O limbu

Usvom originalnom značenju limbo, kao riječ koja potiče od latinskog limbus označavala je, u raznim religijama, vrstu prostora u kojem se zadržavaju ljudske duše. Prostor koji je ni tamo ni ovamo. Nešto između prostor, za koji ne znamo kako u njemu teče vrijeme... Obično su to stanja u kojima se nalaze osobe, projekti ili pojave, tako da su prinuđeni da u tom nešto između stanju i ostanu sve dok se ne dogodi neka akcija, neki impuls, dok se ne doda neka energija koja iz limba izvlači i prekida nešto između stanje. Do novog limba...

Ljudi koji se odsele iz mjesta u kojem su ukorjenjeni, na određeno ili neodređeno vrijeme, znaju da kažu: Nisam ni ovdje ni tamo, kao da sam u nekom limbu, stanju da su “negdje između”, u nekom zastoju, u stanju koje im nije baš udobno, ali ostaju u njemu dovoljno dugo da sve zaliči na strpljivo čekanje da ih neko ili nešto potezom, akcijom, pozivom, rječju, emocijom, bilo kakvom dodatnom energijom iz tog nekakvog “međustanja”, izvuče. Do novog limba...

To su ponekad i ona stanja kad se dožive veliki stresovi, nesreća neke vrste koja svojom silinom prekine izvjesnost dotadašnje životne niti, a nigdje ne ostavi putokaza gdje bi se nastavak niti mogao dohvatiti i ponovo zaplesti mrežu života, daleko od limba.

Limbo, kao ravnotežno stanje, predstavlja tačku gomilanja, u kojoj se zaustavlja sve više i više upletenih, kao lokalno ravnotežno stanje, zavarava ljude da su stigli do cilja... Čini da zaborave da pravi cilj, globalno ravnotežno stanje, uopšte i postoji.

Po Danteu, u Božanstvenoj komediji, kapija na limbu je otvorena kako bi se bar nešto učinilo za one koji nisu svojim svjesnim postupcima ili izborom došli tu gdje jesu.