metaFORA 2015. 2016.

metaFORA 2015.

2016.

KnjiĹžnica Vladimira Nazora

Sadržaj

6 10 14 18

29 34 39

Bez granica � metaFORA 2015.

Ljiljana Logar: Povijest odlazaka Jelena Lešaja: Uho Mima Juračak: Iz autobusa riječ žirija: Kristian Novak

metaFORA 2016. se smije Marin Pelaić: Trojanska stolica Antonio Golub: Oklada Tomislav Sabljić: Samo da nije bolje 43 riječ žirija: Ksenija Kušec

metaFORA 2015.

Bez granica 2015. godine raspisali smo natječaj za kratku priču putopisnog žanra metaFORA 2015. - Bez granica. Pristigle su 83 priče iz raznih dijelova Hrvatske - ponajviše iz Zagreba, potom Varaždina, Rijeke te mnogih drugih gradova i manjih mjesta.

Dvije priče stigle su iz Bosne i Hercegovine, jedna iz Slovenije i jedna iz Liechtensteina. Najstarija natjecateljica je u sedmom desetljeću, a najmlađi natjecatelj pohađa 8. razred. U najvećem broju zastupljeni su autori trideseto- i pedesetogodišnjaci. Priče su se odlikovale stilskom raznolikošću i znatnom razinom spisateljskog umijeća.

1.

2.

3.

4.

5.

žiri je bio u sastavu: Juraj Bubalo, pisac Kristian Novak, pisac Sanja Vučković, umjetnička ravnateljica CeKaPe-a Tanja Radović, knjižničarka i spisateljica Marija Solarević, pobjednica metaFORE2014.

nagrađeni su:

1. Ljiljana Logar: Povijest odlazaka

— Ljetna škola pisanja u Gorskom kotaru)u organizaciji CeKaPe-a — jednodnevni izlet u Beč na izložbu Degas, Cezane, Seurat (2X) — paket knjiga — priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a — članstvo u KGZ na godinu dana — mjesto u žiriju natječaja metaFORA 2015.

2. Jelena Lešaja: Uho — — — —

radionica kreativnog pisanja Centra za kreativno pisanje paket knjiga priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a članstvo u KGZ na godinu dana

3. Mima Juračak: Iz autobusa

— priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a — paket knjiga — članstvo u KGZ na godinu dana

Ljiljana Logar

Povijest odlazaka

P 6

utovati negdje, upoznati ljude, vidjeti katedrale i pomoliti se bogovima ovog svijeta, za slučaj da ipak netko od njih postoji, da netko od njih sluša. To sam mu rekla. Dotaknuti one male ljude koji se cere u pozadini tuđih fotogra∫ja, vidjeti jesu li živi, udahnuti im život.

Možda na aerodromu egzotične zemlje gdje neka gospođa šeće svoju besmislenu bundu s tuđim iskustvima utkanima u njoj, životinjskim nagonima, očima grabežljivca i beskrajno blagim majčinskim instinktom. Ali ja sam u ovom gradu, ovdje radim, živim, plačem, depiliram noge, mažem trepavice. Na gramofonu se vrti ploča.

Akupunkturom izbodeno tijelo dovelo bi me u ravnotežu, pomislim. Netko se svađa u blizini. Oguljeni plavi zidovi. Traper-hlače odrezane iznad koljena zalijepljene su uz nogu i legnem na vreli asfalt.

Ljiljana Logar: Povijest odlazaka

Glava mi visi na rubniku i ugledam tebe gore kako ležiš na otvorenom prozoru potpuno gol, s rukama prekriženima pod glavom i nogama naslonjenima na zid. Zbog niskog tlaka, kaže. Kad ga vide, susjedi zovu djecu unutra i zatvaraju prozore. Učini mi se da vidim nečiji minival kako viri iza zavjese prozora susjednog stana. Učini mi se da je ovo sreća. Gurnem prste u usta i glasno zazviždim. Odgovor je zaglušen zvukom prastarog automobila koji prevozi kokoši na stražnjem sjedalu. Zatvorim oči i osjetim smrad uskomešanog zraka koji je ostao iza njega i ostala bih tamo zauvijek, bila jedna od ljudi s ulice, pokušavala upaliti auto, netko drugi bi opsovao, netko odmahnuo rukom, ništa ne bih rekla. Otrla bih rukom znoj sa čela i upaljenih, upalih obraza legla na cestu. Da sam otišla. Ali nikad nisam otišla. Zaboravila sam reći da sam lagala. Laž je prestala biti laž kad je postala religija (izmislila sam to). U Belgiji razgovaram s dva Talijana. Jedan govori srpski i šalimo se oko rata. Od rata su pobjegli u Italiju.

Meni je dosta rata i u Amsterdamu pišem razglednicu koju ne pošaljem. Imam punu torbu razglednica koje ću poslati kasnije. Adrese sam izgubila.

Zapisujem jer nemam fotogra∫je, morat ću si vjerovati na riječ. Ljudi su ovdje smireni pa i ja glumim da sam takva. Policija me upozorava da vozim po zabranjenoj zoni. Još uvijek ništa. Gledam žene u izlogu, jedna od njih mi namigne, ali ja vidim samo svoj tupi odraz. Neka se djevojčura iza mene krevelji, to što vidi nije onako kako joj se činilo na televiziji i negoduje zbog toga. Osvrćem se iza sebe i vidim veliki fotoaparat. Muškarci samozadovoljno koračaju. Imam osjećaj da će mi pamćenje procuriti. Sve je u jarkim bojama,

7

Bez granica � metaFORA 2015.

8

crveno, zeleno, žuto i roze čarape na starici što sjedi na klupi. Druga se smije. Bijele cure mažu lice kremom za sunčanje i nose XXL hlače, netko puši travu, Van Gogh mi je s lijeve strane. Odnekuda dopire zvuk opere. Kupit ću jogurt i kartu za Pariz. Pas je ulovio crvenu lopticu. Frajer otvorenih usta sunča se podalje od mene, nalikuje na štakora i sviđa mi se. Koga ću to sresti u Parizu? Prilazi mu drugi štakor, on mi se ne sviđa. Gubim se, netko mi objašnjava put, govori mi dvaput. Skoro sam vidjela muzej Ane Frank i Cvjetni trg. Pronalazim stan u kojem sam odsjela, unutra nema nikog. U bravi ključevi, na policama nešto novca. Sva su vrata otvorena, tuširam se, kupaonica se ne može zaključati, ali nitko ne ulazi. Leo stopira i iz Ukrajine je. Vegetarijanac je i ponekad jede ribu, jer ne može reći ne. U pet ujutro pijem kavu u bezimenom ka∫ću. Svira Armstrong i ne mogu se sjetiti gdje sam. U baru smo samo lijepa crnkinja i ja. Prolaze neki lijepi ljudi. Pred Kraljevskom palačom sjetim se Tadijanovića u Firenzi. Desno je Eiffel, iza Siena, ispred topovi upereni u mene. Kad ćemo se vidjeti? Pijem vino i čitam englesko-francuske knjige koje sam kupila dok je vani kišilo. Više ne znam što pijem, nije ni bitno, rekla sam konobaru da me iznenadi, nasmiješen je i kiša je u međuvremenu prestala, ali ja sam još tu. Zviždi neku melodiju dok prolazi među praznim stolicama, stolice su crvene i učini mi se da je ovo predstava u kojoj ja sjedim sama među praznim crvenim stolicama jer je gledatelji gledaju negdje drugdje. Zastanem jer mi je rukopis nečitak i sutra ga neću prepoznati, neću prepoznati ništa i morat ću se opet vratiti, vratiti gdje?

Rukopis je uvijek nečitak i uvijek se treba vraćati. Naš

Ljiljana Logar: Povijest odlazaka

susret je bio poluispijena boca vina. Čujem škljocaj brave i poznate korake i pomislim Bože, da barem nikad ne saznam, da barem nikad ne vidim tko je. Ploča na gramofonu i dalje se vrti uz poznato zviždanje

∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Ljiljana Logar rođena je 1988. u Koprivnici i trenutno predaje hrvatski u koprivničkoj gimnaziji. Zaljubljenik u kazalište, neko vrijeme bavi se glumom. Inače prevladavajući interes za dramom postupno se okreće prema kratkoj priči. Zanima je sakupljanje fragmenata, talijanski ∫lmovi i jeftini letovi za Portugal. Nada se odlasku u Argentinu u skorijoj budućnosti.

9

Jelena Lešaja

Uho

Bez granica � metaFORA 2015.

Dan, to je život bića, ali noć je život stvari.

Alphonse Daudet

10

T

išina i tama ovdje nisu podloga. One su stanje stvari. Ne mislim sada na izložbeno predvorje Zemljinog uha, izdubljeno i osvijetljeno. S rukohvatom, praljudima i kljovama. Mislim na otorinolaringološko razgledavanje kanala nesviklih na svjetlo, jedva okrznutih zvukom. Isprva samo kruta misao upada u ždrijela, klizi kroz lijevke. U zakašnjelom čudu oblikuješ pokret, uvučen u slijed protezanja, podrške, izbačaja i puzanja. U skleku prolaziš eustahijevom tubom, u špagi zakvačiš daleko nepce spiljskog stupa, spuštaš se na peti kroz surlu. Plastelinski su to trenuci oko kojih ništa ne raste. Pauk si, glista, uholaža i gušter, sve drugo se ne računa.

Spilja je tajna. Zrak je ovdje netaknut, zemljin.

Mulj miriši na mirno, nevidljivo mjesto. Kao sapun za osjetljivu kožu bez sapuna. Vodu čuješ ponekad iznad

Jelena Lešaja: Uho

ili ispod sebe pa sa strane, kao gunđanje stanara u prastarim zgradama. Nakit bezbrojnih pužnica nježan je i krhak, sastavlja se sam sa sobom i lomi sam od sebe.

Raste od kaplji, svjež kao glina na pola puta do vaze.

Nakon nekoliko sati stigli smo do prostranijeg mjesta gdje se moglo hodati kao što se hoda vani. Što je odjednom vrlo čudno i polovično. Po svoj prilici bilo je to u srednjem uhu Veternice, u smjeru Ponikava. Na Plaži. Da smo se nalazili u ∫lmu, ovdje bi nas čekao gusarski brod ili barem njegova maketa. Sjedili smo i jeli. Čudno kako jedan biskupski kolač dospije ovako duboko ispod zemlje. Kada sam prestala žvakati, čula sam druge kako žvaču. Kada bi i oni stali, čulo se samo kapanje. Nikad istovremeno. Par kapi s različitih stalaktita stizale su jedna drugu. Možda desetak ukupno u minuti. Vadila sam grožđice iz biskvita. Nisam mogla procijeniti što će se dogoditi s njima, ako ih pljuckam po spilji. ”Može li šišmiš degenerirati ako pojede grožđicu?”, razmišljala sam naglas, bacajući snop svjetla preko usnulih šišmiša obješenih poput prezrelih smokava. ”Nije njima do grožđica.”, javio se netko sa strane.

Odlučila sam pojesti ih, za svaki slučaj.

Sugovornici s čeonim lampama razgovaraju malo u prazno, sustežući se od međusobnog zasljepljivanja. ”Jedan je speleolog ovdje ostao nekoliko dana bez svjetla prije nego što su ga našli.” ”To sam i ja čuo.”

Svjetla su šarala bez reda po stijenkama spilje. ”Imao je karabitnu lampu i ostao bez vatre.”

11

Bez granica � metaFORA 2015.

12

”Ne. Imao je ledicu i ostao bez baterija.”, javio se opet netko iza. ”Sva sreća što mu se to dogodilo baš tu. Na Plaži.” ”Nije. Uspio je dotumarati do ovog mjesta.”

Netko je iza pripalio cigaretu. Čuli smo papir kako se žari. Dim se jedva osjećao. ”Palio je sve živo. Sve cigarete. Komadiće robe.

Samo da se vrati do ovog mjesta”. ”Pa kako su ga onda našli tek za par dana?” ”Nisu ga odmah tražili.” ”Je l’ itko znao gdje je otišao?” ”Znali su. Samo je peh bio u tome što su svi znali i to da on Veternicu poznaje kao svoj džep. Ponekad bi unutra i prespavao.” Čulo se duboko udisanje dima. Stalaktiti su par puta kapnuli prema stalagmitima. Netko je otvarao Corny. Premetala sam grožđicu po ustima. ”Kada su krenuli u potragu, očekivali su da mu se nešto gadno dogodilo. Koja još budala zaboravlja dodatne baterije.”

Ispuhnuo je dim. Učinilo mi se kao da se jedan šišmiš promeškoljio. To se nije smjelo dogoditi. ”Vjerojatno je selio stvari iz pederuše u džepove i nazad i onda zaboravio baterije.” ”Tako nešto. Uglavnom. Našli su ga. Nije niti riječ progovorio. Udario je tempo prema izlazu, iako tri dana nije skoro ništa jeo.” ”Od straha. Od mraka. Od tišine.” ”Ne. Od bijesa. Ljut na sebe k’o ris. Na svoju glupost.”

Svjetla su se smirila. Govorili smo obraćajući se nepomičnim šišmišima.

Jelena Lešaja: Uho

”Tko zna je li ikada poslije ušao u spilju?” Žario se papir cigarete. Dim se polagano udisao. ”U autu je istresao pederušu. U njoj nije bilo baterija. Nije ih bilo niti ispod sica, u pretincima. Svlačio je sa sebe skorenu odjeću, obmotanu slojevima mulja.”

Polako je ispuhivao dim. ”Samo nemoj reći…” 3 ”… iz pancirke su mu ispale baterije. Jedan od džepova imao je rupicu. Čitavo su vrijeme bile uz njega, stisnute uz rub debele pasice.” ”Pa što su mu onda napravili ovi koji su ga pronašli?” ”Ništa. Šutnuo je baterije pod auto. Nije im rekao.

Nikad. Nikome.”

Povlačio je dim. ”Sve dosad.”

Poslije sam ga jednom prepoznala u tramvaju. Njega, čovjeka koji je prešutio istinu rezervnih baterija.

Cvikao je pokaz i stiskao se u gužvi. Najnormalnije.

Veselo mi je mahnuo između drugih koji su isto negdje, nekad, duboko u srednjem uhu Zemlje možda prešutjeli rezervne baterije.

∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Jelena Lešaja • Volim prirodu, putovanja i književnost.

Radim u Hrvatskoj knjižnici za slijepe. Za svoje korisnike rado napišem kratak putopis. Ostalo mi je više-manje po bilježnicama.

13

Mima Juračak

Iz autobusa

Bez granica � metaFORA 2015.

S 14

mrad koji sam osjećao bio je nepodnošljiv. Žena, meka kao putar, sjedila je ispred mene stiješnjena između stakla i ovećeg muškarca. Bio sam siguran kako donekle drži do higijene, no bezuspješno. Nekakav sirasti smrad je prevladavao i ja sam se utapao u njemu.

Bjelina snijega koji je zatrpavao put pred nama, zbog toga me podsjećala na usireno mlijeko, što me pak tjeralo na povraćanje.

To zasigurno nije bila prirodna boja njezine kose, već više nešto što je moja supruga nazivala plava noć i redovito se iz toga ismijavala. Nisam joj mogao vidjeti lice, ali sam ga čitavim putem neizbježno zamišljao.

Radilo se zasigurno o naboranoj koži, pogotovo oko usana jer, siguran sam, ona puši, te debeloj crti crnom olovkom oko gornjeg i donjeg ruba oka. Slijepljena maskara. Polupojeden ruž na usnama. Crveni. Ne, ipak ružičasti.

Rukom sam se nekako nalaktio na prozor i nos skrivao dlanom kroz koji sam disao. To je donekle ublažilo čitavu stvar. Stali smo jednom, na benzinskoj postaji, no niti ona niti ja nismo izišli, tako da joj nisam vidio lice.

Mima Juračak: Iz autobusa

Ne znam u čemu je stvar. Jesu li to hormoni, je li to višak kilograma, ali smrad je bio nepodnošljiv, a bili smo tek prošli Delnice. Autobus je bio pun, nisam se imao kamo premjestiti.

Općenito je nezgodno kada se odlučiš premjestiti u autobusu, barem iz moje perspektive. Kada se netko premjesti, uvijek razmišljam o tome zašto je to učinio. Da li je ovaj do njega dosadan. Da li smrdi. Da li je ovaj koji se premjestio uvijek u životu bio samotan igrač kojemu ljudi uglavnom smetaju. Da li je jedino dijete. Tako razmišljam. Uvijek razmišljam o ljudima.

Postoje ljudi koji uživaju sjediti pokraj nekoga. Luksuz dvaju slobodnih mjesta njima se čini valjda poput nekakve prepreke tome da budu ljudsko biće, kao da je najprirodnija stvar na svijetu izmijeniti nekakve površne informacije zapakirane u topli šušur koji treba u par sati reći nešto o životu, ostaviti priču, poruku.

Zaključak je uvijek nekako isti, doviđenja, sretno, baš mi je drago što smo pričali i tako. Potom se dva duha razilaze svaki na svoju stranu.

Ja sam gledao taj crni potiljak i nije mi bilo dobro.

Mučnina me parala iznutra i ja sam palcem i kažiprstom neumorno stiskao onaj nekakav ostatak plivaće kožice do palca na lijevoj ruci, jer me jednom davno majka naučila da je to dobar način da se ublaži mučnina.

Snijeg je padao i padao, imao sam osjećaj kako su pahulje veće od dlana. Pod svjetlima autoputa u noći sve je izgledalo poput predstave na kojoj će uskoro iz mraka iskočiti plesačice i započeti nekakav energični balet, sve je bilo bajkovito. Osim tog smrada.

15

Bez granica � metaFORA 2015.

16

Ona pak nije ništa progovarala, samo je gledala naprijed. Možda je spavala. Nisam mogao dokučiti. Neki ljudi su drijemali, a neki pod šturim svjetlom čitali knjige, za koje nisam mogao vidjeti koje su.

Rijeci smo se približili kada sam već bio na izmaku snaga što se tiče smrada. Snijega više nije bilo, dočekala nas je samo poznata školjka, u koju smo se spustili poput puža u kućicu.

Svjetla grada rasplinjavala su moju nervozu i znao sam kako je sve napokon gotovo.

Na Žabici sam dopustio da prvo iziđu oni najnestrpljiviji, oni koji su već jednom nogom bili zakačili izlazni prostor, jer sam znao da se protiv njih ne isplati boriti za zrak. Razmišljao sam, ako sam već ovoliko izdržao, izdržat ću još minutu, dvije.

Prednji dio autobusa se ispraznio, a i drugi dio je bio pri kraju. Mogao sam se sada ustati iz tog svog nesretnog zadnjeg reda i krenuti normalnim ritmom prema izlazu. U tom trenutku sam se sjetio kako bih joj napokon mogao vidjeti lice i pogledom sam pretražio prostor kako bih ju pronašao. Nisam niti primijetio da je još uvijek sjedila na svome mjestu. Ostali smo još samo ona i ja.

Pogledao sam napokon to lice čije obrise satima zamišljam. Sjedila je nepomično zatvorenih očiju, golema, nijema. Lice joj nije bilo niti najmanje slično svim monstrumima koje sam zamišljao.

- ‘Oćeš je ti probudit il’ ću ja?

Vozač je viknuo iz prednjeg dijela autobusa, jer je očito čekao još samo nas dvoje. Kimnuo sam i rukom posegnuo prema njenom ramenu, na što je glava samo meko pala na lijevu stranu, kao da joj je vrat bio sači-

∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Mima Juračak, iz Siska, rođena 1986. godine, diplomirala ∫lozo∫ju u Zagrebu. Objavljena u zbornicima natječaja Vranac, Lapis Histriae i u časopisima Zarez, Riječi, 24 sata Express i Nepokoreni grad. Osvojila treće mjesto na natječaju za kratku priču metaFORA 2015., pobijedila na natječaju za priču Infozone iz Splita i ušla u šire izbore natječaja Zlatko Tomičić, Freaky Friday i Kritična masa. Odabrana u uži izbor Zarezovog i Algoritmovog natječaja Prozak 2016. s rukopisom Kokpit za katastrofu. Dobitnica nagrade Vranac 2016. Poeziju i prozu povremeno objavljuje na blogu Idu dani (http://mimajuracak. tumblr.com/ ).

Mima Juračak: Iz autobusa

njen od gume, na što sam u užasu povukao ruku. Nježno sam je protresao, na što se nije dogodilo baš ništa.

Učinio sam to još jednom malo grublje. Ništa.

U šoku sam viknuo prema vozaču da brzo dođe, da zove hitnu. Dotrčao je zajedno sa suvozačem, a pristizali su još i neki ljudi izvana.

Odjednom je sve opet bilo tako natiskano i ja sam zamalo proplakao od očaja. Zagrabio sam kroz sve njih i nekako, ni sam ne znam kako, prekoračio sjedalo, mora da sam izgledao kao luđak, zagrabio sam svoju slobodu onako zvjerski, kako to djeca rade, te sam začas bio vani i potrčao prema obali, pretrčao sam preko ceste i ne pogledavši semafor, auti su trubili i naglo se zaustavljali, no ništa od toga nije mi bilo važno, bilo mi je važno samo da se dočepam mora i ne mislim više ni na šta.

Ubrzo sam čuo zvuk sirene.

Ja sam samo potrbuške ležao na kamenoj obali i gledao nepomično u crno oko mora koje je vonjalo na ribu i naftu.

17

Riječ žirija

Bez granica � metaFORA 2015.

Č

18

itanje svakoga teksta svojevrsno je putovanje. Od točke A dolazimo do točke B, proteklo je neko vrijeme i, bez obzira je li nas tekst ostavio hladnima, naživcirao ili izuo iz cipela, mi više nikada ne možemo biti osobe koje smo bile prije čitanja.

Iščitavanjem tekstova doputovalih na natječaj ta je usporedba dvostruko oplemenjena. S jedne strane, čitali smo o putovanjima ljudi koji nisu mogli drukčije nego zapisati svoje iskustvo, s druge pak smo strane bili prisiljeni preispitati vlastitu predodžbu o putovanju.

Ako je ona prije čitanja bila, najjednostavnije, “ono kada tijelo svojevoljno promijeni prostorno okruženje prevalivši neku udaljenost u nekom vremenu”, nakon zadnjeg pročitanog teksta, od te je de∫nicije otpalo štošta. Pisci su nam pokazali da ne mora biti tijelo to koje putuje, da se putovati može i u mislima, da vrijeme postaje vrlo promjenljiva veličina u putopisnom žanru, da putovanje ne mora biti ni na površini zemlje, nego može biti i u svemiru ili duboko pod zemljom. Udaljenost može biti ona do kraja svijeta, ili do druge strane sobe, za putopisca to može biti podjednako uzbudljivo iskustvo. Osim toga, ono ne mora biti svojevoljno u ovo doba u kojem se stotine ljudi u traganju za boljim životom utapaju nadomak Europe.

Od cijele, iako vrlo općenite de∫nicije, ostao je, čini se, samo glagol. “Promijeniti”. Jer, kada bismo sve pristigle tekstove htjeli svesti na zajednički nazivnik, to bi bila promjena, i to bi bio učinak koji promjena ima na onoga koji pripovijeda. O tome se radi, a ne o taksativnom nabrajanju prijevoznih sredstava i egzotičnih imena mjesta.

Upoznali smo se s tekstovima onih koji su slučajno uletjeli u avanturu, i onih koji se uvaljuju u nevolje da bi pripovijedali

o njima. S pripovjedačima koji u domaćem traže tuđe i čudno, i s onima koji u tuđem traže poznato. Neki se u pripovijedanju otvaraju prema većim narativnim cjelinama, za neke pak je jasno da su pišu sedimentacijom iskustva i sadržaja iz lirskog.

Vidjeli smo iskustva neugode i krajnje sreće, iskustva reΩeksije o sebi posredstvom Drugoga, iskustvo pomirbe i iskustvo rata. Čini se da putopisni žanr korespondira sa svekolikim iskustvom bivanja čovjekom.

Ne mogu svi tekstovi biti nagrađeni. Mnogi su otpali jer ih se ni po čemu ne može smatrati putopisnima. Drugi su otpali jer nisu literarni, nego su dobri izvještaji koji i ni ne traže umjetničku razinu. Ima dakle odličnih tekstova među onima koji nisu ostali nagrađeni. Ali sasvim sigurno među nagrađenima nema teksta koji nije izvrstan.

Riječ žirija

Kristian Novak

19

metaFORA 2016.

metaFORA 2016. se smije 2016. godine raspisali smo natječaj za kratku priču humoristič­ kog žanra metaFORA 2016. ∞ se smije! U konkurenciji su se našle 92 priče pristigle iz svih krajeva Hrvatske. Ponajviše su se odazvali autori između 20 i 35 godina starosti, što svjedoči o mladosti i vitalnosti kratke priče. Tinejdžera i djece javilo se četvero, a veterana u sedmom desetljeću života bilo je troje.

Priče su obuhvaćale širok raspon humorističkog naboja - od blagog humora do gorke satire.

1.

2.

3.

4.

5.

žiri je bio u sastavu: Pavao Pavličić, pisac Ksenija Kušec, spisateljica Sven Popović, pisac Tanja Radović, knjižničarka i spisateljica Ljiljana Logar, pobjednica metaFORE 2015.

nagrađeni su:

1. Marin Pelaić: Trojanska stolica — — — — — — —

radionica kreativnog pisanja Centra za kreativno pisanje paket knjiga 2 karte za predstavu Satiričkog kazališta Kerempuh 2 karte za predstavu Teatra Exit priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a članstvo u KGZ-u na godinu dana mjesto u žiriju metaFORE 2017.

2. Antonio Golub: Oklada: — — — — —

paket knjiga 2 karte za predstavu Satiričkog kazališta Kerempuh 2 karte za predstavu Teatra Exit priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a članstvo u KGZ-u na godinu dana

3. Tomislav Sabljić: Samo da nije bolje — — — — —

paket knjiga 2 karte za predstavu Satiričkog kazališta Kerempuh 2 karte za predstavu Teatra Exit priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a članstvo u KGZ-u na godinu dana

Marin Pelaić

I

deja je, nakon što ju je Odisej, kralj Itake, detaljnije pojasnio, zvučala sasvim dobro.

“Ma čekaj”, bio je još malčice zbunjen Ahil, grčki junak. “Kako misliš ∞ sakrit ćete se u drvenom konju?!”

“Eto, baš tako”, reče samozadovoljno Odisej. “Trojance uvjerimo da se radi o poklonu i da smo mi otišli.

A mi ćemo biti u konju. Oni će konja unijeti unutar gradskih zidina. Mi ćemo pričekati da se izopijaju i kad padne mrak, a oni zaspu, mi samo izađemo, pokokamo ih i ∞ osvojili smo grad!”

Ideja je, nakon što ju je Odisej, kralj Itake, detaljnije pojasnio, zaista zvučala skroz u redu. Dobro, mogla je doći ranije, jer Grci već deset godina bezuspješno opsjedaju Troju; ali ajde, bolje ikad, nego nikad.

Ideja je, potvrdio bi vam baš svaki od četrdeset grčkih vojnika, da ste ga pitali dok se pentrao u drvenog konja, uistinu briljantna. Štoviše, narugao bi se vašoj

Marin Pelaić: Trojanska stolica

Trojanska stolica

29

metaFORA 2016. se smije

30

skeptičnosti onog trenutka kad su Trojanci, naivni kao francuske sobarice, unijeli konja u grad. I prvih par sati svatko je od njih u sebi blagoslivljao Odisejevo lukavstvo. Sve dok u njima nisu počeli vriti nešto drugačiji procesi.

“Leonte”, obrati se svom suborcu potiho ratnik Demofon, “moram u WC.” “A?”, odvrati u nevjerici Leont.

“Idem u WC”, ponovi šaptom Demofon.

“WC? Ovdje nema WC-a”, reče Leont, kao da se to razumije samo po sebi.

“Molim?!” zasikće Demofon. “Kako nema?”

“Nema. Zato smo se i išli svi popišati prije nego smo se popeli.”

“Ma lako za pišanje”, reče Demofon tugaljivo.

“Meni treba broj dva.”

Leont se zasmijulji. “Onda ti ne bih volio biti u koži.”

“Ni ja u tvojoj”, reče Demofon.

“Zašto?”

“Jer si stisnut pored mene.”

“Demofone, ne budi idiot! Suzdrži se!”

Komešanje u stražnjem dijelu konja nije prošlo neopaženo. “Što se događa tamo?” upita nešto glasnijim šaptom Odisej.

“Meni treba u WC”, odgovori glas, ali ovaj je pripadao Peneleju.

“Eto!” javi se i Demofon.

“Nisam jedini!”

“Ma kakvi jedini!” ubaci se i Antimah s prednje strane.

Marin Pelaić: Trojanska stolica

“Ljudi, što je vama?” vikne bijesno Odisej.

“Na važnom smo zadatku!” “Što je nama?” oglasi se Demofon.

“Pitajte to radije onog genijalca koji je za ručak pred ovako važnu misiju pripremio školjke!”

“Ja krivim štrudl s Krete”, reče Penelej.

“Budale!” podvikne opet Odisej.

“Hoćete li da nas Trojanci otkriju i sve propadne zbog vaše probave?”

“Pošteno govoreći”, reče Leont, “ako moram još pola sata biti izložen Demofonovim vjetrovima, radije bih da me ubiju Trojanci.”

“Kreteni!” reče Odisej sad već potpuno crven u licu.

“Obratite se bogovima za pomoć!”

“A je li?” reče zajedljivo Antimah.

“A koji je točno bog zadužen za ovu sferu?” “Čuj”, odvrati Leont, “ Eol je bog vjetrova.”

“Zeusa mi”, oglasi se Odisej, “zar ne možete niti na par sati biti dostojni suborci našeg heroja Ahila?!”

“Lako je njemu”, reče Demofon. “Njemu je samo peta problem. Može nemati stolicu tri mjeseca i biti pun govana, opet mu neće biti ništa.”

“Ma čekajte”, javi se Leont, “koja je priča s Ahilom i petom?”

“Ne znaš? Pa to mu je jedino ranjivo mjesto!” “ŠUTITE!” drekne Odisej.

“To objašnjava zašto nije trepnuo kad sam ga onomad slučajno kresnuo falangom sred međunožja”, reče Leont.

“I zašto je onako popizdio kad sam mu uklizao dok smo igrali nogometolis”, doda Antimah.

31

metaFORA 2016. se smije

32

“Onda bismo mogli reći”, reče Leont svečanim tonom, “da je nedostatak WC-a ustvari Ahilova peta ovog plana.”

Unutrašnjost konja ispuni grlen smijeh. “Čekajte ljudi, sad ozbiljno”, javi se smrtno ozbiljnim glasom Penelej. “Je li vi to želite reći da vjerujete da Ahil, kao polubog, mora obavljati nuždu?”

“Imaš pravo”, reče Demofon. “Ja ga nikad nisam vidio kako piša.”

“To je onda dokaz da polubogovi to ne rade”, ubaci se Leont, “budući da je poznato da ti, Demofone, rado promatraš svakoga tko ode obaviti nuždu.”

Smijeh pomiješan Odisejevim psovkama opet ispuni unutrašnjost konja. Demofon ošamari Leonta.

Leont udari Demofona šakom u trbuh i njegova crijeva popuste. Ubrzo dođe do lančane reakcije. U roku od nekoliko minuta, barem pola od junaka koji su u svojim rukama imali sudbinu Grčke, Troje i cijelog antičkog svijeta, nisu u svojim rukama imali kontrolu nad vlastitim crijevima; školjkama, kretskim štrudlom ili što god je već bilo uzrokom jedne od najupečatljivijih grčkih tragedija do danas.

Nekoliko sati kasnije, mrak je obavio Troju. Trojanci, opijeni mišlju o pobjedi i slatkim vinom, pozaspali su po ulicama svog grada. Bio je to trenutak koji se čekao.

No, oni koji su ga čekali, nisu ga dočekali. Jer, unutar impresivnog drvenog konja, četrdeset je heroja, predvođenih Odisejem, kraljem Itake, ležalo pokošeno nesnosnim smradom. Kiklope, meduze i minotaure se nekako i da preživjeti. Simultano pražnjenje dvadesetak grčkih muževa ∞ baš i ne.

∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Marin Pelaić • Rođen sam 1. studenog 1987. godine u Splitu.

Tu sam završio osnovnu školu, opću gimnaziju i dvopredmetni studij engleskog jezika i povijesti. Kao i većina diplomiranih magistara edukacije u Hrvatskoj, najčešće radim u turističkom sektoru. Pišem oduvijek, no na književne natječaje prijavljujem se od 2014. godine. Od dosadašnjih uspjeha izdvojio bih prvo mjesto na natječaju za kratku priču metaFORA2016., pobjedu na natječaju Mjesto radnje: Makarska te treće mjesto na natječaju za najbolju kratku priču∞satiru Slavko Kolar, 2014.

Marin Pelaić: Trojanska stolica

Trojanci koji su spavali naokolo, nikad se nisu probudili. Iz otvora na konju tijekom noći isparavao je plin, poguban za ikakav oblik života.

Prva velika grčka tragedija bila je ispisana. Bolje ne reći čime. Zabilježio ju je Homer. No, u Društvu grčkih književnika nisu bili oduševljeni.

“Daj Homere”, rekli su mu tamo, “ne možemo ovo objaviti. A da ti to malo izmijeniš? Ono, da su naši izašli iz konja, tako nešto? Onda možemo složiti i nastavak; evo ovaj Odisej, kasnije on nešto luta naokolo, tako nešto, važi?”

Homer je pristao. Priča o upotrebi, spontanoj doduše, ali ipak prvoj upotrebi biološkog oružja, ostala je neispričana. Tek je prorok koji je Trojance bio upozoravao da je poklon zamka, s neskrivenim zadovoljstvom ustvrdio: “Boj se Grka i kad darove nose!”

33

Antonio Golub

metaFORA 2016. se smije

Oklada

34

T

upo sam gledao u komad pomalo zgužvanog papirića. Srce je udaralo kao bubanj iz neke heavy metal pjesme. Mozak je ključao.

Prosuo sam tek otvoreno pivo u lavabo i popio par gutljaja hladne vode. Prislonio sam mokre ruke na užareno čelo i kao u transu ponavljao: “Majko mila, majko mila...”

Ništa se ne bi dogodilo da nisam jedne večeri, popunjavajući prazninu u glavi i rupu u vremenu, zaglavio u Alcatrazu. Kazaljke sam požurivao popijenim pićima, jer imao sam se gdje žuriti, ali nisam imao zašto.

“Eh, tako ti je to. Šta ćeš”, netko je pored mene htio započeti razgovor.

“Ja ću votku, hvala”, pravio sam se duhovit.

“Votka je dobra za nas beskućnike. Grije, a popravlja raspoloženje. Radijator i peć samo griju, dok raspoloženje ostaje isto.”

Tada sam ga bolje pogledao svojim polupijanim očima. Bio je to najljepši i najuredniji beskućnik kojeg

Antonio Golub: Oklada

sam ikada u životu vidio. Čak je i mirisao ugodno, ne računajući zadah iz usta. Riječ po riječ, čaša po čaša i predložio sam mu okladu: “Idemo se kladiti da ću tjedan dana izdržati biti beskućnik!”

“Popio si pa pričaš gluposti. Samo pazi, morat ćeš provoditi vrijeme sa mnom. Moram se uvjeriti kako me ne muljaš!”

“Gluposti pričam i kad sam trijezan. Ne brini, bit će mi super odmoriti se od svoja skupo uređena četiri zida samoće, od Facebooka na kojem imam stotine “prijatelja”, od točenja goriva u automobil, od pokazivanja tramvajske karte kontroloru, od menija za jednu osobu u talijanskom restoranu.”

“Opaa! Počeli smo se hvaliti!”

“Ne zafrkavaj, nego reci u što se kladimo?” upirao sam prstom u njega.

“Znaš, uvijek sam htio letjeti onim malim avionom iznad Zagreba, pa dok se vozim da promatram kad je i gdje netko ubacio praznu bocu u smeće. Olakšalo bi mi posao, jer bih pokupio boce prije svih.”

“Ha ha ha! To se zove panoramski let. Može, pristajem!”

“Ma, više od deset godina lutam po ovome gradu kojem znam svaki kutak i obožavam svaku njegovu kantu za smeće, svaku lipu nađenu na pločniku. Želja mi je da s nekih petstotinjak metara visine pogledam na svoj grad, ispijem gutljaj piva iz zraka i osjećam se kao bog.”

U očima sam mu vidio zagrebačku katedralu, Gornji grad, Jarun, Bundek i sve svjetlucajuće semafore na zelenom valu.

35

metaFORA 2016. se smije

36

“Oklada vrijedi, daj šapu! Ali počinjemo odmah!

Nema zafrkancije sa mnom, gospodine Tatin sin. Što bih ja trebao uraditi za tebe? Ti znaš da ja nemam ništa, ali ti mogu obećati sve, jer znam da nećeš izdržati”, zadovoljno se smješkao.

“Zauzvrat ćeš se morati cijelu godinu voziti s tramvajskim pokazom koji ću ti ja kupiti, pa će te svi tvoji prijatelji beskućnici mrziti”, slavodobitno sam predložio.

“Može, vraže! Ajmo još po jednu pa moramo ići na počinak u hotel Prdimahovina.”

Bio je lipanj, ugodno ljetno vrijeme. Presvlačenja i pranja nije bilo, mobitel sam poklonio, kruh je bio sva hrana, pilo se iz iste Ωaše koja je kružila od ruke do ruke. Pokušavao sam raditi isto što i on. Pratio sam ga u stopu ma koliko god bilo teško, a on se trudio zakomplicirati mi život, jer su ostala samo dva dana do isteka oklade. Njegovi prijatelji beskućnici me nisu previše voljeli, ali su voljeli njega i bio sam ljubomoran.

“Ići ćeš prositi sa mnom. Dužan sam Jakovu 145 kn, a Jakov je gadan tip. Moglo bi biti krvi, ako taj pijanac ne dobije svoj dio nazad. Petak je, mogao bi navratiti večeras po novac, a on uvijek nosi nož sa sobom. Vidiš ovaj ožiljak ovdje? To mi je pouka”, zabrinuto je pokazivao na trbuh otkrivajući majicu. Razdvojili smo se. Ne znam je li to normalno za amatera poput mene, ali prvih pola sata nisam dobio ni lipe. Nakon dva sata sam se već zabrinuo. Počeo sam inovativno koristiti razne tehnike. Bilo je neugodno svaki puta. Na komad kartona sam olovkom napisao velikim slovima: “KUNA PO KUNA I ETO TAJKUNA!”. Taj natpis sam

Antonio Golub: Oklada

ubrzo zamijenio s:” NIJE U ŠOLDIMA SVE, ALI MI TREBAJU”, pa sam neko vrijeme nosio: “UPLATITE IZNOS SOLARNIM PLAĆANJEM”, i: “JEDNA KUNA - VAMA NIŠTA, A MENI ZA GEMIŠTA”. Znam u čemu je bio problem. Ljudi nisu imali razloga udijeliti mi novac. Mlad sam, zdrav i sposoban. Na kraju sam iz očaja nosio natpis: “TREBAM 145 KN ILI SAM MRTAV.” Prišla mi je jedna mlada, prekrasna djevojka i s čudnim smješkom mi pružila novčanicu od 200 kn: “Kusur ćeš vratiti ako preživiš. Nemam sitnije.”

Dodala je: “Ajmo nešto pojesti, ja sam gladna. Jesi li i ti?”

Nisam znao jesam li gladan, žedan, tko sam i gdje sam. Bio sam zaljubljen, to sam znao.

“Stanujem blizu. Dvije stanice odavde. Pripremit ću nam pravu toplu večeru uz žlicu da ne jedeš ove gluposti iz fast fooda.”

Dalje je nepotrebno pričati. Prvo smo bili kod nje, pa smo završili u ka∫ću. Poslije ka∫ća smo završili u drugome ka∫ću. Ne sjećam se jesmo li išli u treći. Smijali smo se, pjevali, grlili, ljubili te razmijenili brojeve telefona. Oboje smo bili pijani, a posebno ona, jer nije mogla pratiti moj tempo. Potrošio sam svih 145 kn.

Znam da sam je odveo k sebi. U svoju kuću. Ujutro sam se probudio “mrtav zgažen”, a nje nije bilo. Nisam mogao vjerovati. Iznevjerio sam sebe i svoju riječ, prijatelja beskućnika (koji je sada možda mrtav zbog mene) i nju. Nju koja je vjerovala da sam onaj za koga se predstavljam. Mamurne oči su primijetile samo jedan komad papira na kojemu je pisalo: “Dobio sam okladu, Tatin sine. Pričat ćeš mi kako je bilo s malom kad se vidimo. Tvoj prijatelj beskućnik.” Danas kad

37

metaFORA 2016. se smije

bacam praznu bocu u smeće, pogledam u nebo i mogu se kladiti da mi iz aviona netko maše.

38

∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Antonio Golub, rođen 6. kolovoza 1989., inženjer informatike, copywriter, stručnjak za digitalni marketing koji se vrlo rijetko bavi pisanjem kratke priče, a još rjeđe (nažalost) čita istu.

Nada se kako će uspjeti više vremena izdvojiti za pisanje i napraviti još zanimljivih radova. Omiljeni autori su mu Charles Bukowski i Dario Džamonja.

Tomislav Sabljić

Samo da nije bolje

P

odne je. Počinje Dnevnik. Jutarnja kava i svježe novosti, ne može bolje. Poplave, potresi, daljnji pad BDP-a, industrijska proizvodnja teži nuli, deložacije. Ah, stotine nesretnih sudbina, stotine tragičnih priča. Ali, nažalost, nisu moje. Onda je voditeljica počela nešto baljezgati o povlačenju sredstava iz EU fondova i velikih šansi za boljitak. Ma koga to zanima, daj ti nama požara i snježnih zapuha.

Ugasio sam TV, vratio se za radni stol, pola sata prstima nježno mazio tipkovnicu... i opet ništa. Prsti strpljivo čekaju znak za start pištolja. Ali cijev je odavno hladna, a spremnik za metke prazan. A u glavi samo dobre misli. Te ovo je u redu, te ono me usrećuje, ono treće pak ne može bolje. Jednom riječju, ništa.

Već treća godina bez suvislog retka. Tri duge godine od početka moje pokore, od kada sam otplatio zadnju ratu kredita, dobio unaprjeđenje u uspješnoj tvrtki, pronašao onu pravu. Tog proljeća trešnja u velikom vrtu iza kuće prvi je put bogato rodila. Obožavam jesti trešnje. Da je barem nikada nisam posadio.

39

metaFORA 2016. se smije

40

Pisac ne smije biti sretan i zadovoljan. Kako da vam to objasnim? Čvarci će valjati jedino ako ih stalno miješaš. Tako i pisci valjaju jedino ako ih stalno pogađaju tragedije. Inače zagore. Za koliko ste pisaca čuli da su bili sretni? Svi su živjeli ili s rakijom u ruci ili s omčom oko vrata. Bolja naklada značila je veću bocu i duže uže. Malokoji od onih najuspješnijih da se nije samoubio.

Hemingway je u autobiogra∫ji jasno pokazao dokle je pisac spreman ići za dobru priču. Zašto je on malim čamčićem išao pecati na pučinu, a nije ostao u plićaku pecati na prst kao ostatak ekipe iz ulice?

Tražio je nevolje. A kako li je bilo onoj sabljarki kad je shvatila da je tek mali kotačić u njegovom pisaćem stroju. - Proždri me! - vikao je ribetini dok ju je dovlačio, u namjeri da podupla prodaju nove knjige, ali ona nije htjela zagristi i tu udicu. Mirno mu je odvratila: - Već sam ulovljena i priznajem poraz. O, da je samo mogao, Ernest bi se sam proždro isti čas. Ipak, sve one krvave borbe za plijen s morskim psima na putu prema obali bile su dovoljne za Nobelovu nagradu.

Ali ne trebam zavirivati preko susjedove ograde da bih objasnio o čemu pričam. Imali smo mi majstore u našem dvorištu. Ujević nije pio zato što mu je odgovarao okus prepečenice. Dapače, imao je teške probleme sa žgaravicom nakon svake ljute. Ali znao je da se po jedna hituspješnica krije na dnu svake litre. Nažalost, ja kad popijem još sam raspoloženiji. Zato se klonim alkohola.

I tako je meni već godinama dobro. To nije dobro!

Prošle godine sam bio odlučio tome stati na kraj.

Mjesec dana jeo sam samo čips namazan hladetinom.

Kad sam se već osjećao dovoljno loše, izvadio sam

Tomislav Sabljić: Samo da nije bolje

krvnu sliku. Zamišljao sam da mi se predviđa još mjesec dana s izraženim tremorom ruku posljednjih desetak dana. Vidio sam se kako zapisujem, odnosno diktiram uplakanoj dragani svoje posljednje sate i opisujem svađu uzburkanih misli od kojih svaka traži mjesto u mom posljednjem naslovu. Od prodaje takvog djela mogao bih dobro živjeti čak i u Hrvatskoj.

Naravno, u slučaju da ne preživim. Doktorica me jedva na sekundu pogledala i rekla da imam krvnu sliku tipičnog tridesetosmogodišnjaka.

- Joj, to je loše?! - ponadao sam se.

- Pa vi imate trideset i osam godina. Ne brinite se, vi ste dobro!

I dalje sam nastavio sušiti ruke nad tipkovnicom.

Neki dan izašao sam u šetnju i negdje blizu centra ugledao kolegu, prošlogodišnjeg dobitnika Kiklopa, kako se preko pune linije najprometnije ulice, kroz nagužvinu automobila kotrlja u invalidskim kolicima prema meni. Sjetio sam se da je on imao tu sreću da prije dvije godine, inkognito se uvalivši u deminersku skupinu u zapadnoj Slavoniji ostane bez obje noge.

Iz širokog osmijeha me zapljusnula očigledno često ponavljana recitacija: - Znaš šta ima novo, ostavila me žena!

- Opa! ∞ rekoh: - Baš te krenulo!

- I odnijela mi je sve! Nova knjiga već se tiska!

Nisam skrivao zavist. - Đubre sretno!

- Ma i tebe tvoja sigurno vara. - on će prijateljski.

Ozarilo mi se lice: - Jel’ znaš nešto konkretno, Bog te blagoslovio?!

- Ma ne, ali žensko je, mora jednom...

- Ne seri! - prekinem ga: - Ne pomažeš mi!

41

metaFORA 2016. se smije

42

Isprekidano mi je zahvaljivao kad sam ga gurnuo niz stepenice pješačkog pothodnika.

Nastavio sam šetati razmišljajući kako bih si mogao pomoći. Ugledao sam trinaesticu kako mi se približava. Učinilo mi se da vozač gleda u drugu stranu.

Bacio sam se pred tramvaj, a on je prikočio na milimetar od mene. Vozaču bi bilo bolje da nije spuštao taj prozor, što sam mu sve sasuo u facu: - Majmune oprezni, jel’ ti znaš da je zaustavni put tramvaja najduži od svih prometala! Sa četrdeset na sat treba ti 50 metara da staneš, nekim avionima treba manje! Zašto me nisi zgazio, argumenti su na mojoj strani! On me strpljivo slušao, nasmiješio se i objasnio: - Ugradili Bosch kočnice neki dan, najnovija tehnologija! Onda se okrenuo kondukteru i dodao: - Ha, Flavije, jesi vidio kako se bebica ukopava u mjestu. Ovaj prihvati okrenuvši se prema putnicima: - Hura, svima gratis vožnja do Glavnog kolodvora!

Dobro raspoložen, jedva sam se nekako dovukao kući. Zamišljeno sam sjedio za stolom držeći glavu među rukama kad se pojavila moja savršena djevojka i upitala me: - Jel’ ti dobro?

- DA, DOBRO MI JE! Nježno me pogladila po glavi i dodala: - Budi ­zahvalan da nije bolje! ∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Tomislav Sabljić rođen je sedamdeset sedme u Slavonskom Brodu.

U Zagrebu je završio Prirodoslovno-matematički fakultet, smjer diplomirani inženjer kemije.

Pisanjem se bavi od kratkih nogu.

Pokazuje veliki interes za žene i novac.

Riječ žirija

O

vo je bilo moje prvo žiriranje priča. Knjižničari, dobri duhovi Knjižnice Vladimira Nazora, ovaj su puta odlučili da priče budu humoristične. Napisati takvu priču nije lak posao, to sam oduvijek znala, a mislim da ni sama nisam napisala niti jednu pravu humorističnu priču.

Kada je objavljen natječaj, pisci su počeli slati priče, a nama, članovima žirija, stizalo ih je otprilike šest tjedno, tako da nismo znali autore. Jedva sam čekala svaku pošiljku. Odmah sam ih čitala i nekako ih ocjenjivala. Kad su sve priče stigle, vidjela sam da to neće moći proći samo tako. Bilo je previše onih s odličnom ocjenom, a trebalo ih je odabrati deset, i još poredati po kvaliteti. Shvatila sam da moram sve to još jednom pročitati.

Pa onda još jednom. I tek nakon trećeg čitanja odlučila sam uvesti neke čvrste točke oko kojih se ocjenjivanje moralo vrtjeti.

Nikako nisam htjela biti nepravedna, svaku sam priču ponovo pročitala i onda joj davala bodove po nekoliko kriterija.

Ekranu sam govorila ”oprosti” kad bih odlučila maknuti neku priču. I nakon toliko čitanja, opet ih je na završnom popisu bilo više od deset. Ponovo sam ih iščitala i kod tog zadnjeg eliminiranja bilo mi je najteže. Prebaciti priču u fajl koji sam nazvala ”ne” zaista je bilo bolno, jer se radilo o zadnjih odličnih dvadesetak priča. I istina je da ih je ostalo još dosta koje zaslužuju da ih se šalje na natječaje. To je i moja preporuka svima koji su razočarani, sigurna sam da će priče negdje biti objavljene.

Ono što me ipak raduje je to što su i ostali članovi žirija imali sličnu rang-listu i nismo se previše razilazili oko prve tri priče. Niti oko prvih pet. Dobra priča uvijek nađe put do čitatelja i ne može ostati neprimijećena.

Tri pobjedničke priče zaista su odlične, odmjerene, nemaju usiljenog humora, vrlo su duhovite i napisane su izvrsnim jezikom i stilom.

Ksenija Kušec

43

2015.

44

2016.

NatjeÄ?aj podrĹžava Gradski ured Za obrazovanje kulturu i sport.

45

46

metaFORA 2015. 2016.

A

B

44

C

Č

Č

D

DŽ

Đ

E

F

G

H

I

J

K

L

L