Duhovnost odozdo

Kršćanska sadašnjost

metanoja 144

Prijevod: Ljerka Jovanov Redaktura: Stella Tamhina Korektura: Ante B. Baričević Gordana Bašić Kedmenec Grafičko uređenje: Tomislav Alajbeg Oprema: Natalija Bihar

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Zrinski d.d., Čakovec Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1137-9 Tiskano u travnju 2018.

IP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i C sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000993014.

Anselm Grün OSB • Meinrad Dufner OSB

Duhovnost odozdo 3. izdanje

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2018.

Naslov izvornika: An­selm Grün OSB / Meinrad Dufner OSB Spiritualität von unten © 2004 Vier-Türme Verlag GmbH, 97359 Münsterschwarzach Abtei. za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., © Zagreb, 2018.

Uvod

U

povijesti duhovnosti postoje između ostalih i dvije struje od kojih jednu nazivamo duhovnost odozgo, a drugu duhovnost odozdo. Duhovnost odozdo znači da nam Bog ne govori samo u Bibliji i u Crkvi nego upravo po nama samima, po našim mislima i osjećajima, po našem tijelu, u našim snovima i navlastito po našim ranama i navodnim slabostima. Duhovnost odozdo prakticirala se ponajprije u monaštvu. Stari su monasi počinjali uvijek od samospoznaje i od spoznaje svojih vlastitih strasti da bi spoznali pravog Boga i da bi ga mogli susresti. Evagrije Pontik formulira pojam duhovnosti odozdo u svojoj klasičnoj rečenici: »Želiš li upoznati Boga, upoznaj prvo samog sebe.« Uspon k Bogu počinje silaskom u svoju vlastitu stvarnost, sve do dubina nesvjesnoga. Duhovnost odozdo ne vidi put k Bogu kao jednosmjernu ulicu kojom se malo‑pomalo napreduje prema Bogu. Naprotiv, to 5

je prije put koji vodi preko stranputica i za­ obilazaka, preko neuspjeha i razočaranja sa samim sobom. Ne približava me Bogu moja krepost, mnogo više to čine moje slabosti, moja nemoć, dapače moji grijesi.

Duhovnost odozgo počinje s idealima koje sebi postavljamo kao uzor. Ona proizlazi iz predodžbi koje nam postaju cilj, a čovjek ih želi postići po askezi i molitvi. Ideale pronalazimo proučavajući Sveto pismo, crkveno učenje o ćudoređu i u predodžbama koje sami stvaramo. Temeljno je pitanje ove duhovnosti odozgo: Kakav treba biti kršćanin? Što mora kršćanin činiti? Kakve bi stavove trebao utjeloviti? Duhovnost odozgo pro­ izlazi iz čovjekove čežnje da bude sve bolji, da se uspne sve više kako bi bio bliže Bogu.

Takav se stav zauzima osobito posljednjih tristo godina u moralnoj teologiji i u asketici kako se one poučavaju još od vremena prosvjetiteljstva. Suvremena se psihologija prema takvom obliku duhovnosti odnosi prilično sumnjičavo, jer je po njoj čovjek uvijek u opasnosti da bude iznutra podvojen, rastrgan. Tko se poistovjeti s idealima, potiskuje često svoju pravu stvarnost koja ne odgovara tim idealima. Tako čovjek postaje iznutra podvojen i bolestan. Psihologija će naprotiv prije priznati duhovnost odozdo, kako su je njegovali stari monasi. U psihologiji je jasno 6

da čovjek samo poštenom samospoznajom može dospjeti do istine o samom sebi.

U duhovnosti odozdo nije riječ samo o tome da slušam Božji glas u svojim mislima i osjećajima, u svojim strastima i bolestima i da tako otkrijem sliku koju je Bog o meni stvorio. Nije riječ ni samo o tome da se približim Bogu spuštajući se u svoju stvarnost.

Zapravo je u duhovnosti odozdo riječ o tome da upravo tamo kamo smo dospjeli na kraju svojih mogućnosti budemo otvoreni za osoban odnos prema Bogu. Istinska molitva, kažu monasi, diže se iz dubine naše bijede, a ne iz naše kreposti. Jeanu Lafranceu, koji je molitvu iz dubine opisao kao tipično krš­ ćansku, trebalo je mnogo vremena iskustva posrtanja da bi stigao do prave molitve. On piše: »Svi napori kojima se trudimo Boga zadobiti askezom i molitvom, idu pogrešnim smjerom; sličimo tako stalno Prometeju koji se hoće domoći nebeske vatre. Važno je spoznati koliko smo slijedeći takvu šemu savršenosti išli putem koji je u protivnosti s onim što je pokazao Isus u Evanđelju… Isus nije postavio nikakve ljestve savršenosti kojima bi se, prečku po prečku, uspinjali da bismo na kraju došli do Boga, nego je pokazao put koji vodi u dubine poniznosti… Na raspuću moramo, dakle, birati kojim bismo se putem trebali uputiti da bismo doprli do Bo7

ga – onim koji se uspinje ili onim koji silazi?

Na temelju svojih iskustava želio bih vam reći: na volju vam hoćete li do Boga dospjeti hrabrošću i krepošću. To je vaše pravo; no ja bih vas htio upozoriti da ćete tako udariti glavom o zid. Ako se, naprotiv, uputite putem poniznosti, tada to morate iskreno željeti i ne smijete se bojati spustiti se u dubine svoje ništavnosti« (Lafrance, 9 s). Duhovnost odozdo bavi se pitanjem što treba raditi kad sve pođe naopako, kad stojimo bespomoćno nad krhotinama svoga života i ne znamo što bismo s njima započeli i kako bismo od njih stvorili nešto novo.

Duhovnost odozdo put je poniznosti.

Da­nas se teško snalazimo upravo s tim poj­ mom. Drewermann smatra poniznost, koju Benedikt u svom Pravilu opisuje kao monaški duhovni put, tipičnim primjerom otuđenja (Drewermann, 429). No kad zavirimo u duhovnu literaturu kršćanstva i drugih religija, susrećemo posvuda poniznost kao osnovni stav prave religioznosti. Ne smijemo poniznost smatrati krepošću koju možemo osvojiti tako da sami sebe »ponizimo« i učinimo malenima. Poniznost nije u prvom redu socijalna krepost, nego osnovni religiozni stav. Njemačka riječ za poniznost Demut upućuje tu krivim smjerom jer se izvodi od starovisokonjemačkog diomuoti i 8

opisuje uslužno ponašanje prema drugima, socijalnu krepost služenja. Latinska riječ humilitas vezana je uz humus – zemlju i znači izmirenje s činjenicom da smo od zemlje, s našom zemnom tromošću, našim nagonima i našim sjenama. I hrvatska riječ označuje nešto što je nisko, pri zemlji, blizu zemlje.

Humilitas je odvažnost za istinu. Grci su razlikovali tapeinosis = poniženje, siromaštvo, neznatnost i tapeinophrosyne = što izražava stav poniznosti i siromaštva u duhovnom smislu. Poniznost označuje naš odnos prema Bogu i religiozna je krepost. Poniznost je u svim religijama mjerilo prave duhovnosti. I ona je mjesto dubine na kojem mogu susresti pravoga Boga. Tek tamo u dubini može odjeknuti prava molitva.

U ovom djelcu htjeli bismo opisati oba pola duhovnosti odozdo: s jedne strane put prema našem pravom Ja i prema Bogu silaskom u svoju stvarnost i iskustvo nemoći i posrtanja kao mjesta prave molitve i kao šanse da dospijemo do novoga osobnog odnosa s Bogom. Duhovnost odozdo opisuje s jedne strane terapeutske korake kojima čovjek mora proći da bi stigao do svog pravog bića. S druge strane to je religiozni put koji preko iskustva posrtaja vodi do molitve, do »krika iz dubina« i do dubokog odnosa prema Bogu.

9

1.

Duhovnost odozgo

N

e idemo za tim da duhovnost odozdo postavimo kao potpunu suprotnost onoj odozgo. Jednostranost nije nikada korisna. Dobro je da ostane neka određena zdrava napetost između oba ova duhovna polazišta. Duhovnost odozgo postavlja nam pred oči ideale koje treba slijediti i nastojati da se potpuno poistovjetimo s njima. Ideali djeluju nesumnjivo pozitivno na čovjeka.

Prije svega mladima su ideali životno prijeko potrebni. Bez ideala kružili bi stalno sami oko sebe. Ne bi uopće mogli razviti sve one sposobnosti koje se u njima skrivaju i ne bi uopće mogli doći u dodir sa svom onom snagom u sebi koja želi da bude probuđena. Ideali mame mlade ljude da iziđu iz samih sebe, da sami sebe nadmaše, nadvladaju i otkriju u sebi nove mogućnosti. Bez ideala mnogi bi samo prolazili pokraj svojih vlastitih mogućnosti a da ih uopće ne postanu svjesni.

Da bismo mogli rasti, trebamo uzore. Jedan

10

lik raste iz drugog lika. Svetci mogu mladim ljudima biti dobri uzori koji ih potiču i izazivaju da porade na sebi, da otkriju svoj pravi poziv. No svetce ne možemo kopirati. Pogled na nekog svetca ne bi trebao uznemiriti našu savjest što nismo tako sveti, naprotiv, on želi nešto mnogo više – ohrabriti nas, uliti nam samopouzdanje da otkrijemo svoj poziv i onu jedinstvenu sliku koju Bog ima o nama.

Opat naše zajednice dao nam je ovaj mȍto: »Imaš u sebi više mogućnosti nego što misliš, a da ne govorimo uopće o mogućnostima koje Bog ima s tobom u planu.« Ideali pomažu da u sebi otkrijemo mogućnosti koje nam je Bog dao. Mladost se oduvijek lako oduševljavala. Ona treba uzvišene ideale da bi se mogla oduševljavati. Oduševljenje je snaga koja mladima daje da nadrastu sami sebe, te izvježbaju i prošire svoje sposobnosti. Kad više nema nikakvih ideala koji bi budili oduševljenje, tada mladost postaje bolesna. Tada ona treba nešto drugo da bi se osjetila živom. Mora nešto silom razbiti, uništiti da bi izišla iz same sebe. Kad se oduševljenje mladih zlorabi, kao npr. u Trećem Reichu, tada to dovodi do katastrofe. U tom smislu Crkva ima veliku šansu kada mladima vjerodostojno navješćuje kršćanske ideale kako su ih živjeli veliki biblijski likovi i svetci iz povijesti Crkve. No važniji je pri11

mjer od naviještanja. Kad mladi imaju uzore, tada se smiruje njihov unutarnji kaos, tada se različite snage u njima sređuju oko ideala po kojima neki uzoran čovjek živi u praksi.

Primjeri daju mladima snagu i jasnoću pogleda. Oni ih dovode u dodir s njihovim vlastitim unutarnjim snagama i mogućnostima koje je Bog u njih pohranio.

Bez duhovnosti odozgo ne možemo dakle opstati. Ona ima svoju pozitivnu funkciju time što budi u nama život. Učinit će nas bolesnima samo tada kad ideali izgube dodir s našom stvarnošću. Ima ljudi koji si postavljaju previsoke ideale, koje ne mogu nikada dosegnuti, pa da ne bi rezignirano napustili bitku, potiskuju svoju vlastitu zbilju i identificiraju se sa svojim idealom. To pak vodi do podvajanja. Postaju slijepi za vlastitu realnost, npr. za agresivnost koja se može skrivati u njihovoj pobožnosti. Ta podvojenost vodi s jedne strane do toga da žive na dvije razine koje jedna s drugom nemaju ništa zajedničko, a s druge da pripisuju svoje potisnute strasti drugima. Da bi održali svoj vlastiti ideal uspravnim, potiskuju svoju sjenu i projiciraju je na druge, na koje se onda srde i zbog njih su ogorčeni. Potiskivanje zla u vlastitu srcu vodi u sotoniziranje drugih s kojima se, sve u Božje ime, katkada postupa upravo brutalno.

12

Duhovnost odozgo stoji obično na početku našega duhovnog puta. No za svakoga dolazi trenutak kada, da bi preživio, mora povezati duhovnost odozgo s onom odozdo. U suprotnom dolazi do unutarnjeg podvajanja i bolesti. On mora svoju vlastitu stvarnost shvatiti ozbiljno i staviti je u odnos s idealima. Samo se tako može nešto promijeniti. Umjesto da govorimo o biblijskim idealima, radije ćemo pritom govoriti o obećanjima Božjim. Bog nam u Bibliji pokazuje za što smo sve sposobni kad se oslonimo na njegova Duha. Ideali Propovijedi na gori su npr. takva obećanja. Mi ih možemo ispuniti samo ako smo u svojem životu iskusili da smo sinovi i kćeri Božje. Tada nas oni dovode do slobode i širine u kojoj se dobro osjećamo. Ako pak u Propovijedi na gori vidimo samo ideale koje bezuvjetno moramo ispuniti, to nas vodi do podvajanja jer osjećamo da ih ne možemo dostići. Propovijed na gori opisuje nam ponašanje koje odgovara iskustvu otkupljenja u Isusu Kristu. I tako ona postaje dobro mjerilo razumijemo li Božje milosrđe u Isusu Kristu ili ga ne ­razumijemo.

Opasnost duhovnosti odozgo sastoji se u mišljenju da možemo do Boga doći vlastitom snagom. Lafrance opisuje tu zabludu ovako: »Ljudima je savršenost predstavlje13

na općenito kao nešto što stalno raste ili kao neki više ili manje težak uspon, koji je rezultat ljudskih napora. Zbog toga su stvorili neku određenu askezu ili molitvene tehnike koje nude ljudskoj velikodušnosti kao sredstvo kako bi se uspela po stupnjevima savršenosti. Kad učenik svomu duhovnom vođi govori o svojoj nemogućnosti da dostigne taj cilj, tada često dobije kao odgovor rečenicu: treba se samo potruditi. Na posljednjoj stepenici uspona procvast će taj napor slobodno sam od sebe« (Lafrance, 9). No, mi ne možemo Boga dostići vlastitim naporom.

Paradoks je da nas sva ta borba dovodi samo do toga da priznamo kako po njoj nismo postali bolji i da se nismo Bogu približili. Mi sami od sebe ne možemo učiniti ono što bismo htjeli. Kad‑tad doći ćemo do granice na kojoj moramo priznati da vlastitom snagom neminovno posrćemo i da nas samo Božja milost može promijeniti.

14

2.

Što je to duhovnost odozdo

a • Biblijski primjeri Biblija nam nikad za uzore u vjeri ne postavlja savršene ljude bez grešaka, nego upravo ljude koji su sebi natovarili težak teret svoje vlastite krivnje i koji iz dubine nevolje vapiju k Bogu. Tu je Abraham, koji je u Egiptu zatajio svoju ženu predstavivši je kao svoju sestru, da bi tako stekao određene povlastice. Zato je faraon uzeo Saru u svoj harem.

I sam se Bog mora uplesti da bi praoca vjere oslobodio od njegove laži (Post 12, 10‑20). Tu je i Mojsije, osloboditelj Izraela iz egipatskog ropstva. On je ubojica. U srdžbi je ubio jednog Egipćanina. Mojsije se tek mora suočiti sa svojom nedostojnošću, koju vidi u gorućem grmu kao u ogledalu, da bi kao grešnik bio primljen u Božju službu. Tu je i David, uzorni kralj Izraelov, pralik svih kasnijih kraljeva. On je navalio na sebe tešku krivi15

Cijena  40 kn

ISBN 978-953-11-1137-9