metaFORA 2017. / 2018.

metaFORA 2017.

2018.

KnjiĹžnica Vladimira Nazora

Bez čitanja nema niti pisanja! metaFORA je natječaj za najbolju kratku priču koji Knjižnica Vladimira Nazora iz Vodovodne ulice u Zagrebu raspisuje već šest godina. metaFORA je metafora mnogih naših nastojanja u promicanju knjige i čitanja. metaFORA je naša ljepša, pjesnička slika. metaFORA je promjena, ključ značenja. U svojoj višeznačnosti označava i brojne uloge knjižnice koja tako postaje i mjesto stvaralaštva. Okupljamo kreativce, nakladnike, razne srodne udruge, sve nas kojima je knjiga važna. Nama je i meta i fora da knjižnica bude mjesto priče i aktivnog odnosa prema umjetnosti. Natječaj je, baš kao i knjižnice, otvoren za sve dobne skupine, no u dosadašnjim su natječajima najviše sudjelovali upravo mladi ljudi generacije y, oni od dvadeset, trideset godina. Podjednaki je broj natjecatelja iz Zagreba i iz drugih hrvatskih mjesta, a ima i onih iz okolnih zemalja. Natječajem povezujemo dvije značajne manifestacije ∞ raspisujemo ga krajem Mjeseca hrvatske knjige, a najbolje proglašavamo u Noći knjige. Koje će priče biti najbolje, odlučuje žiri složen po formuli književnici + knjižničari + korisnici knjižnice. Nagrade za najbolje pribavljene su, isključivo, zahvaljujući sponzorima. Osobita, i za naše natjecatelje neočekivana nagrada, je uprizorenje najboljih priča. To smo povjerili dugogodišnjim suradnicima, glumcima Kazališta „Ivan Goran Kovačić“. Time natječaj dobiva dodatnu kreativnu dimenziju. Nagrađeni se radovi mogu pročitati na našim mrežnim stranicama, kao i u prethodnim dvjema tiskanim Knjižicama, također dostupnima i na mrežnim stranicama.

Ova Knjižica obuhvaća nagrađene priče metaFORE 2017. ∞ Iza zrcala i natječaja URBANA metaFORA 2018. koji je bio posvećen temi grada.

Sadržaj

4

metaFORA 2017.

– Iza zrcala Srebrenka Peregrin: Crvene cipele za Anku 7 Ksenija Kušec: Idiotski sretna 11 Martina Stepić: Vitez na vratima 16 riječ prvonagrađene: Srebrenka Peregrin

URBANA metaFORA 2018.

27 Ines Gverić Korkut: Sasvim običan dan 32 Tajana Vujnović: Fontane i medvjedi 37 Goran Paladin: Berlin 41 riječ žirija: Ludwig Bauer

metaFORA 2017.

Iza zrcala Nakon četiri prethodna, raspisali smo i peti natječaj za kratku priču, ovaj puta bajkovitog, fantastičnog žanra metaFORA 2017. ∞ Iza zrcala. U konkurenciji se našlo dosad rekordnih 160 priča pristiglih iz svih krajeva Hrvatske i iz inozemstva (po jedna priča iz Belgije, Njemačke i Srbije). Najviše priča poslali su autori između 20 i 35 godina starosti, što svjedoči o mladosti i vitalnosti kratke priče, kao i o popularnosti fantastičnog žanra kod mlade populacije. Fantastiku pišu dvostruko više žene nego muškarci. Najstariji autor ima 71 godinu, a najmlađa autorica 11, što je ravno 60 godina razlike.

1.

2.

3.

4.

5.

žiri je bio u sastavu: Ivan Sršen, pisac i urednik Sandorfa Milena Benini, spisateljica Tihomir Mraović, pisac Tanja Radović, knjižničarka i spisateljica Marin Pelaić, pobjednik metaFORE 2016.

nagrađeni su:

1. Srebrenka Peregrin: Srebrne cipele za Anku — — — — —

Ljetna škola pisanja u Staroj Sušici ∞ CeKaPe poklon-bon Frakture priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a članstvo u KGZ-u na godinu dana mjesto u žiriju natječaja metaFORA 2018.

2. Ksenija Kušec: Idiotski sretna — — — —

radionica kreativnog pisanja CeKaPe-a paket knjiga priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a članstvo u KGZ-u na godinu dana

3. Martina Stepić: Vitez na vratima

— paket knjiga — priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a — članstvo u KGZ-u na godinu dana

Srebrenka Peregrin

Crvene cipele za Anku

U 4

našem je susjedstvu, dvije kuće dalje, živjela moja Anka. Od tko zna koje rodice ili strica što je otišao raditi u bijeli svijet, dobila je par crvenih cipela. Znala je ona za nevolje koje mogu snaći onoga tko ih nosi ∞ u njezinoj se kući čitalo ∞ no odlučila je ne misliti na to. Ta cipele su stigle iz Austrije, ili čak Australije.

Moja vam je Anka cipele odmah izvadila iz kutije i nataknula ih na noge. Nažalost, bile su to cipele za odraslu ženu, pa joj još nisu bile dovoljno velike, ali nije za to marila. Kad god je nitko ne bi držao na oku, moja je Anka spuštala cipele s police, obuvala ih i plesala pred ogledalom dok su pete išle klop-klop-klop.

Nakon igre bi ih vratila na mjesto i niti jednom nije zaboravila da ih treba spremiti. Doduše, nakon nekog vremena je pomalo zaboravila da postoje.

Srebrenka Peregrin: Crvene cipele za Anku

Kad su je, međutim, pozvali na prvi ples, istom se moja Anka sjetila crvenih cipela. Pohrlila je ne bi li našla kutiju, a onda ih je obula i u njima klop-klop-klopkala po kući. No njezina je majka baš kupila haljinu koja joj je savršeno išla uz oči, tetka je donijela novi pojas, a baka par cipela koje su toliko dobro išle uz opravu da uz njih crvene cipele nisu izgledale nimalo moderne. I opet je na neko vrijeme smetnula s uma da crvene cipele stoje u kutiji.

Kad je moja Anka sljedeći put pomislila na njih ∞ baš dok sam joj plela kosu prije nego li se udala za Ivana, istog onog kojeg je srela na plesu ∞ morale smo priznati da uopće ne pristaju uz vjenčanicu. Samo ih je malo isprobala i uživala u njihovu klop-klop-klopkanju, ali kutija jednostavno nije stala među prtljagu za medeni mjesec, pa ih je ostavila kod kuće.

Kad se vratila s puta, krenula je nositi samo razum­ ne cipele u kojima se moglo trčati za djecom i ispunjavati obveze. Crveni je par i dalje čamio u svojoj kutiji ∞ većinu dana ne bi ni pomislila na njih. Jednom su joj ipak pale na um, pa ih je probala navući na stopala, koja su se pokazala preširoka. I mada su cipele i dalje klop-klop-klopkale, moja vam Anka nije u njima uspjela prijeći više od dva koraka prije negoli je pala i uganula gležanj, pa sam joj nosila variva skoro čitav tjedan.

Tako su cipele ponovno dignute na policu, a moja je Anka napomenula da bi ih mogla dati vlastitoj kćeri kad odraste. No kad smo joj to spomenule, cura je samo napuhala žvakaću u balon i rekla da su cipele ogavne i da stalno rade onaj klop-klop-klopkavi zvuk.

Ni u ruku ih nije htjela primiti da osjeti koliko su dobro načinjene ∞ u Njemačkoj, možda, ili Švedskoj.

5

Iza zrcala � metaFORA 2017.

6

Moja je Anka konačno dovoljno ostarjela i umudrila se da više ne isprobava crvene cipele koje je čuvala sve te godine. No ipak, kako su joj se bližili posljednji dani, znala ih je uzeti iz kutije te ih je gladila, gotovo kao da su kakva mačka. Tako smo je i pronašli ∞ s osmijehom na usnama i parom crvenih cipela u krilu.

Dok smo je prali i odijevali, otkrili smo da su joj se stopala toliko izborala i usahnula da joj niti jedan par obuće više nije bio po mjeri. Rekla sam: “Ma to ionako nitko neće vidjeti,” pa smo joj na noge stavili crvene cipele, na čijem je đonu pisalo Made in Neverland.

Ali, sad kad razmislim, možda sam krivo vidjela; možda je pisalo da su iz Nizozemske. Geogra∫ja mi nije jača strana.

Uglavnom su joj sad stajale kao salivene i, dok smo zatvarali lijes, pustile su od sebe tek jedan jedini, najslabiji i gotovo nečujan klop. Zvuk je bio tako zgodan da se poslije govorilo kako je duša moje Anke sigurno otišla natrag u Ameriku u tim cipelama; ili, eventualno, u nebo.

Ja mislim da je ipak ovo drugo, jer ako u našem ­susjedstvu pažljivo slušate kad nailazi oluja, možete iza oblaka čuti klop-klop-klopkavi zvuk. A kad ih sunce na zalasku oboji u crveno, lako je vidjeti moju Anku kako pleše gore, konačno obuvena u svoje ­crvene cipele. ∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Srebrenka Peregrin piše i prevodi još od prošlog stoljeća. U ovom je otkrila pripovijedanje, interaktivnu umjetnost kazivanja priča, kojom se bavi u zagrebačkim knjižnicama, na SF&F konvencijama i po raznim kulturno-umjetničkim događanjima. Šeta crne pse i pije crni čaj.

Ksenija Kušec

Idiotski sretna

B

ila sam tako idiotski sretna tih godina!

Došla bih kući nakon posla, bacila vrećice pune namirnica na kuhinjski stol, uključila radio na najjače i plesala. Urličući pogrešne riječi i tonove pjesme koja je svirala, bacala bih mrkvu, luk, meso u sudoper, frižider, na balkon. Čim bih te ugledala na vratima, bacala bih ti se oko vrata, ljubila te namjerno tako da ruž ostaje po kragni košulje, smijala bih se: - Ha, ha, gledaj, kao da imaš ljubavnicu, sav si pun poljubaca!

Prepričavali smo jedno drugome dogodovštine dana, priče prijatelja i prijateljica koji su se znali žaliti na svoje muževe i žene.

Trčala sam po stanu ukrug, vičući: - Kako sam sretnaaaa! Muž me voliii! Volim i ja njegaaaa! Mi se volimooo!

Ulicom bih hodala posebnim korakom kojim ponekad hodaju djeca kad im je dosadno. Korak, korak, dvokorak. Znala sam se gledati u izloge i vježbati tu koreogra∫ju. Dok sam čekala da se upali zeleno na

7

Iza zrcala � metaFORA 2017.

8

semaforu, uhvatila bih se za stup i radila krugove oko njega. Da, ljudi su me čudno gledali, a ja sam to i htjela. Htjela sam da me pitaju što mi je i zašto se tako ponašam. Onda bih im rekla da je to zato što sam sretna.

Ali nisu me pitali.

Imala sam toliko energije, da bi bilo dovoljno za dvije osobe. Počela sam zamišljati kako bi to bilo da postanem dvostruka, da me ima dvije, da se uduplam od tolike sreće. Tada bih mogla dvostruko jače vikati, pjevati, veseliti se. Četiri ruke, četiri noge, dvije glave i dva tijela! Mogla bih se još više posvetiti našoj ljubavi. I dok sam tako maštala, mašta mi se i ostvarila. U ogledalu sam jednog jutra ugledala svoju dvostruku, sasvim realnu sliku. Dočekala sam to s olakšanjem, jer toliku sreću nije mogla podnijeti jedna žena.

U početku su obje moje slike činile iste pokrete, strogo su se ponašale po svim zakonima Euklidove paralelnosti. Ipak, malo-pomalo, počele su se razdvajati. Uskoro sam se navikla na dvostruku sebe. Dok je jedna trčala s posla ruku punih cekera s hranom, druga je za njom plesala po kiši i skakala po lokvama.

Doma smo imale uključenu različitu muziku, jer ja sam voljela najnovije hitove, a moja dvojnica jazz. Kad bi ti došao, odmah bi gasio radio. Znao si mi reći da bih možda morala naći neki sport kojim bih se bavila, ili još jedan posao, ili prijateljicu, ili da volontiram negdje, ili da si rodim dijete. Smijala sam se dvostruko glasnije nego inače, optrčavala kuhinjski stol, dok je ova druga ja senzualno plesuckala, milovala te i ­ljubila.

Ne samo da mi nije bilo čudno što sam dvostruka i što svaka od nas radi druge stvari, nego mi je to i od-

Ksenija Kušec: Idiotski sretna

govaralo. Naš društveni život je procvao. Dok je jedna trčala po karte, druga je zvala prijatelje; jedna je pazila na raspored predstava, druga na redoslijed restorana, organizirale smo i večere kod kuće, birale odjeću, kuhale, posluživale, pile, jele, veselile se, nazdravljale, bacale ti se oko vrata, ljubile te i mazile, bile totalno idiotski sretne.

Problem je nastao kad su se naši prijatelji umorili.

Jedni su dobili dijete, drugi kupili psa, a treći i četvrti su izmislili nešto neuvjerljivo. Ti i ja smo nastavili sami, ali to nije bilo to. Ponovo si me nagovarao da se upišem na jogu i slične stvari, ali nisi mogao znati da se jedna od nas promijenila. Kad sam joj rekla da skuha ručak dok ja tebi sjedim u krilu i ljubim te u vrat, rekla mi je da neće uvijek ona biti ta koja stoji i rezucka luk. Morala sam te pustiti iz zagrljaja i obaviti posao umjesto nje. Nakon toga nije htjela poslužiti što sam pripremila, nego je prkosno sjela za stol i čekala da ja nju poslužim! Pa tko je to vidio!

Pravila sam se da je ne primjećujem, ali dok sam pospremala kuhinju, ona je otišla s tobom u našu spavaću sobu i počela voditi s tobom ljubav! To je bio vrhunac. Nakon što sam sredila suđe, prošetala psa i očistila ptičji kavez, ušla sam. Ona je bila gola, a ti si je držao za sisu i ljubio u usta. Počela sam urlikati, bacati knjige, gađati vas vazama, tanjurima, svime što mi je bilo pod rukom, vrijeđala sam vas, rekla joj da je pokvarena, da nije to smjela, da se goni van iz moje kuće. Vodili ste ljubav kao da me nema, a posebno me pogodilo što se ona nije obazirala. Ona, moja dvojnica, moja desna i lijeva ruka, moja druga ja, da me tako izdala! Nisam mogla vjerovati.

9

Iza zrcala � metaFORA 2017.

10

Pomislila sam da će biti efektnije ako se pred vama počnem pakirati. Stavila sam kofer na drugi kraj kreveta, otvorila ga i počela trpati svoju odjeću unutra.

Vi ste znojni stenjali, lizali se i ispreplitali, a onda ste, hvala Bogu, završili s tim svojim parenjem. Gledali ste jedan u drugog i mazili se, već se smračilo, a mene je iznenada svladao neobično jak umor. Nisam imala snage više ni za što, pa sam legla između vas i kofera.

Na neki način, bilo je kao prije, nas troje ponovo zajedno. Možda je ipak sve trebalo ostati na Euklidu. Ujutro kad sam se probudila, čula sam da ste u kuhinji, pa sam se dovukla još uvijek mrtvački umorna i sjela preko puta tebe.

Rekao si da moramo razgovarati. Rekao si da si me odlučio ostaviti i da nastavljaš živjeti dalje s ljubavnicom. Već ste neko vrijeme u vezi, objasnio si.

Nakon toga oboje ste izašli iz stana. Ja sam ostala u tišini koja mi je bučila u ušima. Umor me drobio, gubila sam snagu, postajalo mi je hladno. Pogledala sam u ogledalo i vidjela samo sjenu. Vukla sam se još malo po sobama, prelazila preko namještaja kao što sjene inače klize i ostala stajati ispred prozora da me sunce može osvjetljavati do zadnjeg trena.

Kad se smračilo, više me nije bilo.

∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Ksenija Kušec: arhitektica, saksofonistica, književnica. Do sada je objavila: Priče iz Sunčeva sustava, Pro∫l, 2010., Reci mi sve, CeKaPe, 2013., Janko i stroj za vrijeme, HDKDM, 2013., Sobe, CeKaPe, 2014., Prozirna Lili, Evenio, 2015., Nije moglo bolje, Hena com, 2016.

Martina Stepić

Vitez na vratima Pst, tiho budi, srećice.

N

itko se nije sjećao kada je grad podignut. Ni starci, ni djedovi njihovih djedova. Grad se šeretski smjestio na polje kao da je ondje od stvaranja svijeta. Zidine su bile dugačke pet i široke tri dana hoda. Na pogled kao krema od lješnjaka, na dodir kao ribež. Djeca iz sela bježala bi u njihovo podnožje pokušavajući vidjeti ima li koga na vrhu. Uzalud. Čudno od čudnijeg bilo je što se u grad moglo ući samo kroz jedna vrata. Znatiželjan je svijet, znatiželjni su ljudi. Ulazili bi oni u grad. Ha, srećice moja, kako da ne bi! I mače se uhvati na nit, kako neće čovjek na znatiželju. Nisu ulazili jer ih je bilo strah. Na vratima je stajao oklopljeni vitez. Štitnici za noge, prsni oklop, štitnici za ruke, rukavice i kaciga preko lica. U desnoj ruci koplje, u lijevoj štit, uz nogu mač.

11

Iza zrcala � metaFORA 2017.

12

A najčudnije je bilo što vitez nije govorio. Samo je stajao i plašio pošten puk koji mu se nije usudio približiti. Pokoji bi se mladac, ohrabren nedjeljnim vinom i djevojkom pod rukom, usudio nešto povikati. Prijetio bi šakama izdaleka.

Kako bilo da bilo, a nikad ne bilo, u grad se ulazilo nije. Na livadi su se održavali sajmovi. Govedari, svinjari, ovčari. Slastičari, krojači, oružari. Propale dvorske lude i slabokrvni trubaduri. Miris pržene masti miješao se s mirisom sira u maslinovom ulju. Zvuci Ωauta sa zvucima cjenkanja. Sve se moglo omirisati.

Pojesti samo ono što se platilo. Sve se moglo hvaliti.

Prigovaralo se samo kupljenome prije kupnje.

Ej, srećo, nema više takvih sajmišta. Da mi ih je još jednom vidjeti. Pojesti slatko meku lepinju.

Uzalud.

Bolje da ti pričam.

Kod slastičara je uvijek bila gužva. Čudan od čudnijeg bio je slastičarev šegrt. Prvo, jer je bio žensko. Drugo, jer se činilo da o svakom kolaču ima priču.

Treće, jer je pod maramom imala kratku kosu.

Oko podneva prvog dana sajma dao je slastičar djevojci pauzu. Čim se odmaknula od štanda, počeli su letjeti muškarci oko nje. Nije da je bila neviđena ljepotica, ali oči su joj bile dvije kapljice čokolade. Postolarev kalfa bio je posebno nametljiv.

“Radije ću jesti s vitezom na vratima, nego s tobom!”, rekla je.

A potom je, jer nikada ne bi prijetila nečim što nije mogla ostvariti, odmarširala preko livade i sjela sa sendvičem malo dalje od viteza. Oklopljeni čuvar nije bacio koplje, nije prijetio. Nepomičan kao uvijek.

Martina Stepić: Vitez na vratima

Nakon ručka odmjerila je viteza. Za dvadesetak minuta čuo je svašta, iako ništa nije pitao. Kako se zove slastičarnica u kojoj radi. Zašto voli cimet, đumbir, vaniliju, kokos, mak, med, limun i orah.

Drugi dan. Šegrtica je preskočila dio u kojem izbjegava kalfu i odmah odjurila do viteza. U blizini se skupilo nešto znatiželjnika koji su čekali da vitez kazni drznicu. Žamorilo se, srećice. Bilo je i zlobnika.

Njih uvijek ima. Smijali su se gledajući je kako donosi drveni stolčić, jede pogaču sa šunkom i pogledava prema vitezu. Odlučila mu je opisati obitelj. Nije bila najmlađa sestra. Nije bila najgluplja ili najljepša. Nije imala maćehu. Kosa joj nije bila zlatna, a nije bila ni izgubljena kraljeva kći. Na kraju ju je iznerviralo što je imala osjećaj da je vitez ne sluša. “Čuj, oklopljenko? Pokaži koji gram razumijevanja za moj život.”

“Ti si oklopljeno gunđalo! Da nisi, donijela bih ti sutra kolače.”

Iz oklopa se začulo mumljanje.

“Ni govoriti ne znaš!”

Mumljanje se pojačalo.

Djevojka je bijesno uzela stolac i okrenula se.

A onda se začulo čudno od čudnijeg.

“Prvo ∞ mogu govoriti. Drugo - nisam gunđalo.

Treće - volim kiΩe od oraha. Četvrto - znam da radiš kod slastičara jer mirišeš na vaniliju i limunovu koru.”

Zvučao je kao da ga boli grlo. Stoljećima nije pričao. Šegrtica ga je čula, no nije se okrenula.

“Da vidiš kako je to kada te ne slušaju”, pomislila je izravnavši malo jače leđa i uspravivši glavu.

13

Iza zrcala � metaFORA 2017.

14

Treći dan. Uz rub livade sada je već stajala vojska ljudi. Muškarci, žene, djeca, kućni ljubimci, careva tajna policija, pijanci. Bučili su i navijali. Grofovski glazbenici svirali su redom sve valcere i polke.

Djevojka je došla s dva stolca. Jedan je stavila pred viteza. Osim kebaba za sebe, imala je i kiΩe od oraha.

Ponudila ih je vitezu.

“Ne mogu, ne vidiš li da imam kacigu?”

“Maknut ću je.”

Kaciga je bila preteška za nju.

“Pokušaj sam.”

“Ne mogu. Moje željezne rukavice su samo za držanje koplja, mača i štita.”

“Muškarci… maknut ću rukavice.”

Oprezno ih je odvrnula, skinula i odložila. Čudno od čudnijeg bilo je što vitez nije imao dugačke nokte, iako ih stoljećima nije kratio. Čudno, naravno, od čudnijeg bilo je što nije bio star, s dugom kosom i bradom. Kao što si, srećice, čula, stoljećima je čuvao grad bez šišanja i brijanja. A čudne od najčudnijeg bile su njegove oči boje krupno mljevenog kukuruza.

Djevojka je kolače odložila u viteške dlanove. Osjetivši tuđu kožu, vitez je s olakšanjem sjeo na stolac.

Pripovijedao je o štitonoši koji je jednom davno napustio grad kako bi postao svjetski poznati vitez. U gradu je ostavio prijatelje i voljenu dvorsku damu. Nakon što je pobijedio 2349 razbojnika, 46 letećih zmajeva i 15 crnih vitezova, vratio se ponosno u grad u kojem više nikoga nije bilo. Otjerao ih je zli čarobnjak. Odlučio je čuvati grad dok se stanovnici ne vrate. Pripovijedao je, a ljudi su prolazili kraj njega. Ulazili i izlazili

Martina Stepić: Vitez na vratima

u grad. E, srećice, i ja sam tamo bio. Kroz vrata prolazio.

Nikad prošao. Na zidine se penjao. Nikad popeo. U dvoranama se skrivača igrao. Nikada sakrio.

∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Martina Stepić pripadnica je generacije X iz Zagreba. Piše mnogo manje nego što bi željela i što je veseli. Kad se ipak primi olovke ili tipkovnice, sve manje piše priče ili bajke, a sve više nasumične i unakrsne facebook interpretacije uradaka pop-kulture. Uglavnom za svoju dušu i svoje oči. Za sada.

15

Riječ prvonagrađene Škola pisanja u prirodi à la CeKaPe

Iza zrcala � metaFORA 2017.

T

16

ridesetak sam godina uspijevala izbjeći odlazak u Staru Sušicu ∞ ali prošlo sam ljeto ipak dolijala.

U mojoj su se osnovnoj školi, naime, pričale horor-priče o razredima koji su u ovaj dvorac pod borovima Gorskoga kotara odlazili u školu u prirodi. Niste znali hoćete li se vratiti u baš istom stanju u kojem ste i otišli (većina, pretpostavljam, jest), jer je to ipak bio tjedan dana daleko od obitelji i svakodnevice na koju ste navikli. Do trena kad je moj razred došao na red, izleti su ukinuti, pa nisam ništa od toga znala iz osobnog iskustva.

Mislila sam kako će se odlazak na školu pisanja u prirodi pokazati kao nešto sasvim drugo. Na kraju krajeva, ovaj se put radilo o nagradi ∞ za pobjedničku priču na metaFORI 2017. ∞ a ne o obaveznom dijelu školovanja. Bila sam i nešto starija te sigurna da su se eventualne higijenske zamjerke odavno riješile.

Ispostavilo se da sam bila u pravu vezano uz ovo potonje.

Druge su stvari, međutim, ispale umnogome slične onome što možete očekivati od svake škole u prirodi. (Ovo opet pišem bez osobnog iskustva, ali mi je moje dvoje djece potanko opisalo vlastita.)

Prije svega, daleko ste od obitelji i svih ostalih uobičajenih kradljivaca pažnje i vremena. Preko dana intenzivno radite na svojim tekstovima uz svekoliku podršku mentora i suučenika tako da iz prve ruke saznajete stvari koje nekim klasičnim učenjem iz priručnika i udžbenika ne biste ni za deset godina.

Zahvaljujući večernjim programima, možda se ne naspavate uvijek najbolje, ali zato se dobro zabavite, napričate, naslušate i izguštate u društvu ljubitelja pisane riječi.

Jedini horor koji ste mogli doživjeti bio je da na završnoj večeri pred svima pročitate svoj uradak. (Makar, i to se dalo preskočiti, ako ste bili spretni.) Ali u jednom je CeKaPe-ov program de∫nitivno ispunio nekadašnja proročanstva: nisam se vratila u istom stanju u kojem sam otišla.

S ljetne škole pisanja došla sam kući s mnoštvom novih alata, saznanja, poznanstava, iskustava, doživljaja. Došla sam kao bolja osoba i bolja autorica. I jedva se čekam vratiti. Nadam se da ćemo se jednom sresti pod borovima u Staroj Sušici!

Riječ prvonagrađene

Srebrenka Peregrin

17

URBANA metaFORA 2018.

2018. godine raspisali smo natječaj za kratku priču na temu grada, URBANA metaFORA 2018. U konkurenciji se našlo 117 priča pristiglih iz svih krajeva Hrvatske i iz inozemstva (tri priče iz Bosne i Hercegovine, jedna iz Austrije). Autorica je bilo čak sedamdeset, što je velika prednost u odnosu na 46 autora.

Najstariji autor ima 88 godina, a troje najmlađih ima 16 godina.

Gotovo polovinu priča poslali su i ove godine autori između 20 i 35 godina starosti, što svjedoči o mladosti i popularnosti kratke priče.

1.

2.

3.

4.

5.

žiri je bio u sastavu: Ludwig Bauer, pisac Rade Jarak, pisac Natalija Miletić, knjižničarka i spisateljica Tanja Radović, knjižničarka i spisateljica Srebrenka Peregrin, pobjednica metaFORE 2017.

nagrađeni su:

1. Ines Gverić Korkut: Sasvim običan dan — — — — —

Ljetna škola pisanja u Staroj Sušici ∞ CeKaPe paket knjiga priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a članstvo u KGZ-u na godinu dana mjesto u žiriju natječaja metaFORA 2018.

2. Tajana Vujnović: Fontane i medvjedi — — — —

radionica kreativnog pisanja CeKaPe-a paket knjiga priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a članstvo u KGZ-u na godinu dana

3. Goran Paladin: Berlin

— paket knjiga — priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a — članstvo u KGZ-u na godinu dana

Ines Gverić Korkut

“F

ali k’o izvađeni zub, nikako se naviknuti”, baš tako je govorio otac njezine prijateljice u prvim mjesecima nakon rušenja Ferhat-pašine džamije. Nije bio jedini. U glavama mnogih, slika građevine teško je nestajala. Zato je grad brujao i brujao o onome što se dogodilo, u početku potiho, da netko ne čuje, a poslije sve smjelije. Pričalo se onoliko koliko je trebalo da riječi nadvladaju nevjericu.

Dolazak u grad bio joj je težak jer se trebalo suočiti s nedostatkom. Utrčala je u stan s ruksakom na leđima i bacila se mami u zagrljaj. Mirisalo je po pitama, a kroz otvoren prozor je ulazilo proljetno sunce. Bili su to dani kad proljeće dođe naglo, zrak postane topao, a hladnoća se lijeno povlači iz unutrašnjosti kuća. Ubrzo nakon ručka rekla je mami da mora izaći jer ima dogovor.

Ines Gverić Korkut: Sasvim običan dan

Sasvim običan dan

27

URBANA metaFORA 2018.

28

Razmišljala je koji put izabrati. Mislila je da će joj biti lakše, ako taj ranjeni dio grada bude malo-pomalo ulazio u njezin vidokrug. Odlučila je doći iz pravca Šukrijine slastičarnice jer je krivina na tom mjestu omogućavala polagani prilaz. Koračala je uzbuđeno gledajući ljude koji hodaju kao da je običan dan, auti voze, semafori rade. Džamija se nije pojavljivala i u njoj je rasla nelagoda. Usporila je korak da se navikne, pognula glavu nakratko, a onda ju je praznina osupnula. Rupa nakon vađenja zuba, dobro je čovjek rekao. Činilo joj se da svi vide što se u njoj događa.

Nastojala je činiti što i drugi ljudi. Kad se upalilo zeleno svjetlo, prešla je preko zebre i sad je već bila na manje od 100 metara od cilja. Vidjelo se da su izrezbarenu ogradu zamijenile metalne ploče, složene jedna uz drugu. Kroz prosjeke među njima nazirala se unutrašnjost dvorišta. Kad se sasvim približila, brzo je bacila pogled. Mogla je vidjeti gomilu kamenja iz šesnaestog stoljeća i ništa više. Sve drugo je bilo na drugom mjestu.

Do povratka kući već je imala plan u glavi. Nazvala je Luku s kojim se dogovorila naći navečer. Nakon što su se izgrlili i pretresli događaje od zadnjeg susreta, rekla je: “Prošla sam danas pored džamije, jako je čudno...”

“Da, razumijem te. Svima je bilo čudno na početku, ali kako vrijeme ide, navikli smo se.”

“A kako se navikne na takvo nešto?”

Nije ništa odgovorio. Palcem je grebao rub etikete na pivskoj boci prateći očima prst kao da mu sudbina ovisi o grebanju tog komada papira. Ka∫ć se polako praznio, a George Michael je sa zvučnika glasno izvi-

Ines Gverić Korkut: Sasvim običan dan

kivao: “Freedooom, freedooom...” Osjetila je krivnju što je unijela nelagodu u razgovor. Skrenula je priču na zajedničkog prijatelja i njegov odlazak u inozemstvo.

Opet su zašutjeli.

“Ti i ja smo prijatelji, je l’ tako?”, pitala je.

“Znaš da jesmo, čemu takvo pitanje?”, bio je zbunjen.

“I što si ti spreman učiniti za prijatelja?”

“Ajde, pucaj, nemoj mi te ∫lozofske uvode...”

“Sjećaš se onog turbeta uz džamiju u čiju se unutrašnjost moglo pogledati kroz prozor? Unutra je bilo nekoliko grobova i jedan natpis...”

“Sjećam se i turbeta i natpisa...”

“E, pa ja imam jednu ideju”, polako je rekla nakon što je otpila iz čaše. “Ispisala bih taj natpis na jumbo plakat i postavila bih ga na ono malo kamenja što je ostalo od džamije.”

“Kao prvo, ideja ti je sjajna, nema šta. Hoćeš se i potpisati ispod? A kao drugo, kakve to veze ima s našim prijateljstvom?”, iznervirao se.

“Pa ne mogu to sama izvesti, treba mi kompanjon.”

“Ti se zajebavaš? Kakve su to fore, neka pjanska?”

“Nije pjanska, jer nisam pijana. Sasvim sam ozbiljna. Jedna od uloga umjetnika u društvu je da reagiraju na vrijeme u kojem žive. Tako ti je to”, mirno mu objasni.

“I koja je tvoja umjetnička poruka?”

“Nemam ja nikakvu poruku. Natpis sve govori.

Samo želim da se mi svi toga sjetimo. Ljudi su skloni zaboravu u teškim vremenima, tako se lakše preživi.”

“A kako bi to izvela?”

29

URBANA metaFORA 2018.

30

“U zapadnom svijetu se za takve intervencije traži odobrenje gradskih vlasti...”

“Ma daj ne seri, fakat ne seri!”, prekinuo ju je.”

Odobrenje gradskih vlasti! Rat je, hej! Rat je!”, njegove zadnje riječi glasno su odjeknule prostorom, jer je muzika baš tada utihnula.

“Onda nam preostaje ilegala, tako se to radi u ratu”, šapnula je i nasmijala se. Konobar je došao naplatiti, bili su zadnji gosti. Dok su hodali ulicama, nisu razgovarali. Na križanju gdje su im se putevi razilazili, kratko je pitao: “U koje doba?”

“Onda kad je san najčvršći, a zora još nije na vidiku”, spremno je izgovorila i čvrsto ga zagrlila. “Hvala ti, znala sam da hoćeš.”

Pripremu je obavila sama: platno, sprej, drveni držači, ispis teksta. U podrumu, kao pravi ilegalac. Stvari su preko dana stavili u njegov auto i parkirali ga na mjesto od kojeg su mogli pješice brzo doći do džamije.

Našli su se tamo u 4 sata naredne noći. Strategiju su razradili još za dana. Mjesto ulaza, način zabadanja i ∫ksiranja drvenih kolaca. Sve je išlo neočekivano glatko. Malo iza pola 5 je bila u stanu. Slušajući kako mama lagano otpuhuje iz druge sobe, tiho se uvukla u krevet.

S jutrom je na ruševinama džamije osvanuo transparent na kojem je crnim slovima bilo ispisano: “Posmatraču moga groba jednaki smo skoro oba, ja sam jučer bio taki ti ćeš sutra bit ovaki.”

Ljudi su hodali ulicama, neki su zagledali, neki skretali pogled, auti su prolazili, semafori radili. Činilo se da je to jedan sasvim običan dan.

Ines Gverić Korkut: Sasvim običan dan

∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Ines Gverić Korkut, rođena je 1970. godine u Banjaluci, po struci je psihijatrica. U poslu kojeg radi puno je riječi pa voli reći kako su riječi njezino dijagnostičko sredstvo, terapijski alat, ali i način da izrazi i ostvari sebe. Pisati je počela prije dvije godine, odjednom. Može se reći da ju je pisanje naprosto (s)našlo.

Tekstovi su joj do sada objavljeni dva puta: u zborniku Priče iz komšiluka (natječaj za kratku priču u organizaciji internetskog portala mondo.ba) te u zborniku Nevidljiva paučina (natječaj za najkraću kratku priču izdavačke kuće Alma iz Beograda).

31

Tajana Vujnović

Fontane i medvjedi

U 32

zimam kalašnjikov u ruke, odnosno automatsku pušku AK 47. Zašto se tako zove, nemam pojma. Ne propitujem, nije mi navika. Internet i fontane i Grad su se pobrinuli za to.

Luka čisti cijev svog oružja i po stoti put provjerava je li prazna. Prsti s izgriženim noktima su mu prljavi od baruta, ulja i znoja. Ali ponajviše od straha.

S druge strane ulice, skutreni uz rub ruševne zgrade su Marta i Marija, znane kao dvostruki M i za pet godina mlađe od mene te Stari Josip, odnosno samo Stari u našim krugovima. Možda četrdeset i tri godine i nije staro za nekadašnje pojmove, ali Grad i smak svijeta su učinili svoje. Njegove su godine bile odličje koje je jasno kazivalo: Ja sam sposoban. Drži se mene i poživjet ćeš i ti.

A za što je bio sposoban?

Tajana Vujnović: Fontane i medvjedi

Za Grad.

Cijev moje puške je zabljesnula na vrućem popodnevnom suncu. Luka je napokon umetnuo spremnik s mecima u svoje kućište i upitno me pogledao.

Kimnuo sam prema Starome i dvostrukom M. Bili smo spremni, neka nam Grad bude milostiv.

Ipak se ne ide svaki dan u lov na medvjeda.

Stari nam je mahnuo i počeli smo hodati na prstima po raspucalom asfaltu iz čijih je pukotina provirivao korov i vrludati među bezbrojnim redovima stupića visine mojih koljena. Stari nam je pokušao objasniti za što su nekoć služili, ali nikad nisam shvatio kakve veze imaju džepovi i stupići.

Jaz među generacijama, pretpostavljam. Svi su znali da su današnja djeca bila najgora dosada.

Prestani razmišljati, prekorio sam se. Grad ne prašta. Grad ne zaboravlja. A mi smo bili napušteni u njemu, svi su pobjegli glavom bez obzira pred ovom vrućinom.

Dopustio sam vrelom zraku da mi ispuni pluća dok sam se tiho primicao parku, odnosno bolje rečeno džungli, čuvajući leđa Luki dok je dvostruki M čuvao leđa meni. Zgrade su se izdizale nad nama, sunce je polako zalazilo iza njih. Katkad bih se pitao kako je bilo prije, za vrijeme dok je grad živio punim plućima.

Ali ova vječna vrućina je učinila svoje. Ovo je bio naš svijet, naš Grad.

Jednom, Stari je rekao da je moguće uloviti i nešto još bolje od medvjeda. Stari je često pretjerivao, uloviti medvjeda bila je velika sreća, kamoli nešto drugo.

Dolazimo do parka i nastavljamo potrbuške. Puzimo kroz travu i grmlje, cijelo vrijeme imajući cen-

33

URBANA metaFORA 2018.

34

tralnu fontanu na vidiku. Dvije su stvari bile bitne u Gradu. Fontane i medvjedi. Nekoć nije bilo ni jednog ni drugog, Stari nam je znao pričati. Fontane su došle prije smaka svijeta. Medvjedi pak poslije, valjda su se spustili s istoimene gore koja se uzdizala nad Gradom.

Privlači ih arhitektura u kombinaciji s vodom, rekao nam je Stari. Samo zahvaljući fontanama naš je Grad tako dobro opskrbljen njima. Kamen temeljac današnjeg društva.

Skriveni iza grmlja, dvostruke M, Luka, Stari i ja smo šutke čekali, pušaka uperenih u fontanu. Još malo i ulovit ćemo medvjeda.

Još malo i nahranit ćemo obitelj.

“Ma gdje su nestali?!”, žena srednjih godina je ubrzano koračala, odjevena u što je manje bilo moguće odjeće, a da bude pristojna. Njene su japanke gnječile užareni šljunak ispod nje. Pratila je stazicu koju su obrubljivali usahli grmovi, a težak ljetni zrak joj je pržio pluća dok se borila za zrak.

Obišla je većinu mjesta na kojima su se njeni dječaci igrali, ljuta što je njen muž i otac obitelji opet ostavio mobitel doma. Čut će on svoga Boga kad se vrate. Ova vrućina nije bila humana!

I onda ih je ugledala. Svog muža, Josipa, vječnog dječaka u duši, kako potrbuške leži u prašini između dva sina, oba premlada za osnovnu školu. Njihova je odjeća bila prekrivena znojem i prljavštinom, a plastične su puške izlile svoj sadržaj po njihovim leđima.

Ali najgore od svega, do njih je ležao otvoren paket M&M bombona. Mrak joj je pao na oči.

Jeli su slatkiše prije Njenog ručka.

Tajana Vujnović: Fontane i medvjedi

“Što to radite?!”, prosiktala je, strijeljajući pogledom svog muža. Josip se trgnuo i okrenuo prema njoj, a njegove oči su se komično raširile. Ali prije nego što je mogao odgovoriti, njen stariji, Ivan je odgovorio: “Lovimo medvjede, mama.”

“Medvjede…”

Josip se nakašljao i osovio u sjedeći položaj. Igračka mu se zanjihala na leđima.

“Da, draga… medvjede.”

“I novorođenčad!”, oglasio se ovog puta njen mlađi, Luka.

“Molim?!”

Muž je krenuo mahati rukama kad mu se stala primicati. Srećom pa je grad bio napola prazan. Nitko neće vidjeti umorstvo koje je kanila počiniti.

“Lovimo tunje i slavuje, velebitske degenije i hrastove lužnjake!”, zahripao je prije nego što ga je dotaknula, panika očita u njegovom glasu.

Aha. Te medvjede.

“I novorođenčad! Dvadeset pet kuna, tata!”

Duboko je udahnula i sklopila oči. Ova vrućina joj je pržila mozak. Proklet grad, i beton, i novci i svi koji su otišli na more. Zapravo, te gadove je trebalo dvostruko prokleti.

“Ručak je gotov.”, rekla je i okrenula im leđa. Tamo gdje bi se ona slomila, Josip bi se nasmijao. Samo je on mogao pretvoriti besparicu i traženje kovanica u fontani u lov na medvjede.

“Hvala ti.”, tiho je prozborila, znajući da ju je samo njen muž mogao čuti. Zatim je podigla glas: “Da ste smjesta ulovili te medvjede. I još nešto...”

35

URBANA metaFORA 2018.

Bacila je pogled prema njima, prekrivenih prašinom i avanturom: “Ako vas još jednom uhvatim da jedete slatkiše prije ručka, ja ću ići u lov na vas.”

Ostavila ih je u igri s tim riječima. Nadala se da će njeni muškarci uloviti mnogo medvjeda.

Neka im Grad bude milostiv.

36

∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Tajana Vujnović, rođena 1992. godine, doktorica medicine, živi i radi u Zagrebu. Sudjeluje u natječajima i objavljuje kratke priče, bori se s riječima i tvrdoglavim likovima. Osvojila nagradu SFERA za najbolju kratku priču u 2017. godini (Gospa od smrti, Ubiq, sv. 21, 2017.). San joj je biti rado čitan romanopisac. Ideja ima mnogo, vremena malo, a volje još više.

Goran Paladin

Berlin

P

si klošara uvijek su mirni. Sklupčani su dok leže, a dok stoje šape prednjih nogu drže blizu stražnjima, kao da sve vrijeme pokušavaju zauzeti što manje prostora. I rep im je često podvijen. To može izgledati čudno, jer na ulici bi trebalo biti više mjesta nego u ikakvoj sobi. Ipak, tako je. Možda je kod klošara koji prose zapravo sve višak, osim čaše za sitniš i onoga što izaziva samilost.

Na križanju Gipsstrasse i Rosentaler Strasse, u veži zatvorenog dućana, leži jedan klošar. Cijeli se uvukao u narančastu vreću za spavanje i pokrio preko glave.

Možda je i on nekada imao psa, ali sada ima samo tu vreću i ruksak s robotima kakav često nose djeca koja idu u treći razred osnovne škole. Pada kiša. Vjetar povremeno nosi kapljice i mokro mjesto na rubu vreće polako se širi.

Neki balavac u prolazu, možda i nehotice, baca goreći opušak na vreću, ali se srećom opušak skotrlja na pločnik. Ispod vreće se iznenada pojavi jedna nježna

37

URBANA metaFORA 2018.

38

bijela ruka i pažljivo uzme opušak. Vreća se polako počinje micati, ruka s opuškom dizati i iz vreće izroni raščupana glava plavokose djevojke. Kad je sjela, omotala je ramena vrećom pa povukla dimdva i onda frknula opušak u mokri kanal.

Nesvjesna prolaznika, ljudi koji su jeli u izlozima preko ceste, turista koji su je jedini primjećivali, Ella je polako dolazila sebi i negdje u dubini vreće pokušavala napipati svoj mobitel. Htjela je nazvati Marcusa. On danas dolazi vlakom iz Potsdama. Marcus je bio njen dečko. Zapravo, Marcus je bio jedini muškarac koji joj je dolazio u misli ove zime dok se pokušavala samozadovoljavati promrzlim prstima u rijetkim trenutcima kad bi joj do takvog nečega bilo stalo.

Našla je mobitel i ponovo pročitala zadnju poruku od Marcusa. Nije imala novaca na bonu da odgovori, ali nema veze. Napisao je gdje i kada dolazi, a to je bilo na stanicu Hackescher Markt i to za manje od deset minuta. Blizu, ali ona očito nije bila spremna. Palo joj je na pamet da je za ženu valjda uvijek moguće da nije spremna, čak i ako nema druge odjeće osim one na sebi, šminke, najlonki, kreme, čistih gaća i svega ostalog od čega se prave žene sastoje.

Na brzinu je obula cipele, smotala vreću za spavanje, stavila ruksak s robotima na leđa i krenula niz ulicu. Išla je sve brže i brže da bi najzad potrčala šljapkajući po lokvama i udarajući prolaznike vrećom koja je obješena za ruksak divlje vitlala iza njenih leđa. Neki su je psovali, neki se samo izmicali, a ona je i njima i svima ostalima na ulici slala poljupce i trčala dalje.

Kad je došla na stanicu popela se na gornju etažu gdje dolaze vlakovi iz njegovog smjera. Onda je sišla.

Goran Paladin: Berlin

Vlak je već morao doći, ali i proći. Počela je glasno dozivati Marcusa i trčati uokolo. Stanica je bila stara, zidana, duguljasta zgrada od cigle, s nekoliko stubišta koja su vodila na razne etaže i perone. Trčala je po svim tim stubištima i derala se. Derala se i na stanici i dolje na ulici, ali Marcusa nije nigdje bilo. Okretala se oko sebe ne bi li ga negdje spazila i onda se sjetila ponovo pogledati na mobitel. Dobila je još jednu poruku ∞ Nastavio za Merringdam… U Blaue Zeit je party.

Jebeni Blaue Zeit i oni njegovi debili tamo. Odveo ju je tamo jednom. Na sat plesa. Isprva je mislila da je to samo još jedan konceptualni birc, gdje vlasnicima nije bitna zarada, nego to da život provedu radeći nešto što im se čini cool. Došli su. Netko ih je počastio pićem. Svirala je nekakva pretpotopna lijena jazz-muzika i malo su plesali. Svidjelo joj se to. Kako ju je Marcus držao i kako ništa nije rekao dok mu je gazila po nogama. A onda, odjednom, došli su učitelji i počeo je tečaj plesa. Promijenili su partnere odmah na početku. Ne zna kome je bilo neugodnije: njoj koja je znala da zaudara od nepranja ili njenom novom partneru koji se pravio da je sve u redu. Pobjegla je u WC nakon druge izmjene. Oprala je ruke i umila se.

Osjećala je gađenje kao da je netko tko se ne pere nju nasilu zagrlio. Ostatak večeri provela je na tamnom kraju šanka i pitala se gdje se Marcus uspio oprati toga dana, ili bolje kod koga.

Sad je već bila u vlaku za Merringdam. Pruga je preko centra vodila na jug. Pored nje su promicale oronule zgrade koje nitko nije imao razloga obnavljati, stanice na kojima se bijele cure ljube s arapskim momcima, sve je bilo napravljeno kao od nekog

39

URBANA metaFORA 2018.

rabljenog kolaža. Njena odjeća i prljavština skorena na rukama, kao izrezano iz nekih tuđih ruku i odjeće. Ona, na sjedištu tog vlaka, bila je savršeno kamuΩirana. Živo tkivo od kojeg je napravljen cijeli Berlin. Izvana kolaž, a ispod golo tijelo djevojke, jednako kao i mnoga gola tijela koja već stotinama godina pozdravljaju osvajače i poražene s pročelja berlinskih zgrada.

Nije sišla na stanici na kojoj je trebala. Bilo je toplo u vlaku broj 42 koji vozi ukrug oko Berlina. Stavila je ruksak u krilo, zavukla ruku u gaće pa sklopila oči i čekala da Marcus dođe dok je ženski glas s razglasa neumorno izgovarao imena berlinskih stanica.

40

∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Goran Paladin, rođen 1979. godine u Zagrebu. Tijekom školovanja stekao zvanje dipl. ing. brodogradnje. Radi u struci. Piše kratke priče. Bio je polaznik CEKAPE-ove i Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Počinje objavljivati 2017. godine. Član literarne organizacije Z.L.O.

Riječ žirija Dug je put do kratke priče

N

erijetko se može čuti dosjetka o tome kako danas više ljudi piše (beletristiku) nego što čita. Natječaji poput metaFORE idu u prilog takvoj konstataciji, iako je u apsolutnim brojkama ona prilično nevjerojatna. Nedvojbena je pak činjenica da takav natječaj pomaže piscima početnicima, ili nea∫rmiranim piscima i da svoje pisanje prezentiraju publici, i da svoj rad konstruktivno usmjere, direktnije rečeno: da nešto nauče.

Može li se književno pisanje naučiti? Zapravo su i najveći pisci uvijek morali naučiti zanat. Tolstoj je morao učiti od Tolstoja.

To je duži put. Današnjim su budućim piscima na raspolaganju i radionice kreativnoga pisanja. One mogu ubrzati put potrebnog učenja, uz uvjet da ih poučava istinski kvali∫ciran pisac. Ali bez obzira na put učenja, istinski dobrim piscem može postati tek osoba koja je obdarena talentom. Termin kratka priča relativno je nov u hrvatskom jeziku. To je prijevod termina iz engleskoga, i to za oblik proze za koji se nekada govorilo priča, ili pripovijetka, ili novela i sl. Pisanje kratke priče vrlo je zahtjevan oblik književnoga stvaralaštva jer u kratkoj formi valja puno toga obuhvatiti. Ujedno je kratka priča najbliža nekom praiskonskom obliku pripovjedne proze, koji je najvjerojatnije bila bajka, odnosno ispričani san.

Uz niz uspješnih ostvarenja na ovaj natječaj stigao je i dobar broj tekstova koji pokazuju da autori nisu svjesni da neki dobar, ma kako pismen opis nečega, nije time i kratka priča. Da bi se nešto doživjelo kao kratka priča, presudan je događaj, odnosno fabula ∞ nekada se i to označava terminom priča. Dobra fabula pretpostavlja i lik koji je nositelj događaja, radnje. Pritom je presudno da jedno bude u funkciji drugoga. Tu sada dolazimo do

41

URBANA metaFORA 2018.

zanimljiva paradoksa: u priči sve mora biti uvjerljivo jer uvjerljivost je ultimativni cilj priče, to je izricanje književne istine u koju će čitalac povjerovati. To znači da sve mora biti dobro motivirano. Ali nasuprot tome stoji zahtjev da priča pruža određenu mjeru začudnosti jer bez toga ne bi bila zanimljiva; relevantna priča počinje tamo gdje počinje i otklon od običnoga. Nekako je u prividnoj kontradikciji s motiviranošću/uvjerljivošću svega u priči jest i to što priča postaje efektnija ako završava neočekivanim obratom. I upravo u tom koraku najznačajnija je mjera talenta koji autore obdaruje dobrim ukusom.

Sve izdvojene priče odlikuju se nekim kvalitetama zbog koji i jesu odvojene, ali to nisu jedine dobre priče koje su stigle na natječaj. Izbor je rezultat ili zbroj izvjesne lepeze književnih ukusa članova žirija, a to je valjda i najpouzdaniji put da se izaberu oni tekstovi koji će i u čitalačkoj publici pobuditi najviše zanimanja i priznanja. Svi ostali, kojima želim puno sreće u nastavku rada i napretku, mogu iz svega izvući pouku u koju uključujem i skicu smjernica koje vode prema dobroj kratkoj prozi.

Ludwig Bauer

42

2017.

2018.

43

Knjižnice grada Zagreba Knjižnica Vladimira Nazora za nakladnika: Višnja Cej uredništvo: Svjetlana Ciglar, Tanja Radović lektura: Tanja Radović naklada: 150 tisak: Printera dizajn: Ruta fotografije: Robert Kaštelan, Marija Filipaj Program je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba.

Knjižnica Vladimira Nazora Vodovodna 13, Zagreb + 385 1 37 03 414 knjiznica.vladimira.nazora@kgz.hr www.kgz.hr

44

44

metaFORA 2017. 2018.