Kana, listopad 2015.

zvana liječi� te rane, blaži� ih uljem utjehe, previja� ih milosrđem i vida� solidarnošću i dužnom pažnjom.« Godina milosrđa počet će 8. prosinca 2015. godine na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, nakon čega će se u nedjelju nakon toga otvori� Sveta vrata rimske katedrale, tj. bazilike sv. Ivana Lateranskog, a onda će bi� otvorena i Sveta vrata drugih papinskih bazilika.

Papa Franjo

LAUDATO SI’

Enciklika o brizi za zajednički dom Biblioteka: Dokumenti format: 11,5 x 16,5 cm meki uvez; 191 str. cijena: 40,00 kn

Papa Franjo

MISERICORDIAE VULTUS LICE MILOSRĐA

Bula najave izvanrednoga jubileja milosrđa Biblioteka: Dokumenti format: 11,5 x 16,5 cm meki uvez: 38 str. cijena: 27,00 kn

Ovom bulom papa Franjo najavio je izvanredni Jubilej milosrđa jer, kako piše u buli, »postoje trenuci u kojima smo pozvani još snažnije usmjeri� svoj pogled na milosrđe, kako bismo sami postali djelotvornim znakom Očeva djelovanja«. »U ovoj Svetoj godini imamo priliku otvori� srce onima koji žive u najudaljenijim egzistencijalnim periferijama, koje suvremeni svijet često stvara na drama�čan način. Koliko je samo situacija nesigurnos� i patnje prisutno u današnjem svijetu! Koliko se rana nanosi onima čiji se glas ne čuje, jer je njihov vapaj postao nečujan i zagušen ravnodušnošću boga�h. U ovome Jubileju Crkva će još snažnije bi� po-

Enciklika pape Franje o brizi za zajednički dom odmah nakon pojavljivanja polovicom lipnja 2015. godine pobudila je silno zanimanje i velike pohvale i javnos� i struke.

Riječ je o enciklici koja u središte postavlja pitanje: kakav svijet želimo preda� onima koji će doći poslije nas? Enciklika je dobila naziv po zazivu sv. Franje: Hvaljen budi, Gospodine moj (Laudato si’, mi’ Signore), koji u Pjesmi stvorova podsjeća na činjenicu da je zemlja naš zajednički dom i da je poput sestre s kojom dijelim postojanje i poput majke koja nas prima u svoje naručje. Papa poziva sve da osluhnemo zlostavljanje i pljačkanje zemlje te na ekološko obraćenje.

On, doduše, priznaje da se osjeća sve veća svijest i osjetljivost za okoliš, ali istodobno raste i zabrinutost za ono što se događa našem Planetu te svima šalje jasnu poruku da je čovječanstvo još uvijek sposobno za zajedničku suradnju pri izgradnji našega zajedničkog doma, jer još nije sve izgubljeno.

Christoph Böƫgheimer

SHVATITI VJERU Teologija čina vjere

Biblioteka: Teološki radovi; format: 17 x 24 cm; meki uvez; 300 str.; cijena: 190,00 kn

Neka od temeljnih pitanja koji si kršćanin treba postavlja� jesu: Što znači vjera u kršćanskome smislu? Što je kons�tuira, što su uvje� za njezin nastanak i očuvanje? Kako se nadnaravna vjera odnosi prema čovjekovu razumu? Je li s činom vjere povezana posebna spoznaja vjere? Što uopće smijemo očekiva� od vjere? Konačno: Kako treba izgleda� prak�čno ostvarenje vjere? Upravo na takva pitanja odgovore treba dava� teologija vjere. Za kršćansku je religiju pojam vjere od središnjeg značenja – bi� kršćanin znači isto što i bi� vjernik. No što znači pojam »vjera« u kršćanskom smislu? Što je potrebno da bi se moglo reći: credo – vjerujem? Je li vjera samo Božji dar ili je i stvar razuma? Što proces vjere drži životnim? Koju ulogu Crkva ima u vjeri? Isključuju li se međusobno vjera i sumnja. Christoph Bö�gheimer odgovara na ta temeljna pitanja.

On razjašnjava kršćansko »shvaćanje vjere« i pita o mogućnos�ma »posredovanja vjere«. Pritom uzima u obzir i biblijske i teološko-povijesne nalaze, kao i konfesionalne napetos� te ekumenska približavanja. Polazeći od pitanja o razumu, o Crkvi kao zajednici vjere, o religioznom iskustvu, Bö�gheimer razrađuje sistematsko-teološku teoriju o slobodnom, odgovornom činu kršćanske vjere.

Hugh P. Kemp

PRAKTIČNI VODIČ ZA SVJETSKE RELIGIJE Biblioteka: Volumina theologica; format: 20 x 24,5 cm; tvrdi uvez; 128 str.; cijena: 190,00 kn

U monograji su u najkraćim crtama prikazane najveće i najpozna�je religije kao i religije koje oblikuju svijet u kojemu živimo. Ona sveobuhvatno pokriva cijeli spektar vjera – velike, male, iskonske i nove, uključuje njihovu povijest i pozadinu, glavna vjerovanja i prakse, pokazuje kako su se religije razvijale, a sve je bogato ilustrirano fotograjama i zemljovidima u boji. Tako su obuhvaćene najveće religije (prema broju sljedbenika): budizam, kršćanstvo, hinduizam, islam i židovstvo, kao i religije ranih civilizacija poput grčke i rimske. Ona također uključuje kineske religije, iskonsku religiju i »ne-vjere« – novi ateizam, postmodernizam te nove religijske pokrete. Ova je monograja idealna za svakoga onoga koji želi sazna� višee o tome što ljudi di vj vjeruju jeru e ju j i zašto vjeruju.

S. Marie-Paul Farran

MAJKA MILOSRĐA Jedan mjesec s Marijom Biblioteka: Izvan nizova; format: 12,5 x 20 cm; meki uvez; 66 str.; cijena: 40,00 kn

Ovo je vrlo primjerena molitveno-meno-me-dita�vna knjižica za predstojeći Jubilejj milosrđa koji započinje 8. prosinca osincaa 2015. godine. Knjižica je strukturiraurira-na tako da je za svaki dan u mjesecu secu u izabran jedan biblijski tekst, za� a�m kraće razmatranje ili komentarr te molitveni obrazac. U kraćim komentarima i molitvenim obrascicima donose se tekstovi pozna� �h h kršćanskih (ne samo katoličkih) teologa i svetaca, vetaca, bilo iz prošlos� bilo suvremenih, kao što su Irenej, Efrem Sirski, Grgur Niški, Ljudevit Mo�ortski, Augus�n, Bernard iz Clairvauxa, ali i Raniero Cantalamessa, Dietrich Bonhoeffer, Gianfranco Ravasi i drugi. Osim njih u knjizi se nalaze i tekstovi drugih Crkava poput himna E�opske crkve, grčke ili vizigotske molitve i primjeri drugih kršćanskih zajednica. Knjižica je, dakle, strukturirana ekumenski pa se može upotrijebi� i u takve nakane, a osobito će dobro moći posluži� u mjesecima listopadu i svibnju koji su posvećeni Mariji. Tekstovi se mogu čita� i moli� osobno i zajednički.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina Broj Listopad Cijena

XLVI 10/502 2015.

13 kn

Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14; Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 Internet-stranica KS: http://www.ks.hr E-mail KS: ks@zg.t-com.hr E-mail KANA: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com

4 Izbjeglice izazov Crkvi

7 Jesu li svi emigranti izbjeglice?

Stjepan Baloban

8 Apostolska putovanja pape Franje Teološko razmišljanje: Tonči Matulić

Uređuje: Uredničko vijeće.

10 Crkva se raduje Gospodinovu

Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović.

Uz Papin pohod Kubi i SAD-u

Za izdavača: Stjepan Brebrić Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14.

daru tolikih obitelji

Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

Broj računa: 2340009-1100047241 Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337

Milan Šimunović

16 Bez predrasuda se ne živi

Iz drugoga kuta: Vladimir Pavlinić

na odlagalištima,

Stjepan Lice

26 Predizborne izbjeglice

Političke teme: Tonči Tadić

28 Povlašteni primatelji evanđelja Putopis

Uz Misijsku nedjelju

29 Vlado Stuhli

Naši misionari

30 Stranci i pridošlice

Vrijeme i riječ: Darko Tepert

36 Narkoman

Rječnik etiketa: Josip Sanko Rabar

38 Opačine čudovišnih nagodbi

U korist vlastite štete: Stanko Uršić

18

Bolivija • drugi dio Ivana Ćepulić

40 Spomenik dječjim žrtvama Razgovor: Ivan Ott

48 Izbjeglički memento

Stare novine – novi papir

količinu otpada

45 Uđi u moju lađu

evangelizacijska prepreka

pretplata@ks.hr

smanjujemo

Tomislav Salopek

14 Individualizam – sve veća

Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK.

prikupljanjem

35 Nedjeljom popodne

Bono Zvonimir Šagi

Godišnja pretplata: 143 kn

Odvojenim

Željko Bajzer

redovništvu

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X

ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obra­čunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.

15 Slava tebi, o Tvorče Svevišnji

12 Poslušnost i služba poglavara u

Rukopise i slike ne vraćamo.

Tisak: Denona d.o.o.

Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac

Promisao: Darko Gašparović

22 Gdje se rađa posvećeni život?

52 Otkriveni čovjek

25 Jesenske rijeke i derneci

54 Vladimir Herljević

Brojni, ali svi naši

Vrijeme i svijest: Vedran Martinac

Zapis: Zvonko Madunić Portret umjetnika

čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

Listopad 2015.

3

Pitanje sadašnjeg trenutka

Izbjeglice izazov Crkvi

U

šestom i sedmom stoljeću naše ere dogodila se velika seoba naroda na jug Europe. Ondašnje seobe događale su se postupno, unutar dvaju stoljeća. Gotovo »prirodno« dogodila se promjena stanovništva. Europa je bila još relativno rijetko nastanjena. Tamo gdje je živjelo pokršteno stanovništvo i Crkva je bila živa, a veliki dijelovi ondašnjeg pučanstva bili su poganski. Granice nisu bile jasno određene. Svakako, Europa nije imala svoj jasni identitet. Što je učinila ondašnja Crkva? Pristupila je vjerskom obrazovanju doseljenika. Integracija novopridošlih ljudi u mentalitet, kulturu, jezik, običaje išla je kroz vjersko opismenjivanje i krštavanje. Većina tih pridošlica shvatila je kako je kršćanstvo dio ondašnje civilizacije i prilagodila se tomu.

Razlozi povijesnih seoba naroda Razlog tih, prvih velikih seoba nisu bili prije svega ratovi, razaranja. Ondašnji su doseljenici jednostavno osjetili da se na jugu Europe bolje živi. Europa pak, oslabljena ratovima, moralnom dekadentnošću i neslogom, bila je nespremna. Tako su doseljenici pomalo promijenili sam identitet Europe. Iza tih davnih seoba nije stajala nikakva ideologija, vjerska ili politička, nisu nosile primjese fanatizma i isključivosti.

Zato se mogla dogoditi relativno bezbolna migracija sa sjevera na jug, te susljedna integracija tih doseljenika u prostor i narode kamo su se doselili. I poslije, razvijena je

4

Europa bila privlačna ljudima iz siromašnijih krajeva svijeta. Svi ovi doseljenici do danas nisu bitno utjecali na tzv. identitet i civilizacijsko naličje Europe. Štoviše, mnogi su se uspjeli potpuno integrirati u novu sredinu. Takve seobe događale su se i unutar same srednje i južne Europe. Kolike su hrvatske obitelji opstale i prosperirale jer su emigrirale u druge zapadnoeuropske zemlje, ili zbog ekonomskih razloga ili su bježali pred ondašnjim jugoslavenskim terorom? Koliko emigranata imaju Italija, Grčka i Španjolska u svim zemljama svijeta? Svi ti emigranti uglavnom nisu mijenjali ili bitno utjecali na promjenu identiteta jedne zemlje. Naprotiv, vrlo često bitno su pridonijeli njezinu razvoju i napretku. Te seobe nikada nisu izazivale strah.

Zašto današnja seoba?

I danas je razlog velike seobe ljudi iz Sirije, Libije, Iraka i drugih azijskih i sjevernoafričkih zemalja jednostavna težnja za boljim životom. No ovaj, tzv. ekonomski razlog, nije prioritetan. Ekonomska kriza i nedolični standard postojali su već dugo u tim zemljama. Masovnost i frenetičnost današnje seobe svjedoči o tome da se ona ne događa prije svega zbog siromaštva. U Iraku, Libiji i Siriji stanje se, u ekonomskom smislu, nije drastično pogoršalo u posljednje vrijeme. Bilo bi razumljivo da se nekolicina skupina građana tih zemalja odluči otići u Europu. Ali nije shvatljivo da bi ekonomska kriza i siromaštvo moglo biti uzrokom tako naprasita masovnog iselja-

vanja. Jasno je dakle da mnogi ljudi bježe pred terorom tzv. islamske države koja reže glave neistomišljenicima ili pred ratnim razaranjima u Siriji i drugim zemljama. No, čak ni to nije dovoljan razlog za takav masovni bijeg. Pogotovo stoga što u tim kolonama izbjeglica većinu čine mladi ljudi, žene i muškarci. Postoji, dakle, ozbiljna bojazan da je riječ o organiziranom iseljavanju i naseljavanju Europe. Glavni problem nije ni u tome što se u tim kolonama mogu skriti potencijalni teroristi. Glavni je problem onaj dugoročni. Doseljenici iz 6. i 7. stoljeća prihvatili su civilizaciju i vrijednosti zemalja kamo su došli. Hoće li to danas biti tako? Ovdje se uskoro može dogoditi sukob civilizacija na temelju pitanja koje su nam vrijednosti prioritetne, a da ne govorimo o sukobima s vjerskom pozadinom.

Je li tu možda riječ o tihoj preobrazbi europskog identiteta, iza kojega stoji svakako islamski fundamentalizam, ali možda i neke velike zemlje kojima bi slabljenje Europe jako dobro odgovaralo? Djelomično je tomu kriva i sama Europa. Ona je ostala na vjetrometini kada je odustala od definicije vlastita identiteta. Zagovornici sveopćeg relativizma u Europskom parlamentu, pod krinkom zaštite ljudskih prava, uvjerili su sve kako je najbolje da Europa bude prostor otvorenih vrata svima, a odustajanje od bilo kakvih vrijednosti najbolja garancija nekakvoga budućeg dijaloga, na političkoj, civilizacijskoj i vjerskoj razini. Sada su se pokazale tragične posljedice ovakve kratkovidnosti.

GODINA XLVI br. 10/502

Piše: Josip Grbac

Čudna preobrazba Europe Njemačka se kancelarka raduje što je Njemačka postala zemlja koja ljude asocira na nadu jer je to, ako se gleda njemačka prošlost, nešto vrlo vrijedno. Očito misli na nacističku prošlost i milijune pobijenih u koncentracijskim logorima.

Ovdje, međutim, valja naglasiti da je i politika Njemačke i velikih europskih zemalja odgovorna za ove valove izbjeglica. A sada teret snose sve zemlje, ne samo one koje žele oprati nečiste savjesti zbog genocida učinjenih u prošlosti. Ili možda neki vodeći europski političari zaboravljaju da nikada velike nisu bile praćene tolikom patnjom i nesigurnošću.

Možemo li danas povjerovati da je Europa postala puna suosjećanja za patnje i stradanja drugih? Europa čini ustupke jer je dovedena pred zid. Nije se previše brinula za dvije ili tri stotine utopljenika u Sredozemlju. Danas mađarski premijer gradi zidove prema jugu. On je, jednostavno, zaboravio da su i Mađari tek kasnije naselili sadašnju Mađarsku. Da im je netko na tom putu gradio zidove, možda bi i danas čamili negdje u nekakvoj azijskoj stepi. A što tek reći o slovenskom novinaru i tzv. teologu koji predlaže da se puca na sve izbjeglice kada se približe na 500 metara slovenskoj granici. Nije stvar samo u tome koliko će pojedina zemlja prihvatiti izbjeglica s obzirom na broj stanovnika. Te su računice problematične pogotovo za malene zemlje poput Hrvatske.

Listopad 2015.

Što se Europa mora pitati?

Europa se mora pitati kako to da je pristala masovno sudjelovati u koaliciji koja je pokorila Irak na temelju lažnih dojava o atomskom naoružanju te države, a nije prstom maknula u sprječavanju terora tzv. islamske države? Ni odrubljivanje glava, ni paljenje žive djece, ni rušenje povijesnih znamenitosti, nisu mogli pomaknuti europsku elitu. Kako to da je Europa pokrenula ratnu mašineriju u svrgavanju libijskih čelnika, čija je okrutnost bila mačji kašalj u usporedbi s onim što čine pripadnici tzv. islamske države, a sada se samo razmeće sterilnim izjavama? Kako je nije bilo briga za sve što se događalo u Domovinskom ratu? Kod izbjegličke drame zapravo i nije riječ o pravoj seobi. Ovo je masovni bijeg pred zlom koje očito netko instrumentalizira kako bi oslabio Europu i ono što je ostalo od njezina identiteta. Tako su sve naše oči usmjerene na prenapučene kolodvore i izbjeglicama napučene prometnice, a ne prema izvoru zla.

Ali se Europa ipak prije svega mora pitati kakav potencijal čine ove mase prestrašenih, razočaranih, ispaćenih ljudi. Pogotovo nakon što su osjetili da Europa pred njima gradi zidove. Kako će oni pozitivno utjecati na izgradnju Europe? Gradnja zida izravno i nedvojbeno pokazuje lice moderne Europe. U takvoj je situaciji teško govoriti o mogućnosti integracije tih ljudi u europska društva. Ljudskost u postupanju prema onima koji su u nevolji ipak je osnovni preduvjet gradnje bilo

kakvog identiteta. No, Europa nam je već više puta poručila kako vrijednosna pitanja za nju nisu prioritet. Dakle, ne preostaje nam drugo nego barem pokazati prema tim izbjeglicama onaj minimum koji može učiniti svatko, a to je ljudskost. To nam je poručio Sv. Otac.

Uloga Crkve Crkva u Hrvatskoj mora i u ovoj situaciji razborito razmišljati i postupati. Ona je tijekom cijele povijesti hrvatskog naroda imala dvojaki zadatak: čuvala je vjeru, ali i nacionalni identitet. A taj se još uvijek stvara. Prije svega djelovanjem Crkve.

Jer na mnogim drugim stranama, od politike, gospodarstva i udruga tzv. civilnog društva, taj je identitet još uvijek ugrožen.

Kada kažem identitet, onda mislim na sve one vrijednosti koje su svete većini hrvatskog naroda, na katoličku vjeru, na poimanje obitelji i braka, na dostojanstvo žene, na vjersku toleranciju. Svaki svećenik koji bude imao dobru nakanu da ugosti neke izbjeglice, mora to imati na umu. Mi znamo da Sv. Otac ima pravo. Njegov je poziv iskren i dobrodošao. Ali mi ne smijemo zaboraviti povijesnu ulogu koju u ovom trenutku ima svaki crkveni djelatnik u Hrvatskoj, da budu ono što su biskup Dobrila, Božo Milanović i blaženi Stepinac bili hrvatskom narodu: čuvari vjere i nacionalnog identiteta. To neće i ne smije okrnjiti našu nakanu da pokažemo kršćansku ljubav i učinkovitu solidarnost prema svakome tko je u potrebi. Bez ikakve razlike.

5

Tr en u ta k milosti

Z

Sveti kanadski mučenici

P

apa Franjo je za svoga boravka u SAD-u svetim proglasio franjevca, misionara Kalifornije. Prije nešto više od stotinu godina Crkva je na čast oltara uzdigla osmoricu isusovaca, također misionara i mučenika sjevera Sjeverne Amerike.

Te se osmorice – u kalendaru zapisanih kao sv.

Isaac Jogues, sv. Jean de Brébeuf i drugovi – Crkva spominje 19. listopada.

Isaac Jogues, kao mladi isusovac, podučavao je književnost u Francuskoj te bio poznat kao ljubitelj knjige i učenja. Osjetio je poziv za misije te se zajedno s Jeanom de Brebeufom god.

1636. uputio u Novi svijet. Počeli su evangelizacijski djelovati među Huron indijancima, koji su bili naseljeni oko središnjeg Ontarija i radili kao ribari i stočari. Huroni su bili stalno izloženi napadima snažnijih irokeških plemena. Nakon nekoliko godina misionarskoga djelovanja o. Joguesa Irokezi su zarobili i držali ga 13 mjeseci u zarobljeništvu. Vodili su ga od sela do sela i mučili te ga prisiljavali gledati kako ubijaju pokrštene Hurone. Uz pomoć Nizozemaca uspio je pobjeći te se vratiti u Francusku. Tijelo mu je bilo iznakaženo od mučenja, nedostajali su mu prsti na ruci koji su bili odrezani ili spaljeni. Unatoč tome redovito je, uz dopuštenje pape Urbana VIII., slavio misu. Crkva i sugrađani u Francuskoj dočekali su ga kao heroja, no on se želio vratiti u Novi svijet, među Hurone.

Zajedno s Jeanom de Lalendeom, koji se stavio u službu misionarima, stigao je 1646. u Quebec u kojemu je bio dogovoren mir između huronskih i irokeških plemana. Ubrzo su ga zarobili ratnici plemena Mohawk, te mu odsjekli glavu. Njegova su pratitelja ubili u Osser-

6

nenonu, selu nedaleko od Albanyja u državi New York.

Prvi isusovački misionar koji je podnio mučeništvo u Novome svijetu bio je Rene Goupil, koji je mučen zajedno s Isaacom Joguesom god.

1642. i ubijen jer je stavio znak križa na indijansku djecu. Francuski isusovac Jean de Brebeuf u Kanadu je stigao kao mladi svećenik i u misijama je djelovao 24 godine. Britanci su ga s ostalim isusovcima protjerali god. 1629., no nakon nekoliko se godina vratio u misiju. Premda ga je plemenski vrač optužio za epidemiju boginja među indijancima, de Brebeuf je ustrajao u svome misijskome djelovanju. Na jeziku Hurona načinio je katekizam i rječnik te krstio oko sedam tisuća pripadnika toga plemena. Zarobili su ga irokeški ratnici i ubili ga nakon višesatnog mučenja u misiji u Sainte Marieu. Zajedno s njime ubijen je i isusovac Gabriel Lalemant. Među isusovačkim je mučenicima i o. Anthony Daniel kojeg su također ubili Irokezi 4. srpnja 1648. Tijelo su mu stavili u kapelicu koju su zatim zapalili. O. Charles Garnier ustrijeljen je u napadu irokeških ratnika dok je krstio djecu i katekumene. Također je u napadu ubijen o. Noel Chabanel, koji je dobio poziv da se vrati u Francusku jer se nije mogao prilagoditi životu u misijama.

Osmoricu isusovaca, mučenika Sjeverne Amerike, blaženima je proglasio god. 1925., a svetima 1930. godine papa Pio XI. Poznati su i kao sveti kanadski mučenici. Zaštitnici su Kanade, a svetište im se nalazi u Midlandu u Ontariju, te drugo u Auriesvilleu u državi New York. Po njima su nazvane brojne crkve, škole i katoličke ustanove.

• Suzana Peran

apravo svaki je naš trenutak krizan trenutak. Mi nismo instrumenti koji su unaprijed teledirigirani kako će postupiti, nego smo živi duh koji postavljajući se – gradi sebe, odgovoran je. I taj trenutak – ne propustiti ga! Pisma imaju jednu veliku riječ, reći ću je grčki, i to je velika istina: »kairos« imaš svoj. Imaš trenutak, siguran trenutak milosti. I on te pretječe.

Ako imaš spremnosti, ako žudiš činiti pravo, bit će ti rečeno što je pravo. A to znači, dakako, i živjeti odgovorno. Ali tek tada, u strahopoštovanju Božjem, u preuzimanju odgovornosti jednih prema drugima, znamo kako ispunjati svoje vrijeme da ono postane plodno. Ima, prema tome, milost pretječuća – reći će to teolozi – kad se nađeš u krizi. Prije nego si zaslužio, bit će ti dano i rečeno što je pravo. Ne smiješ spavati, to jest propuštati da prolazi. Jer postoji milost koja se ne vraća, »kairos«, trenutak. Postoje trenuci, od kojih su neki odlučujući samo za nas i za kratko razdoblje, a dođu trenuci koji odlučuju i svom našom sudbinom. Potrebno je u njima bdjeti i moliti. Kad kažemo moliti, onda to znači prositi od Boga pomoć da možemo misliti na njegov način i postavljati se na njegov način. To znači, ne naduto, nego stvaralački, da bi mogla živjeti u milosti, slozi, istini, pravdi: Ecclesia – znači: sabor, zbor svega naroda Božjega.

Josip Turčinović (1933. – 1990.)

Obavijest Cjelodnevno obilježavanje 25. obljetnice smrti Josipa Turčinovića (30. rujna 1933. – 3. listopada 1990.), suutemeljitelja Kršćanske sadašnjosti, bit će upriličeno 4. prosinca 2015. u dvorani »Vijenac« Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, Zagreb, Kaptol 29, pod naslovom: Josip Turčinović u svome i našem vremenu.

Kana će se pridružiti toj prigodi u obilježavanju obljetnice smrti svojega pokretača.

GODINA XLVI br. 10/502

Kolumna Stjepana Balobana

Jesu li svi emigranti izbjeglice?

N

akon što je u drugoj polovici rujna 2015. godine (16. rujna ušlo je prvih 100 ljudi) Hrvatska bila preplavljena izbjeglicama, emigrantima i imigrantima iz različitih zemalja (Sirija, Irak, Pakistan, Libanon…) hrvatski su mediji prenosili vijesti o izbjeglicama i o izbjegličkoj krizi neviđenih razmjera. O čemu je, zapravo, riječ? Kako razumjeti tu ‘modernu seobu naroda’ prema Europi kao poželjnom odredištu?

Hrvatski JE narod solidaran Hrvatski je narod posebno osjetljiv na ljude koji su zbog ratnih stradanja morali napustiti svoje domove. Još su uvijek u sjećanju nepregledne kolone (više stotina tisuća) prognanika i izbjeglica koji su u Domovinskom ratu morali pobjeći pred jugoslavenskom vojskom i srpskim agresorom u vlastitoj zemlji. To iskustvo biti prognanik i izbjeglica i primiti i pobrinuti se za prognane i izbjeglice duboko se usjeklo u svijest hrvatskoga naroda. Stoga je i razumljiva pozitivna početna reakcija najvećega broja hrvatskih građana u odnosu na nepregledne kolone ljudi emigranata iz dalekih zemalja koje su u Hrvatsku dolazile preko Srbije. Hrvatski je narod solidaran i još jednom je pokazao široko srce za svakoga čovjeka u nevolji bez obzira na to odakle dolazio i kojoj vjeri ili naciji pripadao.

Emigranti, imigranti, izbjeglice Što je vrijeme dalje odmicalo, a pojedine zemlje Europske unije ‘zatvarale svoje granice’ pred tom ‘neviđenom seobom’ ljudi i naroda, počelo se postavljati pitanje: Jesu li svi ti ljudi izbjeglice i prognanici ili su među njima također emigranti, to jest ljudi koji u zemljama Europske unije žele započeti novi i bolji život? Na to se pitanje nadovezuju i druga: Tko može i smije zapriječiti ljude iz jednoga dijela svijeta da se dosele u drugi dio svijeta u kojem vide bolje uvjeListopad 2015.

te za život svoje obitelji? Nisu li i Hrvati u svojoj povijesti imali više ‘valova’ iseljavanja u druge zemlje iz istih gospodarskih razloga? Ne ulazeći ovdje u razloge zbog kojih su milijuni ljudi ‘iskorijenjeni’ iz vlastite kulture i načina života i na neki način prisiljeni potražiti ‘svoje mjesto pod suncem’, treba naglasiti da ovdje nije riječ o isključivo izbjegličkoj krizi nego je riječ o pokušaju ‘seobe ljudi i naroda’ puno širih razmjera nego što je to bilo ikada do sada u povijesti.

Ako je više milijuna ljudi u pokretu i najveći dio njih želi emigrirati (iseliti) iz svojih zemalja i imigrirati (useliti) uglavnom u zemlje Europske unije, tada se ne može govoriti samo o izbjegličkoj krizi nego i o migrantskoj krizi u svijetu. Riječ je o populacijskoj promjeni pučanstva, a europska je civilizacija na iskušenju. Europski kršćani s vremenom mogu postati manjina na starom kontinentu. Koliko smo zapravo svjesni da se događa nešto potpuno novo s obzirom na dosadašnja migracijska kretanja?

Kako se odnositi prema tome? Ta i slična pitanja postaju sastavnim dijelom svakodnevnih razgovora i rasprava među običnim ljudima kao i među vjernicima.

Vjernici su zbunjeni Hrvati su katolici pomalo zbunjeni novonastalom situacijom jer su od crkvenih vođa pozivani da kao vjernici učine dodatne napore i pomognu ljudima – strancima kojih je svakim danom sve više u Hrvatskoj! S jedne strane, papa Franjo je pozvao na konkretne korake u odnosu prema migrantskim obiteljima koje se nađu u pojedinoj župi ili biskupiji. S druge strane, pojavljuje se razumljiv strah od novonastale situacije i mogućnosti da ljudi drugih kultura, vjera i uopće načina života dobiju mogućnost dugoročno boraviti u našoj sredini. Ako se svemu tomu pribroje u medijima raširene različite teorije o tome da je ‘sve to unaprijed planirano’ kako bi se u budućnosti kulturološko-vjerski promijenila

slika Europe, vjernik, katolik u Hrvatskoj dodatno je zbunjen: na koji način o svemu tome razmišljati? Kako spojiti svoju vjeru i ljudski razumljiv strah od onoga nepoznatoga što bi se u budućnosti moglo dogoditi?

Koja je zadaća kršćana?

Koliko god pojedine riječi i geste pape Franje nama kršćanima katkada ‘teško padale’, a možda se u svojoj nutrini i bunimo protiv njih, Sveti Otac snažno i proročki svjedoči i primjenjuje evanđelje na konkretne situacije suvremenoga života. Tako je i u odnosu prema izbjeglicama i uopće migrantima. Dok je Europska unija ‘nezainteresirano i bezbrižno’ promatrala što se događa s izbjeglicama koji su nakon tzv.

Arapskoga proljeća 2011. godine počeli na desetke tisuća stizati morem na otok Lampedusu, na jug Italije, papa Franjo svoje prvo službeno putovanje izvan Rima (8. srpnja 2013.) organizira upravo na otok Lampedusu. Vidno potresen tragičnim pričama ljudi – a mnogi su od njih preživjeli brodolome – upozorava svijet na milijune ljudi širom svijeta koji su zbog političkih ili ekonomskih razloga prisiljeni napustiti svoje domove. U improviziranoj homiliji osuđuje krijumčare koji morem prevoze ljude, a snažnim riječima želi probuditi savjesti ljudi: »Kultura blagostanja koja vodi do toga da mislimo na sebe čini nas neosjetljivima na vapaje drugih… štoviše, dovodi do globalizacije ravnodušnosti… Navikli smo se na patnju drugoga, ona nas se ne tiče, ne zanima nas, nije naša stvar!« Da, živimo u vremenu epohalnih promjena u kojima se možemo izgubiti kao pojedinci, a možda i kao narod. Na hrvatskim je političarima da već jednom odrastu i u ključnim povijesnim prekretnicama za hrvatski narod i državu ‘skupe glave’ i stvore takvo ozračje u narodu u kojemu će svakomu i svima biti na prvome mjesto opće dobro, a ne narcisoidni osobni i najčešće nemoralni stranački interesi.

7

Poslušnost i služba poglavara u redovništvu

Piše: Bono Zvonimir Šagi

Živimo u vremenu kada u općem mentalitetu zapadnoga neoliberalističkoga svijeta prevladava individualizam. Poglavar ili neki »šef«, bogati vlasnik misli da ne mora komunicirati s onima koji su mu podređeni – »Što odredim, odredim!« Nema mirnog razgovora ni traganja za najboljim rješenjem.

Zbog tog individualizma i u Crkvi, a posebno u redovništvu, sve je više nereda, pa i raspada. Zato je najvažnije pitanje što je i kako se tumači redovnički zavjet poslušnosti.

Koga i kako sluša poglavar/ poglavarica, a koga i kako njemu povjereni brat/sestra? Što i u čemu je krepost poslušnosti?

12

P

ri završetku Godine posvećenog života nužno je o tome zrelo promišljati, jer je bilo vrlo malo pisanih riječi baš o tome što najviše razara zavjetovani život po evanđelju.

Ta se godina obilježavala uglavnom samo po nekim više svečanim skupovima, kojima su se prezentirale, više »paradno« pojedine ustanove posvećena života. Mladi predavači nemaju iskustva kako je i zašto počela reforma Drugim vatikanskim koncilom i kako je tekla i kakvi su rezultati nakon ovih 50 godina od završetka Koncila.

Strukturne su reforme tekle s mnogo pogrešaka. Zato se redovništvo najviše ra­ spada u Europi ili gubi svoj puni identitet.

Poslušnost je, uz asketski i pastoralno-navjestiteljski oblik djelovanja, jedan od najvažnijih problema.

Služenje autoriteta i posluh Pod tim je naslovom 2008. godine Kongregacija za ustanove posvećenog života objavila Naputak. Mi se ovdje zadržimo više na praktičnome promišljanju situacije u kojoj se zbiva život i djelovanje redovništva.

Sam ovaj Naputak u uvodnom dijelu kaže: Kultura zapadnih društava, snažno usredotočena na pojedinca, pridonijela je širenju vrijednosti poštovanja osobe i time u pozitivnom smislu poduprla čovjekov slobodan razvoj i autonomiju. Ta spoznaja predstavlja

jedno od najznačajnijih obilježja moderniteta i samom Božjom providnošću danost koja zahtijeva shvaćanje autoriteta na nov način i da se kao takvom prema njemu odnosimo.

Ne smije se, međutim, zaboraviti da se pretvaranjem slobode u samovolju i autonomiju pojedinca, koji tada postaje neovisan i o Stvoritelju i o drugima, zapada u one oblike idolopoklonstva koji ne povećavaju slobodu, već čovjeka čine robom (prema hrv. izdanju HKVRP i HUVRP, 2008., čl. 2; str. 6).

O autoritetu i posluhu doista ispravno razmišljamo tek uz dostojanstvo osobe i njezine slobode, ali po onom Pavlovom: »Za slobodu nas Krist oslobodi… na slobodu smo pozvani, ali neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu – nego ljubavlju služite jedni drugima« (usp. Gal 5, 1. 13). U to se onda smješta ispravno shvaćanje poslušnosti kao kristološke vrednote, kao kršćanske kreposti u širem smislu i crkveno-redovničke u užemu smislu; kao i shvaćanje autoriteta/obnašanja vlasti kroz odnos prema pravilima, njihovu opsluživanju i ujedno dinamičnom prilagođivanju, uvijek u vjernosti izvornoj karizmi.

Poslušnost kao krepost Poslušnost možemo promatrati antropološki, teološki i sociološki. Antropološko i teološko shvaćanje gledamo u slici Krista, kao Sina Čovječjega i Sina Božjega. Rekao GODINA XLVI br. 10/502

nam je: »Siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla« (Iv 6, 38). On je »u svemu poslušan Bogu do smrti na križu… zato mu Bog darova ime nad svakim imenom« (usp. Fil 2, 8 – 11). On zato postaje autoritet svega čovječanstva. Poslušnost je prije svega poslušnost Bogu, izvršavanje volje Božje po Isusovu primjeru.

Isus je sav svoj život očitovao i ostvarivao kao vršenje volje Očeve (usp. Heb 10, 7). »Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo« (Iv 4, 34). Proizlazi da je kršćanska poslušnost posvemašnja i bezuvjetna podložnost Božjoj volji, kao što je Isus bio u svemu podložan Ocu, a to ponajprije obvezuje crkvene poglavare.

Vrhovni je dakle i univerzalni put poslušnosti – volja Božja, a ne samo poglavarstva! Volja Božja jedini je apsolutni autoritet na kojemu drugi autoriteti samo nesavršeno participiraju. Poslušnost je pak u otajstvu spasiteljske poslušnosti Kristove. Zato se ni sâm čin vjere ne može odijeliti od čina poslušnosti. Po vjeri u Krista pozvani smo na komunikativnu bratsku ljubav po njegovu primjeru. On se sav nama daje – on je Riječ (usp. Iv 1, 14)! Zato je poslušnost vjernika služba ljudima po komunikativno požrtvovnoj ljubavi. U tome je redovnički zavjet poslušnosti posvemašnje predanje izvršavanju volje Božje u Crkvi i po Crkvi.

Listopad 2015.

Koncilska konstitucija o Crkvi Lumen gentium ukratko i poticajno opisuje što je zavjetima posvećeni život ili redovnički život u Crkvi. Kaže u br. 46.: Neka redovnici brižno nastoje da Crkva po njima svaki dan sve bolje prikazuje Krista i vjernicima i nevjernicima, Krista dok ili razmatra na gori ili dok navješćuje Božje Kraljevstvo mnoštvu ili dok ozdravlja bolesne i ranjene ili obraća na bolji život grješnike ili dok blagoslivlja djecu i čini dobro svima, uvijek slušajući Oca koji ga je poslao! Tako je kratko opisano što redovnici, odnosno ljudi, muževi i žene, zavjetima posvećeni Gospodinu, trebaju značiti. Oni su znak, vidljivi znak Gospodina Isusa Krista koji je nama poslan da nas povede i da nas Ocu svome predstavi. Zato smo u svemu poslušni Kristu.

No, u tom teološkom kontekstu poslušnost je i antropološka vrijednost jer omogućuje i puno ostvarenje čovjeka kao bića odnosa, kao slobodne osobe, ali poslane drugima oko sebe. Sebe shvatiti u službi za druge! Ne vladati, nego služiti. Poslušnost je tu i samozatajnost!

Poslušnost, ovako teološko-antropološki shvaćenu, ne možemo izuzeti od onoga kako se kroz vrijeme čovjek ugrađuje u zajednicu po autonomiji, koju je Bog prepustio ljudima kao društvenim bićima, da uređuju svoje međusobne odnose, proučavajući društvena zbivanja, »zakone i vrijednosti koje čovjek neprestano mora otkrivati, primjenjivati i sređivati« (GS, 36) Naš redovnički zavjet poslušnosti na toj se crti očito mora također staviti praktično i u kontekst vremena, društvenih modela i načina života, ali pritom ne zanemariti evanđelje kao izvor i putokaz. »Svaki pojedinac, a osobito poglavar i svi oni koji u bratstvu ili sestrinstvu vrše posebne službe, neka smatraju osobitom dužnošću da se u zajednicama stalno njeguje svestrano obaviještena vjera koja treba njima upravljati« (Pavao VI. Evangelica testificatio, br.

25). Na toj su crti svakovrsna redovnička pravila, koja moraju biti usklađena načelu: Živjeti i djelovati po evanđelju! Bez bratske/ sestrinske komunikacije to ne može ispravno funkcionirati.

Poslušnost uz teološki ima i sociološki vid Danas se rijetko govori o poslušnosti kao ljudskoj vrijednosti. Ne samo što se

ne govori u široj javnosti, malo se govori i u crkvenoj javnosti, pa i među redovnicima. Prevladava kruti individualizam, najčešće samih poglavara. Zaboravlja se da je baš u redovima iz trinaestog stoljeća bilo nadahnuće i model europskog parlamentarizma. Kapitulima i slobodnim izborima poglavara nije bila obezvrijeđena krepost redovničke poslušnosti. Komunikacija ne ruši smisao poslušnosti, odnosno opsluživanja zakona. Zato se, osobito u ovo vrijeme, mnogo treba govoriti o poštovanju procedure kako da se dođe do prave poslušnosti, koja najprije obvezuje poglavara, i ne smije biti kao neka »vojnička komanda«.

Ako je Isus rekao da je vlast služba, ne gospodstvo, služenje a ne gospodovanje (vladanje), poglavar uvijek mora misliti na dobro drugoga, pa makar sâm time i nešto pretrpio. Nije lako biti poglavar. Vrlo je teško uvijek naći pravu mjeru u istini, pravednosti i ljubavi. Nije lako uistinu biti mudar, pravedan i djelotvoran poglavar – uvijek s ljubavlju! Mora čuti i one kojima je »ministar – služitelj«, a ne zapovjednik. Bez zajedničkog dogovora nema bratske poslušnosti, nego diktatorske.

Služenje poglavara u zajednici Spomenuti Naputak Kongregacije za ustanove posvećenog života ovako govori o duhovnom vidu poglavarske službe: Osoba pozvana vršiti vlast mora znati da će to moći činiti samo ukoliko ona bude prva koja će se upustiti u ono hodočašće koje vodi intenzivnom i čestitom traženju Božje volje. Za nju vrijedi savjet koji je Ignacije Antiohijski dao jednom svom subratu biskupu: ‘Neka se ništa ne čini bez tvoga pristanka, ali ti isto tako nemoj ništa činiti bez Božjeg pristanka’ (Pismo Polikarpu 4, 1). A za to treba razgovarati s onima kojima se nešto naređuje. Poštovati i njihovo slobodno mišljenje u istini i pravednosti. Nekad su duhovni pisci jako naglašavali tzv. slijepu poslušnost. »Nemaš ti što misliti ili raspravljati, tvoje je da slušaš!« Slušaj i gotovo! No, ta slijepa poslušnost nije krepost. Tri su elementa kršćanskog ostvarivanja prave svete poslušnosti: pouzdanje u Boga, odvažnost dijaloga i prvenstvo ljubavi! To ponajprije obvezuje poglavara, kao služitelja, a ne kao zapovjednika.

13

Obitelj – s pravom u središtu pozornosti (10) Uz Sinodu biskupa – Rim 2015.

Individualizam – sve veća evangelizacijska prepreka Piše: Milan Šimunović

P

ključnu egzistencijalnu muku za suvremenoga čovjeka. Svojevoljno ili ‘prisiljen’ čovjek se, i obitelj, jednostavno, ‘zatvara u sebe’.

Doduše, duhovni pisci govore o spasu u oslanjanju na vjeru, na Boga. Međutim, to nije dosta u današnjemu društvu koje potiče individualizam, pokušavajući nas uvjeriti da je sve o čemu razmišljamo, što govorimo ili činimo, rezultat naših vlastitih mogućnosti i to trebamo zahvaliti samo njima.

Individualizam u suvremenom životnom ritmu vodi prema kompromitiranju relacijskih sposobnosti, s ozbiljnom opasnošću da se ‘zaraze’ 1. Problem samoće u međusobni odnosi u obitelji i situaciji individualizma okolini.

Pitanje je koliko se radi na U prošlosti je obitelj bila preusmjerenju evangelizacije prvo ‘vježbalište’ za međusobšto se tiče obitelji na temelju no suočavanje i relacije. Već i potrebe »susreta licem u lice s vlastitom samoćom«, o čemu je činjenica o više djece vodila je papa Franjo govorio na Trgu sv. suočavanju i relaciji s drugima (roditelji, djeca, bake i djedovi, Petra na molitvenom bdjenju i dr.), bilo u slozi bilo u manjoj prije Izvanredne biskupske napetosti. To je pogodovalo resinode. Jer, taj je problem sve dimenzioniranju narcisoidnih prisutniji kod sviju, ne samo crta, učilo je smislu za granice, kod starijih nego i kod samih razvijalo je međugeneracijsko obitelji. Štoviše, on će značiti retpostavlja se da će redovita Biskupska sinoda u Rimu nastaviti s produbljivanjem tema s Izvanredne sinode i konkretizirati neke evangelizacijske iskorake, na temelju svestranog istraživanja kroz proteklu godinu na svjetskoj razini. Ipak nam valja, makar se u nečem i ponavljali, još jednom zaviriti u Izvješće s Izvanredne Sinode »Pastoralni izazovi vezani uz obitelj u kontekstu evangelizacije«. Šteta je što ga najveći dio obitelji, čak i onih aktivnijih na biskupijskoj razini, nije dobio u ruke.

14

prenošenje vrednota. Život nije bio zamisliv bez zajednice.

Danas suvremeni ritam, i što se tiče posla i gotovo cjelodnevne odsutnosti, a pogotovo TV i posebno internet, odnosno novi ‘likovi za drugovanje’, pogoduju isticanju pojedinca koji se smatra samodostatnim, teži za samoostvarenjem i u samoj obitelji sve dotle da svatko provodi vlastiti život izoliran od drugih. Time se otežava i gasi zajedništvo.

Naime, slika vlastitoga ‘ja’ teži usvajanju narcisoidnih obrisa. I sve je češći slučaj da se posegne za ‘opasnim rješenjima’ (droga i alkohol) da se olakšaju odnosi.

Stoga Sinoda upozorava da u »današnjem svijetu ne nedostaje kulturnih strujanja koja, kako se čini nameću afektivnost bez granica čiji se žele istražiti svi aspekti, pa i oni najsloženiji. Pitanje afektivne krhkosti veoma je aktualno: narcisoidna, nestabilna i promjenjiva afektivnost ne pomaže uvijek pojedincima postići veću zrelost.« Zato nestaje sebedarna ljubav, koja je temelj uspješnosti pojedinca i u zajednici s drugima.

U svjetlu kršćanske objave ljubav, prijevod termina ‘charis’, znači ‘milost’, to jest besplatna ljubav. Upravo je tip ljubavi koji daje smisao našemu životu.

Ako bismo uspjeli prakticirati i manji dio takve ljubavi, mogli bismo biti sretniji. Apostol Pavao uči da, ako svaka misao i gesta nisu motivirani ljubavlju, gube na vrijednosti. Jer u bîti kršćanska je ljubav iskrena, bez interesa, velikodušna, ništa ne traži zauzvrat, već se kompletno daje, bez pridržaja.

Takav tip ljubavi rezultat je postupnog i napornog ‘osvajanja’ u kojem ‘naš stari čovjek’ pomalo pušta mjesto ‘novom čovjeku’, čime se stvara prostor za zajedništvo.

2. Kad život zahvatE očaj i rezignacija!

U svjetlu rečenoga, držim da je goruće pitanje o kojemu valja raspraviti na razini obiteljskih susreta upravo opasnost od upadanja u egoistični individualizam, o čemu govori i Izvanredna sinoda.

Pretjerani individualizam »izobličuje obiteljske veze i u GODINA XLVI br. 10/502

janja. Vjernici su, kaže Sinoda, »pozvani izaći iz samih sebe«, u uvjerenju da kao pojedinci i 3. Katehetsko okupljanje obitelji trebaju postati svjesniji da ne mogu ‘preživjeti’ ako se i ‘dijeljenje života’ ne pridruže zajednici vjernika Držim da bez okupljanja, u konkretnoj župnoj zajednici. razgovora i ‘dijeljenja života’, Međutim, za taj zaokret odnosno životnih problema svaka župna zajednica mora nema neke perspektive. Jer stvoriti plan za obiteljska okuljudi koji pripadaju ‘zajednici pljanja, bilo u župnim centrima svetih’, a to su kršćani, trebilo u nekim obiteljima. Pastobaju znati da svaka duhovna ral se definitivno ne može više vrijednost nije rezultat indioslanjati uglavnom na obredno vidualne sposobnosti, nego ‘umnažanje misa’, štoviše, plod zajedništva života. Sve izmišljanje raznih ‘godišnjica’ što znamo o čovjeku, o Bogu kao ‘manifestacijske kulise’ na i Crkvi, o našemu poslanju koje mlađi sloj ljudi ne dolazi. nije proizvod ili pronalazak Uostalom, to i nije teško organašega doba za koji bi samo nizirati, pogotovo ako postaje nas trebalo nagraditi. Pravo duhovno znanje pripada zajed- ‘mjerilo pastoralnog uspjeha’.

Moramo se konačno uvjeriti Pastoral se ne može više oslanjati uglavnom da je slavlje, pa i sama propovijed koja je u biti svećenikov na obredno umnažanje misa i izmišljanje monolog, jedno, a drugo su raznih godišnjica kao manifestacijske katehetski susreti na kojima se kulise, a na koje mlađi sloj ljudi – ne dolazi. događa i iskustveno ‘dijeljenje i prenošenje vjere’. Zašto mnogi, i mladi, vole poći npr. u Tabor (Samobor)? Jer ondje postoji živjeti ‘pokraj, a ne s drugim’. nici svetih. U tom zajedništvu, prilika za razgovor, za čovjeka i njegove probleme, a time i za Pitanje je koliko se naš pastoral koje nazivamo kršćanskom ili vodi sviješću da se čovjek u župnom zajednicom, moraju se jače povezivanje s Bogom.

Na katehetskim i drugim mnogočemu promijenio, čemu postaviti temeljna pitanja: Koje su pripomogli i mediji. Zašto su naše temeljne ambicije, koji susretima obitelji trebaju dobiti priliku da ‘dođu do riječi’, da se mnogi ljudi, a to se događa i su nam ciljevi, u koga ili u što prepoznaju kao nezaobilazan s posvećenim osobama, i sa smo stavili svoje povjerenje, u svećenicima, ‘ostaju bez teme’, kojem ‘horizontu’ (egoističnom subjekt evangelizacije, uvjerivši se da ne mogu samo nešto nemaju zapravo o čemu razgo- ili zajedničarskom) činimo varati, šute ili se nekamo žure, manje ili veće izbore, možemo očekivati nego i da mogu i trebaju nešto i drugima dati. ali ne radi posla. Jednostavno li živjeti sami ‘kao otok’, i sl.?

Ti susreti mogu biti prava smo ‘nemirniji’ i zato stradava Na pitanje iz prethodnoga prilika za osobno obogaćivanje ‘druženje’ i smisao za timski broja ‘što nam je činiti’, treba u vjeri i priprava za pomaganje rad? otvoreno naglašavati na svim drugima, osobito onima koji Nezaobilazan je zadatak skupovima i u vjerskim medisu ‘krhkiji’, koji se jednostavno za naše propovijedi, kateheze jima da, u gradu i najmanjem gube. Otud (ponovljen) apel i osobne susrete isticati da selu, moramo konačno ‘izići svima na novo pastoralno u svakom izboru (ženidba, iz svojih zapećaka’, iz svoje programiranje, koje se ne bavi svećenički ili redovnički poziv, zatvorenosti; u suprotnom u samo ‘očuvanjem postojećega i ne samo oni...) nema života opasnosti smo da duhovno stada’ već ide u potragu za ‘izbez komuniciranja i ljubavi. ‘istrunemo’. Ne mislim ovdje Zapravo, što ostaje od našega samo na osamljene osobe, kao gubljenima’, a takvih je mnogo više. To je na crti ‘izlaska na života ako ne one geste ljubavi pojedince, nego i cijele obitelji periferije’, o čemu govori papa koje smo, tijekom vremena, (roditelje) koji završavaju u znali pružati dragovoljno, s začaranom krugu, sve do oča- Franjo. konačnici promatra svakog člana obitelji kao jedan otok, što ima za posljedicu da, u određenim slučajevima, prevladava poimanje pojedinca kao osobe koja izgrađuje samu sebe prema vlastitim željama koje se shvaćaju kao neka apsolutnost«.

Takva stajališta prije ili poslije dovode do života ispunjena »jadom obavijenom sutonom propalih snova i planova«, sve dotle da mnogi ljudi »provode dane u slijepom krugu očaja, rezignacije, ako ne i ogorčenosti«. Zanimljivo je da to nije slučaj samo dijela starih, izoliranih u gradskim ili seoskim kućama, već i u samim obiteljima, gdje se počinje

Listopad 2015.

ljubavlju, a onda i to dobivati od drugoga?

SLAVA TEBI, O TVORČE SVEVIŠNJI

Slava Tebi, o Tvorče Svevišnji, što suncem zore budiš pospane i bistrom vodom oči umivaš.

Slava Tebi, o Tvorče Svevišnji, što hranom krepkom nas okrepljuješ i snagu daješ tijelu našemu, a dušu zoveš svomu izvoru.

Slava Tebi, o Tvorče Svevišnji, što djece smijeh nas uvijek raduje, a ptica pjev nam srce zanosi.

Slava Tebi, o Tvorče Svevišnji, što ljubav svoju svima daruješ i brat će bratu marno pomoći, a sestra sestri suzu sušiti.

Slava Tebi, o Tvorče Svevišnji, što grijehe naše Ti opraštaš i mir nam novi duši darivaš, a crno zlo u dobro okrećeš.

Slava Tebi, o Tvorče Svevišnji, što od Tebe je dalek zaborav i nikad nikog Ti ne ostavljaš.

Slava Tebi, o Tvorče Svevišnji, što ljubav Tvoja nema granice i milost Tvoja život daruje.

Slava Tebi, o Tvorče Svevišnji, što zapad sunca krasi obzorje i noć se spušta kao uzdarje, da obuzme nas tada krepki san, dok sutra nam ne svane novi dan.

Slava Tebi, o Tvorče Svevišnji, sva slava Tebi tri u jednome, sada i u vječne vjekove, amen, aleluja.

Željko Bajzer

15