Duhovne poruke - Provincijska pisma i poslanice braći Ilirske kapucinske provincije od 1955. do 1958

DUHOVNE PORUKE

Cijena: 60 kn

FRA TOMISLAV JANKO ŠAGI

T

omislav Janko Šagi-Bunić, franjevac kapucin, prezbiter, profesor, patrolog, osobni teolog zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera na Drugom vatikanskom koncilu (1962. – 1965.) i teološki pisac, rođen je 2. veljače 1923. godine u Brodarovcu u blizini Ivanca i Varaždina, a umro je 21. srpnja 1999. godine u kapucinskom samostanu sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u Druškovcu, a nakon toga je kao kapucinski pitomac konvikta sv. Josipa u Varaždinu gimnaziju s malom i velikom maturom nastavio i završio u franjevačkoj varaždinskoj gimnaziji. Po završetku gimnazije u Zagreb dolazi 1943. godine i upisuje se na Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu (KBF), na kojem je uspješno diplomirao 21. lipnja 1949. godine, a u rujnu 1951. godine i doktorirao.

Za prezbitera nekadašnje zajedničke dvojezične i dvonacionalne (hrvatsko-slovenske) Ilirske kapucinske provincije zaređen je 5. rujna 1948. godine u kapeli nadbiskupskog dvora u Zagrebu, a njezinim je provincijalom bio u jednom mandatu od 1955. do 1958. godine.

U ljetnom semestru akademske godine 1952./1953. na poziv ondašnjeg dekana KBF-a prof. dr. sc. Vilima Keilbacha Šagi-Bunić se uključuje u rad KBF-a najprije kao pomoćni honorarni nastavnik, te kasnije postaje redovitim profesorom 1968. godine pri katedri Patrologije postavši i njezinim dugogodišnjim pročelnikom. Rad na KBF-u profesora T. J. Šagi-Bunića trajao je sve do njegova umirovljenja 1993. godine, ali taj je rad on nastavio i sve do smrti.

Uz Patrologiju i Povijest dogmi Šagi-Bunić je do umirovljenja predavao čitav spektar dogmatskih traktata; niz godina predavao je filozofske kolegije, zatim Uvod u misterij Krista i povijesti spasenja, a također i Uvod u ekumenizam, Psihologiju religije, Teološku epistemologiju te Metodologiju znanstvenog rada.

Kroz višedesetljetni rad na KBF-u profesor Šagi-Bunić u dosadašnjoj 350 godišnjoj povijesti KBF-a bio je najviše puta, osam puta, biran za dekana KBF-a.

Profesor Šagi-Bunić bio je suutemeljitelj izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost iz Zagreba i dugogodišnji predsjednik istoimenog teološkog društva (TDKS). Godine 1979. postaje dopisnim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a kasnije i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Ministarstvo znanosti i tehnologije Republike Hrvatske 1994. godine dodijelilo mu je nagradu za životno djelo. Sav novčani iznos od nagrade donirao je za prognanike i izbjeglice u jeku Domovinskog rata.

FRA TOMISLAV JANKO ŠAGI

Provincijska pisma i poslanice braći Ilirske kapucinske provincije od 1955. do 1958.

Lektura: doc. dr. sc. Jasna Šego Korektura: Anto Barišić, OFMCap. Grafičko uređenje: Katarina Čendak Izdaju: Kapucinski samostan svetoga Mihaela, Kapucinska 47, Zagreb Kršćanska sadašnjost d.o.o., Marulićev trg 14, Zagreb Za nakladnike: fra Stjepan Bergovec, OFMCap. Stjepan Brebrić ©Kapucinski samostan svetoga Mihaela, Zagreb Tisak: Kerschoffset Zagreb d.o.o.

Naklada: 500 ISBN 978-953-11-1269-7 Tiskano u rujnu 2019.

CIP Zapis je dostupan u katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001040805.

FRA TOMISLAV JANKO ŠAGI

DUHOVNE PORUKE

Provincijska pisma i poslanice braći Ilirske kapucinske provincije od 1955. do 1958.

Priredio Anto Barišić, OFMCap.

Zagreb, 2019.

Kapucinski samostan svetoga Mihaela Kršćanska sadašnjost

PREDGOVOR

T

omislav Janko Šagi je moj najstariji brat. Rođen je 2. veljače 1923. u selu Brodarovec, općina i župa Maruševec. Krsno mu je ime Janko a redovničko Tomislav. Nas je u obitelji bilo devetero. Ja sam peti po redu, a kad sam ja rođen, on je već imao deset godina. Upamtio sam ga, a, tako su ga i drugi pamtili, kao jednoga „mudraca“, kako se onda u obitelji govorilo. Kad ga je zagrebački nadbiskup Franjo Šeper izabrao za svoga privatnog teologa na Drugom vatikanskom koncilu (1962. – 1965.), Tomislav je prije polaska u Rim na Koncil uz očevo prezime Šagi u putovnicu dodao i majčino prezime Bunić, te je od toga vremena imao i dva prezimena: Šagi-Bunić.

U pretkoncilsko vrijeme bio je jako strog i kao provincijal. U jednom je mandatu bio provincijal nekadašnje dvojezične i dvonacionalne Ilirske kapucinske provincije u kojoj su bili franjevci kapucini Hrvati i Slovenci, koja je osnovana po završetku Prvoga svjetskog rata 1921., a ukinuta nakon završetka Drugoga vatikanskog koncila 1967. godine. On je za provincijala Ilirske kapucinske provincije na trogodišnje razdoblje bio izabran na redovitom provincijskome kapitulu koji je održan 19. srpnja 1955. godine u kapucinskom samostanu u Varaždinu. Prije izbora za provincijala obnašao je službu provincijskoga tajnika, a istovremeno je u ljetnom semestru 1953. godine počeo predavati na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Provincijalom je, dakle, bio od 1955. do 1958. godine. Za vrijeme njegove provincijske službe već sam bio bogoslov u Zagrebu i također redovnik iste provincije kojoj je na čelu bio moj najstariji brat Tomislav. Od njega smo uvijek učili i mnogo smo raspravljali. Kao provincijal Tomislav je pisao veoma poticajne duhovne poslanice o duhovnosti redovničkoga i kršćanskog života, obično povezane uz Božić, uz Uskrs i nakon vizitacija. To je bilo jako pedantno i duboko duhovno. Te smo pobudnice uvijek zajedno čitali. Tada je dnevni raspored i u svim samostanima bio precizno programiran. Molitve su časoslova bile ujutro i navečer, jer smo morali jedni na fakultetska predavanja, a drugi, oni mlađi, u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalati u Zagrebu.

To je bilo vrijeme i liturgijske obnove. Prve je novosti unio papa Pio XII. uvođenjem vazmenoga trodnevlja i uskrsnoga bdjenja. Tada sam, već kao bogoslov 6. godine, uveo vjeronauk za srednjoškolce i studente pa smo uz 5

FRA TOMISLAV JANKO ŠAGI

večernju svetu misu na Veliki četvrtak imali prvi put i prvu pričest za skupinu odraslih. U svemu nam je pater Tomislav bio učitelj i podupiratelj, ali i vrlo oštar kritičar. Držimo da poruke i misli koje pronalazimo u provincijskim pismima i poslanicama Tomislava Janka Šagija imaju trajnu duhovnu vrijednost za svakoga kršćanina koji želi autentično slijediti Isusa Krista, a osobito snažan poticaj mogu biti za sve one koji su odabrali put duhovnoga zvanja i predanja Gospodinu.

Bono Zvonimir Šagi, OFMCap.

6

NE MOŽE ZAPALITI TKO SAM NE GORI Kapucinski provincijalat Zagreb, Dubrava Br. 127/55. Časna i predraga braćo! „Milost Vam i mir od Boga Oca našega i Gospodina Isusa Krista!“ (1 Kor 1,3).

Dopustite da vas pozdravim tim lijepim pozdravom sv. Pavla i da vas, budući da sam se po nedokučivoj Providnosti Gospodinovoj ja najmanji našao na čelu sve braće, toplo i srdačno zamolim da ne prezrete moju mladost (1 Tim 4,12), nego da me primite kao slugu svojega u Isusu Kristu. Zaklinjem vas, braćo, slatkim imenom našega Spasitelja, da svaki svoje cijelo srce prinesete pa da svi zajedno kao jedan čovjek u Isusu Kristu možemo nositi slatki jaram i breme Gospodnje, koje smo na svoja ramena uzeli, i da sačuvamo baštinu što su nam je namrli naši Oci, te da naša mala provincija odigra svoju lijepu ulogu, koju joj je Gospodin namijenio u izgradnji Tijela Kristova (Ef 4,12), koje je Crkva.

P

rije svega „zahvaljujem Bogu svojemu svagda za vas, što vam je dana milost Božja u Isusu Kristu“ (1 Kor 1,4), jednako kao i za sebe samoga, jer ste vi, braćo, uistinu dio moje duše. Ta milost jest milost svetoga zvanja, po kojemu smo svi zajedno sakupljeni u odabrani dio kuće Božje, među najmilije ovce stada Kristova, i milost svete ustrajnosti, koja je veliki dar Božji. Jer dok su neki napustili put križa Kristova, a nebrojeni lutaju i hrleći za svojim željama ne mogu utažiti žeđi svoga srca, vi ste, ljubljena braćo, po milosti Kristovoj ustrajali uz njegov križ i, držeći se čvrsto njegove ruke, spremni ste potrošiti svoje sile u neprestanome radu za Njegovo spasiteljsko Djelo. Koliko je vrijedan slave i neprestanog zahvaljivanja Bog, koji nas je izabrao između tolikoga naroda i privukao nas tako blizu svome Srcu te nije dopustio da u mnogim napastima i pogibeljima klonemo i izgubimo dar svetoga odabranja! Uistinu, ne bi smjelo biti dana ni časa kad naša duša ne bi kliktala od radosne zahvalnosti i zaklinjala žarko našega Spasitelja da nas ni 9

FRA TOMISLAV JANKO ŠAGI

jednoga trenutka ne ostavi same, nego da nas sve čvršće prikuje uza se, uza svoj križ i svoje Srce.

On nas, dakako, nikada ne će ostaviti, budemo li uvijek spremno prihvaćali sve duhovne darove i milosti kojima On rasvjetljuje naš um i potiče volju, i budemo li živjeli dostojno zvanja u koje smo pozvani (Ef 4,1).

A dostojno svoga zvanja živjet ćemo onda, ako uvijek i svuda budemo ono za što nas je Bog stvorio, otkupio i na što nas je posebno između svih odabrao: vjesnici Njegove slave.

Sav naš život i djelovanje mora biti u tome da slavimo Boga i da činimo da se po nama slavi Bog. To, dakako, mora biti vrhovna norma života i rada nas redovnika, i to redovnika onoga Reda koji je osnovao Svetac, koji je sebe rado nazivao „Vjesnikom Velikoga Kralja“. Svako naše jutro i svaka naša večer trebala bi biti u znaku ozbiljnoga pitanja koje sebi iskreno i neumoljivo postavlja svaki od nas: Što ću danas učiniti ili što sam učinio da se pokaže kako je velik, dobar, milosrdan, slada, ljubavi pun BOG moj, sve dobro moje? Kako ću danas ili kako sam danas svoje tijelo i svoj duh založio i iscrpio u tome da se Bog moj proslavi u meni i u svijetu?

Nekada je Apostol, negodujući, zapisao za Židove: „Jer se ime Božje po vama grdi među poganima“ (Rim 2,24; cfr. Iz 52,5). Koliko bi strašnije bilo kad bi te riječi vrijedile za kojega od one izabrane čete Božje koja je po svetim zavjetima na osobit način postala svojinom Božjom! Ne dao Bog da svojim vladanjem, riječima ili djelima damo povoda da se psuje ili grdi sveto ime Božje, ili da se svijet utvrđuje u svojoj nevjeri i da oni koji su slabe vjere zbog naše zloće ili nemara dožive potpuni duhovni brodolom! Razmislimo ozbiljno, braćo, kakav će jednom biti sud nad takvima koji su nosili svetu haljinu, a njihov je život propovijedao nevjeru, nemar ili nepoštivanje Boga!

A ne ćemo moći naviještati slavu Božju u svijetu ako sami do srži svojega bića ne budemo prožeti živom sviješću o Božjem dostojanstvu i neutaživom ljubavlju prema Bogu. Ne može zapaliti tko sam ne gori. Ne može nitko plodonosno izvana pokazivati ono što nema u dnu svoje duše. Maska, makar kako bila vjerno izrađena, ipak se bitno razlikuje od živoga lica, i nije moguće da ljudi koji dobro gledaju ne opaze da imaju posla s maskom. A i nitko ne može dugo na svome licu nositi masku jer ga brzo počne gušiti. Zato se mora uvijek teško zabrinuti onaj redovnik koji još samo izvana poštuje propise i obnaša dužnosti, a srce je njegovo počelo lutati.

A ako tko nema volje za molitvu, ako mu je sve što je najintimnije povezano sa slavom i čašću Božjom postalo dosadno, i nerado uzima svoj 10

DUHOVNE PORUKE

brevijar ili počinje svoje očenaše, srdi ga zvuk zvona koje poziva u kor, zar može takav samome sebi reći da njegovo srce nije već počelo lutati i da je njegovo srce kod Gospodina?

Molim Vas, dakle, braćo, da ne date mjesta đavlu (Ef 4,7) nego da uvijek Bog kraljuje i ispunja naša srca tako da ga u našemu biću mogu i drugi vidjeti i doći do spoznanja istine i postignuća Njegove slave, koja je svima nama obećana.

Tu slavu postići ćemo budemo li ovdje na svijetu Njegovu slavu naviještali. Sva stvorenja na svoj način naviještaju slavu Božju. I Crkva Isusova kao najdivnije Djelo Božje na zemlji ima tu istu svrhu. A u Crkvi – otajstvenom Tijelu Isusa Krista – ima mnogo udova i svaki ud naviješta slavu Božju na svoj način. Dužnost nas, koji smo stupili u franjevački kapucinski red, jest da Boga slavimo na svoj poseban način, na osebujan kapucinski način. I ta dužnost nije apstraktna i neodređena, nego konkretna: mi smo dužni biti slava Božja u ovo naše vrijeme, na našem mjestu, u našim okolnostima. Svaki dan moramo ozbiljno i duboko razmišljati kako ćemo živjeti i vladati se, da naša duša diše pravim Franjinim duhom koji je duh evanđelja i to baš ovdje gdje jesmo: u svojemu gradu i u svojemu polju rada i života.

Budući da cilj i narav našega reda nije samo da spasimo sami sebe, nego da i drugima koristimo, naš se red od početka i uvijek bavio brigom oko spašavanja duša. Ova se naša provincija oduvijek isticala u tome dušobrižničkome poslu, a osobito se to mora isticati danas, kada su nam na toliko mjesta povjerene župe.

U svojemu dušobrižničkome radu nikad ne smijemo zaboraviti da duše nisu naše nego Božje, i da sav naš rad mora biti upravljen na to da duše Bogu dovedemo. I tu kao i svuda mora Bog biti na prvom mjestu i – sve u svemu (1 Kor 15,28). Na pijesku bi gradio onaj koji bi gradio na svojoj popularnosti ili koji bi u svojemu dušobrižničkom radu išao za svim drugim ciljevima osim za tim da se Bog proslavi u svojoj Crkvi i da što više ljudi spozna istinu i uživa slavu koju Bog ima u sebi i koju je pripravio onima koji ga ljube.

Zato ne mogu, ljubljena braćo, dovoljno naglasiti koliko je potrebno da naši svećenici brižno i sveto pripravljaju svoje propovijedi i da u njima ne budu nikada samo prazne riječi, nego sveti kruh Božje tajne, koja je bila sakrivena od postanka vjekova i naraštaja, a sad se javila Njegovim svetima (Kol 1,26), i koju je Bog javio govoreći nekada mnogo puta i na različite načine ocima po prorocima, a u ove posljednje dane po Sinu, kojega je postavio baštinikom svemu (Hebr 1,1-2), jer inače ne će svijet moći doći do spoznaje 11

FRA TOMISLAV JANKO ŠAGI

istine, budući da mu nije bilo propovijedano (Cfr. Rim 10,14). I ne mogu dovoljno istaknuti koliko je potrebno da sveta i požrtvovna bude naša služba u ispovjedaonici, gdje se duša najintimnije otvori, da sluga Kristov ulije u nju melem Božje milosti te uzvišene i utješljive Božje istine. I nikada ne će biti dosta upozoravati sve nas kako sveto, dostojanstveno i puno strahopočitanja mora biti naše vladanje na oltaru svete Žrtve, i kako iskreno i ljubazno, skromno i jednostavno, ali i puno poštovanja i svetosti, mora biti naše ponašanje u župnom uredu i u osobnom doticaju s vjernicima. No nadasve nikad nije previše ponovno i ponovno naglašavati da u svemu tome moramo neprekidno samo Boga imati pred očima i samo za Nj raditi i žrtvovati se, jer je On „jedini svet, jedini Gospodin, jedini Višnji“ Otac, Sin i Duh Sveti, od koga sve potječe i u kome sve nalazi svoju svrhu, sreću i smirenje!

Naše dušobrižništvo, dakako, kao i sav naš život, mora imati pečat našega posebnoga zvanja i mjesta u organizmu Otajstvenoga Tijela Isusova.

Znade Gospodin zašto je stvorio ruže, a zašto tratinčice. I nisu mu draže ruže od tratinčica, premda su ruže drugo nego tratinčice. A tratinčica može biti lijepa i na livadi i na oltaru i na gospodskom stolu, kad je ukusno postavljena u cjelinu buketa, a da sebi ne mora umišljati da je postala ruža.

Mi također kao dušobrižnici moramo posjedovati ono naše specifično franjevačko-kapucinsko: očitu i jasnu pripravnost da sve svoje žrtvujemo i da svojom jednostavnošću i na izvanjski način pokazujemo da nam nije stalo ni do kakvih zemaljskih nada.

Naša provincija, nažalost, ima malo zvanja. Nije tako sa svim drugim redovima. Potrebno je da svi više iskrene pažnje i požrtvovne brige posvetimo mladim dušama. To je već naša opća dušobrižnička dužnost. Ali i s obzirom na budućnost naše provincije i očuvanje baštine koju su nam namrli naši Oci, dužnost nam je, stroga i sveta, da više brige, žrtava i samoprijegorne požrtvovnosti posvetimo mladeži. Ali je prijeko potrebno, također, da mladež u nama i na nama samima vidi naše zvanje: naše specifično mjesto u Isusovoj Crkvi i razlog našeg opstanka. Ako mi sve učinimo, pa ako smo Božjoj Crkvi još potrebni, o, dat će dragi Bog zvanja! Samo je jedna nesreća: što smo svi mi skloni da s nekom nepromišljenom samodopadnošću uvijek kažemo: „Ja sam sve učinio, što sam mogao.“ A kada je netko, koji sav Bogu pripada, sve učinio, što je mogao učiniti za slavu Božju? „Dokle god nisi prolio svoju krv za Krista, drži da nisi dokučio granica požrtvovnosti“, zapisao je jedan veliki muž.

A kad bi čovjek htio ukratko sažeti ono što naš red bitno karakterizira i dijeli od drugih, možda bi bile dovoljne ove četiri riječi: sveta, ponizna i 12

DUHOVNE PORUKE

ljubazna jednostavnost.

Naš je Serafski Otac u nekoliko poteza divno ocrtao u Pravilu i Oporuci, kakva moraju biti Mala braća. Oni su „prostodušni i svima podložni“. Na svijetu su uvijek kao „putnici i pridošlice“ (Oporuka). Ne osuđuju i ne preziru druge ljude, nego više svaki sam sebe osuđuje i malo cijeni (Pravilo, II. pogl.), i kad idu po svijetu, ne pravdaju se niti se nadmeću riječima niti druge ne osuđuju, nego su blagi, miroljubivi i skromni, bezazleni i ponizni, i sa svima razgovaraju uljudno, kako se pristoji (III. pogl.). Međusobno su domaći i povjerljivi tako da jedan drugome može sa svom sigurnošću izreći svoje potrebe, jer ako majka hrani i ljubi svoga tjelesnoga sina, koliko se više moraju međusobno ljubiti i hraniti duhovna braća (VI pogl.). I neka se ne raspaljuju ni ne uzbuđuju, osobito poglavari, radi čijega grijeha, jer to smeta ljubavi (VII. pogl.). Propovijedaju jednostavno i dobro promišljeno, na korist i izgradnju naroda (IX pogl.), bez kićenosti i praznih riječi, koji žele ugoditi ljudima, i ne napadaju nikoga osim zla i grijeha. U progonstvu i bolesti su ponizni i strpljivi, te ljube one koji ih progone, grde i potvaraju, držeći se riječi Gospodinove: „Ljubite neprijatelje svoje i molite se za one, koji vas progone i kleveću.“ (X pogl.).

Eto, ljubljena braćo, takvi trebamo biti i tako trebamo živjeti u ovome svijetu, pa da naše vladanje bude dostojno našega velikog poziva. A budemo li tako živjeli, naš će život uistinu biti neprekidna proslava Božja, jer ćemo tada mi biti žive slike Njegova ljubljenoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, koji je u svemu bio „krotak i ponizan srcem“ (Mt 11,29). „A molim Vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista, da svi jednako govorite, i da ne budu među Vama razdori, nego da budete savršeni u jednom razumu i u jednoj misli“ (1 Kor 1,10). „Svaki neka moli Boga ne samo za sebe, nego i za svu braću, kao što nas je Gospodin učio moliti, kad nije dao pojedincima posebnu molitvu, nego je zapovjedio da zajedničkom i složnom molitvom molimo za sve. Ako Gospodin bude vidio da smo ponizni i krotki, međusobno složni, da se bojimo njegove srdžbe, da smo se popravili i poboljšali u sadašnjoj nevolji…“ (Sv. Ciprijan, Epist. XI,7), ne će dopustiti da u kušnjama propadnemo, nego će nas milostivo uzdići, obraniti nas od svih napadaja i sačuvati od svih zamki koje našim dušama priprema zli duh.

I nemojte, braćo, prezreti ovih redaka, što sam ih na početku svoga provincijalata upravio vama, braći svojoj ljubljenoj, da u što većoj i složnijoj ljubavi služimo Bogu Ocu, i Gospodinu i Spasitelju našemu Isusu Kristu, i Duhu Svetome Utješitelju, i uzrastemo „do čovjeka savršena, do mjere dobi 13

FRA TOMISLAV JANKO ŠAGI

punine Kristove“ (Ef 4,13).

Molim da se ovo pismo pročita svoj braći prigodom mjesečne duhovne obnove. „I mir Božji, koji nadilazi svaki um, neka čuva srca Vaša i misli Vaše u Kristu Isusu“ (Fil 4,7). „Milost Gospodina našega Isusa Krista s duhom Vašim, braćo, Amen.“ (Gal 6,18).

Zagreb, na dan bl. mučenika našega Apolinara, 2. rujna 1955.

Fra Tomislav iz Brodarovca pro. temp. min. prov. lis

14

SADRŽAJ Predgovor ........................................................................................................... 5 – 6 Ne može zapaliti tko sam ne gori ................................................................. 9 – 14 Pozvani na ljubav .......................................................................................... 17 – 25 Obukli smo Isusa Krista ................................................................................ 27 – 32 Svijetu su potrebni ljudi mira ...................................................................... 35 – 38 Biti Isusovo svjetlo u svijetu ........................................................................ 41 – 48 Naše pobožanstvenjenje .............................................................................. 51 – 54 Biti Božji pomoćnici u svijetu ..................................................................... 57 – 59 I Riječ je tijelom postala .............................................................................. 61 – 64 Tko stoji, neka pazi da ne padne ................................................................ 67 – 71 Zaroniti u misterij duše s periferije svoga bića ......................................... 73 – 76 Dionici smo Božjega čovjekoljublja .............................................................79 – 80 Čovjekova sićušnost i ljudska veličina ........................................................... 83 – 85 Navjestitelji pobjedonosne uskrsne nade .................................................. 87 – 88 Uvijek sačuvati duh molitve ........................................................................ 91 – 93 Uskrs nije početak mirnog uživanja i počivanja ...................................... 95 – 96 Prilozi ............................................................................................................. 97 – 105 Kazalo pojmova ........................................................................................... 107 – 110

DUHOVNE PORUKE

Cijena: 60 kn

FRA TOMISLAV JANKO ŠAGI

T

omislav Janko Šagi-Bunić, franjevac kapucin, prezbiter, profesor, patrolog, osobni teolog zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera na Drugom vatikanskom koncilu (1962. – 1965.) i teološki pisac, rođen je 2. veljače 1923. godine u Brodarovcu u blizini Ivanca i Varaždina, a umro je 21. srpnja 1999. godine u kapucinskom samostanu sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u Druškovcu, a nakon toga je kao kapucinski pitomac konvikta sv. Josipa u Varaždinu gimnaziju s malom i velikom maturom nastavio i završio u franjevačkoj varaždinskoj gimnaziji. Po završetku gimnazije u Zagreb dolazi 1943. godine i upisuje se na Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu (KBF), na kojem je uspješno diplomirao 21. lipnja 1949. godine, a u rujnu 1951. godine i doktorirao.

Za prezbitera nekadašnje zajedničke dvojezične i dvonacionalne (hrvatsko-slovenske) Ilirske kapucinske provincije zaređen je 5. rujna 1948. godine u kapeli nadbiskupskog dvora u Zagrebu, a njezinim je provincijalom bio u jednom mandatu od 1955. do 1958. godine.

U ljetnom semestru akademske godine 1952./1953. na poziv ondašnjeg dekana KBF-a prof. dr. sc. Vilima Keilbacha Šagi-Bunić se uključuje u rad KBF-a najprije kao pomoćni honorarni nastavnik, te kasnije postaje redovitim profesorom 1968. godine pri katedri Patrologije postavši i njezinim dugogodišnjim pročelnikom. Rad na KBF-u profesora T. J. Šagi-Bunića trajao je sve do njegova umirovljenja 1993. godine, ali taj je rad on nastavio i sve do smrti.

Uz Patrologiju i Povijest dogmi Šagi-Bunić je do umirovljenja predavao čitav spektar dogmatskih traktata; niz godina predavao je filozofske kolegije, zatim Uvod u misterij Krista i povijesti spasenja, a također i Uvod u ekumenizam, Psihologiju religije, Teološku epistemologiju te Metodologiju znanstvenog rada.

Kroz višedesetljetni rad na KBF-u profesor Šagi-Bunić u dosadašnjoj 350 godišnjoj povijesti KBF-a bio je najviše puta, osam puta, biran za dekana KBF-a.

Profesor Šagi-Bunić bio je suutemeljitelj izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost iz Zagreba i dugogodišnji predsjednik istoimenog teološkog društva (TDKS). Godine 1979. postaje dopisnim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a kasnije i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Ministarstvo znanosti i tehnologije Republike Hrvatske 1994. godine dodijelilo mu je nagradu za životno djelo. Sav novčani iznos od nagrade donirao je za prognanike i izbjeglice u jeku Domovinskog rata.

FRA TOMISLAV JANKO ŠAGI

Provincijska pisma i poslanice braći Ilirske kapucinske provincije od 1955. do 1958.