Kad se sve tako ima raspasti - Razmišljanja o svršetku kulture i moderniteta

ESEJI Svezak 46

Prijevod:

Josip Balabanić Lektura:

Karmela Prosoli Korektura:

Dario Bumbar Grafičko uređenje i oprema:

Christian T. Belinc

Fabrice Hadjadj

Kad se sve tako ima raspasti Razmišljanja o svršetku kulture i moderniteta

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2019.

Naslov izvornika Fabrice Hadjadj Puisque tout est en voie de destruction. Réflexions sur la fin de la culture et de la modernité © Le Passeur Éditeur, Paris, 2014. © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2019.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Izdaje Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika Stjepan Brebrić Tisak Denona d.o.o., Zagreb Naklada 1000 ISBN 978-953-11-1279-6 Tiskano u studenome 2019.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001047610.

U VOD

Budućnost budućeg vremena Que sera sera Whatever will be will be The future’s not ours to see Che sera sera What will be will be Šansona koju Doris Day pjeva u filmu Alfreda Hitchcocka Čovjek koji je previše znao.

T

ekstovi koji slijede u velikoj su mjeri dijelovi predava­ nja tako uređeni da čine knjigu. Ako smo im katkad oduzeli snagu govorene riječi, nismo im htjeli oduzeti biljeg okolnosti. Naprotiv, radi jasnoće i neposrednosti, opremili smo ih podnaslovima i objasnili, jer te riječi autor nikada ne bi bio tako izgovorio, dakle, nakon toga niti napisao da, osim samog autora, nije bilo drugih koji su mu za to ponudili mjesto i vrijeme. Pozvani je na gos­ toprimstvo morao pristojno uzvratiti. Nadajmo se da u tome nije jako podbacio.

9

Posredovanost misli Ne sramim se odmah priznati: da nije bilo onih koji su me pozivali, nikada ne bih bio počeo razmišljati o ovim stva­ rima. Izraz »sâm je došao na pomisao« uvijek mi je zvučio smiješno, samodostatno i nezahvalno. Sva moja misao uvijek je već nekako izvan moje glave, u međuprostoru osluškivanja. Ona mi stiže putem drugih, putem njihova traženja. To što bih držao svojim, zadovoljivši se usavršava­ njem vlastita cvrkutanja, bilo bi kao: ptica u letu, gle moje nadarenosti, ne vidim dalje od svojeg kljuna, pjevuckam svoju pjesmicu umjesto da razmišljam o ozbiljnim sadrža­ jima. No zamolili su me, pitali, očekivali da se očitujem i s obzirom na zlobnog laskavca prema kojem sam »filozof« ili »katolički mislilac«, takvomu sam se uglednom položaju pokušao malo približiti, manje u želji da njemu skinem obrazinu, više da sâm ne izgubim obraz; nisam smio preveć razočarati očekivanja svojega bližnjega.

Dogodilo se da sam se sâm iznenadio izrekavši za­ nimljive stvari. Stvari koje sam od sebe i sam za sebe ne bih nikada bio očekivao da ću reći. Stvari koje su došle k meni više nego što sam ja išao k njima. Ako mi je dopuš­ teno načiniti jednu razliku, rekao bih da mi je očekivanje od drugoga oslobodilo budućnost koju nije zadovoljavalo moje buduće vrijeme, moj futur. Crpio sam od neiscrpnog bogatstva, a ono, bogatstvo, ne bješe blago mojih izvora, koji su stvarno oskudni, nego velikodušna rudna žila vrlo pozornih slušatelja. Kakvoća njihova slušanja natjerala me 10

je da im pružim nešto vrijedno toga napora i poslije toga poticala moju pozornost da bolje gledam svijet kako bih im uzvratio. Upravo zato što su bili spremni upijati moje riječi ako sam ih uspijevao iscijediti kao piće. Na koricama knjige njihova imena morala bi stajati iznad mojega.

Što se može očekivati prema naslovu ove knjige?

Svi se tekstovi okupljaju oko iste teme (stoga neka se ne zamjeri ako se nešto propozna kao već pročitano ili rečeno na drugi način). Riječ je o tome da se svaki put razmišlja o nečem što označuje naše doba – pobliže, riječ je o svr­ šetku progresizma. Mnogima će naslov koji je odabran za ovu zbirku tekstova zvučati pesimistično. Sam izdavač bio bi volio da smo odabrali neki drugi, dopadljiviji, da ne kažemo privlačniji naslov. Ako sam ja u odnosu na neke druge nastojao sačuvati ga, to je zato što on s najmanje riječi stvarno upućuje na najdublju nadu. Kad se sve tako ima raspasti … Valja obratiti pozornost na to da je tu zavi­ sni veznik: »Kad …« Da on, dakle, znači zavisnu rečenicu.

Glavne tu nema – ili točnije, ona je skrivena, nevidljiva.

Nju se ne bi moglo otvoreno izložiti a da ne izgubi smisao.

Ona ne bi smjela postati ukras ili parola.

Valja, uostalom, podsjetiti na to da ta zavisna reče­ nica ne ovisi samo o neizrečenoj glavnoj rečenici nego ona usto ovisi i o onom što neki zovu »Božja riječ«. Ona je iz Druge poslanice svetog Petra (3, 11). Kao dio retka kojemu prethodi najava novih nebesa i zemlje nove, gdje 11

pravednost prebiva, ona bi samo potvrđivala ocjenu stanja koje je nastalo poslije Drugoga svjetskog rata, a nalazimo ju, primjerice, 1951. u Gabriela Marcela: »Meni se čini da u današnjem stanju stvari prevladava jedna krajnje raši­ rena činjenica. Ljudi su ušli u ono što smo obično zvali eshatološko doba.«1 Ta eshatološka dimenzija ima svoj teleološki aspekt.

Kraj, kao svršetak, nama je pitanje o kraju kao svrhovitosti.

To je smisao našeg podnaslova. Kraj kulture i moderniteta mora se protegnuti na oba pojma. To znači da kultura i modernitet najavom svojeg prijekida, kraja, otkrivaju svoje bitstvo, svrhovitost. Ako bi, dakle, ova knjiga pobudila neko zanimanje, ne bi to bilo zbog bulažnjenja o svršetku svijeta, nego zbog razmišljanja o bitstvu kulture, a, na posljetku, i o evangelizaciji u tehničko doba.

Buduće vrijeme i budućnost Za završetak ovoga uvoda rado bih nešto rekao o razlici za koju sam prvi put čuo iz usta Jacquesa Derride – a to je razlika između futura (budućeg vremena) i budućnosti.

Futur je glagolsko vrijeme indikativa. Najprije, tiče se našeg djelovanja (našeg obavještavanja): »Učinit ću ovo, a ti ćeš ono.« No, ipak, budući da se naše buduće djelo­ vanje smješta u stvarnu budućnost, potrebno je u njem Gabriel MARCEL, Les Hommes contre l’humain, La Colombe, 1951., str. 59.

1

12

prepoznati nenužnost pa dodati mjeru opreza ili otkliz­ nuti u jedan drugi glagolski način. Kažu neki: »Učinit ću to, inš’Allah.« Prelazi se u jedan od uvjetnih načina, u kondicional: »Bit ćemo tamo samo ako do tada ništa ne poremeti naše namjere.« Zbog te mogućnosti »nepoduda­ ranja« [između naših namjera i nepredvidivih okolnosti], većinu vremena doživljavamo sinonimno. Tako se futur odnosi na ono što će biti počevši od onoga što već jest; budućnost, od onoga što će biti počevši od onoga što će biti. Buduće vrijeme nastoji se pogoditi kao razvitak iz klice. Budućnost nas, pak, iznenađuje kao upad nekog lopova. Buduće vrijeme pripada u područje predvidivoga i nečega što je moguće planirati. Budućnost nas otpravlja prema obzorju neočekivanoga i prema događaju. Takva je smrt; takva je ljubav; takav je drugi ako je drugi. Oni se dogode kao bljesak munje bez najave meteorologa, para­ jući nebo. Pa kada Židovi u Knjizi Izlaska 3, 14 prevode Božje ime: »Ja ću biti koji ću biti«, daju naslutiti da Bog nije u budućem vremenu ili futuru naših tablica jer on je apsolutna budućnost.

Projekti i proračuni mogu se poslužiti futurom plašeći se budućnosti koja smeta i zbunjuje, koja usmjeruje prema neizračunljivom, onkraj predviđanja, u ono što planeri zovu »rizik«, a što je možda, ponajprije, dar. Pokušajmo ga prepoznati: u našem razlučivanju taj se isprepleće s jednim drugim, još fundamentalnijim, u svakom slučaju konkretnijim – darom rođenja i proizvodnje stvari. Rođenje pripada poretku budućnosti: ono je događaj nekoga, drugog 13

lica koje nije stvar među drugim stvarima, nego obasjava sve stvari kao novo pod svojim izgledom. Proizvodnja predmeta pripada poretku budućeg vremena, futura: ona je ostvarenje nečega, neke zamisli koja je naša, koja zauzme mjesto među predmetima svijeta, poput nekoga najsavršenijeg stroja.

Jedno ne isključuje drugo: snošaj ne zabranjuje periduralnu anesteziju, stvaranje potomstva može se poslužiti meto­ dama postizanja plodnosti. Budućnost i buduće vrijeme idu skupa, da se susretnu: dogodi se neki susret (futur) da se u njem otkrije drugoga (budućnost); u pustolovinu (u budućnost) uđe se sklapanjem braka (futur). Ovaj drugi, futur, ipak je podređen prvoj, budućnosti.

Jednom riječju, vrijeme buduće odnosi se na ono što već ide, budućnost na ono što tek dolazi; ono što ide treba biti otvoreno onomu što dolazi, pod prijetnjom životu koji umre ako se ustali unutar nekog programa. Ta podređenost budućeg vremena budućnosti upozorava na nadmoćnost, i još više na nenadanost budućnosti u odnosu na buduće vrijeme. Kada svijetu ne ide, kada nam on na očigled ide u propast, to nikako nije zaprjeka dolasku kraljevstva: njegova milost ne ovisi o našim zaslugama, ona radije čak pretpo­ stavlja našu osudu.

Prethodnica tradicije Iz spomenute definicije može se izvesti i nešto drugo, to jest da se budućim vremenom odbacuje prošlost, ali da se ona preuzima putem budućnosti. Buduće vrijeme je, kao 14

u slučaju strijele vremena, dijametralno oprječno prošlosti: očituje težnju napredovati, kao što je to u kapitalističkom povećavanju ili u dijalektičkoj negaciji. Prošlost, da ona, stvar je za uspoređivanja, ali tako da se ili odbacuje ili se hoće prikazati vrijednom: mjeri se polazeći od onoga što se želi proizvesti, vješto baratajući suprotnošću između naših svjetlosti i njezinih tmina.

Budućnost nema ništa zajedničkoga s tim progresiz­ mom. Doista, u odnosu na ono što nadilazi naše sposobno­ sti, mi ćemo uvijek uspijevati biti samo jednaki Predcima.

Pred beskrajnim, neboder nije ništa viši od kolibe. Čak je moguće da je niži, poput kule babilonske: njezin pokušaj da dopre do neba znak je da oni koji su ju zamislili nisu razumjeli ništa i da su se urušili pod vlastitom taštinom.

Stoga, pradavni proroci bijahu ljudi budućnosti više nego što su to danas naši poslijemoderni programeri.

Tamo gdje program teži samo za učinkovitošću ima­ nencije, prorok svjedoči o transcendenciji koja proizvodi izlazak. On se ne da projektirati. On se zasniva na pozivu, pozivu koji proistekne iz nad­‑vremena, pred­‑vremena i poslije budućeg vremena, futura, pa se time može održati svim naraštajima, kako to kaže Marijin hvalospjev Veliča. I tu je razlog zbog kojega budućnost govori u prilog određenoj tradiciji. Ne govorim o konzervativizmu ni o nostalgiji.

Govorim o pozivu k bitnomu. Planiranje zasijeca put prema futuru, budućem vremenu, pa ga nipošto ne želim dijabo­ lizirati; ali obred, čineći od vječnoga memorijal, omogućuje da nas dodirne budućnost.

15

Ponude koje pomračuju poklon2 Mi danas stradavamo od hipertrofije budućeg vremena ili futura na štetu budućnosti. Umjesto da bude uvod u ono što nas nadilazi, vrijeme se steže u okvir naših predviđanja. Hoće se iz područja slučajnosti rođenja od jednoga muškarca i jedne žene u savršenu proizvodnju kiborga. Poklon budućnosti pomračuje se pred ponudama prospekata i oglasa. One kao du su privlačnije, korisnije, konkurentnije: tu dar nije takav da sam sebe reklamira, u supermarketima ne isijava dubina.

No to veličanstveno buduće vrijeme – uviđamo i to – nema nikakve budućnosti. Ono služi jedino kao način da se ubije vrijeme. Njegova planiranja otklanjaju povijest.

Njegove makinacije ne znaju za misterij. Od sama polazišta ono nas zatvara samo u okvire onoga što je po našoj mjeri, ono nas sabija na nas same, na naša funkcionalna rješenja, naše male frustracije, na njihove fantomske kompenzacije.

Njegova prividna oslobađanja samo su proširenja istog okvi­

Imenicu l’offre prevodimo kao »ponuda« (dara), moguće i kao »prinos«, a l’offrande kao »poklon«. L’offre, ponuda (dara) nije »savršen« dar jer podrazumijeva neki uzvrat, ostaje u području nekog plaćanja ili naplate. Poklon, međutim, (l’offrande) iako je također dar, nikako nije zbog neke zasluženosti, niti se može pravo uzvratiti osim zahvalnošću i bezuvjetnim povjerenjem. Svaki dar može biti »dobar«, ali poklon je »savršen dar« (usp. Jak 1, 17). Ovdje, konkretno, dio rečenice koji na francuskom glasi: »ponude koje pomračuju poklon« (les offres offusquant l’offrande) neprevediva je igra riječi, kakve često rabi ovaj autor, nap. prev.

2

16

ra, a ne proboj iz onog što satire neistraživo, prodor u ono što se ne da totalizirati. Kao dokaz, dovoljno je pogledati njegove najveće pobornike i shvatiti koliko je simptomatično njihovo svjedočanstvo. Pierre Lévy, na primjer, u djelu pod izazovnim naslovom – World Philosophy – veliča »golemi planetarni hiperdokument Weba«: »To vrlo čudno tijelo koje izranja na našem obzoru objavljuje pluralnu poruku koju je nemoguće zaustaviti, koja je živa, beskonačno rastuća kupka smisla koji ona izlučuje i od koje se čovječanstvo hrani šaljući ga samomu sebi.«3 Sve je ovdje autoreferencijalno.

To »nemoguće zaustaviti« ne proizlazi iz neke otvorenosti proboju, nego iz toga što je izraslina koja ne prestaje bujati.

Nešto je nakazno, ljudi postaju autofagi: čovječanstvo se hrani svojom izlučevinom, poruku šalje samo sebi i jasno je da njegova poruka nema nikakve svrhe, osim što je fanta­ stična pohvala vlastitim sredstvima komunikacije – Narcis se spojio s Dedalom. »Kupka smisla«, uzvikuje novi levit onoga što sam naziva »religijom računala«,4 otkrivajući svojom veselom metaforom, ne može biti otvorenije, na što se prema njemu svodi smisao: na pjenušavu kupku, ugodnu, opuštajuću, ali bez vode i kože, no oprez! Kupka je računalna, numerička – a u pravoj elektrificiranoj kupaonici čuvajte se od strujnog udara!

Pierre LÉVY, World Philosophy. Le marché, le cyberespace et la con‑ science, Odile Jacob, 2000, str. 161.

3

Isto, str. 168: »Upravo smo proizveli antropofagni predmet koji je istodobno tehnika, jezik i religija.« 4

17

Ulog u toj igri nije radi dobivanja stroja koji može voziti unatrag – stroj ostaje stroj, čak, ako se može tako kazati, i ako je stroj na mlazni pogon. Riječ je o tome da se rabeći dar mijenjaju pravila igre. Jer budućnost – ono što nam nije na dohvat ruke – ponovno mora biti važnija od budućeg vremena – od onoga što je nama dohvatljivo.

Naše određenje razdiruća je zagonetka. Htjeti ga preuzetno ispuniti samo vlastitim silama i prema svojim planovima polazeći od autonomije, prepravljati ga prema futurističkim spekulacijama svođenjem na ono što proi­ zvoljno očekujemo,5 znači pristati na odreknuće od buduć­ nosti – one­‑koja­‑dolazi, koja nije puki razvitak iz nečega prethodnoga, nego je događaj Onoga koji dolazi, a taj je šikljajuća prisutnost drugoga, koji nas izvlači iz logistike uspjeha prema logici susreta.

Fribourg, 8. veljače 2014.

Igra riječi, u kojoj autor koristi činjenicu da u dijelu rečenice »quoi volontiers l’on s’attend«, s’attend, tj. 3. lice jed. glagola s’attendre zvuči »satã«, dakle, jednako kao i ime zloduha (le Satan, Sotona), na što on upozorava u zagradi s upitnikom (»Satan?«); naime, autor piše o značajci u postupanju palog anđela, koji nas zavodi u ovoj našoj (pri) vremenosti, nap. prev.

5

18

Sadržaj

UVOD: Budućnost budućeg vremena . .

. . . . . . . . . . . . . . . . .

9

Posredovanost misli (10) – Što se može očekivati prema naslovu ove knjige? (11) – Buduće vrijeme i budućnost (12) – Prethodnica tradicije (14) – Ponude koje pomračuju poklon (16)

1. Milost apokalipse

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

19

Supra tempus (20) – Life after people (22) – Tehnokracija i teokraci­ ja (24) – Protiv nihilizma, apokalipsa (27) – Kad se intelektualac ljevičar susretne s benediktincem (28)

2. »Čovjek beskonačno nadilazi čovjeka« – Kratak nagovor o transhumanom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

31

Životinja koja se čudi da postoji (32) – Izgrađivati se da bi se dobro spavalo (34) – Eugenist na čelu UNESCO­‑a (36) – Koga izabrati za generalnog direktora? (38)

3. Do neba preko zemlje. Kult, kultura i agrikultura .

. . . . . . 41

Prebivati, štovati … (42) – Vrhunsko gnojivo? (43) – Agrikulturni obrazac suprotan trgovinskom obrascu obrtnika (45) – Podupi­ rati dinamizam darovanog oblika (46) – Darivatelj zasjenjen u svojem darivanju (47) – Od tranzitivnoga prema refleksivnom, od prijelaznoga prema neprijelaznomu (50) – Gubitak smisla najprije je u području materijalnoga (52) – Paradigma agrarna i paradigma industrijska (53) – Sudioništvo UNESCO­‑a (55) – Ne zaboraviti na pepeo (57) – U koga položiti svoje pouzdanje? (58)

177

4. Modernitet protiv modernizma O jednoj izrjeci C. Péguyja. . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . .

61

Umnažanje evanđeljâ (63) – Zaokupljenost svojim korijenima (64) – Modernitet protumodernih (65) – Nostalgično virtualno (66) – Posvojiti nevolju (68) – Grješnici su potrebni (69) – Gdje milost može preobilovati (70) – Izlazak iz humanizma (71) – Od svijeta prosvjetiteljstva prema Svjetlu svijeta (73) – Govor ili tradicija novog pjevanja (74) – Zanos u kiti cvijeća (76) – Tradicija protiv konzervativizma (77) – Tradicionalizam kao okamenjenost (78) – Modernije od modernosti (80) – Istina u duši i tijelu (81) – Desekularizacija (82)

5. Neizbježna sigurnost. Nekoliko misli o modernitetu . .

. .

85

Mineralna slikovitost (86) – Neizbježno (87) – Čvrstoća tla (88) – Što preostaje nakon krize? (90) – Ono protiv čega ne možemo ništa (91) – Ono što je veće od nas (93) – Čovjek je mrtav (93) – Modernost onkraj mode: zanos i smrad (95) – Od evanđelja do revolucije (97) – Najvažniji povijesni datum (98) – Poslijemoderni­ tet onkraj bježanja u buduće (99) – Tri oblika poslijehumanizma (100) – Membra disjecta (102) – Nada razbojnika (104) – Rođen da živi, ne da se pripravlja za život (106) – Od drugoga za drugoga (108) – Dar kao drama (109) – Pitanje zrelosti (110) – Obrezanje (112) – Svjetlo u tami (113) – Od svojih leđa načiniti put za pro­ laznike (114) – Apocalypse now (115)

6. Poučavanje kao krvarenje . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 1 7

7. Odgajati do svršetka svijeta . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Strah od sreće (122) – Odgajati i poučavati (124) – Velika škola za ovce, svinje, morske pse ... (125) – Ni anđeo ni zvijer: čovjek, jedinstveno biće koje se treba odgojiti (126) – Komedijaška povlastica (127) – Od jednog naraštaja drugi (129) – Da bi bilo započinjanja (130) – Sve se može promijeniti (132) – Vremena svršetka (133) – Gomilanje gubitaka (136) – Pustolov modernog svijeta (137) – Ništavnost roditeljskog projekta (139) – Svršetak svijeta u početku kršćanskog odgoja (140) – Najprije zasadi drvo (141) – Kao da (142) – Ne pedagozi, nego svjedoci (144)

178

121

8. Religiozan čin: ponovno čitanje. .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 4 7

Suprotno od praznovjerja (148) – Sličnost između praznovjerja i tehnicizma (150) – Logistika ili logika? (151)

9. Moć tehnologije i evanđeosko siromaštvo . .

. . . . . . . . . .

153

Mala trijumfalna fikcija (154) – Zao duh iz boce (157) – Neutral­ nost sredstava (158) – Komunicirati stvari (159) – Jedan Papin oksimoron (160) – To save everything, click here (161) – Posebno ne zaboravi da ne poneseš ništa (162) – Skromna vremenita sredstva (164) – Više duhovno, više je i tjelesno (167) – Ploče Zakona podređene gozbenom stolu (168) – Peterostruko siro­ maštvo (171) – Ne stidjeti se svojeg lica (173)

179