Dijalog u Crkvi i u društvu. Kršćanin i svijet

STJEPAN BALOBAN

Dijalog u Crkvi i u društvu Kršćanin i svijet

1 Kršćanska sadašnjost

1

»ZNAKOVI I GIBANJA« 64

Korektura: GORDANA BAŠIĆ KEDMENEC Prijelom: MARIJAN TKALEC Oprema: TIHOMIR TURČINOVIĆ

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić © Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2021.

Tisak: Kerschoffset Zagreb d. o. o.

Naklada: 600 ISBN 978-953-11-1438-7 Tiskano u travnju 2021.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001094045.

2

STJEPAN BALOBAN

DIJALOG U CRKVI I U DRUŠTVU Kršćanin i svijet

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2021.

3

4

SADRŽAJ

Predgovor ..................................................................................... 9

I. Svetački lik blaženoga Alojzija Stepinca Alojzije Stepinac – biskup sveta života ......................................... 19 Pismo beogradskog nadbiskupa Stanislava Hočevara ................... 24 Odgovor na »Pismo beogradskoga nadbiskupa Stanislava Hočevara« ............................................................................ 29 Alojzije Stepinac i prognani slovenski svećenici ............................ 37 Zašto ne uspijeva ekumenizam? ................................................... 42 Kanonizacija i ‘čišćenje sjećanja’ .................................................... 47 Crkva – ekumenizam – politika ................................................... 52 Posjet koji je ostavio sumnju ........................................................ 57 Papa Franjo i Hrvati. Papin dan u Hrvatskoj .................................. 62

II. Dijalog u Crkvi kao putokaz Promjene koje dolaze odozgo? ..................................................... 69 Dijalog i suradnja u Crkvi .............................................................. 74 Papa Franjo i reforma Crkve .......................................................... 79 5

Papa i hrvatska Crkva ................................................................... 84 Laudato si’ – briga za zajednički dom ........................................... 89 Tko predstavlja Crkvu u javnosti? .................................................. 94 Može li vjera biti »sredstvo« nasilja? ............................................. 99 Kako se ophoditi s nepravdama? .................................................. 104 Jesu li svi emigranti izbjeglice? ..................................................... 109 Milosrđe – put Crkve .................................................................... 114 Kultura milosrđa i pravednost ...................................................... 119 Lijek milosrđa ............................................................................... 124 Odgovorno roditeljstvo ................................................................ 129 Brak i obitelj u stvarnosti života ................................................... 134 Svećenici i vjeronauk u školi ......................................................... 139 Sinoda Zagrebačke nadbiskupije: prigoda ili rutina ..................... 144 Mons. dr. Dragutin Nežić. Prvi biskup ujedinjene istarske Crkve .... 149 Pedeset godina u službi Crkve i naroda ........................................ 154

III. Politika u službi općega dobra Vjernik i Crkva u javnom životu .................................................... 161 Politika bez općega dobra? .......................................................... 166 Izbori u razdijeljenom narodu ..................................................... 171 Podijeljeno društvo i narod .......................................................... 176 6

Kakva nas budućnost čeka? ......................................................... 181 Sigurnost i sloboda ...................................................................... 186 Kako promijeniti sustav upravljanja državom? ............................ 191 Fantom sekularne države ............................................................. 196 Katolici – laičnost – politika ........................................................ 201 Kamo su zalutale sloboda i savjest? ............................................. 206 Etička povjerenstva i odbori ........................................................ 211 Politička (ne)kultura u Hrvatskoj ................................................. 216 Kakva ekonomija ubija? ............................................................... 221 Odnos Crkve i politike u Hrvatskoj? .............................................. 226 Bivši mentalitet je problem? ........................................................ 231 Crkveni službenici i politika u Hrvatskoj ....................................... 236 Crkva u Hrvatskoj: »Ni lijevo ni desno« ........................................ 241 Vjerničke udruge i Istanbulska konvencija ................................... 246 (Ne)Prisutnost teologa u hrvatskom društvu ............................... 251 Podatci o tekstovima objavljenima u knjizi ................................. 257

7

8

PREDGOVOR

Postoje riječi koje su nam u određenome povijesnom trenutku ‘tako blizu’, a opet po razumijevanju i prihvaćanju ‘tako daleko’. Među takve riječi se može ubrojiti i dijalog. Za jedne je to ‘ključan pojam’ i ‘čarobna formula’ kojom se mogu riješiti brojni problemi i sve veće razlike među ljudima u pluralnom društvu. Za druge je dijalog samo ‘vanjska forma’ i ‘prazna formula’ iza koje se skrivaju različiti interesi koji se žele po svaku cijenu ‘na lijepi način’ na kraju ostvariti.

Pod crkveno-teološkim vidom dijalog je iznimno važan pojam za život kršćana u Crkvi i u društvu odnosno u svijetu općenito.

Dijalog je put koji je Katolička Crkva trasirala na Drugome vatikanskom koncilu (1962.

– 1965.). Zapravo, put i sredstvo komunikacije u crkvenom životu kao takvom i u odnosu kršćana i Crkve prema svijetu u kojem živimo.

Poseban pečat na tom putu dao je koncilski i 9

postkoncilski papa Pavao VI. (1963. – 1978.), koji je upravo zbog toga prozvan Papom dijaloga. Njegova prva i programatska enciklika »Ecclesiam suam – Crkvu svoju« (6. kolovoza 1964.), objavljena za vrijeme održavanja Drugoga vatikanskog koncila, i danas je inspiracija i svojevrsni putokaz za život Crkve »ad intra« i »ad extra«. Pavao VI. poziva na dijalog Crkve sa svijetom u kojemu je Crkva, u svakom vremenu i prilikama, poslana nuditi radosnu vijest evanđelja.

Postkoncilski pape Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i aktualni papa Franjo nastavili su tim putem premda su na putu dijaloga u Crkvi i u društvu brojne prepreke koje nam se često čine teško savladivima.

Dijalog kao put pomoću kojega se oblikuje ozračje dijaloga za iskrene susrete i razgovore o važnim pitanjima u svijetu u kojem živimo, središnja je misao u razvoju postkoncilskoga socijalnog učenja Katoličke Crkve. U tom duhu će 1991. godine papa Ivan Pavao II. naglasiti da »socijalni nauk sam po sebi posjeduje vrijednost instrumenta evangelizacije« (Centesimus annus, br. 54). To, drugim riječima, znači da je dijaloško okruženje koje nudi socijalni nauk Crkve pogodno tlo za širenje radosne vijesti evanđelja.

10

Papa Benedikt XVI. u socijalnoj enciklici 2009. godine dodatno aktualizira koncilsku poruku dijaloga na područje socijalnog nauka Crkve, odnosno na odnos Crkve i kršćana prema svijetu. Prema njemu u svijetu općenito, u javnom životu kao takvom kao i u društveno-gospodarskim odnosima ljubav i istina omogućuju ozračje dijaloga za rješavanje brojnih problema u svijetu, ali i u Crkvi. Jer, »istina je ‘logos’ koji stvara dija-logos(os), a time i komunikaciju i zajedništvo… Istina otvara i združuje umove u logos ljubavi – a to je navještaj i kršćansko svjedočanstvo sebedarja« (Caritas in veritate, br. 4). Budući da rezultat svakoga dijaloškog procesa ovisi o prihvaćanju istine s obje strane, iznimno je važna ljubav koja je »najizvrsniji put socijalnog nauka Crkve« (Isto, br. 2). Čini se da s papom Franjom dijalog dobiva na još većem značenju i u životu Crkve kao i u odnosu kršćana i Crkve prema zbivanjima u svijetu. Dijaloška dimenzija dolazi osobito do izražaja u socijalnom govoru pape Franje. Tako u socijalnoj enciklici »Laudato si’« (2015.) Papa poziva na prakticiranje puteva dijaloga na više razina i u svim smjerovima »koji će nam pomoći izaći iz spirale samouništenja, u koju trenutačno tonemo« (Laudato si’, br. 163).

11

Sve do sada navedeno može ostati ‘samo teorija’ ako se ne sprovodi u život konkretne Crkve i društva.

U tekstovima ove knjige pod naslovom »Dijalog u Crkvi i u društvu. Kršćanin i svijet« nastoji se – na temelju socijalnog nauka Crkve - primjenjivati postkoncilsko dijaloško usmjerenje Katoličke Crkve na konkretnu situaciju u Crkvi i u hrvatskom društvu.

Knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi dio pod naslovom Svetački lik blaženoga Alojzija Stepinca dotiče se jednoga od najbolnijih pitanja u povijesti Crkve u Hrvata, to jest suočavanje sa ‘zaprekama’ u proglašenju svetim blaženoga Alojzija Stepinca. Na temelju činjenica i argumenata, a u duhu postkoncilskoga crkvenog dijaloga, ukazuje se na ‘svu problematičnost’ naknadnih rasprava o opravdanosti proglašenja svetim čovjeka čiji je službeni proces za proglašenje svetim pred mjerodavnom Kongregacijom u Rimu završio pozitivno u lipnju 2014. godine, kao i na opravdano nezadovoljstvo hrvatskih katolika u odnosu na odgodu proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca. I ovaj dio knjige pokazuje koliko je važan poziv svetog pape Pavla VI. na iskreni i istinski dijalog prije svega unutar same Crkve. Bez takvog unutarcrkvenog dijaloga teško 12

je zamisliti uspjeh u drugim oblicima dijaloga koje Katolička Crkva prakticira, pa i onaj pod ekumenskim vidom.

Drugi dio knjige Dijalog u Crkvi kao putokaz posvećen je različitim aktualnim temama unutar crkvenoga života kako u odnosu na opću Crkvu tako i u odnosu na Crkvu u Hrvatskoj.

Istaknuto mjesto ovdje zauzimaju promjene na koje u svojem pontifikatu poziva papa Franjo, a koje bi se trebale događati i na razini mjesnih Crkava pa tako i Crkve u Hrvatskoj.

Treći dio knjige Politika u službi općega dobra analizira brojne važne teme za hrvatsku društvenu i crkvenu javnost. Teme su obrađene na temelju postkoncilskoga socijalnog nauka Crkve čije bi bolje poznavanje i konkretna primjena na hrvatske prilike sasvim sigurno spriječilo brojne nesporazume u hrvatskome javnom životu.

Središnja nakana ovih tekstova jest, još uvijek nedovoljno poznato ‘blago socijalnog nauka Crkve’ približiti svakom vjerniku i svakom čovjeku dobre volje u Hrvatskoj.

Zahvaljujući Kršćanskoj obiteljskoj reviji »Kana«, u kojoj su objavljeni, izbor tema, sadržaj kao i način pisanja ovih tekstova omogućuje svakom čovjeku dobre volje u ovoj knjizi pronaći nešto za sebe i za svoj konkretni ži13

vot. To i jest temeljna nakana socijalnog nauka Crkve ili riječima svetoga Ivana Pavla II., Crkva »socijalnu poruku evanđelja ne smije smatrati teorijom, nego, u prvom redu, temeljem i motivacijom djelovanja« (Centesimus annus, br. 57). Tekstovi u ovoj knjizi rezultat su traženja odgovora na pitanje: Kako socijalnu poruku evanđelja socijalnim govorom Crkve učiniti motivacijom djelovanja u hrvatskom društvu i u Crkvi?

Zahvaljujem svima onima koji su na različite načine: raspravama, primjedbama, konstruktivnim suprotstavljanjima kao i kritikama i poticajima pridonijeli oblikovanju ovih tekstova, a posebno Josipu Balobanu, bratu svećeniku i profesoru koji je svojim iskusnim i kritičkim okom čitao tekstove prije njihova objavljivanja.

Zahvaljujem izdavaču »Kršćanskoj sadašnjosti« koja je nakon objavljivanja prvih triju knjiga Slobodni i ponosni u društvu. Kršćanin i svijet (2010.), Između slobode i podložnosti.

Kršćanin i svijet (2010.) te Otvorimo prostore pozitivnome. Kršćanin i svijet (2015.), odlučila objaviti i ovu knjigu pod naslovom Dijalog u Crkvi i u društvu. Kršćanin i svijet.

Kao istinsko sredstvo komunikacije dijalog nema alternative ni u crkvenoj ni u društvenoj 14

zajednici. Ovom knjigom želimo pridonijeti kulturi dijaloga u Hrvatskoj, i to na svim razinama i u svim smjerovima.

U Zagrebu, siječanj 2021.

Autor

15

Kamo su zalutale sloboda i savjest?

U

vremenu nasilja, terorizma i okrutnosti ratova čiji stravični prizori kao da se nas, koji još uvijek živimo u miru, previše ‘ne tiču’ a u Europi, koja se ‘dičila’ demokracijom i proklamacijama različitih oblika slobode, nužno se pred svakoga mislećeg čovjeka postavljaju pitanja: Što se događa s čovjekovom slobodom? Što se događa s našom, mojom i tvojom slobodom? Koliko smo se udaljili od tradicije »koja od vremena Heraklita veliča ‘rat kao oca svega’ te s Thomasom Hobbesom gleda čovjeka kao krvoločnog vuka među vukovima« (Bernhard Häring, Kristov zakon. Slobodni u Kristu, III, KS, Zagreb, 1986., 537)? Je li uistinu u današnje vrijeme ‘čovjek čovjeku vuk’ ili bi na ovoj zemlji čovjek trebao biti slika Božja, a to znači čovjeku pokraj sebe povijesni suputnik? Što za današnjeg čovjeka znače sloboda i savjest?

Kako današnji čovjek uopće shvaća slobodu? Hoće li se suvremeni Europljanin ‘odreći’ 206

slobode radi sigurnosti, to jest radi osiguranja dosadašnjega normalnog načina života na ulicama, u domovima, u uredima…? Čovjek je po rođenju obdaren slobodom i savješću prema kojoj je pozvan živjeti. No, što za današnjega čovjeka uopće znači savjest i koliko je riječ i pojam savjest danas aktualan, odnosno koliko je ozbiljno shvaćamo? Dok se prije 30 – 40 godina i u javnosti češće pozivalo na savjest, u novije se vrijeme to sve više gubi ili je na neki način postalo ‘floskula’. Umjesto djelovanja prema savjesti, koje u konkretnim situacijama javnoga života stavlja čovjeka u opasnost da se izloži ili izgubi ovaj ili onaj položaj ili povlasticu, suvremeni čovjek radije se priklanja ‘stranačkoj stezi’, proklamiranoj politici ili odlukama većine, a vlastitu odgovornost prepušta ‘onima iznad sebe’, svojemu šefu ili pak određenom mainstreamu u javnosti. Kamo to, zapravo, vodi? Kamo su zalutale sloboda i savjest?

Sloboda i savjest u ‘logici tehnike’

Kako čovjek koji ne živi i ne djeluje po savjesti može biti uopće slobodan, istinski slobodan? I obrnuto, kako čovjek može živjeti prema savjesti ako nije slobodan? Jasno je da se 207

ovdje susrećemo s različitim shvaćanjima slobode i savjesti. Međutim, jesmo li u čovjekovu putovanju kroz povijest ipak ‘zakoračili’ u toliko nepoznato što bi za čovjeka pojedinca, ali i za cijele narode moglo imati tragične posljedice? Suvremeni se čovjek, posebno onaj zapadnoga civilizacijskog kruga, sve više predaje logici tehnike. Drugim riječima, slobodi i savjesti čovjeka pojedinca prijeti ‘tehnokratska paradigma’ na koju upozorava papa Franjo u socijalnoj enciklici »Laudato si’.« (24. svibnja 2015.).

Može se reći »da su korijeni mnogih teškoća današnjega svijeta prije svega u, katkad nesvjesnoj, težnji da se metodu i ciljeve tehnoznanosti pretvori u paradigmu koja oblikuje život ljudi i funkcioniranje društva« (br. 107).

Riječ je o ‘zastrašujućoj moći tehnologije’ koja se svojom logikom dominacije tehničkoga sve više ‘seli’ u konkretne međuljudske odnose, pa i u čovjekovu intimu i tako stavlja na veliki ispit funkcioniranje čovjekove slobode i savjesti. U takvoj situaciji konkretni život, posebno život djece i mladih ljudi, nalazi se pred epohalnim izazovima. Logika tehnike ne poznaje pojmove poput slobode, savjesti, vrednota, moralne spoznaje na temelju koje donosimo odluke…

S jedne strane, moderna je tehnologija unijela napredak u raznim područjima znanosti, kao i 208

u načinu života suvremenog čovjeka, što je, sasvim sigurno, pozitivno za čovjeka i čovječanstvo. S druge strane, ‘zastrašujuća’ je moć tehnologije, kao i dominacija znanja i ekonomske moći u rukama pojedinaca i ‘skupina moćnika’.

Papa Franjo ističe: »Nikada čovjek nije imao toliku moć nad samim sobom i ne postoji nikakvo jamstvo da će ju dobro iskoristiti, poglavito ako se promatra način na koji se njome služi« (br. 104).

Vratiti važnost slobodi i savjesti

Kako se u takvoj situaciji prevladavajuće logike tehnike u konkretnom životu, posebno u životu mladoga čovjeka, suočiti sa svim izazovima koje nameće tehnokratska paradigma?

Dva su moguća načina. Jedan je bez unutarnjeg i vanjskog otpora, kao i ‘većina pokraj nas’, prihvaćati sve ono što nam se u današnjemu svijetu prikazuje kao napredno i poželjno pod vidom postizanja vlastita uspjeha i ostvarenja.

Drugi je, mnogo zahtjevniji, stvoriti u vlastitu životu preduvjete za kritički pristup onomu što se oko nas događa i što nam se nudi kao jedina mogućnost. Kritički pristup prema stvarnosti u kojoj živimo nije moguć bez istinske slobode i bez odgovornoga djelovanja koje će 209

se temeljiti na zreloj i sigurnoj savjesti. I tu se iznova vraćamo pitanju: Što za današnjeg čovjeka znače sloboda i savjest? Konkretni odgovori na to pitanje vjerojatno bi nas ne samo iznenadili nego i istinski zabrinuli, posebno kada je riječ o mladim ljudima kršćanima, pa i onima koji prakticiraju svoju vjeru. Bilo bi ne samo dobro nego i potrebno među mladim hrvatskim katolicima, koji na ovaj ili onaj način prakticiraju svoju vjeru, produbljivati važnost i slobode i savjesti kako bi u konkretnom životu mogli donositi slobodne i na savjesti utemeljene odluke, usprkos svemu!

210

U tekstovima ove knjige nastoji se primjenjivati postkoncilsko dijaloško usmjerenje Katoličke Crkve na konkretnu situaciju u Crkvi i u hrvatskom društvu.

Kao istinsko sredstvo komunikacije dijalog nema alternative ni u crkvenoj ni u društvenoj zajednici.

Ovom knjigom želimo doprinijeti kulturi dijaloga u Hrvatskoj, i to na svim razinama i u svim smjerovima.

(Iz Predgovora) Stjepan Baloban, redoviti profesor u trajnom zvanju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pročelnik Katedre socijalnog nauka Crkve, pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK (1997.–2004., 2019.– ), rođen je 1954. u Brebrovcu (župa Slavetić), svećenik je Zagrebačke nadbiskupije, od 2008. do 2011. rektor je Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu. Kao profesor socijalnog nauka Crkve, voditelj je više znanstveno-istraživačkih projekata: o solidarnosti (2002.–2006.), o siromaštvu (2002.–2005.), o supsidijarnosti (2006.–2013.), projekta Europsko istraživanje vrednota – EVS (2019.– ). Od rujna 2002. ima svoju kolumnu u Kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana. Imao je više od 40 intervjua u različitim civilnim i crkvenim novinama.

Autor je mnogih znanstvenih i stručnih članaka (od kojih je dio objavljen i u inozemstvu), uredio je brojne knjige i objavio više vlastitih izdanja. Spominjemo sljedeće: Etičnost i socijalnost na kušnji (1997.), Socijalni govor Crkve u Hrvatskoj (2004.), Vjera kao sastavni dio javnoga života (2007.), Slobodni i ponosni u društvu (2010.), Između slobode i podložnosti (2010.), Otvorimo prostore pozitivnome (2015.). www.ks.hr

Cijena: 80 kn

1