Drukčiji život - Promišljanja o monaštvu

Enzo Bianchi Drukčiji život

metanoja 223

Prijevod: Branko Murić Lektura: Tihana Pšenko Miloš Korektura: Nera Meštrović Prijelom i oprema: Christian T. Belinc

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Iz­da­je: Kršćan­ska sa­daš­njost d. o. o., Za­greb, Ma­ru­li­ćev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Ti­sak: Denona d. o. o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978‑953‑11‑1437-0 Tiskano u ožujku 2021.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001093548.

Enzo Bianchi

Drukčiji život Promišljanja o monaštvu

Priredila: Gabriella Caramore

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2021.

Naslov izvornika: Enzo Bianchi, La vita altrimenti. Pensieri sul monachesimo © Morcelliana, Brescia, 2006. © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2021.

P redgovor

Kršćanska zajednica nikada se ne može odijeliti od patnji i nadanja ljudske obitelji (brat Roger Schutz) Pravednik, poput sandalovine, osjeća miris sjekire koja ga siječe (Georges Rouault, Miserere 46)

Ne poradi bijega od svijeta, koji vrvi životom, kako bi se zatvorilo u otočnom saziđu gdje cvatu samo suhoparnost i ponos, nego zbog pokušaja davanja odgovora religiji koja se, ušavši pod carski stijeg, prometnula u praznu utvaru moći. Ne zbog želje da se preskoči vlastito vrijeme, bježeći od dinamika koje ga ispresijecaju i protuslovlja koja mu nanose bol, nego nostalgija – zbog čežnje za povratkom – jarke izvorne Riječi koja poziva da se preobrazi život, da se obrate srca, da se uistinu ljubi svijet, stvoren od Boga, a ne tek njegovu svjetovnu masku.

Tako se rađa, te se uspostavlja kao strukturiran fenomen, kršćansko monaštvo tijekom IV. stoljeća. Nakon konstantinovskoga mira, muškarci i žene »u polemici suočavanja s 5

novim statusom Crkve u obliku kulturnog okruženja carstva, što je zbunjivalo njihovu vjeru, praksu slijeđenja Krista, napuštali su gradove i odlazili u pustinju, gdje Car nije vladao, gdje ih Car nije mogao dostići te su započeli živjeti prema evanđelju«1. Bio je to, u kršćanskim stoljećima, motiv i cilj monaškoga života.

Različito od okamenjenih utvrda u kakvima su sekularne oči često željele zamišljati i opisivati monaški fenomen, ono je treptalo od snažne pokretnosti i dinamičkoga pristupa. Prostorni dinamizam, na prvom mjestu: ne samo stoga što je bio pokret izbjeglištva iz grada u pustinju, iz središta moći prema marginama društvenoga života, nego i stoga što svaka pojedina ćelija, svaki pojedini samostan postaju mjesta u kojima se nastoji učiniti kuću, prihvat, ali i više od toga, ako ne bi bilo pretjerano kazati, i »pritjeloviti« se objavljenoj Riječi. To je i vremenski dinamizam jer premda, s jedne strane, ovi prvi oblici oživljavaju prijašnju baštinu koja je procvala u nekim strujanjima židovstva te još dublje, činilo se da je potaknulo tragove mnema drevnoga fenomena koji je raširen u najrazličitijim kutcima zemlje; s druge strane, ovi su oblici gledali i unaprijed, prema eshatološkom obzorju u izgradnji kraljev1

6

Usp. u ovoj knjizi na str. 21.

stva. Kao »domovina« stanja bivanja strancima, »sjećanje« na budućnost, monaštvo se prema tomu oduvijek pokazivalo i pokazuje se kao paradoks i izazov. Paradoks kojega se pokatkad znalo podržati, a pokatkad ne.

Izazov koji je pokatkad mogao povrijediti, a katkada ne. Pitanje jest: u ovom našem povijesnom trenutku, može li monaštvo – barem u nekim svojim izražajima – biti vrh toga izazova? Može li predstavljati alternativu »civilnoj religiji« kojom se zamjenjuje vjeru, kulturalnom diskursu koji se nameće nad molitvom, životu koji se misli u zajednici koja je prečesto denaturalizirana u instituciju? Može li se monaški život, kako lijepo kazuju priređivači važne zbirke apoftegmi pustinjaka, nadati tome da bude »životna egzegeza Božje Riječi«2?

Zasigurno, svako povijesno razdoblje obojeno je nasrtajima »svjetovnosti« koja se uvija oko izvorne želje da se živi u slušanju, poslušnosti, bratskom zajedništvu. No, problem je upravo jasno odrediti posebne »kušnje« vlastitoga vremena te znati animirati onu »vrhunaravnu snagu« – kako ju naziva Dag Hammarskjöld – kako bi im se oduprlo

Detti editi e inediti dei Padri del deserto, pripremili S. Chialà i L. Cremaschi, Quiqajòn, Zajednica iz Bose, 2002.

2

7

te kako bi se pokušalo živjeti u vjernosti i nadi vlastitoga »poziva«.

Enzo Bianchi, koji je smogao hrabrosti – moglo bi se kazati da je imao i smjelosti – da utemelji monašku zajednicu dobro ukorijenjenu u benediktinskoj predaji, i to u napetosti osluškivanja glasova i zvukova našega vremena, govorio je opširno, naširoko, ali i znalački o monaškom životu. Osobito se to odnosi na jednu knjigu objavljenu 1985., Il mantello di Elia, itinerario spirituale per la vita religiosa [Ilijin plašt, duhovni putokaz redovničkog života], te ponovno u jednoj drugoj knjizi objavljenoj 2002., Non siamo migliori, la vita religiosa nella chiesa, tra gli uomini [Nismo bolji, redovnički život u Crkvi, među ljudima], koje su obje objavljene u samostanskoj izdavačkoj kući Qiqajòn. A ovdje, u ovom izdanju koje predstavljamo, u pristupu koji je neizbježno zbog razgovorne forme iz koje je nastao mnogo brži i fragmentarniji, Bianchi je pristao promišljati i govoriti o vlastitom iskustvu, naime o životu u zajedništvu sa svojom braćom i sestrama, o nadi koja se nalazi u monaškom fenomenu. O tome on govori ne samo s parezijom koja je jedna od najljepših i najplodonosnijih »zadaća« s kojima se nosi monah nego i s onim što su njegove osobne vlastitosti, a to su duboko umijeće sagledavanja stanja i intenzivno sudioništvo u bliskosti s ljudima.

8

Trag koji smo slijedili – djelomično započet, među ostalima, u već citiranoj antologiji Detti editi e inediti [Kazivanja, objavljena i neobjavljena] – predlaže propitati i istražiti život monaha i monahinja prolazeći kroz vrške glavnih ulomaka koji ga sačinjavaju, a koji se pokatkad mogu pokazati u istinskim protuslovljima, no koji u stvarnosti, ako služe za poboljšanje, omogućavaju da njihov život postane plodonosniji, bogatiji, ispunjen darovima te iskustva zatvorena unutar samostanskih zidova to mogu postati čak i za svijet. Put je, dakle, kojim nam je ići onaj koji se kreće između traganja za odvojenim mjestom i zajedništva sa svijetom; između obostranoga podvrgavanja i slobode koja proizlazi iz slušanja Božje Riječi; između samoće i utočišta koji su neophodni za rast duha i življenja zajedno u zajednici; između napornoga rada kojim se priskrbljuju životne potrebe i svakidašnjega ritma učenja i molitve; između kušnja koje neizbježno lupaju o tlo svake ćelije kao što to čini s tlom svake ljudske egzistencije i proroštva, zadaće kojoj niti jedan »redovnički« život ne može izmaknuti ili ju zanemariti.

Najviše me raduje ono što će se moći pročitati na posljednjim stranicama, a vjerujem da u konačnici to ne vrijedi samo za monaški život nego i za život svakoga kršćanina, da život posvećen Bogu koji se učinio 9

»čovjekom« postaje naglaskom dubokoga i gotovo dodirljivoga sudioništva, onoga smisla pobratimljenja sa zajedničkom ljudskom sudbinom. »Po rođenju« piše Enzo Bianchi u Ilijinom plaštu [Mantello di Elia]3 – »mi smo idolopoklonici, grješnici: nitko od nas nije presjekao pupčanu vrpcu koja nas povezuje s rasom neposlušnika, slijepih od rođenja, nesposobnih da vide svjetlo«. I ovdje zaključuje da sva ljudska bića, i vjernici i nevjernici, kršćani i nekršćani, redovnici i oni koji to nisu, dobri i zli, »sve njih Gospodin mora držati pod plaštem svoje ljubavi. A vjerujem da je upravo zadaća nas monaha blagoslivljati sve s velikim osjećajem solidarnosti: ne stoga što smatramo da smo bolji, nego upravo stoga što smo solidarni s grješnicima koji žive u ovome svijetu«.

Gabriella Caramore

3

10

Nav. dj., str. 58.

zajedništva, ali daleko – koristim Newmanov izraz – od »mehaničke dvorane«. Ono ljubi ostati na »granicama«, na »rubovima«.

Moglo bi biti da se monaštvo, kako neki kažu, nalazi u »duhovnom« srcu Crkve. Zasigurno, ono se ne nalazi u »institucionalnome« srcu. Margine, ona zona koja se nalazi između pustinje i grada, to je mjesto na koje se monaštvo voli smjestiti i na kojem može uistinu procvjetati.

Prije nego što prijeđemo na povijest monaštva, korisno je razjasniti u čemu se sastoji posebnost monaškoga života jer vjerujem da mnogi još uvijek brkaju različite samostane Crkve i njihove likove: svećenici, monasi, časne sestre, braća. Koji je status monaštva unutar redovničkoga života?

E. B.: Monaštvo ima sasvim poseban status. Prije svega ono je laički fenomen: monasi su jednostavni kršćani, ne postaju prezbiterima, to jest svećenicima, ne pristupaju redovima, nego žive kao jednostavni krštenici. Pahomije, veliki utemeljitelj monaškoga života volio je kazati: »Mi monasi smo samo siromašni laici.« K tome: monasi ne obnašaju neku preciznu ulogu unutar Crkve, nisu predodređeni za neku posebnu službu, za ministerij kao oni koji vrše redovnički život. Ta se uloga može, u biti, opisati kao dijakonija: ljubav prema siromašnima, pomoć 17

starijima, briga oko marginaliziranih, to jest službe konkretne ljubavi organizirane u ime evanđelja, u obliku redovničkoga života. Štoviše, monaštvo nema niti pastoralnu zadaću kao što je to slučaj s franjevcima, prezbiterima, posvećenima brizi za narod Božji.

Monaštvo, mogli bismo gotovo tako kazati, nije »nužnost« Crkve, jer Crkvi su potrebni prezbiteri ili oni koji vrše dijakoniju. Monaštvo nije postojalo prije četvrtoga stoljeća, niti ne postoji u nekim Crkvama i moglo bi biti da će u budućnosti nestati. Ono izražava, to ćemo vidjeti nešto kasnije, prije antropološki nego kršćanski fenomen te je stoga »druga stvar« s obzirom na bilo koji drugi institucionalni oblik razrađen u Crkvi. Monaštvo u sebi nema neku svrhu.

Prema tomu, također je uz tu marginalnost povezana neaktualnost. Monasi su marginalni u vremenu jednako kao što su to u prostoru. Monaštvo nema svrhu, kao što je to karitativno služenje: ne riskira li u tom pogledu postati životnim odabirom koji cilj ima sâm u sebi?

E. B.: Teško je razumjeti izraz »ne imati svrhu«. Iako je to bitna stavka. Mi monasi pokušavamo (govorim to s velikom poniznošću, budući da je to teško u potpunosti ostvariti) živjeti jednostavno evanđelje, prakticirajući celibat u zajedničkom životu.

18

Ništa drugo. Potom, živimo od ljubavi i od našega rada te prakticirajući gostoprimstvo vršimo službu, dijakoniju prema onima koji su potrebiti tihoga mjesta, mira, susreta. To, međutim, ne sačinjava bitan dio našega života i našega poziva. Sve su druge službe, u biti, potrebne Crkvi, a naša naprotiv nije.

Mi smo neka vrsta slobodne/darovane prisutnosti. Crkva može djelovati bez nas. Ona od nas ne traži ništa, ona nam ne pridjeva uloge niti službe: tako smo uistinu na granici, na rubu, između društva, čovječanstva i Crkve. Međutim, činimo ono što čini svaki krštenik: kao svaki kršćanin, želimo živjeti život prema evanđelju. Ništa više. No nismo korisni u organizacijskom crkvenom funkcioniranju. Mi monasi u stvarnosti smo nešto drugo.

Međutim, između slobodnoga/darovanoga i suvišnoga može postojati suptilna diskriminacija, može se izroditi određeni strah.

E. B.: Naša prisutnost mora ostati slobodna/ darovana. Strah mora nastati ako monaštvo, u određenom trenutku, postane oblik samoupućujućega života, koji ne uzima u obzir niti ljude niti povijest, niti polis, grad, niti Crkvu.

Takve su opasnosti za njega već postojale. Postoji monaštvo koje je odabralo fuga mundi, bijeg od svijeta, od čovječanstva. Nije to bio bijeg od svjetovnosti, nešto što je nužno, nego 19

do kraja ljestava i pomisli da je već prošao sve stupnjeve askeze, tada ga sveti Benedikt upozorava: »Jednostavno si dosegnuo grješnika koji u Hramu viče: ’Gospodine, smiluj mi se!’« Eto, to znači prisutnost monaštva u kršćanstvu: put poniznosti. Cilj, ideal, model je doseći toga grješnika koji se, kako kazuje evanđelje, nalazi u podnožju Hrama i kazuje: »Moj Bože, smiluj se meni grješniku!« Za jednoga monaha dostatno bi bilo izgovoriti s uvjerenjem i iskreno tu molitvu. Nije bez razloga tako potvrđena »Isusova molitva« u cijelom monaštvu na Istoku i Zapadu.

Objavili ste s izdavačkom kućom Qiqajòn posljednje izdanje »Discorsi Ascetici di Isacco di Ninive« (»Asketski govori Izaka iz Ninive«).

Riječ je o iznimnoj knjizi, koja je javnosti predstavljena prvi put…

E. B.: Riječ je o tekstu koji do sada nije bio preveden na neki od modernih jezika. To je prvi prijevod, načinjen na temelju rukopisa koji do sada nije bio uređen, čak ni na sirijskom. Nedostaje još kritičko izdanje teksta: naš brat, Sabino Chialà, preveo ga je s rukopisa koji je slučajno pronašao jedan katolički biskup iz Teherana u jednom antikvarijatu.

5. U zoru, kada se mornari nalaze na moru svijeta, od svakog pokreta, moj Gospode, odmaraj duše u svojoj luci.

112

U času u kojem su svi u svijetu zaokupljeni kaz­ nama, učini nas dostojnima, moj Gospode, da budemo umotani u onu utjehu koja nikada ne prolazi.

U času u kojem tama završava i svi se nalaze u nevolji, podari nam, o naš Gospode, oduševiti se hodu prema budućem svijetu, 16. podari nam promatrati, u našoj molitvi, za­ jedno s pravednicima tijekom noći, s upaljenim svjetiljkama sunce tvoje objave.

U času noći pravednici se opijaju Božjom ljubav­ lju: u noćnom času pruži utjehu našoj malenosti.

Daj da se naše misli trude oko sjećanja na tvoju svetu svjetlost, dok naše duše izgaraju od žara ljubavi prema tebi.

22. Budući da smo oduvijek uronjeni u ocean, zbog pokreta našega tijela, o Gospode naš, operi naše misli od mrskih mrlja.

Tebi vapimo, usred valovlja, naš mudri kormilaru: zapuši nam jasnim povjetarcem, a kada počne­ mo tonuti, spasi nas.

24. Stvori u nama, moj Gospode, novo srce i nov duh udahni u nas, tako da se obnovljenom mišlju zaogrnemo kraljevskim ruhom.

(Iz Isacco di Ninive, Discorsi ascetici. Terza collezione, nav. dj., str. 142­–147)

Svi su ovi fragmenti tako izvanredno lijepi.

Ako želimo potpuno razumjeti povijest monaštva, moramo i ovo naučiti: i noć iznova postaje mjestom gdje se zadobiva, ne tek brzinski odmor, nego i dubina, misao, pozornost.

E. B.: Mogu Vam povjeriti: u našem monaškom životu, bdjeti u noćima, ustati rano 113

ujutro dok je još sve mirno, dok su još svi oni koji su naši gosti, naši prijatelji, u snu, biti u bdijenju i moći prikazati Bogu sve one koje uključujemo u naš zagovor, u veliko zajedništvo ljubavi, nešto je izvanredno. Ja imam tu sreću, sa svojega prozora vidim cijelu dolinu: vidim svjetla grada Vercelli, pogled mi seže do grada Novara s obrisima katedrale, vidim odsjaj Milana i cijele doline…

Tako, ujutro, kada oči podižem s Biblije koja se nalazi na postolju za lectio divina upravo ispred prozora, i pogledam prema dolini, imam izvanredan osjećaj kako mogu blagosloviti sve ljude, dobre i zle, katolike i one koji to nisu, vjernike i nevjernike. Sve njih Gospodin mora imati pod plaštom svoje ljubavi. I vjerujem da je upravo dužnost nas monaha blagoslivljati sve s jakim osjećajem solidarnosti: ne stoga što vjerujemo da smo bolje, nego upravo stoga što smo solidarni s ljudima grješnicima koji obitavaju na ovom svijetu.

Lijepo je što ste željeli zaključiti ovaj razgovor s ovom vizijom svijeta i s tim prostorom noći kojega se treba ponovno otkrivati.

E. B.: Sveti Benedikt, upravo u trenutku smrti, u svojoj ćeliji na Montecassinu, vidio je cijeli svijet zamotan zrakama Gospodnje svjetlosti. On, koji je napustio svijet, vidio ga je prožetim svjetlima Gospodinove ljubavi.

114

Eto, mi monasi željeli bismo da svijet postane zaogrnut tim svjetlom te želimo imati istinski kontemplativne oči, onakve poput svetoga Benedikta, koje su sposobne vidjeti svijet Božjim očima, a ne ljudskim očima koje ne uspijevaju uvijek vidjeti sve dobro koje postoji u svijetu.

115

KAZ ALO Predgovor G. Caramore . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Enzo Bianchi

Drukčiji život Promišljanja o monaštvu I. Pustinja i svijet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 II. Poslušnost i sloboda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 III. Samoća i zajednica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 IV. Rad i molitva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 V. Kušnje i proroštva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95

117