Siromaštvo

KARDINAL GERHARD LUDWIG MÜLLER SIROMAŠTVO

1

»ZNAKOVI I GIBANJA« 59

Prijevod: IVAN IVANDA Stručna lektura: STJEPAN BALOBAN Jezična lektura i korektura: KATICA MAJDANDŽIĆ-STUPAC Prijelom: MARIJAN TKALEC Oprema: CHRISTIAN T. BELINC

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Kerschoffset Zagreb d.o.o.

Naklada: 700 ISBN 978-953-11-0902-4 Tiskano u travnju 2015.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000901705.

2

KARDINAL GERHARD LUDWIG MÜLLER

U suradnji s Gustavom Gutiérrezom i Josefom Sayerom

SIROMAŠTVO Izazov za vjeru Popratna riječ pape Franje

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2015.

3

Naslov izvornika: Armut. Die Herausforderung für den Glauben by Gerhard Ludwig Kardinal Müller © 2014 Kösel Verlag, München a division of Verlagsgruppe Random House GmbH, München, Germany © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2015.

4

POPRATNA RIJEČ PAPE FRANJE

Tko od nas ne osjeća nelagodu kada se suoči sa samom riječju »siromaštvo«? Postoje mnogi oblici siromaštva: materijalno, gospodarsko, duhovno, socijalno ili moralno siromaštvo. Zapad siromaštvo ponajprije izjednačava s manjkom gospodarske moći i taj »status« vrednuje negativno. Naime, zapadne se vlade bitno temelje na golemoj moći koju danas ima novac: to je moć koja je, kako se čini, iznad svake druge. Stoga manjak gospodarske moći znači beznačajnost na političkoj, društvenoj pa čak i ljudskoj razini. Onoga tko nema novca procjenjuje se samo po tome koliko može poslužiti u druge svrhe. Postoje mnoge vrste siromaštva, ali najveće gnušanje pobuđuje gospodarsko siromaštvo.

U tome je duboka istina. Novac je sredstvo koje na neki način – kao i vlasništvo – proširuje i povećava moć ljudske slobode, tako što je dovodi do toga da djeluje, čini i dolazi do rezultata. Samo po sebi, to je dobro sredstvo, kao i gotovo sve stvari kojima čovjek raspolaže. Ono proširuje naše mogućnosti, ali u svakom slučaju ono se može okrenuti protiv čovjeka. Novac i gospodarska moć 5

mogu, naime, biti i sredstvo koje čovjeka udaljava od čovjeka i ograničava ga da gleda egocentrično i egoistično.

Aramejska riječ koju Isus rabi u evanđelju – mammona, to jest skriveno blago (usp. Mt 6,24; Lk 16,13) – omogućuje nam da to razumijemo: ako je gospodarska moć sredstvo koje proizvodi blago koje se zadržava samo za sebe i skriva od drugih, onda ona dovodi do nejednakosti i gubi svoju izvornu pozitivnu vrijednost. I grčki pojam harpagmos, koji rabi sveti Pavao u Poslanici Filipljanima (usp. Fil 2,6), upućuje na dobro koje se ljubomorno zadržava za sebe ili izravno na plijen koji se stekao pljačkanjem drugih. To se događa kada dobra koriste ljudi koji solidarnost poznaju samo u vlastitom krugu poznanika, koliko god taj krug bio malen ili velik, ili kada je riječ o tome da se solidarnost samo zahtijeva, ali je se ne pruža. To se događa kada čovjek, koji je izgubio nadu u transcendentni obzor, izgubi i ukus za činjenje dobra, jednostavno zato što je u činjenju dobra prisutna ljepota (usp. Lk 6,33ss.).

Naprotiv, ako je čovjek naučio prakticirati temeljnu solidarnost, koja ga povezuje sa svim drugim ljudima – na to nas podsjeća socijalni nauk Crkve –, onda zna da dobra kojima raspolaže ne može zadržati za sebe. Ako habitualno živi solidarno, čovjek zna da se ono što drugima uskraćuje i zadržava za sebe prije ili poslije okreće protiv njega samoga. To u biti naznačuje i Isus u evanđelju 6

kada govori o hrđi ili moljcu koji nagrizaju bogatstvo stečeno na egoističan način (usp. Mt 16,19– 20; Lk 12,33).

Naprotiv, ako se dobra kojima se raspolaže ne koriste samo za vlastite potrebe, ona se povećavaju, umnogostručuju i često donose neočekivane plodove. Doista postoji izvorna povezanost između profita i solidarnosti, plodan kružni tok između profita i davanja, koji grijeh pokušava prekinuti i potamniti. Zadaća je kršćana ponovno zadobiti to važno i izvorno jedinstvo profita i solidarnosti, živjeti ga i svima naviještati. Koliko je današnjem svijetu potrebno ponovno otkrivanje te lijepe istine! Što je više ponovno usvojimo, to će se više smanjivati gospodarsko siromaštvo, koje nas toliko muči.

No ne smijemo zaboraviti da ne postoji samo siromaštvo povezano s gospodarstvom. Sam nas Isus podsjeća na to kad nas uči da naš život ne ovisi samo o »našim dobrima« (usp. Lk 12,15). Izvorno je čovjek siromašan, potrebit i izložen nevoljama.

Kada se rodimo, da bismo živjeli, potrebna nam je briga naših roditelja, te se stoga nitko od nas, ni u jednom razdoblju života, neće moći potpuno osloboditi potrebitosti drugih i njihove pomoći. Nitko ne može sam od sebe prevladati granice nemoći prema nekomu ili nečemu. I to je pretpostavka koja određuje našu »stvorenost«: mi nismo stvorili sami sebe, i ne možemo sami sebi dati sve ono što nam je potrebno. Iskreno priznanje te istine pozi7

va nas da ostanemo ponizni i da odvažno prakticiramo solidarnost kao krepost neizostavnu za život.

U svakom slučaju, mi uvijek ovisimo o nekomu ili nečemu. Možemo to iskusiti kao oslabljenje života ili kao mogućnost, kao vrelo koje nam je potrebno za život u svijetu u kojem se nitko ne može snaći bez drugoga, u kojem smo svi mi korisni i vrijedni jedni drugima, svatko na svoj način. Moramo pronaći ono što nas potiče na odgovorno djelovanje, na djelovanje koje je prožeto sviješću odgovornosti s pogledom na dobro koje u stvarnosti ima dvije nerazdvojne dimenzije: istodobno je i pojedinačno i zajedničko. Očito je da takvo djelovanje može izrasti samo iz novoga mentaliteta, iz okretanja novome načinu promatranja jedni drugih. Samo ako čovjek ne poima sebe kao svijet koji postoji za sebe, nego kao nekoga tko je po svojoj naravi navezan na sve druge, koje se izvorno doživljavalo kao »braću«, moguća je socijalna praksa u kojoj opće dobro neće ostati prazna i apstraktna riječ!

Kada čovjek sebe shvaća tako i kada se navikne tako živjeti, izvorno se siromaštvo, koje mu je svojstveno kao stvorenju, više ne osjeća kao »manjak«, nego kao vrelo u kojem ono što svakoga obogaćuje i što se slobodno daruje postaje dobro i dar namijenjen svima. To je pozitivno svjetlo u kojem treba promatrati siromaštvo – na što nas poziva i evanđelje. I to nam svjetlo onda pomaže da shvatimo zašto Isus to stanje preobražava u pravo »blaženstvo«: »Blago siromasima!« (Lk 6,20). Dakle, kada 8

učinimo sve što je u našoj moći, kada izbjegavamo svaki oblik neodgovorna navikavanja na vlastite slabosti, ne moramo se bojati priznanja da smo potrebiti i nesposobni sami sebi dati sve ono što nam je potrebno, jer ako računamo samo na vlastite snage, neće nam uspjeti prevladati sve granice. Ne bojimo se te spoznaje jer se sam Bog ponizio u Isusu (usp. Fil 2,8) i prignuo nama i našemu siromaštvu, kako bi nam pomogao i dao ona dobra koja nikada ne bismo mogli zadobiti sami od sebe.

Stoga Isus veliča »siromahe duhom« (Mt 5,3), to jest one koji tako gledaju na vlastite potrebe te se, potrebiti kakvi jesu, uzdaju u Boga i ne boje se biti ovisni o njemu (usp. Mt 6,26). Naime, od Boga možemo dobiti ono dobro koje ništa ne ograničava, jer je On moćniji od svakog ograničenja i to je pokazao kada je pobijedio smrt! On, koji je bio bogat, postade siromašan (usp. 2 Kor 8,9) da bi nas obogatio svojim darovima! On nas ljubi, svaka mu je nit našega bića dragocjena, u njegovim je očima svaki od nas jedincat i neizmjerno vrijedan: »Vama su čak i vlasi na glavi izbrojane … Vi vrijedite više od mnoštva vrabaca« (Lk 12,7).

Stoga sam zahvalan Njegovoj Uzoritosti Gerhardu Ludwigu kardinalu Mülleru, pročelniku Kongregacije za nauk vjere, što nas ovom knjigom želi podsjetiti na to. Siguran sam: svatko tko bude čitao ove stranice na neki će se način osjetiti potaknutim i u njegovu će se srcu roditi potreba za obnovom života. Znajte, dragi čitatelji, da sam već sada 9

u toj potrebi i na tom putu na vaĹĄoj strani, kao brat i iskreni pratitelj.

Vatikan, sijeÄ?anj 2014.

Papa Franjo

10

LJUDSKI RAZVOJ IZMEĐU STVARANJA I DOVRŠENJA

Katolički socijalni nauk – pristup Kompendij socijalnog nauka Crkve1, objavljen godine 2004., najnovije je objavljeno djelo o širokome tematskom krugu socijalnog nauka Crkve u dugoj tradiciji brige Crkve za čovjekov socijalni i društveni razvoj, djelo kojim se htjelo ispravno osvijetliti čovjekovo biće i njegovo postojanje. Crkva je pritom uvijek uzimala u obzir sve dimenzije ljudske stvarnosti poimajući, u svim političkim danostima i kulturalnim svojstvima, sebe kao polaznu točku za socijalni nauk koji je usmjeren prema čovjeku. U središtu je promatranja uvijek stajao čovjek, pojedinac, individua, onako kako čovjek stoji pred Bogom i kakvim ga je Bog htio i ljubio.

Nužnost širega angažmana na području socijalnog nauka u Europi počela se ocrtavati već u 18. i 1 Usp. PAPINSKO VIJEĆE »IUSTITIA ET PAX«, Kompendij socijalnog nauka Crkve, Zagreb, 2005.

11

19. stoljeću. Industrijalizacija i tehnički napredak samog su čovjeka prefunkcionirali u stroj koji bezuvjetno služi proizvodnji, učinku i dobitku. Čovjek se povukao u pozadinu.

Radnici, koje se svelo na jeftinu radnu snagu, našli su zagovornika u papi Lavu XIII., koji je u svijest ljudi i svijeta čvrsto usidrio socijalnu brigu Crkve. Ekonomski događaji 19. stoljeća bili su odgovorni za rušenje stoljetnoga socijalnog poretka i donijeli su znatne probleme pravednosti i prva velika socijalna pitanja, kao što je radničko pitanje, koja su nastala iz odnosa rada i kapitala. Tako je nastala nova faza procesa rada koja je bila povod za promišljanje pastoralnih izazova koji su se zbog toga promijenili, kako bi se Crkva odgovarajućim sredstvima suočila s novonastalim uvjetima. Slijedile su službene izjave Crkve u Quadragesimo anno (1931.), Mater et Magistra (1961.), Pacem in terris (1963.), Gaudium et spes (1965.) i trima enciklikama Laborem exercens (1981.), Sollicitudo rei socialis (1987.) i Centesimus annus (1991.) Ivana Pavla II.

Razvoj za istinsku humanost Poziv Drugoga vatikanskog koncila: »Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u 12

njihovu srcu« (Gaudium et spes, br. 1), posebno je danas ponovno postao vrlo suvremen, budući da razvoj u širokim dijelovima svijeta poprima tako opasne razmjere, tako da je hitno potrebno socijalno i karitativno djelovanje Crkve. Papa Benedikt XVI., znajući za izazove današnjice i budućnosti, za jedincatu ulogu Crkve u izgradnji svijeta dostojna čovjeka, svojom enciklikom Deus caritas est (2005.) apelirao je na savjest ljudi, država i naroda. Žalost i tjeskoba današnjih ljudi jest stanje bijede, tlačenja, gladi i patnje, proganjanja i ubijanja milijuna ljudi na cijelome svijetu. Enciklika Sollicitudo rei socialis pape Ivana Pavla II. iz godine 1987. na poseban način rabi pojam »razvoja« i povezuje ga s mirom. Pritom podsjeća na encikliku Populorum progressio (1967.) u kojoj je utemeljena nada u prijelaz od manje humanih uvjeta života u humanije, čija obilježja ne sadržavaju isključivo gospodarske i tehničke dimenzije, nego stjecanje kulture i obrazovanja, poštivanja dostojanstva drugoga, kao i priznavanje krajnje obvezujućih vrednota koje u Bogu imaju istodobno i svoje ishodište i svoj cilj. U svjetlu vjere doći će do pravednosti u cijelome svijetu koja će zajedno sa sveopćim mirom dovesti do univerzalnog humanizma u punom smislu riječi, koji će se ravnati prema duhovnim vrednotama.

U raspravi o čovjekovu razvoju prema novome svijetu, humanost je – kao trajna i duboka odrednica čovjekova bića – moguća samo ako ju se shvaća iz vjere kao očitovanje biti zajedničkoga života 13

među ljudima. Istinski je humanizam prožet zapovijedi »Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe«, te ga kršćanska antropologija snažno formulira: ljubiti drugoga, jer je Božje stvorenje, i ljubiti Boga, jer nam se on objavio kao Stvoritelj, Otkupitelj i Dovršitelj. Iz toga se hrani i odgovor na pitanje: Kako naš svijet može uspjeti? Kako može naći Boga? I: koju vrijednost i dostojanstvo ima čovjek?

Očitovanje čovjekove stvorenosti služenje je njegovu dostojanstvu Enciklike Pavla VI. i Ivana Pavla II. dale su signal koji se novom snagom suočava i s pojmom razvoja. Je li u čovjeka upisano da u povijesnom procesu napreduje prema sve savršenijem, ekonomski zrelijem i tehnički preciznijem svijetu? Je li napredovanje u tome mehaničkom oblikovanju krajnja čovjekova pobjeda nad tlačenjem i patnjom, nevoljom i smrću? Ili zajedno s gospodarskom i društvenom promjenom dolazi i do pogrešne slike čovjeka koja bi nas htjela definirati kao konzumente ili kao dio tržišta, kako bi otvorila nove mogućnosti gospodarskom čimbeniku?

Taj proces, koji enciklika Sollicitudo rei socialis naziva »mehanicističkim optimizmom«2, dosad 2

IVAN PAVAO II., Enciklika Sollicitudo rei socialis (30. 12.

1987.), br. 27.

14

nije promijenio stanje u velikim dijelovima zemlje.

Blagostanje i bogatstvo, ali i politička stabilnost i pravedne životne situacije, pridržane su kao i dosad samo jednom dijelu čovječanstva. A materijalna i duhovna dobra zemlje postoje za sve ljude.

Tako rezultate profita postiže mala skupina, čije se bogatstvo neizmjerno povećava, a toliko prizivani razvoj za siromašne i patnike često je samo još jedan put koji ih odvodi u dublju bijedu i potlačenost. Ljudski se razvoj, kako ga vidi Crkva, sastoji u njegovu služenju čovjekovu dostojanstvu, u razvijanju za istinsku čovječnost – kako je sveobuhvatno opisuje enciklika.3 Pravi se ljudski napredak sastoji u zauzimanju za ljudsko dostojanstvo, koje u nanovo strukturiranu društvu mora postati nosivim momentom koji će konkretno odjelotvoriti ono što je povezano s razvojem čovjeka.4 Pritom se nikada ne smije izgubiti iz vida mjerilo za pravi razvoj: posebna narav čovjeka kojeg je Bog stvorio na svoju sliku, sebi slična, u njegovoj duhovnoj i tjelesnoj naravi, koju simboliziraju dva elementa: zemlja, od koje je stvorena čovjekova tjelesna dimenzija, i životni dah, koji ga ispunja duhom.

Pravi ljudski razvoj treba ostvarivati u okviru solidarnosti i slobode. »Obveza založiti se za razvoj naroda nije nešto individualno, a još manje nešto individualističko, kao da bi to bilo moguće postići 3 4

Isto, br. 27–34.

Isto, br. 29.

15

usamljenim naporima pojedinaca. To je obveza svih i svakoga, muškaraca i žena, društava i nacija, a posebno je to obveza Katoličke crkve«5 – tako Ivan Pavao II. odgovornost pojedinca smješta u oblike zajedništva među ljudima. Država, nacija, Europa, Ujedinjeni narodi – cijeli svijet i svi ljudi: svi su u službi čovjeka, njegova razvoja, obrazovanja, prehrane i vlasništva. Zajednički rad oko razvijanja cijeloga čovjeka i svakoga čovjeka dužnost je svih prema svima i mora biti nešto što će obvezivati cijeli svijet.

Zemlje koje žive u blagostanju pritom preuzimaju posebnu odgovornost. No ne smiju doći na pomisao da trebaju pružati samo financijsku i tehničku pomoć i tako zemljama u siromaštvu i bijedi signalizirati da su kao konzumenti objekti tržišta i koncerna koji moraju prihvatiti životni stil čistoga i pukoga konzuma. No ljudski je razvoj s gledišta stvorenosti poglavito moralni pojam koji je u suglasju s individualnim razvojem koji promiče čovjekovo biće, a ono se mora poimati u njegovoj društvenoj, kulturalnoj, političkoj i psihološkoj strukturi. Opreka je nekontroliranu pretvaranju siromašnih zemalja u »tržište« priznavanje njihovih iskonskih kulturalnih i povijesno izraslih struktura, koje čovjeka obilježavaju i oblikuju od početka njegove zemaljske egzistencije.

To pretpostavlja spremnost i sposobnost da se u drugomu vidi čovjeka kakav sam i sam, koji u vje5

16

Isto, br. 32.

ri postaje moj bližnji, kojemu sam dužan pomoći i biti na njegovoj strani, ali ga pritom neću nasilno udaljavati od njegove samostojnosti, nego ću ga osnaživati u njegovoj stvarnoj vlastitosti.

»Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična« (Post 1,26) Pravi ljudski razvoj podliježe moralnim načelima koje kao Božja stvorenja možemo uzeti upravo iz Božjih zapovijedi. Njima je svojstveno sveobuhvatno poznavanje ljudskoga života, njegovih odluka i njegovih slabosti. U prvoj je zapovijedi postavljen temelj za život nošen znanjem da nam Bog nije daleko, nego da prati naš put i vodi naš život svojom istinom i svojom ljubavlju. Beznadnost svijeta bez Boga susrećemo svaki dan u izvješćima užasa, terora i rata – a Bog nas je pozvao na zajedništvo koje seže dublje od državno-političkih sustava, svjetovnih odbora i društvenih organizacija: pripadamo Crkvi, koja je njegovo tijelo i čija je glava on sam. Ta dimenzija bivanja čovjekom izgubila se u velikim dijelovima svijeta.

Uvijek se iznova mora naglašavati dimenziju sakramentalnosti Crkve, koja kao postavljeni znak u svijetu i za svijet može ukazivati na Boga i uprisutnjivati ga. Ako smo udovi Crkve, onda u iskustvu transcendencije padaju sve barijere koje je čovjek podigao.

17

Kada govorimo o čovjekovu razvoju, tomu pripada i čovjekova upućenost na transcendenciju. Budući da je Stvoriteljevo stvorenje, i njegovo je dovršenje dano u Bogu. Tko čovjeka obmanjuje time da se njegov život odigrava samo u uskoći vremenskog ograničenja njegovih zemaljskih danosti, oduzima mu dimenziju nade, opraštanja, ljubavi i otkupljenja.

Istodobno se onima koji pomažu i zaštićuju oduzima temelj njihova djelovanja jer u bližnjemu vide samo suparnika, pukog »drugog« ili čak i neprijatelja. Međutim, u Bogu, Stvoritelju, čovjekova sličnost s njime postaje znak njegova dostojanstva: »Kršćanin, odgojen da u čovjeku gleda sliku Božju, pozvan na udioništvo u istini i dobru, što je sam Bog, ne shvaća zalaganje za razvoj i njegovo ostvarenje neovisno o priznavanju i poštivanju jedinstvenog dostojanstva te ‘slike’. Drugim riječima, pravi razvoj mora se zasnivati na ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pridonijeti unapređenju odnosa između pojedinaca i društva. Eto ‘civilizacije ljubavi’ o kojoj je često govorio papa Pavao VI.«6

Pozvani na ljubav Ivan Pavao II. je u svojoj enciklici Centesimus annus, kao poziv ljudima, predočio »katalog« u ko6

18

Isto, br. 33.

jem opisuje temeljno kršćansko poimanje čovjekove naravi: »Među ljudskim pravima najprije treba podsjetiti na: pravo na život, integralni dio kojega jest pravo na rast pod srcem majke pošto smo se začeli; pravo živjeti u ujedinjenoj obitelji i u moralnoj okolini koja je pogodna za razvoj vlastite osobnosti; pravo na dozrijevanje vlastite inteligencije i vlastite slobode u traženju i spoznaji istine; pravo na sudjelovanje u radu kako bi se oplemenila dobra zemlje i od njih dobila mogućnost za uzdržavanje vlastitog života i života svojih dragih; pravo slobodno osnivati obitelj te primati i odgajati djecu (…).«7 S pogledom na Familiaris consortio Ivan Pavao II. dalje razvija svoje misli. On razvija svoju antropologiju, koja je odredila cijeli njegov pontifikat: Bog je čovjeka pozvao na ljubav. Tako u središtu kršćanske antropologije stoji obitelj. Nju se mora štititi kao mjesto u kojem je svaki čovjek prihvaćen s ljubavlju i u kojem dozrijeva u čovjeka koji se može razvijati u predanosti, spremnosti za žrtvu, oblikovanju sama sebe, i tako kao odraz svega toga naći sama sebe. Obitelj je prirodno mjesto utjelovljenja. Kršćanska se antropologija ne gubi u maglovitim spekulacijama, nego ima konkretna polazišta i spoznaje koje često uočavamo tek kada ih isklju7

IVAN PAVAO II., Enciklika Centesimus annus (1. 5. 1991.), br. 47.

19

čimo i zaniječemo. Stoga kada govorimo o pravom razvoju čovjeka, onda je obitelj kao jezgra vjere, kao mjesto sigurnoga razvitka i kao prostor ljubavi i uzajamnosti, prvi veliki stupanj pravoga ljudskog »napretka«.

Stvorenje i osoba – ključni pojmovi ljudskih prava U svojoj enciklici Pacem in terris Ivan XXIII. predočio je vlastitu »Magnu chartu« ljudskih prava. S njom on nadilazi »Opću deklaraciju o ljudskim pravima«, i to jasnim naglaskom koji je dan kršćanskim prožimanjem ovoga pitanja: čovjek je kao osoba polazište svoga dostojanstva. Time Crkva nadilazi upravo horizontalni okvir utemeljenja, koji se u svakom trenutku brzo može promijeniti, te raspravu svodi na stvarnu jezgru: opremljena razumom i slobodom volje osoba – čovjekova osobnost – ima prava i dužnosti koji su joj svojstveni po naravi. Svi to trebaju poštivati i prihvatiti kao zajedničku podlogu djelovanja. U tom slučaju postoji istinska šansa da nestanu nejednakosti i goleme razlike u vezi s dioništvom u resursima zemlje, te da sloboda koja vrijedi za sve ljude postane nosivi element svakoga socijalnog poretka: »Temelj dobro uređene i plodonosne ljudske zajednice treba biti ono načelo da je svaki čovjek osoba, to jest da je narav obdarena razumom i slo20

bodnom voljom. Ona sama po sebi ima prava i dužnosti što izravno i skupa izviru iz same njegove naravi. Budući da su oni općeniti i nepovredivi, ne mogu se ni na koji način otuđiti.«8 Temeljna ideja ljudskih prava ne proizlazi samo u najdubljem smislu iz biblijsko-kršćanskoga shvaćanja čovjeka, nego je i korijen iz kojega polaze sve inicijative za vrednovanje ljudskoga života. Crkva te temelje prenosi u moderni svijet. Razlike etničkoga podrijetla, političke pripadnosti ili kulturalnoga identiteta ne smiju postati prepreka među ljudima. Svaki oblik razgraničavanja proturječi pojmu osobe koji Crkva jasno formulira.

Osim tih religioznih, nacionalnih i ideoloških granica Crkva može aktivno pridonijeti oblikovanju prikladna konsenzusa o čovjekovu dostojanstvu i pravima. Kršćanska odgovornost za ljudska prava postaje jasna u informiranju i oblikovanju javne svijesti u svim pitanjima koja se tiču ljudskoga u njegovoj nedodirljivosti – utjecanje na zakonske propise o zaštiti života, crkvene organizacije za pružanje pomoći koje imaju internacionalni raspon djelovanja i čiji doprinos u hitnim mjerama i dugoročnim procesima ne ostaje ograničen samo na materijalnu pomoć. Zalaganje Crkve u područjima gdje vlada siromaštvo, gdje nema najosnovnijih uvjeta za život, pomaže ugroženima da ponovno ili možda prvi put osjete da vrijede kao ljudska bića.

8

IVAN XXIII., Enciklika Pacem in terris (11. 4. 1963.), br. 9.

21

»Evangelium vitae« i »Deus caritas est« Papa Benedikt XVI. je u svojoj prvoj enciklici Deus caritas est »djelovanje Crkve nošeno ljubavlju« učinio programom Crkve: »Crkvene karitativne organizacije predstavljaju, međutim, njezin opus proprium, prirođenu joj zadaću, u kojoj ona ne surađuje usputno, već djeluje kao subjekt s izravnom odgovornošću, čineći ono što odgovara njezinoj naravi. Crkva se nikada ne može osloboditi služenja ljubavi kao organiziranog djelovanja vjernika.«9 Promotrimo li još jednom prethodnu misao, pokazuje se uistinu da čovjek tek u ljubavi prema Bogu i ljudima dolazi do svoga vlastitog određenja.

Tada se ostvaruje sloboda u solidarnosti, jednakost – pojedinca i narodâ – uvire u trajan mir, zaštita života odvija se na svim stupnjevima ljudsko-individualnog razvoja, a pravednost se temelji na traganju za istinom. Tek tada nastaje čovjekovo dostojanstvo kao kriterij međusobnog ophođenja i istodobno kao prvi i neupitan pristup čovjekovoj biti.

Zadaća je Crkve da to »evanđelje života«, kako je Ivan Pavao II. naslovio jednu od svojih enciklika, suprotstavlja kulturi smrti i da tako ugrožavanje neusporedive vrijednosti ljudske osobe – isti9

BENEDIKT XVI., Enciklika Deus caritas est (25. 12. 2005.), br. 29.

22

čući njezinu veličinu i dragocjenost – prevladava navješćivanjem radosne vijesti. »Evanđelje ljubavi Božje prema čovjeku, evanđelje dostojanstva osobe i evanđelje života jedno su i nedjeljivo evanđelje. Zbog toga je čovjek, živi čovjek, prvi i osnovni put Crkve.«10 »Svaki je čovjek, baš zbog otajstva Riječi Božje koja je tijelom postala, povjeren majčinskoj skrbi Crkve. Zato svaka prijetnja dostojanstvu i životu čovjeka ne može ne odraziti se na samo srce Crkve, ne može ne dodirnuti je u središte vlastite vjere u otkupiteljsko utjelovljenje Sina Božjega, ne može ne uključiti je u njenom poslanju da navijesti Evanđelje života po svem svijetu i svemu stvorenju.«11 Tako tvrdi Ivan Pavao II.

10

IVAN PAVAO II., Enciklika Evangelium vitae (25. 3. 1995.), br. 2.

11 Isto, br. 3.

23

150

SADRŽAJ

POPRATNA RIJEČ PAPE FRANJE ............................................................................... 5

LJUDSKI RAZVOJ IZMEĐU STVARANJA I DOVRŠENJA ......................................... 11 Katolički socijalni nauk – pristup .............................................................. 11 Razvoj za istinsku humanost ..................................................................... 12 Očitovanje čovjekove stvorenosti služenje je njegovu dostojanstvu ......... 14 »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična« (Post 1,26) ....................... 17 Pozvani na ljubav ...................................................................................... 18 Stvorenje i osoba – ključni pojmovi ljudskih prava .................................. 20 »Evangelium vitae« i »Deus caritas est« .................................................... 22 MOJE ISKUSTVO S TEOLOGIJOM OSLOBOĐENJA ................................................. 25 Lima: seminar o teologiji oslobođenja ...................................................... 25 Uzor: Bartolomé de Las Casas .................................................................... 29 Onaj u koga polažemo svoje pouzdanje uistinu je naš Bog ..................... 32 Sramota našega vremena: neoliberalni kapitalizam ............................... 33 »SVE ISPITAJTE, DOBRO ZADRŽITE!« .................................................................. 39 25 godina Upute o nekim aspektima teologije oslobođenja Libertatis conscientia ...................................................................... 39 Katolička teologija oslobođenja? ............................................................... 40 Utemeljena jedino u Bogu: čovjekova sloboda ......................................... 43 GUSTAVO GUTIÉRREZ – OTAC TEOLOGIJE OSLOBOĐENJA .................................... 47 Latinska Amerika danas ............................................................................ 47 Gustavo Gutiérrez: kao čovjek, kršćanin i teolog ....................................... 51 Teologija oslobođenja kao predvodnica crkvenoga poslanja ................... 59 NA STRANI SIROMAŠNIH – TEOLOGIJA OSLOBOĐENJA ....................................... 63 151

SIROMASI U SREDIŠTU .................................................................................... 71 Gustavo Gutiérrez i Gerhard Ludwig Müller Prijateljstvo u kontekstu siromašnih ................................................... 71 Autor Josef SAYER

DUHOVNOST DOGAĐAJA KONCILA .................................................................. 89 Autor Gustavo GUTIÉRREZ

Na Isusovu tragu ..................................................................................... 92 Stara pripovijest o Samarijancu .............................................................. 99 Samaritanska Crkva ................................................................................ 106 APARECIDA I POVLAŠTENO OPREDJELJENJE ZA SIROMAŠNE ............................ 115 Autor Gustavo GUTIÉRREZ

Prepoznati znakove vremena .................................................................. 118 Čitanje iz vjere .................................................................................... 119 U kontinuitetu ............................................................................. 119 Trajan nalog ................................................................................ 121 Pitanje metode u Aparecidi ................................................................. 122 Vidjeti – prosuditi – djelovati ...................................................... 122 Teološka mjesta ........................................................................... 124 »Zakon utjelovljenja« .......................................................................... 125 Osnaženje povlaštenog opredjeljenja za siromašne ............................... 127 Kristološki temelj ................................................................................ 128 Lica siromaha .............................................................................. 131 Prvenstvo siromaha ............................................................................ 133 Kairos .......................................................................................... 134 Naviještanje evanđelja i zauzimanje za pravednost ............................... 140 Dijeliti iskustvo ................................................................................... 141 Učenikova radost ................................................................................ 141 Skriveno siromaštvo .................................................................... 142 Crkva kao odvjetnica pravednosti i siromaha ....................................... 143 Proročka riječ................................................................................ 144 Stol života ........................................................................................... 146

152

153

154