Eshatologija u našem vremenu

Hans Urs von Balthasar

Eshatologija u našem vremenu Posljednje čovjekove stvari i kršćanstvo

Kršćanska sadašnjost

HANS URS VON BALTHASAR

ESHATOLOGIJA U NAŠEM VREMENU Posljednje čovjekove stvari i kršćanstvo

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2018.

3

Naslov izvornika: Hans Urs von Balthasar, Eschatologie in unserer Zeit. Die letzten Dinge des Menschen und das Christentum (22010.) © Johannes Verlag Einsiedeln, Freiburg © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2018.

4

UVOD O eshatologiji Hansa Ursa von Balthasara u krahu eshatologije našega vremena

Poznati švicarski teolog Hans Urs von Balthasar (1905.– 1988.) svoja je prva teološka i filozofska razmišljanja posvetio eshatološkim pitanjima. U svojem doktorskom radu Povijest eshatološkoga problema u modernoj njemačkoj književnosti (1930.) te u velikom opusu u tri sveska Apokalipsa njemačke duše. Ogled o nauku posljednjih stavova (1937.

–1939.) Balthasar propituje moderne njemačke mislioce s obzirom na njihova posljednja stajališta koja određuju njihovu cjelokupnu misao. Balthasar želi pokazati kako krajnja stajališta, tj. eshaton, već kod velikih mislilaca nisu nešto što nema veze sa sadašnjošću, nego ono što duboko prožima tu istu sadašnjost. U tome smislu i kršćanska eshatologija nije za Balthasara puko izvješće o budućim vremenima, nego posljednje što sada i ovdje određuje čovjekovu egzistenciju. To posljednje za kršćane jest Isus Krist, a ne obična

5

izvješća o budućim stvarima nakon smrti. Na taj se način cjelokupna kršćanska eshatologija koncentrira u Isusu Kristu, u njegovu eshatološkom djelovanju u povijesti. Tako je švicarski teolog ponovno stavio eshatologiju u središte teologije nakon što je ona u katoličkoj teologiji dugo bila zapostavljena. Svoje poimanje eshatologije Balthasar je razvijao u mnogim člancima i knjigama, kao što su, primjerice: Obrisi eshatologije (1957.); Eshatologija. Teologija posljednjih stvari (1959.); Tri oblika kršćanske nade (1972.); Eshatologija u nacrtu (1974.); Završna igra (posljednji svezak Teodramatike, 1983.); Čemu se smijemo nadati? (1986.) i drugo. Stoga je sve poznavatelje Balthasarove misli ugodno iznenadila vijest o objavljivanju dosad neobjavljenih Balthasarovih tekstova o eshatologiji. Izdavačka kuća »Johannes«, koju je osnovao sâm Balthasar, objavila je dva dosad neobjavljena teksta o eshatologiji koja je Balthasar napisao 1954.–1955., kako to ističe Jan-Heiner Tück u pogovoru knjige. A sada s velikom radošću možemo pozdraviti i objavljivanje knjige s tim tekstovima na hrvatskom jeziku u izdanju Kršćanske sadašnjosti.

Prvi tekst, Eshatologija u našemu vremenu, podijeljen je na tri dijela. Odmah na početku prvoga dijela Balthasar ističe da ono »posljednje« u kršćanstvu kao završno davanje smisla djeluje nezaustavljivo tijekom cjelokupne vremenite eg-

6

zistencije. To se posljednje kod čovjeka očituje u činjenici smrti. Za Balthasara smrt je »prijekid« koji upućuje na svu ograničenost i provizornost ljudskoga života. Stoga kruta činjenica smrti čovjeka postavlja u pitanje. Prema našem autoru, čovjek je tijekom povijesti svoju upitanost smrću nastojao razriješiti trima rješenjima: magijom, idealizmom i kozmologijom. Sva tri rješenja treba vrjednovati, ali ni jedno rješenje ne daje pravi odgovor. Zapravo, sva tri rješenja devalviraju ovozemaljsku stvarnost. U magiji čovjek postaje ovisan o zagrobnim duhovima te više ne živi ovu stvarnost, njegova egzistencija postaje funkcijom nekropole.

Idealističko, odnosno Platonovo rješenje, oslobađa čovjeka ovisnosti od zagrobnih duhova, žrtvuje vrijeme poradi vječnosti: »Biti-tijelo i biti-vrijeme za dušu su otpad i slučaj.

Ona je slobodnija bez tijela, može bolje biti ona sama.« Treće, kozmičko, Aristotelovo, stoičko rješenje također ne daje odgovor, jer konkretnoga čovjeka ukida u univerzalnom, u kozmosu.

U drugom dijelu švicarski teolog ukratko predstavlja povijest zapadne eshatologije, koju dijeli na tri razdoblja: na skolastičku sintezu antičkoga i kršćanskoga, novovjekovnu renesansu antičke nasuprot kršćanskoj eshatologiji te na moderno vrijeme kao krizu svih eshatologija. U prvom razdoblju kršćanski se sadržaji kozmologiziraju, a u drugom

7

sam čovjek postaje eshaton. Balthasar pohvaljuje moderno, to jest svoje doba, kao ono koje je pokazalo uzaludnost prvoga i drugoga eshatološkog razdoblja. Čovjek je sada ponovno izložen krutoj činjenici smrti, pred kojom svako rješenje postaje puka projekcija i bijeg od stvarnosti (Feuerbach, Nietzsche): »Otkada postoji kultura, čovjek nikada nije bio tako bespomoćan pred pitanjem posljednjih stvari, svojih vlastitih posljednjih stvari, a time i svojega posljednjeg i prvog smisla.« No ta je bespomoćnost dobitak jer ona bolno posvješćuje da su sva dosadašnja rješenja bila samo uzaludni čovjekovi pokušaji razrješenja smrti. Stoga za Balthasara čovjek nikada nije bio tako spreman za prihvaćanje kršćanske poruke u njezinoj potpunoj drugosti od rješenja uma. To je ono što modernoga čovjeka na koncu zbližuje sa Židovom, koji »misao na život poslije smrti nije miješao i poistovjećivao s mišlju na spasenje i otkupljenje«.

Treći dio, »Kršćanska poruka«, središte je cijeloga teksta, a podijeljen je na četiri odlomka. Naslovi svakoga odlomka odaju srž Balthasarova poimanja kršćanske eshatologije. U prvom odlomku, »Jedino Bog jest čovjekovo posljednje«, Balthasar u kratkim crtama metafizički opisuje čovjeka kao biće koje je u svojem nadilaženju svijeta usmjereno prema apsolutnomu, »iz čije je vječnosti proizvedeno i

8

pred čijom vječnošću mora stupiti na sud o svojoj vrijednosti i nevrijednosti«. Čovjek je tako vršak cijeloga kozmosa, vršak koji je s kršćanskoga gledišta na putu prema Božjem utjelovljenju u Isusu Kristu, prema uskrsnuću tijela, koje je uskrsnuće cijeloga čovjeka. Tako se jedino u kršćanskoj vjeri u uskrsnuće cijeloga čovjeka razrješava aporija triju navedenih nekršćanskih rješenja, koja ukidaju čovječnost čovjeka, reducirajući ga na duh ili na materiju.

U središtu drugoga odlomka, »Pristup Božjemu vječnom životu otvorio nam je Krist«, jest osoba Isusa Krista. Prema Balthasaru, u Isusu Kristu (u hipostatskoj uniji) vremenite stvari dobivaju svoje opravdanje, mogućnost postojanja u božanskom, u vječnom životu: »Bog silazi u vrijeme; čovjek uzlazi u vječnost.« Starozavjetna nada u sjedinjenje s Bogom i čovjekom sada je ispunjena. Balthasar ističe: »ondje [u Starom zavjetu] se živi u nadi u ovaj događaj, ovdje [u Novom zavjetu] se živi u nadi polazeći od samoga događaja«.

Bogoljudsko sjedinjenje u Isusu Kristu daje pravo značenje besmrtnosti duše. Filozofsko se poimanje besmrtnosti duše ne smije jednostavno nadopuniti kršćanskim shvaćanjem.

Naprotiv, treba prvo započeti od biblijskoga pojma besmrtnosti, a on za Balthasara označava dioništvo u cjelovitom uskrsnuću Isusa Krista. Dakle, Balthasar zastupa dijalogičko shvaćanje besmrtnosti, koje je poslije na poseban način

9

produbio Joseph Ratzinger, papa Benedikt XVI. Glede Aristotelova shvaćanja života poslije smrti, kršćanska vjera u Isusa Krista ističe da je sam kozmos u Isusu Kristu ušao u područje Božje intimnosti: »Novi eon ne zadržava samo ‘odnos’ prema eonu koji zastarijeva i prolazi, nego je istovjetno ovaj isti kozmos, ako je ovaj po događaju novoga bivstva ušao u Boga.« U tom smislu ni tijelo, koje čovjek ostavlja nakon smrti, nije prepušteno staromu eonu jer je taj stari eon već načelno iskusio premještanje središta iz Adama u Krista. Razlog tomu je pripadnost Crkvi. Kršćanin je član nebesko-zemaljske Crkve, u kojoj je već započeo proces preobražavanja iz staroga u novi eon.

Treći odlomak, »Kristovo se uskrsnuće događa iz šeola«, najzanimljiviji je i možda najproblematičniji dio cijele knjige.

Balthasar predstavlja svoju teologiju Velike subote, koju će poslije opširnije obrazložiti u drugim knjigama. Krist silazi ne samo nad pakao nego ponajprije u pakao, postaje potpuno solidaran s odbačenima, s prokletima. Balthasar ide tako daleko te tvrdi da je Krist svojim silaskom u pakao ukinuo pakao, odnosno paklene kazne: »A bitan je sadržaj nedvojbeno taj da Kristov silazak u 'smrt koju prati šeol' za sve ljude znači prevladavanje svima pravedno dodijeljene poena damni kao neuklonjive sudbinske moći«; »Ako otkupljenje nije prevladavanje pakla kao vječne smrti koja pri-

10

jeti grješniku, onda ono nije ništa i nije ništa postiglo«; »No ondje gdje se nešto istinski životno, koje dolazi s neba, pojavi u šeolu, to više nije šeol. Vjera, nada i ljubav potječu od Boga i ne mogu biti na mjestu prokletstva, osim po silasku Isusa Krista, nositelja i darivatelja ovih nebeskih darova, ali koji svojim silaskom dokida neutješnost šeola«; »Pražnjenje hada, u koji je čovječanstvo upalo, križanje ove vječne zbiljnosti, apsolutno je ono osnovno što kršćanstvo čini religijom otkupljenja.« Pakao se pretvara u čistilište: »Čistilište je šeol pokrenut sve do neba.« Takve se rečenice ne mogu pronaći u poslije objavljenim Balthasarovim tekstovima o Kristovu silasku u pakao. Možda je to jedan od razloga zbog kojih je Balthasar odlučio ipak ne objaviti ovaj tekst.

Dakako, on se ovdje distancira od Origena i njegova nauka o apokatastazi, ističući da njegova teološka razmišljanja o Kristovu silasku u pakao i ukinuću pakla pripadaju području nade, a ne znanja. Pritom se on poziva na Charlesa Pégyija i Tereziju iz Lisieuxa. No ovdje je teško oteti se dojmu da je Balthasar ipak prešao teološki prag nade i ušao u područje znanja, što će poslije biti i jedan od prigovora njegovoj cjelokupnoj teologiji (kritika Karla Rahnera i Johannesa Baptista Metza). Četvrti odlomak, »Naše vrijeme u vječnosti«, sažima još jednom kršćansko poimanje vremena. Vječnost nije odvojena

11

od vremena. Ona se događa u vremenu i preobražava ga: U strogom smislu ne postoji »ulazak« u vječnost. Stoga vječan ne treba postati neki »subjekt bez svijeta, koji je stajao nad našim svijetom, nego ovaj svijet, ovo Očevo stvorenje treba po Sinu biti dovedeno kući, k Ocu«. Čovjek nije biće koje je osuđeno na vrijeme, nego biće koje je Bog još od vječnosti izabrao za bivanje pred njim: »I tako smo mi u Bogu prije nego u samima sebi.«

Drugi tekst, Posljednje čovjekove stvari i kršćanstvo, uglavnom ponavlja već rečeno u Eshatologiji u našem vremenu. Tekst je podijeljen na pet odlomaka. U prvom odlomku, »Moderni čovjek i pitanje o posljednjim stvarima«, Balthasar ponovno pozitivno tumači moderno doba, koje je pokazalo uzaludnost svih dosadašnjih eshatoloških modela. Moderni je čovjek tako u potpunosti okrenut svijetu, zemlji. Tu nakratko možemo napomenuti da se ovdje, kao i u prethodnomu tekstu, očituje vrlo pozitivan opis modernoga doba, koji je Balthasar opširno predstavio u knjizi Pitanje o Bogu današnjega čovjeka (1956.). Poslije se Balthasar sam distancirao od te knjige i od previše pozitivne interpretacije novovjekovlja. U takvom dobu, koje se potpuno okrenulo svijetu i koje je radikalno postavilo u pitanje svaku kozmologiju, sve su religije, prema Balthasaru, iščeznule ili su

12

postale nedjelotvorne. Jedino je kršćanstvo ostalo, i može još uvijek djelovati metafizički, odnosno tumačiti čovjekovu egzistenciju iz vječnosti, jer je ono slobodno od kozmologije: »Kršćanstvo danas pristupa čovjeku bez štaka kozmologije. Bogu hvala što se riješilo ovih štaka. Bogu hvala što ga se ubuduće ne će moći zamjenjivati s imanentnim sustavom svijeta. Ljudi koji traže nešto takvo, postat će mu nevjerni i pokucat će na vrata astrologâ, antropozofâ i ostalih kozmičara.« Kršćanska eshatologija, stoga, nije kozmologija, nego sam Bog: »Bog je posljednja čovjekova stvar, Bog posve sam.« Drugi dio, »Smrt«, pokazuje da su sve druge religije zagrobne religije, jedino je kršćanstvo religija u kojoj je egzistencija vječna. U trećem dijelu, »Sud«, Balthasar pojašnjava da kršćanska eshatologija nužno uključuje sud. Riječ je o sudu koji je istodobno stravičan i pun nade, jer je sudac Isus Krist.

Pred Isusom Kristom očituje se istinsko mjerilo vječnoga života, a to je ljubav prema bližnjemu. Upravo je ta ljubav ono zastrašujuće, jer se čovjek više ne može opravdavati pred Bogom ničim drugim osim tom ljubavlju. No taj je sud i pun nade, jer nas sudi onaj koji je sam zauzeo mjesto osuđenika, koji je sam podnio svu krivnju ovoga svijeta: Isus Krist. Četvrti dio, »Očišćenje«, ukratko prikazuje katolički nauk o čistilištu. Ono je za Balthasara »kirurgija duša«, oslobađanje

13

od nepotrebnoga za potpuno služenje Gospodinu, ili »opismenjavanje nepismenoga« u ljubavi za ljubav. Na koncu, u petom dijelu, »…vječni je počinak u Bogu Gospodinu«, govori se o nebu. Nebo je već ovdje i sada, nebo započinje već ovdje i sada jer »je nebo tamo gdje je Bog«. To znači da je ovaj svijet nebo – posljednje stvari, ako je otvoreno za Boga i prima Boga: »Ako posljednje stvari više ne možemo shvaćati kao stvari u našem svijetu, one zbog toga nisu bez svijeta: one su sam taj svijet, ali ne više na površini, na kojoj ih može poimati svaka znanost – prirode i duha – i svako iskustvo, nego u dubini, u kojoj trajno izviru iz Boga i ponovno uviru u Boga.« Ono što prvo upada u oči nakon čitanja ovoga teksta jest činjenica da Balthasar među posljednjim stvarima ne spominje pakao: postoji još samo Kristov sud kao čistilište i raj. To je vjerojatno opet razlog zbog kojega se Balthasar nije usudio objaviti ovaj tekst, koji je sasvim očito napisan u duhu Origenova nauka o apokatastazi.

Ovo Balthasarovo djelo, kao i sva njegova ostala djela, zadivljuje izvrsnom sintezom teološke dubine i ljepote izričaja, koju nam je u izvrsnom hrvatskom prijevodu podario dr. sc. fra Ivan Ivanda. Nije teško primijetiti da svi tekstovi odišu kršćanskim spasenjskim optimizmom, odnosno kršćanskom nadom za sve ljude (ukinuće pakla i praznina pakla). Za Balthasara taj kršćanski optimizam nije olako i jef-

14

tino zatvaranje očiju pred zlom, nego se on temelji, ako se tako smije reći, na pesimizmu križa, na skupocjenoj ljubavi Kristovoj, koja obuhvaća sve, i nebo, i zemlju, i pakao. Upravo ta kristološka koncentracija cjelokupnoj Balthasarovoj eshatologiji daje trajno značenje.

Ipak, za kraj, ovdje moram spomenuti da postoji velika bojazan hoće li ova knjiga uopće moći biti aktualna (ne samo u teologiji nego u široj kršćanskoj javnosti) kada smo svjedoci potpunoga kraha kršćanske eshatologije. O eshatologiji, o posljednjim stvarima, može se još jedino čuti na teološkim fakultetima, ali one, poslužimo li se Kantovim izrazom, danas u Crkvi nemaju nikakvo »praktično značenje«.

Budući da živimo u vremenu bezbožnosti, koja je zahvatila i samu Crkvu, danas Bog, Isus Krist, »praktično« ne igra gotovo nikakvu ulogu u životima kršćana. To je vidljivo upravo u eshatologiji. Ako smo iskreni, priznat ćemo da ne samo pakao, čistilište nego i samo nebo, kao zajedništvo s Trojedinim Bogom, ne igra nikakvu ulogu u našem duhovnom životu. Tko se još od vjernika boji pakla i čistilišta? Tko se još od vjernika raduje nebu? Tko još živi za nebo i cijeli svoj život određuje nebom? Taj krah eshatologije opisao je njemački filozof Peter Sloterdijk: »U današnjoj sekularnoj kulturi uopće se više ne pozivamo na bilo kakvu nadu da ćemo prevladati smrt i da ćemo se vratiti Bogu ... U stvar-

15

nosti je većina Europljana post-kršćanska, nema pojma o transcendenciji, živi udaljeno od pozitivnoga nauka o besmrtnosti i prevladavanju smrti.« Sličnoga je mišljenja i Yuval Harari (Homo deus) koji također tvrdi da se današnje cjelokupno čovječanstvo u cijelosti okrenulo pitanju zdravlja, ekologije i besmrtnosti, dakako, na ovom svijetu. Na žalost, takav mentalitet zavladao je i današnjom Crkvom, teologijom, duhovnošću i pastoralom. Dogodio se taj pomak od Boga, božanskoga, eshatološkoga, nevidljivoga prema zemaljskom, vidljivom, pred-posljednjem, dakle, sve ono što je već najavljivao i nadao se Friedrich Nietzsche, a to je odmak od »iza-svjetskoga« prema »vjernosti zemlji«.

No time se u cijelosti poništava kršćanstvo. Bog, Isus Krist, postaje potpuni stranac u svojemu vlastitu Hramu, u svojemu vlastitu Tijelu, a to je Crkva.

U tom je smislu knjiga Hansa Ursa von Balthasara, a time i njezino objavljivanje na hrvatskom jeziku, velik (nadamo se ne i uzaludan!) pokušaj da se kršćanima posvijesti ne samo važnost eshatologije nego da se Boga, Boga Pravednosti i Suda (pakao), Boga Pravednosti i Milosrđa (čistilište) i Boga Zajedništva (nebo), ponovno stavi u središte vjerničkoga života.

Ivica Raguž

16

ESHATOLOGIJA U NAÅ EM VREMENU

17

18

I. POSLJEDNJE STVARI KAO PITANJE I TRI PRETKRŠĆANSKA POKUŠAJA RJEŠENJA Da »četiri posljednje stvari« – kako kršćani običavaju nazivati smrt, sud, nebo i pakao, kako ih god poimali – ne mogu biti neka vrsta epizode pridodane ljudskoj egzistenciji (kao što Grimmelshausenov Simplicissimus, u šestoj pridodanoj knjizi, završava život kao blaženi pustinjak na jednom lijepom otoku), sasvim je jasno.

Ono »posljednje« – koliko god ga različito zamišljali, kao smrt i ništa-više, ili kao kršćansku ili neku drugu religijsku onostranost – neizostavno se očituje kroz čitavu vremenitu egzistenciju kao završno davanje smisla: ovdje izlazi na vidjelo ono što je život bio i jest. Zbog toga i hitnost s kojom svaka religija opominje da treba živjeti imajući u vidu ove konačne stvari: njezina je istina mjera; gledajući u tu mjeru, život se živi ispravno. Tako nas neobičan nauk mnogih mistika (primjerice, na liniji »Theologia Deutsch« oko 1450. godine, preko Böhmea, Czepka, Silesiusa do Fichtea) uči da nebo i pakao nisu negdje izvan nas, nego da ih nosimo u samima sebi, u najmanju ruku smrt 19

Hans Urs von Balthasar

Švicarski katolički teolog (Luzern, 1905. – Basel, 1988.)

od najvećih i najpoznatijih katoli­čkih Jedan teologa 20. stoljeća. Studirao je književ-

nost i filozofiju u Münchenu, Beču, Berlinu i Zürichu, teologiju u Lyonu. Družbi Isusovoj pristupa 1929., a za svećenika je zaređen 1936. godine. Družbu Isusovu napušta 1950. osjetivši poziv da osnuje svjetovni Institut sv. Ivana.

Godine 1969. pokreće međunarodni teološki časopis Communio.

Njegov pisani teološki opus opsežan je i svestran, a nastao je trostrukim poticajem: modernom zapadnom kulturom, filozofijom, umjetnošću, crkvenim ocima, svecima i mističnim iskustvom Adrienne von Speyr. Vodio je dugogodišnje teološke rasprave sa švicarskim kalvinističkim teologom K. ­Barthom.

Bog se po Balthasaru objavljuje kao S­ lava koja obuzima svojom ljubavlju (teološka estetika), Bog u Isusu Kristu ulazi u dramu čovjekove slobode (teodramatika); Bog u Slavi i Teodrami razotkriva istinu o sebi, čovjeku i svijetu (teo­logika).

Glavna djela: Herrlichkeit (1961.–1969.), Theo­ dramatik (1971.–1983.), Theologik (1985.–1987), Epilog (1987.).

U izdanju Kršćanske sadašnjosti objavljena su do sada sljedeća njegova djela: • Krunica (1990.)

• Mysterium paschale (1993.)

• Teologija povijesti (2005.)

• Pojašnjenja (2005.)

• Nova pojašnjenja (2005.)

• Svećenička duhovnost (2010.)

• Istina je simfonična (2010.)

• Za Boga pripravan život (2010.)

Cijena 90 kn ISBN 978-953-11-1076-1