Issuu on Google+

— Zanimlj ivo st i — ZAGREB, 13. VELJAČE 2012.

Stipe Botica RECENZIJA RUKOPISNE ZBIRKE PJESAMA MATE SUŠCA – ZA »ŠKOLSKE NOVINE«, ZAGREB – Zbirka je podijeljena u pet skupina (ciklusa). Dioba je zasnovana na tematskom načelu, a naslovljena je dominantnim izričajima (i primjerenim motom) dotične skupine. Autor ne navodi zajednički naslov svoje zbirke. Pjesme je svrstao u skupine, promišljeno i svjesno, držeći ih oko središnjeg motivskog ishodišta. Po snazi se pjesničkog doživljaja, promišljaja i iskaza nameće zadnji, peti, ciklus (»Arijelu se učinilo da razmišlja«), na prvi (»Bilješke i susreti«), tvoren nekako otprve, impresionistički. Slabijim se čini drugi (»Razdoljima sjećanja«), obojen lokalpatriotskim i autobiografskim detaljima. U središnjem se ciklusu (»Kalendar za ovu godinu«) predstavlja kao poeta doctus i poklonik drevne poetske i ine mudrosti. Deveti je ciklus (»Odlazak Patrijarka«) pun biblijske aluzijativnosti. Sušac se i cjelinom svoje zbirke i osobito u nekim ostvarajima nameće zrelošću. Osjeća snagu riječi i povjerava joj estetske učinke. Poezijom traži odgovore o smislu čovječje opstojnosti jer od početka svoje zbirke umuje: »poezija će znati što je istina / a istina nikad neće iznevjeriti poeziju« (»Odgovor na jedno pitanje«). Istine poezije i istine života Sušcu su komplementarni pojmovi. Tijekom cijele zbirke razrješava ljudski relevantne probleme. Gotovo su romantičarski metaforizirani motivi: ljudsko srce, majka, domovina, san, žudnja, smrt, grob. Toplo se doimlju i motivi iz djetinjstva (i sela) koje je znao izra-

SLUŽBENI GLASNIK HUM NAKLADE

ziti svježim pjesničkim slikama (npr. »krava s bijelim jezerom u očima«, »(sanjam) zaklanu kravu s plavim očima«) iako su neke stilizacije (i stihovi) tražili jači stupanj apstrahiranja od sporednih detalja (lokaliteti, datumi, dječji svijet, kamenjar, tipična flora i fauna) e da bi isto tako značili suvremenoj recepciji kao i njemu koji reče:

GODINA III BROJ 4

međutim, ne mogu očitovati bez aktivna čitateljskog sudioništva. Valja svakako istaći gnomski naboj Suščeva iskaza (osobito u petom ciklusu). U Arijelovoj domišljatosti pokazuje se pravi pjesnik: snažne slike, dinamika, dijaloška i dramatska napetost, lirizirana narativnost. Ukratko: poetski mislilac. U sustavu njegova poetskog razmišljanja, glede ljudske opstojnosti »križ i povijest... idu zajedno«. Pjesme, posredstvom tajanstvenog Arijela, sintetiziraju brojna osobna razmišljanja (»Aleluja za Arijela«), proživljeno i filozofijski metamorforizirano ulaze u bit »vlastitim trgovima« jer od poezije »sve započima«. Pjesnik je, s Kranjčevićevim natruhama, poetski odgonetavao znakove ljudske opstojnosti i aktivno se postavio spram »pustinja«, »beskrajeva«, »ljudskih gluposti« i »praznina«. Ukratko: u ovom je ciklusu išao do kraja poezije, smiono i ironično »svoje čaše ispijao do dna« makar je, u dubini ljuskog bitka, »mutnih očiju« otkrivao nemoć odgonetnuti čovjeka do kraja. Ali, bar se ponadao: »sve će nam jednom biti jasno, / jednom ako dođemo do zvijezda«. Pjesnik se upustio u avanturu poezije jer pjesnička riječ jamči da je »bolje išta nego ništa« odnosno: istina nikada neće iznevjeriti pjesmu. I, zaključno, Suščevu bi zbirku trebalo objaviti da u njoj nema ništa osim ovog ciklusa. Zato je zdušno preporučujem za tisak – na dobrobit razvoja hrvatske poetske riječi.

21.10.2011 08:56:23

»želim biti dijete a ne pjesnik«. Sušac zna, poetski dakako, razmišljati, sumnjati, prkositi, izonizirati, odgonetavati, ali je u svemu tome – snage poezije radi – trebao biti još odvažniji i pustiti svoj glas da jekne jetko i nesputano (djeluje, naime, prigušeno) da bi i čitatelji osjetili snažno pjesnikove »znakove u prolazu« jer ni njima »ništa ne treba osim bistre vedrine«. Autor je, kao rijetko koji hrvatski mlađi pjesnik, otčitavao smisao biblijske aluzijativnosti, osobito u lamentacijskom ritmu. Brojne se alegorije,

U Zagrebu, 14. siječnja 1987. dr. sc. Stipe Botica


— Zanimlj ivo st i — ZAGREB, 13. VELJAČE 2012.

SLUŽBENI GLASNIK HUM NAKLADE

HAIKU NJIM SAMIM

Nikad neÊe postati leptir ova gusjenica, a drhti na jesenjem vjetru Kad pirne lahor leptiriÊ se premjeπta na stablu vrbe. Baπo Danas je, usudio bih se ustvrditi, koliËina (ne broj, koliËina!) tekstova o haikuu veÊ daleko premaπila koliËinu svih haikua napisanih od Baπoa do Devidéa. Veoma malo, meutim, od svega πto je o haikuu napisano jest

i zapamÊeno snagom opÊih mjesta koja bi iole upuÊeniji pjesnik haikua mogao s lakoÊom interpretirati pred znatiæeljnim poklonicima trostiha 5-7-5. Ako se citira, pogotovo ako se citira ad hoc, to je obiËno u okvirima nekoliko doista najopÊenitijih i opÊeprihvaÊenih misli kao πto je Blythova* da je haiku posljednji cvijet Ëitave istoËne kulture, ali takoer i jedan put æivota, ili ona Lorraine Ellis Harr** da haiku nije sanjarija, veÊ ono πto se deπava na ovome mjestu, u ovo vrijeme, u trenutku kada pjesnik to doæivljava, pa se tako piπe, a tako se i Ëita. No, veÊ i ovih dviju slikovitih i vaænih misli mnogi se od nas u odgovarajuÊem trenutku ne bismo sjetili, a ako i bismo, teπko bismo ih povezali s imenima njihovih autora. Stoga je nuæno uvijek iznova razmicati baπtinske taloge i upravo to, joπ i s posebnim razlogom i zadovoljstvom, Ëinim povodom objavljivanja zbirke Nebo se njiπe Ane Dolenec-Truban. Za ovu priliku biram jednu od teza Vladimira Devidéa, koja, prepriËana glasi: za razliku od poezije koja nije haiku gdje je pjesnik taj koji piπe pjesmu, u haikuu je pjesma ta koja Ëini da je pjesnik piπe. U nekome smislu, dodaje autor, to bi znaËilo da pjesma nije toliko pjesnikova kreacija koliko je on sam kreacija svoje pjesme i to ne metaforiËki nego - doslovno! Zato se Ëesto, posve ispravno, govori da pjesnici haikua haiku zapisuju, a ne piπu. Tako isti haiku moæe zapisati viπe, Ëak i mnogo pjesnika, ali Êe razliËitost njihovih umijeÊa zapisivanja, kao i razliËitost djelovanja haikua na pjesnike uËiniti da isti haikui ne budu i jednaki. ©ezdeset haikua Ane DolenecTruban izravna su potvrda (i) ove teze o haikuu. Satkani na ËistoÊi

GODINA III BROJ 4

doæivljaja i iskrenosti (makoto) oni i kada se dotiËu veÊ zapis(iv)anih slika, tema, trenutaka, otkrivaju u njima posve izvorna zapaæanja i posve nove svjetove. FormirajuÊi svoju autoricu kao pjesnikinju haikua ovi trostisi imaju to teæi zadatak znamo li da ona dolazi iz miljea poezije koja nije haiku. No, otimajuÊi je, barem za ovu priliku, antropocentriËnoj ljepoti klasiËne poezije, oni je u svoje zenovstvo presauju profinjeno, bezbolno i bez ostatka. Kapi narcisoidnosti kojima je nuæno poškropljena svaka stranica zapadnjaËkoga pjesniπtva ovdje isparuju poput rose na suncu ostavljajuÊi nam haiku njim samim. I dok ovo ispisujem neizbjeæno se prisjeÊam Blythovog upozorenja koje navodi J. W. Hackett*** u svojim savjetima za pisanje haikua na engleskom: Haiku je prst πto pokazuje na Mjesec, ali ako je ruka ukraπena draguljima, viπe ne vidimo ono πto pokazuje. Ruka (haiku) Ane DolenecTruban samo je ruka (haiku) i prst (haiku) je samo prst (haiku). Nebo se njiπe, ali je Mjesec na njemu jasan i svijetao. Boris Nazansky *Reginald Horace Blyth (18981964), engleski autor najzasluæniji za zbliæavanje kultura Istoka i Zapada, pisac “najljepπe i najznaËajnije literature o haikuu i zenu na nejapanskim jezicima” **Lorraine Ellis Harr (1912-2006), ameriËka pjesnikinja, nakladnica i urednica haiku-Ëasopisa Dragonfly (Vretence) ***James William Hackett (1929), ameriËki pjesnik i filozof, jedan od najutjecajnijih autora koji se bave haikuom na engleskome jeziku


— Zanimlj ivo st i — ZAGREB, 13. VELJAČE 2012.

SLUŽBENI GLASNIK HUM NAKLADE

GODINA III BROJ 4

DA SE ANA DOŠEN NIJE PRIHVATILA PERA, KRNJEUŠA BI NESTALA I DRUGI PUT Kad se čovjeku spali kuća, uništi ognjište i protjera ga se s posjeda, on ne ostaje samo bez kuće, ognjišta i posjeda, nego i bez dotadašnjeg načina života. U plamenu koji mu je progutao postelju na kojoj je spavao, stol za kojim su on i njegovi najbliži jeli i tor u kojem je hranio domaće životinje, nestaje ne samo materijalno dobro već i velik dio duhovnog univerzuma u kojem je živio. Ostaje mu, ako ima sreće, goli život, a ono čime je taj život bio zaogrnut, što mu je davalo smisao i činilo ga vrijednim i neponovljivim iščezava »jakože dim«. Pogled s prozora na zavičaj nestaje u jadu i čemeru prisilnog odlaska. Iza leđa ostaje sigurnost doma, a pred licem prognanika sigurna je samo neizvjesnost. Činom odlaska sve se u životu onoga koji odlazi dramatično mijenja: stalna ostaje samo žudnja za povratkom. Ne toliko za povratkom u zavičaj, koliko za povratkom u izgubljeni život. Time se, dramom odlaska i dramom povratka, bavi autorica Ana Došen (r. 1. siječnja 1920. u Krnjeuši) u ovoj knjizi, već od samoga njezina naslova, »Godine odlazaka i povrataka«, do završnoga optimističnog zaključka da prognanici i njihovi progonitelji ipak, unatoč svemu, mogu (barem neko vrijeme) živjeti kao susjedi. Nastavljajući se na prethodne dvije knjige, »To je bilo onda« (Zagreb, 2006.) i »Lari i Penati Bribićeva doma/Kronika prikrajka« (Zagreb, 2009.), ovom se novom, trećom, tako zaokružuje saga o sudbini nekoliko hrvatskih obitelji iz sela Krnjeuše i obližnjih mjesta u bosanskom Pounju, na granici s Likom, u vrijeme prije prisilnog

odlaska, u danima pogroma u kolovozu i rujnu 1941., u progonstvu te u godinama privremenoga poslijeratnog povratka koji se završava definitivnim odlaskom.

Svaki je dio krnjeuške trilogije zasebno književno djelo, no tek u cjelini ti dijelovi dobivaju svoje potpuno značenje. Tek sad, kad je trilogija dovršena, jasno se vidi autoričina glavna misao, a to je, suprotno svim žudnjama, misao da je povratak u život koji je jednom razoren – nemoguć. O izgubljenom se životu sanja, on je bunar iz kojeg se crpi snaga za svladavanje teškoća, u njemu se traži utjeha za izbjeglička poniženja, on je duhovna hrana, ali stvarnog povratka u njega nema. Idila stare fotografije (snimljene 1938.) s

početka romana »To je bilo onda« minula je zauvijek. Kad se žarulja jednom razbije, ona više nikad neće svijetliti. Svaki krnjeuški povratak Ane Došen stoga miriše na odlazak. Ali i na život ispočetka. Istina, o prilici za novi početak u ovoj se knjizi malo izrijekom govori, ali se na nju ipak računa. Silom istjerani iz zavičajne sigurnosti i bačeni u neizvjesnost nove sredine, prognanici su prisiljeni na izazove novih okolnosti nalaziti nove odgovore. Okrutno je i možda nepravedno reći, ali činjenica jest da su se mnogim prognanicima u progonstvu otvorile perspektive kakve bi u starom kraju teško doživjeli. Primjer može biti priča o Suhopolju u Podravini, koja se provlači cijelom knjigom. Priča je to o izbjegličkoj djeci koja na ledini pokraj ljekarne, u blizini grofovskoga dvorca s perivojem, sjede i čekaju da ih zapaze potencijalni udomitelji i odvedu svojim kućama. Na tu ih je ledinu dotjerala nesreća i dodijelila im status ne mnogo bolji od robovskog. Ali, za djecu je to istodobno i prilika da se školuju, da napreduju i da se osamostaljuju kao slobodni ljudi. U žanrovskom je smislu knjiga »Godine odlazaka i povrataka« roman zasnovan na osobnim doživljajima same autorice, na obiteljskoj predaji i na historiografskoj literaturi. Granica između onog što se stvarno zbilo i onoga (literarnoga) što se moglo zbiti najčešće je nezamjetljiva, što je s čitateljskog stajališta i nevažno. Bitne su priča i uvjerljivost kazivanja, a sporedno je je li joj ishodište u mašti ili dokumentu. Nebitno je što se na Glavnom kolodvoru u Zagrebu uistinu zbilo, važno


— Zanimlj ivo st i — ZAGREB, 13. VELJAČE 2012. je da čitatelj povjeruje u priču o dolasku prognanika u Zagreb. Presudni su detalji, a za njih autorica, kao vješta naratorica, i te kako ima smisla. Prognanike su, primjerice, u glavnome gradu više oduševili fini kruh i bijela kava za doručak nego sve njegove znamenitosti, uključujući i Bana na konju na Jelačić-placu. Ili, odnos Krnjeušana koji su živjeli u Zagrebu prema svojim nesretnim rođacima. Nevoljko su im otvarali vrata, no kad su se ovi poslije u selima oko Čazme i Bjelovara snašli i okućili, napunili ambare, svinjce i staje, eto im Zagrepčana na vratima. Kao i prethodna dva romana, i ovaj je ispričan na mozaičan način, s mnogo likova koje objedinjuje ista, prognaničkopovratnička sudbina. No postoji i jedna bitna razlika. U ovome romanu dominiraju oni koji se od rata ne mogu sami zaštititi i koji u njemu najteže stradavaju, a to su djeca. O djeci autorica priča s mnogo razumijevanja, sućutno, ali i duhovito, vješto se koristeći svojim bogatim iskustvom iz građanskog zanimanja – učiteljskog. Jad koji je snašao male prognanike mnogo se bolje ističe na podlozi blagohumornih sličica. Kao što je npr. ona o škrtoj gazdarici koja prognanicu Maricu pošalje da nabere grožđa u susjedovu vinogradu jer ono u njezinu još nije dovoljno zrelo. Ali Marica je ne posluša, nego ode u gazdaričino trsje, a za nabrano grožđe reče da je susjedovo. Škrtica ga se nije mogla nahvaliti – slatko, a ništa ne košta. Ili ona o dječaku Miki kojemu je krava u Šestinama pojela hlače, koja je ujedno i dobra ilustracija za samu narav smiješnoga: protagonist na neobičan način stradava (jedine mu hlače sažvače krava), a publika se smije! Rekosmo da je roman utemeljen na autobiografskim doživljajima i povijesnim izvorima. Pojedini se njegovi dijelovi stoga, osim kao uvjerljiva priča, mogu čitati i kao opis stvarnih zbivanja. Odnosi se to i na prikaz života u dječjem domu u Jastrebarskom. Djevojčica Milkica u njemu je provela pet godina ili, kako sama kaže, najljepših pet godina u životu. Za razliku od Milkice i provjerljivih povijesnih činjenica, poslijeratna je propaganda tvrdila da je dom za djecu u Jaski bio pakao u kojem

SLUŽBENI GLASNIK HUM NAKLADE su časne sestre milosrdnice nemilosrdno mučile, pa i ubijale male domske pitomce. Autorica raskrinkava lažne optužbe, među ostalim i citatima iz službenih izvora nove vlasti. Književnik Ervin Šinko, čovjek od povjerenja vladajućih struktura i prijatelj Miroslava Krleže, rekao je da je Jastrebarsko normalni dječji dom. No, najuvjerljivije su laži o domu časnih sestara demantirali sami partizani. Oni su u kolovozu 1942. zauzeli dom i sa sobom odveli oko 450 kozaračke djece. Za dva su ih dana 400 vratili! Prvi dio romana govori o odlasku, u drugom je riječ o povratku na obrasla zgarišta, što treba shvatiti doslovno jer su od uništenja sela u ustaničkom požaru u ljeto 1941. prošle četiri godine. U prvom su prognanici zatečeni ugodnim i neugodnim spoznajama o novim krajevima i običajima, a u drugom se otkriva da nekadašnjeg zavičaja više nema. Opustošila ga je vatra, ali to bi zavičaj nekako preživio – kuće se mogu iznova podići – da ga nije onemogućilo zlo pogubnije od vatre. Simbolizira ga kuća što su je povratnici našli u nekadašnjem susjedstvu. Nisu imali kamo, a kuća je bila prazna, pa su se privremeno uselili baš u nju. Nije bila njihova (formalni joj se vlasnik odselio u Banat), ali ipak i jest. Jer to je bila kuća od nadgrobnih spomenika s mjesnog katoličkog groblja. Bila je to, dakle, susjedova kuća jer on ju je na svojoj zemlji za sebe sazidao, a jednako je tako bila i njihova jer su joj zidovi bili sazidani od materijala s grobova njihovih predaka! S takvim se zlom u sebi teško može nositi bilo koji zavičaj. Povratnici Ane Došen u svom su zavičaju ipak preživjeli nešto manje od deset godina, a onda ponovno otišli, da se više nikad ne vrate. A što su doživjeli i zašto nisu mogli ostati, o tome autorica majstorski pripovijeda u drugome dijelu ove knjige. Njezine priče bujnošću i neobičnošću podsjećaju na fantastični Macondo Kolumbijca G. G. Marqueza. Marica je u ratu ostala bez dva sina, nikad se više nije nasmijala. Jedan od sinova je kao 12-godišnjak spaljen u crkvi. Majka više nikad nije mogla prijeći preko praga ni jedne crkve. Kad bi je nagovorili

GODINA III BROJ 4 da pokuša, pred crkvenim bi se vratima srušila kao pokošena. Prognanicu su na povratku u spaljeno selo ljubazno ugostili nepoznati ljudi. Kad je legla, čula je kako ljubazni domaćini raspravljaju o tome treba li nju, Šokicu, Hrvaticu, i sve takve kao što je ona, pobiti. U kući punoj djece, prestravljena u postelji, nije mogla izbjeći susret s mržnjom, tom »gadnom nakostriješenom oštrom zubatom zvijeri«. Spas je našla u krunici. Ili – krave. Godinama nakon protjerivanja gospodara i odvođenja u susjedno selo dolazile bi na mjesto na kojem je stajala njihova spaljena staja. Ispaša tu bijaše carska, a ljutnja koju bi njihov bijeg izazvao kod novih gazda kočijaška. Jedna od njih dočekala je i povratak starih gospodara, vratila im se i zauvijek ostala. Dirljiva je i storijica o Rumenki. »Pa to je moja krava«, kliknula je prognanica Kata kad je na željezničkoj stanici u Bosanskoj Krupi ugledala svoju kravu, koju nije vidjela godinama. Kad je novi »vlasnik« Katine krave čuo što Kata viče, nije mu bilo pravo i nije htio priznati da krava nije njegova. Kata je uzviknula njezino ime, Rumenka, krava je prema njoj okrenula glavu i zaplakala. Može li krava plakati? U dobro ispričanoj priči može. Zaključno, ovaj roman ima književno, ali i društveno pokriće. On je dobra priča o nemogućnosti povratka i dragocjeno svjedočenje o kalvariji prognaničke djece. Napisala ga je osoba koja je i sama na svojoj koži iskusila ono o čemu pripovijeda. Unatoč tomu, ili baš zbog toga, kako se uzme, napisala ga je bez gorčine i osvetoljubivosti. Tamo gdje bi čitatelj najradije zaplakao, autorica ga sprečava kakvom duhovitom zgodom. Gogoljevski »smijeh kroz suze« na krnjeuški način. Romanom »Godine odlazaka i povrataka« završava se trilogija o sudbini ljudi osuđenih na to da neprekidno počinju ispočetka. Ta je trilogija mala književna riznica, ali i velik spomenik otetom zavičajnom univerzumu. Da je nije napisala vrijedna i sposobna Ana Došen, Krnjeuša bi, nakon što je jednom nestala u plamenu, nestala i drugi put, u zaboravu.

Josip Pavičić


Zanimljivosti br. 4