Franjina obnova papinstva i Crkve

TONČI MATULIĆ FRANJINA OBNOVA PAPINSTVA I CRKVE

Korektura Tihomir Hadži-Boškov Grafičko uređenje Tomislav Alajbeg Oprema Christian T. Belinc

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić © Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2020.

Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1500 ISBN 978-953-11-1283-3 Tiskano u siječnju 2020.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001048973.

Tonči Matulić

Franjina obnova papinstva i Crkve

KRŠĆANSK A SADAŠNJOST Zagreb, 2020.

Uvodna napomena

Uvodna napomena

Tekstovi u ovoj knjizi prigodno su pisani i objavljivani u obliku kolumni u Kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana u razdoblju od siječnja 2011. do prosinca 2018. godine, dakle punih osam godina. Na suradnju me svojevremeno pozvao i nagovorio njezin dugogodišnji glavni i odgovorni urednik, gospodin Albert Turčinović, kojemu na ovome mjestu izražavam najiskreniju i duboku zahvalnost za uspješnu i plodnu osmogodišnju suradnju, ali i za iskazano strpljenje i razumijevanje u brojnim prigodama mojih prekoračivanja vremenskih i prostornih granica.

Osim njemu, najiskreniju i duboku zahvalnost dugujem i izražavam također izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost te njezinom direktoru, gospodinu dr. sc. Stjepanu Brebriću, koji je bez zadrške zdušno podržavao moju suradnju te na kraju i zasebno objavljivanje kolumni.

Tijekom priređivanja kolumni, konstatirali smo da ih nije moguće sve obuhvatiti jednim naslovom koji bi odgovarao sadržaju knjige.

Zbog toga smo odlučili kolumne tematski razvrstati i podijeliti u dvije cjeline te ih objaviti u dvije zasebne knjige.

5

Predgovor

Predgovor

U

rukama držite drugu knjigu pod naslovom Franjina obnova papinstva i Crkve koja donosi preostalih dvadeset i devet (29) od ukupno objavljenih osamdeset i osam (88) kolumni koje su u ovoj knjizi razvrstane u tri zasebne tematske cjeline. Prijevremenim odlaskom u mirovinu pape Benedikta XVI. i izborom na Petrovu stolicu njegova nasljednika, pape Franje, pred našim se očima odjednom počelo pojavljivati jedno, ipak, malo drukčije papinstvo. Smijemo to nazvati novim licem papinstva. To se lako prepoznaje u brojnim Franjinim gestama i govorima koji odišu jednostavnijim i skromnijim pristupom i stavom, dakle, primjerenijim Gospodinu i njegovom evanđelju. Ta činjenica onda neminovno baca drugačije svjetlo i na pontifikate petorice njegovih prethodnika na Petrovoj stolici od kojih su čak trojica već kanonizirana: sv. Ivan XXIII., sv. Pavao VI. i sv.

Ivan Pavao II. Naime, ni u snu ne pomišljamo na sumnju u osobnu svetost spomenutih papa, no ipak se spontano zamjećuje da su oni svetost izborili u crkvenim uvjetima koji su itekako mogli i trebali biti još primjereniji zahtjevima evanđelja. U tom smislu njihovu svetost prepoznajemo također u nastojanjima oko obnove Crkve, naročito obnove što ju je naložio i pokrenuo Drugi vatikanski koncil. Novo lice papinstva popratili smo i nastojali detaljnije predstaviti kroz dvanaest (12) kronološki nepovezanih, ali sadržajno itekako povezanih natpisa.

Na temu novoga lica papinstva nekako logički i spontano se nadovezuje tema reforme Rimske kurije. Drugi dio knjige sadržava šest (6) natpisa u kojima promišljamo o, recimo tako, nemogućoj misiji što ju je od samoga početka pontifikata poduzeo papa Franjo, a to je reforma 7

PREDGOVOR

Rimske kurije ili, u žargonu rečeno, papinskoga dvora. Rimska kurija je jedna od najdugovječnijih crkvenih struktura te je i ne samog zbog toga toliko samostojna, za ne reći samodopadna i svojeglava, da se katkada čini kako će prije medicina otkriti lijek protiv raka, nego što će Crkva uspjeti pronaći formulu cjelovite obnove prema autentičnim zahtjeva evanđelja i vjere.

Reforma kurije intimno je povezana s reformom Petrove službe, iako vidimo da možemo imati drukčijega papu, a to je upravo papa Franjo, negoli ga želi i zamišlja njegova Kurija. U tom smislu obnova Rimske kurije i obnova papinstva odnosno Petrove službe nisu jedno te isto, iako su intimno povezani, budući da je jedini razlog postojanja Kurije u službi vršenja Petrove službe, odnosno papinog upravljanja sveopćom Crkvom.

Obnova Petrove službe sa svoje strane sugerira opet novo lice papinstva koje, po našem skromnom mišljenju, snažno uprizoruju završetak pontifikata pape Benedikta XVI. i pontifikat pape Franje od njegova samog početka do danas. Posrijedi je, ipak, nešto drukčije, odnosno nešto još neviđeno.

Treći dio knjige naslovljen je poznatim sloganom Ecclesia semper reformanda – Crkva se uvijek treba obnavljati u kojemu donosimo jedanaest (11) natpisa u kojima se najprije promišlja o Franjinim teološkim pogledima na ostvarivanje općega poziva na svetost u suvremenome svijetu, a zatim o njegovom odvažnom, a katkada ipak nespretnom, suočavanju s bolnim problemima svećeničke pedofilije, odnosno seksualnoga zlostavljanja djece i maloljetnika od strane crkvenih službenika na svim stupnjevima hijerarhije. Naravno, uzroci seksualnoga zlostavljanja djece i maloljetnika u Crkvi od strane njezinih službenika, kao i načini službenih crkvenih postupanja u takvim slučajevima, a koji su se svodili isključivo na prešućivanje i zataškavanje te totalnu nebrigu za žrtve, bacaju također i poneku ružnu zraku svjetla na pontifikate nekolicine Franjinih prethodnika.

Uistinu se čini kao da je crkveni badanj, u koji se desetljećima trpalo prljavo rublje svećeničke pedofilije, eksplodirao upravo za vrijeme 8

Predgovor

pontifikata pape Franje. Papa u miru, Benedikt XVI., neočekivano se oglasio jednim pisanim osvrtom, objavljenim u travnju 2019. godine u bavarskom katoličkom časopisu Klerusblatt, u kojemu je uzroke svećeničke pedofilije prepoznao u seksualnoj revoluciji šezdesetih godina 20. stoljeća, zatim u nekim iskrivljenim – poglavito u Njemačkoj – razvojima postkoncilske moralne teologije te u postkoncilskoj primjeni popustljivih odgojnih metoda u bogoslovijama. Dakle, za svećeničku pedofiliju je kriv i odgovoran zao svijet i oni koji su u Crkvi potpali pod njegov utjecaj, a ne možda ili barem nekim dijelom odgovorne strukture Crkve. Od pape u miru u tako dubokoj starosti prije bismo očekivali duhovno štivo u kojem nam pruža duboko teološko svjedočanstvo osobne pripreme za konačni susret s Gospodinom u vječnosti, dakle, štivo o ispitu savjesti, o smrti, eshatologiji i posljednjem sudu, negoli štivo u kojemu upire prstom u krivce, čak neke i prozivajući imenom, oko sebe. Međutim, većinu svoga života upravo je Benedikt XVI., osim za vrijeme profesorske službe i vrsnoga teološkog stvaralaštva, obnašao visoke i odgovorne službe u Crkvi pomoću kojih je itekako mogao utjecati i mijenjati stvari nabolje. Međutim, prije spomenuti badanj s tolikim prljavim rubljem eksplodirao je baš neposredno nakon njegova odreknuća od Petrove službe. Sapienti sat.

Obnova Crkve i njezine teologije nije stvar samo nekih, nego se bezuvjetno tiče svih. Obnova Crkve je najelementarniji i neopozivi zahtjev koji proizlazi iz samoga Gospodinovog evanđeoskog poziva na obraćenje, a što ga je u novije vrijeme upravo radi priželjkivane obnove Crkve nadahnuto formulirao Drugi vatikanski koncil: »Ali dok Krist, ‘svet, nevin, neokaljan’ (Heb 7, 26), nije poznavao grijeha (usp. 2 Kor 5, 21), nego je došao okajati prijestupe naroda (usp. Heb 2, 17), Crkva – koja u vlastitom krilu obuhvaća grješnike te je u isti mah i sveta i potrebna čišćenja – neprestano kroči putem pokore i obnove« (Lumen gentium, 8). Crkva, dakle, ne poznaje drugi put osim puta obraćenja, to jest pokore i obnove. Stoga je zaista zbunjujuće, a za ne reći neumjesno, okrivljavati svijet i druge za grijehe čiji su počinitelji crkveni ljudi u samoj Crkvi. U tome nije teško prepoznati ostatak jednog dominantno 9

PREDGOVOR

pretkoncilskoga crkvenog gledanja na zbilju. Na njega se otvoreno i kritički osvrnuo već papa Ivan XXIII. davnoga datuma 11. listopada 1962. godine u nagovoru prigodom svečanoga otvaranja Drugoga vatikanskog koncila: »Često se događa, kao što smo doživjeli u svakodnevnom obavljanju apostolske službe, da nam se prenose glasovi nekih koji, i ne bez uvrede našim ušima, iako raspaljeni vjerskim žarom, ipak ne važu stvari pravilno i razborito. Takvi bi naime u sadašnjim prilikama ljudske zajednice htjeli vidjeti samo ruševine i nevolje (…), kao da iz povijesti, koja je učiteljica života, nemaju što naučiti (…). A nama se čini da se ne smijemo složiti s tim zlokobnim prorocima, koji uvijek najavljuju lošije, kao da je pred vratima smak svijeta. U sadašnjem tijeku ljudskih zbivanja (…) radije treba gledati tajne nakane Božje providnosti koje će tijekom budućih vremena, ljudskom suradnjom, a ponajviše mimo njihova očekivanja, doći do svojega ostvarenja, jer Providnost sve pa i nemila ljudska zbivanja mudro upravlja na dobro Crkve« (Gaudet Mater Ecclesia, 4, 4). Bog je jedini gospodar povijesti.

Bog je u Isusu Kristu pobijedio Zloga i zao svijet. Preostao je samo čovjek, ma tko on bio, koji, upravo zato jer je ranjen grijehom i sklon grijehu, čini grijeh. Prema tome, ne postoji zao svijet, nego postoje samo zli ljudi kojih ima u crkvenom i svjetovnom ambijentu.

S nezaboravnom izjavom sv. Ivana XXIII., koja u nama budi nadu i ulijeva ohrabrenje da se ne damo zastrašiti niti omesti glasovima koji odvraćaju našu pozornost i posvećenost neodgodivome zahtjevu koncilske obnove Crkve, predajemo ovu knjigu svekolikome hrvatskom čitateljstvu u ruke s uvjerenjem da će svima poslužiti za teološku i duhovnu izgradnju kako bi svatko osobno i svi zajedno, dakako, u živome zajedništvu s papom Franjom, dali makar i male doprinose već započetoj i neodgodivoj koncilskoj obnovi Crkve koja nam pogled usmjeruje jedino na spasitelja i otkupitelja Isusa Krista – jedinorođenoga Sina Božjega i jedinoga Zaručnika Crkve.

U Zagrebu, na blagdan sv. Matije apostola, 14. svibnja 2019.

Autor 10

Novo lice papinstva

Benedikt XVI. – primjer uspjela života i ispunjene službe

Benedikt XVI. – primjer uspjela života i ispunjene službe

N

akon opširne rasprave o sakramentu svetoga reda kao sakramentalnom izrazu tradicije u kontekstu odnosa katoličkog poimanja tradicije i apostolskoga naslijeđa, s jedne, i reformacije, s druge strane, Joseph Ratzinger, umirovljeni papa Benedikt xvi., među ostalim je napisao: »Svi su argumenti poznati i za svaki od njih uvijek postoji protuargument, tako da je spor odavna postao rovovska bitka u kojoj svatko još samo potvrđuje svoju vlastitu poziciju. Tako se izdaleka ocrtava uvid da se rasprava ne može riješiti polazeći od argumenata, nego samo od pokusa uspjela života, ispunjene službe. Ni sam njezin početak nije bio prvotno iznuđen novim znanstvenim uvidom, premda je na površini tako izgledalo. Da se i u Bibliji odjednom otkrilo nove strane, a stare više nije moglo naći, razlog je ponajprije bio uzdrmanost egzistencije koja u kontekstu novih iskustava više nije nalazila mogućnost da ono naslijeđeno prihvati i za danas i sutra kao snagu koja može dati smisao; tako su osjetila postala izoštrena za ono što se dosada previđalo, dok je učestalost staroga sve više bacala odraz u prazno. Odatle se s određenim razlogom može tvrditi da će novi argumenti dolaziti samo iz nanovo življenih i propaćenih iskustava u kojima se mora potvrditi ili opovrgnuti ono o čemu se promišlja danas. Neka iskustva o onomu od čega se jamačno ne može živjeti već smo skupili zadnjih godina, ali je za ono pozitivno koje omogućuje i ispunja život potrebno dulje vrijeme da bi iznova zadobilo uvjerljiv oblik« (Teološki nauk o principima, 312–313).

13

NOVO L IC E PA P I N S T VA

Osobna savjest zapovijeda odreknuće Kad se zadubimo u navedene misli, nekako dolazimo i do odgovora na pitanje zašto se papa odrekao papinske službe. Nakanu o odreknuću izrazio je jednostavnim jezikom koji posebno moralnoj teologiji otvara nove horizonte u vrednovanju dostojanstva osobne savjesti, borbe za ispravan sud savjesti, poniznosti i skromnosti u prosudbi osobne sposobnosti za obnašanje crkvene, pa i najodgovornije službe, a iznad svega u vrednovanju papine uloge i položaja u Crkvi. »Nakon što sam se više put preispitao pred Bogom, došao sam do uvjerenja da mi moje snage, zbog poodmakle dobi, više ne dopuštaju vršiti na prikladan način moju papinsku službu. (…) No u današnjem svijetu, izloženom brzim promjenama i potresanom veoma važnim pitanjima za život vjere, za upravljanje lađom svetog Petra i naviještanje evanđelja potrebni su također tjelesna i duševna snaga, koja se, posljednjih mjeseci, kod mene smanjila tako da moram priznati da nisam više sposoban dobro vršiti povjerenu mi službu. Zbog toga, duboko svjestan težine ovoga čina, u punoj slobodi, izjavljujem da se odričem službe Rimskog biskupa, nasljednika svetog Petra …«, riječi su sada već umirovljenoga pape koje je izgovorio 11. veljače 2013. u Vatikanu na izvanrednom konzistoriju u prigodi kanonizacije triju svetaca.

Odreknuće nije znak slabosti, nego svjedočanstvo vjere Otkako je umirovljeni papa najavio odreknuće od papinske službe, nizali su se komentari pozvanih, manje pozvanih i nepozvanih o stvarnim razlozima njegove kanonskim pravom predviđene, a u međuvremenu se moglo naslutiti, i očekivane odluke. Vremenski razmak od dva i pol tjedna od najave do stvarnoga odreknuća servirao je stol medijima i analitičarima u Crkvi i izvan Crkve s prvorazrednom poslasticom koju su prežvakavali na način otvaranja najmračnijih tema i špekulacija o »Babilonskoj bludnici«, kukavištvu i izdaji, s jedne, do 14

Benedikt XVI. – primjer uspjela života i ispunjene službe

pokušaja smirenijega teološkog vrednovanja njegova pontifikata, posebno u segmentu ključnih tema i naglasaka njegova papinskog naučavanja, s druge strane. Nije nedostajalo ni nagađanja o skrivenim razlozima odreknuća, kao onom o nemoći pred zahtjevom za obnovom Rimske kurije ili onom o nezadovoljstvu iscrpljujućim protokolima papinske službe. Kako bilo, kanonski predviđeno, ali (ne)očekivano odreknuće od papinske službe upalo je u zamršenu društvenu, domaću i međunarodnu, javnost s kojom Crkva sve teže izlazi na kraj. Jednu jednostavnu, pred Bogom promišljenu, svjesno, slobodno i prikladno donesenu odluku o odreknuću od papinske službe ubrzo su neki pretvorili u čistu suprotnost, dakle, u jednu do neba složenu, navodno pred Bogom hinjenu, a u savjesti ishitrenu odluku. Krivci za takvo gledanje nisu bili samo jezici neskloni Crkvi nego i mnogi jezici u Crkvi.

Neki od njih nisu nimalo skrivali da su čak papskiji od pape, odnosno da više ljube Crkvu od samoga pape. Odatle bi se moglo zaključiti da su valjda i kristovskiji od samoga Krista. Čin odreknuća pokazao je odakle dolazi stvarna snaga papinske službe. Od žive vjere, a ne od moćne birokracije. Pred živom vjerom uzmiče čak i ‘vatikanski aparat’.

Sad neka se zamisle!

Crkva i svijet u nesporazumu oko (ne)dosljednosti Jezici neskloni Crkvi nisu bili nezanimljivi zato što ne bi bili mjerodavni, nego zato što su jednu po sebi jednostavnu osobnu stvar uvaljali u kacu svoga do danas neviđenoga moralnog puritanizma spram kojega Crkva figurira kao jedna od najdekadentnijih društvenih ustanova.

Po tom se viđenju u njoj događaju svakakve gadosti, ali ona to sve vješto skriva, prešućuje i potiskuje, počevši od svakodnevne moralne hipokrizije preko velikih zločina pedofilije, pranja novca i korupcije, diskriminiranja žena do moćnih homoseksualnih lobija. Sve to, ipak, treba promotriti u širem kontekstu odnosa Crkve i sekularizacije. Naime, Crkvi se danas o glavu obija bumerang dojučerašnjega snažnog 15

NOVO L IC E PA P I N S T VA

moraliziranja cjelokupnoga društvenog života nad kojim je držala moralni monopol. Nekoć silno hvaljena i isticana moralna superiornost posvećenih crkvenih službenika nad ostatkom takozvanoga običnog puka vraća se danas u obliku neugodne i nabrušene te često nadute puritanske dioptrije sekulariziranoga čovjeka, koji nemilosrdno zahtijeva dosljednost života ili filigransko podudaranje riječi i djela onih koji govore u ime Boga i Crkve ili u ime samo po milosti dostižnog savršenstva čovjeka. To se ne događa zato što je sekularizirani čovjek dosegnuo neko svoje izvanvremensko savršenstvo, nego zato što je odustao od bilo kakve zajedničke vizije ljudskoga savršenstva dostojne naše pažnje. Sekularizirani čovjek stoga odbija da itko u društvu polaže pravo na konačnu istinu ili, jednostavnije, da itko naglas i javno zahtijeva od drugih svetost, žrtvu, odricanje i čistoću, a prokazuje grijeh i zlo. Tko polaže pravo da od drugih zahtijeva savršenstvo, treba računati s tim da će mu sekularizirani čovjek bez dlake na jeziku spočitavati svaku nedosljednost i svaki manjak savršenstva. Drugim riječima, tko jasno govori o zahtjevima, a ne živi ih, osuđen je na beskompromisne lekcije javnoga moraliziranja. Sekularizirani čovjek predbacuje Crkvi nedosljednosti. U takvom se ozračju stječe dojam da su svetost i savršenstvo napustili Crkvu i nastanili se u sekulariziranom društvu. Ispada da je svijet bliže zahtjevima evanđelja nego Crkva, jer je stalno prikazuju kao da je otpala od evanđelja. To je, međutim, lažni dojam, jer je sekularizirano društvo napustilo zajedničke ideale svetosti i savršenstva pa ga svako podsjećanje na njih, a upravo je Crkva trajni podsjetnik, užasno iritira. Nikakvo čudo onda da smo u posljednje vrijeme od mnogih vrlih komentatora više saznali o njihovoj iritaciji nego o teološkim ili nutarnjim razlozima Papine odluke.

Razum protiv vjere rađa boga poslije Boga Iritiranje suvremenoga društva dobar je znak, jer potvrđuje da se sve ono što je kroz proces sekularizacije otjerano na velika vrata, vraća kroz mali prozor i to, nažalost, u mnogo gorem obliku nego je to bio 16

Benedikt XVI. – primjer uspjela života i ispunjene službe

slučaj jučer. Potiskivanje Boga iz društvenoga života možda je urodilo željenom smrću Božjom u društvu, ali se nad njegovim grobom u sekulariziranome društvu roje nova božanstva koja nemaju milosti ni za koga niti se ustežu od primjene najgorih oblika ropstva u ostvarivanju svojih nečovječnih ciljeva. Ilustracije radi, zaštita slobodne nedjelje od nebitnoga rada danas je postala deseterostruko teža od nekadašnje zaštite kršćanske Europe od najezde Osmanlija. Nadalje, potiskivanje vjere iz političke sfere možda je urodilo željenom podjelom društva na privatnu i javnu sferu, ali se u tako stvorenom procjepu između privatnoga i javnoga roje nove religije i nove duhovnosti koje boluju od neizlječivih bolesti sinkretizma i eklekticizma. Ilustracije radi, zaštita od utjecaja Crkve i vjere na društveni život političke zajednice redovito se događa u ime sekularne države, pri čemu se država nerijetko prikazuje kao idol, a politika kao nekakva idolatrija. Ispod maske sekularnih dušobrižnika krije se pokumirena država koja pothranjuje lažnu vjeru u sekularizam. Da prostor javnoga može opstati bez utjecaja religije, notorna je iluzija. Niša ispražnjena potiskivanjem Crkve ne može ostati prazna. Poslije Boga opet dolazi neki bog. Briga da politička zajednica ostane zaštićena od utjecaja Crkve teško može odoljeti skretanju u neku pseudoreligiju i lažnu vjeru. Od političke zloupotrebe Crkve gora može biti samo idolatrijska zloupotreba države. Od kršćanske zloupotrebe vjere gora može biti samo sekularna zloupotreba razuma.

Ispunio je svoju svetu dužnost Za umirovljenoga papu može se reći da je bio proročki glas o takvim zloupotrebama. Jedna od glavnih teoloških preokupacija njegova pontifikata bila je uporno traženje prava javnosti za dijalog vjere i razuma. Pritom nije važan dijalog radi dijaloga, nego ono što on nužno pretpostavlja: odnos Boga i čovjeka. Ipak, koliko god bila sofisticirana konstrukcija i fascinantna oštroumnost njegova teološkog mišljenja, najvažnije njegovo naslijeđe primjer je uspjela života i ispunjene službe 17

NOVO L IC E PA P I N S T VA

u Crkvi. Odrekao se najviše vlasti u Crkvi da bi pokazao da je papa ud Crkve, da nije iznad Crkve ni glava Crkve. Papa je služba u Crkvi i za Crkvu. Jedini Gospodin Crkve jest Isus Krist. Tako je konkretnim primjerom potvrdio izoštrenost naših osjetila za ono što se dosada previđalo u Crkvi, a ispraznost staroga, čemu se pridavala gotovo dogmatska važnost. Da bi se to uvidjelo, nisu potrebni argumenti. Dovoljan je primjer koji zaokuplja pogled kao svijeća na svijećnjaku i grad na gori. Sve ovo upućuje na bitno: Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti! (Lk 17, 10).

18

Habemus papam qui sibi nomen imposuit Franciscum

Habemus papam qui sibi nomen imposuit Franciscum

N

adali smo se prestanku iznenađenja i napetosti kad prođe izbor novoga pape. Ne samo da nisu prestali nego se čini da su se još i pojačali. Za novoga papu izabran je u predvečerje srijede 13. ožujka 2013., i to u petom glasovanju tijekom trećega kruga, nadbiskup Buenos Airesa, glavnoga grada Argentine, kardinal Jorge Mario Bergoglio, mladoliki i vitalni starac u sedamdeset i sedmoj godini života. Već nam ime grada Buenos Aires u hrvatskom prijevodu poručuje da smo dobili čovjeka iz dobroga i čistog zraka. To zato što nas riječ zrak u Crkvi spontano asocira na papu blaženoga Ivana xxiii., čija je vizija koncilske obnove Crkve predočena slikom otvaranja svih prozora i sviju vrata Crkve da u nju uđe svježi zrak. Svježi je zrak metafora za obnovu Crkve.

Vjetar je simbol Duha Životvorca Kaže se da zrak struji. Kad je vjetrovito, onda najbolje osjećamo puls zraka. Iako je nevidljiv i nepredočiv, toliko je bitan za opstanak života da je u starim kulturama bît života poistovjećena s duhom. Značenje, pak, duha jednoznačno je izvedeno iz iskustva strujanja zraka ili vjetra. Zrak je nevidljiv i nepredočiv, a njegovo je postojanje stvarnije od postojanja bilo koje vidljive stvarnosti. Vjetar je neuhvatljiv, a strujanje mu živo osjećamo kod svakog udisaja i izdisaja. Vjetar je kao dah života, a dah života je poput strujanja zraka. Bez toga nema života u živim bićima. Zbog toga je u hebrejskome Starom zavjetu duh nazvan ruah, a ruah izvorno znači vjetar. U grčkome Novom zavjetu duh je nazvan 19

NOVO L IC E PA P I N S T VA

pneuma, a pneuma izvorno znači vjetar. U latinskome kontekstu duh je nazvan spiritus, a spiritus izvorno znači strujanje zraka ili vjetar.

Odatle dolazi i hrvatski glagol piriti, posebno piriti vatru ili zrakom razbuktavati plamen. Opet u latinskome kontekstu duša je nazvana anima, a riječ anima vuče svoj korijen iz grčke riječi anemos, koja opet znači vjetar. Prema tome, slika otvaranja prozora i vrata Crkve da u nju uđe svježi zrak ne znači samo provjetravanje kroz stoljeća nakupljenoga ustajalog i utoliko zagušljivoga zraka nego još prije toga podrazumijeva napor cijele Crkve da obnovi svoje disanje, jer strujanje zraka disanjem dokazuje život, potvrđuje životnost njezina poslanja i djelovanja. Disanje znači samo jedno, naime da Duh Sveti, kao nevidljivo strujanje čistoga božanskog zraka, struji Crkvom i čini je vitalnom. U toj metafori čisti božanski zrak označuje božanski život koji čudesnim strujanjem Duha Svetoga ulazi u život ljudi i preobražava ih u nove ljude (usp. Gal 6, 15). Oni se tada kao živo kamenje ugrađuju u sveto i nerukotvoreno zdanje Božje kuće u svijetu. Duh Sveti je nazvan Životvorcem, jer samo ih on strujanjem božanskoga života sabire u živu zajednicu, neprestano ih oživljava i čuva u vjernosti na hodočasničkom proputovanju ovom zemljom. Nova zajednica sazdana je od ljudi ponovno rođenih snagom Duha Gospodnjega na čijim licima sjajno blista slava Gospodnja (usp. 2 Kor 3, 18). To je Crkva. Vidljiva zajednica novih stvorova u Kristu koju sabire, oživljava i čuva nevidljivi Duh Gospodnji. Tako je hodočasnička Crkva izložena nezavršenoj igri vidljivoga i nevidljivoga sve do Dana Gospodnjega. Što je Crkva otvorenija nevidljivomu, duhovnomu, to je izloženija snažnijemu strujanju svježega zraka ili božanskoga života koji od različitih udova čini jedno skladno jedinstvo Kristova tijela (usp. 1 Kor 12, 27-28).

Otvaranje strujanjima Duha Imamo se pravo nadati da će papa Franjo svojom osobnom karizmom još šire otvoriti prozore i vrata Crkve da u nju uđe i kroz nju prostruji još više svježega zraka negoli je to uspjela karizma dobroga pape bla20

Habemus papam qui sibi nomen imposuit Franciscum

ženoga Ivana xxiii. pretočena u obnoviteljski čin Drugoga vatikanskog koncila, za kojega je pokojni Željko Mardešić stalno ponavljao da je bio istinski duhovski događaj, kao novi Duhovi. Događaj Koncila je ipak, uza sve napetosti koje su nastajale iz sudaranja mnogih glava, Crkvu izložio snažnim strujanjima vjetra ili Duha, koji je otpuhivao stoljetne taloge zatvorenosti, uskogrudnosti i nesnalaženja u svijetu koji se stubokom promijenio. Nije uvijek bilo lako sačuvati nutarnju povezanost duha Koncila s Duhom Gospodnjim. No tko se danas zadubi u slovo Koncila, prispjet će do čudesnih strujanja duha Koncila koji otkriva otvorenost, jednostavnost, širinu, svježinu, polet, mladost i kreativnost Duha Gospodnjega. Zbog toga smo uvjereni da je papa Franjo istinski plod Koncila. Bez duha i slova Koncila ne bi bilo pape koji je u prvoj propovijedi na prvoj svetoj misi prvoga dana pontifikata u bazilici Svete Marije Velike pred okupljenim kardinalskim zborom izjavio: »Kad hodamo bez križa, kad gradimo bez križa i kad ispovijedamo bez križa, nismo Gospodinovi učenici: od svijeta smo, biskupi smo, svećenici smo, kardinali smo, pape smo, ali nismo Gospodinovi učenici.« Crkvu čini Crkvom samo strujanje Duha Gospodnjega. Strujanje ne ide kroz zatvorene prozore i vrata. Kad je čovjek zatvoren strujanjima Duha, svejedno je koju službu obnaša u Crkvi. U njemu nema Duha Gospodnjega. To javno reći, živi je znak strujanja povjetarca ili duha Koncila što ga je omogućilo strujanje snažnoga vjetra Duha Gospodnjega. Kao najodgovornija služba u Crkvi, papinska služba treba najveću otvorenost za strujanje Duha Gospodnjega. Kad se papa nećka i ostaje zatvoren tim strujanjima, onda se cijela Crkva nećka i ostaje nekako neodlučna.

Uvjereni smo da tako neće biti s papom Franjom. Samo je važno da katolici diljem svijeta prestanu gledati što novi papa nosi na sebi, a otvore srca i pameti onomu što nosi u sebi. Jer, vjera spašava, a ne uloga.

Papa – otac ubogih Imenica papa latinska je inačica grčke imenice pappas (πάππας) koja označuje djetinju riječ za oca. Polazeći od imena Franjo, novoga pape, 21

NOVO L IC E PA P I N S T VA

a posebno od njegovih prvih duhovnih poruka, on očito želi biti pater pauperum ili otac ubogih. A to je jedno ime Duha Svetoga. Druga kitica himna Veni Sancte Spiritus recitira: »Dođi, Oče ubogih, djelitelju dara svih, dođi, srca svjetlosti.« Što je čovjek otvoreniji strujanjima Duha Svetoga, to se u njemu i kroz njega snažnije očituje očinstvo ubogih. »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mt 25, 40). Ova se poruka ne tiče samo pape nego svih Kristovih učenica i učenika. No, njega se tiče na prvom mjestu, jer Krist moli za njega da ne malakše njegova vjera i da, kad se pribere od izbornoga meteža, poradi na učvršćivanju svoje braće i sestara u vjeri (usp. Lk 22, 32). Neka učvršćuje vjeru!

Strujanja Duha u izboru novoga pape Izbor pape Franje mnogo je toga prvoga donio sa sobom. On je prvi papa isusovac. Prvi je papa s imenom Franjo. Pritom se ne možemo ustegnuti od komentara da je kao prvi papa isusovac baš on uzeo prvi put ime asiškoga siromaška sv. Franje, utemeljitelja prosjačkoga Franjevačkog reda. Doznali smo i zašto ga je uzeo. Na susretu s novinarima u subotu, 16. ožujka 2013., u auli Pavla vi., papa Franjo je ispričao novinarima da se nakon oglasa dvotrećinskoga, tj. sedamdeset i sedmoga glasa s njegovim imenom prolomio spontani pljesak. Tà izabran je novi papa. U tom ga je trenutku zagrlio i poljubio prijatelj koji je sjedio do njega, a bio je to umirovljeni nadbiskup Sao Paola u Brazilu kardinal Claudio Hummes i bivši prefekt Kongregacije za kler.

On mu je pritom šapnuo: »Nemoj zaboraviti sirotinju!« Riječ sirotinja je novoizabranoga papu odmah asocirala na sv. Franju Asiškoga. Čekali smo s nestrpljenjem izbor novoga pape, a strujanje Duha podarilo nam je novoga svetog oca Franju. Preferencijalna opcija za siromašne može konačno zadobiti uvjerljiviji oblik prakse u životu i vodstvu Crkve. U suprotnom, i dalje će nam nad glavama lebdjeti neugodno pitanje prati li ideal siromaštva loš glas u Crkvi. Zar se o siromaštvu smije naglas govoriti samo kad se veličaju vrline svetaca koji su živjeli 22

Habemus papam qui sibi nomen imposuit Franciscum

prije mnogo stoljeća? Sveti otac Franjo, ako ustraje, a uvjereni smo da otvorenošću strujanjima Duha Svetoga hoće, izgladit će neke ružne bore na licu Zaručnice koje su nastale pod djelovanjem plemenitih metala i skupocjenih tkanina. »Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce« (Mt 6, 21). Treba ipak biti iskren pred Bogom pa priznati da se bît problema ne krije u posjedovanju, nego u pridavanju neprimjerene važnosti onomu što hrđa nagriza i moljac rastače i što nema ama baš nikakve vrijednosti u Kristovu kraljevstvu.

Dilema: zlato ili željezo?

Papa Franjo je Argentinac, a nepotrebno je isticati da je prvi Argentinac na stolici svetoga Petra uopće. No, valja naglasiti da je on prvi papa koji dolazi iz Latinske Amerike čiji spomen budi i mnoga neugodna sjećanja na nasilje uzrokovano domorodačkomu stanovništvu od španjolskih osvajača u xvi. stoljeću koji su nosili križ. Vrijedno je spomena također da je papa Franjo prvi papa nakon 1282 godine s adresom izvan Europe, dakle od davne 831. godine i izbora pape Grgura iii. rodom iz Sirije. Papa Franjo je prvi papa u novijoj povijesti kojemu je fizička daljina od Božjega puka pri prvom pojavljivanju na balkonu pročelja vatikanske bazilike vidno zasmetala i izmamila neočekivane riječi pozdrava: Dobra večer! Prvi je papa u novijoj povijesti koji je odbio staviti takozvani zlatni papinski križ s, tako kažu, relikvijom Kristova križa, a zadržao je svoj biskupski željezni križ koji je donio sa sobom iz Argentine. Kad je s tim križem oko vrata mogao sudjelovati u izboru pape i kad je s tim istim križem izabran za papu, zašto onda s njime ne bi nastavio služiti kao papa? Pitanje, ma koliko zvučilo banalno, ima svoju težinu, jer se već tijekom ovih nekoliko tjedana nakon izbora kardinala Bergoglia za papu uviđa koliko je nebitnih stvari tijekom stoljećâ promaknuto u red prvorazrednih stvari za obnašanje papinske službe. Pojednostavnjeno rečeno, suočeni smo s pitanjem: Zlato ili željezo? Ako dobro razumijemo stvari, onda odgovor glasi: Ni zlato ni željezo, nego strujanje Duha Raspetoga. »Jer, često sam vam govorio, 23

NOVO L IC E PA P I N S T VA

a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova« (Fil 3, 18). Zar Bog i danas ne izabire lûdē svijeta da posrami mudre?

Jednako tako i slabe svijeta da posrami jake? U tome se kriju snaga i mudrost vjere. To je raspeti Krist. Ljubav prema bitnome postići će otpuhivanje povijesnih nakupina trijumfalizma.

Ad fontes Nešto nam kaže da se prisjetimo činjenice kako se kardinal Bergoglio spominjao među ozbiljnim kandidatima za papu i uoči konklava 2005. godine, kada je za papu bio izabran kardinal Ratzinger. Tada je to bilo više vezano za izbor pape izvan Europe nego o vrlinama i karizmi novoga pape. Sada dobro vidimo da je sasvim nebitno odakle tko dolazi. Bitne su samo vrline i karizma. Nećemo valjda tvrditi da Europa i Sjeverna Amerika ne mogu iznjedriti papu prepoznatljivih vrlinâ jednostavnosti, skromnosti i neposrednosti koje su kadre odlučujuće utjecati na oblik i način obnašanja papinske službe? Ako je tomu doista tako, onda zajedno s molitvom za papu Franju treba moliti Gospodina da svojoj Crkvi nakon Franje providi još jednostavnijega, još skromnijega i još neposrednijega papu. Taj naizgled korak naprijed zapravo je odlučujući korak natrag – prema izvorima. Izvor zapovijeda služenje, a ne vladanje.

24

Kriza u Crkvi zbog klerikalizma ili homoseksualizma?

Kriza u Crkvi zbog klerikalizma ili homoseksualizma?

P

itanje u naslovu ovoga napisa nipošto nije retoričko, nego stvarno, a takvim ga hoće već nam prilično dobro poznati talijanski nadbiskup u miru Carlo Maria Viganò, dugogodišnji kurijalni službenik i vatikanski diplomat. Pošto smo se kratko upoznali s njegovim prvim i drugim otvorenim pismom od 26. kolovoza i 29. rujna 2018. u kojima je, osim pape Franje, prozvao niz članova visoke crkvene hijerarhije, a posebno u drugome pismu prefekta Kongregacije za biskupe kanadskoga kardinala Marca Ouelleta, koji mu je onda u otvorenome pismu od 7. listopada 2018. i odgovorio, dalo se zaključiti da će ova za Crkvu bolna, a za dijelove hijerarhije neugodna saga o seksualnim nastranostima u Crkvi, a napose o seksualnim apetitima i seksualnoj orijentaciji sada već bivšega američkog kardinala Theodorea Edgara McCarricka, umirovljenoga vašingtonskog nadbiskupa, prestati i da će odgovorni u Crkvi poduzeti sve da bi se spominjano zlo iskorijenilo, a nanesena šteta popravila. No, prevarili smo se. U petak, 19. listopada 2018. nadbiskup Viganò objavio je novo, to jest treće u nizu otvoreno pismo u kojemu više ne napada i ne poziva papu Franju na abdikaciju zbog prikrivanja i zataškavanja seksualnih zlodjela. U tome pismu nema također nekih novih važnih uvida, a još manje dokaza koji bi uistinu ili samo predmnijevano dodatno kompromitirali papu Franju, ali i njegovu dvojicu prethodnika na Petrovoj stolici, kao ni druge službenike Kurije, neposredne Papine suradnike, i članove američke crkvene hijerarhije. U tom pismu riječ je o nečemu posve drugom, što nije sasvim novo u usporedbi s prethodnim dvama 185

ECCLESIA SEMPER REFORMANDA

pismima, ali je sasvim otvoreno, jasno i izravno formulirano da ne ostavlja ni trunke sumnje u Viganòve stvarne motive i prave namjere u cijelome slučaju.

Amoris laetitia Stvarni motivi svih Viganòvih pisama, a na što smo već upozorili prije, krije se u radikalnom neslaganju s Franjinim pogledima na neregularne bračne situacije iznesenima u osmome poglavlju postsinodalne apostolske pobudnice o ljubavi u obitelji Amoris laetitia – Radost ljubavi od 19. ožujka 2016. Na neke sadržajne i, u svakom slučaju, delikatne aspekte Franjinih pogleda već smo se osvrnuli na ovome mjestu u ožujku 2018. godine i nema potrebe ponavljati isto. No, poznajući javna i otvorena neslaganja nekolicine kardinala, među kojima se posebno ističu Gerhard L. Müller, ondašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, Carlo Caffarra, u međuvremenu preminuli bolonjski nadbiskup, te još trojica kurijalnih kardinala, Walter Brandmüller, Velasio De Paolis i Raymond Leo Burke, s pogledima kardinala Waltera Kaspera na pastoralne pristupe crkveno vjenčanim pa rastavljenim i ponovno civilno vjenčanim osobama koje je on iznio pred kardinalima okupljenima na redovitome konzistoriju u veljači 2014. godine, o čemu je također bilo riječi na ovome mjestu u travnju 2014. godine, nema to smisla ponavljati. Svojevrsna doktrinarna nervoza zahvatila je i neke druge kardinale, a među njima su se spominjali Thomas C. Collins, torontski nadbiskup, Timothy M. Dolan, njujorški nadbiskup, i George Pell, sidnejski nadbiskup, ali je kamuflirana zabrinutošću zbog načina pripreme i vođenja III. izvanredne sinode biskupa 2014. godine i XIV. redovite sinode biskupa 2015. godine o pastoralnim izazovima obitelji u kontekstu evangelizacije koje su onda iznjedrile Franjinu pobudnicu Amoris laetitia. Da je Viganò preuzeo vodeću i na neki način glasnogovorničku ulogu brojnih nezadovoljnih s načinom Franjina upravljanja Crkvom, kao i s nekim njegovim drukčijim pastoralnim pogledima i pristupima, svjedoče same njegove riječi: »Bio sam optužen da sam 186

Kriza u Crkvi zbog klerikalizma ili homoseksualizma?

svojim svjedočanstvom stvorio zbrku i podjelu u Crkvi. Možda je onima koji vjeruju da su zbrka i podjela bili zanemarivi prije kolovoza 2018. godine takva tvrdnja uvjerljiva. Međutim, bit će prije da je većina nepristranih promatrača bila svjesna dugotrajnog viška zbrke i podjele, kao što je to neizbježno kad je Petrov nasljednik nemaran u vršenju svoga glavnog poslanja, a to je učvršćivanje braće u vjeri i u sigurnom moralnom nauku. Kad je potom pogoršavao krizu proturječnim ili zbunjujućim izjavama o tom nauku, zbunjenost se pogoršala.« Očito da papa Franjo mnogima smeta, ali ne samo zbog stila nego i zbog otvaranja novih pastoralnih i teoloških perspektiva.

Šutnja o žrtvama seksualnog zlostavljanja Dakle, pozadinu svega čini Franjina takozvana ugroza sigurnoga moralnog nauka kako ga drže Viganò i njegovi pritajeni mentori. Oni čvrsto drže da se sadašnji mogući razvoji crkvenoga moralnog nauka na polju braka i obitelji događaju pod pritiskom rasprostranjenih seksualnih nastranosti u Crkvi, odnosno, preciznije rečeno, pod dirigentskom palicom homoseksualnih lobija u Crkvi, a napose među članovima visoke crkvene hijerarhije. »U javnim opomenama upravljenima meni primijetio sam dva propusta, dvije dramatične šutnje. Prva šutnja se tiče lošeg položaja žrtava. Druga se tiče glavnoga razloga zbog kojega postoje mnoge žrtve, naime, zbog pokvarenoga utjecaja homoseksualnosti u svećeništvu i u hijerarhiji. Što se tiče prve šutnje, zastrašujuće je što se usred svih skandala i ogorčenja premalo misli na one koji su oštećeni seksualnom grabežljivošću onih koji su određeni za poslužitelje evanđelja. To nije stvar razračunavanja ni ozlovoljenosti zbog nestalnosti crkvene karijere. To nije politička stvar. To nije stvar kako crkveni povjesničar može procijeniti ovo ili ono papinstvo. Ovo je o dušama. Mnogim je dušama bilo i još uvijek je ugroženo njihovo vječno spasenje«, piše sa zabrinutošću Viganò. Odmah u nastavku iznosi krunski argument o glavnom uzroku krize u Crkvi povezane sa seksualnim zlostavljanjem djece i maloljetnika.

187

ECCLESIA SEMPER REFORMANDA

Svećenički homoseksualizam je uzrok krize Što se tiče druge prije spomenute šutnje, ona bi se navodno isključivo odnosila na fenomen svećeničke homoseksualnosti, a ne na fenomen svećeničke pedofilije kako se to uobičajeno smatra kad se govori o uzrocima svećeničkoga seksualnog zlostavljanja djece i maloljetnika i sustavne klerikalne kulture prikrivanja i zataškavanja tih zlodjela.

Drugim riječima, glavni uzrok krize u Crkvi nije pedofilija, nego homoseksualnost. »Što se tiče druge šutnje, s ovom veoma teškom krizom nije moguće ispravno se suočiti niti je riješiti, osim ako ili sve dok ne nazovemo stvari njihovim pravim imenima. Ovo je kriza zbog kuge homoseksualnosti u njezinim uzročnicima, u njezinim motivima, u njezinu protivljenju reformi. Nije pretjerano reći da je homoseksualnost postala kuga u kleru i jedino se može iskorijeniti duhovnim oružjem. Golemo je licemjerje osuđivati zlostavljanje, tvrditi da plačete zbog žrtava, a onda ipak odbiti prokazati glavni uzrok tolikih seksualnih zlostavljanja: homoseksualnost. Licemjerno je odbaciti priznati da je ta kuga uzrokovana ozbiljnom krizom duhovnoga života klera i propustiti poduzeti nužne korake za njezino ozdravljenje. Dobro je poznato da homoseksualni grabežljivci iskorištavaju klerikalne privilegije u svoju korist. Ali tvrditi da klerikalizam čini samu krizu puko je nadmudrivanje. To znači praviti se da je sredstvo, instrument, zapravo glavni motiv«, piše bez uvijanja nadbiskup Viganò, poručujući time papi Franji da je u krivu kada on u klerikalizmu prepoznaje glavni uzrok seksualnog zlostavljanja maloljetnika u Crkvi. U tom je smislu Viganò totalno promašio metu jer Franjo u klerikalizmu prepoznaje uzrok sustavnoga prikrivanja i zataškavanja svećeničkih seksualnih zlodjela nad maloljetnicima, a ne samih seksualnih nastranosti.

Franjo – obrati se!

U nastavku pisma Viganò biranim riječima daje moralnu lekciju papi Franji, i to najprije za izdaju Petrove službe, a onda ga poziva da se 188

Kriza u Crkvi zbog klerikalizma ili homoseksualizma?

obrati i konačno se vrati na pravi put Petrova nasljednika: »Prokazivanje homoseksualne iskvarenosti i moralne tvrdoglavosti koja joj dopušta da cvate [u Crkvi, nap. a.] ne nailazi u naše vrijeme na odobravanje pa čak ni u najvišim crkvenim krugovima. Nisam iznenađen što sam u skretanju pozornosti na ove nastranosti optužen za nepoštivanje Svetoga Oca i poticanje otvorene i sablažnjive pobune [emfaza je u pismu].

Ipak, pobuna bi podrazumijevala poticanje drugih na rušenje papinstva. Ne tražim takvu stvar. Svakog dana molim za papu Franju – više nego sam to ikada činio za druge pape. Tražim, dakako, usrdno molim papu Franju da se suoči s obvezama koje je sam preuzeo, prihvaćajući službu Petrova nasljednika. Preuzeo je na sebe poslanje učvršćivanja braće i vođenja svih duša u nasljedovanju Krista, u duhovnoj borbi, na putu križa. Neka prizna svoje pogreške, pokaje se, pokaže spremnost slijediti mandat predan Petru i, pošto se obrati, neka učvrsti svoju braću (Lk 22, 23).«

Viganò – obrati se!

Nismo naviknuli slušati oštra javna i otvorena prozivanja članova visoke crkvene hijerarhije, a pogotovo ne Petrova nasljednika. Nismo naviknuli slušati ni otvoreni poziv upućen jednome papi na javno priznanje svojih promašaja, na kajanje i na povratak na pravi put i da konačno započne djelovati u skladu sa smislom Petrove službe i s danim obećanjem da će je obnašati u skladu s mandatom što ga je sam Krist dao apostolu Petru. Čak i ako se ovakva i slična javna prozivanja i kritike pokatkad čuju, oni najčešće odjekuju na rubovima Crkve ili izvan same Crkve tako da to ne dopre do ušiju većine crkvene javnosti.

Međutim, ovaj put je riječ o, sada je jasno, nepopustljivim žestokim kritikama iz samoga središta Crkve, odnosno od jednoga kurijalnog nadbiskupa, dakle osobe koja u svojemu osobnom životu, osim dobrome i milosrdnom Bogu, duguje sve upravo trojici papa – Ivanu Pavlu II., Benediktu XVI. i Franji. Bez njih trojice Viganò je samo jedan klerik među stotinama tisuća drugih koji negdje s više ili manje apostolskoga 189

ECCLESIA SEMPER REFORMANDA

žara služi u nekoj dijecezi. No, budući da je Viganò sve svoje uzeo sa stola i prijestolja trojice papa, a papinstvo i neka vrsta papinske kurije postoje već od samih početaka, onda nije jasno što je to Viganò vidio danas, a nije vidio jučer u Kuriji i oko Kurije? Koje su to tajne raskošnih i nakićenih vatikanskih salona prije bile nepoznate Viganòu, a kakvih vatikanskim hodnicima doslovno svakodnevno kruži na desetke o svima i svačemu? Kako mu se savjest nije prije probudila i kako mu teret odgovornosti za spasenje duša prije nije pao na leđa, nego tek nakon što je Franjo objavio Amoris laetitia? Netko će opet dometnuti da branimo papu Franju ili pak, radije, da ga mršavo branimo. Ipak, samo je jedno bitno, a kako nas uče naš Gospodin i Drugi vatikanski koncil, naime, da će nas samo istina osloboditi (usp. Iv 8, 32) i da se istina nameće jedino snagom same istine koja istodobno blago i snažno ulazi u dušu (usp. Dignitatis humanae, 1). Dakle, što je istina u ovome kontekstu? Bit će da je ona čudesno, kao i uvijek, skrivena negdje usred dvaju prozvanih bolnih fenomena u Crkvi. Bit će da se ona krije u prijetvornom međusobnom prožimanju i, vidjelo se to na McCarrickovu primjeru, u uzajamnom iskorištavanju privilegija i grešnih prigoda što ih nude upravo klerikalizam (Franjo) i homoseksualizam (Viganò).

U tom smislu preostaje jedino uputiti poziv nadbiskupu na obraćenje jer je on to već učinio papi Franji. Na kraju svega molimo Oca: »I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!« (Mt 6, 13).

190

Kronološki popis objavljenih tekstova

Kronološki popis objavljenih tekstova

1. Razdor u čovjeku – uzrok svih nereda, u: Kana, god. xlii, br. 1/450, siječanj 2011., 10–11.

2. Čovjek u ozračju otajstva bezakonja, u: Kana, god. xlii, br. 2/451, veljača 2011., 10–11.

3. Oholost – uzrok drame duboke duhovne krize, u: Kana, god. xlii, br.

3/452, ožujak 2011., 20–21.

4. Čovjek u ozračju Zloga: tragedija uzurpacije (o)vlasti, u: Kana, god. xlii, br. 4/453, travanj 2011., 10–11.

5. Stablo oholosti i njegovi plodovi, u: Kana, god. xlii, br. 5/454, svibanj 2011., 12–13.

6. Otajstvo bezakonja kroz djelovanje oholosti u čovjeku, u: Kana, god. xlii, br. 6/455, lipanj 2011., 14–15.

7. Odgoj moralne savjesti i odgovornost lijek je protiv oholosti, u: Kana, god. xlii, br. 7–8/456, srpanj–kolovoz 2011., 10–11.

8. Oholost – naličje čovjekove nutrine, u: Kana, god. xlii, br. 9/457, rujan 2011., 10–11.

9. Zatornička volja za moć kao povijesno ozbiljenje oholosti, u: Kana, god. xlii, br. 10/458, listopad 2011., 10–11.

10. Novo dužničko ropstvo u ogledalu stare oholosti, u: Kana, god. xlii, br.

11/459, studeni 2011., 10–11.

11. Oholost – ključ teološkog tumačenja društvene situacije, u: Kana, god. xlii, br. 12/460, prosinac 2011., 10–11.

12. Oholost u perfidnome prevrednovanju svih vrijednosti u Hrvatskoj, u: Kana, god. xliii, br. 1/461, siječanj 2012., 10–11.

13. Status ljudskog embrija u smrtonosnom zagrljaju oholosti, u: Kana, god. xliii, br. 2/462, veljača 2012., 10–11.

14. Oholost je tvornica lažne svijesti, u: Kana, god. xliii, br. 3/463, ožujak 2012., 12–13.

15. Ideologija tehnicizma – novi oblik oholosti, u: Kana, god. xliii, br. 4/464, travanj 2012., 8–9.

191

KRONOLOŠKI POPIS

O B J AV L J E N I H T E K S T O V A

16. Oholost – hermeneutički ključ krize temelja, u: Kana, god. xliii, br. 5/465, svibanj 2012., 8–9.

17. Iskušavanje Boga oholom molitvom, u: Kana, god. xliii, br. 6/466, lipanj 2012., 8–9.

18. Katolička savjest u bezbožnom i nepravednom svijetu, u: Kana, god. xliii, br. 7–8/467, srpanj–kolovoz 2012., 8–9.

19. Pravni propis o MPO–u u svjetlu zahtjeva moralnog zakona, u: Kana, god. xliii, br. 9/468, rujan 2012., 8–9.

20. Otkriva se gnjev Božji nad ohološću i idolopoklonstvom, u: Kana, god. xliii, br. 10/469, listopad 2012., 8–9.

21. Godina vjere – obnova susreta i iskustva Boga Isusa Krista, u: Kana, god. xliii, br. 11/470, studeni 2012., 8–9.

22. »Tà u vjeri hodimo, ne u gledanju« (2 Kor 5,7), u; Kana, god. xliii, br.

12/471, prosinac 2012., 8–9.

23. Spolni odgoj između tehničkog zbrinjavanja nagona i upoznavanja ljubavi, u: Kana, god. xliv, br. 1/472, siječanj 2013., 8–9.

24. Seksualnost – potvrda teške bolesnosti hrvatskog društva, u: Kana, god. xliv, br. 2/473, veljača 2013., 8–9.

25. Benedikt XVI. – primjer uspjela života i ispunjene službe, u: Kana, god. xliv, br. 3/474, ožujak 2013., 8–9.

26. Habemus papam qui sibi nomen imposuit Franciscum, u: Kana, god. xliv, br.

4/475, travanj 2013., 8–9.

27. Civilno ozakonjenje homoseksualnog braka – korak do negacije braka, u: Kana, god. xliv, br. 5/476, svibanj 2013., 12–13.

28. Aktualna politička vlast u zagrljaju samovolje i samoljublja, u: Kana, god. xliv, br. 6/477, lipanj 2013., 8–9 i 19.

29. Jednostavnost pape Franje osvježava i budi nadu, u: Kana, god. xliv, br.

7–8/478, srpanj–kolovoz 2013., 8–9.

30. Demokracija u ogledalu nesuđenoga zločina i nasilnog odgoja, u: Kana, god. xliv, br. 9/479, rujan 2013., 8–9.

31. Papa Franjo suzbija strah od medija i raspiruje socijalnu osjetljivost Crkve, u: Kana, god. xliv, br. 10/480, listopad 2013., 14–15.

32. Politikantske manipulacije referendumom o braku i obitelji i stanjem u Vukovaru, u: Kana, god. xliv, br. 11/481, studeni 2013., 8–9.

33. Odlučivanje naroda o braku pretvorilo se u odlučivanje o narodu, u: Kana, god. xliv, br. 12/482, prosinac 2013., 8–9.

34. Geste i riječi dobroga pape Franje – osobe za sva vremena, u: Kana, god. xlv, br. 1/483, siječanj 2014., 8–9.

35. Prvi konzistorij pape Franje i neka hrvatska očekivanja, u: Kana, god. xlv, br. 2/484, veljača 2014., 8–9 i 11.

192

Kronološki popis objavljenih tekstova

36. Belgijski obračun s teško i neizlječivo bolesnom djecom, u: Kana, god. xlv, br. 3/485, ožujak 2014., 16–18.

37. Briga pape Franje i kardinala Kaspera za rastavljene i ponovno vjenčane, u: Kana, god. xlv, br. 4/486, travanj 2014., 8–9.

38. Prodor božanskog milosrđa u Crkvu kroz kanonizaciju dvojice papa, u: Kana, god. xlv, br. 5/487, svibanj 2014., 8–9 i 21.

39. Hrvatska, Europa i Jeruzalem – tri varijante istoga problema, u: Kana, god. xlv, br. 6/488, lipanj 2014., 8–9.

40. Zdravstveni odgoj kao provjera političke ortodoksije, u: Kana, god. xlv, br. 7–8/489, srpanj–kolovoz 2014., 8–9.

41. Pedeseta obljetnica odvažnog poziva Crkve na dijalog, u: Kana, god. xlv, br. 9/490, rujan 2014., 8–9.

42. Od promjene izbornog sustava nužnija je promjena čovjeka, u: Kana, god. xlv, br. 10/491, listopad 2014., 8–9.

43. Nedopustivo vrijeđanje hrvatskih branitelja, u: Kana, god. xlv, br. 11/492, studeni 2014., 8–9.

44. Predsjednički izbori u uzavrelom loncu hrvatske političke zbilje, u: Kana, god. xlv, br. 12/493, prosinac 2014., 8–9.

45. Rimska kurija u očima pape Franje, u: Kana, god. xlvi, br. 1/494, siječanj 2015., 8–9.

46. Idolsko lice globalizacije u zrcalu nečovječne kulture otpada, u: Kana, god. xlvi, br. 2/495, veljača 2015., 8–9.

47. Reforma Kurije i papinstva u ogledalu osobne preobrazbe, u: Kana, god. xlvi, br. 3/496, ožujak 2015., 8–9.

48. Evanđelje života – kršćanska poruka o životu, u: Kana, god. xlvi, br.

4/497, travanj 2015., 8–9.

49. Izvanredna Jubilarna godina milosrđa, u: Kana, god. xlvi, br. 5/498, svibanj 2015., 8–9.

50. Nemilosrdno lice hrvatskog antifašizma, u: Kana, god. xlvi, br. 6/499, lipanj 2015., 8–9 i 17.

51. Uzornost i svetost blaženog Alojzija Stepinca, u: Kana, god. xlvi, br.

7–8/500, srpanj–kolovoz 2015., 8–9.

52. Izbjeglička kriza u svjetlu kršćanskog poimanja života i čovjeka, u: Kana, god. xlvi, br. 9/501, rujan 2015., 8–9.

53. Apostolska putovanja pape Franje, u: Kana, god. xlvi, br. 10/502, listopad 2015., 8–10.

54. Franjini poticaji za promjenu usahlog mentaliteta, u: Kana, god. xlvi, br.

11/503, studeni 2015., 8–10.

55. Bog u Kristu pokazuje da je sama nježnost i milosrđe, u: Kana, god. xlvi, br. 12/504, prosinac 2015., 16–17.

193

KRONOLOŠKI POPIS

O B J AV L J E N I H T E K S T O V A

56. Franjina terapija kurijalnih bolesti, u: Kana, god. xlvii, br. 1/505, siječanj 2016., 8–9.

57. Milosrđe i pravednost u ogledalu ljubavi, u: Kana, god. xlvii, br. 2/506, veljača 2016., 8–9.

58. Božje milosrđe pretpostavlja čovjekov grijeh, u: Kana, god. xlvii, br.

3/507, ožujak 2016., 8–9.

59. Bog Isusa Krista je ljudima milosrđe, u: Kana, god. xlvii, br. 4/508, travanj 2016., 8–9.

60. Prvenstvo milosrđa, a ne žrtve, u: Kana, god. xlvii, 5/509, svibanj 2016., 8–9.

61. Snaga milosrđa u obnovi poretka pravednosti, u: Kana, god. xlvii, br.

6/510, lipanj 2016., 8–9.

62. Milosrđem liječiti strukture grijeha poretka pravednosti, u: Kana, god. xlvii, br. 7–8/511, srpanj–kolovoz 2016., 8–9 i 44.

63. Solidarnost i humanost u svjetlu božanskog milosrđa, u Kana, god. xlvii, br. 9/512, rujan 2016., 8–9.

64. Božje milosrđe i drama podijeljenog društva, u: Kana, god. xlvii, br.

10/513, listopad 2016., 8–9.

65. Preobrazba Crkve snagom Božjega milosrđa, u: Kana, god. xlvii, br.

11/514, studeni 2016., 8–9.

66. Preobrazba kulture snagom božanskog milosrđa, u: Kana, god. xlvii, br.

12/515, prosinac 2016., 10–11.

67. Dijete s trojim roditeljima, u: Kana, god. xlviii, br. 1/516, siječanj 2017., 8–9.

68. Franjo ne odustaje od obnove Kurije, u: Kana, god. xlviii, br. 2/517, veljača 2017., 8–9.

69. Ideja društvenog napretka, u: Kana, god. xlviii, br. 3/518, ožujak 2017., 8–9.

70. Europska unija u očima neeuropskog pape Franje, u: Kana, god. xlviii, br. 4/519, travanj 2017., 8–9.

71. Razotkrivanje istine hrvatske politike, u: Kana, god. xlviii, br. 5/520, svibanj 2017., 8–9.

72. Pogled u utrobu hrvatske korupcije, u: Kana, god. xlviii, br. 6/521, lipanj 2017., 8–9.

73. Pismo djeci i mladima u Hrvatskoj, u: Kana, god. xlviii, br. 7–8/522, srpanj–kolovoz 2017., 8–9.

74. Bolna istina iz dima i pepela ljetnih požara, u: Kana, god. xlviii, br.

9/523, rujan 2017., 14–15.

75. Istanbulska konvencija o nasilju nad ženama i u obitelji, u: Kana, god. xlviii, br. 10/524, listopad 2017., 8–9 i 31.

194

Kronološki popis objavljenih tekstova

76. Spoznaja oslobađajuće istine o Agrokoru, u: Kana, god. xlviii, br. 11/525, studeni 2017., 10–11.

77. Svjetski dan siromaha: ljubav prema siromasima, a ne ideologija siromaštva, u: Kana, god. xlviii, br. 12/526, prosinac 2017., 8–9.

78. Potresno samoubojstvo u haškoj sudnici i njegova osuda, u: Kana, god. xlix, br. 1/527, siječanj 2018., 8–9.

79. Reforma Kurije četkicom za zube, u: Kana, god. xlix, br. 2/528, veljača 2018., 8–9.

80. Radost ljubavi u bolnim bračnim situacijama, u: Kana, god. xlix, br.

3/529, ožujak 2018., 8–9.

81. Hereze pelagijanizma i gnosticizma u novom ruhu, u: Kana, god. xlix, br. 4/530, travanj 2018., 8–9.

82. Izazovi suvremenoga gnosticizma, u: Kana, god. xlix, br. 5/531, svibanj 2018., 8–9.

83. Izazovi suvremenoga pelagijanizma, u: Kana, god. xlix, br. 6/532, lipanj 2018., 8–9.

84. Protiv pelagijanizma: opravdanje vjerom, a ne djelima, u: Kana, god. xlix, br. 7–8/533, srpanj–kolovoz 2018., 24–25.

85. Posljedice hijerarhijskoga zataškavanja svećeničkih seksualnih zlodjela, u: Kana, god. xlix, br. 9/534, rujan 2018., 8–9.

86. Tragedija svećeničke pedofilije kao prilika za obračun s papom Franjom, u: Kana, god. xlix, br. 10/535, listopad 2018., 8–9.

87. Fenomen seksualnih nastranosti i sklonosti kao batina protiv pape Franje, u: Kana, god. xlix, br. 11/536, studeni 2018., 8–9.

88. Kriza u Crkvi zbog klerikalizma ili homoseksualizma?, u: Kana, god. xlix, br. 12/537, prosinca 2018., 8–9.

195

Sadržaj

Sadržaj

5 Uvodna napomena 7 Predgovor

Novo lice papinstva 13 19 25 31 37 43 49 55 61 67 73 79

Benedikt XVI. – primjer uspjela života i ispunjene službe Habemus papam qui sibi nomen imposuit Franciscum Jednostavnost pape Franje osvježava i budi nadu Papa Franjo suzbija strah od medija i raspiruje socijalnu osjetljivost Crkve Geste i riječi dobroga pape Franje – osobe za sva vremena Prvi konzistorij pape Franje i neka hrvatska očekivanja Briga pape Franje i kardinala Kaspera za rastavljene i ponovno vjenčane Idolsko lice globalizacije u zrcalu nečovječne kulture otpada Apostolska putovanja pape Franje Franjini poticaji za promjenu usahlog mentaliteta Europska unija u očima neeuropskoga pape Franje Svjetski dan siromaha: ljubav prema siromasima, a ne ideologija siromaštva

Reforma Rimske kurije – sinonim reforme Petrove službe 87 93 99 105 111 117

Radost ljubavi u bolnim bračnim situacijama Rimska kurija u očima pape Franje Reforma Kurije i papinstva u ogledalu osobne preobrazbe Franjina terapija kurijalnih bolesti Franjo ne odustaje od obnove Kurije Reforma Kurije četkicom za zube 197

SADRŽAJ

Ecclesia semper reformanda 125 131 137 143 149 155 161 167

Pedeseta obljetnica odvažnog poziva Crkve na dijalog Evanđelje života – kršćanska poruka o životu Ideja društvenoga napretka Hereze pelagijanizma i gnosticizma u novom ruhu Izazovi suvremenoga gnosticizma Izazovi suvremenoga pelagijanizma Protiv pelagijanizma: opravdanje vjerom, a ne djelima Posljedice hijerarhijskoga zataškavanja svećeničkih seksualnih zlodjela 173 Tragedija biskupske pedofilije kao prilika za obračun s papom Franjom 179 Fenomen seksualnih nastranosti i sklonosti kao batina protiv pape Franje 185 Kriza u Crkvi zbog klerikalizma ili homoseksualizma?

191 Kronološki popis objavljenih tekstova 197 Sadržaj

198

1. revizija • 20. 4. 2020.