Živio sam u vrijeme fra Bonaventure Dude

Stjepan Lice Živio sam u vrijeme fra Bonaventure Dude

Lektura:

KARMELA PROSOLI

Korektura:

GORDANA BAŠIĆ KEDMENEC

Prijelom i oprema:

Christian T. Belinc

Crtež na naslovnici:

IVICA KRIŽANOVIĆ

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Grada Zagreba.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić © Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2021.

Tisak: Tiskara Zelina d. d., Sveti Ivan Zelina Naklada: 500 ISBN 978-953-11-1581-0 Tiskano u srpnju 2021.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001107168.

Stjepan Lice

Živio sam u vrijeme fra Bonaventure Dude

Anselm Grün BOrITI se I lJUBITI

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2021.

Zazivam tvoje svete oči, Isuse Raspeti!

Neka me pogledaju do dna mojih dubina.

Tvoj pogled siže dublje nego oko moje savjesti.

Dokle god siže tvoj pogled, molim te, oprosti mi; molim te, izliječi me; pomiluj me i čuvaj me svetim okom svojim da uvijek hodam 'pred tvojim očima' – ljubeći te, služeći ti, radujući se tebi i u tebi. fra Bonaventura Duda

Smisao ovih stranica nije predstaviti osobnost i život fra Bonaventure Dude na sustavan način, nego posve jednostavno i skromno, čak ne bježeći od ponekih ponavljanja, pokušati prikazati kako se on u svojoj iskričavosti i utišanosti izrazio i nastanio u mojem životu i mojoj duši, posvjedočiti o njegovim tragovima zauvijek utisnutima u putove kojima prolazim.

Fra Bonaventura u ozračju Bogojavljenja

G

odinama je bilo tako. Kada je, u slijedu blagdana, prošao i blagdan Bogojavljenja, misli šireg kruga ljudi usmjeravale su se na fra Bonaventuru Dudu, uz ime kojega se i te kako utemeljeno mogu ispisati mnoge dobre riječi, mnoge važne – bit će i presudne – riječi utkane u povijest naše Crkve i naše domovine. I, naravno, u naše osobne povijesti.

Fra Bonaventura Duda rođen je 14. siječnja 1924., a za svećenika je zaređen 15. siječnja 1950. godine. Radovao se svojemu rođenju, radovao se životu, radovao se svojemu svećeništvu. I nijedna bol nije uspjela na­ uditi njegovoj radosti.

Obilježavali smo te njemu – i nama – tako važne dane najčešće na skroman, prigodice na osobit, uvijek na radostan način. Bilo je tako sve do 2017. godine, kada je 3. kolovoza preminuo. No tako je i nadalje. Njegova smrt nije zaustavila naše zahvalno sjećanje na njegov rođendan i njegov – kako ga je on nazivao – »ređendan«. Premalo je reći da je on obilježio naše vrijeme, naše živote. On ih je i te kako 9

oplemenio i – vjerujem – potaknuo nas na životnu, na ljudsku i vjerničku odgovornost. I to – radosnu odgovornost.

Volio je sam sebe nazivati čovjekom čežnje. Bio je čovjek čežnje tijekom cijeloga života. I – kako su njegovi dani odmicali – sve snažnije. Pritom se neumorno trudio ići ususret čežnji, trudio oko njezinog ozbiljenja. No jednako tako kao što je bio čovjek čežnji, bio je i čovjek ushita. Kad bi se neka njegova čežnja ispunila, kad bi se osvjedočio o ljepoti, dobroti i istini dozrelima u nečijem životu, silno bi se radovao. Njegova radost bila je – kako se to običava reći – upravo zarazna. Uz njega, nosila je i mnoge oko njega.

Sjećam se kako je u propovijedi na večernjoj misi na blagdan Bogojavljenja 1988. rekao da je Bogojavljenje – otkriće blizine. Otkriće ponajprije Božje, a potom i ljudske blizine. Otkrivao je tu blizinu i životom i riječima. Otkrivao nam Božju blizinu, otkrivao nam značenje riječî, blizinu u njima sadržanu. Posve obične riječi, kada ih je on izricao, otkrivale su nam svoju dragocjenost. One su u našim dušama pokretale – i ne prestaju pokretati – toliko toga.

Nedavno se jedan moj prijatelj prisjetio fra Bonaventurina razmišljanja o riječi »nestati«. »Jeste li uočili da se riječ ’nestati’ sastoji od dvije riječi: ’ne’ i ’stati’…?« Moj prijatelj kaže da ga ta fra Bonaventurina misao »kopka«, izaziva već godinama …

10

Onaj tko stane, blizu je tomu da nestane. Onaj tko ne pristaje stati, onaj tko uporno nastavlja svoj hod, ne može nestati. On živi, djeluje. Ni smrt ga ne odvodi u nepostojanje.

Kao što je fra Bonaventura pjevao, kao što ne prestaje pjevati: »O daj mi, Dobri, biti mi daj! Da jesam i samo jesam! Vječno i zauvijek jesam – u Tebi! O ti koji jesi: Biti mi daj!«

11

Živio sam u vrijeme fra Bonaventure Dude

Ž

ivio sam u vrijeme fra Bonaventure Dude – te riječi ispisujem sigurnom dušom i sigurnom rukom. U njima nema prigodnosti. Njima izričem – točnije: tek kušam izreći – ono što je godinama, desetljećima živo u meni (dakako, i u mnogima).

U burnim, pa i prijelomnim vremenima u kojima sam živio, susreo sam mnoge uistinu velike ljude, ljude koji su obilježili ovo vrijeme svojom zauzetošću i svojom duhovnošću. Mnogi su za sobom ostavili snažan, neizbrisiv trag – i u mojem životu mnogi – pa ipak, sa zahvalnošću svima njima, ispisujem ove riječi: živio sam u vrijeme fra Bonaventure Dude.

Imao sam sreće – bio sam blagoslovljen – što sam odrastao u vrijeme Drugoga vatikanskog koncila, u vrijeme rađanja Glasa Koncila i Kršćanske sadašnjosti, u vrijeme prevođenja Biblije na hrvatski jezik i u vrijeme njezinog objavljivanja. Naraštaj kojega sam dio, nije pristajao na život u okradenosti koja mu se nametala u okolnostima onoga vremena, nego je išao ususret čudima, prepoznavao čuda u onome što 13

bi ponetko nedovoljno upućen olako mogao nazvati običnim.

Fra Bonaventura Duda bio je pokretač mnogih čuda ili je u njih bio utkan, hrabro je i spremno podupirao čuda koja su iznjedrili oni s kojima je živio, oni koje je susretao, oni kojima je otvorena srca išao ususret.

U zahtjevnim okolnostima, u neshvatljivo kratkom vremenu, ljudi različitih svjetonazora, i svećenici i svjetovnjaci, i vjernici i nevjernici, koje je fra Bonaventura Duda potaknuo i povezao, ostvarili su taj pothvat – Bibliju u hrvatskom prijevodu – koji nas je na nov način udomio u ovom svijetu. Mnogi od nas s radošću i zanosom učili su tada hrvatski jezik različit od jezika koji nam se nametao. Mi smo učili – nazvat ću ga tako – biblijski hrvatski jezik. Zahvaljujući tomu, u prilici smo izreći se i razumjeti se na jeziku naših duša.

Bez fra Bonaventure Dude, usuđujem se reći, i svijet u kojemu živimo, i Crkva u kojoj živimo, bili bi bitno drukčiji. On je u njih unio toliko svoje duše i srca, toliko gorljivosti i dobre volje. Da, i toliko srdačnoga smijeha i suza od ganuća.

Njegov će životopis biti silno teško ispisati. Jer toliko toga je učinio, toliko toga za sve nas, a uz to je imao mnogo vremena i raspoloživosti i za toliko osobnih susreta, za brižnost koju je iskazivao mnogima.

14

Sadržaj

Fra Bonaventura u ozračju Bogojavljenja . . . . . . . . . . . . . . . 9 Živio sam u vrijeme fra Bonaventure Dude . . . . . . . . . . . . . 13 Osjetljivost za svetost vremena i susreta. . . . . . . . . . . . . . . . 19 Evanđelje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 Skromni zapisi o fra Bonaventuri. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 Možete li promijeniti svijet?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 U gnijezdu pet ptića . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 Molitva za Ivicu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Uz pedesetogodišnjicu Zagrebačke Biblije . . . . . . . . . . . . . . 61 Fra Bonaventurin gorući grm . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 Vjerni služitelj svijeta Razveselitelja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 Fra Bonaventura Duda – čovjek predan, potresen i vedar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 Do u dan vječnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 Nesavršena snimka zahvalnosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87

89