Franjevačko 13. stoljeće

Uvod

1

Uvod

SADRŽAJ

Predgovor .................................................................................................................................. 9 Uvod ......................................................................................................................................... 11 Povijest 1. Politički i duhovni horizonti 12. i 13. stoljeća ....................................................... 19 1.1. Ekonomski oporavak i nastajanje gradova ....................................................... 20 1.2. Politička slika zapadne Europe u 12. i 13. stoljeću ........................................ 27 1.3. Duhovni horizonti 12. i 13. stoljeća ...................................................................40 1.3.1. Katari ili albigenzi ...................................................................................... 49 1.3.2. Valdenzi ....................................................................................................... 52 1.3.3. Joakim iz Fiore ............................................................................................ 53 2. Povijest Franjevačkog reda od Franje Asiškog do kraja 13. stoljeća ............... 55 2.1. Franjo Asiški: Početci Reda manje braće .......................................................... 56 2.2. Od osnutka Reda do smrti sv. Franje (1226.) ................................................... 67 2.3. Pravilo i Oporuka sv. Franje ...............................................................................90 2.4. Generalat Ivana Parentija (1227. – 1232.) ....................................................... 98 2.5. Vrijeme generalata brata Ilije (1232. – 1239.) i njegovo svrgavanje ..........105 2.6. Provincije nastale u 13. stoljeću i posljedice razvoja ................................... 111 2.7. Generali Haymon od Favershama (1240. – 1244.), Kresencije iz Jesija (1244. – 1247.) i Ivan iz Parme (1247. – 1257.) .............................................. 117 2.8. Generalat sv. Bonaventure (1257. – 1274.) .....................................................129 2.9. Povijest Franjevačkog reda od sv. Bonaventure do kraja 13. stoljeća ........ 142 2.10. Pokret spiritualaca ..............................................................................................150 2.10.1. Dvije vrste franjevačke opservancije .................................................. 151 2.10.2. Spiritualci i zelanti ................................................................................. 152 2.10.3. Doktrinarni nauk spiritualaca ............................................................155 2.10.4. Pustinjački život, studij i apostolat spiritualaca .............................. 167 2.10.5. Separatizam ............................................................................................. 171 Teologija i duhovnost 1. Filozofija i teologija sveučilišta 13. stoljeća ......................................................... 183 1.1. Početci nove crkvene znanosti u 12. stoljeću ..................................................184 1.2. Nastanak sveučilišta i nova znanost u 13. stoljeću ......................................190 1.2.1. Sveučilište 13. stoljeća ............................................................................. 191 1.2.2. Filozofija i teologija 13. stoljeća ............................................................193 1.2.3. Toma i Bonaventura – temeljne strukture dominikanske i franjevačke skolastike ...........................................................................202 2. Duhovno i teološko dočitavanje spisa sv. Franje Asiškoga .............................. 211 2.1. Bog i čovjek ................................................................................................................. 212 2.2. Euharistija ...........................................................................................................226 2.3. Crkva .....................................................................................................................232 2.4. Presveta Djevica Marija u Franjinim spisima ..............................................238 2.5. Milosrđe – temelj Franjine duhovnosti ..........................................................246

7

Franjevačko 13. stoljeće

3. Sveti Antun Padovanski, »Doctor Evangelicus« – prvi učitelj Franjevačkog reda .........................................................................................................256 3.1. Spisi Antuna Padovanskog ...................................................................................266 4. Aleksandar Haleški – početak franjevačke teologije ........................................271 4.1. Život .......................................................................................................................272 4.2. Idejno-duhovna strujanja prve polovine 13. stoljeća u životu i djelu Aleksandra Haleškog .......................................................................................... 274 4.2.1. Aristotelizam i augustinovska baština u djelima Aleksandra Haleškog ..................................................................................................... 274 4.2.2. Sveučilište i prosjački redovi .................................................................281 4.3. Teološka misao Aleksandra Haleškog .............................................................288 5. Bonaventura Banjoređijski, »Doctor Seraphicus« – vrhunac franjevačke teologije i duhovnosti 13. stoljeća ...................................................297 5.1. Život i djelo ...........................................................................................................298 5.2. Izvori Bonaventurine misli ................................................................................302 5.3. Uvod u teološku misao sv. Bonaventure .........................................................307 5.3.1. Filozofija i teologija – razum i vjera .....................................................307 5.3.2. Trojstvo ...................................................................................................... 312 5.3.3. Stvaranje .................................................................................................... 317 5.3.4. Egzemplarizam .........................................................................................323 5.3.5. Povratak ......................................................................................................326 5.3.6. Krist i teorija prosvjetljenja .................................................................... 331 5.3.7. Soteriologija ...............................................................................................332 5.3.8. Milosrđe kao dar mudrosti u nauku Bonaventure Banjoređijskog .....334 5.3.9. Teologija milosti i spasenja ....................................................................352 5.3.10. Crkva i sakramenti ...................................................................................355 5.3.11. Eshatologija i teologija povijesti ............................................................360 5.4. Uvod u duhovnost sv. Bonaventure ..................................................................365 6. Petar Ivan Olivi – antropologija, egzegeza i teologija papinstva ..................372 6.1. Život i djelo ...........................................................................................................373 6.2. Izbor iz antropološke misli ................................................................................ 376 6.3. Studij Svetoga pisma ..........................................................................................380 6.4. Pitanje papine nepogrešivosti ...........................................................................387 7. Engleska franjevačka škola 13. stoljeća ..................................................................399 7.1. Robert Grosseteste i engleski franjevci ............................................................400 7.2. Roger Bacon – eksperimentalna metoda u vremenu klasične skolastike .....408 7.3. John Peckham – franjevac, nadbiskup, mislilac ...........................................421 8. Franjevačka mistika 13. stoljeća ..............................................................................433 8.1. Mistika sv. Bonaventure .....................................................................................439 8.2. Sustavna mistika Rajmunda Lulskog .............................................................444 Zaključak ..............................................................................................................................446 Izvori ......................................................................................................................................449 Literatura ..............................................................................................................................453 Životopis autora ...................................................................................................................465

8

Uvod

Predgovor

Kada je potaknut i ohrabren evanđeoskim ulomkom koji je čuo u crkvici svete Marije Anđeoske pošao živjeti evanđelje – bez vreće, torbe, dviju haljina, obuće, štapa… – Giovanni Bernardone, sveti Franjo Asiški, mislio je da će to biti dovoljno. Mislio je kako je dovoljno da mu i duša i tijelo budu slobodni od svake navezanosti na prolazno, slobodni za svako Božje dijete – za braću i sestre, sva bića pod nebom, slobodni za Boga… Mislio je tako i za sebe i za sve one koji će poći po njegovu primjeru. No ispostavilo se već za njegovih dana da se putevi siromaštva, a još više putevi ljubavi svakom biću nude na osobit način. Sve do svoje smrti nije se umorio vjerovati da je evanđelje dovoljno.

Njegovu su vjeru s njime dijelila njegova braća Anđeo, Maseo, Leon, Rufin…

Na izvrstan način dijelila ju je s njime – moguće malo skrovitije, ali to hrabrije – i Klara Asiška. I toliki i tolike kroz svu povijest franjevaštva.

Nakon zanosno proživljenog života, života podudarnog s evanđeljem, nakon svakovrsnih patnji, veselja – i onog savršenog, i onog blaženog, i suza – i od ganuća i od zapanjenosti, u posljednjim stihovima Pjesme brata Sunca siromašni i bezazleni, ali – i prije toga: mudri i smioni – Božji čovjek Franjo, pošto su se na njemu ispunila sva Kristova otajstva, gol je legao na golu zemlju u neposrednoj blizini crkvice svete Marije Anđeoske podno Asiza… Potom će se odviti višestoljetna povijest njegovih sljedbenika, povijest predanja i služenja, traženja i dijeljenja, vjernosti potresne i zanosne…

I ljudi će pritom ispisati tisuće knjiga o životu koji se razrastao iz malenosti tog čovjeka koji nije htio upoznati uzmaka. Tisuće knjiga mudrih i umnih ljudi, tisuće produhovljenih; prelijepe pjesme pjesnika svih krajeva svijeta, slike nerijetko vjernije od najbolje snimke, glazba koja povezuje duše i vjekove. I sve to nije bilo – i neće biti – dovoljno da se dorekne njegova namjera, ganuće kojim je bio ranjen i u tijelu i u duši. Sve to nije bilo – i neće 9

Franjevačko 13. stoljeće

biti – dovoljno da se posvjedoči što se događa kad čovjek uistinu odluči živjeti evanđelje. Živjeti ga do kraja.

I ova je knjiga svojevrsna potreba ljubavi – potreba i uma i duha – da se primakne Franjinu ognjištu netom što je Bog na njemu užgao evanđeoski oganj i on odlučio izgorjeti za Boga i čovjeka, za vječnost i vrijeme jednako. A i potom, kada se u Franjinu životu zanosno i bolno izvila Riječ koja je zasjala u Galileji, Oganj koji je s ljubavlju pošao zemljom činiti dobro.

Franjin se izbor sveo na: izgorjeti ili izmaknuti se. Izmaknuti se nije htio, ali, premda je kroz mnoge godine posve predano sagorijevao, nije dogorio.

Njegov oganj živi u povijesti, u povijesti Crkve i svijeta, u teologiji, filozofiji, duhovnosti, u duhovnosti ponesenosti i – još prije – u duhovnosti poslužiteljskoj, u umjetnosti… Jednostavno: u ljubavi kojoj nije prihvatljivo stajati na odmaku. On živi u mnogim imenima koja nadživljuju vjekove i u mnogim bezimenima koji oživljuju srca tako sklona umoru.

Kad jednom – u onaj dan – vječnost bude sabirala plodove, zateći će se u čudu koliko se plodova, i to onih koje vrijeme ne okrada, nadodalo granama krhkog stabalca njegova života.

I nebo će se i opet smjerno prignuti k zemlji, kao što je to činilo kroza svu povijest, i poljubiti svaku, baš svaku stranicu evanđelja, štoviše: baš svako njegovo slovo. Jer ta je knjiga u dušama jednostavnih – kao i duši na posve osobit način jednostavnog Franje – porodila čudo koje povezuje vjekove i svaki trenutak s vječnošću. Porodila čudo koje povezuje duše i uči ih kako da budu jeka koja će sve dublje pronicati izvornost glasa koji je onomad progovorio na gorama Ljubavi.

Stjepan Lice

10

Uvod

Uvod

Renesansa 12. i 13. stoljeća po svojim je dometima u mnogočemu nadišla onu koja će nastupiti stoljeće i pol poslije. Preporod europskog Zapada bio je umnogome obilježen karizmom novih crkvenih redova koji su nastali u tim stoljećima kao odraz novih duhovnih gibanja koja su vodila svekolikom preporodu zapadnoga srednjovjekovnog društva. Bilo je to vrijeme nastanka nekih temeljnih struktura koje će do danas obilježiti zapadnoeuropski civilizacijski krug, kao što su parlamenti i sveučilišta, ali i neizostavna obnova gradskog života. No glavna motivacija za nastanak ovoga djela nalazi se u činjenici da je upravo 13. stoljeće bilo stoljeće nastanka Franjevačkog reda, njegova procvata, ali i prvih kriza koje su duboko obilježile njegove početke i ostavile traga u idućim stoljećima. Osim kriza, u istom stoljeću udareni su temelji franjevačke teologije i duhovnosti, sam Red duboko je prožeo sve sfere društvenog i kulturnog života toga vremena i vodio ih prema njihovu vrhuncu.

Duboka višestoljetna ukorijenjenost franjevaca u hrvatski nacionalni korpus svakako je dodatni poticaj da sljedbenici franjevačke karizme temeljitije upoznaju stoljeće u kojem je Red nastao i dobio one duhovne i teološke obrise koji su ga obilježili do danas. Povratak izvorima i osnovnim bazičnim polazištima Franjevačkog reda, a to je 13. stoljeće, predstavlja osvjetljivanje i bolje upoznavanje s cijelim pokretom koji je snažno prožeo Europu toga vremena i koji i danas ostavlja dubokog traga u svijesti, duhovnosti i životu svih onih koji su svoj način života oblikovali i oblikuju prema uzoru Franje Asiškog i franjevaštva općenito. Ovdje svakako treba paziti na distinkciju da je Franjo Asiški, kao »forma minorum«, oduvijek bio ona polazišna točka kojoj se uvijek vraćao svaki franjevac koji je dublje i konkretnije želio ostvarivati svoj franjevački poziv. Franjevaštvo je plod stoljetne tradicije Franjevačkog reda u čijim 11

Franjevačko 13. stoljeće

se temeljima nalazi osoba Franje Asiškog, ali i mnogi drugi velikani duha koji su svoj pečat ostavili kroz višestoljetnu opstojnost Reda, odnosno svih njegovih ogranaka. U ovakvom promišljanju i pristupu franjevačkoj povijesti sa svim njezinim neizostavnim komponentama polazište je, uz Franju Asiškog, predstavljalo upravo 13. stoljeće. Bilo je to vrijeme velikih prijeloma koji su vodili prema procvatu visoke kulture srednjega vijeka. U isti mah bilo je to vrijeme nastanka Franjevačkog reda, formiranja franjevačke filozofsko-teološke škole i s time povezane duhovnosti. Također vrijeme je to neizostavnih velikana franjevaštva na čelu sa sv. Bonaventurom. Odnosno, to je stoljeće u kojem se formiralo sve ono što danas možemo nazvati franjevaštvom.

Cilj ove knjige nije ulaziti u analize, nego dati sustavan prikaz svih bitnih segmenata franjevačke povijesti 13. stoljeća, kao neizostavnih elemenata koji su oblikovali cijeli pokret kroz buduća stoljeća pa sve do naših dana. Ujedno je ovo i pokušaj kontekstualizacije položaja i značenja Franjevačkog reda u povijesti zapadnoeuropskoga civilizacijskog kruga, odnosno latinskog kršćanstva 13. stoljeća, kao i njegove snažne karizme kojom je obilježio povijest Katoličke Crkve u vremenu njezina najvišeg uspona. Vrijeme je to i nastanka franjevačke filozofsko-teološke škole koja je oblikovala franjevačku duhovnost, odnosno ovih dvaju usko povezanih činitelja franjevaštva općenito.

Samim time što na hrvatskom jeziku nastaje jedno ovakvo djelo, koje nije usko vezano uz nacionalnu povijest i značenje franjevaca za hrvatsku nacionalnu povijest, jest odgovor na potrebe vremena u kojem se franjevačka karizma snažno očituje kao jedan od mogućih puteva obnove suvremenog čovjeka, pojedinca i današnjeg društva na evanđeoskim temeljima koje je zacrtao Franjo Asiški, a kroz sljedeća stoljeća prenosila njegova braća. Upravo se zato pokazala potreba upoznavanja polazišta franjevačke duhovnosti i teologije, s osvrtom na vrijeme u kojem je nastajala, ali sa svom onom suvremenošću koju ona može i danas ponuditi čovjeku 21. stoljeća. Razgranatost franjevačkog pokreta u svijetu, a osobito u hrvatskom narodu, ukazuje na aktualnost poruke Franje Asiškog i njegove braće u današnjem svijetu. S druge strane, neprekinuta, osam stoljeća duga prisutnost franjevaca među Hrvatima, koji su ostavili dubok i neizbrisiv trag u hrvatskoj nacionalnoj povijesti, dokaz je kako su Hrvati upravo preko Crkve i crkvenih redova napose, među kojima posebno mjesto zauzimaju franjevci, bili sastavni dio širokoga zapadnoeuropskoga kulturnog kruga i dio latinskoga, katoličkog kršćanstva. Ova poveznica ukazuje na to kako su crkveni redovi kroz stoljeća bili neizostavna spona Hrvata s europskim Zapadom i katoličanstvom kao jednim od njegovih bitnih činitelja. Stoga govoriti o franjevačkoj baštini, odnosno o povijesti, teologiji i s njom povezanoj duhovnosti na općoj razini znači upoznati korijene franjevaštva koje je ostavilo neizbrisiv pečat i dubok trag u hrvatskom narodu 12

Uvod

i učinilo ga kroz sve povijesne mijene i prevrate dijelom upravo te baštine zapadnoeuropske civilizacije.

Ovom temom počeo sam se baviti pišući radove iz franjevačke povijesti za časopis Brat Franjo i znanstvene rasprave za znanstvene skupove posvećene franjevačkim velikanima. Upravo me ovo nagnalo da zađem duboko u početke franjevačke povijesti, odnosno u vrijeme kada se ona počela stvarati, u 13. stoljeće. Proučavajući to vrijeme i pišući znanstvene rasprave vezane uz povijest, teologiju i duhovnost franjevačkog 13. stoljeća, prikupio sam veliki broj uglavnom strane literature, i upoznao se s brojnim franjevačkim izvorima i njihovim kasnijim izdanjima, koji mi predstavljaju temeljna polazišta za nastanak ove knjige. Vođen vlastitim znanstveno-istraživačkim poticajima i potrebom da bolje upoznam izvore franjevačke duhovnosti, posegnuo sam za tim da napišem jedno ovakvo djelo za koje vjerujem da će mnogim članovima razgranatoga franjevačkog pokreta na području hrvatskoga govornog jezika umnogome pomoći da upoznaju početke i temelje samoga pokreta. Dodatnu motivaciju za nastanak ove knjige predstavljala je i činjenica da na hrvatskom jeziku postoji svega nekoliko monografskih radova koji su posvećeni povijesti Franjevačkog reda i franjevaštva uopće, a vrlo malo radova koji se bave franjevačkom filozofsko-teološkom baštinom, koja je u hrvatskom narodu jako bogata, i franjevačkom duhovnošću. Na poseban način potaknula me na to činjenica da ni jedan opširniji rad nije napisao neki hrvatski autor.

Od važnijih znanstvenih monografskih djela koja se bave franjevačkom poviješću općenito, na hrvatski jezik prevedeno je svega nekoliko knjiga. Kao prvu među njima ističem knjigu talijanskog franjevca Agostina Gemellija Franjevački duh, koju je preveo poznati hrvatski vjerski i kulturni radnik u razdoblju između dvaju svjetskih ratova Fran Binički, i koja je tiskana u Sarajevu 1930. godine. Sve do druge polovine 20. stoljeća ta knjiga bila je jedini historiografski monografski izvor na hrvatskom jeziku u kojem je sažeto prikazana povijest franjevačkog pokreta. Ovdje želim odmah naglasiti kako su u to vrijeme već bili dostupni mnogi izvori za povijest franjevaštva koji su od druge polovine 19. do sredine 20. stoljeća obrađivani u kolegiju sv. Bonaventure i tiskani u mjestu Ad Claras Aquas (Quaracchi) u Italiji. Uglavnom su to bili izvori za franjevačku povijest i teologiju na latinskom ili talijanskom jeziku. Osobito je u drugoj polovini 19. stoljeća poraslo zanimanje za Franju Asiškog i franjevačku povijest tako da se u mnogim knjižnicama franjevačkih samostana diljem Hrvatske te Bosne i Hercegovine mogu naći vrijedni historiografski i teološki radovi na stranim jezicima koji se bave spomenutom tematikom. Treba napomenuti kako su u razdoblju između dvaju svjetskih ratova franjevci hrvatskog jezika izdavali časopise u kojima se i danas može naći vrijednih znanstvenih radova koji tematiziraju franjevačku povijest ili 13

Franjevačko 13. stoljeće

donose neke elemente iz franjevačke teološke baštine. Od historiografskih radova prevedenih na hrvatski jezik spominjem knjigu franjevačkog teologa i povjesničara Kajetana Essera Pregled povijesti Franjevačkog reda, koju su preveli novaci Franjevačke provincije Bosne Srebrene, a tiskana je u Sarajevu 1972. godine. Drugi historiografski rad ovakve vrste također je djelo Kajetana Essera Početak i svrha Franjevačkog reda izdan u Splitu 1983. godine.

Za jedno sveobuhvatno djelo iz opće povijesti franjevaštva trebalo se čekati sve do početka 21. stoljeća kada je na hrvatski jezik prevedeno monografsko djelo, koje u potpunosti donosi sustavan pregled povijesti cjelokupnoga franjevačkog pokreta, a to je knjiga španjolskog kapucina Làzara Iriartea Povijest franjevaštva, tiskana u Zagrebu 2013. godine.

Kod navođenja važnijih znanstvenih djela koja imaju i svoju historiografsku vrijednost ponovno treba navesti dvije knjiga tiskane u novije doba, to je djelo poznatog francuskog medijevalista Jacquesa Le Goffa Sveti Franjo Asiški iz 2011. godine. Na ovome mjestu držim primjerenim citirati dio iz uvoda njegove knjige koji pokazuje fasciniranost osobom Franje Asiškog u znanstvenoj studiji jednog od zasigurno najvećih medijevalista uopće: Uvijek sam bio opčaran osobom svetoga Franje Asiškoga, srednjovjekovnom povijesnom osobom koja je ostavila snažan dojam u svome vremenu i ostavlja ga sve do danas.

Ponajprije sam opčaran njime kao povijesnom osobom. Naime, posred odlučne prekretnice s XII. na XIII. stoljeće, kada se rađa moderni i dinamični srednji vijek, Franjo Asiški pokreće vjeru, uljudbu i društvo. Franjo je odigrao odlučnu ulogu u zamahu novih prosjačkih redova, koji su širili novo poslanje za novo kršćansko društvo. Obogatio je kršćansku duhovnost ekološkom dimenzijom pojavivši se kao izumitelj srednjovjekovnog osjećaja za prirodu, što se odrazilo na vjerski, književni i umjetnički izričaj. On je uzor nove vrste svetosti: usredotočio se na Krista dotle da se poistovjetio s njime postavši prvim čovjekom koji je primio njegove rane. No taj me čovjek opčarao i time što je spojio jednostavnost i ugled, poniznost i uspon, običnu naravnost i izvanredno zračenje. Vjerodostojno susretljiv, pa mu se može pristupiti i na intiman način i s razdaljine.

Franjo je bio čovjek koji mi je vrlo rano, više nego itko drugi, nadahnuo želju da od toga izradim cjelovit povijesni predmet, uzoran za prošlost i sadašnjost.

Ipak, nisam se bio dao na pisanje toga životopisa: naime, zadržavalo me to što sam bio obuzet razmišljanjem i radovima povjesničara općenitijega značenja i to što su postojali izvrsni Franjini životopisi. Budući da danas ne smatram da sam u svoje djelo Saint Louis uložio glavninu svoga životopisnog pothvata, djelo vrlo različito po svome junaku i po mojemu golemom pokušaju, odlučio sam objaviti skup tekstova koje sam posvetio svetomu Franji. Na istom tragu ostaje također jedno svjetski poznato ime srednjovjekovne povijesne znanosti, a to je Raoul Manselli i njegovo opsežno djelo Sveti Franjo Asiški, također iz 2011.

14

Uvod

godine. Raoul Manselli jedan je od najvećih talijanskih i europskih istraživača srednjega vijeka i jedan od najvećih stručnjaka XX. stoljeća za povijest svetoga Franje i prvotnoga franjevaštva. Taj životopis o Franji Asiškom predstavlja završni ishod u istraživanju o svetcu iz Asiza. Kako autor objašnjava, djelo nije monografija za specijaliste, nije životopis ograničen na anegdote i emocionalne doživljaje, nego uspio pokušaj tumačenja Franjina lika i ideala u društvu i Crkvi njegova vremena i to uvijek kroz Franjine spise i spise njegovih biografa.

Uz kompetenciju historičara, Raoul Manselli posjeduje strast za pripovijedanje. Tako je napisao jedan od najljepših životopisa o svetom Franji koji su do sada objavljeni. Djelo je važno za istraživače, ali i pristupačno sve većem broju onih koji se oduševljavaju Poverellom – Asiškim siromaškom. S druge strane, ostala je dosta nezamijećena vrijedna studija Berarda Rossija Sveti Franjo i njegovo vrijeme tiskana 2013. godine. Detaljan životopis Franje Asiškog temelji se na povijesnim dokumentima te svjedočanstvima iz 13. i prve polovine 14. stoljeća, kao i na pismima, pohvalama i molitvama samog svetca. Osim same biografije, prikazuje se i nastanak Franjevačkog reda, razvoj štovanja i slavljenja svetca te njegova poruka.

Krajem 20. stoljeća i početkom 21. stoljeća izišao je veći broj monografskih djela vezanih uz franjevačku duhovnost, Franju Asiškog i njegovu duhovnu i teološku baštinu koja su tiskana uglavnom u nakladi biblioteke Brat Franjo, koju vode franjevci Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, te niz vrijednih knjiga koje je tiskao Veritas, izdavačka kuća u vlasništvu Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca.

Od iznimne važnosti za povijest franjevačke duhovnosti i teologije jest djelo Tria opuscula u kojem su objavljena tri najpoznatija spisa sv. Bonaventure, tradicionalno poznata pod spomenutim latinskim nazivom. Ova tri spisa sadržavaju srž teološke misli i duhovnog iskustva toga velikoga srednjovjekovnoga franjevačkog teologa, koji je ne samo utisnuo svoj pečat Franjevačkom redu nego je kroz kasnija stoljeća utjecao na oblikovanje kršćanske kulture i teološke misli sve do danas. Djelo je izdala Kršćanska sadašnjost 2009. godine u povodu 800. obljetnice Franjevačkog reda. Ovomu djelu prethodio je zbornik radova iz 1977. godine u kojem su objavljeni radovi hrvatskih teologa sa znanstvenog skupa održanog u čast sv. Bonaventure 1974. godine.

Naposljetku treba spomenuti možda i najvažnije djelo za poznavanje osobe Franje Asiškog i povijesti ranog franjevaštva, a to je prijevod na hrvatski Franjevačkih izvora 2012. godine. Ovo je za franjevačku obitelj hrvatskoga govornog područja velik događaj, jer se prvi put u jednom djelu tiskaju svi važniji franjevački spisi. Kako u uvodu piše glavni urednik fra Pero Vrebac: Franjevačke izvore sačinjavaju najbitniji spisi iz XIII. i XIV. st. koje su nam ostavili Franjo i Klara iz Asiza, zatim njihove prve biografije te papinske bule, 15

Franjevačko 13. stoljeće

povijesna svjedočanstva i kronike. Skupljeni po prvi put u jednome svesku na hrvatskome jeziku, ovi dokumenti predstavljaju nepresušno vrelo za proučavanje i dublje otkrivanje franjevačke duhovnosti i karizme. Po svojoj važnosti Franjevački izvori svojevrsna su franjevačka biblija. Ovo su temeljni dokumenti osamstoljetne franjevačke tradicije. U Franjevačkim izvorima na jednome mjestu skupljeni su: Spisi i životopisi sv. Franje, Svjedočanstva i papinski dokumenti o sv. Franji, Spisi i životopisi sv. Klare, Dokumenti o sv. Klari, Zakonodavni tekstovi Reda braće i sestara od pokore s dodatcima: Kasnija pravila Trećega svjetovnog reda sv. Franje i Pravila Trećega samostanskog reda sv. Franje.

Nakon ovog uvida u tiskanu građu za povijest franjevaštva i upoznavanje osobe Franje Asiškog na hrvatskom jeziku može se vidjeti koliko je snažna franjevačka duhovnost u hrvatskom narodu. Stoga se iskreno nadam kako će i ovo djelo naći svoje mjesto među svima onima koji nastoje upoznati osobu Franje Asiškog, ali još i više povijest franjevaštva u vremenu za koje možemo reći da je bilo vrijeme njegova rađanja. Franjevačko 13. stoljeće još nam ostaje nepoznanica u svoj svojoj širini i značenju za cjelokupni franjevački pokret.

Zato je cilj ove knjige ne da osvijetli osobu Franje Asiškog, o kome je već toliko toga vrijednog prevedeno i napisano, nego da upozna čitatelja s poviješću, teologijom i duhovnošću stoljeća koje je kolijevka cijeloga franjevačkog pokreta.

16

Povijest

Povijest

17

Franjevačko 13. stoljeće

18

Povijest

1. Politički i duhovni horizonti 12. i 13. stoljeća Povijest zapadne latinske Europe u razdoblju 12. i početkom 13. stoljeća obilježava gospodarska i politička obnova – pod strogom kontrolom Crkve i jakog papinstva. Upravo je ovaj činitelj, očuvanje papinske političke i duhovne prevlasti na Zapadu, stečen grgurovskom reformom, bio jamac procvata znanosti i umjetnosti, stvorivši kulturne uzore koji će obilježiti europsku povijest do današnjih dana. Vrijeme je to ponovnog rađanja europske civilizacije. Vrijeme je to početaka književnosti na narodnim jezicima, vrhunca romanike i početaka gotike, obnove proučavanja prava i stvaranja pravnog sustava, prihvaćanjem znanstvenih dostignuća antike i narodā Istoka, ali možda najjači pečat tome vremenu dat će pojava komunalnoga, gradskog života i s njime povezanog nastanka sveučilištā. Upravo će ova posljednja dva činitelja ocrtati duhovno i kulturno obzorje europskog Zapada 12. i 13. stoljeća. Stoga se može govoriti o renesansi Europe 12. i 13. stoljeća.

Svi medijevalisti započinju svoj govor o novome vremenu, odnosno o novome svijetu, novome tipu čovjeka i mišljenja koji nastaju krajem 12. stoljeća i u 13. stoljeću. To je vrijeme pripravljeno dugim razdobljem koje mu je prethodilo i pripravilo put renesansi 12. i 13. stoljeća. Novi mentalitet što ga je uvjetovao novi ekonomski, socijalni, politički i kulturni poredak stvorio je prijelaz od čovjeka ranoga srednjeg vijeka do čovjeka razvijenoga srednjeg vijeka. Pobjeda papinstva u borbi između Imperiuma i Sacerdotiuma, stvaranje zapadnih monarhija s nacionalnim predznakom, udruživanje u općine, bratovštine, udruženja i cehove, materijalno blagostanje, nastanak sveučilištā, silan prodor grčke, arapske i židovske filozofske literature odrazio se u duhu, mentalitetu i misli čovjeka toga novog doba.

Suzbijanje muslimanske sile na Sredozemlju omogućilo je otvaranje zapadnog svijeta, trgovački odnosi s regijama južne i zapadne Europe doveli su do ponovnog procvata gradova, što je opet rezultiralo ekonomskim i društvenim pomacima na europskome latinskom Zapadu. Ovo je zatim potaknulo djelomični prijelaz na novčanu privredu, što je dovelo do promjene u zemljoposjedničkim odnosima. Gradovi se formiraju kao samoupravne jedinice u kojima 19

Franjevačko 13. stoljeće

je zajamčena osobna sloboda, a time se razbijaju i dotadašnje krute staleške barijere ranosrednjovjekovnog društva. Mnogima koji nisu uživali povlastice plemstva i svećenstva otvaraju se nove, dotad neslućene mogućnosti. Hodočašća, križarski ratovi i sve življi trgovinski promet doveli su do mobilnosti i internacionalizacije Zapada.

1.1. Ekonomski oporavak i nastajanje gradova Srednjovjekovno društvo uglavnom je bilo i ostalo ruralno. Život je bio koncentriran oko feudalnog veleposjeda, na relaciji gospodar i sluga. Začetci gradova u 11. stoljeću nisu u bitnome promijenili taj odnos, ali su postali važan činitelj u razvoju trgovine i širenju kulture. Gradovi okruženi zidinama, kao i vlastelinski dvorci, odražavali su nesigurnost vremena i prostora u kojem su bili. Njihove zidine i obrambene kule trebale su sačuvati ovu oazu sigurnosti u nesigurnom vremenu. Unutar gradova razvio se novi društveni sloj koji je začuđujućom brzinom stvorio svoj pravni i politički identitet. Tijekom 12. stoljeća u nekoliko europskih regija započela je jaka urbanizacija i organizirao se gradski život. Talijanski lučki gradovi Venecija, Pisa i Genova bili su predvodnici urbanog razvoja srednjovjekovne Europe. Vrlo brzo nakon njih zaživjeli su gradovi u Lombardiji i rajnskom području, a zatim i gradovi čija je ekonomija bila zasnovana na proizvodnji tekstila kao što su Firenza i Siena u Toskani te Ypres, Bruges i Gent u Flandriji. London i Pariz razvili su se u centre političke i ekonomske moći. Veći gradovi 12. stoljeća imali oko 50 000 i više stanovnika sa stalnom tendencijom rasta. Formirala se i vladajuća gradska elita koja je uglavnom potjecala iz novih privrednih krugova, trgovaca i obrtnika, koja se počela razlikovati po svome ekonomskom i političkom položaju od ostatka građanstva. Najvažnija činjenica u svemu svakako je ta da su se te gradske komune s vremenom oslobodile ovisnosti o feudalnim gospodarima i stekle svoju komunalnu slobodu ovjerenu gradskim statutima: Sloboda je postala legalni status bogatoga građanstva... osobne povlastice nisu imale više nikakvog utjecaja na gradski život, već se pravo zasnivalo na teritorijalnoj osnovi koju je obuhvaćala urbana komuna.1 Razvoj trgovine stvorio je trgovačke putove koji su uskoro premrežili cijeli europski zapad. Venecija i Genova preuzele su od Bizanta trgovinu s Levantom. Na području Sjevernoga mora razvila se trgovina potaknuta izvozom engleske vune. Lombardija i rajnski gradovi stajali su na krajevima prekoalpskog koridora. Godine 1180. grofovi od Champagne stvorili su prvu slobodnu trgovačku zonu koja je postala stjecište međunarodne trgovine.2

1 2

20

Henri PIRENNE, Economic and Social History of Medieval Europe, New York, 1956., 51.

Norman DAVIES, Europe, Oxford, 1996., 336.

Uvod

1