Duševni križ i obraćenje. Meditacije iz »Kane«

Josip Sanko Rabar

Duševni križ i obraćenje Meditacije iz »Kane«

Kršćanska sadašnjost

1

1

Josip Sanko Rabar DUŠEVNI KRIŽ I OBRAĆENJE

1

MALA KNJIŽNICA KANE 65

Korektura: Nera Meštrović Tihana Pšenko Miloš Prijelom: Marijan Tkalec Oprema: Tihomir Turčinović

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Ma ru lićev trg 14 © Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2021.

Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Kerschoffset Zagreb d. o. o.

Naklada: 500 ISBN 978-953-11-1556-8 (tiskano izdanje) 978-953-11-1648-0 (digitalno izdanje) Tiskano u rujnu 2021.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001109762.

2

Josip Sanko Rabar

DUŠEVNI KRIŽ I OBRAĆENJE Meditacije iz »Kane«

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2021.

3

4

Predgovor Nerazdvojivost ljubavi i boli Vjerujem kako nije malen broj čitalaca ove kršćanske revije, a i sama se ubrajam među njih, koji među prvim rubrikama svakog novog broja »Kane« posegnu za kolumnom »Meditacije« Josipa Sanka Rabara. Ova knjiga donosi pedeset i osam takvih meditacija objavljivanih mjesečno tijekom proteklih nekoliko godina. Radi se, ustvari, o kratkim ogledima u kojima se stapa esejistička proza, kršćanska meditacija i filozofsko promišljanje, tvoreći sve skupa svojevrsnu teološku poetiku. Teme su im raznovrsne, ali dominantno autobiografske, te se i sam autor više puta referira na svoj autobiografski roman »Ludilo i obraćenje« (2014.).

Književnik, filozof i publicist Rabar do sada je objavio dvadeset i pet autorskih naslova od kojih su gotovo polovina knjige ogleda i meditacija, dok su ostalo romani, pjesme i knjige za djecu. Kao da je neiscrpan izvor tema koje izviru iz njegove svijesti, a kada se već usmjeri na pojedinu od njih, nesaglediv je put kojim će im prići i iz njih izaći.

Uvijek je to neponovljiv pristup stvarima o kojima progovara mudro, iskustveno provjereno, neposredno i neopterećeno, osvjetljavajući ih s neke 5

druge strane, ljudski iskreno i kršćanskim duhom proniknuto u spoznaji one zasjenjene i predugo nezapažane stvarnosti, sakrivene u gustoj sjeni predrasuda i plitkoće pomodarskoga površnog promatranja. Nakon što nam, slijedeći trag »Božje vidovitosti za unutarnju skrivenu ljepotu stvari« i njihov »raskošni sklad« (Ljepota svijeta) otkrije onaj nevidljivi dio stvarnosti, postaje nam puno jasniji i ovaj vidljivi ostatak što ga »živeći u plohi« svakodnevno susrećemo i gledamo, ali ne shvaćamo cjelovito.

Pa čak i onda kada se autor ponavlja, ponajčešće fragmentarno u pojedinim ogledima s reminiscencijama na iskustvo preboljene psihoze u svojoj kasnoj adolescenciji, to ponavljanje djeluje funkcionalno jer ukazuje na intenzitet proživljenoga te podcrtava značenje »križišta« bolesti i metanoje u njegovu životu. Jer, »Jedina prava čuda su obraćenje grešnika.«, kako sam kaže u meditaciji Kako su moguća čuda?

Ovdje sabrani tekstovi pitki su i zanimljivi, ali nerijetko i zahtjevni – traže zauzeto i pažljivo oko. Teološka i filozofska razmišljanja Rabar često isprepliće s memoarskim, medijskim i kroničarskim digresijama, umećući razne primjere iz života i znanstvene zanimljivosti, čime osvježava svoj rukopis i čini ga prozračnim, s dahom naracije i lakše shvatljivim. Pojedine meditacije čak 6

podsjećaju i na kratke priče (Izvadak iz Dnevnika). Tome pridonose i kratke, jezgrovite i jasne rečenice, izrečene sa sigurnošću i uvjerenjem. I o najvećim istinama on govori jednostavno i spoznajno osvjedočeno, na originalan, osoban i uvijek poetski način.

Osobito dojmljivi su meditativni ogledi: Vječnost, Religija i znanost, Bog, Zašto ima toliko religija?, Transcendencija, Kako su moguća čuda?, Smrt, Novovjekovna znanost, Napredak, Dramatična simfonija, Ljepota svijeta, iako je uopće teško izdvajati neke, jer je svaki od ovih ovdje ukoričenih na svoj način cjelovit i zaigran, često i uspješno strukturirane forme s malim uvodom na početku i zaključkom na kraju. Harmonija osjećaja, misli i izraza u njima kao da dotječe iz velike dubine molitvenog suživota s Bogom, a katkad se i sam ogled prelijeva u molitvu (Sveti Gral, Sablazan, Spasitelju moj). Sanko o tome i sam progovara: »Molitva Očenaš pridonosi našoj samospoznaji.« (Molitva Očenaš). »Poznavati Boga znači iskusiti njegovu Ljubav.« (Raskrižje), s time »da je ljubav napor, i to stvaralački napor najvišega reda« (Michelangelo). Uvijek se nanovo vraća na proživljeno mistično iskustvo iz svoje mladosti, a ono je na neki način povratak u djetinjstvo: »mistično iskustvo kao novo djetinjstvo« (Sjećanja).

7

U Rabarovu stavu izdvojila bih tri naglašenija momenta.

Kršćanski antropocentrizam: »Bog prilagođava svemir nama« (…) »Ipak pojedinac Bogu je važniji od svega prostora i vremena.« (Transcendencija), »Jedino će smrt umrijeti, mi smo bića vječnosti.« (Dramatična simfonija).

Zatim, iskustvo velike boli i njezine otkupiteljske moći ili nerazdvojivosti ljubavi i boli: »Kršćanstvo je privezano za križ velike duhovne Ljubavi« (Povezanost ugode i neugode), što se uvjerljivo iščitava i u ostalim meditacijama: Tamna noć, Tamna noć 2, Strah, Raskrižje, Neizdrživa bol... Ova tema je gotovo sveprisutna i dominantna.

Tu je i naglasak na potrebu društvenog angažiranja vjernika oko pravednijeg svijeta koji pokušava izmaći opasnostima od recidiva totalitarizama i ratova: »’Nitko nema moralno pravo nazvati se antifašist ako istodobno nije i antikomunist.’« Napisala je to Hannah Arendt…« (Dan pobjede).

A sve to sagledava najčešće kroz prizmu naše domovinske situacije (Goli otok, Dva totalitarizma, Zajedničko vlasništvo, Crkva u Hrvatskoj, Komunistički socijalizam).

Knjiga »Duševni križ i obraćenje« pruža nam jedinstvenu priliku pročitati velik broj Rabarovih »Meditacija« na okupu i odjednom, te tako zako8

račiti u njegov svijet začaranog djetinjstva Božjeg djeteta. U njima nam donosi svoje životno iskustvo neposredne komunikacije s osobnim Bogom, odbacujući iz tog odnosa sve nebitno, otuđujuće i lažno. Usto, ovi tekstovi obogaćuju čitatelja obiljem znanja, proširuju društvene vidike i dopunjuju opću kulturu.

Dojam nakon pročitanog duhovno je veoma koristan i poticajan, donosi nam osjećaj dodirnutosti njegovim dodirom Boga i »čudesnim životom s Bogom« koji je »bezbolna vječnost«, »duhovno lijep«, »Vječni Roditelj«, »Savršen izvor vrlo nesavršenog svijeta«, s kojim su promjene na bolje moguće, i s kojim križ postaje raskrižje – trenutak i mjesto obraćenja – na Ljubav.

Ružica Martinović-Vlahović

9

10

Obraćenje

O

braćenje je uglavnom proces, rezultat razvoja. Rijetka su nenadana obraćenja koja su trajala minutu ili dvije, kao što je obraćenje svetog Pavla, Paula Claudela, ili Andrea Frossarda.

Na putu u Damask Pavao je iznenada bio zaslijepljen svjetlošću i začuo Kristov glas. Claudel je bio odgojen kao vjernik, pa je otpao te se četiri godine opirao milosti, sve dok se nije obratio na božićnoj misi u Notre-Dameu, što se, naravno, može tumačiti i psihološki. Frossard je, naprotiv, kao ravnodušni ateist ironičan prema vjeri, ušao u jednu kapelu i najednom osjetio radost i Božju nježnost, duhovnim očima vidio je Božje postojanje. Što izgleda nadnaravno.

Moje je obraćenje bilo drukčije. Odgojen sam kao nezainteresirani ravnodušni ateist. Svi su u mojoj bližoj i daljoj rodbini bili ateisti, osim bake po majci, koja je tek u zreloj dobi prestala ići u crkvu. Kada sam počeo studirati filozofiju, iznenadio sam se koliko su ondje često spominjali Boga kojega sam smatrao davno prevladanom temom.

Umjesto ravnodušnog ateista postao sam borbeni ateist, a to me već malo približilo Bogu.

Bio sam nesretnik, veliki hedonist, lijenčina i gubitnik. Imao sam dvadeset pet godina kada 11

sam, još kao ateist, Boga šutke zamolio za pomoć: »Ako postojiš, pomozi mi!« Bog me odmah zgrabio, naglo sam upao u svoju drugu psihozu u kojoj me Bog, kao i u prvoj psihozi, neizdrživo bolno psihički mučio, koristeći se permanentnim koincidencijama i sinkronijom preko prisutnih ljudi, novina, radija, televizije i svih drugih stvari, tako da ni trenutka više nisam sumnjao u njegovo postojanje. Sve sam to doživio i shvatio odmah, ali je mučenje trajalo danima. Duša mi je gorjela. Bila je to nezamislivo intenzivna bol. To sam opisao u autobiografskom romanu Ludilo i obraćenje. Pokušavao sam se izliječiti na psihijatrijskom odjelu na Rebru primajući injekcije umirujućeg psihofarmaka Nozinana, ali mi one dva tjedna uopće nisu koristile. No, tada su me preselili u sobu koju sam dijelio s postarijim vjernikom koji je neprekidno šutke vrtio krunicu. Tada je intenzivna bol nestala i doživio sam da mi se Bog smilovao. I prije toga u njegovo postojanje nisam ni trenutka posumnjao, ali sam ga tek tada počeo doživljavati kao Milosrđe i Ljubav.

Impresionirao me taj šutljivi stari vjernik s krunicom, koji je nepokretan ležao u krevetu i postojano, danima bezuspješno, pokušavao ustati.

Zapanjila me njegova upornost. Na kraju je ustao.

Posjećivali su ga supruga vjernica i bolnički svećenik. S njima sam razgovarao o Bogu i doznao 12

kakav je Bog. U mene su ulazili mir i tiha radost.

Bog me i dalje okruživao silnim koincidencijama i sinkronijama, ali sada blagonaklono. Svojom me Ljubavlju ozdravljivao. To psihijatrima nisam rekao. Bog me je odgajao. Već sam na otvorenom odjelu u bolnici počeo pomagati pacijentima i čistačicama. Pacijente sam pratio njihovu domu i druženjem ih bodrio.

Kada su me u studenom 1971. godine otpustili iz bolnice, bolnički me svećenik jednog četvrtka poveo u zajednicu mladih na Jordanovcu kojima je kateheta bio isusovac Ivan Fuček. Spustio sam se u podrum gdje je bila adaptirana crkva, i to potkraj mise, kada su mi svi mladići i djevojke pružali ruke na pozdrav mira, što me ugodno zaprepastilo. Gore u vjeronaučnoj sobi mladići i djevojke studenti radosno su mi se obraćali kao novom pridošlici, tako prijateljski kako nikad nisam doživio, i unatoč svojoj običnosti i nesavršenosti djelovali su čudesno lijepo. Djevojka Anđelka, što je također bila koincidencija, pokazala mi je reprodukcije Michaelangelovih djela na kojima su ljudi bili obični, realni, ali slikarski lijepi. Osobito su među njima bili uočljivi Pietà s Kristom koji je oslobođen golemih muka, što se i meni dogodilo, kao i Stvaranje Adama. Adam je djelovao lijeno u pružanju ruke Bogu, a Bog je bio okružen oblakom neba i svijeta koji uz anđele i novi svijet nosi 13

kao poklon Adamovu buduću ženu. Izraz Božjega lica i tijela odavao je sve strasti, napore i ljubavi, u široku spektru, od umjetnikova uživanja u vlastitu umjetničkom djelu do očeva srca koje je zadrhtalo nad rođenim sinom. Taj sam doživljaj opširno opisao u svojoj knjizi Veronikin rubac.

Tada je otac Fuček započeo predavanje o Abrahamu. I to je bila koincidencija koju sam doživio, kao da se Bog usput obraća upravo meni. Fuček je rekao: »Jahve reče Abramu: ’Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati.’« Ti su krajevi bili nov Božji svijet u kojemu sam se već nalazio. Čitav je svemir bio nov i drukčiji. Fuček je nastavio: »Kako se Bog obratio Abrahamu? Je li rekao ’molim te idi’, ’hoćeš li krenuti’, ili ’bi li pošao’? Ne, obratio se rezolutno, ’idi’ kako ti naređujem i činim.« Bog Abrahama stavlja pred svršen čin. Tu ispočetka nema volje Abrahamove, već je samo volja Božja. A ja sam shvatio da je tako Bog postupio i sa mnom.

Darovali su mi malu kartonsku sličicu s fotografijom vrata s alkom za kucanje. Otraga je pisalo nešto na francuskom. Učinilo mi se: »Tko kuca, otvorit će mu se.« Kada smo se vraćali kući, studenti su pjevali Cestu: »Ima jedna duga cesta koja vodi sve do raja, to je cesta, cesta mira, ufanja i ljubavi. Kada 14

dođeš do raskršća svoga puta, pođi putem, putem Krista, putem Krista i ljubavi.« To mi je bila radosna proročka pjesma koja je naviještala što me čeka.

Tada mi se Bog često javljao u liku djeda ili roditelja koji je za ruku vodio dijete, ili starca koji je na uzici vodio psa, nečastivog duha koji me donedavno bio mučio. Sada je taj duh zavezan poslušno tapkao. Nisu svi ljudi sa psima bili Tvoja slika, moj Bože. Kada sam se tog četvrtka prvi put vraćao s Jordanovca i stigao na Kvaternikov trg, privukao mi je pozornost ružno namršten mladi bračni par, kičasto odjeven u duge cufaste, pjegaste i šarene zimske kapute, kako ih golemi pas na uzici silom navlači naprijed da su morali žurno hodati, kao da su oni na uzici i silom vođeni od psa. Nasilno i opako. Tako mi je Bog dao do znanja gdje se nalazim. Ne u raju jordanovačke zajednice, već na zemlji gdje su neki silom prilika poslušni zlu. Svejedno, radost obraćenja me stalno pratila.

Idućih mjeseci Bog me obasipao koincidencijama, milosrdnom pažnjom, neprekidno me odgajao da budem bolji, da se oslobodim svoga prenaglašenog hedonizma i drugih mana, prihvatim male križeve, oslobodim se mnogih zarobljenosti svijetom, zavolim ljude, činim dobro i da istodobno prihvatim svijet i život kakvi jesu. Tako je 15

moje obraćenje trajalo mjesecima. Kada su čuda popustila, počeo sam prvoga svibnja 1972. pisati Dnevnik. Čuda su se tijekom sljedećih mjeseci prorijedila sve dok nisu sasvim prestala.

16

Život nakon smrti

Ž

ivot nakon smrti najveća je pustolovina i najveća zagonetka našeg života. Nakon smrti idemo k Bogu, što znači da transcendiramo svijet.

Naći ćemo se s one strane svega stvorenoga. Budući da je sve što znamo stvoreno, ništa ne znamo o transcendenciji, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripremi Bog onima koji ga ljube (1 Kor 2, 9).

Ipak, transcendencija nije posve udaljena od imanencije. Bog, koji je stvorio svijet, stvorio je nešto svoje, sebi blisko. U svijetu možemo promatrati njegova autora. Nezamislivo golem prostor pun nezamislivo golemog broja zvijezda. Bog nije želio da patimo od klaustrofobije. Viša matematika barata beskonačnošću. Nije li Bog beskonačan? I društvo je gotovo beskonačno, raste broj ljudi, milijarda za milijardom, pa će ih možda jednom biti koliko i zvijezda. Za nas toliko društvo izaziva mučninu.

Koliko god o transcendenciji ne znamo ništa, ipak znamo da je Bog Ljubav i sveobuhvatno milosrđe. Naša vjera, ufanje i ljubav govore o Bogu kakav je u sebi. On nije samotna osoba, već Osobe koje se međusobno toliko ljube da se jedna drugoj sasvim razdaju i usput stvaraju svijet i ljude. O 17

Bogu kao transcendenciji ne znamo gotovo ništa, ali ipak znamo ono bitno: Ljubav i razdavanje.

Ne možemo zamisliti transcendenciju jer ne možemo zamisliti vječnost. Biti iznad vremena nije isto kao biti ispod vremena. Vječnost čuva vrijeme u sebi. Biti u vječnosti ne znači izgubiti vrijeme, nego dobiti cjelokupno vrijeme odjednom. Kralju vjekova u kojemu sve živi, kako piše na ulazu u Mirogoj. Mi ipak imamo neke predodžbe o transcendenciji, makar i vrlo oskudne. Mramorni kipovi simboliziraju ovjekovječeno vrijeme. Kipovi utonuli u zelenilo, koje je život.

Mirogoj je slika vječnosti, više ili manje neuspjela i jedva načeta. Ipak ćemo se iznenaditi kada uskrsnemo od mrtvih na nebo. Iznenađenja možda ne će ni biti jer će se sve u trenu razjasniti. Kako je u vječnosti? Ne znamo! Čudesan je nadvremenski svijet, pa ipak sâm iz sebe samorazumljiv. Anđeli čuvari nad grobom simboliziraju vrijeme gledano iz vječnosti. Mramor umjesto mesa. Tijelo se pretvara u mramor i vječno miruje.

U vječnosti ćemo imati sebe u vremenu kao rosu na dlanu. I mi ćemo biti na dlanu Oca po Sinu u Duhu. Svijet je stvoren po Sinu, mi ćemo uskrsnuti u Duhu koji izlazi iz Oca i Sina. Bit ćemo kao Sin koji je naš Spasitelj i Brat po Ocu. 18

SADRŽAJ

Predgovor: Nerazdvojivost ljubavi i boli ......................................... 5 Obraćenje ..................................................................... 11 Život nakon smrti ......................................................... 17 Antikrist .......................................................................20 Spasitelju moj ............................................................... 24 Zašto ima toliko religija? ..............................................28 Religija, znanost itd. ..................................................... 31 Bog ............................................................................... 35 Isus Krist ...................................................................... 39 Teta Boža .....................................................................43 Tamna noć ...................................................................46 Tamna noć 2 ................................................................ 51 Goli otok ...................................................................... 55 Vječnost ....................................................................... 59 Ljubav .......................................................................... 63 Sveti Gral .....................................................................66 Sablazan ....................................................................... 70 Demokracija ................................................................. 74 Molitva Očenaš ............................................................ 78 Militanti ....................................................................... 82

249

Slika Boga ................................................................... 85 Pušači ......................................................................... 89 Stvaranje Adama ........................................................ 92 Marksizam ...................................................................97 Kako su moguća čuda? ............................................... 101 Strah ........................................................................... 105 Najgori dio hrvatske povijesti ..................................... 110 Božja novost ............................................................... 114 Bog se pokazuje .......................................................... 117 Povezanost ugode i neugode ....................................... 121 Božja Ljubav i filozofi ................................................ 125 Dvadeseto stoljeće ...................................................... 129 Michelangelo .............................................................. 133 Sjećanja ...................................................................... 137 Zašto se Bog ne pokaže? ............................................. 141 Ateist je često nesretnik .............................................. 145 Hannah Arendt o totalitarizmu ................................. 149 Novovjekovna znanost ............................................... 153 Transcendencija ......................................................... 157 Karitas ........................................................................ 161 Samoubojstvo ............................................................. 165 Zajedničko vlasništvo ................................................. 169 Crkva u Hrvatskoj ...................................................... 173

250

Smrt .......................................................................... 177 Dan pobjede .............................................................. 181 Moj koan i satori ....................................................... 185 Ljubav prema životinjama ......................................... 189 Promiskuitet i ljubav ................................................. 193 Dosljedni antifašist ................................................... 197 Raskrižje ................................................................... 202 Napredak .................................................................. 207 Komunistički socijalizam .......................................... 211 Božja šutnja ............................................................... 215 Razlike između totalitarizama .................................. 219 Neizdrživa bol ........................................................... 223 Egipatska mistika ...................................................... 227 Izvadak iz Dnevnika ................................................. 231 Dramatična simfonija ............................................... 235 Ljepota svijeta ........................................................... 239 Biobibliografija ......................................................... 243

251