Čovjek zarobljen ohološću i oslobođen milosrđem

Korektura Tihomir Hadži-Boškov Grafičko uređenje Tomislav Alajbeg Oprema Christian T. Belinc

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić © Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2020.

Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1500 ISBN 978-953-11-1282-6 Tiskano u siječnju 2020.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001048969.

2

Tonči Matulić

Čovjek zarobljen ohološću i oslobođen milosrđem

KRŠĆANSK A SADAŠNJOST Zagreb, 2020.

3

Uvodna napomena

Uvodna napomena

Tekstovi u ovoj knjizi prigodno su pisani i objavljivani u obliku kolumni u Kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana u razdoblju od siječnja 2011. do prosinca 2018. godine, dakle punih osam godina. Na suradnju me svojevremeno pozvao i nagovorio njezin dugogodišnji glavni i odgovorni urednik, gospodin Albert Turčinović, kojemu na ovome mjestu izražavam najiskreniju i duboku zahvalnost za uspješnu i plodnu osmogodišnju suradnju, ali i za iskazano strpljenje i razumijevanje u brojnim prigodama mojih prekoračivanja vremenskih i prostornih granica.

Osim njemu, najiskreniju i duboku zahvalnost dugujem i izražavam također izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost te njezinom direktoru gospodinu dr. sc. Stjepanu Brebriću, koji je bez zadrške zdušno podržavao moju suradnju te na kraju i zasebno objavljivanje kolumni.

Tijekom priređivanja kolumni konstatirali smo da ih nije moguće sve obuhvatiti jednim naslovom koji bi odgovarao sadržaju knjige.

Zbog toga smo odlučili kolumne tematski razvrstati i podijeliti u dvije cjeline te ih objaviti u dvije zasebne knjige.

5

Predgovor

Predgovor

U

rukama držite prvu knjigu pod naslovom Čovjek zarobljen ohološću i oslobođen milosrđem, koja donosi pedeset i devet (59) od ukupno objavljenih osamdeset i osam (88) kolumni.

U prvome dijelu knjige, koji donosi petnaest (15) natpisa, sustavno se promišlja o grijehu svih grijeha, dotično o oholosti, predstavljajući intimne strukture toga glavnog i korijenskog grijeha za kojega je sv.

Augustin ustvrdio da je initium omnis peccati – početak svakoga grijeha.

U tom smislu svaki čovjekov grijeh u najdubljem korijenu uzrokovan je ohološću te u sebi, na sebi svojstven način, odražava oholost. Pojednostavljeno rečeno, oholost je čovjekova neuredna želja da bude kao Bog, odnosno njegovo, recimo tako, sumanuto odbijanje da samoga sebe najprije prizna kao stvorenje na sliku Božju, a onda i prihvati kao ograničeno i od Boga ljubljeno biće.

Nekako već od prvih natpisa, glavni i odgovorni urednik je inzistirao da kolumne trebaju također zasijecati u živo tkivo društvene i crkvene zbilje, da valja također promišljati o aktualnim temama i izazovima, a ne samo o teološkim načelima. Zbog toga se na načelna promišljanja o strukturama grijeha oholosti nadovezuju promišljanja koja donosimo u drugom, najopširnijem dijelu ove knjige, koji sadržava dvadeset i četiri (24) natpisa o nekim konkretnim eklatantnim manifestacijama struktura grijeha oholosti u hrvatskome društvu. S time je barem djelomično zadovoljen kriterij konkretnoga teološkog promišljanja o aktualnim problemima i izazovima suvremenoga hrvatskog društva. Treći i najmanji dio ove knjige, koji sadržava svega pet (5) natpisa, donosi promišljanja o manifestacijama struktura gri7

PREDGOVOR

jeha oholosti u međunarodnoj zajednici. Četvrti dio donosi petnaest (15) natpisa i opravdava drugi dio glavnoga naslova ove knjige. Naime, u njemu su sadržana promišljanja o vjeri i milosrđu kao jedinom istinskom i djelotvornom lijeku kojim možemo izliječiti smrtonosnu bolest oholosti koju, dakle, može izliječiti samo Bog svojim milosnim zahvatom.

Valja napomenuti da sadržaji vjere i milosrđa nisu izvorno bili mišljeni i planirani, te time uvjetovani prethodnim promišljanjima o strukturama grijeha oholosti, nego su prvenstveno bili uvjetovani dvama izvanrednim događajima u Crkvi. Prvi događaj odnosi se na slavlje Godine vjere od 11. listopada 2012. do 24. studenoga 2013. godine, što ga je apostolskim pismom u obliku motuproprija Porta fidei – Vrata vjere proglasio papa Benedikt XVI., a drugi događaj odnosi se na slavlje Izvanrednoga jubileja milosrđa od 8. prosinca 2015. do 20. studenoga 2016. godine, što ga je bulom Misericordiae vultus – Lice milosrđa proglasio papa Franjo. Tako su vjera i milosrđe u dvama velikim crkvenim slavljima ponovno stavljene u središte teoloških promišljanja i pastoralnih nastojanja, a istovremeno su izvrsno upotpunile i zaokružile prethodna promišljanja o strukturama grijeha oholosti i nekim njezinim manifestacijama u hrvatskom društvu i međunarodnoj zajednici.

Najjednostavnije i najprodornije rečeno, odgovor na opasne izazove i probleme oholosti nalazimo u spasonosnim Božjim darovima i ponudama nadnaravne vjere i milosrđa.

Uvjereni smo da će ponovno objedinjeno objavljivanje ovih tekstova na jednome mjestu, u knjizi, omogućiti pronalazak novih, osim već znanih vjernih čitatelja Kane. Nadamo se također da će knjiga poslužiti i kao trajno sredstvo teološke i duhovne izgradnje njezinih čitatelja.

Iako ona sadržava i neke tek prigodno napisane tekstove, držimo da je ipak duboko ukorijenjena u teološkim principima, koji ne dopuštaju da glavna poruka brzo zastari i postane izlišna, nego prenose trajne i nezastarive poruke i spoznaje. U tom smislu promišljanja i raščlambe struktura glavnoga i korijenskoga grijeha oholosti, kako u njemu samome tako u nekim njegovim povijesno-društvenim mani8

Predgovor

festacijama, svakako doprinose boljem upoznavanju i prepoznavanju čovjekova grješnog stanja i sklonosti grijehu. U nastavku promišljanja doprinose također ponovnom dubljem otkrivanju vjere i milosrđa kao jedinih i nezamjenjivih nadnaravnih sredstava za čovjekovo ozdravljenje od grijeha i postizanje vječnoga spasenja.

U nadi da će knjiga pružiti korisne poticaje i nadahnuća za osobnu i zajedničku teološku i duhovnu izgradnju, sa zadovoljstvom je i velikom radošću stavljamo u ruke zainteresiranoga čitateljstva.

U Zagrebu, na blagdan sv. Matije apostola, 14. svibnja 2019.

Autor

9

Strukture grijeha oholosti

Razdor u čovjeku – uzrok svih nereda

Razdor u čovjeku – uzrok svih nereda

P

očélo, svrha i subjekt cjelokupnoga društvenoga života, tj. svih društvenih struktura i ustanova je ljudska osoba koja iz same svoje naravi teži za društvenim životom. Društveni život ljudske osobe nije neki naknadni i nebitni dodatak njezinom individualnom životu, nego je istodobno zahtjev i izraz njezine naravne potrebe za društvenošću i zajedništvom: da može razviti svoje sposobnosti i dosegnuti potpuniju zrelost, da može egzistencijalno postati ono što već ontološki jest – biće složenih odnosa i zajedničkoga života, da može ostvariti svoj poziv i svoje poslanje u društvu kroz razne oblike suradnje i suživota s drugim ljudskim osobama.

Dvije zajednice Koncil naučava da dvije zajednice neposrednije odgovaraju zahtjevima društvene naravi ljudske osobe. To su obitelj i politička zajednica ili država. Obiteljska zajednica u kršćanskom razumijevanju nastaje iz ženidbe jedne žene i jednog muškarca te kao takva predstavlja i sliku i sudjelovanje u savezu ljubavi Krista i Crkve. Tako obiteljska zajednica otkriva dvije uzajamno povezane stvarnosti. Otkriva živu prisutnost Stvoritelja u svijetu. Otkriva također pravu narav Crkve – Božje obitelji. Obiteljsko otkrivanje Stvoritelja i Crkve pokazuje se u ljubavi među supružnicima, u njihovom jedinstvu, vjernosti i nesebičnoj plodnosti, u velikodušnom prihvaćanju potomstva, u odgovornom i predanom odgoju djece, u sveobuhvatnoj suradnji prožetoj ljubavlju svih članova 13

STRUKTURE GRIJEHA OHOLOSTI

obitelji. Kršćansko shvaćanje obiteljske zajednice, kao zahtjeva i izraza društvene naravi ljudske osobe, uključuje stoga šest bitnih i uzajamno povezanih elemenata, od kojih su tri naravna, a tri nadnaravna. Naravni su: bračna i obiteljska ljubav, rađanje djece i odgoj djece. Nadnaravni su: Bog ustanovitelj bračne i obiteljske zajednice, Crkva kao znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijele ljudske obitelji, te sakrament ženidbe kao znak i svjedočanstvo da je Bog začetnik i temelj ljubavnoga saveza žene i muškarca. Skladno stanje bračne i obiteljske zajednice presudno utječe na skladno stanje ljudske osobe i društva. Osoba i obitelj tako su međusobno povezani da otkrivaju svu složenost i dubinu uzajamne ovisnosti.

Politička zajednica ili država u kršćanskom razumijevanju nastaje iz nedostatnosti osobnoga i obiteljskoga života pa odatle potreba za novim oblikom udruživanja radi ostvarenja onoga dobra koje osobi nužno treba, ali joj nije dostupno samoj niti pomoću obitelji. Novi – širi i veći – oblik društvene zajednice zove se politička zajednica ili država, a spomenuto dobro zove se zajedničko (opće) dobro. Politička zajednica, kao rezultat slobodnoga udruživanja, ne proizvodi zajedničko dobro, nego smisao zajedničkoga dobra prethodi i uvjetuje slobodno udruživanje ljudskih osobâ u svrhu stvaranja i ustrojavanja specifične političke zajednice radi dobra. Politička zajednica nije isto što i obiteljska zajednica, iako među njima postoji složena i duboka uzajamna ovisnost. Kao što blagostanje obiteljske zajednice osigurava blagostanje ljudske osobe, tako ono utječe i na blagostanje političke zajednice koja postoji radi zajedničkoga dobra ljudske osobe i obitelji.

No uzajamna ovisnost blagostanja obiteljske zajednice i blagostanja političke zajednice ovise o blagostanju ljudske osobe, jer je ljudska osoba počélo, svrha i subjekt svake ljudske zajednice. Ljudska zajednica nastaje iz naravne potrebe ljudske osobe, a ne obrnuto. Dakako, ustrojstvo, ustanove i blagostanje ljudske zajednice itekako povratno utječu na život i blagostanje ljudske osobe. No sve što postoji postoji radi ljudske osobe. Samo je ljudska osoba samosvrhovito biće. Odatle bitna razlika u vrijednosti i dostojanstvu ljudske osobe, s jedne, te obi14

Razdor u čovjeku – uzrok svih nereda

telji i države, s druge strane. Obitelj i država koje osiguravaju najbolje uvjete za zaštitu i promicanje vrijednosti i dostojanstva ljudske osobe držimo prihvatljivima i poželjnima. U protivnom ih treba iz temelja obnavljati da mogu ispuniti svoje bitne svrhe – osiguranje, promicanje i zaštitu cjelovite dobrobiti i cjelovitoga blagostanja ljudske osobe u vremenitim stvarima. A kad se radi o kršćanskoj obitelji, onda i u vječnim stvarima.

Božanska objava i ljudsko iskustvo potvrđuju nam da dobrobit i blagostanje ljudske osobe itekako ovise o dobrobiti i blagostanju obiteljske i političke zajednice, jer one nastaju iz potrebe društvene naravi ljudske osobe. Koncil to naziva uzajamnom ovisnošću ljudske osobe i ljudskoga društva. Pritom je, ipak, važno ne izgubiti iz vida temeljnu činjenicu da ljudska osoba ima prvenstvo pred svim prirodnim i umjetnim stvarima i tvorbama, da je ona jedina samosvrhovita veličina u svijetu te da predstavlja polaznu i dolaznu točku svake brige i skrbi za dobro osobnoga života. To dobro, promatrano iz perspektive društvene naravi ljudske osobe, poprima značenje zajedničkoga dobra. Zajedničko dobro stoga nije ni matematička, ni gospodarska niti financijska kategorija, nego je ono eminentno etička kategorija. Smisao i značenje zajedničkoga dobra ne počivaju na zbroju materijalnih dobara s kojima konkretna obitelj ili konkretna politička zajednica raspolažu, nego na vrijednosnim zahtjevima i izrazima društvene naravi ljudske osobe.

Dva nova jahača apokalipse Koncil, nadalje, mudro poučava da, iako ljudska osoba mnogo prima iz društvenih oblika života, dakle obiteljskoga i političkoga, za ispunjenje svoga cjelovitoga poziva, ipak se ne može zanijekati činjenica da prilike zajedničkoga života u koje je osoba uronjena od rođenja utječu na nju da ona čini zlo, a izbjegava dobro. Jasno je da treba biti obrnuto, ali nažalost nije uvijek tako, jer u društvenom životu postoje mnoge napetosti koje negativno utječu na ljude. Ekonomske, političke i društvene 15

STRUKTURE GRIJEHA OHOLOSTI

strukture ustrojene su radi zajedničkoga dobra, no njihovo ustrojstvo nije savršeno. Nesavršenstvo zajedničkih struktura ima mnogo dublje uzroke negoli se to na prvi pogled čini u svjetlu birokratskih, administrativnih, financijskih, prostornih i organizacijskih nedostataka. Dublji uzrok nesavršenstva zajedničkih ekonomskih, političkih i društvenih struktura krije se u samome čovjeku, tj. u ljudskoj oholosti i egoizmu, koji kvare osobu iznutra. No kako su te strukture ustrojene radi zadovoljenja potreba zajedničkoga dobra iz društvene naravi ljudske osobe, ljudska se oholost i egoizam poput zaraze prenose i šire na ekonomske, političke, društvene i obiteljske strukture.

Kršćanska objava otkriva da je narav ljudske osobe ranjena grijehom, jer je čovjek kao slobodno i razumsko biće zloupotrijebio svoju slobodu protiv Boga, dotično, prekršio je Božju zapovijed i time je poremetio red prijateljskoga odnosa s Bogom. Po čovjeku je ušao grijeh u povijest i njegove su posljedice posvuda vidljive u povijesti čovječanstva, a najvidljivije su upravo u samome čovjeku, to jest u njegovoj ranjenoj naravi s kojom se rađa sklon zlu. Ta činjenica ima dvostruke učinke. Prvo, poredak stvari je zahvaćen posljedicama grijeha i, drugo, čovjek koji se rađa sklon grijehu stalno nailazi na nove poticaje na grijeh u okolini te im ne može odoljeti bez velikoga napora i bez pomoći božanske milosti.

U tom smislu Koncil izjavljuje: »Ako, dakle, netko zapita na koji bi se način moglo prevladati to bijedno stanje, kršćani priznaju da se sve ljudske djelatnosti, koje se zbog oholosti i neurednog sebeljublja danomice nalaze u opasnosti, po Kristovu križu i uskrsnuću moraju pročišćavati i usavršavati« (Gaudium et spes, 37). Oholost i egoizam ili neuredno sebeljublje predstavljaju nutarnje stanje čovjeka koje ga čini sklonim zlu. No, budući da je ljudska osoba po samoj svojoj naravi društveno biće – a njezina je narav ranjena istočnim grijehom, čije razorne posljedice ostaju i nakon brisanja toga grijeha sakramentom krštenja – oholost se i egoizam, kao lice i naličje jednog te istog izvora sklonosti zlu, pretaču na društvenu zbilju, pretvarajući povijest čovječanstva u »bojnu pozornicu« na kojoj se od samoga početka sukobljavaju dobro 16

Razdor u čovjeku – uzrok svih nereda

i zlo, istina i laž, pravda i nepravda, ljubav i mržnja, svjetlo i tama.

Riječima samoga Koncila: »Cjelokupna je ljudska povijest, naime, prožeta teškom borbom protiv moći mraka, borbom koja je započela već od početka svijeta i koja će – prema Gospodnjoj riječi (usp. Mt 24, 13; 13, 24-30.36-43) – potrajati sve do posljednjega dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti kako bi prianjao uz dobro…« (Gaudium et spes, 37). Što vrijeme više odmiče, to nam postaje jasnije da je naša veličanstvena pobjeda u Domovinskome ratu protiv agresorskih sila zla i tame bila i ostala samo polovica obavljenoga posla na putu osamostaljenja hrvatske političke zajednice. Druga polovica osamostaljenja, to jest odvažna i neumorna borba protiv oholosti i egoizma ili neurednoga sebeljublja nije se odvijala ni kako ni koliko treba, a o tome zorno svjedoči stanje ekonomskih, političkih, društvenih i obiteljskih struktura hrvatske političke zajednice i društva. Stanje je loše. I to je suzdržana kvalifikacija.

Protukršćanska obmana Danonoćna borba protiv moći mraka, to jest protiv oholosti i neurednoga sebeljublja uglavnom je zamijenjena danonoćnom borbom protiv političkih neistomišljenika, tako da se briga i skrb za zajedničko dobro hrvatske političke zajednice, a zajedno s time i za dobro hrvatske obitelji, dala zarobiti podmuklom logikom maniheizma. Sve dobro je na našoj strani, a sve zlo je na njihovoj strani. Ta je maniheistička obmana odavno započela razotkrivati svoje bolesno lice. Inzistiranje na tako isključivoj – protukršćanskoj – podjeli odnosa među ljudima dovodi do totalnoga moralnog sloma koji se najbolje ogleda u stanju hrvatske političke zajednice. Sveopća i beskompromisna borba protiv sveprisutne korupcije je svake hvale vrijedan pothvat aktualne državne politike. No taj pothvat ujedno razobličuje dosadašnje funkcioniranje te iste politike. Ako je suditi po razmjerima progona, onda je funkcioniranje politike bilo premreženo korupcijom. Kako bismo inače mogli 17

STRUKTURE GRIJEHA OHOLOSTI

razumjeti sadašnju sveopću i beskompromisnu borbu protiv korupcije da se političke i ine druge društvene strukture nisu do jučer valjale u grijesima protiv zajedničkoga dobra države i društva? Premreženost političkih, ekonomskih, društvenih i obiteljskih struktura korupcijom potrajat će do daljnjega, jer iskorjenjivanje korupcije nije samo stvar progona od strane represivnih državnih organa, nego je kudikamo više stvar mentaliteta, savjesti i odgoja pojedinca. A u tom nam je pogledu balkanska krčma puno bliža negoli je itko od nas spreman i voljan priznati.

Nezgodna uzajamnost Koncil nadalje naučava da ako želimo iskorijeniti razdore iz ljudske obitelji, male i velike, najprije je potrebno iskorijeniti uzroke tih razdora. Prema koncilskom nauku, uzroci razdora u pojedinim ljudskim društvima i međunarodnoj zajednici najprije su nepravde. No to nije sve. Uzroci se nalaze također u pohlepi za vlašću i u preziru prema siromašnima. Međutim, ako želimo otkriti još dublje uzroke, dakle pravi korijen razdora, onda moramo još dublje zaviriti u čovjekovu dušu, u kojoj oholost, sebične strasti, zavisti i nepovjerenja čine nutarnje – nevidljive, ali stvarne – uzroke zla, nereda, napetosti, nasilja i, dakako, korupcije u ljudskim zajednicama. Tako se opet pokazuje, ali sada s negativne strane, prije spomenuti odnos između individualne i društvene dimenzije naravi ljudske osobe. Izvor grijeha je u čovjeku. Čovjek, kao subjekt grješnoga djelovanja, uzrokuje osobni grijeh, ali kao društveno biće zagađuje zajednicu u kojoj živi i djeluje. To je društvena dimenzija grijeha. Ona se ne izvodi iz društva, nego iz društvene dimenzije ljudske naravi. Grijeh je uvijek osobna stvar, i upravo jer je osoban vuče za sobom društvenu dimenziju. To je ta veličanstvena uzajamna ovisnost ljudske osobe i ljudskoga društva, bilo obitelji ili države, koja se ne pokazuje samo u dobru nego nažalost i u zlu. A kad društvo postane premreženo zlom, kao što je to danas slučaj u Hrvatskoj sa sveprisutnom korupcijom i kriminalom, tada ono neminovno 18

Razdor u čovjeku – uzrok svih nereda

pritišće čovjeka na činjenje zla. I tako se krug zatvara. Pojedinac je počinio grijeh. Grijehom je zagadio društvo. Grijehom zagađeno društvo povratno potiče pojedinca na grijeh i tako u krug sve dok više nije moguće lagati o umreženosti strukturama grijeha političke zajednice i društva. Tada laž ustupa mjesto borbi protiv grijeha struktura, odnosno korupcije i kriminala.

No to ujedno otkriva borbu politike i društva protiv samih sebe, to jest protiv razboljene, zlim navikama prožete i dekadentnom stanju okrenute političke, društvene i obiteljske zajednice. Takva borba, međutim, obećava uspjeh samo ako je usmjerena protiv uzrokâ struktura grijeha, a to su oholost, neuredno sebeljublje, pohlepa, častohleplje i nebriga za ljude u potrebi. Nabrojeni uzroci nagrizaju pojedinca iznutra, prelijevajući se u strukture grijeha političke, društvene i obiteljske zajednice. Strukture grijeha osljepljuju čovjeka za osobno i zajedničko dobro. Zbog toga ne treba mnogo očekivati od političke borbe protiv struktura grijeha. Prava borba je ona duhovne i moralne prirode. Treba li posebno kazivati komu je takva borba prvotna zadaća?

Sve to nas potiče na zaključak da nije na odmet na ovome mjestu promišljati najprije o podrijetlu i naravi razdora u čovjeku. Riječ je o razdoru kao djelatnom uzroku svih, vidljivih i nevidljivih, nereda i grijeha u ljudskoj osobi i ljudskome društvu. Initium omnis peccati superbia!

19

Potresno samoubojstvo u haškoj sudnici i njegova osuda

Potresno samoubojstvo u haškoj sudnici i njegova osuda

O

davno nam je bilo postalo jasno da sudnica Međunarodnoga suda za ratne zločine počinjene na tlu bivše države nije mjesto jednoznačnoga dokazivanja i osude ratnih zločina u svjetlu načela pravednosti i prava, a s pomoću mehanizama pravičnoga i poštenoga suđenja, nego da se pretvorila u mjesto jednostranoga izjednačivanja krivnje, a time i odgovornosti za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u ratovima iz devedesetih na tlu bivše države.

I takvo je djelovanje Haškoga suda kulminiralo potresnim činom javnoga ispijanja smrtonosnog otrova jednog od osuđenika iz takozvane šestorke bosanskohercegovačkih Hrvata čim je 29. studenoga 2017. u sudnici čuo pravomoćnu presudu da je kriv. Drakonske pravomoćne presude za šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata koji su, malo je reći, očekivali jedino oslobađajuću presudu, zasjenile su jedan mali i neutjecajni narod u međunarodnoj zajednici koji ih treba prihvatiti kao pravorijek međunarodnoga prava i pravde, a svakom je poštenom i dobronamjernom čovjeku jasno da je posrijedi pravorijek politike i političkih odnosa jednoga dijela moćnih i utjecajnih naroda u međunarodnoj zajednici. Zbog toga se nipošto ne može slučajnim smatrati izbor datuma za izricanje pravomoćne presude, to jest 29. studenoga ili dana državnosti bivše države i ujedno dana prestanka rada spomenutoga suda. Narodna mudrost kaže da su u laži kratke noge pa se slijedom toga sama od sebe nameće potvrda ranije tvrdnje da presuda odiše političkim, ali i politikanskim namjerama jednoga dijela moćne i utjecajne međunarodne zajednice koja je uvijek nalazila istomišljenike 237

M A N I FESTACI J E OHOLOSTI U H RVATSKOM DRUŠT V U

i među domaćim ljudima. Dakle, političku poruku posljednje haške presude mogli bismo sročiti ovako: »Drage Hrvatice i Hrvati!

Međunarodna je zajednica nakon završetka Drugoga svjetskog rata poduzela i učinila sve da vas izruči čvrstom zagrljaju unitarističke jugoslavenske državne tvorevine koja je ustanovljena na krilima narodnooslobodilačkoga rata, ali i organizirana na osnovama bezbožne i jednoumne boljševičkokomunističke ideologije. Znali smo i podržavali također (ne)primjetno djelovanje velikosrpske ideologije ispod površine umjetnoga jugoslavenstva. Međunarodna je zajednica zatim punih četrdeset pet godina držala da je pitanje južnoslavenskih naroda konačno riješeno, naime, da svi vi tamo dolje na takozvanome zapadnom Balkanu trebate živjeti u jednoj jedincatoj državnoj tvorevini. Istina je da smo vas sve stavili pod čizmu totalitarnoga i bezbožnoga ili, kako vam danas vaši pioniri maleni tepaju, nedemokratskoga državnog režima, ali smo vas jedino tako zaštitili od uzimanja prava javnosti vaših uskogrudnih nacionalnih, kulturnih, vjerskih, jezičnih i povijesnih razlika i aspiracija. Stvorili smo vam uvjete da kao mnogi narodi živite u jednoj umjetno stvorenoj anacionalnoj državi. Stvorili smo vam uvjete da različite vjerske i religijske zajednice životare pod čizmom javno proklamiranoga bezboštva. Stvorili smo vam uvjete za zajednički jezik, zajedničku kulturu pa čak i zajedničku povijest. I tako redom.

Mnogo smo energije i dolara uložili u jugoslavenski projekt a da bi posve nekažnjeno prošla vaša hrvatska emancipacija od bivše državne tvorevine, odnosno njezino otpravljivanje u ropotarnicu povijesti.

Bili smo uvjereni da će vam početkom devedesetih godina 20. stoljeća zatornička čizma jugoslavenske armije zgnječiti glavu i staviti vam tijelo pod velikosrpski – jugoslavenski – plašt. Vođeni tim uvjerenjem u početku smo skrštenih ruku i hladnoga srca promatrali agresorsko divljanje jugoslavenske armije i srpskih paravojnih formacija po Hrvatskoj koji su pred našim nosom i očima činili zvjerstva, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Danas, kad je zavladao mir, ovaj vam dio neimenovane međunarodne zajednice, poštovane Hrvatice i Hrvati, opet 238

Potresno samoubojstvo u haškoj sudnici i njegova osuda

šalje jasnu poruku posljednjom pravomoćnom presudom izrečenom upravo na dan državnosti bivše države šestorici vaših sunarodnjaka iz Bosne i Hercegovine, shvati: bivše države u malome, o neslaganju s vašom emancipacijom od bivše države i o neprihvaćanju afirmacije vaše nacionalne države u međunarodnoj zajednici. To vam poručujemo ni manje ni više nego punih 26 godina nakon njezina raspada na dan njezine državnosti da biste konačno shvatili u kojoj je mjeri za nas vaša samostalna hrvatska država neželjeno dijete u međunarodnoj zajednici.« To je politička poruka dijela međunarodne zajednice koji radije pristaje na lažnu glorifikaciju jednoga notornog diktatora i zločinca, čitaj: Tita, nego na istinito suočavanje s komunističkim zločinima nad hrvatskim narodom nakon završetka rata. I sad, budući da su se Hrvati u raznim ratovima dokazali kao dobri ratnici, a u mnogim povijesnim zbivanjima kao loši političari i nikakvi diplomati, opet postoji opasnost da ni politički ni diplomatski ne shvatimo poruku posljednje haške presude, nego da onako poslušnički, upravo vojnički slijepo vjerujemo kako je ona izraz i pravorijek međunarodnoga prava i pravde. Gdje jači tlači slabijega, nema ni prava ni pravde! Gdje je sve laž, to ostaje jedina istina koja nepodnošljivo boli!

Samoubojstvo i mučeništvo Samoubojstvo, ma koliko bilo dramatično i potresno, ne može se smatrati ni uzornim ni herojskim činom. U spisima koji obuhvaćaju jedinstvenu povijest dužu od tisuću godina, dakle u Bibliji, zabilježeno je sedam samoubojstava, od toga šest u Starome zavjetu (usp. Suci 9, 52-54; 16, 2830; 1 Sam 31, 4-5; 2 Sam 17, 23; 2 Mak 14, 41-43) i jedno u Novome zavjetu (usp. Mt 27, 35). Poneko od starozavjetnih samoubojstava predočeno je čak kao herojsko djelo vrijedno divljenja, a ne samo kao ljudska tragedija i nerješiva zagonetka. No, upravo polazeći od Svetoga pisma, čin samoubojstva, kao uostalom i čin hotimičnoga ubojstva, protivi se cjelokupnoj biblijskoj objavi i poruci o ljudskome životu. Čovjek, kao žena i muškarac, stvoren je na sliku i priliku Božju 239

M A N I FESTACI J E OHOLOSTI U H RVATSKOM DRUŠT V U

(usp. Post 1, 27). Iz biblijske vjere u Boga stvoritelja i darovatelja života s kršćanstvom je u povijest čovječanstva ušla poruka o svetosti i nepovredivosti ljudskoga života, štoviše, o apsolutno nepovredivome ljudskom dostojanstvu svakoga ljudskog bića. Crkva i njena teologija stoga su, od početka trebale jasno razlikovati čin mučeništva od čina samoubojstva. Kršćansko mučeništvo uključuje dragovoljno prihvaćanje smrti snagom božanskoga nadahnuća i milosti usred progona radi davanja herojskoga svjedočanstva vjernosti i ljubavi prema Bogu.

U tome smislu hotimično prihvaćanje mučeništva bitno se razlikuje od samovoljnog samoubojstva. »Od samoubojstva treba razlikovati žrtvu kojom netko iz uzvišenih razloga – kao što su Božja slava, spas duša ili služenje braći – žrtvuje ili stavlja u opasnost vlastiti život (usp.

Iv 15, 14)« (Izjava Jura et bona, i, 3). Konačni sud o mučeništvu daje Crkva, ali to ne isključuje prisutnost Kristove milosti u vjerniku koja ga osposobljava da u svakodnevici prepozna razliku između čina mučeništva od čina samoubojstva. Kršćanski je mučenik uvijek mučenik Isusa Krista.

Jednoznačna osuda samoubojstva Budući da je čovjekova bogosličnost izvor i temelj svetosti i dostojanstva ljudskoga života, isključeno je da čovjek može samovoljno raspolagati svojim ili tuđim životom. Ljudski je život uvijek nezasluženi Božji dar. Zbog toga je, a napose život nevinih, stavljen pod posebnu Božju zaštitu, o čemu najrječitije svjedoči peta zapovijed Dekaloga. »Ne ubij!« Sv. Augustin je prvi od Otaca sustavno izložio osudu samoubojstva. »Nije nikako uzalud što se u svetim kanonskim knjigama ne može naći nikakav božanski naputak ili dopuštenje po kojem bismo smjeli počiniti samoubojstvo, bilo da bismo time stekli besmrtnost, bilo da bismo izbjegli ili spriječili kakvo zlo« (De civitate Dei, i, 20). Sv. Augustin je jasan: ne postoji motiv koji bi mogao moralno opravdati čin samoubojstva. »Stoga, kad pročitamo zapovijed ‘Ne ubij!’ – (…)

– preostaje da shvatimo kako se čovjeka tiče zapisana zapovijed »Ne 240

Potresno samoubojstvo u haškoj sudnici i njegova osuda

ubij!«: niti koga drugog, niti sebe sama. Jer i onaj tko ubije sebe ne ubija nikoga drugog doli čovjeka« (Isto). Sveobuhvatnu osudu samoubojstva izložio je također sv. Toma Akvinski. On je osudu utemeljio na trostrukom razlogu. Prvi razlog proizlazi iz povrede prirodnoga samoodržanja i ljubavi prema samome sebi. Drugi razlog proizlazi iz povrede društvene pravednosti i uzajamnosti među ljudima. I treći razlog proizlazi iz nijekanja isključivoga Božjeg gospodstva nad životom (usp. Summa theologiae, ii–ii, q. 65, a. 5). Samoubojstvo je dakle zlodjelo protiv sebe, zajednice i Boga.

Potvrda osude samoubojstva U novije vrijeme Crkva je ponovno više puta potvrdila nedvosmislenu osudu samoubojstva. Samovoljno samoubojstvo našlo se na koncilskome popisu sramotnih djela koja truju civilizaciju i proturječe časti živoga Boga. »Što god se protivi samom životu – kao što su svakovrsna umorstva, genocidi, pobačaj, eutanazija te također samovoljno samoubojstvo; (…) – sve to i drugo tome slično zasigurno su sramotna djela. I dok truju ljudsku civilizaciju, ta djela u najvećoj mjeri proturječe Stvoriteljevoj časti te više kaljaju one koji se tako ponašaju negoli one koji tu nepravdu trpe« (Gaudium et spes, 27). Kongregacija za nauk vjere u gore je citiranoj izjavi o eutanaziji Jura et bona (jb) – Prava i vrednote od 5. svibnja 1980. utvrdila: »Samoubojstvo je dakle jednako neprihvatljivo kao i ubojstvo: takvo ljudsko djelovanje znači odbacivanje vrhovne Božje vlasti i njegovog plana ljubavi. Isto tako samoubojstvo je često odbacivanje ljubavi prema samome sebi, nijekanje težnje za životom, bijeg pred obavezama pravednosti i ljubavi prema bližnjima, bilo prema raznim zajednicama bilo prema cijelom ljudskom društvu (…)« (jb, i. 5). U toj se izjavi lako može naslutiti nauk sv. Tome Akvinskoga o samoubojstvu, a koji je ponovno preuzet i potvrđen u novome Katekizmu: »Samoubojstvo protuslovi naravnom čovjekovom nagnuću da čuva i trajno održi svoj život. Samoubojstvo se teško protivi ispravnoj ljubavi prema sebi. Ono istodobno vrijeđa 241

M A N I FESTACI J E OHOLOSTI U H RVATSKOM DRUŠT V U

ljubav prema bližnjemu jer nepravedno kida veze uzajamnosti s obiteljskom, narodnom i ljudskom zajednicom prema kojoj imamo obveze. Samoubojstvo se protivi ljubavi živoga Boga« (Katekizam Katoličke Crkve (kkc), 2281). Na tom je tragu i sveti Ivan Pavao ii. jednoznačno osudio samoubojstvo: »Samoubojstvo je trajno moralno neprihvatljivo kao i ubojstvo. Tradicija Crkve ga je uvijek odbacivala kao veliki zločin. (…), samoubojstvo je prema objektivnom sudu težak nemoralni čin, jer prezire ljubav prema samom sebi i odriče se dužnosti pravde i ljubavi prema bližnjemu, prema različitim zajednicama čiji je on dio i prema društvu općenito. U svojoj najdubljoj jezgri samoubojstvo odbacuje apsolutnu vlast Boga nad životom i smrću, tako proglašenu u molitvi starog izraelskog mudraca: ‘Ti imaš vlast nad životom i smrću, ti dovodiš do vrata Podzemlja i opet izvodiš’ (Mudr 16, 13; usp. Tob 13, 2)« (Evangelium vitae, 66).

Moralna odgovornost samoubojice Jasna i nedvosmislena osuda samoubojstva kao napose teškoga grijeha odražavala se i na kanonsku crkvenu disciplinu. Naime, već je regionalni koncil u Bragi 563. godine zabranio pružanje crkvenoga pogreba samoubojici i ona se održala sve do 20. stoljeća. Tek je u obnovljenom Zakoniku kanonskoga prava, proglašenome 1983. godine, samoubojstvo izbrisano iz popisa onih čina zbog kojih se uskraćuje crkveni pogreb i misa zadušnica (kan. 1184–1185). Razlog tomu treba isključivo potražiti u dozrijevanju svijesti o ubrojivosti i subjektivnoj odgovornosti samoubojice. Tako je već citirana izjava Jura et Bona utvrdila da »(…) katkada, zna se, na čovjeka utječu psihološke činjenice koje mogu umanjiti ili posve ukloniti odgovornost« (jb, i. 5). Na ovu je činjenicu skrenuo pozornost i novi Katekizam: »Ozbiljni psihički poremećaji, tjeskoba ili težak strah od iskušenja, trpljenja ili mučenja mogu ublažiti samoubojičinu odgovornost« (kkc, 2282). Dakle, ove nas izjave stavljaju pred zagonetku krajnje subjektivne odgovornosti samoubojice. Budući da je riječ o teško dohvatljivim intimnim, odnosno nutarnjim dimenzi242

Potresno samoubojstvo u haškoj sudnici i njegova osuda

jama moralnoga čina osobe, a danas također i o boljem poznavanju dinamika i mehanizama dubinske psihologije, Crkva je razborito korigirala strogu kanonsku disciplinu u prilog pogreba i mise zadušnice za samoubojice, a da time nije dovela u pitanje trajnu objektivnu osudu samoubojstva. Crkva je tom korekcijom samoj sebi osvijestila prvenstvo nedokučivoga božanskog milosrđa. Naime, u kontekstu samoubojstva Crkva uči da »ne treba očajavati glede vječnog spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im može, putovima koji su samo njemu znani, pružiti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli život« (kkc, 2283).

243

Sadržaj

Sadržaj

5 Uvodna napomena 7 Predgovor

Strukture grijeha oholosti 13 20 25 31 35 40 45 50 55 60 66 71 76 82 87

Razdor u čovjeku – uzrok svih nereda Čovjek u ozračju otajstva bezakonja Oholost – uzrok drame duboke duhovne krize Čovjek u ozračju Zloga: tragedija uzurpacije (o)vlasti Stablo oholosti i njegovi plodovi Otajstvo bezakonja kroz djelovanje oholosti u čovjeku Odgoj moralne savjesti i odgovornosti lijek je protiv oholosti Oholost – naličje čovjekove nutrine Zatornička volja za moć kao povijesno ozbiljenje oholosti Novo dužničko ropstvo u ogledalu stare oholosti Oholost – ključ teološkoga tumačenja društvene situacije Oholost je tvornica lažne svijesti Ideologija tehnicizma – novi oblik oholosti Oholost – hermeneutički ključ krize temelja Otkriva se gnjev Božji nad ohološću i idolopoklonstvom

Manifestacije oholosti u hrvatskom društvu 95 Oholost u perfidnome hrvatskom prevrednovanju svih 100 105 111 117

vrijednosti Status ljudskog embrija u smrtonosnom zagrljaju oholosti Iskušavanje Boga oholom molitvom Katolička savjest usred bezbožnosti i nepravednosti svijeta Pravni propis o MPO-u u svjetlu zahtjeva moralnoga zakona 373

SADRŽAJ

123 Spolni odgoj između tehničkog zbrinjavanja nagona 129 135 142 148 154 160 166 173 179 185 191 198 204 211 218 224 231 237

i upoznavanja ljubavi Seksualnost potvrđuje teško bolesno stanje hrvatskoga društva Aktualna politička vlast u zagrljaju samovolje i samoljublja Demokracija u ogledalu neosuđenoga zločina i nasilnoga odgoja Politikantske manipulacije referendumom o braku i stanjem u Vukovaru Odlučivanje naroda o braku pretvorilo se u odlučivanje o narodu Hrvatska, Europa i Jeruzalem – tri varijante istoga problema Zdravstveni odgoj kao provjera političke ortodoksije Od promjene izbornoga sustava nužnija je promjena čovjeka Nedopustivo vrijeđanje dostojanstva hrvatskih branitelja Predsjednički izbori u uzavrelom loncu hrvatske političke zbilje Nemilosrdno lice hrvatskog antifašizma Uzornost i svetost blaženog Alojzija Stepinca Razotkrivanje istine hrvatske politike Pogled u utrobu hrvatske korupcije Pismo djeci i mladima u Hrvatskoj Bolna istina iz dima i pepela ljetnih požara Spoznaja oslobađajuće istine o Agrokoru Potresno samoubojstvo u haškoj sudnici i njegova osuda

Manifestacije oholosti u svijetu 247 Civilno ozakonjenje homoseksualnoga braka – korak do negacije 253 259 265 272

braka Belgijski obračun s teško i neizlječivo bolesnom djecom Dijete s trojim roditeljima Istanbulska konvencija o nasilju nad ženama i u obitelji Izbjeglička kriza u svjetlu kršćanskog poimanja života i čovjeka

Vjera i milosrđe su jedini lijek protiv oholosti 281 Godina vjere – obnova susreta i iskustva Boga Isusa Krista 287 »Tà u vjeri hodimo, ne u gledanju« (2 Kor 5, 7) 293 Prodor božanskoga milosrđa u Crkvu kroz kanonizaciju dvojice

papa 374

Sadržaj

300 306 312 318 324 330 336 342 349 355 361 367

Izvanredna Jubilarna godina milosrđa Bog u Isusu Kristu pokazuje da je sama nježnost i milosrđe Milosrđe i pravednost u ogledalu ljubavi Božje milosrđe pretpostavlja čovjekov grijeh Bog Isusa Krista je ljudima milosrđe Prvenstvo milosrđa, a ne žrtve Snaga milosrđa u obnovi poretka pravednosti Milosrđem liječiti strukture grijeha poretka pravednosti Solidarnost i humanost u svjetlu božanskoga milosrđa Božje milosrđe i drama podijeljenoga društva Preobrazba Crkve snagom Božjega milosrđa Preobrazba kulture snagom božanskoga milosrđa

375

1. revizija • 20. 4. 2020.