Blago mirotvorcima

1

Umjesto predgovora O mirotvorstvu i ratovima napisana je golema biblioteka knjiga. No što mogu knjige kad ni dva svjetska rata nisu svojim bolnim iskustvima pridonijela iskorjenjivanju ratnih sukoba.

Ratovi se i dalje vode. Danas čak postaje sve izglednije da će čovječanstvo sebe potpuno uništiti. Što drugo misliti kad se na svim stranama kugle zemaljske države naoružavaju i manje-više ni za čim toliko ne teže koliko za atomskim naoružanjem.

Profit, gomilanje novca i oružja postali su glavni posao svjetskih moćnika, a to je povezano s ratovima. Može li još uopće doći do osvješćivanja onih koji vode svjetsku politiku i politiku pojedinih država? Može li zdravi razum prevladati suluda ponašanja mnogih političara? Nema odgovora na ta prevažna pitanja.

No beznadnost današnje svjetske situacije u kojoj se uime tzv. demokracije uništavaju pojedine države, pogotovo na Bliskom istoku, još uvijek nije razlog da odustanemo od svake borbe za mir.

Krist u svojoj Besjedi na gori spominje mirotvorce u blaženstvima (Mt 5, 9). Nije li to znak njihove velike važnosti?

Biskup Helder Camara, koji je proročki predvidio današnju situaciju, upozoravajući na razornu djelatnost multinacional9

nih kompanija, govorio je o abrahamskim manjinama koje su sposobne mijenjati svijet. Takva su abrahamska manjina svi oni koji se odupiru novom ropskom sustavu raspodjele bogatstava između bogatih i siromašnih, svijetu banaka i korporacija, namještenim ratovima i sumnjivim zaduženjima država, te se nadaju boljem svijetu, premda nade nema na vidiku.

Pa ipak, i mirotvorni napori, koji nalikuju sijanju po kamenju, ne moraju biti uzaludni. Jer i tada se može pojaviti nježna biljčica koja je pronašla pukotinu iz koje raste. A stablo nastaje iz male sjemenke.

10

Kako je počelo Susret sa Svjetskom konferencijom religija za mir (World Conference on Religion and Peace – WCRP) od samog njezina osnutka 1970. u Kjotu bio je za mene početak mirotvorne edukacije. Pa kako sam upoznala tu međunarodnu organizaciju koja je od svog početka okupljala ljude različitih vjeroispovijesti i nacionalnosti? Kratko rečeno, poznanstvom s dr. Marijom Albertom Lücker, koja je sudjelovala u njezinu utemeljenju. Ta je Njemica, dobro poznata u njemačkim kršćanskim krugovima, mnogo radila na pomirenju Nijemaca i Francuza te Nijemaca i Poljaka nakon Drugoga svjetskog rata. Bila je jedna od rijetkih žena koje su kao savjetnice bile prisutne na Drugom vatikanskom koncilu, a kao potpredsjednica međunarodne mirotvorne organizacije Pax Christi djelovala je diljem svijeta.

Prvi put susrela sam je u Nizozemskoj, na kongresu Svjetskog udruženja katoličkih žena (fr. kratica UMOFC) 1969., gdje je držala jedno od glavnih predavanja. Godinu dana poslije osnovala je malu ekumensku skupinu žena DC-70 (Disponibilitas Christo), kojoj sam se i ja pridružila. Jednom na godinu sastajale smo se negdje u Europi, često u Njemačkoj, i na tim sastancima imale priliku slušati izlaganja poznatih teologa i mirovnih aktivista.

Ta je skupina 1972. organizirala međunarodni susret mladih u Preku, na otoku Ugljanu. Posebno je bila velika poljska skupina. Kao glavni animator isticao se francuski svećenik 11

Marion, koji se svojom dugom kosom, šarenom košuljom i gitarom uklopio među mlade kao da je sasvim njihov. Cijelo je Preko sa svojim stanovništvom sudjelovalo u tom neobičnom kršćanskom zajedništvu koje je širilo mladenačku radost u ono vrijeme hladnoga rata i duhovne sputanosti. Novoizgrađena crkva, koju su mještani izgradili svojim rukama pod vodstvom svojeg župnika patra Benka, poslužila je mladima kao mjesto na kojem su izveli potresni dramski igrokaz pripreman tijekom boravka na otoku. Pater Marion pomogao im je da u tu svrhu iz novinskog papira naprave čvrste maske, koje su obojili živim bojama. Još danas (nakon gotovo pedeset godina) posjedujem dvije takve maske koje su mi ostavili. Nažalost, nisam sudjelovala u njihovu izrađivanju pa se pitam kako im je to uspjelo, kakvim su namakanjem i lijepljenjem postigli čvrstoću maske koja nepromijenjena odolijeva desetljećima. Mještani su u toj prigodi organizirali izložbu svojih proizvoda te su uz glazbu i pjesmu u Preku stvorili ugođaj svečanosti i sveopće radosti.

Maria Alberta Lücker umrla je 1984. Među priznanjima koja je dobila ističe se ono »Pro Ecclesia et Pontifice«. U posljednjem desetljeću svojega plodnog života bila je posebno zaokupljena međureligijskim dijalogom, otkrivajući vrijednosti velikih svjetskih religija, a u tome joj je Svjetska konferencija religija za mir, u čijem je osnivanju sudjelovala, bila od velike pomoći. Sjećam se naših dugih razgovora u njezinu domu u Bismarckstrasse u Bonnu. (Svoj je dom ubrzo pretvorila u tajništvo WCRP-a za Europu.) Jamstvo mira u svijetu vidjela je upravo u međureligijskom dijalogu, možda i prije nego što je Hans Küng izrekao onu poznatu rečenicu: »Bez mira među religijama nema mira u svijetu.«

12

Što je Svjetska konferencija religija za mir (WCRP) Na prvi pogled može se pomisliti da je riječ o nekom velikom religijskom sastanku: konferenciji koja je kao tolike konferencije okupila ljude da bi raspravljali o nekoj temi i onda bi se razišli svatko svojim putem. No od jednoga velikog skupa nastala je međunarodna organizacija koja i dalje traje, i ima svoja tajništva diljem svijeta. Danas se zove: Religije za mir (Religions for Peace).

Prva svjetska konferencija religija za mir (WCRP) 1970. u Kjotu (Japan) bila je početak koji se dugo pripremao i bila je zapravo rezultat prethodnih susreta, nužnih za stvaranje međunarodne organizacije. Glavnu ulogu u tom poslu imali su Amerikanci i Japanci, pripadnici dvaju naroda koji su u Drugom svjetskom ratu bili suočeni na posebno tragičan način.

Godine 1966. sastali su se u Washingtonu pripadnici različitih konfesija na konferenciji koja je nosila naslov »Religija i mir«. Bobbs-Meryll-Press objavio je rezultat te konferencije 1968. pod naslovom »World-religion and Peace«. Preporuka konferencije bila je da se pronađu mogućnosti za sazivanje svjetske konferencije s temom mira, na kojoj bi sudjelovale religijske skupine iz cijeloga svijeta.

Prvi korak do tog cilja bio je »Simpozij o miru« 1968. u New Delhiju na kojem je sudjelovalo 50 pripadnika u devet svjetskih religija. O tom simpoziju Beacon-Press objavio je knjigu pod na13

slovom World-Religions and World-Peace. Te godine susreli su se isti američki inicijatori s Japancima u Kjotu i utemeljili pripremni komitet koji je u veljači 1969. zasjedao u Istanbulu, a u srpnju iste godine u Bostonu, te u prosincu u Kjotu.

Sve su te pripreme dovele do Prve svjetske konferencije religija za mir u Kjotu 16. listopada 1970., na kojoj je bilo 216 sudionika iz deset svjetskih religija. Bio je to povijesni događaj, jer se nikada prije nije sastalo tako mnogo pripadnika tolikog broja religija. Kao što vidimo, za mjesto susreta izabrana je zemlja koja je u Drugom svjetskom ratu doživjela strahote atomskog napada. Upravo se Japanci pokazuju najvećim borcima za mir, što su potvrdili i najbrojnijom prisutnošću na takvim susretima, koji se održavaju svake pete godine na raznim kontinentima. Primjerice, 1974. u Louvainu (Europa), 1979. u Princetonu (Sjeverna Amerika), 1983. u Nairobiju (Afrika), 1989. u Melbourneu (Australija) ...

Valja spomenuti, kao uvijek nazočnu na tim susretima, japansku budističku laičku organizaciju Rissho Kosei-kai, koju je utemeljio Nikkyo Niwano i koja ima milijunsko članstvo.

Naziv Rissho Kosei-kai znači društvo koje su organizirali ljudi iste vjere da bi svojim religioznim djelovanjem usavršili ljudsku osobu i ostvarili mir u svijetu. Nikkyo Niwano suvremenik je napada na Hirošimu i Nagasaki. Godine 1979. dobio je Templetonovu nagradu, koja se dodjeljuje ljudima zaslužnima za promicanje religija. Na Drugom vatikanskom koncilu Nikkyo Niwano bio je jedini predstavnik nekršćanskih religija.

Od samog početka i katolici su zdušno sudjelovali u radu WCRP-a. Nadbiskup iz Pittsburgha John Wright, poslije kardinal, pridonio je da i Vatikan svojim utjecajem podupre tu organizaciju. Na njezinu čelu sve do svoje smrti 1982. bio je nadbiskup New Delhija Angelo Fernandes.

14

Pogled na kjotski susret nakon 46 godina Može se gotovo reći da nas pola stoljeća dijeli od Prve svjetske konferencije religija za mir (WCRP) koja je održana u Kjotu. Dokumentaciju o tom povijesnom događaju prevela je s engleskog jezika na njemački i objavila dr. Maria Alberta Lücker (Religionen, Frieden, Menschenrechte, JugenddienstVerlag, Wuppertal, 1971.). Dokumenti s konferencija obično nisu neka zanimljiva lektira jer su pisani suhoparnim stilom, često obiluju frazama i formulacijama koje nalikuju na političke govore, najčešće bez pokrića. Čak da je tako i u ovom slučaju, vremenski bi ih razmak učinio na svoj način zanimljivima, jer bi se odmah nametnulo uspoređivanje s današnjom situacijom, uz mnoga pitanja kao što su, primjerice, ova: Što se otada promijenilo, jesu li preporuke s te konferencije bile prihvaćene, je li učinjen kakav napredak, u kojem je smjeru krenula svjetska politika, jesu li ostvarene želje izražene na toj konferenciji?

Nitko od njezinih glavnih sudionika nije više živ, što je razumljivo, jer su svi već tada bili u zrelim godinama. Neki od njih bili su važne osobe, pa su upravo njihovi govori, sabrani u knjizi dr. Marije Alberte Lücker, moram priznati, privukli moju posebnu pozornost.

Iznijet ću neke misli upravo tih osoba, ne uskraćujući sebi poneki komentar.

15

Dr. HIDEKI YUKAWA (rođen 1907.) dobitnik je Nobelove nagrade za fiziku 1955. Te je godine zajedno s Albertom Einsteinom i Bertrandom Russellom potpisao izjavu protiv uporabe atomskog oružja.

Njegov govor na Konferenciji nije bio usmjeren samo protiv atomskog naoružanja nego i protiv svakog oružja, a posebno kemijskoga i biološkoga. Ljudski rod, kaže on, mogao bi se deset puta potpuno uništiti samo atomskim oružjem koje su tada posjedovali SAD i SSSR. Što bi Yukawa rekao danas kad atomsko naoružanje imaju i brojne druge države? On drži da svaki normalan rat može prijeći u nuklearni. No postavila bih odmah pitanje: Zar ima normalnih ratova? Znam što je on mislio reći, ali atribut normalan ne bi trebalo nikada staviti uz imenicu rat. Nadalje, Yukawa podsjeća na 9. članak japanskog Ustava koji je stupio na snagu 1946. godine, i kojim Japan odbacuje voditi bilo kakav rat, jer se svaka međunarodna nesuglasica može rješavati mirnim putem.

(Danas, 11. srpnja 2016., čitam u Večernjem listu da će Shinzo Abe, japanski premijer, čija je vladajuća koalicija uvjerljivo pobijedila na izborima za Gornji dom parlamenta, izmijeniti poratni pacifistički ustav! Ne pokazuje li i ta činjenica u kojem smjeru ide današnji svijet?)

Yukawa spominje pojam mirne koegzistencije kao prvi korak do mira, a razoružanje svih naroda kao drugi korak. On se suprotstavlja onim znanstvenicima koji drže da ravnoteža u atomskom naoružanju SAD-a i SSSR-a može spriječiti atomski rat. No može li se danas uopće govoriti o nekakvoj ravnoteži kad nisu samo dvije velesile u posjedu takvog oružja? Pa i u vrijeme Konferencije već je pet država posjedovalo atomsko oružje. Yukawa bi danas bio razočaran i tužan, jer se u ovih 16

pola stoljeća nakon Konferencije bjesomučno radi na što savršenijem i što ubojitijem atomskom i ostalom oružju. Gotovo sve se države naoružavaju ili ih velike sile potiču da to učine.

Jedna od posljedica ratova su izbjeglice, koje su preplavile neke dijelove svijeta. Dok pišem ovu knjigu, ima ih oko 65 milijuna.

Uime »demokracije«, čiju lažnost nikakvi navodnici ne mogu dostatno naglasiti, uništavaju se i koloniziraju pojedine zemlje.

Trgovina oružjem postala je jedan od najunosnijih poslova, a u njoj bez imalo sustezanja sudjeluje i Hrvatska. Yukawina zamisao svjetske federacije država čini se utopijskom, jer velike države nikad neće malim državama priznati jednaka prava.

Možda na papiru, ali ne u stvarnosti. Dostatno je pogledati funkcioniranje Europske unije.

Yukawa je zacrtao plan svijeta bez oružja, uvjeren, kao svaki normalan i dobar čovjek, da se sredstvima koja se troše za naoružanje mogu riješiti problemi gladi i siromaštva u cijelom svijetu. Danas, nakon pola stoljeća od njegovih razumnih naputaka i sugestija, svijet je odlučio krenuti putem vlastitog uništenja. Nadamo se da će ipak neki pojedinci, a možda i narodi, postaviti branu takvomu perverznom razvoju.

Govor što ga je održao brazilski nadbiskup DOM HELDER CAMARA (rođen 1909.), kao što se i moglo očekivati, bio je osvrt na ekonomsku situaciju u svijetu u kojem su sve veće razlike između bogatih i siromašnih. On je naglasio da je čovjek na takvom stupnju razvoja koji može ili razoriti cijeli svijet ili omogućiti svakom čovjeku život dostojan sinova Božjih. U siromašnim zemljama, naglasio je, postoje malobrojni bogataši koji su gluhi i slijepi za nevolje svojih sunarodnjaka.

A u bogatim zemljama ima čitavih slojeva siromaha bez posla i perspektive. Pravi razlog sve većeg jaza između bogatih i siro17

mašnih, prema Camarinim riječima, leži u međunarodnoj trgovinskoj politici, koja u velikim svjetskim centrima određuje cijene. Tako su sirovine iz siromašnih zemalja sve jeftinije, pa te zemlje, uz sve veći rad, dobivaju sve manje novca, dok cijene gotovih proizvoda bogatih zemalja sve više rastu, pa se one i sve više bogate. Kao što bogate klase stječu bogatstvo na račun siromašnih, tako i bogate države stječu bogatstvo na račun nerazvijenih zemalja. Dakle, situacija u svijetu rezultat je nepravednih struktura. Dom Helder Camara okrivljuje i kršćane za takvu situaciju. Čak ih drži i najodgovornijima. Navodi podatak da 20% čovječanstva (tu je velik broj kršćana) ima u svojim rukama 80% bogatstava na Zemlji. Egoizam i pohlepa uz nepravedne strukture glavni su krivci za takvo stanje. On ipak vjeruje da ispravno shvaćene religije mogu pridonijeti promjeni struktura koje služe porobljivanju ljudi. Ono što danas izgleda kao utopija, sutra može biti stvarnost.

Sedamdesetih godina 20. stoljeća, dok u našim krajevima još nismo toliko znali o multinacionalnim kompanijama, Dom Helder Camara proročki je upozoravao na veliku opasnost od njihova širenja. Bila sam oduševljena čitajući njegove tekstove, a susret s njim 1977. u Irskoj, gdje je organizirao »Savjetovanje u traženju nenasilne alternative u stvaranju pravednijeg svijeta«, ubrajam u najvrjednije događaje u svojem životu. Dr. Josip Turčinović i don Živko Kustić bili su zajedno sa mnom u našoj delegaciji. Taj sam susret opisala u svojoj knjizi U zemlji živih (1983.) pod naslovom »Dom Heldera valja zagrliti« (str. 95).

U Glasu Koncila objavljen je 8. svibnja 1977. veliki intervju s Dom Helderom Camarom. Evo nekih njegovih misli iz toga intervjua: »Ujedinjeni narodi govore o potrebi novog ekonomskog poretka za cijeli svijet, a njihove statistike pokazuju da 18

tri četvrtine čovječanstva nema uvjeta za ljudski život. Očito umjesto međunarodnoga ekonomskog reda imamo ekonomski nered. Stoga posvećujem život zalaganju za promjenu nepravednih struktura u cijelom svijetu (...). Umjesto da se i dalje pripremamo za kolektivno samoubojstvo čovječanstva, založimo se da čovječanstvo živi, ali da to ne bude lijep život za malobrojne, a pasji život za bezbrojne« (str. 7).

Dom Helder Camara bio je očito glas onih koji glasa nemaju, a kojih je sve više umjesto da ih je sve manje.

THICH NHAT HANH, budistički monah i poznati vijetnamski pjesnik, dao je na kraju kjotske konferencije svoj osvrt. Rekao je da su u Vijetnamu svi hramovi i pagode održavali službe Božje i molitve za uspjeh Konferencije. Pa kako bi onda Konferencija mogla ne uspjeti? Bojazan da će Konferencija biti više politička nego religijska pokazala se neutemeljenom. Unatoč nekim oštrim raspravama, vladala je atmosfera istinske suradnje, naglašava Thich Nhat Hanh. Žao mu je što nije bilo više žena i mladih, i što nije mogao bolje upoznati svakog sudionika, jer je uvjeren da su svi nazočni bili osobe s velikim duhovnim bogatstvom. Usporedio je čovječanstvo s čovjekom koji juri na konju, a na pitanje kamo juri, odgovara: »Ne znam. Pitajte konja.« Citira glavnog tajnika Ujedinjenih naroda U Thanta, koji je 1969. godine rekao da članice Ujedinjenih naroda imaju još deset godina vremena da prekinu sukobe, počnu partnersku suradnju, zaustave naoružavanje, očuvaju okoliš i potaknu razvoj. Danas, nakon četrdeset šest godina, vidimo da svijet ipak još nije sasvim uništen, premda se sveopća situacija znatno pogoršala. Svatko se može prevariti u prognozama, ali činjenice govore za sebe. U svojoj pjesmi koju je na kraju pročitao, Thich Nhat Hanh postavlja pitanje: »Tko 19

nas je potaknuo da se međusobno ubijamo?« Nadalje kaže: »Ja sam kao ptica kojoj krv kaplje iz slomljenog kljuna i još uspije kriknuti: Pripazi, okreni se i vidi svoje prave neprijatelje – oholost, nasilje, mržnju i pohlepu ... Pa ni čovjek kojega zovemo Vijetkong ne može biti naš neprijatelj. Ako se budemo ubijali, ostat ćemo bez braće. S kim ćemo tada živjeti?« Pjesnika Thich Nhat Hanha osobno sam susrela u Louvainu, u dvorani Groot Begijnhofa, na sastanku WCRP-a početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća. I taj sam susret opisala u knjizi U zemlji živih (1983.). Upravo me Thich Nhat Hanh nadahnuo za takav naslov knjige, jer sam ga doživjela kao čovjeka koji korača prema svijetu u kojem nema mrtvih.

Tko ljubi, taj ne umire.

U završnim dokumentima Konferencije u Kjotu čitamo što je zaključeno u vezi s razoružanjem, razvojem i ljudskim pravima. Istaknuto je da su izdatci za naoružavanje nespojivi sa željom za razvojem. Za oružje su 1967. utrošene 182 milijarde dolara ili 50% više nego pet godina prije. Budući da ta brojka sve više raste, nije čudno što sam više puta rekla i napisala da se planet Zemlja jedva okreće pod teretom oružja. Sredstva koja služe razaranju čine 40% sredstava koja se u svijetu izdvajaju za naobrazbu i trostruko više od sredstava za zdravstvo. Ne usuđujem se niti pomisliti kako danas izgledaju te brojke.

Budući da je to bilo vrijeme Vijetnamskog rata, Konferencija se u svojim rezolucijama opširno osvrnula upravo na stanje u Vijetnamu, pozivajući zaraćene strane da prekinu sukobe, a sve strane trupe da se povuku iz te zemlje. Isto je tako upozoreno na užasne posljedice apartheida u Rodeziji, Južnoj Africi i Namibiji te na rasistički rat što ga izaziva portugalska kolonijalna sila u Angoli i Mozambiku. Stanju na Bliskom istoku 20

posvećena su samo tri retka. Zabrinutost koja je izražena u ta tri retka, nažalost, bila je opravdana, ali umjesto da se tadašnja kriza uspješno riješila, ona se pretvorila u današnje bezobzirno razaranje Iraka, Sirije i Libije. Neka ratna žarišta, poput Afganistana, kronična su rana na tijelu našeg planeta. Ne kazuje li nam to da u svijetu igru ne vode mirotvorci, nego proizvođači oružja? A što rade svjetska politika i Ujedinjeni narodi?

Idealisti, gotovo da možemo reći utopisti, okupljeni oko WCRP-a, zarazili su me mirotvorstvom puno prije nego što je došlo do krvavog raspada Jugoslavije. Nitko me ne može uvjeriti u to da su se narodi u toj državi trebali na taj način osamostaliti. Est modus in rebus. Svaki se međunarodni problem može riješiti za zelenim stolom. No što bi onda bilo sa silnim oružjem koje se neprestano proizvodi?

21