Gospodin Isus

PRIRUČNICI

SVEZAK 115

GOSPODIN ISUS

2

DONATH HERCSIK

GOSPODIN ISUS Studija o kristologiji i soteriologiji

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2023.

3

Naslov izvornika: Donath Hercsik, Il Signore Gesù. Saggio di cristologia e soteriologia © 2021 Zentraleuropäische Provinz der Jesuiten © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2023.

Recenzenti: prof. dr. sc. Ivica Raguž izv. prof. dr. sc. Boris Vulić

Prijevod: Hrvoje Kalem Lektura i korektura: Gordana Bašić Kedmenec Prijelom: Marijan Tkalec Oprema: Tihomir Turčinović

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Kerschoffset Zagreb d. o. o.

Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1560-5 Tiskano u ožujku 2023.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001165401.

4

UVOD

Pitanje »Što ljudi kažu tko sam ja?« vezano je uz Isusa barem otkad je napisano prvo evanđelje. U Markovu evanđelju takvo pitanje daje različite odgovore, uključujući i Petrov, koji je u tom trenutku još nedovoljno shvaćen: »Ti si Krist« (usp. Mk 8,27–33). Od tada je to pitanje izazivalo različite odgovore.

Osobito u naše vrijeme postoje nebrojene knjige koje vrednuju Isusa pod fi lozofskim, teološkim ili biblijskim vidom.

Ispovijest vjere kršćanina sadrži tvrdnju da je Isus »pravi Bog i pravi čovjek«1. Unatoč tomu, treba priznati da ova formula iz IV. stoljeća ide onkraj onoga što se u Novom zavjetu tvrdi izrazom expressis verbis. Tako bi se u svakom razdoblju, polazeći od načela da ne bi trebalo biti dihotomije između vjere i pažljiva promišljanja o vjeri (što implicira biblijsko istraživanje i teološko vrednovanje), trebalo vratiti prikazivanju Isusa kakvo je bilo u prvom razdoblju kršćanstva. Tko je bio Isus iz Nazareta? Kakve je imao spoznaje? Kakvu je samosvijest očitovao? Kako treba razumjeti njegove riječi i djela? Kakvo svjetlo bacaju posljednji dani njegova života na ono što je prije rekao i učinio?

Kako su njegovi sljedbenici promišljali o njemu te rasli u shvaćanju njegova identiteta? U kakvom je odnosu ono što izlazi na vidjelo iz istraživanja o Isusu u Novom zavjetu prema formulacijama Crkve koje su uslijedile o njemu?

Narav studije Budući da je još i danas, nakon nebrojenih naraštaja kršćana koji su tijekom dvije tisuće godina promišljali i pisali o osobi i djelu Isusa Krista, gotovo nemoguće predstaviti cjelovitu kristologiju, u ovoj studiji usredotočit ću se na 1

θεός ἀληθῶς, και ἄνθρωπος ἀληθῶς – definicija Kalcedonskog koncila (451.): DH 301.

5

neke vidove koji se u akademskim krugovima drže esencijalnim elementima za razumijevanje otajstva Isusa Krista. Teološki traktat koji nosi naslov »Kristologija i soteriologija« označen je nizom binoma koji, zbog same činjenice da su izrazi sastavljeni od dvaju elemenata, podcrtavaju dijalektičku i dinamičku napetost koja postoji unutar fides quaerens intellectum. Takav traktat proučava osobu i djelo jedincatoga Isusa Krista; analizira tekstove normativne za kršćansku vjeru, bilo da su biblijski ili poslijebiblijski; povezuje metodološku razinu, povijesno-kritičku egzegezu i dogmatsku teologiju o njemu; razmatra o Isusu Kristu istodobno povijesne elemente (kontingentne) i elemente koji idu onkraj povijesti (transcendentne); u jedinstvenom činu vjere podrazumijeva pozitivne i sustavne, te funkcionalne i ontološke vidove; nastoji izbjeći (ili nadići koliko je moguće) razdvajanje između takozvanoga »povijesnog Isusa« i »Krista vjere«.

Struktura studije Ova studija podijeljena je na četiri poglavlja. Unutar svakoga poglavlja primjenjivat će se ona metodologija koja je vlastita sadržaju koji se obrađuje. Prvo poglavlje posvećeno je uvodnim kristološkim pitanjima: u prvome odjeljku riječ je o terminološkim, a u drugom o metodološkim pitanjima.

Drugo poglavlje proučava početke kristologije, onako kako ih nalazimo u našemu središnjem izvoru, u Novom zavjetu. To je poglavlje podijeljeno na četiri odjeljka: prva tri prolaze kroz različite pristupe te su kronološki podijeljeni na kristologije koje se nalaze unutar Novoga zavjeta; četvrti odjeljak donosi neka promišljanja i produbljenja u vezi s tri spomenuta pristupa. Treće poglavlje posvećeno je proučavanju početaka kristologije u vremenu koje je uslijedilo nakon formiranja kanona kršćanske Biblije. Slijedeći razliku koja se nazire već u Novom zavjetu i koja će jasno biti pojašnjena u skolastičkoj teologiji, ovo je poglavlje podijeljeno u dva odjeljka. Prvi obrađuje djelo Otkupitelja, zbog čega ga se može držati nacrtom soteriologije prvotne Crkve, dok drugi obrađuje osobu Otkupitelja, zbog čega ga se može držati kratkim presjekom ontološke kristologije Crkve prvoga tisućljeća. Četvrto i posljednje poglavlje posvećeno je nekim današnjim linijama i perspektivama sustavne kristologije, kao i nekim izabranim pitanjima suvremene kristologije.

Takva struktura želi s jedne strane poštivati i odražavati metodologiju predloženu Drugim vatikanskim koncilom;2 a s druge dati na uvid genezu i 2

Riječ je o dogmatskoj, a ne apologetskoj metodi; progresivnoj (ili generičkoj), a ne regresivnoj (ili induktivnoj); metodi koja počinje promatranjem biblijskih (pozitivnih) elemenata te obrađuje sustavne elemente (spekulativne); metodi koja uzima kao vrhovno pravilo svoje

6

konvergenciju Creda i kristološke vjere Crkve – to su Credo i vjera koji zasigurno nisu izmišljotina poslijenovozavjetne Crkve, nego razvoj i pojašnjenje već prisutnih elemenata u svijesti prvih kršćana.

Metoda studije Sadržaj koji se obrađuje u prvom poglavlju nalaže takoreći tijek koji treba usvojiti. Budući da treba pojasniti usvojenu terminologiju kao i opću postavku kristologije, metoda koju ovdje upotrebljavamo je analitičko-eksplikativna.

Kako će drugo poglavlje nastojati slijediti epistemološki red (»genezu« ili očitovanje) nekih kristologija koje se pronalaze u Novom zavjetu, tako u ovom poglavlju moraju biti različite i metode. U prvome odjeljku prevladavat će metoda kritike oblika (»Formkritik« ili »Form-geschichte«); u drugom sinkronijsko (»kanonsko«) čitanje Pavlovih spisa; u trećem povijesno-kritička metoda. Četvrti odjeljak ovoga poglavlja, slijedom sadržaja koji je predložen, imat će kao metodu sustavno promišljanje.

U trećem poglavlju, podijeljenom u dva odjeljka, bit će primijenjene dvije metodologije. Odjeljak koji se bavi Otkupiteljevim djelom razmatra jedinstven i identičan raspon vremena kako bi identificirao četiri suvremena i popratna pojašnjenja u vezi s onim što je Isus Krist učinio za nas ljude. Metoda koja se primjenjuje ovdje pretežno je analitičko-opisna. Odjeljak koji se bavi Otkupiteljevom osobom slijedi povijesni red ekumenskih koncila i prelazi na pregled različitih tvrdnji Crkve u vezi s Isusom Kristom.

Budući da će četvrto poglavlje obrađivati neka izabrana kristološka pitanja te današnje kristološke perspektive, lako se nazire da izbor i red tema dotaknutih ovdje ovise o autorovoj sustavnoj selekciji (do određene točke proizvoljnoj). Metoda koja će biti korištena ovdje je pretežno sustavno-eksplikativna.

podrijetlo od pisane i prenesene Božje riječi (tj. Svetog pisma i tradicije) kojima je učiteljstvo u službi; konačno, o crkvenoj umjesto o individualnoj metodi.

7

8

Prvo poglavlje

UVODNA PITANJA

Cilj prvoga poglavlja je pojasniti neka terminološka i hermeneutska pitanja. Prije svega, nastojat ćemo precizirati što se podrazumijeva pod pojmovima »kristologija« i »evanđelje«, nakon čega ćemo pokušati odrediti formalni i materijalni objekt kristologije.

1. POJMOVNA PITANJA

1.1. Što se podrazumijeva pod »kristologijom«?

Učenici su vrlo brzo prepoznali Isusa kao Mesiju, tj. kao »pomazanika«, preciznije kao očekivanoga pomazanog kralja iz loze Davidove.1 Grčki pojam za »Mesiju« je Χριστός odakle »Krist«. Mesija ili Krist bila je tako česta Isusova oznaka, bilo u kombinaciji »Isus Krist«, bilo u apsolutnoj uporabi gdje je »Krist« brzo postao – primjerice već u Pavla – ekvivalent osobnom imenu.

Dakle, u doslovnom smislu, »kristologija« bi se trebala baviti time kako je Isus došao do toga da bude nazvan »Mesijom« ili »Kristom«, te što se podrazumijeva pod tim imenovanjem. U Novom zavjetu postoje drugi naslovi pridodani Isusu: rabbi (učitelj), prorok, veliki svećenik, spasitelj, učitelj ili

1 Podrijetlo ovoga očekivanja i njegov razvoj tijekom tisućljetnog razdoblja zahtijevaju zasebno objašnjenje, a nazire se da je taj pojam sve drugo osim jednoznačan.

9

gospodin, Sin, sin čovječji i sin Božji. U puno širem smislu, »kristologija« se zanima za svako razumijevanje Isusa u odnosu na njegov identitet te njegovu ulogu u božanskom planu, zbog čega će se od sada ovaj pojam upotrebljavati sukladno ovom značenju.

Dakle, »Isus Krist« nije ime-prezime, kao npr. Velentino Rossi ili Francesco Totti – tj. način identificiranja osobe kako je više-manje običaj u Europi od Napoleonova vremena – nego eliptično pojašnjenje vjere, u kojoj onaj koji govori izriče svoje uvjerenje da »Isus jest Krist«. Ispovijest vjere »Isus je Krist« skraćena je formula kojom se izražava kršćanska vjera, a kristologija nije ništa drugo doli stroga interpretacija te ispovijesti vjere. Već se u ovoj točki počinje ocrtavati pneumatološka pretpostavka takve tvrdnje. Naime, »Nitko ne može reći „Gospodin Isus“, osim u Duhu Svetom« (1 Kor 12,3). Reći »Isus Krist« je tvrdnja vjere, a nastojati shvatiti kako Isus iz Nazareta, u jedinstvu svoje osobe, može biti Krist poslan od Boga, tj. Mesija pomazan Duhom, znači baviti se kristologijom.

Od apostolskoga vremena pa nadalje, kršćanska je vjera ispovijedala Isusa kao univerzalnoga spasitelja. Na taj način apostolska Crkva nije zahtijevala uvođenje novosti, nego samo priznavanje značenja i navještaj onoga što je sam Bog učinio za čovječanstvo u osobi i djelu tj. (ukratko) u događaju Isusa Krista. Ako su mjesto i značenje koje kršćanska tradicija pripisuje Isusu Kristu s motrišta komparativne religije različiti i originalni, iz perspektive kršćanske vjere njegova posebnost postaje još jasnijom. Osoba, život, smrt i uskrsnuće Isusa Krista toliko su u središtu kršćanskoga otajstva da se katkada govorilo – ne bez pogreške – da je »kršćanstvo Krist«.2 Takva tvrdnja ne teži jednostavnoj identifikaciji religije s utemeljiteljem, ni kršćanske Crkve s onim tko ju je osnovao, nego od trenutka kada nalazi razlog svoga postojanja i svoje značenje u Isusu Kristu, uz kojega je posve vezana i kojemu je podređena, nastoji potvrditi da su osoba i djelo Isusa Krista izvor, središte i kraj, alfa i omega onoga što kršćanstvo znači i naviješta svijetu.

Posljedično, kršćanska će teologija biti bitno kristocentrična. To ne znači da se u kristologiji iscrpljuje sva teologija, nego da ona opskrbljuje nužni interpretativni ključ, vrijedeći tako kao hermeneutski princip čitave zgrade.

2

»Das Wesen des Christentums ist Er. Das, was er ist; das, woraus er komMt und wohin er geht; das, was in ihm und um ihn her lebt – lebendig vernommen aus seinem Munde, abgelesen von seinem Antlitz« (R. Guardini, Christliches Bewußtsein. Versuche über Pascal, Leipzig, 1935., 128.). »Es gibt keine Lehre, kein Grundgefüge christlicher Werte, keine religiöse Haltung und Lebensordnung, die von der Person Christi abgelöst und von denen dann gesagt werden könnte, sie seien das Christliche. Das Christliche ist er selbst; das, was durch ihn zum Menschen gelangt und das Verhältnis, das der Mensch durch ihn zu Gott haben kann« (R. Guardini, Das Wesen des Christentums, Würzburg, 1939., 65.).

10

Protologija i eshatologija, antropologija i pneumatologija, ekleziologija i sakramentologija različiti su dijelovi teološke zgrade koja traži vlastito jedinstvo i dosljednost te vlastiti hermeneutski ključ u događaju Isusa Krista, koji je njezino središte. U njemu kršćani uče otkriti tko je uistinu Bog, tko su ljudi, koje je njihovo stvarno podrijetlo, sudbina i značenje te zasluga njihova svijeta i njihove povijesti, te uloga Crkve kao one koja prati ljudski rod na njegovu hodočašću tijekom niza stoljeća.

1.1.1. Razlike unutar kristologije U današnjoj se kristologiji usvajaju različiti pristupi i različiti termini. Prema različitim perspektivama mogu se uočiti i određene razlike. S obzirom na vrijeme, razlikuju se predpashalna i postpashalna kristologija. S obzirom na stupanj očitovanja (izražavanja, jasnoće itd.), razlikuju se implicitna i eksplicitna kristologija. S obzirom na obveznost prianjanja razlikuju se dogmatska i spekulativna kristologija. S obzirom na pristup razlikuju se kristologija odozgo i kristologija odozdo. Što konkretno znače te razlike?

1) Predpashalna i postpashalna kristologija. Budući da se opaža razvoj kristologije unutar Novoga zavjeta – razvoj čija je prekretnica iskustvo Gospodinove Pashe – s obzirom na trenutak njihove pojave razlikuju se predpashalna i postpashalna kristologija.

Predpashalna kristologija odnosi se na kristološka otkrivanja prije Isusove pashe. U širem smislu odnosi se na zemaljskoga Isusa. Konkretno, riječ je o tvrdnjama Novoga zavjeta što se tiče Isusova zemaljskog života, od njegova rođenja do smrti na križu. U užem smislu riječ je o povijesnom Isusu. Konkretno, odnosi se na događaje i epizode Isusova života i smrti koji su podložni istraživanju i provjeri povijesno-kritičkom metodom. Postpashalna kristologija odnosi se na one kristološke interpretacije koje su se razvile u svjetlu vjere u uskrsnuće. U užem smislu riječ je o interpretacijama prve Crkve o Isusovoj osobi i djelu, kojima mi danas imamo pristup po novozavjetnim spisima. Takva kristologija tiče se Isusa koji je zbog vjere u njegovo uskrsnuće proglašen Kristom. Ukratko, takva kristologija odnosi se na Krista vjere, navještaja i kerigme. U širem smislu riječ je o sustavnoj interpretaciji osobe i djela Isusa Krista tijekom cijele povijesti Crkve. Ovdje se otvara široka panorama kristoloških interpretacija u patrističkoj, skolastičkoj, protestantskoj i modernoj teologiji.

2) Implicitna i eksplicitna kristologija. Prema stupnju očitovanja običava se razlikovati implicitne tvrdnje, koje se podrazumijevaju ili su možda kodificirane, od eksplicitnih tvrdnji, jasnih i otvorenih u vezi s Isusovom osobom i djelom.

11

Implicitna kristologija usmjerena je tvrdnjama koje, u kontekstu u kojem se nalazimo, aludiraju na kodificiran način na Isusovu osobu i djelo. Implicitna kristologija zove se još neizravna kristologija, jer sadrži samo neizravne aluzije, polazeći od kojih se, posredstvom niza zaključaka, može ustvrditi Isusova jedinstvenost. Konkretno, riječ je o Isusovim riječima i djelima koji dopuštaju nazrijeti Isusov jedinstveni zahtjev i autoritet.

Eksplicitna kristologija odnosi se na tvrdnje koje izražavaju Isusovo dostojanstvo i božanstvo. Takva kristologija zove se još izravnom kristologijom, jer na izravan način ili posredstvom jasnih pojmova tvrdi jedinstvenost Isusa Krista. Konkretno, riječ je o ispovijestima vjere i određenim naslovima iz kojih se zrcale Isusova božanska bit i djelovanje.

3) Dogmatska i spekulativna kristologija. Prema stupnju obveze prianjanja razlikuju se kristološke tvrdnje koje izriče crkveno učiteljstvo od kristoloških tvrdnji pojedinih teologa. Drugim riječima, u kristološkom kontekstu postoji razlika između obvezujuće dogme vjere i teološke spekulacije ili prijedloga koji očigledno nije obvezan.

Kristološka dogmatika odnosi se na definicije osobe i djela Isusa Krista koje predlaže crkveno učiteljstvo. Njegova polazna točka jesu dogme odnosno obvezujuće formule vjere, koje crkveno učiteljstvo predlaže u trenutku krize kao reakciju na negaciju neke središnje istine u kristološkom području. Konkretno, riječ je na najnepristraniji i najpotpuniji mogući način o koncilskim odlukama te o interpretaciji takvih definicija.

Spekulativna kristologija odnosi se na teološke pretpostavke u vezi s osobom i djelom Isusa Krista. Svrha ove teorije sastoji se u krajnjem osvjetljavanju i većem shvaćanju identiteta Isusa Krista. Konkretno, riječ je o pouzdanim interpretacijama i određenim kristološkim modelima koje elaboriraju i predlažu bilo pojedini teolozi, bilo teološke škole koje su postojale tijekom crkvene povijesti, od patristike pa sve do sada.

4) Kristologija odozgo i kristologija odozdo. Prema usvojenoj metodi običava se razlikovati deduktivna (»odozgo«) i induktivna (»odozdo«) kristologija.

Kristologija odozgo polazi od Krista vjere (ili crkvene dogme) te izvodi određene posljedice. Kristologija odozdo polazi od zemaljskoga Isusa ili Isusa povijesti te nastavlja na induktivan način kako bi iznijela svoje rezultate.

Kristologija odozgo polazi od dogme o Trojstvu i božanstva Isusa Krista te opisuje utjelovljenje Božjega Sina u Isusu. Takva kristologija utjelovljenja zove se još i descendentnom odnosno silaznom ili kristologijom kenoze. Kristologija odozdo polazi od konkretnoga i povijesnoga Isusa te, polazeći od njegova odnosa s Bogom, opisuje napredak sve do eksplicitne kristologije, kakvu je moguće pronaći u kerigmi prve Crkve i kristološkim definicijama ekumen12

skih koncila. Takva povijesna kristologija naziva se i ascendentna ili uzlazna, odnosno kristologija egzaltacije.

Budući da u nekim kristološkim raspravama dolazi do suprotstavljenosti između kristologije odozgo i odozdo, treba ustvrditi kako ovdje nije riječ o alternativama koje se isključuju (aut – aut), nego o pristupima koji se uzajamno upotpunjuju (et – et). U povijesti teologije pojavljuju se primjeri u kojima je na jednostran način naglašavan jedan ili drugi vid: u kontekstu silazne kristologije gotovo isključivo se naglašavalo Isusovo božanstvo, dok se u kontekstu uzlazne kristologije gotovo isključivo naglašavala Isusova ljudskost. Ova dva vida treba promatrati kao komplementarna: postoji obostrana recipročnost i uključivost između Božjega Sina koji je postao čovjekom u Isusu i čovjeka Isusa koji je uzvišen pred Bogom. Nije važno odakle se polazi, odozgo ili odozdo. S druge strane, potrebno je ponovno pronaći naglasak koji je, čini se, polazna točka zaboravila. Ukratko, kristologija odozgo polazi od Isusova savršena božanstva kako bi dospjela njegovu savršenu čovještvu, dok kristologija odozdo polazi od Isusova savršena čovještva kako bi dospjela njegovu savršenu božanstvu.

1.1.2. Izvori kristologije 1.1.2.1. Kanonska evanđelja Glavni izvori kristologije su četiri kanonska evanđelja – već se u tome nalazi bitni problem s povijesne i teološke točke motrišta. Evanđelja sadrže pouzdane povijesne događaje o Isusu te su u svojoj sveukupnosti prožeta uskrsnom vjerom prvotne Crkve. Vrlo je teško, a katkada i nemoguće razlikovati događaj ili izvornu rečenicu od kasnije interpretacije.3 Činjenica da su sva četiri evanđelja dokumenti vjere koji promišljaju kasniju teologiju, znači kako Ivan nije automatski odbačen u korist sinoptika.4 Iako je tradicija Ivanovih govora prošla kroz golemu ponovnu preradu, neke osobite činjenice sačuvane u Ivana, čine se čak puno pouzdanijim materijalom u usporedbi sa sinopticima. Potrebno je vrednovati pojedine slučajeve pod svim njihovim vidovima.

Uzimati u obzir činjenicu da je sastavljanje Novoga zavjeta prošlo kroz niz etapa, moglo bi, s teološkoga motrišta, voditi preferiranju puno kasnijeg teksta u odnosu na prijašnji, jer bi onaj kasniji bio izričaj »boljeg«, odnosno

3

Usp. pitanje metodoloških problema u: D. Hill, New Testament Prophecy, Atlanta, 1979., 160–185.; i M. E. Borring, »Christian prophecy and the sayings of Jesus. The state of the question«, u: New Testament Studies 29 (1983.), 104–112.

4 Usp. H. Braun, Jesus – der Mann aus Nazareth und seine Zeit, Gütersloh, 1989.

13

puno dubljega osvjetljavanja istine hagiografa od strane Duha Svetoga, koji će nakon uskrsnuća upućivati učenike u svu istinu (usp. Iv 16,13). Iako teološko razmišljanje sugerira takav izbor, kanon Svetoga pisma zabranjuje privilegirati odlomak nadahnutoga teksta na štetu drugoga jednako tako nadahnutoga odlomka.

1.1.2.2. Drugi kršćanski izvori Uz četiri kanonska evanđelja (Mk, Mt, Lk i Iv) II. stoljeće poznaje i materijal koji je usmeno prenesen iz I. stoljeća.5 Isusova stara pripovijest kao i priča o bludnici sačuvane su tako što su umetnute u Iv6, možda čak i sto godina nakon što je ovo evanđelje bilo sastavljeno. Neki prividno autentični Isusovi govori preživjeli su pod formom patrističkih citata.7 No najvažniji nekanonski izvori jesu apokrifna evanđelja.8 Neki, vjerojatno autentični, Isusovi govori sačuvani su u »Tominu evanđelju«9 te u ponekim manje razvijenim oblicima prispodoba brižljivo izrađenih u evanđeljima.10 Nužan je krajnji oprez pri razlikovanju onoga što bi moglo potjecati od Isusa ili od Isusova prvog navještaja u (relativno malom broju) apokrifnim spisima koji vjerojatno sadrže prvotnu tradiciju. Apokrifi su vrlo korisni kako bismo spoznali o razvoju teologije, ekleziologije i pučke pobožnosti u prvom stoljeću. Posredne tvrdnje što se tiču Isusa ili drukčijeg kršćanstva koje izviru iz apokrifnih otkrića moraju se uzeti u obzir s velikim skepticizmom; iskustvo prošlosti uči nas da takvi predlošci nisu uspjeli zadobiti naklonost većine znanstvenika.

1.1.2.3. Židovski izvori Josip Flavije (37./38. – 100.) pisao je otprilike 93./94. godine o »Jakovu, bratu Isusa takozvanog Krista«.11 To kratko upućivanje na »Isusova brata« (dakle, 5

Što se tiče ovih »agrapha« [ἄγραφα] vidi J. Jeremias, Unbekannte Jesusworte, Gütersloh, (1948.) 31963.; talijanski prijevod: Gli agrapha di Gesù, Brescia, 21976. (Agrapha su Isusovi izričaji kojih nema u kanonskim evanđeljima – nap. prev.).

6 Iv 7,53 – 8,11; i u nekim Lukinim rukopisima, od Lk 21,38.

7 Usp. The Apocryphal New Testament. Being the apocryphal gospels, acts, epistles, and apocalypses with other narratives and fragments, prijevod: M. R. James, Clarendon Press, Oxford (UK), 1924. – reprint: Apocryphile Press Edition, Berkeley, CA, 2004., 35–37.

8 The Apocryphal New Testament, 1–19.; 25–32.; 38–227.; 569–570.

9 The Apocryphal New Testament, 49–70.

10 J. D. Crossan, konfrontira kanonske i apokrifne materijale u Sayings Parallels, Philadelphia, 1986.

11 Antiquitates Iudaicae (Ιουδαϊκή ἀρχαιολογία), 20,9,1.

14

ne kršćanska formula »Gospodinov brat«!) teško može biti djelo kršćanskog pisca, zbog čega je prihvaćeno obično kao autentično. Temeljna je točka ovdje što Josip Flavije pretpostavlja da njegovi čitatelji znaju tko je ovaj Isus zvani Krist.

Ta pretpostavka može nam pomoći u slučaju drugoga mogućeg Flavijeva spominjanja Isusa, u poznatom Testimonium Flavianum.12 Testimonium odaje znakove umetanja, međutim, mnogi znanstvenici misle da iza ovoga teksta postoji jednostavno, međutim, autentično upućivanje na Isusa.13 Upućivanja na Isusa raširena u kasnijoj rabinskoj literaturi često su polemična i zbunjujuća te ne pridodaju ništa našem poznavanju Isusa iz Nazareta.14 1.1.2.4. Poganski izvori Povjesničar Tacit (oko 55. – 115.), 110. godine poslije Krista, govori o podrijetlu kršćanstva od Krista »koji je umro za vrijeme Tiberijeva kraljevanja i vladanja [!] Poncija Pilata«.15 Pišući, više-manje u isto vrijeme, pisac Svetonije (70. – 126.) upućuje na Krista možda kao uzrok nereda među Židovima u Rimu pod Klaudijem, no aluzija nije sigurna.16 Pišući između 111. – 113.

12

»U tom vremenu postojao je Isus, mudar čovjek, ako ga uopće treba zvati čovjekom: činio je izvanredna djela, bio je učitelj ljudi koji s radošću prihvaćaju istinu, te je privukao k sebi mnoge Židove i Grke. On je bio Krist. Kad ga je Pilat, po prijavi među nama istaknutih ljudi, kaznio križem, nije nestalo onih koji su ga od početka voljeli. Zapravo, treći se dan pojavio ponovno živ među njima, pošto je već navijestio ovo i tisuće drugih čuda koja se odnose na njega.

Ni danas se još nije umanjilo pleme onih koji su po njemu prozvani kršćanima« (Antiquitates Iudaicae, 18,3,3).

13 Usp. S. G. F. Brandon, The Trial of Jesus of Nazareth, New York – London, 1968., 151–152.; L. Feldman, »Flavius Josephus Revisited. The Man, His Writings, and Flis Significance«, u: Aufstieg und Niedergang der römischen Welt [= ANRW]. Geschichte und Kultur Roms im Spiegel der neueren Forschung. H. Temporini – W. Hasse (ur.), 3 Teile in mehreren Einzelbänden, Berlin – New York, 1972ss. Ovdje ANRW II/21.2, 822–835.; M. Smith, Jesus the Magician.

Charlatan or Son of God?, introduction by R. Shorto, Berkeley, CA, 21998., 45–46.; E. Bammel, »New variant form of the Testimonium Flavianum«, u: Expository Times 85 (1973. – 1974.), 145–147.

14 J. Klausner, Jesus of Nazareth. His Life, Times, and Teaching, translated from the originai Hebrew by H. Danby, New York, 1925., 18–54.; (orig. Yeshu ha-Notsri. Zemano, hayav ve-torato, Jerusalem, 1921.). Smith (Magician, 46–50) je najpouzdaniji.

15 »Ergo abolendo rumori Nero subdidit reos et quaesitissimis poenis adfecit quos per flagitia invisos vulgus Christianos appellabat. Auctor nominis eius Christus Tiberio imperitante per procura-torem Pontium Pilatum supplicio adfectus erat« (Ab excessu divi Augusti = Annales 15,44).

16 »Iudaeos impulsore Chresto assidue tumultuantis Roma expulit« (De vita Caesarum. Divus Claudius 25.); Usp. W. Wiefel, »The Jewish Community of Ancient Rome and the Origins of Roman Christianity«, u: The Romans Debate, K. P. Donfied (ur.), Minneapolis, 1977.,

15

godine Plinije Mlađi (61./62. – 112./113.) navodi kako kršćani »pjevaju himan Kristu kao bogu«.17 Dakle, nekršćanski autori I. i početka II. stoljeća donose neovisna svjedočanstva o postojanju Isusa Krista, o njegovu razapinjanju po Pilatovoj naredbi i Isusovu kultu koji je uslijedio. Odatle slijedi da svako današnje istraživanje o Isusu iz Nazareta, bilo povijesno, bilo dogmatsko, mora nužno uzeti u obzir kanonska evanđelja,18 jer su »Evanđelja srž čitavog Svetoga pisma, ‘jer su poglavito svjedočanstvo o životu i nauci utjelovljene Riječi, našega Spasitelja’ (usp. DV 20)«.19 1.2. Što se podrazumijeva pod »evanđeljem«?

Postoji ozbiljna rasprava kako bi se ustanovilo do koje je mjere evanđelje isključivo kršćanski književni rod ili je ono pak modifikacija modela života židovskih proroka ili poganskih bibliografija te što je u konačnici »evanđelje« pod vidom književne vrste.20 Odgovor dijelom ovisi o odnosu evanđeljâ s 100–119. (rev. and expanded ed. Peabody, Mass. 1991.); R. E. Brown – J. P. Meyer, Antioch and Rome. New Testament Cradles of Catholic Christianity, New York, 1983., 100–102.

17 »Affirmabant autem hanc fuisse summam vel culpae suae vel erroris, quod essent soliti stato die ante lucem convenire, carmenque Christo quasi deo dicere secum invicem seque sacramento non in scelus aliquod obstringere, sed ne iurta ne latrocinia ne adulteria committerent, ne fidem fallerent, ne depositum appellati abnegarent« (Epistula 10, 96 C. Plinius Traiano Imperatori).

18 Relativno je malo nekanonskih djela koja sebe nazivaju evanđeljima. Primjerice, Jakovljevo protoevanđelje (Protevangelium), veliki dio Nag Hammadijevih zbirki i ono što imamo od Petrova evenđelja ne definiraju se kao »evanđelje«. Naziv »evanđelje« koristio se za upućivanje na nekanonska djela, neovisno o njihovim vlastitim naznakama. Katkad je ta upotreba neutralna i shvaćena jednostavno kako bi označila Isusovo djelo, ako je različito od poslanice, otkrivenja itd. Katkad je upotreba tendenciozna, jer zahtijeva za neko nekanonsko djelo jednak rang onom kanonskog. U starini je mogao postojati zahtjev heretika za tim nazivom; danas je praksa znanstvenika revizionista da nastoje srušiti kanon. Primjer proširenja upotrebe ovoga pojma nalazi se u djelu pod naslovom The Complete Gospels. Annotated Scholars Version (rev. and expanded ed., San Francisco, 1994.,), autora R. J. Millera (ur.), koji donosi tekst od dvadesetak djela (više određenih razasutih izraza), među kojima su i četiri kanonska evanđelja; dvije posve hipotetske rekonstrukcije (jedna zbirka znamenja iz Ivana, Q-izvora, Marka i Luke); četiri fragmenta papirusa koji ne zahtijevaju nikakvu oznaku; dva djela o Isusovu djetinjstvu, od kojih se nijedno ne definira evanđeljem, četiri zbirke izreka Nag Hammadija, od kojih se nijedan tekst ne definira kao evanđelje; i Markovo tajno evanđelje koje Klement Aleksandrijski predstavlja kao tijesno povezano s Markovim kanonskim evanđeljem.

19 Katekizam Katoličke Crkve [KKC] (1994.), br. 125; usp. i br. 139; EV 1/902.

20 Rasprava se usredotočuje na sinoptička evanđelja, jer najradikalnije istraživačko krilo ne uzima u obzir Ivanovo evanđelje u smislu u kojemu su to druga. Onkraj takvoga razumijevanja, postoje pitanja glede sinoptičkih evanđelja napose. Vrlo uski paralelizmi između ovih evanđelja sugeriraju uzajamna posuđivanja, ali u kojem smjeru? Markovo je evanđelje najsta-

16

Isusom: potječe li najstarije kanonsko evanđelje od sjećanja na ono što je Isus činio i govorio tijekom svojega života, ili je ono čak imaginativna kreacija koja donosi retroprojekciju vjerovanja o Isusu nakon njegova uskrsnuća? Moglo bi se iznijeti i istraživanje s obzirom na upotrebu riječi »evanđelje« u vrijeme Novoga zavjeta u grčkome nekršćanskom jeziku, u grčkom jeziku hebrejske zajednice i konačno u grčkom jeziku prvih kršćana. Moglo bi se istražiti o podrijetlu književnoga roda »evanđelje« kako bi se vidjelo potječe li iz židovskog ambijenta Staroga zavjeta koji je poznavao »živote proroka«,21 ili je imitacija profanih biografija,22 ili izmišljotina kršćanskih hagiografa; tako bi se bolje shvatio Isusov portret sadržan u evanđeljima. Moglo bi se približiti književnom rodu »evanđelje« uzimajući u obzir oblikovanje tekstova koje danas nazivamo »evanđeljem«. Budući da držim kako je među različitim temama i pristupima ovaj zadnji najviše obećavajući u kontekstu kristologije, usredotočit ću se na tri stadija oblikovanja evanđelja, vjerujući da će nam shvaćanje književnoga roda »evanđelje« pomoći u boljem razumijevanju književnoga roda kojemu pripada ili koje je stvorilo.

1.2.1. Tri povijesna stadija oblikovanja evanđelja Papinska biblijska komisija u svojoj uputi Sancta Mater Ecclesia (24. travnja 1964. EV 2/151–161) o povijesnoj istini evanđelja, koja ima obvezujući autoritet za katolike, kako bi pojasnila da evanđelja, iako sadrže povijesni materijal, nisu književna povijest, donosi razvoj oblikovanja evanđelja kroz tri stadija.

Dogmatska konstitucija Drugoga vatikanskog koncila Dei Verbum (18. studenoga 1965.) u broju 19 sabire i sintetizira Uputu Papinske biblijske komisije.23

rije, tako da su Matej i Luka crpili od njega? Ili je Markovo evanđelje sažetak Matejeva i Lukina? Je li Matejevo i Lukino evanđelje napisano neovisno jedno o drugome, ili pisac Lukina evanđelja crpi iz Matejeva (kao i iz Markova)? Ove teme vezane su uz sinoptički problem i uz postojanje Q-izvora. Usp. H. Frankemölle, Evangelium, Begriff und Gattung. Ein Forschungsbericht, Stuttgart, 1988.

21 W. M. Swartley, Israel’s scripture traditions and the Synoptic Gospels. Story shaping story, Peabody, MA, 1994.

22 Ovdje bi se moglo uvrstiti i Ksenofontove Memorabilia Socratis te biografske elemente o Sokratu i Platonovim Dijalozima. Usp. C. W. Votaw, The Gospels and Contemporary Biographies in the Greco-Roman World, Philadelphia, 1970., 30–62. (Djelomično su predloženi paralelizmi biografija kao reakcija na tezu da su evanđelja vrsta popularne literature različita od one klasičnije.) C. W. Votaw, C. H. Talbert, R. A. Burridge i G. Stanton (za Mateja) bili su vodeći zastupnici u biografskom pristupu evanđeljima.

23 Izvrstan sažetak onoga što će ovdje biti predstavljeno nalazi se u: S. Pié-Ninot, La teologia f ’undamental. »Dar razón de la esperanto« (1 Pe 3,15), Salamanca, 62006., 336–340. Vidi i KKC (1994.), br. 126.

17

1) Isus iz Nazareta: javno djelovanje (prva trećina I. stoljeća) Isus je činio važne stvari, usmeno je naviještao svoju poruku i dolazio u interakciju s drugima (npr. s Ivanom Krstiteljem i židovskim vjerskim službenicima). Isus je izabrao one koji su s njim putovali, te vidjeli i čuli ono što je govorio i činio. Njihovo sjećanje na riječi i djela sačinjavaju sirovi »materijal o Isusu«. Ta su sjećanja selektivna jer se usredotočuju na ono što se odnosi na Isusov navještaj Boga, a ne na banalnosti svakodnevne egzistencije (npr. je li Isus volio piti ujutro više mlijeko ili vodu). Na praktičnoj razini, važno je podsjetiti suvremene čitatelje da su to sjećanja na ono što je govorio i činio Židov koji je živio u Galileji i Jeruzalemu 20-ih godina. Isusov način govora, problemi s kojima se sučeljavao, njegov rječnik i način gledanja bili su vlastiti tomu specifičnom vremenu i mjestu. Nemogućnost shvaćanja Isusa i pogrešne primjene njegova nauka potječu od činjenice da ga čitatelji evanđelja uklanjaju iz njegova prostora i vremena te zamišljaju kako se bavio pitanjima kojima se u stvarnosti nije bavio.24 Može postojati i sofisticirani oblik pogrešnoga predstavljanja Isusa, kad mu se pridaju kategorije koje se u stvarnosti ne mogu primijeniti na njega, kao npr. seljak ili borac za slobodu.

2) Apostoli i (apostolsko) propovijedanje o Isusu (druga trećina I. stoljeća) Oni koji su vidjeli i čuli Isusa imali su potvrdu svoga nasljedovanja u postpashalnim ukazanjima (1 Kor 15,5–7) te su došli do pune vjere u uskrsloga Isusa kao onoga po kojemu je Bog očitovao konačnu spasenjsku ljubav prema Izraelu i u konačnici prema cijelome svijetu – riječ je o vjeri koju su izrazili spasenjskim ispovijesnim naslovima (Mesija/Krist, Gospodin, Spasitelj, Sin Božji itd.). Ova postpashalna vjera osvijetlila je sjećanja na ono što su vidjeli i čuli tijekom razdoblja koje je prethodilo uskrsnuću, te su tako naviještali njegove riječi i djela sada obogaćenim značenjem.25 Govorimo o tim navjestiteljima kao »apostolima«, jer ih se držalo od uskrsloga Isusa poslanima [ἀποστέλλειν], a njihovo propovijedanje često je opisano kao kerigmatski 24

Ovu pogrešku čine i protestanti i katolici, liberalni ili konzervativni kao i mnogi drugi kršćani. Mogu se pitati bi li Isus prihvatio vojnu službu u ratu koji je naredila vlada njegove zemlje ili koliko je sakramenata osmislio. Odgovori na takva pitanja su da jedan Židov Galilejac ne treba znati o postojanju regrutacije u jednoj modernoj državi, ni o prizivu savjesti, predviđenoj u nekim zemljama, te da u tom razdoblju još nije postojala riječ »sakrament«. Ono što je Isus govorio i činio ima implikacije za recentne probleme: međutim, u kršćanskoj vjeri Duh Sveti čini jasnima te implikacije procesom prevođenja Isusova vremena u naše vrijeme.

Kad dokumenti Crkve govore o djelima »Isusa Krista«, ne govore jednostavno o Isusu javnoga djelovanja, nego o Isusu predstavljenom u apostolskom propovijedanju i u kasnijoj tradiciji.

25 Moderni čitatelji, naviknuti na suvremena sredstva priopćavanja i trenutnu informaciju, često u realnom vremenu, te na odvojenu kroniku, temeljenu na činjenicama, moraju prepoznati jasno različit ambijent prvotnoga kršćanskog propovijedanja.

18

proglas [κήρυγμα], koji ima nakanu druge privesti vjeri. Na koncu je krug poslanih propovjednika prerastao Isusove izvorne sljedbenike, tzv. »apostolske ljude« (apostolski muževi DV 7; 18) te su iskustva vjere novopridošlica, poput Pavla, obogatila ono što su primili i naviještali.

Drugi djelujući čimbenik u ovome stadiju razvoja bio je nužnost prilagođavanja navještaja novim slušateljima. Isus je bio Židov iz Galileje iz prve trećine I. stoljeća, te je govorio aramejskim jezikom, ali se od sredine stoljeća evanđelje propovijedalo Židovima u dijaspori i poganima na grčkom jeziku, koji Isus nije govorio. Promjena jezika zahtijevala je prijevod u najširem smislu riječi, tj. ponovno formuliranje koje se odnosi na rječnik i model koji bi mogli kršćansku poruku učiniti razumljivom i živom za nove slušatelje. Katkad se to ponovno formuliranje (koje je ostavilo vidljive tragove u napisanim evanđeljima) ticalo sporednih činjenica, kao npr. popločanoga obiteljskog krova za grčke slušatelje u Lk 5,19, koji je u suprotnosti s krovom palestinskog stila koji je imao otvor u Mk 2,4. Druge su ponovne formulacije imale teološke reperkusije, kao npr. izbor riječi soma [σῶμα, »tijelo«] za euharistijski element u sinopticima i u 1 Kor 11,24 (kao različiti pojam od doslovnog tumačenja sarx [σάρξ, »meso«] u Iv 6,51 i u Ignaciju, Rimljanima 7,3). Moguće je da je ovaj izbor olakšao figurativnu uporabu »tijela« u teologiji tijela Kristova, čiji su kršćani članovi (1 Kor 12,12–27). Tako su razvoji tradicije o Isusu unaprijedili razvoj kršćanske teologije.

Vrlo često pojam »propovijedanje« objedinjuje ovaj drugi stadij razvoja evanđelja, iako su i drugi elementi pridonijeli oblikovanju evanđelja. Npr. liturgija ili obred postali su dio kršćanskoga života, kako se vidi u krsnim evanđeoskim tekstovima i euharistijskim formulama. U Matejevu evanđelju može se opaziti preuzimanje katehetskog oblika. Kontroverze zajednice dale su boju, npr. u borbama sa židovskim glavarima (Mt i Iv) i s nekima iznutra koji su vikali Gospodine, Gospodine u Mt 7,21 (protiv duhovnih entuzijasta?).

3) Evanđelisti i napisana evanđelja (posljednja trećina I. stoljeća) Iako su se sredinom prethodnog razdoblja, kad je sadržaj o Isusu bio propovijedan, trebale pojaviti neke prvotne pisane zbirke (sada izgubljene) te iako je propovijedanje temeljeno na usmenoj ostavštini i na razvoju materijala o Isusu nastavljeno unutar II. stoljeća,26 vjerojatno su između 65. i 100. godine bila napisana sva četiri kanonska evanđelja. Što se tiče evanđelista ili autora/ 26

Oko 115. godine, biskup Hijerapolija, Papija dao se u potragu za onima koji su bili s najstarijom apostolskom generacijom ili za neposrednim sljedbenicima, istražujući usmenu tradiciju neovisnu o napisanim evanđeljima koje je poznavao. (Usp. Euzebije Cezarejski, Historia Ecclesiastica 3, 39, 3–4.)

19

pisaca evanđelja, prema tradiciji koja potječe iz II. stoljeća i prema promišljanjima u naslovima koji prethode evanđeljima oko 200. godine ili prije, dva su evanđelja pripisana apostolima (Matej i Ivan), a dva apostolskim ljudima (tj. pratiocima apostola: Marko koji je pratio Petra i Luka koji je pratio Pavla).

Unatoč tomu, većina suvremenih egzegeta ne misli da su evanđelisti bili očevidci Isusove službe. Zacijelo to predstavlja promjenu perspektive;27 ali odbacivanje tradicije možda nije tako blizu kako se čini na prvi pogled. Zapravo, prve tradicije o autentičnosti ne moraju se uvijek odnositi na evanđelista koji je sastavio konačno evanđelje. Staro pripisivanje može se ticati tradicije koja je očuvana u jednome posebnom evanđelju (tj. autoritet koji stoji iza evanđelja) ili u onome tko je napisao jedan od glavnih izvora evanđelja.

Važno je priznanje da evanđelisti nisu bili očevidci Isusove službe kako bi se razumjele razlike među evanđeljima. U najstarijim istraživanjima, u kojima se držalo da su sami evanđelisti vidjeli ono o čemu pišu, bilo je vrlo teško objasniti razlike među njihovim evanđeljima. Kako bi očevidac Ivan mogao (2. pogl.) pripovijedati o čišćenju hrama na početku Isusova javnog djelovanja, a očevidac Matej (21. pogl.) na kraju Isusova javnog djelovanja? Kako bi ih usuglasili, tumači su obično tvrdili da su postojala dva čišćenja hrama i da se svaki evanđelist osvrće samo na jedno.28 U svakom slučaju, ako nijedan od dvojice evanđelista nije bio očevidac i ako je svaki primio pripovijest o čišćenju hrama od nekoga posrednog izvora, nijedan od njih (ili samo jedan) ne može znati kada se to dogodilo tijekom Isusova javnog djelovanja. Radije nego da ovisi o osobnom sjećanju događajâ, svaki je evanđelist organizirao sadržaj koji je primio tako da je opisao Isusa gledajući duhovne potrebe zajednice kojoj je adresirao svoje evanđelje. Tako su evanđelja uređena teološki, a ne nužno kronološki. Evanđelisti se pojavljuju kao autori koji su dali formu, razvili, te učinili gipkijim sadržaj o Isusu koji se prenosio, te su kao teolozi usmjerili taj materijal k osobitom cilju.

1.2.2. Teološki motivi oblikovanja evanđelja Ako se ima na umu da su najstarijemu kršćanskom propovijedanju o Isusu objekt bili njegova smrt i uskrsnuće, tada se teološki razvoj evanđelja može 27

Barem što se tiče Mateja i Ivana. Lk 1,2–3 jasno tvrdi da pisac nije očevidac, nego da crpi od očevidaca.

28 Moguće je ponuditi mnoge druge primjere malo vjerojatne harmonizacije. Ako Matej donosi govor na gori, a Luka sličan govor na ravnici (Mt 5,1; Lk 6,17), morala je uz goru postojati visoravan. Od trenutka kada Matej donosi Oče naš u tom govoru, a Luka puno kasnije na putu prema Jeruzalemu (Mt 6,9–13; Lk 11,2–4), učenici su ga zaboravili nagovarajući Isusa da ga ponovi. Mk 10,46 smješta ozdravljenje slijepca u vrijeme nakon što je Isus napustio Jerihon, dok ga Lk 18,35; 19,1 smješta u vrijeme prije nego što je Isus ušao u Jerihon.

20

zvati obrnutim razvojem.29 Ovi događaji ne sačinjavaju samo najblistaviji primjer Božjega spasenjskog djela u Isusu nego su i sredstvo pomoću kojega su učenici, na vrlo jasan način, došli do shvaćanja tko je zapravo bio Isus.

Od toga navještaja došlo se do sastavljanja pisane pripovijesti o muci, što predstavlja najstariju jasno artikuliranu pripovijest o Isusu.30 Kršćanski propovjednici poslije su usmjerili svoju pozornost na činjenice i riječi iz tradicija koje su se ticale Isusova javnog djelovanja.31 Sve su one postale korisne za kasnije poučavanje,32 polazeći od onih koji su prihvatili vjeru po navještaju muke i smrti (vidi 1 Kor 7,10). Tako su porasle zbirke govora, prispodoba i čuda, iz kojih su evanđelisti poslije crpili za sastavljanje o Isusovoj službi. Pripovijesti o Isusovu javnom djelovanju bile su vrlo daleko od unilateralnosti do koje se došlo u pripovijesti o muci. Budući da nijedan od četiri evanđelista nije bio očevidac Isusove službe, sistematiziranje evanđeoskog materijala koje se tiče toga argumenta učinjeno je više s teološke nego s kronološke točke gledišta.33 Dakle, naša su četiri napisana evanđelja nastala djelovanjem onih pripovijesti koje su prethodile napisanoj muci te od materijala Isusove javne službe.

Najstariji primjer, Markovo evanđelje,34 polazi od Isusova susreta s Ivanom Krstiteljem na rijeci Jordanu, shvaćajući ga kao »početak evanđelja Isusa Krista« (Mk 1,1) i završava anđelovim navještajem uskrsnuća kod praznoga groba (Mk 16,1–8).35 Marko ne daje čitatelju podatak o Isusovu rođenju ili djetinjstvu, čak prešućuje i ime njegova oca (Josip).

Shema slična Markovoj može se susresti i u Petrovu govoru u Dj 10,37– 41: nikakva znaka o rođenju, samo trag koji ima početak u krštenju, a kao 29

Usp. Dj 2,23.32; 3,14–15; 4,10; 10,39–40 i 1 Kor 15,3–4.

Usp. Mt 26 – 28; Mk 14 – 16; Lk 22 – 24; Iv 18 – 20 (21). Među apokrifnim spisima vidi dio posvećen takozvanim »evanđeljima muke« (Passion Gospels), u: The Apocryphal New Testamenet, 90–227.

31 Usp. Mt 3 – 25; Mk 1 – 13; Lk 3 – 21; Iv 1 – 17.

32 Ne samo navještaj [κήρυγμα] nego je i nauk [διδαχή] bio važan čimbenik u oblikovanju evanđelja; vidi: D. M. Stanley, »Didache as a constitutive element of the gospel-form«, u: Catholic Biblica Quarterly 17 (1955.), 336–348. Vrijedno je naglasiti da prvo pisano evanđelje, Markovo, sadrži manji korpus nauka [διδαχή] u odnosu na Matejevo i Lukino, a to objašnjava zašto je Crkva u prošlosti, u svome nauku, preferirala ova dva posljednja evanđelja u odnosu na Markovo. Drugi čimbenici oblikovanja evanđelja opravdani su apologetskim osobinama, razmišljanjem o Starom zavjetu, upotrebom kršćanskog kulta, liturgije itd.

33 Papinska biblijska komisija u uputi Sancta Mater Ecclesia od 21. travnja 1964. godine tvrdi: »Evanđelisti su izvijestili o Gospodinovim riječima i djelima drukčijim redom i izražavaju njegove riječi na različit način od doslovnog, uvijek im čuvajući smisao« (DH 4406).

34 Većina egzegeta drži je Marko pisao krajem 60. godine; Matej i Luka 80-ih, a Ivan 90-ih godina. Te približne oznake dopuštaju pogrešku od pet do deset godina.

35 Mk 16,9–20 je kasniji dodatak originalnom evanđelju.

30

21

kraj uskrsnuće. Luka dolazi do ovoga govora fokusirajući se na glavne vidove evanđeoskog propovijedanja.

Jednak model nalazi se u Ivanovu evanđelju koje (nakon himna, »Proslov«36 koji služi kao uvod) započinje naracijom o Krstiteljevu svjedočenju o Isusu i završava ukazanjima Uskrsloga, ne govoreći išta čitateljima o Isusovu rođenju i ne spominjući ime Isusove majke (Marija).

U procesu koji se nalazi u temelju oblikovanja evanđelja, motivi koji su ponukali na selekciju i označavanje određenih tema nalaze se u činjenici da je poruka spasenja objekt propovijedanja [κήρυγμα] i nauka [διδαχή], dok je biografsko zanimanje ostalo u drugom planu; inače se ne bi moglo objasniti kako jedna biografija može započeti smrću osobe,37 te malo ili nimalo izvještava o njezinom rođenju i roditeljima. Dapače, u evanđeljima se ne pojavljuju mnoge stvari koje pobuđuju današnju ljudsku znatiželju u vezi s Isusom. Gotovo se ništa ne kaže o njegovu životu u Nazaretu, niti ima riječi o velikom dijelu njegova života (usp. Iv 20,30). Ono što je sadržano u evanđeljima, napisano je »da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu« (Iv 20,31).

Ako ih se tako razumije, evanđelja više ne predstavljaju neugodnost naraštajima koje se poučavalo da su evanđelja »Kristovi životopisi«38 (zbog čega se pojavljivao problem manjka izvještaja o djetinjstvu u Marka i Ivana, ali i problem tolikih neslaganja među evanđeljima koja se tiču detalja Isusova javnog života). Markovo evanđelje nije sažetak Matejeva i Lukina, čime bi ga se držalo recentnom kompozicijom u odnosu na ova dva evanđelja,39 nego naprotiv: što se više vremenski vraća unatrag, više se umanjuje važnost pri36 Često se Ivanovu Prologu pripisivala zadaća nagovještaja Isusova božanskog podrijetla, dok bi Matej i Luka uveli u njegovo zemaljsko podrijetlo, osobito u svojim genealogijama.

Tako je Mt 1,1–17 stavljen nasuprot Iv 1,1–18.

37 »Vazmeno otajstvo Križa i Uskrsnuća Kristova u središtu je Radosne vijesti koju apostoli, i Crkva slijedeći njih, moraju naviještati svijetu. Spasiteljski naum Božji ispunio se jednom zauvijek (Heb 9,26) otkupiteljskom smrću njegova Sina Isusa Krista« (KKC 571).

38 Najstarije razumijevanje evanđeljâ nije bilo jednostavno povijesno. Na početku II. st., izvještavajući o Marku, Papija piše ovako: »Kad je Marko postao Petrov tumač, pažljivo je primio na znanje, iako ne uređenim redoslijedom, sve ono čega se sjećao glede Gospodinovih riječi i djela; jer on nije osobno čuo Gospodina niti je bio u njegovu društvu, nego se poslije pridružio Petru, kako je sam rekao. Petar nije kanio načiniti potpuno izlaganje Gospodinove službe, nego se ograničio na pružanje uputa kako bi posvjedočio potrebe trenutka. Ne može se imputirati Marku nikakvu veliku grešku, ako je, oslanjajući se na snagu sjećanju, napisao nepotpuno izvješće« (Euzebije, Historia Ecclesiastica 3, 39, 15). Možda je Papija dao restriktivan okvir Markova odnosa s Petrom, ali jasno pojašnjava da evanđelje nije kronološka povijest ili pak doslovan izvještaj.

39 Klement Aleksandrijski (Euzebije, Historia Ecclesiastica 6, 14, 5) drži da su dva evanđelja s genealogijama (Mt i Lk) bila napisana prije dvaju evanđelja bez njih (Mk i Iv).

22

pisana Isusovu rođenju i njegovoj obitelji. Nema traga o Isusovu rođenju u Djelima apostolskim, a u glavnim pavlovskim poslanicama postoji samo specifičan znak (Gal 4,4–5). U ranome kršćanskom propovijedanju Isusovo javno djelovanje i pripovijesti o djetinjstvu nisu promatrani u istome spasenjskom svjetlu kao smrt i uskrsnuće. Upravo taj vid M. Kähler želi naglasite kada kaže da su evanđelja pripovijesti o muci s detaljnim uvodom.40 1.2.3. Čemu »pripovijesti o djetinjstvu«?

Budući da samo dva od četiri kanonska evanđelja – Matejevo i Lukino – započinju s pripoviješću o Isusovu začeću, rođenju i djetinjstvu41, moramo pokušati odgovoriti na pitanje »čemu« takvo postupanje. Dok se u slučaju pripovijesti o ukazanjima Uskrsloga – za razliku od pripovijesti o muci – jasno opaža različitost pripovijedanja (usp. ispod 2.1.3.), ali se (u ime povijesne vjerodostojnosti) ne zahtijeva usklađivanje takvoga neslaganja,42 dotle se pripovijesti o djetinjstvu jasno smještaju u povijesni kontekst i zbog toga zahtijevaju objašnjenje ako postoje odstupanja.43 Otud proizlaze dva pitanja: zbog čega su sastavljene »pripovijesti o djetinjstvu«44 i zašto su na kraju uvedene u evanđeosku shemu kao u slučaju Mateja i Luke?

40

»Passionsgeschichten mit ausführlicher Einleitung« (M. Kähler, Der sogenannte historische Jesus und der geschichtliche, biblische Christus, München, 41969., 59–60).

41 Usp. Mt 1 – 2; Lk 1 – 2. Među apokrifnim spisima vidi dio posvećen tzv. »evanđeljima djetinjstva« (Infancy Gospels), u: The Apocryphal New Testament, 38–90.

42 Činjenica koja nadilazi povijest – kao uskrsnuće – ne stvara probleme niti izaziva primjedbe na povijesnoj razini (napomena K. Bartha: »Man kann die Evangelien nicht lesen ohne den starken Eindruck, daß man beim Übergang von der Leidensgeschichte zu den Osterberichten in einen Geschichtsbereich anderer, eigener Art geführt wird« u: Id., Kirchliche Dogmatik IV/1. Die Lehre von der Versöhnung. § 59 Der Gehorsam des Sohnes Gottes. 3. Das Urteil des Vaters, Zürich, 1960., 369). Različit je slučaj fenomena koji se iznosi unutar našeg prostora i vremena: ono što pretendira biti povijesno, zahtijeva povijesno opravdanje.

43 Što se tiče povijesnosti pripovijesti o djetinjstvu vidi kontroverzu između Renéa Laurentina i Raymonda E. Browna: R. Laurentin, Les évangiles de l’enfance du Christ. Vérité de Noël au-delà des mythes, Pariz, 1982., Id., »Vérité des évangiles de l’enfance«, u Nouvelle revue théologique 105 (1983.), 691–710; R. E. Brown, »More Polemical Than Instructive«, u: Marianum 47 (1985.), 188–207.

44 Pojam »pripovijest o djetinjstvu« uobičajen je u talijanskom jeziku, zbog čega se ovdje upotrebljava unatoč tomu što ostaje neprecizan i često neprilagođen. Stvarno, samo Mt 2 i Lk 2,1–40 opisuju Isusovo djetinjstvo, dok prvo poglavlje svakog evanđelja opisuje razdoblje koje prethodi Isusovu rođenju, a Lk 2,41–52 opisuje Isusa u dobi od dvanaest godina. Što se tiče riječi pripovijest moglo bi se pitati je li moguće primijeniti taj pojam na niz kratkih scena praćenih navodima iz Svetoga pisma, koji se nalaze u Mt 2,13–23. Upotrebljava se i pojam »Proslov«, iako su zasigurno Matejeva i Lukina uvodna poglavlja najvećim dijelom integrirana u njihova evanđelja, što nije slučaj s ivanovskim himnom nazvanim »Proslov« (Iv 1,1–18). »Pripovijest

23

1.2.3.1. Motivi njihova sastavljanja Najprije istražimo motive sastavljanja. Sigurno je kuriozitet bio dijelom motiva sastavljanja kanonskih i apokrifnih pripovijesti o djetinjstvu45 od trenutka kada su kršćani željeli više poznavati svojega učitelja, njegovu obitelj, pretke i mjesto rođenja. Nadalje, na temelju implicitnog principa da se zreo čovjek rađa kao dijete, na Isusa su bili projicirani izvanredni vidovi po kojima se razlikuje njegov javni život.

Apologetika može objasniti neke vidove pripovijesti o djetinjstvu. Netko bi mogao vidjeti u Lukinu pripovijedanju o rođenju Preteče apologetsku tendenciju protiv nekršćanskih sljedbenika Ivana Krstitelja;46 s ciljem da sačuva Isusovu superiornost, Luka opisuje Ivana u činu prepoznavanja Isusa prije rođenja (Lk 1,41.44). Drugi vide antidoketski motiv pripisan Isusovu rođenju.47 Puno vjerojatnijom pojavljuje se teza da se pripoviješću Isusova rođenja u Betlehemu kanilo suprotstaviti skeptičnom judaizmu što se tiče Mesije koji dolazi iz Galileje (Iv 6,41–42.52). Kad je judaizam već započeo s optužbama, tvrdeći da je Isus nezakoniti sin, djevičansko rođenje nudilo je objašnjenje koje, iako dopuštajući nepravilnost u rođenju, istodobno brani čistoću majke i svetost djeteta.

Dijelom apologetski, a dijelom teološki čimbenici mogu se nalaziti u temelju razvoja naracije koja je prethodila Matejevu evanđelju, a koja je opisivala paralelu između Josipa, Isusova zemaljskog oca i Josipa patrijarha, poznatoga

o djetinjstvu« označava se njemačkom riječi Kindheitsgeschichte; tu i tamo se pojavljuje i Vorgeschichte, »pretpovijest« po uzoru na prva poglavlja Knjige Postanka.

45 Važnija apokrifna evanđelja o ovom pitanju su Jakovljevo protoevanđelje (oko 150. g.) i Tomino evanđelje djetinjstva (2. st.) Vidi zbirku u E. Hennecke, Neutestamentliche Apokryphen in deutscher Übersetzung, Tübingen, 31959., I, 363–417.

46 Ovaj prijedlog dovodi se u vezu s tezom da je Luka crpio iz zbirke o pripovijestima koje se tiču Ivana Krstitelja, koje je poslije modificirao. Ja ne prihvaćam tu tezu ne nalazeći u Lukinoj pripovijesti o djetinjstvu apologetski trag protiv Ivana Krstitelja.

47 Poslije su tvrdnje kršćana u Vjerovanju »Rođen od Djevice Marije« i »Mučen pod Poncijem Pilatom« korištene kako bi se suprotstavilo pretenziji doketa koji su tvrdili kako Isus nije bio stvaran čovjek; one su nastojale dokazati da je Isus rođen i umro kao svako drugo ljudsko biće. Vidi: • Staro rimsko krsno Vjerovanje (Hipolit): natus est de Spirita Sancto ex Maria virgine (DzH 10); • Apostolsko vjerovanje (srednja forma »R/T«: conceptus de Spiritu Sancto. natus ex Maria virgine (DzH 25); • Nicejsko-carigradsko vjerovanje (381.): incarnatus est de Spiritu Sancto ex Maria virgine (DzH 150).

Ostaje otvorenim pitanje jesu li zaista postojali antidoketski apologetski razlozi u vezi s pripovijesti o djetinjstvu.

24

po svojim snovima, koji je završio u Egiptu. Ista ova pripovijest oslobađa Isusa iz ruke okrutnog kralja koji je ubijao mušku djecu: to je oslobođenje jednako dramatično Mojsijevu oslobođenju iz ruku okrutnog faraona koji je ubijao mušku novorođenčad. Ove paralele i starozavjetno sjećanje bili bi od velike koristi u apologetici protiv stava Hebreja; doveli bi do još pozitivnijeg učinka u progresivnom pomaganju kršćanima da shvate kako je Mesija ponovno živio povijest svojega naroda.

Tako, uz najprirodniji čimbenik: sjećanje kršćana na događaje koji su se zbili, postoji cijeli niz čimbenika koje više nije moguće odrediti sa sigurnošću, a koji vode prema razvoju pripovijesti o djetinjstvu.

1.2.3.2. Motivi njihova umetanja u evanđeosku shemu To vodi našemu drugom pitanju: zašto su neke pripovijesti o djetinjstvu (bilo da se nalaze u predevanđeoskim izvorima, bilo da su ih napisali sami evanđelisti) inkorporirane u Matejevo i Lukino evanđelje? Ako je Marko mogao napisati evanđelje zadovoljavajući se time da je glas s neba prilikom krštenja imao zadaću prvog pojašnjavanja Isusova identiteta, zašto Matej i Luka osjećaju potrebu umetnuti tekst o Isusovu djetinjstvu u dva poglavlja koja prethode krštenju?

Ovaj dodatak evanđeljima nalazi svoje najbolje objašnjenje u svjetlu razvoja kristologije, ako su Matej i Luka vidjeli kristološke implikacije u pripovijestima o Isusovu rođenju koje su tada kolale; tj. morali su vidjeti barem mogućnost umetanja takvih pripovijesti u narativno područje koje su sastavili, čineći ih tako sredstvom poruke da je Isus bio Sin Božji koji je izveo spasenje ljudskoga roda. Kada pripovijesti o djetinjstvu nose takvu poruku, tada priliči dodati ih glavnom tekstu evanđeoskog materijala o Isusu, koji je sadržavao istu poruku. Čini se kako biblijska kritika trenutačno djeluje u smjeru većinom plodonosnog istraživanja, jer nastoji obnoviti vrijednost pripovijesti o djetinjstvu na teološkom planu. Neki od ondje ispripovijedanih događaja, iskreno govoreći nevjerojatnih kao povijesni događaji, sada se razumiju kao prerada scena ili tema Staroga zavjeta. Primjerice: u Mateja je pripovijest o magima koji u svome viđenju vide zvijezdu davidovskog Mesije (Mt 2,1–12) eho starozavjetne pripovijesti Bileama, koji vidi izlazak Jakovljeve zvijezde (Br 22 – 24). Pripovijest o Herodu koji ugrožava Isusov život i vrši pokolj muške djece u Betlehemu (Mt 2,16), prilagodba je starozavjetne pripovijesti o zlobnom faraonu koji prijeti Mojsijevu životu i vrši pokolj izraelske muške djece (Izl 1 – 4). Pripovijest o Josipu, Isusovu ocu, koji u snovima biva upućen u Egipat (Mt 2,13–15.19–23) prilagodba je pripovijesti o patrijarhu Josipu koji čini iste stvari (Post 37,19).

25

Opis Zaharije i Elizabete, roditelja Ivana Krstitelja (Lk 1,5–80) katkad je gotovo doslovno preuzet iz opisa Abrahama i Sare u Starom zavjetu.

Na temelju toga može se unaprijediti pretpostavka da su izvještaji o djetinjstvu bili napisani kako bi učinili razumljivijim Isusovo podrijetlo u perspektivi ispunjenja starozavjetnih iščekivanja. Način na koji se koristi Stari zavjet vidljivo se razlikuje u dvjema pripovijestima o djetinjstvu, ali zajednička tendencija da se posve slobodno crpi iz Pisma sugerira hipotezu kako je pripovijest o djetinjstvu trebala služiti nakani svakog evanđelista kao prijelaz iz Starog zavjeta prema Evanđelju, tj. kristološko propovijedanje Crkve zaogrnuto je likovima i simbolima Izraela.

Bilo da su pripovijesti o djetinjstvu povijesni ili ne, bilo da se temelje na svjedočanstvima očevidaca ili ne, bilo da su postojali prije evanđelja ili ne, ostaje činjenica da su ih Matej i Luka držali prikladnim uvodima u službu i značenje Isusove osobe. Pripisivati im manju vrijednost u odnosu na druge dijelove evanđelja jednako je nerazumijevanju duha evanđelistâ prema kojima su se pripovijesti o djetinjstvu dobro prilagodile tomu da budu sredstva poruke kojoj su kanili stići. Dapače, s ove točke gledišta, pripovijesti o djetinjstvu, daleko od toga da predstavljaju poteškoću, pokazuju se remek-djelom.

Možda su evanđelisti mogli uživati punu slobodu u sastavljanju izvještaja o djetinjstvu upravo zbog toga što materijal apostolskog propovijedanja tijekom vremena nije bio fiksiran na rigidan način. Zasigurno ni u jednome drugom dijelu evanđelja nije lako pronaći tako jezgrovitu i imaginacijom bogatu teologiju. Prva dva Matejeva i Lukina poglavlja, po dubini kršćanskoga smisla i dramatskih sposobnosti uvjeravanja, jednaka su posljednjim dvama poglavljima o muci i uskrsnuću.

1.2.4. Neki vidovi književnog roda »evanđelje« Posljedice ovoga približavanja povijesnom i teološkom oblikovanju »evanđelja« kao književnog roda općenito i četiriju kanonskih evanđelja napose, mogle bi uključivati sljedeće tvrdnje:48 Evanđelja nisu stenografski ni doslovni dokumenti Isusove službe. Prije nego su bila zapisana, postojala su desetljeća razvoja i prilagodbe tradicije o Isusu. Koliko razvoja? Ovo mora biti određeno skrupuloznim istraživanjem koje često proizvodi oscilirajuće sudove, od mogućnosti do mogućnosti, ali rijetko postoji krajnja sigurnost. U svakom slučaju, umjesto da budu biografija

48 R. Schnackenburg nudi 7 vidova kojima uokviruje evanđelje kao književni rod: usp. njegovo djelo Die Person Jesu Christi im Spiegel der vier Evangelien, Freiburg i. Br., 1993., 22–23.

26

SADRŽAJ

UVOD ................................................................................................................................. 5 Narav studije ...................................................................................................................... 5 Struktura studije ............................................................................................................... 6 Metoda studije ................................................................................................................... 7

Prvo poglavlje UVODNA PITANJA 1. POJMOVNA PITANJA ................................................................................................ 9 1.1. Što se podrazumijeva pod »kristologijom«? ................................................... 9 1.1.1. Razlike unutar kristologije ........................................................................ 11 1.1.2. Izvori kristologije ....................................................................................... 13 1.1.2.1. Kanonska evanđelja ..................................................................... 13 1.1.2.2. Drugi kršćanski izvori ................................................................ 14 1.1.2.3. Židovski izvori .............................................................................. 14 1.1.2.4. Poganski izvori ............................................................................. 15 1.2. Što se podrazumijeva pod »evanđeljem« ........................................................ 16 1.2.1. Tri povijesna stadija oblikovanja evanđelja ........................................... 17 1.2.2. Teološki motivi oblikovanja evanđelja .................................................... 20 1.2.3. Čemu »pripovijesti o djetinjstvu«? .......................................................... 23 1.2.3.1. Motivi njihova sastavljanja ......................................................... 24 1.2.3.2. Motivi njihova umetanja u evanđeosku shemu ...................... 25 1.2.4. Neki vidovi književnog roda »evanđelje« ............................................... 26 2. HERMENEUTSKA I METODOLOŠKA PITANJA ............................................... 28 2.1. Formalni objekt kristologije .............................................................................. 28 2.1.1. Stvarnost uskrsnuća ................................................................................... 29 2.1.2. Neki prigovori protiv stvarnosti uskrsnuća ............................................ 31 2.1.3. Razlike u pripovijestima o uskrsnuću ..................................................... 34 2.1.3.1. Razlike u pripovijestima o ukazanjima .................................... 34 2.1.3.2. Razlike u pripovijestima o praznome grobu ........................... 36 2.1.4. Neki posebni problemi ............................................................................... 37 2.1.4.1. Markov izgubljeni zaključak? ..................................................... 37 2.1.4.2. Matejeva proširenja ...................................................................... 38

367

2.1.4.3. Isus je uskrsnuo ili je uskrišen? .................................................. 38 2.1.4.4. Uskrsnuće/uzašašće ..................................................................... 39 2.2. Materijalni objekt kristologije .......................................................................... 39 2.2.1. Postpashalna vjera učenika ...................................................................... 40 2.2.2. Pashalno iskustvo učenika ....................................................................... 41 2.2.3. Predpashalni Isus ...................................................................................... 41

Drugo poglavlje NOVOZAVJETNA KRISTOLOGIJA IN FIERI 1. POČETCI KRISTOLOŠKE VJERE ............................................................................ 46 1.1. Najstarije kristološke homologije ..................................................................... 46 1.1.1. Poklici (aklamacije) kao »kyrios« ............................................................. 46 1.1.2. Poklici (aklamacije) kao jedini »kyrios« .................................................. 48 1.1.3. Pistis-formule ............................................................................................. 49 1.2. Kristologija sadržana u homologijama ........................................................... 53 1.2.1. Jedan Bog .................................................................................................... 53 1.2.2. Jedan Isus ................................................................................................... 54 1.2.2.1. Krist – od naslova do imena ....................................................... 55 1.2.2.2. Gospodin – od »Gospodin« do »jedan Gospodin« ................ 57 1.2.2.3. Sin Božji – od »sina Božjeg« do »Sina Božjeg« ........................ 58 1.2.2.4. Sinteza ........................................................................................... 60 1.2.3. Perspektive .................................................................................................. 61 1.3. Smisao i bit takvih homologija .......................................................................... 64 1.3.1. »Omologein« i »pisteuein« ........................................................................ 65 1.3.2. Mjesto podrijetla ........................................................................................ 66 1.3.3. Mjesto upotrebe .......................................................................................... 67 1.3.4. Trajni element homologija ........................................................................ 68 1.3.5. Odnos između crkvenog vjerovanja i evanđelja ..................................... 69 2. POČETCI KRISTOCENTRIČNE SOTERIOLOGIJE ............................................ 72 2.1. Ključ pavlovske teologije .................................................................................... 72 2.2. Kristova uloga u povijesti spasenja .................................................................. 73 2.2.1. Preegzistentni Sin ...................................................................................... 74 2.2.2. Christós ....................................................................................................... 76 2.2.3. Kyrios .......................................................................................................... 77 2.2.4. Muka, smrt i uskrsnuće ............................................................................ 78 2.2.5. Gospodin i Duh .......................................................................................... 80 2.3. Učinci Kristova događaja ................................................................................... 82

368

2.3.1. Opravdanje ...............................................................................................

2.3.2. Spasenje ....................................................................................................

2.3.3. Pomirenje ..................................................................................................

2.3.4. Ispaštanje/okajanje .................................................................................

2.3.5. Otkupljenje ...............................................................................................

2.3.6. Oslobođenje ..............................................................................................

2.3.7. Posvećenje .................................................................................................

2.3.8. Preobraženje ............................................................................................

2.3.9. Novo stvorenje ..........................................................................................

2.3.10. Proslavljenje ...........................................................................................

2.4. Zaključak .............................................................................................................

83 86 87 88 90 92 93 93 94 95 96

3. POČETCI NARATIVNE KRISTOLOGIJE ............................................................ 97 3.1. Kristologija drugoga dolaska (paruzija) ........................................................ 98 3.2. Kristologija uskrsnuća ...................................................................................... 100 3.3. Kristologija dvaju stadija .................................................................................. 102 3.4. Kristologije javnoga djelovanja ....................................................................... 103 3.4.1. Zajednički vidovi u evanđelista ............................................................. 104 3.4.2. Posebni vidovi kod evanđelistâ .............................................................. 104 3.4.3. Međučin .................................................................................................... 110 3.5. Kristologija djetinjstva ..................................................................................... 111 3.6. Kristologija začeća ............................................................................................. 113 3.6.1. Isusov ljudski i božanski identitet .......................................................... 114 3.6.2. Osobe koje su poznavale dvostruki identitet djeteta Isusa ................. 115 3.6.3. Marija ....................................................................................................... 116 3.7. Kristologija preegzistencije .............................................................................. 116 3.7.1. Preegzistencija u vremenima Mojsija i Abrahama .............................. 116 3.7.2. Preegzistencija u vrijeme Adama .......................................................... 117 3.7.3. Preegzistencija prije vremena (prije stvaranja) .................................... 118 3.8. Kristologija utjelovljenja .................................................................................. 120 3.8.1. »Ja sam« .................................................................................................... 120 3.8.2. »Utjelovljenje« .......................................................................................... 122 4. NEKA PROMIŠLJANJA I PRODUBLJENJA ......................................................... 123 4.1. Zašto prijelaz od »homologije« na »ekonomiju«? ........................................ 124 4.1.1. Provjeravanje kristoloških homologeza ................................................. 125 4.1.2. Tumačenje kristološke homologeze ....................................................... 125 4.1.3. Opasnost dehistorizacije ......................................................................... 129 4.1.4. Opasnost od ontološkoga ukrućivanja .................................................. 131 4.2. Otajstva Isusova života ..................................................................................... 132 4.2.1. Događaji Isusove »pretpovijesti« ............................................................ 137 4.2.2. Događaji Isusova javnog života ............................................................. 138

369

4.3. Riječi i djela (»verba et gesta«) ................................................................. 142 4.3.1. Božje kraljevstvo ............................................................................ 143 4.3.2. Isusove riječi ................................................................................... 144 4.3.3. Isusova djela ...................................................................................... 146 4.3.3.1. Čuda ..................................................................................... 146 4.3.3.2. Druga Isusova djela koja naviještaju Kraljevstvo .......... 154 4.3.4. Značenje Isusovih riječi i djela ....................................................... 155 Treće poglavlje POST-NOVOZAVJETNA KRISTOLOGIJA IN FIERI 1. DJELO ISUSA KRISTA SOTERIOLOŠKA (ILI FUNKCIONALNA) KRISTOLOGIJA ............................ 159 1.1. Christus lux ......................................................................................................... 162 1.1.1. Primjer ....................................................................................................... 162 1.1.2. Učitelj ........................................................................................................ 166 1.1.3. Svjetlo ........................................................................................................ 167 1.1.4. Od povijesnoga Krista do božanskoga Logosa ..................................... 168 1.1.4.1. Utjelovljeni Logos – Λόγος ἐνανθρωπήσεως ......................... 168 1.1.4.2. Netjelesni Logos – Λόγος παιδαγωγός ................................... 169 1.1.5. Sveukupni pogled ..................................................................................... 172 1.1.5.1. Apostolski oci .............................................................................. 172 1.1.5.2. Apologeti ..................................................................................... 173 1.1.5.3. Klement Aleksandrijski ............................................................. 173 1.1.6. Sinteza ....................................................................................................... 173 1.2. Christus victor .................................................................................................... 174 1.2.1. Čitav Kristov život ................................................................................... 175 1.2.2. Relativni dualizam .................................................................................. 178 1.2.2.1. Irenej Lionski .............................................................................. 178 1.2.2.2. Tertulijan .................................................................................... 179 1.2.2.3. Origen .......................................................................................... 179 1.2.2.4. Grgur iz Nise .............................................................................. 180 1.2.2.5. Dva prosvjeda ............................................................................. 182 1.2.3. »Recapitulatio« ........................................................................................ 184 1.2.3.1. »Christus (incarnatus) victor« ................................................. 184 1.2.3.2. »Logos victor« ............................................................................. 187 1.3. Admirabile commercium ................................................................................. 188 1.3.1. Eshatološko otkupljenje ........................................................................... 189 1.3.2. Fizičko otkupljenje ................................................................................... 191 1.3.3. Metafizičko otkupljenje ........................................................................... 194

370

1.3.3.1. Status quo nauka u Origenovo vrijeme ................................... 196 1.3.3.2. Dva provizorna prijedloga ........................................................ 198 1.3.4. Mistično otkupljenje ................................................................................ 199 1.3.5. Sinteza ....................................................................................................... 204 1.4. Agnus Dei ............................................................................................................ 204 1.4.1. Privlačna teorija za Zapad ..................................................................... 206 1.4.2. Biblijski temelji ......................................................................................... 208 1.4.3. Patristička produbljenja ......................................................................... 209 1.4.4. Sinteza ....................................................................................................... 215 1.5. Mnogostruki vidovi jednoga spasenja ....................................................... 215 1.5.1. Komplementarni vidovi jednog otajstva ............................................... 216 1.5.2. Aktualizacija: trajna vrijednost i opasnosti ......................................... 217 2. OSOBA ISUSA KRISTA. DOGMATSKA (ILI ONTOLOŠKA) KRISTOLOGIJA ....................................... 220 2.1. Kristološke kontroverze i tvrdnje mimo koncila od II. do IV. stoljeća ...... 221 2.1.1. Odnos između božanskoga i ljudskoga u Kristu .................................. 221 2.1.1.1. Istina o Kristovu ljudskom tijelu ili doketizam ..................... 221 2.1.1.1.1. Obrazloženje doketizma ....................................................... 222 2.1.1.1.2. Reakcija crkvene vjere .......................................................... 223 2.1.1.1.3. »Tijelo je zglob spasenja« ...................................................... 225 2.1.1.1.4. Nauk doketske krize ............................................................. 226

2.1.1.2. Istina Kristova božanstva ili Isusovo djevičansko začeće ...... 227 2.1.1.2.1. Staro odbacivanje Isusova djevičanskoga začeća ............. 227 2.1.1.2.2. Reakcija vjere ......................................................................... 228 2.1.1.2.3. Obzor nedavnog osporavanja ............................................. 230 2.1.1.2.4. Pokušaj odgovora .................................................................. 231 2.1.1.2.5. Kratka sinteza ........................................................................ 233

2.1.2. Kristov odnos s Bogom Starog zavjeta .................................................. 233 2.1.2.1. Isus »Sin Božji« ........................................................................... 234 2.1.2.2. Isus »Božji anđeo« ...................................................................... 234 2.1.2.3. Isus »Božji duh u tijelu« (shema pneuma-sarx) ..................... 234 2.1.2.4. Isus »Božji logos u tijelu« (shema logos-sarx) ........................ 236 2.1.2.5. Monarhijanizam ........................................................................ 238 2.1.2.6. Oikonomia (jedan Bog u tri hipostaze) .................................. 240 2.1.2.6.1. Doprinos Zapada .................................................................. 241 2.1.2.6.2. Aleksandrijska škola ............................................................ 245

2.1.2.7. Kontrasti između monarhijanizma i Logoschristologie (jedna hipostaza prema tri hipostaze) .................................... 248 2.1.2.8. Podrijetlo arijanske krize ......................................................... 250 2.2. Niceja (325.) ........................................................................................................ 252 2.2.1. Predvečerje sukoba .................................................................................. 253 2.2.2. Arijeva teologija ...................................................................................... 253

371

2.2.3. Simbol Niceje ........................................................................................... 257 2.2.3.1. Teologija Niceje .......................................................................... 258 2.2.3.2. Izopćenja na Nicejskom koncilu ............................................. 262 2.2.4. Homoousios .............................................................................................. 264 2.2.4.1. Višeznačnost pojma ................................................................... 265 2.2.4.2. Dionizije Aleksandrijski i Dionizije Rimski ......................... 267 2.2.4.3. Pavao iz Samosate i »homoousios« ......................................... 269 2.2.4.4. Kratka sinteza ............................................................................ 270 2.2.5. Posljedice Niceje ....................................................................................... 271 2.3. Efez (431.) ............................................................................................................ 272 2.3.1. Aleksandrijska kristologija: »logos-sarx« ............................................. 272 2.3.2. Antiohijska kristologija: »homo assumptus« (ili »logos-anthropos«) ... 275 2.3.3. Kristologija sjedinjenja (»aleksandrijska«) i kristologija razdvajanja (»antiohijska«) .................................................................... 277 2.3.3.1. Ćiril Aleksandrijski ................................................................... 278 2.3.3.2. Nestorije Carigradski ................................................................ 280 2.3.4. Problematika Efeza ................................................................................. 281 2.3.5. Odluka Efeza ............................................................................................ 284 2.3.6. Formula sjedinjenja (433.) ...................................................................... 285 2.4. Drugi efeški sabor (449.) .................................................................................. 287 2.4.1. Teodoret Cirski i antiohijska kristologija (»difizitska«) ...................... 288 2.4.2. Eutih i aleksandrijska kristologija (»monofizitska«) .......................... 289 2.4.3. Leon Veliki i njegov »Tomus ad Flavianum« ....................................... 290 2.4.4. »Latrocinium« .......................................................................................... 291 2.5. Kalcedonski sabor (451.) .................................................................................. 291 2.5.1. Izjava o nakanama .................................................................................. 292 2.5.2. Definicija .................................................................................................. 292 2.5.2.1. Sažetak kratkoga pregleda ........................................................ 293 2.5.2.2. Dogmatska formula .................................................................. 295 2.5.3. Kalcedon: dolazna točka ili početak nove faze? ................................... 297 2.5.4. »Henotikon« ............................................................................................. 298 2.5.5. Neokalcedonizam .................................................................................... 299 2.5.6. Osuda »triju poglavlja« ........................................................................... 300 2.6. Drugi carigradski sabor (553.) ........................................................................ 301 2.6.1. »Communicatio idiomatum« ................................................................. 302 2.6.2. »Jedinstvo po sjedinjenju« ...................................................................... 303 2.6.3. »U dvije naravi« ....................................................................................... 306 2.6.4. »Ekthesis« i »Typos« ................................................................................. 307 2.7. Treći carigradski sabor (681.) .......................................................................... 311 2.7.1. Isusova slobodna ljudska volja ............................................................... 311 2.7.2. Novi čin tumačenja Kalcedona ............................................................... 314 2.7.3. Kraj kristološkog spora? .......................................................................... 316 2.7.4. Status quo ................................................................................................. 317

372

Četvrto poglavlje SUVREMENA KRISTOLOGIJA 1. NEKI SMJEROVI SUVREMENE SUSTAVNE KRISTOLOGIJE ....................... 323 1.1. Krist kao kretanje Boga prema svijetu i svijeta prema Bogu ..................... 325 1.1.1. Historizacija nauka o dvjema naravima .............................................. 325 1.1.2. Preegzistencija kao pretpostavka Božjega kretanja prema svijetu .... 328 1.1.3. Isus Krist kao kretanje svijeta prema Bogu .......................................... 330 1.1.4. Kenotički karakter posredništva između Boga i svijeta ...................... 331 1.2. Biti čovjek kao pretpostavka kristološkoga posredništva između Boga i čovjeka .................................................................................................... 333 1.2.1. Antropologija kao »manjkava kristologija« (K. Rahner) .................... 333 1.2.2. Biti-čovjek kao biti-s-ljudima ................................................................ 336 1.3. Pitanje ljudske osobnosti Isusa Krista ........................................................... 338 1.3.1. O pojmu »osoba« ...................................................................................... 338 1.3.2. O pojmu »potpuno čovještvo« ................................................................ 339 2. NEKA POSEBNA PITANJA SUVREMENE KRISTOLOGIJE ........................... 342 2.1. Problem Isusove spoznaje i svijesti ................................................................. 342 2.2. Problem Isusove slobode i bezgrešnosti ........................................................ 349 2.3. Motiv utjelovljenja ............................................................................................. 353 2.4. Je li Isus Krist naš »žrtveni jarac«? ................................................................. 357 2.5. Koncept »zastupničkoga predstavljanja« ...................................................... 359

373

/ƐƉŽǀŝũĞƐƚ ǀũĞƌĞ ŬƌƓđĂŶŝŶĂ ƐĂĚƌǎŝ ŝnjũĂǀƵ ĚĂ ũĞ /ƐƵƐ ͩƉƌĂǀŝ ŽŐ ŝ ƉƌĂǀŝ ēŽǀũĞŬͨ͘ dĂ ĨŽƌŵƵůĂĐŝũĂ ŝnj /s͘ ƐƚŽůũĞđĂ ŝnjƌŝēĞ ǀŝƓĞ ŽĚ ŽŶŽŐĂ ƓƚŽ ƐĞ expressis verbis ƚǀƌĚŝ Ƶ EŽǀŽŵ njĂǀũĞƚƵ͘ ďŽŐ ƚŽŐĂ ƐĞ Ƶ ƐǀĂŬŽŵ ǀƌĞŵĞŶƵ ƉŽƚƌĞďŶŽ ǀƌĂƟƟ ŶĂ ƉƌŝŬĂnj /ƐƵƐĂ Ƶ ƉƌǀŽŵ ƌĂnjĚŽďůũƵ ŬƌƓđĂŶƐƚǀĂ͘ dĞŽůŽƓŬŝ ƚƌĂŬƚĂƚ Ž ͩŬƌŝƐƚŽůŽŐŝũŝ ŝ ƐŽƚĞƌŝŽůŽŐŝũŝͨ ŽďŝůũĞǎĞŶ ũĞ ŶŝnjŽŵ ďŝŶŽŵĂ ŬŽũŝ ƉŽĚĐƌƚĂǀĂũƵ ĚŝũĂůĞŬƟēŬƵ ŝ ĚŝŶĂŵŝēŬƵ ŶĂƉĞƚŽƐƚ ŬŽũĂ ƉŽƐƚŽũŝ ƵŶƵƚĂƌ ĮĚĞƐ ƋƵĂĞƌĞŶƐ ŝŶƚĞůůĞĐƚƵŵ͘ dƌĂŬƚĂƚ ƉƌŽƵēĂǀĂ ŽƐŽďƵ ŝ ĚũĞůŽ ũĞĚŶŽŐĂ /ƐƵƐĂ <ƌŝƐƚĂ͖ ĂŶĂůŝnjŝƌĂ ƚĞŬƐƚŽǀĞ ŬŽũŝ ƐƵ ŶŽƌŵĂƟǀŶŝ njĂ ŬƌƓͲ đĂŶƐŬƵ ǀũĞƌƵ ;ďŝďůŝũƐŬĞ ŝ ƉŽƐƚͲďŝďůŝũƐŬĞͿ͖ ƉŽǀĞnjƵũĞ ƉŽǀŝũĞƐŶŽͲŬƌŝƟēŬƵ ĞŐnjĞŐĞnjƵ ŝ ĚŽŐŵĂƚƐŬƵ ƚĞŽůŽŐŝũƵ͖ Ƶ ƌĞŇĞŬƐŝũŝ Ž /ƐƵƐƵ <ƌŝƐƚƵ ƉƌĞĚůĂǎĞ ŝƐƚŽĚŽďŶŽ ƉŽǀŝũĞƐŶĞ ĞůĞŵĞŶƚĞ ;ŬŽŶƟŶŐĞŶƚŶĞͿ ŝ ĞůĞŵĞŶƚĞ ŬŽũŝ ŶĂĚŝůĂnjĞ ƉŽǀŝũĞƐƚ ;ƚƌĂŶƐĐĞŶĚĞŶƚĂůŶĞͿ͖ ŝŵƉůŝĐŝƌĂ Ƶ ũĞĚŶŽŵ ēŝŶƵ ǀũĞƌĞ ƉŽnjŝƟǀͲ ŶĞ ŝ ƐƵƐƚĂǀŶĞ͕ ĨƵŶŬĐŝŽŶĂůŶĞ ŝ ŽŶƚŽůŽƓŬĞ ĂƐƉĞŬƚĞ͖ ŶĂƐƚŽũŝ ŝnjďũĞđŝ ;ŝůŝ ŶĂĚŝđŝ͕ ŬŽůŝŬŽ ũĞ ŵŽŐƵđĞͿ ŽĚǀĂũĂŶũĞ ͩƉŽǀŝũĞƐŶŽŐĂ /ƐƵƐĂͨ ŝ ͩ<ƌŝƐƚĂ ǀũĞƌĞͨ͘ DĞƚŽĚĂ ŬŽũŽŵ ƐĞ ĂƵƚŽƌ ŬŽƌŝƐƟ ũĞ ƐƵƐƚĂǀŶŽͲŽďũĂƐŶŝĚďĞŶĂ͕ ĚŽŐŵĂƚƐŬĂ ŵĞƚŽĚĂ ƵŵũĞƐƚŽ ĂƉŽůŽŐĞƚƐŬĞ͕ ƉƌŽŐƌĞƐŝǀŶĂ ;ŝůŝ ŐĞŶĞƟēŬĂͿ ƵŵũĞƐƚŽ ƌĞŐƌĞƐŝǀŶĞ ;ŝůŝ ĚĞĚƵŬƟǀŶĞͿ͘

Donath Hercsik (1965. – 2010.), ŝƐƵƐŽǀĂĐ ŽĚ ϭϵϴϱ͕͘ ƐƚƵĚŝƌĂŽ ũĞ ĮůŽnjŽĮũƵ ŝ ƚĞŽůŽŐŝũƵ Ƶ DƺŶĐŚĞŶƵ͕ &ƌĂŶŬĨƵƌƚƵ ŝ WĂƌŝnjƵ͘ KĚ ϮϬϬϭ͘ ƉƌĞĚĂǀĂŽ ũĞ ĨƵŶĚĂŵĞŶƚĂůŶƵ ƚĞŽůŽŐŝũƵ ŝ ĚŽŐŵĂƟŬƵ ŶĂ WĂƉŝŶƐŬŽŵ ƐǀĞƵēŝůŝƓƚƵ 'ƌĞŐŽƌŝĂŶĂ Ƶ ZŝŵƵ͕ Ă ŽĚ ϮϬϬϴ͘ ďŝŽ ũĞ ĚĞŬĂŶ dĞŽůŽƓŬŽŐĂ ĨĂŬƵůƚĞƚĂ ŶĂ ŝƐƚŽŵ ƐǀĞƵēŝůŝƓƚƵ͘ KƐŝŵ ďƌŽũŶŝŚ ƐƚƵĚŝũĂ ŝ ēůĂŶĂŬĂ Ƶ ƐƚƌƵēŶŝŵ ēĂƐŽƉŝƐŝŵĂ ŝ u La Civiltà Cattolica͕ ĂƵƚŽƌ ũĞ ŬŶũŝŐĂ͗ :ĞƐƵƐ ŚƌŝƐƚƵƐ ĂůƐ DŝƩĞ ĚĞƌ dŚĞŽůŽŐŝĞ ǀŽŶ ,ĞŶƌŝ ĚĞ >ƵďĂĐ͕ sĞƌůĂŐ :ŽƐĞĨ <ŶĞĐŚƚ͕ &ƌĂŶŬĨƵƌƚ ŶĂ DĂũŶŝ͕ ϮϬϬϭ͖͘ ŝĞ 'ƌƵŶĚůĂŐĞŶ ƵŶƐĞƌĞƐ 'ůĂƵďĞŶƐ͘ ŝŶĞ ƚŚĞŽůŽŐŝƐĐŚĞ WƌŝŶnjŝƉŝĞŶůĞŚƌĞ͕ >/dͲsĞƌůĂŐ͕ DƺŶƐƚĞƌ͕ ϮϬϬϱ.͖ ůĞŵĞŶƟ Ěŝ ƚĞŽůŽŐŝĂ ĨŽŶĚĂŵĞŶƚĂůĞ͘ ŽŶĐĞƫ͕ ĐŽŶƚĞŶƵƟ͕ ŵĞƚŽĚŝ͕ ͕ ŽůŽŐŶĂ͕ ϮϬϬϲ͘ ŝ Ğƌ 'ůĂƵďĞ͘ ŝŶĞ ŬĂƚŚŽůŝƐĐŚĞ dŚĞŽůŽŐŝĞ ĚĞƐ 'ůĂƵďĞŶƐĂŬƚĞƐ͕ ĐŚƚĞƌ sĞƌůĂŐ͕ tƺƌnjďƵƌŐ͕ ϮϬϬϳ͘

Cijena: 35,00 €

ISBN 978-953-11-1560-5

1