Dijalog iz vjere

Ivan Šarčević

DIJALOG IZ VJERE KRŠĆANSKA SADAŠNJOST

Ivan Šarčević DIJALOG IZ VJERE

POLAZIŠTA 92

Recenzenti: prof. dr. sc. Anđelko Domazet prof. dr. sc. Željko Tanjić Uredio: Stipo Kljajić Korektura: Darko Rubčić Grafičko uređenje i oprema: Branko R. Ilić

Fotografija na naslovnici: Wady Kelt (Izrael), fotografirao autor Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d. o. o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1312-0 Tiskano u kolovozu 2021.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001109985.

Ivan Šarčević

Dijalog iz vjere

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2021.

O dijalogu dijaloški (Predgovor)

Ne zna se jesu li Adam i Eva, biblijske slike prvih ljudi, međusobno dijalogizirali. Biblija o tome ništa ne kazuje. S Bogom svakako jesu razgovarali, bili su pitani, međutim tek nakon što su podlegli napasti zla, zastranili (mysterium iniquitatis), no i tada ne iskreno, bez uvijanja i prebacivanja/nijekanja odgovornosti. Slično Adamu i Evi, Biblija ne donosi ni razgovor između njihove djece, Kajina i Abela – šteta, jer bi bilo dragocjeno imati ga – tako ne znamo bi li dijalog, da ga je bilo, odvratio Kajina od bratoubojstva i spriječio spiralno širenje zla bratoubijanja. I Kajin je razgovarao s Bogom, ponovno na Božju inicijativu, no ni tu nije došlo do dijaloga: Kajin se dijalogu stalno izmicao, od njega bježao. I nije to jedino što se ne zna o (ne)dijalogu u biblijskoj prapovijesti. To, na koncu, i ne čudi jer se radi o egzistencijalnoj poruci izraženoj mitskim načinom; više o pokušaju odgovora na pitanje zašto, nego kako su stvoreni prvi ljudi i zašto su počinili svoje prve, nikako ne i posljednje grijehe.

Susretā i razgovarā između prvih ljudi međusobno i s Bogom zacijelo je bilo, no ne i dijalogā – barem ne otvorenih i zdravo konfliktnih – koji bi smirili tenzije, odvratili od nasilja i zla (ako ne za stalno, onda barem 5

ivan šarčević – dijalog iz vjere

privremeno) i povratili narušeni sklad i zajedništvo.

Razgovor i dijalog naprosto nisu sinonimi, premda su etimološki veoma slični (starogrčki dialogos = razgovor) i premda se oba događaju u susretu. Iako je svaki dijalog razgovor, nije svaki razgovor i dijalog. Nikako. Za dijalog je potrebno, još više nego za razgovor, ostvariti nezaobilazne pretpostavke i kreirati ga: dijalog nije nešto samo po sebi dano i samorazumljivo, nešto urođeno – premda je čovjek ontološki dijaloško biće – nego ga je potrebno roditi, često u mukama. Prvi ljudi, i Adam i Eva, i Kajin – i svi drugi ljudi, svih vremena – otimaju se dijalogu (svakodnevno je to naše iskustvo), ne žele ga jer on od njih zahtijeva, između ostaloga, susret s drugim oči u oči, otvoreno uho za drugoga, priznanje vlastite odgovornosti i krivice.

Dijalog je, čini se, prvenstveno stvar htijenja: jednostavno ga nema ondje gdje ga se ne želi, gdje ga se smatra nepotrebnim, gdje se od njega bježi i skriva. Da bi ga se pak htjelo/željelo, potrebno je u njemu vidjeti smislenost: mogućnost susreta i obogaćenja, vlastitoga i onoga s kojim se dijalogizira. Ukoliko ga se smatra besmislenim i nepotrebnim – a to je najčešće kod onih superiornijih – onda je svako „tjeranje“ na dijalog unaprijed osuđeno na propast: nema dijaloga na silu. Nema, i zbog toga što dijalog po svojoj naravi zahtijeva najmanje dva u dijalogu jednakopravna i slobodna sugovornika, jer dijalog nije tehnika da se drugoga prevari, nadvlada i pobijedi, nego duhovnost koju karakterizira nastojanje ne samo oko svoga dobra, nego i dobra drugoga i zajedničkoga dobra. Dijalog nije taktika nametanja vlastitoga mišljenja niti orobljavanja 6

O dijalogu dijaloški (Predgovor)

drugoga: u dijalog se ne ulazi da bi se drugoga porazilo, da bi se objelodanila i potvrdila ispravnost vlastitih uvjerenja ili života, nego naprotiv da bi ga se upoznalo, razumjelo – njega od mene različitoga, jer samo različiti uistinu dijalogiziraju – od njega i s njim učilo, da bi se, u konačnici, raslo u zajedništvu i ljudskosti.

Ukoliko se dijalog uistinu želi i ako se u njega ulazi dobronamjerno i iskreno, sa sviješću da drugoga, ispravnoga puta jednostavno nema, još uvijek je to samo jedan korak na putu dijaloga. Mnoge su, doista, zapreke na tom putu. Od čovjeku tako svojstvene samoispravnosti i samodostatnosti, preko teškoće i samoga susreta, a kamoli dijalogiziranja s drugim – osobito ako je taj drugi povod ili uzrok moje nesreće, ako se o mene ogriješio – do slabog poznavanja sudionika dijaloga, i drugoga i samoga sebe pa sve do (ili prvenstveno od) straha i mržnje kao dviju najvećih zapreka i dijaloga i života kao takvoga.

Ukoliko se u jednadžbu navedenih zapreka dijaloga, a one su samo svojevrsni izbor, uvrsti raznolikost dijalogā s obzirom na njihove sudionike i razine na kojima se ostvaruju (osobni dijalog, društveni dijalog, međukulturalni, međuetnički i međunarodni dijalog, međukonfesionalni, međureligijski i međusvjetonazorski dijalog ..., sve dijalozi između različitih skupina, a gdje su još nimalo nebitni unutarnji dijalozi, dijalozi između pripadnika istih skupina: kulturoloških, društvenih, etničkih, narodnih, crkvenih, vjerskih ...), onda dolazi gotovo do nepremostivih zapreka dijaloga. Ipak, unatoč svu mnoštvu stvarnih ili potencijalnih zapreka, glavne su zapreke dijaloga na osobnoj razini, u osobnom 7

ivan šarčević – dijalog iz vjere

dijalogu, onom licem u lice, jer je upravo osobni dijalog osnova svih drugih dijaloga i jer je, na koncu, dijalog uvijek osoban, konkretan i događa se između dviju osoba, ma o kojoj se vrsti ili razini dijaloga radilo. Osoba, pojedinac je, naposljetku, onaj koji shvaća i prihvaća nužnost dijaloga, ili ne.

Ukoliko se radi o dijalogu nastalom iz vjere, ne dakle samo onom međuvjerskom, onda dijalog nije nešto opcionalno, nego upravo nužnost: nužnost vjere, osobito kršćanske vjere. Dijalog vjernika, dakle, nepobitno pripada samoj srži njihove vjere: ako nigdje drugdje, onda bi u vlastitoj vjeri, u vlastitom (dijaloškom!) odnosu s Bogom morali pronalaziti utemeljenje i opravdanost, upravo nužnost dijaloga. Za kršćane nužnost dijaloga ne može proizlaziti iz straha od nestanka niti iz juridičkih normativa, nego iz osobnog vjerničkog odnosa s Bogom, iz evanđelja, odnosno iz nasljedovanja Isusa Krista. Upravo Isusovo ostvarivanje dijaloga (i ortodoksija i ortopraksija), kao onoga u kršćanstvu jedinoga uistinu mjerodavnoga, trajni je poziv, točnije zapovijed svim njegovim nasljedovateljima: bez dijaloga se ne biva kršćaninom, i to dijaloga na Isusov način.

Isusovo ostvarivanje dijaloga (ne puko prakticiranje) proizlazilo je, kako nam prenose evanđelja, iz uvjerenja da je drugi Božja slika, njegovo lice, iz potrebe praktične, konkretne ljubavi prema, opet konkretnoj, osobi, iz odgovornosti prema drugome koji me se bezuvjetno tiče, tim više ako je taj drugi drukčiji. Zato Isus i ulazi u dijalog prvenstveno s onima s kojima se obično ne dijalogizira: sa siromašnima, stranima, bolesnima, grešnima, 8

O dijalogu dijaloški (Predgovor)

marginaliziranima, s u biblijskom smislu malenima, jer je zbog njih, sam će to reći, i došao na svijet. No, ni s njima, a osobito ne s pravednima i dobrima, s vjerski besprijekornima (prema njihovu mišljenju), Isus neće „jeftino“ dijalogizirati, neće ih ostavljati ondje gdje ih je zatekao, nego će u dijalogu s njima zahtijevati radikalne promjene, obraćenje, a ne estetske korekcije. Konkretna zauzetost za druge, uz navedeno, „tjerat“ će Isusa da ne prekine dijalog, da se – izvanjski gledano sa zanemarivim, ako i ikakvim uspjehom – uvijek iznova upušta u dijalog s raznim „mračnjacima“ svoga vremena, osobito s „pomračivačima Božjega lica“, da dijalogizira i s neprijateljima, onima koji mu o glavi rade. I u dijalogu s njima Isus je sasvim svoj, otvoren, no krajnje zahtjevan, ne dopušta neiskrenost niti se da uvući u kaljuže spletkarenja: tako jednom prigodom sugovornicima namjerno kaže da će im odgovoriti na postavljeno pitanje tek ako oni njemu odgovore na njegovo, o podrijetlu Ivana Krstitelja, jer su njihova omalovažavanja i nepoštivanja – s kojima je dijalog nemoguć – odavno prešla svaku mjeru (Mt 21,23-27); ili u dijalogu s Pilatom, nakon što se ovaj pokazao krajnje prijetvornim i lažno neupućenim, k tomu još božanski umišljenim, Isus šuti i ništa ne odgovara (Mk 15,4), slično kao i pred velikim svećenikom kojemu zapravo Isusov odgovor i ne treba, jer je smrtna presuda već odavno „skovana“ (Mk 14,61).

Sve do sada kazano služi kao svojevrsni uvod onomu što slijedi, tekstovima koji su pred vama. Radi se, kao što ćete se i sami uvjeriti, o devet kauzalno nastalih tekstova, sabranih u jednu knjigu i naslovljenih Dijalog iz vjere.

9

ivan šarčević – dijalog iz vjere

Radi se, dakle, o govoru o dijalogu i to dijalogu nastalom iz vjere. Njihov autor je bosanski franjevac, profesor pastoralne teologije, Ivan Šarčević, koji na po mnogočemu jedinstven način nastoji govoriti o ovoj za njega (a tako bi valjda trebalo biti i za svakoga čovjeka, vjernika osobito) krucijalno važnoj temi, odnosno problematici. Premda se o dijalogu dosta (možda i previše) pisalo i piše, tekstovi koji slijede su ne samo autentični i relevantni nego i, po mnogim parametrima, neobični, odnosno novi. Oni, što je za svaki tekst ove vrste najvažnije, odolijevaju vremenu, ne zastarijevaju: premda su pisani u razdoblju od 2003. do 2019., i dalje su itekako aktualni. Oni, nužno je to spomenuti, ne pripadaju tekstovima koji pretendiraju na sveznanje o dijalogu, koji dijalog prihvaćaju zdravo za gotovo niti onim, a takvih je čini se najviše, koji načelno promovirajući dijalog u stvarnosti promulgiraju samoispravnost sebe i svojih, nego upravo dijaloškim tekstovima: autor se, u jasnoći izlaganja svojih stavova, stalno upušta u dijalog s drugim mišljenjima, često sasvim oprečnim njegovima, i s njima odvaguje vlastite argumente, i pri tome ostaje lojalno kritičan prema mainstream mišljenjima vlastitoga kolektiviteta, kako nacionalnoga tako i vjerskoga, odnosno franjevačkoga i crkvenoga.

Premda ne govori samo o dijalogu proizišlom iz vjere, nego ozbiljno i trezveno uzima u obzir i druge životne postavke i svjetonazore, uključujući i one ateističke u svoj njihovoj raznolikosti, knjiga koja je pred vama bitno je plod ne samo intelektualnoga rada nego i kršćanske vjere. Autor svoje tekstove nastoji utemeljiti na evanđelju, na životu i djelovanju Isusa Krista – u komu se 10

O dijalogu dijaloški (Predgovor)

milosrdni Bog upustio u novi, do tada gotovo nepojmljivi dijalog sa svijetom – na crkvenim dokumentima, osobito onima Drugoga vatikanskog koncila, na svijetlim i obvezujućim primjerima iz franjevačke i crkvene, bosanske i svjetske povijesti i na koncu, no ne manje važnim, na želji za ostvarivanjem nikad dostižnog, ali nužnog sveopćeg bratstva ljudi, koje je zapravo jedina istinska budućnost svijeta, a čiji je dijalog nezaobilazni početak i metoda.

Ne postoji naučeni, „svladani“ dijalog, nego se čitava života valja učiti dijalogizirati – autor to stalno naglašava. Valja se, gotovo je sasvim jasno, osobito učiti dijalogizirati u našem vremenu i na našim, nacionalnim i vjerskim mržnjama premreženim prostorima. I zbog toga što je kod nas i danas, s jedne strane, već odavno prisutna kakofonija dijalogā, mnoštvo glumljenih i samo pro forma dijaloga, dijaloga koji su nastali iz prisile ili ne idu dalje od slatkorječivosti, ne idu u konkretnost, u ostvarivanje ili, s druge strane – što je kudikamo opasnije – što se u našim društvima, našim narodima, čak i u našim vjerskim institucijama još uvijek nije ozbiljno shvatila nužnost dijaloga (indiferentnost je gotovo sveprevladavajuća), pa se drugi ne samo dijabolizira, često u ime naroda, vjere pa i samoga Boga, nego se, čega smo također svjedoci, difamiraju i kažnjavaju oni rijetki naši koji uistinu nastoje zastupati i živjeti dijalog, opet u ime zaštite nacionalnih interesa, svete vjere i, čini se, još svetije tradicije. Ova knjiga može biti svojevrsni priručnik, vademecum kako se uči dijalogizirati, kako ostvariti nezaobilazne pretpostavke dijaloga, jer je on, ponovimo, nužnost: ljudska i vjernička.

11

ivan šarčević – dijalog iz vjere

Možda je Isus, Logos, što znači ne samo Riječ, Smisao, nego i Dijalog, i došao na zemlju da Bog u njemu ljude ne samo spasi i otkupi nego da ih, da se vratimo na prve ljude s početka, i nauči dijalogizirati. Nimalo slučajno Isus se u kršćanskoj tradiciji često naziva drugim Adamom i većim od Abela: on, za razliku od njih dvojice u neizrecivoj slobodi dijalogizira s Bogom i s braćom koja mu žele zlo. Najčešće Isus najplodnije sugovornike za dijalog, što nije nimalo zanemarivo, pronalazi u strancima, u drukčijima od svojih. Možda i u našoj sredini odzvone Isusove riječi da tako pravog dijaloga iz vjere nije našao među svojima, kao među strancima.

Stipo Kljajić

12

SPOZNAJNI ALTRUIZAM I BOŽJE MILOSRĐE U KONFLIKTNOM DRUŠTVU

Ako pastoralnu teologiju shvaćamo kao znanstvenu refleksiju o kršćanskoj i crkvenoj praksi u konkretnome svijetu, onda je jedna od njezinih nezaobilaznih tema u sekularnom i svjetonazorski pluralnom društvu tolerancija, dijalog, pomirenje. Pogotovo ako je riječ o podijeljenim (post)konfliktnim društvima. Tu temu teolozi i pastoralci u interdisciplinarnoj i transdisciplinarnoj perspektivi dijele s teolozima drugih teoloških disciplina i s onima koji nisu teolozi ili su druge vjere, kao i s ateistima koje pokreće odgovornost za humaniji život u zajedničkome društvu.1 Kršćanskim pak teolozima kriteriji njihove refleksije i prakse jesu evanđelje, Isusova fundamentalna praksa te kršćansko-crkveni nauk i tradicija, teolozi i kršćanski svjedoci, koji su se oblikovali na tim izvornim kriterijima i prema njima kritički i samokritički tumačili svoje vrijeme, svoje zadaće, mijenjali i reformirali svoju i crkvenu prasku.

Imajući to u vidu, ovdje ćemo se pozabaviti pitanjima tolerancije i dijaloga te spoznajnim altruizmom koji 1

O pastoralnoj teologiji i njezinoj važnosti kao kritike crkvene prakse i društvene prakse vjere usp. Josip BALOBAN, Pastoralni izazovi Crkve u Hrvata, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1992., 26–38.

159

ivan šarčević – dijalog iz vjere

za kršćane svoje posljednje utemeljenje ima u Božjemu milosrđu prema ljudima očitovanom u Isusu. Time mislimo ponuditi makar mali doprinos u reflektiranju odgovornosti kršćana, teologa i pastoralaca za snošljivije i skladnije društvo u kojemu žive.

Tolerancija kao ravnodušnost za istinu U ratu, a naročito u prvim godinama nakon rata u nas se mnogo govorilo o dijalogu i toleranciji kao nužnim uvjetima pomirenja. Posebno su na toleranciji inzistirale inozemne organizacije koje su europske i međunarodne političke institucije i centri moći slali da barem za pregovarački stol dovedu „zaraćene strane“. Već se tada pokazalo da načelo puke tolerancije nije dostatno za uspostavu valjanoga i trajnijega mira u ratom devastiranim višeetničkim i višereligijskim podijeljenim društvima2 te da će odsutnost istine, poricanje zločina i ravnodušnost prema žrtvama samo osnažiti zlo i zločince, kao i da će se rat nastaviti drugim sredstvima.

Naime, projektantima novoga, na brzinu pomirenoga društva bio je cilj da se zaustave ratni konflikti, ali i zataška zdrava konfliktnost te je tolerancija postala ciljem, a ne metodom i ozračjem dijaloga za postizanje mira. Kao i u ratu, tako i u „prenagljenom miru“3 2

3

Usp. Mirko JOZIĆ, „Tolerancija – povijest jedne ideje“, u: Bosna franciscana, 4 (1995.), 10–21.

Pomirenje je više od prestanka nasilja, smatra R. Schreiter. Lažni su pokušaji pomirenja ako se omalovažava ili prešućuje povijest

160

Spoznajni altruizam i Božje milosrđe u konfliktnom društvu

moćnim političarima i njihovim mirovnjacima cilj djelovanja nije bio traženje istine, činjeničnost u definiranju karaktera rata, imenovanje agresora, obnova ljudskoga dostojanstva i solidarnost sa žrtvama, nego su nametnuli ekvilibristiku podijeljene pa i jednake krivnje te su indolentno širili mantru o „zaraćenim stranama“ i krivici sviju. Istina je bila neugodna i zahtijevala je samokritičnost, promjenu mišljenja i djelovanja, što je u udobnost uljuljanome svijetu stvarala neželjeni nemir i nelagodu.

“Zahtijevanje tolerancije u tom smislu,“ pisao je L. Kołakowski, „dio je naše hedonističke kulture u kojoj zapravo za nas ništa nema značenja; to je filozofija života bez ikakve odgovornosti i bilo kakvih uvjerenja. Te tendencije pojačavaju i razni modni trendovi u filozofiji koji nas uče da istine u pravom značenju nema; dakle kada želim mijenjati svoje stavove, čak i ako nisam agresivan, samim tim stavom već postajem protivnik tolerancije.“ Ipak je krajnje štetno i besmisleno, nastavlja Kołakowski, tako razumijevati toleranciju jer „prezir prema istini uništava našu civilizaciju u istoj mjeri u kojoj i fanatična borba za istinu. Ravnodušna većina otvara prostor za patnje. Omalovažavanje ili ignoriranje sjećanja omalovažavanje je i ignoriranje identiteta i dostojanstva čovjeka. „Štoviše, prenagljeni mir nastoji izbjeći ispitivanje uzroka patnje. Ako se ne pozabavimo uzrocima patnje, patnja će se vjerojatno nastaviti; točak nasilja i dalje se okreće i gazi sve više i više ljudi. Pomirenje je [...] proces koji se ne može skratiti; ima svoj vlastiti vozni red“ (Robert SCHREITER, Pomirenje. Poslanje i služba pomirenja u preobrazbi društvenog poretka, Družba misionara Krvi Kristove, Zagreb, 1994., 39–40).

161

ivan šarčević – dijalog iz vjere

fanatike kojih je uvijek dovoljno.“4 Tolerancija kao ravnodušnost za istinu, za svoje i tuđe mišljenje, a posebno za žrtve, lažno tolerantni stav da u sukobu uvijek postoje dvije strane i da istina uvijek tobože ima i svoje naličje omogućuje najgorima, fanaticima i cinicima, da nastave svoju destrukciju.

Pasivna tolerancija i izostanak lustracije Trijumfalistička opijenost tobožnjom pobjedom nad „crvenim zmajem“, nad komunizmom koji se urušio najviše iz samoga sebe, zapadnjacima je otupio intelektualnu razboritost, moralnu osjetljivost i primjerene političke odluke u ratu, a susljedno tome i poslije rata. Velikosrpska agresija, južnoslavenski osvajački ratovi za čisti etnički teritorij s elementima građanskoga (a i vjerskoga) rata, i to na okrajcima Europe, nisu uspjeli pomaknuti zapadnjake na ispravno djelovanje, nego su neodređenost i pasivna tolerancija moćnih i ravnodušna šutnja najodgovornijih još više usložile situaciju. Tolerancija kao puko podnošenje, prepuštanje vremenu i oholo sebepostavljanje za uzor demokracije činili su se hladnoratovskim pobjednicima posve prikladnim rješenjem.

S druge strane, južnoslavenska društva, narodi, njihovi vođe i institucije nisu uspjeli ni zakoračiti u demokratsku tranziciju, a već su im nametnuti i oni su 4

Leszek KOŁAKOWSKI, Male rasprave o velikim stvarima, Srednja Europa, Zagreb, 2013., 32.

162

Spoznajni altruizam i Božje milosrđe u konfliktnom društvu

većinom i prihvatili etničku isključivost i netoleranciju, govor mržnje, sukobe i rat kao sredstvo ostvarenja svojih nacionalnih snova, stoljećima hranjenih mitskim stradanjima i pravima o vlastitoj državi i etničkoj slobodi.

Zastrašujuća ubijanja i rušenja, bezočni progoni i „humana preseljenja“, zamjena teritorija i čišćenje prostora od etničkih i konfesionalnih „drugih“ praćeni su nataloženom nasilnom šutnjom o vlastitome stradanju, ali i nesuočavanjem sa svojom zlom prošlošću, sa zlopamćenjima i osvetama, pa je došlo do falsificiranja prošlosti, pogotovo vlastitoga opasnog i subverzivnog sjećanja.

Osobna i kolektivna sjećanja nadvladala su faktičnu povijest. Sjećanja su postala apodiktična, dogmatizirana, lišena historiografske točnosti i moralnoga poštenja. Primjerice, u interpretaciji komunističko-socijalističkoga razdoblja mnogi idu čak dotle da bi se moglo zaključiti da se uopće nije ni živjelo u komunizmu, a ako se već živjelo, onda je to bilo samo patnički i herojski, kao disidenti komunističke opresije i kao dosljedni vjernici. Zato u tranziciji iz jednoga u drugi sustav nikoga nije tako nestalo iz javnosti kao komunista i ateista.

Prijašnju ideologiju klasne borbe, radničkoga naroda i bratstva i jedinstva, jednu partiju te titoistički kult ličnosti zamijenila je nacionalistička ideologija isključivosti „nečistih“, nacionalna partija i obogotvorenje nacionalnih vođa. Kao nedodirljivi apsoluti opet su intronizirana slična zemaljska božanstva: država, etnička partija i vođa, ali sada sa snažnim blagoslovom religijskih zajednica i službenika. Oltar domovine, i simbolički i stvarno, postavljen je iznad svih oltara. Na njemu su žrtvovani 163

ivan šarčević – dijalog iz vjere

pojedinci i čitave skupine vlastitoga naroda koje se nisu uklapale u projektirani etnički teritorij ili prema sudu vladajućih nisu bili državotvorni.5 Na oltar domovine prinosilo se i ono što se prinosi Bogu, samo na Kristov oltar. Vlastiti zločini prestali su biti grijesi protiv Boga i protiv ljudi, grijesi za koje se treba kajati, činiti pokoru i nadoknaditi nepravdu, nego su se počeli mjeriti sa zlom i grijesima drugih, neprijatelja; postali su čak najpoželjniji izraz herojskoga domoljublja, a u političkoj religiji i bogoljublja.

I umjesto da tolerancija bude metoda, klima dijaloga u potrazi za istinom i pomirenjem, ona se pretvorila u formalnu, pasivnu toleranciju, defenzivni mentalitet i apsolutizaciju svoga stajališta, ili u ignoriranje i ravnodušnost za istinu i za druge.6 S međuetničke razine ravnodušnost se potom spustila na unutaretničku, tako da su se i monoetnička društva, ili narodi, kako se voli 5

6

Ovdje se ne radi o legitimnom zahtjevu za državom kao stvarnoj domovini i administrativnome okviru slobode, ostvarenjem individualnih i kolektivnih prava. Naprotiv, naglasak je na ideologiji koja je izgrađena na mitu zacrtane očišćene velike države (svi i samo pripadnici jednoga naroda u jednoj državi), kojoj se pridaju božanski epiteti („nebeska“, „vječna“ i sl.). Država postaje cilj svekolikog djelovanja i za njezino ostvarenje nema cijene koju ne treba platiti i žrtve koju ne treba prinijeti, pogotovo žrtve onih koje se označi da su izvan „povijesti“, da žive izvan „matične domovine“, u „kolonijalnoj tvorevini“, ili koje bije glas da su nekorisni nacionalnom centru ili su nacionalno nesvjesni. Radi se o tome da je država iznad pojedinaca i naroda pa su stoga u ratu tome molohu bešćutno bile žrtvovane čitave skupine istoga naroda.

Usp. Mirko JOZIĆ, „Tolerancija – povijest jedne ideje“, 4–5.

164

Spoznajni altruizam i Božje milosrđe u konfliktnom društvu

govoriti, vratili na početnu poziciju, odakle su se počeli demokratizirati, ali sada sa zakašnjenjem od nekoliko desetljeća i s teškim prtljagom nepopravljivih ratnih posljedica i neizliječenih trauma. Na donedavne međuetničke sukobe i podjele nahrupili su stari antagonizmi nepomirene prošlosti unutar istoga naroda, posebno između ideologija fašizma i antifašizma, ustaša i partizana, desnih i lijevih, konzervativnih i progresivnih vjernika.

Nesuočavanje s prošlošću i netraženje istine, odsutnost katarze i neostvarena (politička i ekonomsko-privatizacijska) lustracija nakon zamjene režimā i nakon rata pokriveni su slojem novih domoljubnih zasluga i nedodirljivosti. Izostanak postkomunističke lustracije velikim dijelom je uvjetovao da i nakon velikosrpskih ratova ne dođe do uklanjanja struktura i institucija, partija i osoba koje su rat započele, vodile i proizvele silne nesreće, nego su prihvaćene kao glavni protagonisti nove budućnosti. Kad govorimo o lustraciji, nipošto ne mislimo na teror bezakonja, neutemeljenoga javnog linča niti na neki osuvremenjeni progon vještica, nego na diferencirani pristup suočavanja sa svojom, a ne tuđom prošlošću, prema, odmah iza II. svjetskoga rata Jaspersovom razlikovanju krivnji i odgovornosti, od zločina za koje je odgovoran sud, preko moralne i političke odgovornosti za koje su zadužene institucije, pa do metafizičke odgovornosti na koju su pozvani svi, a ponajprije Crkva, religijske institucije i vjernici.7 7

Usp. Karl JASPERS, Pitanje krivnje. O političkoj odgovornosti Njemačke, AGM, Zagreb, 2006., 19–23.

165

ivan šarčević – dijalog iz vjere

Mnogi su ljudi teško zakinuti za istinu i pravdu.

Društva su traumatizirana. Razočaranje se u nekih povuklo unutra, u nutarnju gorčinu, u samouništavajuću agresiju i zlopamćenja. Pitanje istine, pravde i nepravde označeno je takvim konfliktom interpretacija da se neki mogući konsenzus, neki model zajedništva ili, ako hoćemo, pomiriteljski put još ne nazire. Naime, ono što je za jedne istina, za druge je laž; što je za jedne pravda, za druge je krajnja nepravda. Imamo, dakle, sukob protivničkih ili „suparničkih pravdi“.8 Društveni sukobi, posebno u etnički i religijski složenoj Bosni i Hercegovini, najviše su etnički sukobi, i oni se nastavljaju i produbljuju bez rata. Nekada se to s političkih i uopće javnih govornica čini posve javno i drsko, nekada mimikrijski tiho, ali tako da se sve više ide k nefunkcionalnosti države i sve većemu nutarnjem društvenom raslojavanju, stvaranju paralelnih društava i etničko-religijskih geta. S pravom su stručnjaci konstatirali da živimo u nastavljenom ratu, u sukobima produženima drugim sredstvima. Pokušava se tobože mirnim sredstvima doseći ono što se u ratu nije uspjelo nasiljem i „etničkim čišćenjem“.

Pritom protok vremena, starenje i navikavanje na nepravednu realnost, povezani s elementarnim nagonom za kakvim-takvim samoodržanjem (i sve većim odlaskom u inozemstvo) te zavodljivost ljudske samoobmane u svoju ispravnost umiruju moguće i potrebne moralne dileme, zdravi nemir i zdrave konflikte. Nisu, 8

Usp. Miroslav VOLF, Isključenje i zagrljaj. Teološko promišljanje identiteta, drugosti i pomirenja, Stepress, Zagreb, 2002., 220.

166

Sadržaj

O dijalogu dijaloški Predgovor – Stipo Kljajić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

Religija – kultura – dijalog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Dijalog s perspektivom.

Od kulture dijaloga do dijaloga kultura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Pluralizam i univerzalnost patnje.

Pretpostavke međureligijskog dijaloga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 Međureligijski dijalog pred alternativom vjere i nevjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 Dijalog s ateistima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 Spoznajni altruizam i Božje milosrđe u konfliktnom društvu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159 Crkva – promicateljica kulture dijaloga i zajedništva.

Prema koncilskoj konstituciji Gaudium et spes . . . . . . . . . . . . . . . 187 Kulturna polimorfnost Hrvata.

O unutarhrvatskom dijalogu na tragu Željka Mardešića . . . . . 215 Povijesno-teološko utemeljenje međureligijskog dijaloga bosanskih franjevaca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249 Dijaloška odgovornost vjere Pogovor – Tomislav Kovač . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 305 Bibliografske bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 326 327

Cijena 100 kn

ISBN 978-953-11-1312-0