Dodijavanje Bogu

Anton Šuljić

DODIJAVANJE BOGU O Bogu i čovjeku - o kruhu našeg svagdašnjeg iskušenja

Korektura: IVANA RADENOVIĆ Prijelom i oprema: CHRISTIAN T. BELINC

Slika na naslovnici: Đuro Seder, Isus među narodom, 1990.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978–953–11–1116–4 Tiskano u listopadu 2017.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000976137.

Anton Šuljić

DODIJAVANJE BOGU O Bogu i čovjeku – o kruhu našeg svagdašnjeg iskušenja

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2017.

Uvod Pišući ove uvodne retke, a nakon što sam prikupio tekstove izgovorene kao duhovne misli na Hrvatskome radiju tijekom proteklih nekoliko godina (2012. – 2017.), nekako mi se stalno nameće pitanje: Dodijavam li čitateljima ovim pisanjem?

Jer ako dodijavam čitateljima, što znači, ako im svojim pisanjem ne mogu barem u nečem biti ohrabrenje, poticaj ili neka vrsta pomoći – tada je to pisanje radi pisanja (ili eventualno radi dodavanja još jedne bibliografske jedinice na konto vlastite slavičnosti), što onda znači da im dodijavam. Čitatelji će me se, naravno, lako moći riješiti tako da ne posežu za ovom knjigom, a izdavač me naprosto više neće trebati. No pitanje o dodijavanju i nije tako plošno kako se može činiti u prvi mah. Naime, sve mi se više čini da ako dodijavam čitateljima, onda dodijavam i Bogu. Jer Bog se u Kristu poistovjetio sa svakim čovjekom – takav je službeni nauk Crkve – a budući da su ovi tekstovi namijenjeni i čitateljstvu širem od vlastitih konfesionalnih granica, pravi test za tu vrstu komunikacije postajete baš vi – čitatelji. Dodijavam li dakle vama, dodijavam i Bogu. Obraćam li se samo »svojima«, a dodijavam li onim »drugima« – i Bogu dodijavam. Drugi (i drukčiji) su mjera i ogledalo vlastite vjere. Vjere ustvari i nema ako nisu uključeni Drugi i drugi. U ovom slučaju su svi ljudi taj drugi.

5

No dodijavanje kao biblijska kategorija, o čemu ćete nešto, ali zaista u formi krokija, moći pročitati u ovoj knjizi, više je od pukog grintanja i zanovijetanja. Riječ je o pokušaju nametanja Bogu naših rješenja i naše logike, našeg vrijednosnog sustava i naših prioriteta. A to je već latentni izraz nevjere. Dodijavanje ljudima, što za sobom vuče i dodijavanje Bogu, na margini je takve nevjere koja prijeti prerasti u viši i sveobuhvatniji stupanj.

Tekstovi ove knjige pokušavaju otkrivati takve zamke i nastoje nuditi neke poticaje za korake prema osobnijoj i zauzetijoj vjeri u okolnostima u kojima već živimo. Ona je i nastala iz takvih poticaja pa joj je to onda i krajnje određenje. Ova se dakle knjiga na svoj, rekao bih, govorni način – prilagođen radijskome izričaju – bavi temama koje su odjek promišljanja vjere u osobnome iskustvu i u zadanoj suvremenosti. Moje shvaćanje vjere odavno se odmaklo od moraliziranja i jeftinoga poentiranja, a osobito od plitkog i zasljepljujućeg politiziranja. Štoviše, grustim se tih i takvih pokušaja i klonim ih se pa dolazili i od najučenijih ili najokrunjenijih glava.

Ohrabren ponekom reakcijom na izgovorene tekstove ili pak gdjekoju njihovu objavu na facebook profilu, odnosno šeranjem pokoje emisije po mrežnim stranicama, ipak se odlučujem objaviti ih, skromno misleći da će se naći bar tkogod kome će biti od koristi. Naslov sam i ovoj knjizi, kao i do sada, dao po jednome tekstu koji mi se čini karakterističnim, nosivim pa i zvučnim, a na prijedlog izdavača, tekstove sam pokušao svrstati u manje cjeline koje bi u nekom smislu mogle pratiti tijek liturgijske godine.

6

Osjetite li, dakle, da vam dok čitate ove tekstove dodijavam – odustanite. Ne bih želio »i Bogu mom« dodijavati.

Nađete li, pak, štogod vrijedna ili korisna, bit će to njemu na hvalu. A to je dovoljna nagrada onome tko se usudio ponuditi vam ponešto od svojih skromnih promišljanja.

7

B l agda n i i svagda n i



INCIDENTNOST VJERE

Uz došašće/Navještenje Marijino

Jeste li kad razmišljali o tome da vjera može predstavljati incident? Meni se ta misao proteklih dana nametnula sama od sebe. Incident je, naime, prema starolatinskome, iznenadna pojava koja ulijeće i sve mijenja, a tek ga novi rječnici tumače kao upadicu i nezgodan slučaj. Podsjećam: Tijekom došašća, ali više puta i tijekom liturgijske godine, čita se evanđelje navještenja Marijina (Lk 1, 26–38) u kojem se govori kako je Bog poslao anđela Gabrijela u galilejski grad Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip, a djevica se zvala Marija… Ostalo već znate.

Mariji je ponuđeno da bez muža začne dijete koje će biti Sin Božji. Nadjenut će mu ime Isus, bit će velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Bog će mu dati prijestolje Davida, oca njegova i njegovu kraljevstvu neće biti kraja… Ta je evanđeoska situacija opjevana na više načina i u više verzija, a u došašću se osobito rado pjeva »Poslan bi anđel Gabrijel« iz znamenite Cithare Octochorde s početka 18. st. Osim glazbenika jedva da se koji ozbiljniji srednjovjekovni i kasniji slikar nije uhvatio teme Navještenja. No natrag k pitanju s početka.

11

Zašto mi se čini da je riječ o incidentu? Zato jer kad napustimo naslijeđenu religioznu matricu koja se znade prometnuti i u pobožnu kršćansku mantru, koju ponavljamo i ne razmišljajući puno o sadržaju, a kamoli udubljujući se u njegove neočekivane poruke, uviđamo da je riječ o nečem što je za Mariju moralo biti silno zbunjujuće. Ponajprije anđeo. Angelos je u biblijskoj tradiciji uvijek glasnik Božji. U ovom slučaju imenovan je kao arkanđeo Gabrijel. No je li ga Marija vidjela? Očima sigurno nije jer su anđeli duhovna, dakle očima nevidljiva bića. Ona je čula glas koji je dolazio u njezinu svijest iz nekih nepojmljivih usta, iz neke čudesne blizine i daljine u isto vrijeme. Zar bi to bilo nešto što ne zbunjuje pa i ne skandalizira? Bio je to prvi incident Navještenja koji nadilazi svaku religioznu predodžbu. Pozitivist u nama odmah bi potražio kakav iracionalni ili pak halucinogeni razlog. Možda i kakvu stručnu pomoć. Pokušao bi se otresti i primisli da bi taj glas mogao predstavljati samoga Boga. No slijedi drugi incident.

Anđeo joj kaže da je ona, jednostavna nazaretska djevojka, odgajana u strogoj židovskoj religioznoj predaji s puno zabrana i moranja, puna milosti i da je sam sveti, vječni i neizrecivi Bog upravo s njom. Prestrašili bismo se kao što se prestrašila i Marija. Sve razbija njezine religiozne okvire.

Ništa ne odgovara onome što je u vjeri učila i kako se imala držati u odnosu na svog Sabaota.

A onda najveći incident: »Začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus…« Kao obranu i izraz strahopoštovanja uspjela je istisnuti svoj pozitivistički upit: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Pozitivizam je naša obra12

na pred neizrecivim i nepojmljivim Bogom. Imala je zaručnika. Živjeli su u čistoći do braka. Sad joj je navješteno da će, bez svoga muškarca Josipa, postati majkom. I to majkom Sina Božjega. Ta Duh Sveti sići će na nju i sila će je Svevišnjega osjeniti… Zar to nije nešto što ju je, kako se to kaže, moralo izuti iz cipela? Pomišljam kako bih glavom bez obzira pobjegao iz takve situacije… Sve što je o Bogu znala odjednom se porušilo. Pa i o Duhu Svetom nije puno znala jer ga Stari zavjet poznaje samo kao onoga tko svijetu daje život i održava ga. Zar je taj Ruah trebao biti ocem toga djeteta, Sina Božjega? Iznenađenje za iznenađenjem. No kao utjehu čuje riječi koje je morala shvatiti jer su ciljale na njoj poznato: Elizabeta je bila nerotkinja, ali sad je trudna jer Bogu ništa nije nemoguće. Unatoč takvim nevjerojatnim incidentima, Marija je ostala pribrana i slobodna. Pristala je na Božji plan i izrekla svoj fiat – Neka mi bude.

Zaključio bih: Vjera koja se ne susreće s incidentom, tj. s izazovom iskoraka iz poznatog jedva da može biti na tragu najvažnijeg novozavjetnog događaja – Utjelovljenja Sina Božjega. Tko se nije susreo s potresom svojih uhodanih religioznih praksi i znanja možda nikad nije niti shvatio što znači biti bremenit Bogom samim. Bog neminovno ruši naše predodžbe, izuva nas iz naših religioznih cipela i daje nam priliku da postanemo, slikovito rečeno, trudni njime.

Tko ne pobjegne glavom bez obzira kad čuje takve poticaje, tko prevlada prigovore vlastitoga pozitivizma, postaje svjedokom i vjernikom. Marija je izdržala incident takvog Božjeg zahvata u svoj život, povjerovala i rodila je svijetu Spasitelja. Za Božić slavit ćemo to otajstvo, a pjesma će pozivati: 13

»To otajstvo čuj, čuj i k Betlemu pristupljuj…« Ipak, nešto od Božićnog incidenta tražit će utjelovljenost. Hoćemo li pobjeći ili ostati?

14



ANAVIM I ANIJJIM

Uz 3. nedjelju došašća – Nedjelju Caritasa

Ponekad se i privatno i u javnosti čuje kako se neki ljudi distanciraju od službene Crkve i pritom ističu da njihov odnos s Bogom ne može propisati nikakva vjerska institucija. Štoviše, i danas kao i šezdesetih godina prošlog stoljeća, neki ljudi odbacuju Crkvu, ali prihvaćaju Krista. Poznata krilatica: »Krist da – Crkva ne!« nije iščezla. Aktualizira se i davno skovana sintagma kojoj je autor protestantski mučenik i nenadmašni teolog Dietrich Bonhoeffer o tzv. »bez­ religijskom kršćanstvu«, pri čemu je, kako piše Ivo Banac, »zbog crkvene komocije postalo nužno svjedočiti Krista često mimo, pa i protiv službene Crkve«. Naravno da će biskupi, teolozi i svećenici upozoravati da nema Krista bez Crkve i da će inzistirati na pripadnosti zajednici Crkve kako bi vjera bila autentična i sigurna. I to je, mogli bismo se složiti, posve legitimno i u redu. Jer kako bi se inače moglo čuti za istinskoga, autentičnog Krista ako ga ne posreduje vjerodostojni nauk? A taj nauk čuva zajednica vjere.

Sve to zapravo stoji. Štoviše, upoznali smo tijekom povijesti kako nemušti, opaki pa i opasni mogu biti pojedinačni pokušaji tumačenja Isusa Krista, odnosno nekritički 15

pristup njegovu Evanđelju. Ipak, budući da postoji nezanemariv broj distanciranih – što deklarativno, a što praktično – a što se u mnogo slučajeva ne bi moglo pripisati samo voluntarizmu ili pak moralnome posrnuću takvih pojedinaca, valjalo bi se zamisliti nad razlozima te distance. Premda to nije lak pokušaj, valjalo bi razlikovati instituciju od sadržaja koji navješćuje. Posebice bi valjalo razlikovati Boga i instituciju. Mnogi ljudi imaju poteškoću upravo na tome pitanju. Preprizemna »baratanja« Bogom, grubi formalizam, prenaglašena i apsolutizirana sigurnost, kao i juridički formirana vjera mnogim je ljudima kamen spoticanja o instituciju. Premda imaju potrebu za Bogom, spotiču se o mnogo toga što njemu ne mogu pripisati niti ga takvog pojmiti. Ono što je od ljudskoga reda, ono što je nekritički oblikovana i forsirana tradicija, što je isključivi religijski okvir i institucionalna tvrdokornost, trebala bi biti referentna točka s koje bi istinski vjernici morali smoći snage za razumijevanje problema distanciranih ili pak odbjeglih.

Jedan od najvećih katoličkih teologa, nedavno preminuli dominikanac Edward Schillebeeckx, pred kraj života progovorio je, među ostalim, i o toj problematici. Kaže Schillebeeckx: »Jedno je Bog, a drugo je religija, iako ima posla s Bogom. Bog nije ljudsko djelo, ali religija jest. Religija je kontingentna, Bog je apsolutna Sloboda, apsolutna Dobrota. To je, ukratko, kršćansko vjerovanje, u skladu s primjerom Isusa iz Nazareta, kojega kršćani nazivaju Pomazanikom Božjim. Intimna relacija s Bogom postaje duša proročkog djelovanja. Mislim na Isusa iz Nazareta i navještaj koji donosi o kraljevstvu Božjem. To je navještaj koji je 16

sve njegove sljedbenike pozivao da stanu na stranu razbaštinjenih, da postanu čuvari i branitelji udovica i siročadi, potlačenih prognanika, da se zauzmu za anavim ili anijjim, ’ljude sa sela’ koji su ekonomski i društveno osiromašeni, ranjeni i obeshrabreni. Kraljevstvo Božje koje propovijeda Isus ostvaruje se polazeći od iskustva Boga putem kritičkoga društvenog zalaganja u korist ljudi koji su pojedinačno i društveno poniženi.« Ove Schillebeeckxove misli potpisali bi i oni bogotražitelji koji se distanciraju od crkvene institucije, ali ne prestaju tražiti i ugledati se na Krista. A ima ih. Karl Rahner takve naziva anonimnim kršćanima. Sve je, zapravo, krik da se bude na autentičnome tragu Isusa Krista koji je sve dao za anavim i anijjim – za ljude s ruba, za ugrožene i obespravljene – za one za koje se nije imao tko zauzeti. Postane li institucija samoj sebi dostatna, brine li se isključivo o sebi a previđa ekonomski i društveno osiromašene ljude – a koliko li ih samo danas ima? – ona iznevjeruje Krista. Zato, ako postoje distancirani – a postoje – valjalo bi se pitati: Koliko smo kao institucija zaista bili prepreka, sablazan i kamen spoticanja takvima? Vrijedno je spomenuti da moto Europskoga socijalnog fonda (FEAD-a) – vidio sam ga nedavno velikim slovima napisanog na autobusu u Splitu – glasi posve kršćanski: »Pomoć se pruža, a ne zamišlja!« Autentičnost vjere u Isusa Krista očituje se, među ostalim, i u konkretnome, ne fiktivnome, odnosu prema anavim i anijjim – prema rubnima ovoga svijeta. Na njima se ne stječu poeni, a kamoli profit, a liju se suze, briše se znoj pa i prolijeva krv.

17



ADVENT I PUSTINJA

Uz utorak, 3. tjedna došašća

Još je deset dana do Božića i liturgija adventa ili došašća vjernicima, bez popusta, nudi vrlo zahtjevna, štoviše radikalna poglavlja. Upravo suprotno od onoga što nude razvikani svjetovni adventi koji, škakljajući osjetila i zasićujući ih, uglavnom nude ugodu i zabavu. Zornice, na kojima se iz godine u godinu okuplja sve više vjernika, karakterizira budnost pa i napor i žrtva, posebice kad su u pitanju djeca, no nemjerljiv je doživljaj svetoga što ga se s rane mise ponese u dan. Eto, s tih razmeđa i baš s toga mjesta vrlo britko odzvanjaju Isusova pitanja iz evanđelja dana: »Što ste izašli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izašli vidjeti: Čovjeka u mekušaste haljine odjevena? Eno, oni u sjajnoj odjeći i raskošju po kraljevskim su dvorima«. (Lk 7,24).

Podsjećam, Isus se obraća narodu koji je u pustinju došao slušati Ivana Krstitelja. Vrlo je znakovito i značajno mjesto u kojem djeluje Ivan. To je pustinja. Isus ne propušta navesti to mjesto jer zna da je u iskustvu njegovih slušatelja pustinja mjesto kušnje i mjesto pročišćenja. Na putu kroz pustinju Izraelci su izoštravali svoju čežnju za obeća18

nom zemljom i osnaživali se nadama. Tamo su gladovali i hranili se čudesnom mànom s neba (a sama riječ màna mogla bi se prevesti pitanjem: što je to?). U pustinji su bili kušani u svojoj vjeri, rađali se i umirali, morila ih je oskudica i neimaština. Masa i Meriba sinonim su za oskudna i obilna pustinjska događanja. Pustinja je Izraelce učila strpljivosti, izdržavanju i solidarnosti, ali ih je konfrontirala i s avetima u njima samima… U pustinji su očekivali Mojsijev silazak s brda i Božje zakone, ali su si napravili i zlatno tele i predmete svojih obožavanja. Bili su vjerni i nevjerni, pohotni i pokorni… Zato je pojam pustinje kod Izraelaca bio silno znakovit. Podrazumijevao je mjesto u kojem se propituju posljednji razlozi i čistoće nakana. Pustinja je mjesto u kojem sam Bog progovara srcu vjernika.

Nije li upravo u Isusovu navođenju pustinje kao toposa za duhovnost prve vrste izrečena važna pouka i nama danas? Naravno, pustinja je ovdje paradigma – slika čovjekovih stanja i izbora. Pustinja je stoga mjesto u kojem naše važnosti postaju relativne, a naša moć ograničena. Svedeni smo na mjeru elementarnog. U toj mjeri izlišnom se čini briga oko ukrasa ili užitka. Pustinja je, dakle, mjesto elementarnog preživljavanja i usmjerenosti k duhovnim stvarnostima – na Boga samoga! Takva radikalna opredijeljenost za ono što je bitno posve jasno uviđa ono što je nevažno, prijetvorno i lažno. Za čovjekovo duhovno i psihičko zdravlje pustinjska pitanja i pustinjski razlozi od neprocjenjive su važnosti.

Tko nije doživio takve pustinje i takva egzistencijalna stanja, možda nikad nije postao istinski duhovan čovjek!

19

Tko se nije suočio sa zidom nemogućnosti, sa suhoćom srca, s gubitkom volje, s elementarnom nuždom kad je u pitanju zdravlje ili umiranje – taj možda još uvijek oblači »mekušaste haljine« i ne prija mu »med iz pećina«. Samo se, naime, pred zadnjim pitanjima i pred zidom pustinje drhti i upire pogled u neprolazno i vječno – u Boga samoga.

Tako, dok Isus pita narod o razlozima zbog kojih su došli slušati Ivana – a podcrtana je pustinja – zapravo im poručuje da su, svjesno ili nesvjesno, došli čuti ono što je bitno, ono što se ne kupuje i ne prodaje, što nije na licitaciju, što se ne povija i ne oblači u korektnost izjava. »Trska koju ljulja vjetar« ili primjer »čovjeka u mekušaste haljine odjevena« antipodi su koji, kako tada tako i danas, razlikuju naše vrijednosti i svjetove od onih koje dolaze od Boga. Savijanje pred diktatima ili barem zahtjevima svijeta ili pak oblačenje u »mekušasto« predstavljaju suprotnost Ivanova radikalnog propitivanja o bitnom i jedino ispravnom, ali i Isusovoj pouci o nužnosti takvih stanja, mjesta i zbivanja.

Smjelo bi se reći da je liturgija Crkve neka vrsta pustinjskog mjesta, mjesta propitivanja nakana i zadnjih čovjekovih razloga. No kako da o tome razmišljam dok mi miriše kuhano vino i iz božićnog me izloga mami mekušast zov odjevnog predmeta koji već imam, ali sad je uz sedamdeset posto popusta? Je li nestalo Ivanâ ili više ne čujemo Isusa ili je zaista nestala i pustinja? Kako god shvatili, istina je ipak nepotkupljiva.

20



DODIJAVANJE BOGU

Uz zornice i kraj došašća

Sasvim smo blizu Božiću. I u gradovima i u selima već se osjeća ugođaj toga najvedrijeg i jednog od najvećih kršćanskih blagdana. Božić nas naprosto mobilizira. Ta pak mobilizacija donosi svoje učinke. Duhovna duhovne, a ona s puricama i koječim sličnim – uglavnom pomak na vagama.

No ne bih o tome nego o nečem što me proteklih dana ponovno snažno pokrenulo. Naime, u odlomku iz Izaije proroka koji se čita na zornicama govori se o dodijavanju. I to o dodijavanju Bogu.

Zar se Bogu može dodijavati? No čujmo taj kratki Izaijin odlomak. »Gospodin opet progovori Ahazu i reče mu: ’Zaišti od Gospodina, Boga svoga, znak za sebe iz dubine podzemlja ili gore iz visina.’ Ali Ahaz odgovori: ’Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina.’ Tada reče Izaija: ’Čujte, dome Davidov! Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sâm će vam Gospodin dati znak: Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel s nama Bog!’« (Iz 7, 10–14).

Sve ako i uključimo svoja saznanja o političkoj pozadini i vječitim intrigama – koje, gle čuda, na tim pozornicama 21

nisu ništa novo niti danas – pa ako ponešto znamo i o antropomorfizmima, dakle o pridijevanju ljudskih osobina samome Bogu, ipak tu ima nečeg što mi se u duhovnom pogledu čini vrlo znakovitim pa i važnim. Općenito, ovaj se tekst razumijeva kao Izaijino proroštvo o dolasku Emanuela iz Davidove loze i, kako kršćani vjeruju, odnosi se na rođenje Isusa od Djevice Marije. No meni se u ovoj prigodi vrlo zanimljivim čini upravo ono što se govori o dodijavanju.

Prema cjelokupnoj biblijskoj duhovnoj baštini čovjek Bogu dodijava time što mu nameće svoje planove i prioritete, svoja rješenja i svoje ultimatume. U tom je smislu paradigmatični prijekor koji Isus upućuje Petru nakon što ga on želi odvratiti od pomisli da uopće pođe u Jeruzalem da tamo bude ubijen. Neuvijeno mu kaže: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mt 16,23). Čovjek Bogu dodijava i time što ga voli upregnuti u kratkoročnost svojih ambicija kao i u tmine svojih frustracija. Dodijava mu i time što ne umije izići iz orbite vlastitih egoizama u koje bi htio upregnuti i samo nebo. To dodijavanje se ne odnosi toliko na čovjekovu slabost, koja se često očituje u nemogućnosti da riješi probleme u svome životu, već se više odnosi na nepovjerenje u Boga koji vodi svijet. Čovjek Bogu dodijava osobito time što nema povjerenja u njega i njegove planove, u njegove inicijative i općenito u njegovu volju, već ih naprotiv želi kratkoročno »iskoristiti« ili pak podvrći svojoj volji ili svojim planovima. Isus će stoga tako često govoriti kako je nužno tražiti najprije Božje kraljevstvo, a sve ostalo će se onda 22