Bilo je - ili Banja Luka ili Vukovar

završi rat. U serijalu je iznesen podatak da bi hrvatsko osvajanje Banje Luke i tog dijela BiH s većinskim srpskim pučanstvom dovelo do masovnog zbjega Srba, njih 300 do 350 tisuća, pa čak i do 400 tisuća, koji bi velikim dijelom izbjegli u Srbiju i nju dodatno destabilizirali, ali bi nekoliko desetaka tisuća njih sigurno završilo i u okupiranoj istočnoj Slavoniji, što bi u pitanje dovelo mirnu reintegraciju.

novosadski korpus i Korpus specijalnih snaga razmješteni su u području koje graniči s Hrvatskom. Danas znamo da materijalno stanje te vojske nije bilo sjajno, ali topničko-raketnim udarima na hrvatske gradove u Slavoniji Vojska Jugoslavije mogla je nanijeti goleme štete i ljudske gubitke.”

Na

HTV-u gledali smo četvrtu epizodu dokumentarnog serijala “Diplomatska oluja”. U njoj je ponovno raščlanjivano što se događalo 1995., nakon što su hrvatske snage poslije Oluje krenule u završne operacije u BiH, “Maestral” i “Južni potez”, i došle nadomak Banje Luke, na oko 30 kilometara, i kad su ondje naredbom zaustavljene. To se pitanje do danas postavlja na mnogim stranama, zašto hrvatske snage nisu tada ušle u Banju Luku, koja je bila nebranjena, Srbi su bili u rasulu, kaosu, i danas ne bismo na hrvatskim granicama imali Republiku Srpsku. Štoviše, tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith kasnije je u više navrata, pa tako i u spomenutoj seriji, naveo da nije siguran je li bila dobra odluka da se hrvatske snage zaustave. On je to tada izravno tražio od Franje Tuđmana, a s njim je bio i Richard Holbrooke. Svakako, jedna je to od najintrigantnijih ratnih epizoda!

No kao i sve povijesne događaje, tako i ovaj treba staviti u povijesni kontekst, u tadašnje vrijeme. U serijalu je jasno na kraju zaključeno da je hrvatskom vodstvu najbitnije bilo rješavanje mirne reintegracije okupirane istočne Hrvatske koja je tada neslužbeno bila dio Srbije. Trebalo je vratiti hrvatski teritorij pod hrvatski državni suverenitet, a Tuđman je bio protiv bilo kakve vojne opcije osvajanja tog dijela Hrvatske. A mirna reintegracija bila je usko povezana s događajima u BiH. Kad su Amerikanci rezolutno zatražili od Tuđmana da stane pred Banjom Lukom, Tuđman je shvatio da prvo treba riješiti istočnu Hrvatsku i da se ne smiju izgubiti Amerikanci kao ključan saveznik, a u BiH tko zna što će poslije biti, bitno da

To potvrđuje u višekratnim analizama i dr. sc. Ante Nazor: “Hrvatsko vodstvo moralo je razmišljati ne samo o konfrontaciji s međunarodnom zajednicom nego i o tome što bi se dogodilo u slučaju uspješno izvedene operacije, ako bi se srpski izbjeglice naselili u okupiranoj istočnoj Slavoniji. Sasvim je izvjesno da bi u takvim okolnostima pitanje reintegracije Podunavlja bilo dovedeno u pitanje. Nakon Oluje su pojačane pripreme Vojske Jugoslavije za obranu okupiranog Podunavlja. Vojska Jugoslavije pojačala je potporu 11. istočnoslavonskom korpusu Srpske vojske Krajine, vođe pobunjenih Srba i dužnosnici u Srbiji poručivali su da Vojska Jugoslavije neće dopustiti poraz srpskih snaga na tom području. Slijedio je operativni razvoj snaga, mobilizacija u Jugoslaviji, a 12.

Štoviše, hrvatsko nastavljanje osvajanja u BiH i ulazak u Banju Luku ne samo da bi doveli Hrvatsku u kon�likt s međunarodnom zajednicom, poglavito s Amerikancima, nego bi došlo do toga da bi hrvatske snage bile proglašene okupatorskima u BiH, a onda bi i hrvatske pozicije u mirovnim pregovorima bile znatno oslabljene. S druge strane, da su hrvatske snage nastavile, i da se stotinjak tisuća izbjeglih Srba naselilo u okupiranoj istočnoj Hrvatskoj, njih bi sigurno štitio NATO. U tom slučaju, mi danas zasigurno Vukovar ne bismo imali u sastavu Hrvatske niti bi se u istočnu Hrvatsku vratili prognani Hrvati. Jer je istočna Hrvatska dotad već bila posve uklopljena u Srbiju na sve načine, od �inancijskog do energetskog sektora. Sve se odvijalo kao da je to dio Srbije. S hrvatskim osvajanjem Banje Luke dogodilo bi se da okupirana istočna Slavonija i službeno postane sastavni dio Srbije, i da međunarodna zajednica to prizna! Hrvatsko vodstvo to nije moglo dopustiti ni pod koju cijenu!

Da su hrvatske snage ušle u Banja Luku i da se stotinjak tisuća Srba naselilo u istočnoj Hrvatskoj, mi danas Vukovar ne bismo imali u sastavu Hrvatske.

Tuđmanova zapovijed da hrvatske snage stanu pred Banjom Lukom dovela je do toga da su nam Amerikanci ostali partneri do danas i da su nas nagradili! Kako? Time što su obećali da će na čelo UN-ove mirovne misije za istočnu Slavoniju dovesti svojeg čovjeka, Amerikanca. Bio je to Jacques Paul Klein, američki general, diplomat, obavještajac i povjesničar koji je jako dobro znao što radi i, za hrvatsku stranu, izvrsno je obavio svoj posao! No i za srpsku, jer mirnom reintegracijom srpsko stanovništvo nije izbjeglo. Hrvati su se vratili, sačuvani su životi. Na žalost, BiH kuha, i kuha sve više. Iz današnje perspektive, Slobodana Miloševića je tada trebalo do kraja poraziti. Ali lako je biti general nakon bitke. (Večernji list)

Nikome nije u interesu suditi Putinu

Haagu izdao je uhidbeni nalog za Vladimira Putina i rusku povjerenicu za prava djece Mariju Lvovu-Belovu zbog zločina nasilne deportacije ukrajinske djece s okupiranih ukrajinskih teritorija u Rusiju. To je dakako ponovo potaknulo nagađanja i konstrukcije da li bi se Vladimir Putin jednog dana ipak mogao naći pred nekim međunarodnim sudom kao optuženik za ratne zločine u Ukrajini?

sku politiku Josepa Borella. Politička snaga mandata ekspertne skupine, na čijem je čelu norveški sudac Erik Mose je pak toliko neznatna koliko je neznatna snaga UN-ovog Vijeća za ljudska prava, koje ju je imenovalo.

Prije godinu dana rusko je zrakoplovstvo bombardiralo zgradu Ukrajinskog narodnog kazališta u Mariupolju, gradu čija ratna sudbina tako podsjeća na onu vukovarsku iz 1991. Bombardiranje kazališta, koje je praktički sravnjeno sa zemljom imalo je dvostruku simboliku. Kazalište je bilo jedan od glavnih simbola ukrajinskog kulturnog identiteta grada, ali i zgrada s velikim podzemnim skloništem u kojem su zaštitu od prvih ruskih zračnih napada potražile stotine stanovnika Mariupolja, uglavnom žena i djece.

Ali bombardiranje kazališta-skloništa u Mariupolju postalo je amblem ruskih „specijalnih operacija“ protiv civila. I upravo je tu obljetnicu ovih dana za objavu svojeg izvješća iskoristila ekspertna skupina za istraživanje ratnih zločina na ukrajinskom tlu, koju je oformilo UN-ovo Vijeće za ljudska prava. Samo nekoliko dana kasnije odjeknula je po Putina naoko još opasnija vijest: Međunarodni kazneni sud (IMKS) za ratne zločine u

Odgovor je vrlo jednostavan: na ovome Svijetu nema tog Suda i nema tog Dana. Trenutačno nema međunarodnog suda koji ima mandat suditi ruskom predsjedniku, jer Rusija nije potpisnica Statuta međunarodnog kaznenog suda (MKS). A nije moguće niti osnovati neki ad hoc međunarodni sud koji bi sudio Vladimiru Putinu, jer je Rusija stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a i utjecajna članica Skupštine UN-a. To dobro znaju suci MKS-a, koji su na zahtjev tužitelja izdali uhidbeni nalog za Vladimira Putina, baš kao što to znaju i svi oni koji taj uhidbeni nalog pozdravljaju: od američkog predsjednika Joe Bidena do visokog predstavnika EU za vanj-

No zapadnim saveznicima jest u interesu, a možda ni kineskom vođi Xi-u intimno nije mrsko, da se Putina izolira i ukloni s međunarodne političke pozornice

Dakle snaga njihova mandata je – napisati izvješće i prezentirati ga novinarima. Svjestan je tih ograničenja i Erik Mose, koji je bio sudac i predsjednik ad hoc Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu u Haagu, a koji je osnovan istodobno s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (u nas kolokvijalno poznat kao Haaški sud). Zato je, predstavljajući izvješće, Mose i naglasio kako je njihov primarni cilj – ojačati svijest o prirodi zločina u Ukrajini.

Treći razlog zbog kojeg Vladimir Putin nikad neće zbog ratnih zločina u Ukrajini sjesti na optuženičku klupu nekog međunarodnog suda političke je naravi. Nikome nije u interesu niti na pameti suditi ruskome predsjedniku pred bilo kakvim međunarodnim sudom i toliko poniziti Rusiju. No zapadnim saveznicima jest u interesu, a možda ni kineskom vođi Xi-u intimno nije mrsko, da se Putina izolira i ukloni s međunarodne političke pozornice i da se u Rusiji otvori put onome ili onima koji će doći poslije Putina. Upravo tome služe i uhidbeni nalog MKS-a i izvješće Moseove ekspertne skupine. (Slobodna Dalmacija)

ISPOVIJED ISPIT SAVJESTI, OZDRAVITELJSKA SNAGA BOŽIJEG MILOSRĐA

Propustiti godišnju ispovijed i pričest težak je grijeh, to je donja granica koju savjestan vjernik neće prijeći

Treća crkvena zapovijed odnosi se na primanje svetih sakramenata ispovijedi i pričesti. Obveza je svakog katolika (koji je već primio prvu svetu pričest) da se ispovjedi barem jedanput godišnje i pričesti u uskrsno vrijeme. Tko ne može doći u crkvu zbog bolesti dužan je pozvati svećenika.

Propustiti godišnju ispovijed i pričest težak je grijeh. To je donja granica koju savjestan vjernik neće prijeći. Naprotiv, pozvani smo da se redovito ispovijedamo (možda mjesečno) i pričešćujemo svaki put kad sudjelujemo u svetoj misi (ako nismo u teškom grijehu). Ova dva sakramenta služe nam kao lijek i hrana na putu svetosti, na koji smo svi pozvani.

Danas smo svjedoci velike krize vjere i moralnih vrednota. Suvremeni čovjek, pod utjecajem materijalističkog mentaliteta, gubi osjećaj za sveto i grješno. Izbacujući Krista (Svjetlo svijeta) i njegove simbole (križ) iz javne sfere, kršćanska Europa sve više tone u tamu grijeha, magije, praznovjerja i nemorala.

Time gubi svoj kršćanski temelj i identitet.

Gdje nema osjećaja grješnost i želje da se izađe iz nje, tu nema ni potrebe za kajanjem i ispovijedanjem. Stoga trojica zadnjih papa neumorno upućuju snažne pozive cijeloj Crkvi da ponovno otkrije i oživi sakrament pomirenja, jer u ispovijedi možemo doživjeti ozdraviteljsku snagu Božjega milosrđa.

Papa Franjo je čak proglasio izvanrednu Jubilarnu godinu milosrđa (2016.) i, uz ostalo, istaknuo veliku važnost ovog sakramenta: „Stavimo odlučno sakrament pomirenja ponovno u središte, jer omogućuje ljudima izravan doticaj s veličinom Božjeg milosrđa. To će za svakog pokornika biti izvor pravoga duševnog mira.

Neću se nikada umoriti u inzistiranju na tome da ispovjednici budu vjerodostojan znak Očeva milosrđa” (Lice milosrđa, 17). Tom je prigodom ustanovio misionare milosrđa, čija je zadaća da propovijedaju o Božjem milosrđu i opraštaju čak i one grijehe koji su pridržani Apostolskoj Stolici.

Oče naš, koji jesi na nebesima

Vjerujem li da je Bog moj Otac i da sam ja Njegovo dijete? Imam li puno pouzdanje u Njega, ili se držim pred Njim kao rob, pun straha i trepeta?

Dolazi li mi pomisao da posumnjam u Njegovu ljubav