Kana, svibanj 2017.

U ov o pregr j je knjizi št klj učnih prikupljen pape a r F pravi ranje mla iječi poru k d m mlad ali rječn ima, koja e im na ik t rašta namijen vori jima. jen

  

Iz izloga »Kršćanske sadašnjosti« ANA THEA FILIPOVIĆ

UČITI ŽIVJETI ZAJEDO Dimenzije socijalnog učenja u pedagoškoj i teološkoj perspektivi BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:

Priručnici; 14 x 20 cm; meki uvez; 200 str.;

90,00 kn

HUBERT GAISBAUER/ LEONORA LEITL

PISMO ZA SVIJET Enciklika „Laudato si“ pape Franje objašnjena djeci BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:

Izvan nizova; 15,5 x 23 cm; tvrdi uvez; 105 str.;

95,00 kn

WALTER KASPER

MARTIN LUTHER Ekumenska perspektiva BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:

Ekumena; 11 x 18 cm; meki uvez; 90 str.;

85,00 kn

PAPA FRANJO

KATEHEZE I NAGOVORI O MILOSRĐU BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:

Izvan nizova 11,5 x 17 cm; 228 str.

95,00 kn

PAPA FRANJO

MISERICORDIA ET MISERA Apostolsko pismo na zaključenju Izvanrednoga jubileja milosrđa BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:

Dokumenti 11,5x16,5

27,00 kn

Učiti živjeti zajedno jedan je od četiriju stupova cjeloživotnog učenja koje navodi preporuka UNESCO-u Međunarodne komisije za razvoj obrazovanja u 21. stoljeću.

Učenje suživota s drugima usko je povezano s ostalim sastavnicama obrazovanja: Promicanjem razvoja osobe, stjecanjem znanja te osposobljavanjem za zanimanje i preuzimanje odgovornosti u svijetu rada. Knjiga polazi od aktualnih zahtjeva za intenziviranjem socijalnog učenja i propituje različita značenje i očekivanja koja se pridaju pojmu socijalnog učenja i socijalne kompetencije te s njima semantički srodnih konstrukata socijalno-emocionalnog učenja, empatije, socijalne odgovornosti i socijalne osjetljivosti, socijalno-dijakonijskog učenja, učenja za jedan svijet.

Istraživačka perspektiva je prvenstveno pedagoška, a izvorna motivacija je teološka.

Ova knjiga predstavlja sjajan primjer kako, uglavnom zahtjevne, tekstove crkvenoga učiteljstva predstaviti i prereći tako da budu razumljivi svima, posebice djeci. Premda sjajna enciklika pape Franje »Laudato si« ne spada u red teško razumljivih spisa crkvenoga učiteljstva, pa ju je tim lakše bilo prevesti na jezik i sliku djece, ipak ovaj pokušaj vrijedan je divljenja. Knjiga započinje osobnim pismom autora upućenim stanovitoj Karolini u kojoj, među ostalim, stoji: »(…) Pokušat ću novu encikliku pape Franje čitati za tebe (možda i za drugu djecu). Izabrat ću važne rečenice koje su, prema mojemu mišljenju, uzbudljive i zanimljive za djecu. A ako se sjetim još nečega, zapisat ću i to«. Tako autor Gaisbauer, nekadašnji novinar na austrijskoj televiziji, čije izabrane i popratne tekstove prate odlične ilustracije Leonore Leitl, zapravo i čini. Izabire tekstove iz spomenute enciklike, ali i tumači što je to primjerice enciklika, a kad naiđe na nešto za što pretpostavlja da dijete neće odmah moći razumjeti, tumači i to. Tako tumači odakle naziv »Laudato si« i tada daje vrlo lijepi prikaz života, karizme i važnosti Franje Asiškoga. »Samo je malo povijesnih osobnosti koje još i nakon 500 godina upravo kao magnet u sjećanju privlače prijatelje i neprijatelje kao Martin Luther. Pritom se slika koju su ljudi tijekom 500 godina stvorili o Martinu Lutheru umnogome promijenila: Luther kao reformator, Luther kao crkveni otac protestantizma; Luther kao borac za razum i slobodu, Luther kao hrabri njemački nacionalni junak i mnoge druge. Već je rečeno: ima toliko slika o Lutheru koliko ima knjiga o Lutheru. Za katolike je Luther dugo vremena bio samo krivovjerac koji snosi krivnju za raskol zapadne Crkve, sa svim njegovim lošim posljedicama do danas. Ta su vremena uglavnom prošla. Katoličko lutherovsko istraživanje u 20. stoljeću donijelo je znakovit preokret u shvaćanju Luthera: dovelo je do priznavanja Lutherove izvorne vjerske težnje, do pravednijeg suda o krivnji za crkveni raskol i, u znaku ekumenizma, do recepcije nekih njegovih spoznaja te osobito njegovih crkvenih pjesama«, piše kardinal Kasper na početku svoje knjige koja je objavljena u povodu 500. obljetnice Lutherove reformacije.

U ovoj knjizi sabrane su kateheze na općim audijencijama srijedom i jubilejskim audijencijama subotom, te nagovori uz molitvu Anđeo Gospodnji i Kraljice neba, izgovoreni tijekom Izvanredne svete godine milosrđa, u kojima je obrađena tema milosrđa. Svojevrsni je to priručnik teologije milosrđa pape Franje u kojem se milosrđe najprije promatra kroz prizmu starozavjetnih tekstova. Zatim se prelazi na novozavjetne tekstove, gdje se u obrađivanju i približavanju pojedinih aspekata milosrđa Papa obilato služi prispodobama, najvećim dijelom preuzetim iz Lukina evanđelja. »Opraštanje je najvidljiviji znak Očeve ljubavi, koju je Isus htio objaviti cijelim svojim životom. Nema stranice evanđelja koju bi se moglo izuzeti iz toga imperativa ljubavi koja ljubi sve do opraštanja. Čak i u posljednjim trenutcima svojega zemaljskog života, dok je visio na križu, Isus izgovara riječi: ’Oče, oprosti im, ne znaju što čine!’ (…) Milosrđe je taj konkretan čin ljubavi koji, opraštajući, preobražava i mijenja naše živote. To je način na koji se očituje božansko otajstvo. Bog je milosrdan, njegovo je milosrđe vječno (usp. Ps 136). Od naraštaja do naraštaja ono zahvaća svaku osobu koja se pouzdaje u Njega i mijenja ju, darujući joj svoj vlastiti život«, stoji, među ostalim, u Apostolskome pismu kojega je papa Franjo napisao na kraju Izvanrednoga jubileja milosrđa.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina Broj Svibanj Cijena

XLVIII 5/520 2017.

13 kn

Osnivač:

Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14; Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227

4 Agrokor – zamke gomilanja

Internet-stranica KS: http://www.ks.hr E-mail KS: ks@zg.t-com.hr E-mail Kana: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com

Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac

7 Kakva ekonomija ubija?

Stjepan Baloban

Uređuje: Uredničko vijeće.

Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović.

8 Razotkrivanje istine hrvatske politike

Za izdavača: Stjepan Brebrić

Teološko razmišljanje: Tonči Matulić

Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14.

Rukopise i slike ne vraćamo.

Tisak: Denona d.o.o.

11 Pastoral i invalidnost

Putopis

26 Tmurna perspektiva i pitanja nade Vrijeme i svijest: Vedran Martinac

28 Biblija i financije

Vrijeme i riječ: Darko Tepert

30 Nasilje i napredak – opasna

Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK.

smjesa

Iz drugoga kuta: Vladimir Pavlinić

34 Tragovi nužnosti Crkve za

pretplata@ks.hr

Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

Svibanj 2017.

Stjepan Lice

Godišnja pretplata: 143 kn

Stare novine – novi papir

51 Budi blagoslovljena u vijeke

Susret mladih

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X

asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba

Tomislav Salopek

12 Krist naša nada

Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337

ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obra­čunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.

27 Kruha, rada i slobode!

Teološki četvrtak

Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

Broj računa: 2340009-1100047241

kapitala

današnjeg čovjeka

14

Rumunjska Ivana Ćepulić

18 Crkva u borbi protiv ropskog rada Brazil

Teološko razmišljanje: Branko Murić

38 Čudovište iznad jezera

U korist vlastite štete: Stanko Uršić

42 Suočavanje s prošlošću je

civilizacijski izazov svakog naroda Razgovor

20 Agrokorijada

46 Perspektiva

22 Odgojna moć obiteljske sredine

52 Susreti i sveto sjećanje

24 Od čega si ti sazdana, ženo?

56 Ante Starčević (1933. – 2007.)

Političke teme: Tonči Tadić Milan Šimunović

Brojni, ali svi naši

Zapis: Zvonko Madunić Veronika Popić

Portret umjetnika

3

Pitanje sadašnjeg trenutka

Agrokor – zamke gomilanja kapitala

H

rvatsku već tjednima trese kriza u Agrokoru, jednom od najvećih koncerna u ovom dijelu Europe. Problemi su utoliko osjetljiviji jer tu nije riječ samo o trgovačkom lancu koji preprodaje tuđe proizvode nego o koncernu koji je u javnosti predstavljen kao najveći opskrbljivač stanovništva hranom i osnovnim životnim potrepštinama, o čijem poslovanju ovise mnogobrojni proizvođači hrane. A tu su ljudi uvijek najosjetljiviji. Kada je u krizi koncern koji velik dio stanovništva opskrbljuje hranom, pićem i svime onime što je potrebno za svakodnevni život, normalno je da se ljudi osjećaju ugroženi. I to ne samo onih šezdesetak tisuća zaposlenih u kompaniji nego i svi oni koji od proizvodnje hrane žive, a konačno i svi koji o prodajnim lancima Agrokora ovise na bilo koji način.

Manija veličine Svojedobno je Agrokor slovio kao primjer uspješnog poslovanja, štoviše, na njega se gledalo kao na primjer kako je u Hrvatskoj moguće vlastitim radom steći golemi kapital, postati uspješan i bogat.

Nitko se nije ozbiljno zapitao o eventualnim posljedicama takvog gomilanja kapitala u rukama malobrojnih. I to kapitala stečenog na zadovoljavanju osnovnih ljudskih potreba ljudi. Nitko se nije posebno pitao što bi se moglo dogoditi ako upravo ta4

kva tvrtka propadne, ide u stečaj, prestane djelovati. Jer, na kraju krajeva, i zbog takvog gomilanja kapitala mnogi su maleni obrtnici, trgovci osnovnim životnim potrepštinama morali zatvoriti obrt jer više nisu bili cijenama konkurentni. Tako, dok vozeći Njemačkom ili Austrijom možeš vidjeti kako seljak u dvorištu svoje kuće prodaje mlijeko iz vlastita laktomata, prodaje meso iz vlastite malene klaonice, u Hrvatskoj smo svu proizvodnju i distribuciju hrane koncentrirali u rukama malobrojne

vlasnici i odgovorni u toj kompaniji imati na umu boljitak za sve hrvatske građane, a ne samo interes vlastita profita. A što, pita se prosječni građanin Hrvatske, ako se nešto slično dogodi brojnim inozemnim trgovačkim lancima koji su se namnožili u Hrvatskoj? Koji bi mogli, ne trepnuvši okom, premjestiti svoje djelovanje u Rumunjsku ili Bugarsku? Ovakva situacija ima dalekosežne posljedice za život i standard hrvatskih građana. I to ne samo u čisto »biološkom« smislu nabave hrane i pića nego i na

Umjesto da se sada svi prave pametni i zgražaju nad onim što se dogodilo, treba pitati gdje je hrvatska politika u slučaju Agrokor bila do sada. No očito je: odgovorni su oni kojima je hrvatski građanin dao glas i koji društvo trebaju štititi od domaćih i stranih prodavača magle. elite. Sve uz opravdanje da to od nas zahtijeva članstvo u Europskoj uniji. Zavladala je manija velikoga i pompoznoga, manija gomilanja i širenja, manija uskakanja u nepoznati rizik, na štetu malenoga, ali sigurnoga, skromnoga, ali zdravoga. Zar nije i to razlog zašto sada otkrivamo da jedemo gomile nezdrave hrane?

Posljedice koje pomiču vrijednosti Napomenimo da je Agrokor tvrtka u hrvatskome vlasništvu (ili smo barem bili uvjereni u to). Valja pretpostaviti da će

planu razvoja mentaliteta ljudi. Moguće je da se bitno pomaknu neke ljestvice vrijednosti, u smislu da ne cijenimo više ono što je maleno, onoga tko malo ima, ali je kvalitetno i, sigurno, zdravo, onoga tko pred vratima vlastite kuće nudi svoj proizvod.

Postalo nam je normalno da »skoknemo« do Konzuma ili nekog drugog velikog trgovačkog lanca. Počinjemo diviti se samo velikima, moćnima, bogatima, sposobnima, snalažljivima. Počinjemo omalovažavati same sebe i one koji nemaju milijarde na računima, nemaju moć, o kojima ne ovisi vojska radnih ruku.

Godina XLVIII br. 5/520

Piše: Josip Grbac

Kapital pod maskom dobrotvornosti Naravno da nitko od onih koji posjeduju veliki nagomilani kapital neće priznati da mu je profit u prvome planu. Pokušava se »opravdati« vlastitim humanizmom i dobrotvornošću. Nedavno je jedno gospodarsko glasilo iznijelo podatak da George Soros posjeduje u svom vlasništvu vrijednosti u visini od 27 milijardi dolara. Ako itko postavi pitanje takvog gomilanja kapitala, uvijek postoji »opravdanje« kako se tim novcem podupiru humanitarne i udruge civilnog društva, politički aktivisti. Naravno da humanitarno djeluju i mnogi jednostavni ljudi, odazivaju se na humanitarne akcije, pomažu »iza kulisa«, bez blještavila pozornice. Ali se takve humanitarne akcije »ne vide«, nisu na naslovnicama. Ima mnogo onih koji poput one udovice koja je u hramsku kasu ubacila sve što ima, ali iza njih ne stoje moćne PR agencije koje će bučno popratiti ovakva zalaganja, kao što stoje iza Sorosa ili vlasnika Microsofta. Njihov će humanizam biti na svim društvenim mrežama. Ostali »sitni« humanizmi ostaju nevidljivi. Kod mnogih moćnika riječ je o proračunanim izljevima humanizma kako bi se ušutkao bilo kakav pokušaj etičkog i moralnog postavljanja u pitanje manije gomilanja kapitala. Takva nezdrava akumulacija kapitala stvara ekonomske i socijalne neuravnoteženosti i nepravde. Netko je to usporedio s gnojivom koje, ako ostane koncentrirano na jednoj lopati, otruje i izgori tlo. Ako se Svibanj 2017.

rasprši po cijeloj površini, pridonosi njezinoj plodnosti.

jedan čovjek nego mnogi koji su svojim proizvodima »hranili« koncern.

Neodgovorno izlaganje riziku Isto gospodarsko glasilo iznosi podatak da najbolje plaćeni menadžer u Sorosovoj fondaciji, David Tepper, navodno zarađuje 550.000 eura na sat. Za isto vrijeme rada prosječni radnik u EU-u zarađuje 8,84 eura, dakle 0,016 promila plaće spomenutog menadžera. Opravdano se postavlja pitanje do kada čak i jedno bogato društvo može podnijeti takve pogrešne neuravnoteženosti i nepravednu raspodjelu imetka. Isticanje činjenice kako žene za isti posao zarađuju osjetno manje nego muškarci zamagljuje i ne dopušta razmatranje ne manje bolne činjenice da postoje goleme razlike u zaradi između žene i žene i između muškarca i muškarca. Štoviše, i sama sposobnost nekoga više nije odlučujući kriterij nagrađivanja. Nagrađuju se podobnost, sposobnost mešetarenja, spremnost prihvaćanja rizika bez sagledavanja posljedica. Zar nismo nedavno bili obasuti pompoznim najavama kako uprava Agrokora odlučuje kupiti slovenski Mercator, ne sluteći da su već tada dugovi iznosili stotine milijuna eura? Taj su »genijalni« potez očito smislili menadžeri koji zacijelo ne rade za prosječnu hrvatsku plaću, a još su manje razmišljali o tome tko će platiti nagomilane dugove. Sve to nalaže potrebu ozbiljnog preispitivanja kako se raspolaže kapitalom, bogatstvom koji nije stvorio

Odsutnost i odgovornost politike Socijalna pravednost, naravno, ne mjeri se samo novcem i visinom plaće. Ali je to jedna bitna komponenta, koja mora ići usporedo s ostvarenjem ostalih dimenzija života, kao što su sigurnost, odgovornost u ulaganju i raspolaganju kapitalom. Eto zašto se uvijek ponovno ponavlja potreba da, upravo radi ostvarenja socijalne pravednosti, politika odradi svoj dio posla. Politika je onaj »korektor« koji mora onemogućiti da se dogode slučajevi kao što je ovaj s Agrokorom. Umjesto da se sada svi prave pametni i zgražaju nad onim što se dogodilo, poziva se na odgovornost i prebacuje loptica s jedne strane (čitaj: stranke) na drugu, prosječni hrvatski građanin pita se gdje je hrvatska politika u slučaju Agrokor bila do sada. Zašto je bila odsutna? Zašto nije kontrolirala odgovornost ponašanja elita u Agrokoru jer i ptice na granama znaju kako neodgovornost u zakonitostima slobodnog tržišta mogu nekoga vinuti u nebo i strovaliti u ponor?

I uglavnom u taj ponor padaju neki drugi, koji su za kolaps koncerna najmanje krivi.

To su hrvatski građani, hrvatske obitelji, svi oni koji su sada prisiljeni bespomoćno gledati kako se onaj hrvatski »američki san« brzo urušio. A za to zacijelo nije odgovoran samo jedan čovjek. Nisu manje odgovorni oni kojima je hrvatski građanin dao glas da ga zaštite od domaćih i stranih prodavača lažnih snova, ili, bolje rečeno, prodavača magle.

5

EU i vjerske slobode u svijetu

E Pierre Toussaint

Rob, dobročinitelj, »najpoznatiji njujorški katolik«

P

otkraj svibnja Crkva u Sjedinjenim Američkim Državama spominje se »najpoznatijega njujorškog katolika« sluge Božjega Pierrea Toussainta. Pierre je rođen kao rob u današnjem Haitiju 27. lipnja 1766. u vlasništvu plantažera Pierrea Berarda. Vlasnik ga je kao dječaka odredio za slugu u kući pa je dječakovoj baki naredio da ga podučava čitanju i pisanju. Zbog političkih nemira na Haitiju, vlasnik je svoga sina s obitelji i nekoliko robova poslao u New York kako bi ga zaštitio od pobunjenika, progona i eventualne smrti. Nakon što je s gospodarom stigao u New York, Pierre je poslan učiti frizerski zanat k uglednom frizeru. Imao je talenta pa je ubrzo išao po bogatim kućama i radio frizure. Ubrzo mu je umro gospodar, a Pierre je svojim frizerskim zanatom nastavio uzdržavati gospodarevu udovicu i obitelj te robove u kući. Iz zahvalnosti gospodarica ga je oslobodila od ropstva 1807. godine. Kao slobodan čovjek oženio se s Marie Rose Juliette čiju je slobodu otkupio od njezina gospodara.

Uskoro su usvojili Pierreovu nećakinju Euphemiju koja je ostala bez roditelja. Marljivo radeći svoj frizerski zanat i skrbeći se za obitelj, nije nikada zapuštao osobnu pobožnost.

Pierre je redovito svaki dan išao na misu u crkvu sv. Petra u Ulici Barclay. Istoj je župi pripadala i sv. Elizabeta Ann Seton. Od svoje zarade Pierre je pomagao župljanima u nevolji, jednako i bijelcima i Afroamerikancima. Zajedno sa svojom suprugom pomagao je siročadi, hranio ih i školovao. Također su se skrbili za napuštene i oboljele od žute groznice. Toussaint je do duboke starosti marljivo radio da bi, kako je govorio, imao sredstava za pomoć siromašnima.

6

Glas o njegovu kršćanskomu životu i zauzimanju za siromašne i napuštene proširio se cijelim New Yorkom.

Umro je na glasu svetosti 30. lipnja 1853. i bio je pokopan najprije ispred stare katedrale sv. Patrika u koju su mu jednom zbog crne boje kože zabranili ući. Poslije mu je tijelo preneseno u katedralu sv. Patrika, a slugom Božjim proglasio ga je 1996. papa Ivan Pavao II. Na službenoj stranici Nadbiskupije New Yorka stoji da je sluga Božji Pierre Toussaint bio ponosan na svoju vjeru, ponosan na svoju kulturu i potpuno predan službi bližnjima. U spomen na dobročinstva sluge Božjega Nadbiskupija daje školarine nazvane po Pierru Toussaintu siromašnim učenicima i studentima, osnovala je školu njegova imena na Haitiju te od 1978. dodjeljuje Medalju Pierre Toussaint uglednim osobama koje su se istaknule u zaštiti života, ljudskih prava, socijalne pravde, duhovnih vrijednosti i jednakoga prava svih na obrazovanje.

• Suzana Peran

uropska unija objavila je 2013. godine tekst o slobodi vjerovanja i uvjerenja u kojem se europskim diplomatima u zemljama izvan EU-a daju smjernice kako promicati vjerske slobode i štititi pravo svakog čovjeka na vlastita uvjerenja.

Gotovo četiri godine nakon donošenja ovih smjernica zamjetno je kako njihova provedba nailazi na značajne zapreke. Razlozi tomu jednim dijelom leže u tvrdokornosti režima u nekim zemljama, a drugim dijelom u premalom zalaganju europskih dužnosnika. O tome kako pojačati zauzimanje za vjerske slobode u svijetu bilo je govora na konferenciji koju su u Europskom parlamentu organizirale Komisija biskupskih konferencija EU (COMECE) i Europska pučka stranka .

Za razliku od SAD-a, koji zemljama u kojima se krše vjerske slobode prijeti sankcijama, Europska unija uglavnom nastoji djelovati putem dijaloga i zasad ne razmatra mogućnost uvođenja sankcija protiv zemalja koje ne poštuju vjerske slobode svojih građana. Međutim, sudionici rasprave složili su se da Europska Unija mora pojačati napore u zaštiti vjerskih sloboda posvuda u svijetu. Ahmed Shaheed, posebni izvjestitelj UN-a o vjerskim slobodama, istaknuo je važnost obrazovanja i međureligijskog dijaloga kako bi se razvila solidarnost i suzbio »strah od drugoga« kao i nasilni ekstremizam. Shaheed je kazao da EU ima jedan od najboljih zakonodavnih okvira za zaštitu vjerskih sloboda koji može poslužiti kao svijetao primjer te ga treba promicati posvuda u svijetu. Glavni tajnik COMMECE-a, o. Olivier Poquillon izrazio je žaljenje što se vjerski odgoj u svijetu često instrumentalizira, a da bi se to spriječilo treba prije svega postojati politička volja. On je podsjetio na Lisabonski ugovor i važnost koja se u njemu pridaje stalnom, učestalom dijalogu Europskog parlamenta s vjerskim i nevjerskim organizacijama. Kad je riječ o promicanju vjerskih sloboda u svijetu »pred nama je još mnogo posla«, zaključio je o. Poquillon.

Godina XLVIII br. 5/520

Kolumna Stjepana Balobana

Kakva ekonomija ubija?

K

ada je papa Franjo u svojemu programatskom dokumentu (24. studenoga 2013.) izričito pozvao na »‘ne’ ekonomiji isključivanja i nejednakosti. Ta ekonomija ubija« (Evangelii gaudium. Radost evanđelja, br. 53), nismo mogli niti slutiti da ćemo se u Hrvatskoj početkom 2017. godine susresti s opasnom krizom vezanom za koncern »Agrokor«. Za širu hrvatsku javnost, ne i za dobre poznavatelje gospodarskih zbivanja, šokantno su djelovale vijesti da bi raspadom toga najvećeg poduzeća u Hrvatskoj više desetaka tisuća ljudi moglo ostati bez posla. Jednako tako moglo bi ostati bez posla i više desetaka tisuća ljudi u susjednim zemljama u kojima »Agrokor« ima svoje tvrtke. U Hrvatskoj to nije samo riječ o egzistenciji više od 30 tisuća ljudi već i o njihovim obiteljima, o djeci koja idu u školu ili studiraju, o bračnim drugovima koji su nezaposleni… Riječ je o ozbiljnoj ugrozi ne samo za hrvatsko gospodarstvo nego i za društveno-političku stabilnost. Drugim riječima za opće dobro hrvatske države.

Nezrelost političkih elita Nakon što se hrvatska vlada uključila u rješavanje problema, odnosno u pokušaj spašavanja radnih mjesta desetaka tisuća ljudi, kako različiti stručnjaci za gospodarska pitanja, tako i političari svih boja i vrsta počeli su iznositi svoje procjene i mišljenja o tome je li hrvatska vlada dobro postupila! To je razumljivo jer će tek vrijeme pokazati je li učinjeno ono što se željelo, to jest spašavanje radnih mjesta i restrukturiranje koncerna »Agrokor« kako bi mogao pozitivno poslovati, a time se onda u budućnosti mogla zadržati radna mjesta. Međutim, u tako kompliciranoj i za opće dobro hrvatske države iznimno važnoj situaciji očeSvibanj 2017.

kivalo se da će sve političke stranke – bez obzira na to jesu li na vlasti ili u oporbi – uložiti sve napore kako bi se postiglo najbolje moguće rješenje, prije svega za one hrvatske građane kojima se zbog mogućnosti otkaza ‘rušio svijet pod nogama’. Ne samo da se to nije dogodilo nego se dogodilo sasvim suprotno. Većina hrvatskih političara i političkih stranaka koje nisu na vlasti ‘gotovo se natječu’ u traženju krivaca za trenutačno stanje kao da se rješavanje trenutačnoga problema ‘njih apsolutno ne tiče’.

Kao da se to događa u nekoj drugoj, dalekoj zemlji i kao da nije riječ o egzistencijama tisuća hrvatskih građana. U javnosti se dobiva dojam da nije važno hoće li i kako će se riješiti problem, već se ‘jedva’ čeka ‘pogrješni potez’ političkog protivnika kako bi se moglo politički profitirati, odnosno trijumfirati!

Razorna snaga zluradosti U hrvatskome društvu već duže vrijeme prevladava nezdravo stanje podjela na ‘mi’ i ‘oni’ u kojemu stradava opće dobro, a na kraju svi gubimo. Riječ je o razornoj snazi zluradosti na što je u svojoj propovijedi na Uskrs 2017. godine upozorio zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić. Zluradost, naglašava zagrebački nadbiskup, »radovati se zlu – zvuči već u samom smislu riječi zastrašujuće i nakazno. Mnogi mogu biti zluradi, a žrtve uvijek postaju svi« (Kardinalova homilija na svetkovinu Usrksa, 16. 4. 2017.). Različite su žrtve zluradosti, od čovjeka »kada doživljava da mu drugi, u sredini u kojoj djeluje, onemogućuje da poštenim radom i zauzimanjem uspije u svojem životnom poslanju« (isto) preko obitelji i Crkve do društva i države koji »mogu biti žrtve zluradosti onda kada se brojni postojeći problemi još više potenciraju do ra-

zine beznađa, a svako rješenje se omalovažava i unaprijed osuđuje na propast« (isto).

Isus Krist je svojim uskrsnućem pokazao »da zluradost nije snaga koja pobjeđuje, nego tek grubo očitovanje slabosti zlonamjernih ljudi i različitih skupina« (isto). Pobijedivši zlo i zluradost, Isus Krist kršćanima daje snagu da se raduju dobru i da sve čine kako bi dobrim preobrazili nepravde i zlo koje se događa u životu. Radovanje »dobru uključuje spremnost na promjenu stajališta prema ljudima, događajima te inicijativama koje nas okružuju na način da se prvo pitamo što je dobroga u nekome ili nečemu, a ne da se pod svaku cijenu traži samo ono što ne valja« (isto).

Socijalni govor Crkve Snagom socijalnog govora Crkve kardinal Josip Bozanić poziva na promjenu mentaliteta i načina razmišljanja u hrvatskome društvu, u kojemu će na prvome mjestu biti čovjek i njegovo ljudsko dostojanstvo. Ne novac, ne gospodarski ili politički uspjeh pod svaku cijenu, ne osobni, krajevni, stranački ili uski ideološki interes. Sjetimo se kako je isti kardinal Bozanić prije dvadeset godina upozorio na grijeh struktura. Tada ga se hvalilo. Tada mu se odobravalo sa svih strana, iz najrazličitijih političkih i novinarskih opcija. Snagom socijalnog govora Crkve papa Franjo uznemiruje suvremene moćnike upozoravajući na temeljne probleme današnjega vremena. Jedan od njih je ‘ekonomija koja ubija’. Ne, nije riječ o svakoj ekonomiji, nego je riječ o ekonomiji koja se temelji »na apsolutnoj autonomiji tržišta i financijskih spekulacija« (Evangelii gaudium. Radost evanđelja, 56) koja odbacuje i etiku i u konačnici Boga. Papine su riječi poziv državi, ali i politici, da zaštite svoje građane. Razumno i opravdano!

7

Krist naša nada

sigurno sidro naše stabilnosti i našega opstanka

J

ubilarni, 10. Susret hrvatske katoličke mladeži okupio je u Vukovaru oko 30 000 mladih iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije te europskih zemalja. Prvoga dana, 29. travnja, mladi su sudjelovali u župnim programima diljem Đakovačko-osječke nadbiskupije. Na katehezama su sudjelovali i hrvatski biskupi.

Drugi dan, 30. travnja, započeo je na memorijalnom groblju. Molitvu je predvodio mons. Mijo Gorski, pomoćni zagrebački biskup i predsjednik Odbora HBK-a za mlade. U prigodnom nagovoru biskup je rekao: »Znakovit je ovaj naš početak susreta na groblju sa snažnom porukom. Obično od oltara krećemo prema groblju, danas od grobova naših branitelja krećemo pre12

ma zajedništvu euharistije, prema životu, prema Kristu koji je nada naša. Zato ovdje danas ne tugujemo, nego smo ponosni, zahvalni i puni nade. Ponosni smo na naše branitelje, ponosni jer su među nama stasali, živjeli i umrli ljudi spremni platiti najveću cijenu za slobodu, a bili su označeni znakom križa Kristova. Stojimo zahvalni u molitvi za njihove živote u vječnosti, zahvalni za domovinu koju po njihovoj žrtvi baštinimo i koju želimo izgrađivati svojim časnim životom i marnim radom. Stojimo puni nade, ne okrenuti prošlosti, nego budućnosti, nade da žrtva nije bila uzaludna, nade u povjerenje srdaca, nade u njihov i naš život u Bogu«.

Nakon molitve mladi su formirali procesiju na čelu koje je bio križ SHKM‑a te

su se, uz molitvu slavnih otajstava krunice, uputili do mjesta misnoga slavlja. Križ SHKM‑a naizmjenično su nosili mladi i biskupi te predstavnici Udruge djece poginulih branitelja.

Središnji događaj SHKM-a bilo je euharistijsko slavlje na posebno uređenu prostoru kod dvorca Eltz. Slavlje je predvodio domaćin, đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić u zajedništvu s tridesetak biskupa te tristotinjak svećenika.

Mladima se obratio i apostolski nuncij u RH nadbiskup Alessandro D’Errico, koji je rekao: »Ovih godina moje službe u Hrvatskoj mogao sam iskusiti što Vukovar znači ne samo za prošlost nego i za budućnost, za Hrvatsku i za druge bliže krajeve. Gledajući na vas, dragi moji mladi, reći ću Svetom Godina XLVIII br. 5/520

Ocu da sam danas vidio jedan krasan horizont za Crkvu i za Hrvatsku.« Papinu poruku sudionicima SHKM‑a koju je potpisao državni tajnik Njegove Svetosti Pietro kardinal Parolin, pročitao je tajnik Apostolske nuncijature mons. ­Janusz Blachowiak. »Nasljednik Svetoga Petra želi da geslo susreta ‘Krist, naša nada’ (1 Tim 1, 1) potakne želju za odgovorom na poziv Krista Gospodina, koji je pravi pratitelj i prijatelj na životnome putu, Onaj koji nikada ne osuđuje, nego istinski ljubi svakoga od nas. Ostati čvrstima u vjeri i u nadi u današnjemu svijetu zahtjevna je zadaća koja sa sobom nosi mnoge napore, no istodobno ispunjava srce radošću i ljubavlju. Dragi mladi, Papa vas ohrabruje da otvorite vaša srca Bogu koji vas prati na životnome putu i tako čini čudesna djela poučavajući vas što bi zapravo značila kršćanska nada kako biste je mogli svjedočiti svagdje, a osobito u vašim zajednicama i gradovima.« Ovaj grad, Vukovar, u kojemu smo danas okupljeni, pruža nam snažnu pouku.

Ovdje smo na osobit način kao narod iskusili da Bog svoje ne ostavlja, da u životu ne smijemo gledati samo na ljudske mogućnosti i granice nego da imamo na umu i Boga. Kad se dogodio slom i kad je potpuno iscrpljeni Vukovar pao, kad su cijelu Hrvatsku zahvatili tuga, razočaranje i dodatSvibanj 2017.

ni strah, Hrvatska je tada bila »moliteljica« – po crkvama, na ulicama i trgovima. Od Krista nam je tada dolazila nada i davala nam snagu, rekao je u homiliji nadbiskup Hranić, te nastavio »i mi, draga mladosti, želimo danas iz Vukovara svom narodu i cijelome svijetu – vašim roditeljima i vršnjacima, našim hrvatskim političarima koji su ovih dana suočeni s ozbiljnim pitanjima, izazovima i tjeskobama, poslati poruku nade i ohrabrenja koja izvire iz Božje

ljubavi i dobrote objavljene u Isusu Kristu.

On je sigurno sidro naše stabilnosti, našega opstanka, On je nada naša.« Nakon što su mladi Zagrebačke nadbiskupije od mladih Đakovačko-osječke nadbiskupije preuzeli »Križ mladih«, okupljenima se obratio i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. »Danas je lijepo biti u Vukovaru koji je danas grad hrvatske mladeži.« Znakovito je upozorio: »Ići od Vukovara, grada hrvatske žrtve i hrvatske slobode prema Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, gradu svih Hrvata«, a na kraju je poručio »Zagreb vas čeka! U Zagrebu vas očekuje bl. Alojzije Stepinac! Dobrodošli svi u Zagreb 2020. godine.« S ovoga susreta mladi su uputili i pismo papi Franji, u kojemu, među ostalim, stoji. »Ovim susretom, a napose današnjim radosnim slavljem euharistije upravo u Vukovaru, gradu koji je ne tako davno, zajedno s mnogim krajevima naše domovine, prolazio tragična iskustva rata i razaranja, željeli smo posvjedočiti kako nas iskustvo i snaga vjere te zajedništvo u velikoj obitelji Crkve uvijek nadahnjuju životom.« Neposredno prije blagoslova predvoditelj euharistijskoga slavlja mlade je pozvao da molitvom izraze svoju životnu vjernost krsnom pozivu.

Marija Belošević

13

Glasoviti ‘Drakulin’ dvorac Bran

Rumunjska

2

Piše: Ivana Ćepulić

S

tigao je dan mojeg odlaska iz Sibiua. Rano ujutro taksist me ostavio na nekom pustom parkiralištu. Nije još bilo ni 6 sati pa nisam imala koga pitati jesam li na pravome mjestu.

Iako sam bila pomalo sumnjičava, laknulo mi je kad sam nakon nekoga vremena vidjela da se približava još dvoje ljudi. Osim njih, u to doba dana ulicom su hodali samo psi lutalice, kakve sam putem često susretala. Najčešće su se zadržavali oko zgrada željezničkih kolodvora, no i drugdje ih je bilo neobično mnogo.

Nakon dužeg čekanja napokon je stigao minibus koji me trebao odvesti do grada Sighişoare. I u njemu, kao i u nekim drugim prijevoznim sredstvima na mojem putu, iznad vozačeva sjedala primijetila sam mnoštvo sličica svetaca. To je bio tek jedan od mnogih izvanjskih znakova po kojima sam zaključila da Rumunjima vjera zauzima važno mjesto u svakodnevnom životu.

14

Sat na kuli i ulaz grad – Sighişoara

Najvažniji grad Transilvanije U vožnji sam kroz prozor promatrala tipične seoske kućice i dvorišta s velikim ulaznim vratima. Posebno mi je zapeo za oko jedan detalj koji se često ponavljao –

reljefni križ na fasadi, obično na zabatu ili rjeđe na bočnom zidu.

Stigavši u Sighişoaru, putem prema starom gradu ušla sam u pravoslavnu crkvu Sv. Trojstva, dojmljivu građevinu na osaGodina XLVIII br. 5/520

mljenu dijelu uz rijeku. Blizu nje nalazi se most, a iza njega strma ulica koja vodi prema jednom od najljepših gradova na mojem putovanju.

Slikovita Sighişoara, jedan od sedam utvrđenih saskih gradova Sedmogradske, sa svojim dobro očuvanim zgradama i zidinama vraća nas u 12. stoljeće, kada su je osnovali transilvanski Sasi. Taj je grad stoljećima bio najvažniji grad Transilvanije, pa tako i u vrijeme kada se u njemu sredinom 15. stoljeća rodio zloglasni Vlad III. Țepeș, poznatiji pod nadimkom Drakula.

Prošavši ispod luka kojim je njegova rodna kuća povezana s onom susjednom, uputila sam se popločenom uličicom prema natkrivenom stubištu sa 175 stuba koje vode prema gotičkoj saskoj crkvi poznatoj pod Kula postolara iz 16. stoljeća – Sighişoara

Crna crkva nadvila se nad Brasovom

Nastavila sam put prema Braşovu, kamo sam stigla u večernjim satima. Taj su grad sagradili doseljenici iz Saske koji su došli u 12. stoljeću, a u to je vrijeme njegovo ime bilo Kronstadt. S vremenom se onamo doseljavalo sve više Rumunja, a, budući da je većina Nijemaca nakon Drugoga svjetskog rata protjerana, danas u gradu živi samo 0,6 % Nijemaca. Najimpresivnija građevina u Braşovu nedvojbeno je Crna crkva, to jest Biserica Neagră. Ova je veličanstvena gotička građevina ujedno i najveća njemačka luteranska crkva u Transilvaniji. Iako izvorno katolička, kao i ostale

njemačke crkve u vrijeme reformacije postala je luteranska.

Bila sam već jako umorna na kraju toga ispunjenog dana, kada sam se napokon sastala sa svojim domaćinom Peterom na izlazu iz središnje pješačke zone. On se baš vraćao s posla pa me automobilom odvezao kući u malo selo Săcele izvan grada, gdje je živio sa svojom suprugom Zsuzsom. Oboje su pripadnici mađarske manjine u Rumunjskoj pa su međusobno razgovarali isključivo na mađarskom. Štoviše, u jednom su mi razgovoru napomenuli da su rumunjski dobro naučili tek na fakultetu

U Sinaiji sam se iskrcala radi impresivnog dvorca Peles

nazivom »Crkva na brdu«. U razgledu sam pomno promotrila fragmente gotičkih i renesansnih fresaka, koje su među najvažnijima u Transilvaniji.

Ostatak mojeg boravka u Sighişoari protekao je uglavnom u šetnji njezinim ulicama i fotografiranju, pri čemu su najljepši vidici nedvojbeno bili oni koji su obuhvaćali obrambene zidine i njihove kule. Najljepša je od njih ona sa satom iz 17. stoljeća, koji krase zanimljive figure koje izlaze iz unutrašnjosti kule, a simboliziraju dane u tjednu. Ta je kula ujedno bila i glavni ulaz u utvrđeni grad.

Svibanj 2017.

15

Utvrda Rasnov iz 13. stoljeća

– sve do tada pohađali su mađarske škole i družili se uglavnom s Mađarima.

Grof Drakula Braşov je jako zanimljiv i ugodan grad, a u njegovoj je okolici toliko primamljivih mjesta da sam već sljedećeg dana odlučila otići na izlet. Na sporednome autobusnom kolodvoru uspješno sam pronašla lokalni autobus za grad Bran i ubrzo sam bila na putu prema jednom od najzanimljivijih dvoraca u tom dijelu zemlje. Dvorac Bran prvi put se spominje 1377. godine, kada su kronštadski Sasi dobili dozvolu za njego Dvorac grofa Drakule Bran omiljena je turistička atrakcija

pogledu na grad i njegovu impresivnu Crnu crkvu.

Sljedećeg sam se dana, prema preporuci svojih domaćina, uputila na novi izlet – ovoga puta cilj su mi bili Karpati. No prije vožnje žičarom na visinu od 2290 m, igrom slučaja malko sam skrenula s puta i posje-

lim, stoje Sfinxul i Babele, to jest u prijevodu »sfinga« i »starice«. No nisam se mogla dugo zadržati među njima jer sam napravila veliku pogrešku – nisam ponijela toplu odjeću. A na vrhu su me dočekale hrpice snijega, hladan vjetar i jedva koji stupanj iznad ništice!

Samostan Caraiman kod Bustenija

vu gradnju. U 15. stoljeću odigrao je važnu ulogu u obrani od Turaka. Iako se taj dvorac često reklamira kao »dvorac grofa Drakule«, čini se da je slavni Vlad ondje boravio tek neko kraće vrijeme.

Dvorac sam razgledala u društvu triju djevojaka s raznih strana svijeta, koje sam slučajno upoznala u autobusu. Iako smo sve četiri putovale same, na kraju smo cijeli dan provele zajedno. Nakon duge šetnje po labirintu soba, hodnika i stubišta »Drakulina« dvorca, autobusom smo otišle do gradića Raşnova, koji je bio na našem putu natrag u Braşov. Ondje smo se divile tvrđavi iz 13. stoljeća, do koje smo stigle nakon prilično zahtjevnog uspona na brdo iznad grada.

Stigavši natrag u Braşov, kao da mi nije bilo dosta penjanja, pa sam se popela i na brašovsku citadelu, gdje sam uživala u 16

tila jedan zanimljiv samostan. Onamo me odveo neki mladi par kojeg sam upitala za put prema žičari. Oni su mi rekli da namjeravaju provesti poslijepodne na proplanku ispred samostana jer jako vole to mjesto.

Ubrzo sam shvatila i zašto, jer je ono za­ ista bilo posebno. Okružen zelenilom šume, ondje stoji samostan Caraiman, iza kojega se uzdižu veličanstvene planine.

Nakon desetak minuta vožnje žičarom provela sam neko vrijeme u šetnji među stijenama neobičnih oblika, od kojih neke imaju i zanimljiva imena inspirirana njihovim izgledom. Tako ondje, među osta-

Na povratku s planine opet sam naišla na onaj mladi par koji mi je prije pokazao put. Oni su također bili na povratku kući, a i sada su mi bili spremni pomoći – ovoga puta savjetom o povratku u Braşov. Složila sam se s njihovom idejom da se vratim vlakom, i to s jednim kratkim prekidom u gradu Sinaiji. Ondje sam potražila put do dvorca Peleș, koji je, doduše, u to doba dana već bio zatvoren, ali je i izvana toliko dojmljiv da ga se isplatilo pogledati. Čekajući vlak za povratak u grad, na kolodvoru sam promatrala skupinu djece koja su se, prema svemu sudeći, vraćala sa Godina XLVIII br. 5/520

Grandiozna ideja i izuzetan osjećaj za realnost: palača Parlamenta s troškovima struje i grijanja od 6 milijuna dolara godišnje.

školskog izleta. Kako bi si prikratili vrijeme, nekolicina dječaka počela je igrati igru preskakanja gumene vrpce. Te se igre dobro sjećam iz svojeg djetinjstva, ali do današnjih je dana u našim krajevima, čini se, potpuno izumrla. Zvali smo je »gumi-gumi« i uglavnom su je igrale djevojčice.

jednog mladića kako se ispred crkve toliko unio u molitvu da je kleknuo na jedno koljeno nasred malog trga i raširio ruke. To me podsjetilo na još jedan zanimljiv detalj koji sam često primjećivala tijekom svojeg putovanja – ljudi u gradskom prijevozu često su se s velikom pobožnošću križali sva-

Molitva ispred katedrale – Bukurešt

Bucegi – u vjetrovitoj šetnji na 2300 m mogu se pronaći stijene neobičnih oblika, među njima i »Sfinxul« i »Babele«.

U šetnji Bukureštom

Na ulicama velikog grada Sljedećeg sam se jutra oprostila od Braşova još jednim obilaskom grada, ovoga puta prateći njegove dobro očuvane srednjovjekovne gradske zidine.

Na kraju mojeg putovanja po Rumunjskoj na red je došao i Bukurešt. Već je prvi pogled na golemi Trg jedinstva (Piața Unirii) pokazao da je riječ o velikome gradu širokih i prostranih ulica. Napravivši krug po trgu, uputila sam se prema pravoslavnoj katedrali iz 17. stoljeća. Tu me dočekao još jedan neočekivan prizor. Naime, dok sam fotografirala detalje crkve, primijetila sam Svibanj 2017.

ki put kad bi vozilo prošlo pokraj neke crkve. Najviše me iznenadilo što su taj običaj imali i srednjoškolci i adolescenti, pa čak i oni od kojih to uopće ne bih očekivala – oni koji su na sebi imali tetovaže i piercinge i djelovali prilično buntovno.

U šetnji gradom stigla sam tako i do divovske Palače parlamenta. Ova je zgrada sa svojih 86 m visine, 240 m širine i 270 m dužine četvrta po veličini u svijetu. Troškovi njezina grijanja i električne struje godišnje iznose više od 6 milijuna američkih dolara. Dao ju je izgraditi Nicolae Ceauşescu, a građena je od 1984. do 1997. godine na

mjestu nekadašnjeg brijega, koji je u svrhu gradnje sravnjen sa zemljom.

Poslije sam, hodajući po dugačkoj aveniji Victoriei, nailazila na fakultete, kazališta i koncertne dvorane, muzeje i crkve, a onda je došlo vrijeme da se sastanem sa svojim posljednjim domaćinom u Rumunjskoj.

Bio je to Moldavac Andrei, koji me ugostio u svojem skromnom stančiću od petnaestak četvornih metara. Meni je ustupio ­kauč, a on je spavao na podu.

Brzo je stiglo jutro, a s njime i moj oproštaj od Rumunjske. Tu ću zemlju pamtiti prije svega po ljepoti njezinih gradova i dvoraca, pobožnosti njezinih stanovnika, ali i po ljubaznosti domaćina. Smjestivši se u kupeu vlaka za Bugarsku, zaključila sam prvo poglavlje svojega balkanskog putovanja i počela polako odmicati prema jugu i još jednoj meni novoj zemlji.

17

i U ov ključnih r a, koja tv im št pregr ranje mlad namijenjen F pape ali rječnik a. m m pravi naraštaji im d mla

Luci o i uz p Coco (1 9 r istraž ofesorsk 61.) živi u i iv PAPA FRANJO Auto anjem p rad bavi s Verbaniji atrist r je v e i u i še o g čke t PORUKEsmMLADIMA je r le život renih k p da iz du adicije. rodu a suv h b Mali rječnik mlade r za za ljivan ovnosti sadrž emeno ju vje g čo aji doslj edno ma koji m vjeka ko rskog ji tra st i v ogu d ga r i je a t dnos BIBLIOTEKA: Izvan nizova; t živo i istinu, tu.uvez; 88 str.; FORMAT: 12,5 x 12,5 cm; meki iji erban CIJENA: 50,00 kn ivi u V ž .)

1 (196 bavi se icije. je o, sadržajem i formatom, vrlo primjerenoj knjizi za mlade Pape Franje ad e tradRiječ rski r ističk i vnost og tr o a h p u d em serskmože slobodno reći da pogađa s jedne strane zanimanja, i očejo n potrebe leda izzaivakoju ju vje aga g n o Fra e lj viš ji tr komladih, rodubkivanja a s druge strane da je sjajan primjer papine učiteljske službe koja se, a p k , k u je čov nih i istin enog u dat .slučaju, prilagođuje potrebama slušatelja, odnosno čitatelja. U ovoj se, uvrem koji imuogovom u t živo a nost knjizi džepnog formata nalaze brojne misli i izreke pape Franje koje je tijekom žajim rijeddakle, tiv dnos

i ladi, s iznenad m i g Dra tite da va dopus ljubav!

Božja

svoje četverogodišnje papinske službe uputio mladima. Čitajući te izraze odnosno riječi, koje se nižu abecednim redom, moguće je ustanoviti i uvidjeti problematike, nesigurnosti, nade i strahove, koji prate tu, za ljudski život, ključnu životnu dob rasta, razvoja i izgradnje. Papa progovara na jednostavan i učinkovit, snažan, osoban i ujedno prihvatljiv način o temama koje mladi itekako razumiju. Tako on IS govori BN 50 kn 97 8o besplatnosti kao vrlini, o bitnosti kao temelju koji oslobađa, ali i o galami koja 95 se 311 -1 06 u našemu svijetu umnožava, o svojoj omiljeloj temi tzv. »kulturi odbacivanja«, ali 24 onda i o nadi, o molitvi, o sanjama i sličnim, za mlade, važnim i životnim temama.

Zaista, rijedak vade mecum primjer knjižica za mlade.

50

m kn

STEPHAN SIGG

ŠTO TI ŽELIM ZA KRIZMU BIBLIOTEKA:

Stephan Sigg

FORMAT:

Stephan Sigg

CIJENA:

Kršćanska sadašnjost

Izvan nizova; 18,5 x 15,5 cm; tvrdi uvez; 45 str.;

55,00 kn

 Vedra, mladenačka, ohrabrujuća i bogato ilustrirana knjiga za krizmanike bit će im najbolji poklon za primanje sakramenta kršćanske zrelosti. To se odmah ističe na 2. stranici gdje na pomalo »otkačen« način darovatelj može upisati svoje i ime krizmanika kome daruje ovu knjigu. Knjiga je bogato i razigrano, dosjetljivo i ukusno ilustrirana, tvrdih je korica, vrlo prikladnog formata tako da će je krizmanici lako moći nositi sa sobom i rado je uzeti u ruke te bez teškoća i zahtjevne koncentracije čitati. Na duhovit, ali sadržajan način prikazane su neke od tipično ljudskih, pa stoga i kršćanskih, kreposti kao što su hrabrost, humor, strpljivost, prijateljstvo, kreativnost ili pak izdržljivost u kušnjama. Na neki način to su prerečene i posuvremenjene kreposti i darovi Duha Svetoga koje autor na suvremen i sugestivan način nudi mladima na pragu njihove ljudske i kršćanske punoljetnosti. Švicarski autor, i sam mlad, svojim tekstovima na jeziku mladih dopire do široke publike, a već je na njemačkome jeziku objavio nekoliko knjiga koje su doživjele i po više izdanja dok je u Kršćanskoj sadašnjosti u pripremi njegova knjiga Frcanje iskri kojom nastavlja oduševljavati mlade za krizmu.

Knjižare Kršćanske sadašnjosti: ZAGREB – Kaptol 1, Kaptol 29 RIJEKA – Fiorello La Guardia 10c SPLIT – Kralja Zvonimira 16 KARLOVAC – Radićeva 4 MARIJA BISTRICA – Trg Ivana Pavla II. 32 9 770353 282002

ISSN 0353–2828

00417

OSIJEK – Trg slobode bb