogu raditi eksperimenti koji bi ugrožavali čovjeka. Zato iskustva stječemo iz slučajnih događaja koji, međutim, vrlo jasno pokazuju da nocebo djeluje jednako kao i placebo. Čovjek misli, uvjeren je da će se s njim dogoditi nešto loše i to se, gotovo nepogrešivo, događa. Opet, kao i kod placeba, nema vanjskog uzroka koji bi imao takve posljedice. Samo je organizam bio pogrešno usmjeren lošim uvjerenjem i mislima. To rezultira strahom, a strah je iznimno opasno stresno stanje. Organizam se tada oslanja na hormone stresa za koje zapravo nema vanjskog razloga; imunosna obrana – koja bi ga jedino mogla spasiti – biva zanemarena, on troši energiju 16

više nema racionalnog razmišljanja ni reagiranja. Ljudi žive u masovnoj psihozi. Tu se sve vidi kao opasnost. Ne vidi se ni razlika između istine i laži. Hormoni stresa, kortizol, adrenalin,... dominiraju sustavom i iscrpljuju ga koncentrirajući sve obrambene snage prema neprijatelju kojega se doživljava enormno većim nego što jest, a koji se ionako na taj način ne može pobijediti. Strah, međutim, vrlo efikasno iscrpljuje organizam ostavljajući ga bez obrambene snage (imunosti) koja bi mu tada jedino mogla spasiti život. To se događa zato što se ove dvije »obrane« u načelu isključuju: ako je aktivna jedna, druga je ušutkana. U ovom slučaju aktivirao se nocebo-proces i ljudi s takvim uvjerenjem doista imaju manje šanse. Znači li to onda da se treba ponašati kao da opasnosti nema? Nipošto. gdje ne treba i na kraju gubi bitku. Uništio je sam sebe. To je nocebo. Ne mora uvije­k završiti smrću, ali usmjeren je tamo...

Zanimljivo je uočiti kakve, u najmanju ruku čudne reakcije iskazuju ljudi kada naiđu na neko ozdravljenje za koje se predmnijeva da je bilo rezultat placeboefekta. Gotovo se odmahuje rukom. Kao da bi ozdravljenje pomoću lijekova tek bilo pravo i punovrijedno. Placebo koji je potpuno prirodan, besplatan, ništa ne stoji i nema nikakvih nuspojava nije vrijedan pažnje ni zahvalnosti. Nocebo, koji je kao takav manje poznat, čini se, doživljava istu sudbinu. Obezvređivanje prvoga u najmanju ruku umanjuje njegovu učinkovitost, što ne mora biti tragedija. Obezvređivanje drugoga može završiti smrću. To jest tragedija. Zašto je to sada toliko aktualno?

Pandemija straha Gledajući stvarnost, vidi se da nije koronavirus (COVID-19) najveći neprijatelj koji nas je napao određenom fizičkom bolešću, pandemijom, nego se na krilima korone proširila veća opasnost, psihička bolest, pandemija straha. Važna nam je neporeciva činjenica: ljudi se boje. Neki se panično boje. Nije ni čudno. Zahvaljujući izvještajima koji sa svih strana pljušte, logično je očekivati da će stariji ljudi (kaže se nakon 65 godina) misliti: ako me uhvati, nemam šanse. Ali ne samo oni. Gledajući oko sebe, možemo reći da je cijelo društvo zahvaćeno pandemijom straha. A gdje je strah, tu

Kako se ponašati?

Opasnost postoji, no ona, sigurno, nije toliko velika koliko je velik »strah«, druga, mnogo veća opasnost. Od samog virusa pokušavamo se obraniti držeći se nekih općih epidemioloških mjera. Od straha, međutim, možemo se obraniti samo razboritošću kao razumni ljudi koji su dobro informirani. Tada nećemo biti preplavljeni mislima koje nas guraju u iracionalan strah. K tomu se kao kršćani vjernici možemo mirno predati u Božje ruke, znajući da nas Bog nikad ne ostavlja, što je na kraju najvažnije. To je doista najbolji izbor koji nam stoji na raspolaganju gledajući na problem i iz čisto zdravstvenog aspekta. U bolesti je organizmu potreban mir, a ne strah.

Opušteno stanje oslobađa organizam koji je prije strahom bio blokiran, u grču, da se slobodno može svim raspoloživim snagama boriti i oduprijeti virusu koji bi ga mogao ugroziti. Tu si možemo pomoći samo održavajući i jačajući prirodnu imunost koji je jedina prirodna brana ovoj opasnosti.

Strah to nikako nije. On slabi ovu branu i stavlja u pogon destruktivni nocebo-proces koji nas doslovno može uništiti. Koliku pak blagotvornu ulogu pri svemu tomu može imati doživljaj nutarnje sigurnosti kakvu pruža svijest o Božjoj prisutnosti i Božjoj brizi za nas, možemo tek slutiti, dok nismo to i doživjeli. Kad to doživimo, za strah više nema mjesta. Kad nema straha, nema »okidača« za nocebo i barem smo s te strane sigurni. A to nije malo.

Godina LII br. 1/559

Vrijeme i svijest

Što će preostati PRISTIGLO JE i treće desetljeće dvadeset prvog stoljeća, A.D. 2021. I zacijelo, prvo ili barem najteže pitanje koje si većina ljudi postavlja, doduše ne na isti način posvuda, pitanje je što će preostati od slobode u A.D. 2021., kojom desetljeće započinje. Totalitarizam se kao gusti, teški mrak i smrad spušta na zemlju i pozemljare. Mnogi to ne vide, neki slute; neki vide nejasno, neki ne vjeruju. Čini im se da je totalitarizam stvar prošloga stoljeća. Oni pak koji ga upravo uspostavljaju ujedno se svojski trude dokazivati da ga nema. Obmanjivati kako ga vide samo teorije urote. Totalitarizam, to jest laž, urota protiv slobode i napokon uništenje života, ljudskih mnoštava.

NAJVEĆI je cilj totalitarizma, sotonskog opsjednuća svevlašću, uzurpirati vlast nad životom i smrću ljudi. Smrt se pritom može organizirati i kao eutanazija, zatim kao đavolsko poigravanje s ljudskim bićima u najranijem razdoblju života, u majčinoj utrobi, ili životom iščupanim iz nje, ili pobačajem, trganjem na komade i čupanjem nemoćnoga ljudskog bića iz majke. Za taj mrak već se godinama po ulicama, i zagrebačkim ili riječkim, uostalom, čuje urlik laži o pravu na svoje tijelo, iako, uz sve ostalo, i kromosomi svjedoče da je to novi čovjek, novo, drugo tijelo. To je savršeno oslikana veza laži, ropstva laži i opsjednuća za svevlašću sve do uništenja života: demonski supstrat totalitarizma.

UVODNO, svakako, pitanje je različito na sjeveru Nigerije ili u Francuskoj. Ili pak u Kini, ili drugdje. Ondje, u vrućoj Africi, nikada nije sigurno hoće li zlikovački, krvožedni Boko Haram čovjeka mačetom »osloboditi« od glave, to jest od vlastita života. Ili će ga, ako je uspio pobjeći i skriti se negdje, »osloboditi« od njegove djece, napose djevojčica, zatim i žene, ali i sinova, Siječanj

2021.

za koje je mnogo vjerojatnije da nikad ne će biti pronađena ni njihova mrtva tijela, nego da će biti oslobođeni ili vratiti se u svoj dom. Mnogo je izglednije da će se to dogoditi kršćanima ondje nego nekim drugima.

KAO ŠTO JE i u Kini, totalitarnoj uzor-državi mnogo vjerojatnije da će baš kršćani, bez ikakvog, civiliziranom čovjeku jasna razloga, završiti na robiji. U civilizaciji, naime, često je ljudima nejasno odakle totalitarizmima tolika strast za oduzimanjem slobode. Uzgred, strast za »oslobađanjem« kršćana od života, ili od članova njihovih obitelji, u nekome lakšem slučaju tek oslobađanjem od temeljnih sloboda i imovine, strahovito se razmahala u proteklim desetljećima. »Uzorno« demokratski Zapad to i »ne primjećuje«, dok vrišti za svakakva, sve do životinjskih »prava«, naravno.

U FRANCUSKOJ pak imaju nove totalitarne ideje, iako nisu samo njihove, ali u medijima ih najavljuju, ako nisu lažne vije­sti. Čini se, posve sukladne priviđenjima i namjerama svjetske bogataške, primjećuju se, okultne oligarhije. U zemlji u kojoj stoljećima slave sjeme totalitarizma. Vrijeme kada su uime slobode započeli, povijesno možda prvo, ideologijski potpaljeno mnoštveno oslobađanje ljudi od glave i života. Rabili su glasovitu spravu kojom su, napokon, glave oslobodili i njezina izumitelja. Valja napomenuti uzgred da su i Lavoisierea, osnivača kemije i jednog od najvećih znanstvenika uopće, jednakom spravom oslobodili glave i života.

Također još i astronoma, upravitelja pariške zvjezdarnice, i mnoge tisuće onih koje se malokad broji. Pripovijest o svećenicima, časnim sestrama, oskvrnjivanjima, kao što je bilo u pariškoj Notre Dame preduga je i prestrašna. Korak dalje, zacijelo ne samo njihove, totalitarne opsjednu-

tosti i uništenja bića čovjekova pak tiče se pretvorbi živoga čovjeka u biološki, kojekakvim biosenzorskim, kibernetičkim i drugim dosjetkama kontrolirani stroj.

U konkretnome slučaju ratni stroj, jer je rije­č o upravljanju živih vojnika po uzoru na robote. Novinska vijest, doduše, kao da je o konkretnim pripremama, ne o maštarijama. Do sada, nije opovrgnuta.

GLEDE prepoznavanja totalitarnog demona, kršćani će znati, prema Pismima, da se ne beru smokve s trnja. Ondje gdje se nevolje »rješavaju« manijakalnim, opakim širenjem straha umjesto mirnim i ljubaznim, razboritošću i iskrenom brigom nadahnutim upravljanjem, gdje se očituje strast za trpanje ljudi u kavez neslobode pod krinkom brige za zdravlje i živote, demon je blizu. Ima i banalnijih totalitarnih ispada; licemjerno čestitanje Božića, a onda nekoliko stranica dalje budalaštine primitivnog recikliranja teorija o Isusu, iz staljinističkih priručnika, kao ona dosjetka da se Isus nije rodio u Betlehemu. Poruka kršćanima? Kojim? Totalitarna mizerija ne zna da je za svjedočanstvo koje uključuje Betlehem, život položio ne samo prvi kršćanski naraštaj, neposredni živi svjedoci i njihovi slušatelji. Već i najmanje stotinu tisuća kršćana prvih stoljeća, oni koji su dobro znali što su primili i za koga žive. Poruka bezvjernicima? To njima ionako ništa ne znači, osim ako se time, kao zviždanjem u mračnoj šumi, ne kani ohrabriti sljednike.

U svakom slučaju, podla podvala, razvaljivanje društvene kohezije puzajućom totalitarnom agendom opoganjivanja ostataka kršćanske kulture. Konaturalno demonu čije je ime onaj koji razvaljuje, rastrgava, demon mržnje. Demon mržnje na ljubav.

Kršćani pak znaju za riječ: »Ako vas Sin oslobodi, doista ćete biti slobodni.« V. Martinac 29

Izazov trenutka

Kršćanska je vjera rizik Kršćanin ne može odvojiti život vjere od realnog svijeta.

E

nzo Bianchi u knjizi Kršćani u društvu postavlja upozoravajuće pitanje: Ako je katolički nauk uistinu tako dobro promišljen te se u današnje vrijeme naviješta, zašto ga oni koji su vani ne doživljavaju kao novu riječ?

A Thomas Merton u knjizi Život i svetost navodi: Naše vrijeme zahtijeva više od onoga što prakticiraju pobožni ljudi, koji odlaze u crkvu i koji izbjegavaju teške grijehe, ali koji rijetko čine nešto konstruktivno ili neko konkretno dobro. Fabrice Hadjadj pak u izvrsnoj knjizi Kad se ima tako sve raspasti upozorava da se kod vjernika uočavaju nepostojanje evanđeoskog žara, sebična samodopadnost, te nebriga za ucjepljivanje evanđelja u Božji narod. Stvara se, kaže on, odvojivost poruke i nositelja poruke i kao potvrdu svojeg stajališta citira papu Franju iz njegove enciklike Evangelii gaudium: Kod, nekih ljudi primjećujemo razmetljivu brigu za bogoslužje učenje i ugled Crkve, ali ne pokazuju nikakvu brigu za stvarno ucjepljivanje evanđelja u Božji narod i u konkretne potrebe sadašnjeg trenutka. Na taj se način Crkva pretvara u muzejski izložak ili nešto što je u posjedu izabrane nekolicine pojedinaca. … ne čine se nikakvi napori u traženju onih koji su se udaljili od Crkve ili golemog mnoštva onih koji žeđaju za Kristom. Tu nema više evanđeoskog žara, zamijenilo ga je isprazno zadovoljstvo sebične samodopadnosti i udovoljavanje samom sebi.

32

Kao upozorenje mogu poslužiti i riječi koje je u knjizi Biti i opstati (O kršćanstvu, demokraciji i kulturi) napisao slovenski kardinal Franc Rodé: »Naše kršćanstvo je iskvareno. Zapali smo u izvanjski formalizam i navike. Kršćanstvo koje živimo, a pogotovo kakvim ga zamišljamo, slabašna je

Bila bi pogreška kad bi naši sinovi, posebno laici, smatrali da je mudrije oslabiti svoj kršćanski angažman u svijetu: neka ga radije obnove i povećaju, rekao je sveti papa Ivan. i neučinkovita vjera. Religija ceremonija i formalističkih pobožnosti. Religija za ukras i utjehu, bez dubole ozbiljnosti, a ponekad čak i bez iskrenosti. Religija izvan života. To je postalo evanđelje u našim rukama. Gdje se tu osjeća dah svemoćnog Duha koji će preporoditi i obnoviti lice zemlje?« U srcu svega prethodno kazanog na prvom je mjestu kršćanska pasivnost. Pasivnost se više neće računati kao »vjera« ili »prepuštanje«. … Manjak interesa za beznadnu sudbinu čovjeka, znak je žalosne nesposob-

Piše: Krešimir Cerovac nosti da se ljubi … Takva osoba ni u jednom smislu ne može tvrditi da je kršćanin. Takav stav nije ni čisto ljudski!, kaže Thomas Merton. Kršćani se ne bore za plemenitost, već se nojevski prilagođuju nemoralu, iako ih ima na svijetu više nego dovoljno da mnogo toga spriječe. Veliko ime katolicizma, obraćenik Gilbert Keith Chesterton, za kojega se još mnogi, nažalost, pitaju tko je on, davno je opisao današnje stanje: Previše smo popustljivi. Dolazi vrije­me kad moramo pokazati da se ne slažemo. Moramo pokazati svoje kršćanske boje, ako želimo biti vjerni Isusu Kristu. Ne možemo šutjeti i svega se odreći!

Na Zemlji živi više od milijardu katolika. Od toga 99,96 % katolika nisu svećenici, redovnici ili redovnice. Može li Katolička Crkva danas, u stanju sveopće globalizacije i nevjerojatno brzoga tehnološkog razvoja, djelovati u svojoj potpunosti koju joj je odredio Krist, ako je sve prepušteno samo dijelu njezinih članova, posvećenim osobama, koje čine tek 0,04 % svih vjernih, ako je 99,96 % članova, uglavnom, pasivno. Laici su, kaže papa Ivan Pavao II., nešto više od pasivnih primatelja vjere, oni su također apostoli! Svjetovna narav vjernika laika ne smije se dakle definirati samo u sociološkom nego nadasve u teološkom smislu ...

Iako se evanđeoske slike o soli, svjetlu i kvascu odnose bez razlike na sve Isusove učenike, posebno su primjenjive na vjernike laike.

Nadalje: Potrebni su nam laici s viđenjem Godina LII br. 1/559

budućnosti, koji nisu zatvoreni u malenosti života.

Kršćani bi trebali mnogo agresivnije reagirati u slučajevima u kojima se napada na bilo koji način vjera. Ključno je pitanje hoće li se vjernici-kršćani probuditi i poduzeti određene inicijative ili će i dalje »filozofirati«, a njihova uloga biti marginalizirana.

Ako se sve do danas mnoge kršćanske pretpostavke nisu razumjele, razlog je vjerojatno određeno skrivanje kršćana kao i vjera koja je svedena na puki obred ili na čisti običaj, navodi u knjizi Kršćanstvo i globalizacija kardinal Dionigi Tettamanzi.

U svemu tome treba se ponajprije sjetiti riječi Teilharda de Chardina: Svijet pripada onima koji mu pružaju najveću nadu! U ovim vremenima kršćani su pozvani svjedočiti nepokolebljivu nadu u pogledu dobra, pravednosti i mira. No, kao što to govorio naš vrlo ugledni sociolog religije, nepravedno zaboravljen, Željko Mardešić, pisac nekoliko iznimno vrijednih knjiga, prijeti stalna opasnost da se duhovni napor za dobrotom, što je bitno obilježje kršćanstva, ne pretvori u trajnu opsjednutost zlim svijetom, odnosno, ne smije se zaboraviti da evanđeosko kršćanstvo sije nadu i vjeru da bi požnjelo mir. Nevjerojatna je ta opsjednutost zlim svijetom, koja je zapravo (samo)isprika mnogima za nečinjenje.

Siječanj

2021.

Za sve su krivi masoni, soroševci, antife, komunjare itd. Dosta je tih samozavaravajućih i neodrživih obrazloženja! Prejednostavno se pronalaze krivci za loše stanje vjere na Zapadu, a pritom: Mi nismo ništa krivi! Kršćanstvo je pozvano na nov način izložiti svoju poruku i razviti oblike koji odgovaraju vremenu. No, kako u knjizi Kako da preživi kršćanstvo kaže Franz Xaver Kaufmann, kršćani svoju zadaću neće ispuniti prilagođavanjem već kritičkom suverenošću. Kršćanstvo ima priliku pružiti odgovor na sve dvojbe današnjice i može riješiti mnoge aktualne probleme, što istodobno, nažalost, ne znači da su kršćani uvijek i sposobni i spremni odgovoriti izazovima. Pitanje trajnog izgrađivanja jednoga cjelovitog humanizma zadatak je svakog kršćanina. Dobre smjernice u tom pogledu dao je veliki papa Ivan Pavao II. Nažalost, vjernicima su puna hvale tog velikog čovjeka, a u praksi se ništa ne čini glede njegovih ideja. Zapravo ga se bojkotira!

Vjernici laici nisu članovi »drugoga reda«, u službi hijerarhije ili jednostavni izvršitelji zapovijedi s visoka, nego su pozvani da kao Isusovi učenici svaku sredinu nadahnjuju evanđeoskim duhom, rekao je papa Franjo u poruci za studijski dan, koji je Papinsko vijeće za laike u suradnji s Papinskim sveučilištem Sveti

križ organiziralo u studenome 2015. o temi Zvanje i poslanje laika, pedeset godina nakon saborskog dekreta Apostolicam actuositatem’.

Kršćanin ne može odvojiti život vjere od realnog svijeta, odnosno, kaže Thomas Merton, ne može se voditi »kršćanski život« koji je u praksi ograničen na klupu u župnoj crkvi i na nekoliko molitava kod kuće, a da se ne osvrće na akutne probleme koji se tiču milijuna ljudi. Svatko je uvučen u probleme društva, i obvezan je, ne samo zato što je vjernik, nego zato što je čovjek, surađivati oko nastojanja koja idu za pravednim i djelotvornim rješavanjem problema.

To, nažalost, pokatkad ne prihvaćaju ili ne shvaćaju i visoki crkveni velikodostojnici, koji sustavno napadaju papu Franju.

To pokazuje i kritika koju s nizom tendencioznih tumačenja glede enciklike Fratelli tutti iznosi nadbiskup kazahstanski Athanasius Schneider, kad apelira (!) na Papu da se odvrati od pretjeranog upijanja u vremenite poslove i, citirajući sv. Hilarija iz Poitiera, upozorava (!), jer valjda Papa toga nije svjestan, da je neprihvaćanje Krista najveća opasnost za svijet. Primjedba o upijanju u vremenite poslove je ispod svake razine jednog biskupa, jer papa Franjo s tim »upijanjem« čini isto što su činili i njegovi prethodnici i što sadržajno itekako ide u Socijalni nauk Crkve. Mnoga Schneiderova reagiranja, a i nekih drugih žestokih kritičara Pape, pokazuju da se ne prihvaća širina katoličke vjere.

Enciklika Fratelli tutti poziva vjernike da uoče trenutačne znakove u današnjem svijetu, a posebice nedostatak bratstva i sestrinstva. Papa Franjo upozorava da je današnje individualističko i potrošačko društvo stvorilo prvog i najradikalnijeg neprijatelja: svijet odbacivanja. U njemu se više ne gleda na osobe kao na najvažniju vrijednost o kojoj treba brinuti i poštovati, posebice kad su u pitanju siromašne i osobe s invaliditetom, ili još nisu korisne poput nerođenih ili više nisu potrebne - poput starijih.

Problemi su današnjega vremena zbunjujući i često bezumni. Ipak s njima se kršćani moraju suočiti. Bila bi pogreška kad bi naši sinovi, posebno laici, smatrali da je mudrije oslabiti svoj kršćanski angažman u svijetu: neka ga radije obnove i povećaju, rekao je sveti papa Ivan Pavao II. 33

Izlog Kršćanske sadašnjosti

Kršćanska nače instrumentalizac Srećko Badurina

EKUMENSKA NASTOJANJA

(priredio Antun Badurina)

Kršćanska sadašnjost: Izvan nizova, Zagreb, 2019.

Format: 17 × 24 cm 237 str.

Cijena: 110,00 kn

ršćanske sadašnjosti

E

kumenizam je neupitna stvar. To je sveti zadatak koji izvire iz Velikosvećeničke molitve, nešto poput izvršavanja posljednje Kristove volje: da svi budu jedno. Mistično Tijelo Kristovo može biti samo jedno, Tijelo koje je Marija nježno povila u svoj veo i Bogojavljenjem ga obznanila svijetu kao savez u Božjoj ljubavi. S Isusom se rađa Crkva: jedna, sveta, katolička i apostolska. Pa kako to da su kršćani razjedinjeni? Kako to da baš nama na ovim prostorima pada na ramena taj križ razjedinjenosti? Odakle ova kršćanska sablazan?

U ovoj iznimno vrijednoj knjizi o stanju ekumenizma u ratnim godinama Domovinskog rata čitam uzajamne čestitke biskupa Badurine i episkopa Nikolaja te poslije Longina i patrijarha Pavla. Kako je lako riječima Svetog pisma progovarati o ljubavi, a u srcu pridržavati pravo na gnjev i mržnju! Oko Božića, pa i Uskrsa, izmjenjuju se čestitke u kojima je biskup Badurina posve otvoren suradnji (zabrinut za vjernike, župe, crkve i samostane do kojih ne može), a s druge strane probijaju nesnošljivost i obrana svoga prava na »pravedni rat pravoslavlja«. Čovjek se pita kako to da gledaju isto, a tako različito vide. Obmanjuje li se netko ili jednostavno lažima pokušava ostvariti politički cilj?!

Ovakav dojam nije pristranost, nego sagledavanje činjenica, dokumenata, brojeva i drugih oblika nehumanih i krvavih događanja.

Ekumenizam pred zidom nepovjerenja Šibenski biskup Srećko Badurina vrlo brzo nakon ređenja (1988.) postaje sveprisutan u javnom životu jer su se na području njegove biskupije počeli odigravati događaji koje su pomno planirale

40

srpske političke elite i Srpska pravoslavna Crkva: »Tamo gdje žive Srbi je Srbija.« Ova je ideomanija posve promijenila dotadašnje podnošljive međuvjerske i međunacionalne odnose. Uz potporu JNA i paravojnih srpskih postrojbi, promijenila je i granice. Suprotstavljene strane gledaju se preko barikada.

Zanimljivo je da su episkop sa sjedištem u Šibeniku i njegovi sveštenici napustili dotadašnja sjedišta i preselili se na područje koje su planirali odcijepiti od Hrvatske, tj. u Knin, još kada hrvatska strana nije niti slutila da se sprema krvavi rat. A pred širom javnošću oni su se prikazivali protjeranim od ustaške strane i »kao« ne mogu se vratiti na svoje.

Nesnošljivost Uspostavom višestranačke demokracije u Hrvatskoj, biskup Badurina i Katolička Crkva u Hrvatskoj nastoje dogovarati s pravoslavnim episkopima vjeronauk u školi, ali nailaze na tvrd stav jer pravoslavna strana ne priznaje Hrvatsku, a nakon barikada i uspostavom granica SAO Krajine, razgovori postaju još tvrđi i nepovjerljiviji. Biskup ih upozorava da nije dobar put latiti se oružja jer će obje strane biti na šteti, s mnogo žrtava, te da je bolje tražiti svoja prava demokratskim mehanizmima u saboru. Posredovanjem međunarodnih predstavnika u Konferenciji europskih crkava (KEK) i Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE), naša strana traži da se dogovore oko pastorala pravoslavnih vjernika s reciprocitetom na objema stranama. Dogovore termin i mjesto sastanka da se to riješi, ali pravoslavna strana ne dolazi, bez objašnjenja. Dolazi do rušenja crkava i devastacije samostana, maltretiranja katoličkog Godina LII br. 1/559

ela i acija vjere

Već viđeni model »istine« Hrvati su za suprotstavljene ustaše i latini, krivi za progon Srba, uvećavaju Jasenovac i tamošnje žrtve, a posve isključuju svoju krivnju za progone Hrvata. Savez srpske strane i Talijana u stvaranju velike Srbije i prve Jugoslavije, te i za Drugoga svjetskog rata, upućuje na hegemonističke ideje. Od vremena gubitka vladara iz svoje dinastije, pravoslavlje preuzima poslove nacionalne politike, a vjera i pastoral padaju u drugi plan.

Siječanj

2021.

Takav suodnos teško da može uroditi ekumenskim plodovima. To najbolje pokazuju statistički brojevi koje ova knjiga također donosi.

Knjiga je u cijelosti sastavljena od dokumenata, dakle izvora primarne građe za istraživanje povijesti. Pisma, izvješća, izjave, izlaganja i dopisi raznim stranama poredani su kronološki, po ratnim godinama. Knjiga daje cjelovit uvid u ponašanje i promišljanje obiju strana, jasno se iščitavaju lice i naličje nesporazuma. Ali svejedno ostaje vječito pitanje neće li novi istraživači raditi po modelu kojim srpska pravoslavna strana koči kanonizaciju kardinala blaženoga Alojzija Stepinca.

Ipak, važniji od povijesti jest ekumenizam. Je li moguć? Nije to stvar izbora i opredjeljenja, nego nužnosti kršćanske vjere i života po »Kristovoj mjeri«. Možemo za sada tek konstatirati: ako je čovjeku nemoguće, Bogu je moguće. Vjerojatno treba tek dovoljno vremena u kojem se svatko mora suočiti s objektivnom istinom, sa svojim doprinosom u krivnji i željom da nadoknadi učinjenu štetu. Do tada su uzaludni svako opraštanje i pomirenje, pa i približavanje.

Knjigu je uredio biskupov brat fra Antun Badurina, uvrstivši sve tekstove iz njegove ostavštine koji su se odnosili na pokušaj uspostavljanja suradnje i ekumenizma između katoličke i pravoslavne strane. Recenziju potpisuje biskup Mile Bogović, (preminuo upravo dok dovršavam ovaj tekst), a pogovor dr. sc. Franjo Velčić. Bez sumnje, ovo je vrijedan prinos novijoj hrvatskoj povijesti, a još više ekumenizmu koji jednom mora naći put k iskrenom, istinskom jedinstvu.

Mirko Ivanjek itsoj nšad as e k s n aćšr K go lzI

klera, ubijanja, paljenja imovine Katoličke Crkve na području SAO Krajine, a sve se to opravdava izjavama da to »ustaše« čine u Hrvatskoj s pravoslavnom imovinom i srpskim pučanstvom. Biskup Badurina uzalud ih poziva da sastave zajedničku komisiju i pogledaju zajedno stanje eparhije u Šibeniku i Kninu, na što oni odmahuju jer očito znaju da govore laži.

Kad biskup Badurina traži da se dopre do katoličkih vjernika, osobito za velike blagdane kao što su Božić i Uskrs, često nailazi na zid šutnje i lažnih obećanja, i to ne samo kod srpske strane nego i kod međunarodnih snaga koje su trebale štititi sve građane unutar Krajine, a bili su tek pasivni promatrači ili suradnici pobunjeničke strane. Čitam istodobno knjigu Boženke Bagarić Sava mirno teče, najbolji roman iz vremena stvaranja Hrvatske. Preklapaju se slike romana i dokumentarističkog svjedočenja.

Biskup Badurina nastoji u svojim ekumenskim nastojanjima posve isključiti svaki oblik političkog govora, on zastupa pravo na duhovnu skrb za vjernike do kojih ne može doprijeti. Na kraju svih pokušaja morat će zaključiti: »Nikakav uspjeh nisam polučio!«

U svem ovom stradanju polazio sam od stanovišta da je teško poremećen život katoličkih i pravoslavnih vjernika. Pitao sam sebe i njihove episkope što možemo učiniti jedni za druge da se počne postupno obnavljati crkveni život naš i njihov. Nikakav uspjeh nisam polučio.

41

Rad

i molitva

Piše: s. Veronika Mila Popić ad i molitva. Isprepleću se ove stvarnosti u našim životima, po­ najčešće kao neke suprotnosti. Ili ili. Ili rad - ili molitva. Potom one supostoje i kao opomena, poticaj promjene, osobna rasta, nastojanja, i to redovito, vjerujem, kao samoprigovor u prebrzom tempu naše svagdašnjice. Na primjer, reći ćemo sebi, prekoravajući se: »Premalo sam molila… previše sam radila!« A još dodatno, osjetit ćemo i nelagodu prisjetimo li se naloga svetog Pavla da »molimo bez prestanka«, koji navodi u Prvoj poslanici Solunjanima. Pa kako je to moguće ostvariti? Baš taj naputak navodi Origen, jedan od najplodonosnijih ranokršćanskih pisaca, u djelu pod nazivom O molitvi. I izvrsno ga objašnjava. A nas će Origen, vjerojatno, svojim objašnjenjem bar dijelom utješiti. On kaže: »Moli bez prestanka onaj tko s molitvom sjedinjuje koristan rad, a rad s molitvom. Samo tako možemo obdržavati onu ostvarivu zapovijed, naime, da se bez prestanka molimo.« Dakle, kako Origen navodi, rad i molitva uopće nisu toliko daleki jedno od drugoga, ni samoisključujući. Prelijevanje jednog u drugo - očito - čini plodonosno ispunjenje Pavlova savjeta da molimo bez prestanka.

No, da bismo dublje ušli u smisao ove definicije, prisjetimo se ponajprije što je molitva, odnosno »molitveni čin«. Jasno nam je i bez mnogo riječi: to je ono vrijeme koje je s nakanom izdvojeno za »biti s Gospodinom«, za »razgovor s Gospodinom«. U crkvi, u sobi, u prirodi, gdje god… Lokacija »moli-

50

tvena čina« u ovom slučaju nije toliko bitna. A što je pak »koristan rad«? I kako, na primjer, mogu »korisno raditi« oni koji svoju produktivnost ne mogu temeljiti na uobičajenom načinu ljudskoga djelovanja?

Na onom koje rađa vidljivim plodovima? Kako bolesnici, starije, nemoćne, nepokretne osobe mogu biti korisne svojim radom? Upravo one nas poučavaju što je zapravo bitno i kako se događa ovaj proces prelijevanja molitve u rad i rada u molitvu. Rad pretpostavlja dakle stvaranje, plodove koji blagotvorno - i blagoslovno djeluju na čovjeka, na svijet… No, kreacija - oni vidljivi plodovi - tek su rezultat mnogo dubljeg procesa.

Kako rekoh, lokacija »molitvena čina«, na primjer soba ili crkva, uistinu i nije toliko bitna. Da bi rad bio koristan i prelio se u molitvu (i obrnuto!), ključna je lokacija molitve unutar čovjeka sama. Gdje se naša molitva događa? Samo na jeziku ili u srcu našega srca? O tome uistinu ovisi hoće li molitva oblikovati čovjekovu nutrinu, a potom radom, odnosno stvaranjem - svijet. Stvaranje je, naime, vanjski izraz unutarnjeg susreta s ljubavlju, dobrotom. I nije nužno korisno prema onim uobičajenim kriterijima produktivnosti. Jer, osmijeh čovjeka, koji je tijelom nemoćan, nepokretan, a duhom jedno s Bogom, osvjetljuje svijet i ljudske odnose dobrotom i čini uistinu najkorisniji rad, zato što nama - katkad zbunjenim radoholičarima - jasno svjedoči što je najbitnije.

Iz susreta s Bogom djelovati i živjeti taj susret. Tada molitva prestaje biti samo »molitveni čin« prelijevajući se u trajnost, u egzistenciju.

Godina LII br. 1/559

Odilon-Gbènoukpo Singbo

TEOLOŠKO-BIOETIČKO VRJEDNOVANJE TRANSHUMANISTIČKE ANTROPOLOGIJE FORMAT: 17 x 24 cm; tvrdi uvez; 404 str.; BIBLIOTEKA: Izvan nizova

Ova knjiga plod je sustavnoga znanstvenog istraživanja dr. sc. Odilona-Gbènoukpa Singboa koje pokazuje da transhumanistički pokret nije samo pokret slijepoga i banalnog povjerenja u tehnološki napredak, već nosi utopijsku čežnju za nadilaženjem onoga ljudskog u ljudskoj vrsti, kako bi došao do nove vrste »čovjeka«.

“Čovjek je izložen opasnosti gubitka smisla i slobode.” 150 kn Michael Kunzler

LITURGIJA CRKVE FORMAT: 17 x 24 cm; tvrdi uvez; 680 str.; BIBLIOTEKA: Priručnici

Još jedna knjiga u nizu AMATECA, »Liturgija Crkve« namijenjena je studentima teologije, ali i svima kojima je potreban uvod u liturgiju, u njezinu sadašnju formu te u odgovarajuću teološku sistematizaciju. S pomoću ove knjige moći će upoznati strukture u razvoju, duhovna traganja povezana s liturgijskim činima, kao i pitanja o liturgiji u budućnosti.

250 kn

“Čovjek se pobožanstvenjuje, a ne prestane čovjekom biti.”

Zacharias Heyes

Zabavne epizode malog redovnika popraćene su oštroumnim tekstovima autora u kojima, između ostalog, tumači benediktinsku tradiciju i kako je ona danas življena u samostanu.

Ovo je topla knjiga prepuna humora koja pričama, mnogim praktičnim vježbama i poticajima na razmišljanje donosi mir u naš život.

Uz knjigu, tu je i »Mali rokovnik za 2021.« s kalendarom za 2021.

FORMAT: 11,9 × 19,5 cm; tvrdi uvez; 128 str.; BIBLIOTEKA: Izvan nizova

60 kn

80 kn

25 kn KOMPLET: 1

www.ks.hr   

ISSN 0353-2828

ZAGREB – Kaptol 1, Kaptol 29; ZADAR – Poljana Natka Nodila 7; SPLIT – Kralja Zvonimira 16; OSIJEK – Trg slobode bb; KARLOVAC – Radićeva 4; MARIJA BISTRICA – Trg Ivana Pavla II. 32

    