UMJETNIK JOSEPH ZBUKVIĆ, SVJETSKI POZNATI AKVARELIST, DOBITNIK PRESTIŽNIH NAGRADA,

Prvu sliku sam prodao za 80 dolara, u vrijeme kad je moj tata radio za 60 dolara tjedno. Tada sam shvatio da bih od toga mogao živjeti, kaže Joseph Zbukvić

Tekst i fotografije: Zoran

Juraj SABLJAK

(Nastavak iz prošlog broja)

Uovotjednom izdanju donosimo drugi dio ekskluzivnog intervjua sa svjetski poznatim akvarelistim Josephom Zbukvićem. U ovom dijelu Joseph s nama dijeli svoju svakodnevnu rutinu, govori o obiteljskom životu i vizijama za budućnost. Također prenosi vrijednu poruku budućim umjetnicima koji sanjaju o izlaganju svojih djela u galerijama diljem svijeta. Usto, sami smo izabrali neka od nevjerojatnih Josephovih djela iz njegovog golemog opusa za koji vjerujemo da će vas ostaviti bez teksta, kao što je to bio slučaj prošlog tjedna.

Kako za tebe izgleda uobičajeni dan u svijetu umjetnosti i slikanja?

Pokušavam slikati svakoga dana, ako mogu, ali ako nisam raspoložen onda ne slikam. Naučio sam da ako se nemam dobar osjećaj tog dana onda jednostavno ne slikam. Hans Heysen, jedan od najpoznatijih akvarelista u Australiji, cijepao je drva kada mu se nije slikalo. Ja radim s rukama. Popravljam stvari. Proveo sam, primjerice, dva dana popravljajući slavinu u kuhinji koja je curila. Nije bilo moguće raditi vani. Ako je zaista lijepo vrijeme i dobro sam raspoložen, imam mali klasični sportski auto, Triumph iz 1956. u kojega jednostavno uskočim i krenem u dolinu Yarre, Williamstown, centar grada ili odem u Geelong, posjetim majku i slikam tamo Otways ili nešto slično. U studiju sam onda oko 10 i radim do 17 sati. Ako se radi o nečem velikom i nešto me goni, ostanem i dulje. No obično sam umoran do 17, jer sve ovo zahtijeva dosta energije. Stoga kada na kraju dana odem u lokalni pub na pivo svi tamo znaju kako se osjećam i ne razgovaraju sa mnom.

Poznat si i po podučavanju, koliko se često time baviš?

Pomalo podučavam, ali nemam redovitu nastavu, nešto tjedno niti išta slično. Radionice držim isključivo preko oceana. Za nekoliko tjedana putujem na Novi Zeland, zatim u Europu, potom u Singapur i nakon toga u Ameriku. Kina me se doista dojmila, tamo sam podučavao oko šest puta u godini. Ne možete si ni zamisliti ko- liko sam popularan u Kini. Ljudi me doslovce prate dok sam tamo. Za nevjerovati je da postoji jedna grozna žena koja me tamo prati i ne ostavlja me na miru. Moram imati tjelohranitelje. Dva velika čovjeka koji me prate kamo god idem i koji zaustavljaju ljude koji žele fotografije ili autograme. Ako netko želi sudjelovati u jednoj radionici najprije se mora upisati na listu čekanja, a trenutno vrijeme čekanja je oko tri godine. Jednostavno je nevjerojatno, ali najveći rast kada govorimo o mojoj umjetnosti je upravo podučavanje i radionice. Mora da je predivan osjećaj predati znanje drugima...

Smatram to svojom dužnošću. Tražim posebno mlade ljude. Ne javlja ih se mnogo, najviše su to starije osobe koje su u mirovini i koje se ponovno žele baviti slikanjem. No tu i tamo pojavi se koji mlađi čovjek i od mene je poteklo, moglo bi se reći da sam ih izrodio, nekoliko vrhunskih umjetnika diljem svijeta. Jedan od njih je Thomas Schaller u Americi, jedan je Pablo Ruben u Španjolskoj. Ne slikaju poput mene, ali su mnogo toga naučili i uglavnom stekli više samopouzdanja u svom radu. Na tome radim vjerojatno više nego na tehnici. Kada podučavam, pokušavam u ljudima potaknuti osjećaj da su vrijedni i da mogu već samo krenuvši od te činjenice napraviti nešto svojim radom. Kakvu poruku bi uputio mladim umjetnicima koji se odluče baviti slikanjem?

Slikajte svakoga dana, što češće možete. Ne možete slikati samo vikendom ili kada imate vremena. Znam da je teško ako radite, posebice za žene ako imaju djecu i ostale obveze, no umjetnost je nešto čime se čovjek mora baviti neprekidno. Iza ugla stanuje gospođa koja pjeva u Australskoj operi. Kada sam živio ovdje, svakog sam jutra slušao kako vježba ljestvice. Unatoč činjenici što je jedna od vodećih pjevačica u Operi, i dalje je morala svakog jutra vježbati ljestvice kako bi pokrenula svoj glas. Vježba, vježba, vježba. To je jedini način. Crtanje također, crtanje je najzanemarenija stvar kod slikara općenito, oni jednostavno ne crtaju. Ja imam tisuće i tisuće blokova koje stalno punim skicama. Kada god imam pokoji trenutak, ako sjedim u pubu ili kafiću ja crtam.

Postoji li nešto u tvom djetinjstvu po čemu si mogao vidjeti da ćeš krenuti ovim putem?

Da, mogu ispričati jednu smiješnu priču vezanu za jednu zimu kod kuće, imao sam oko četiri ili pet godina. Bio sam kod bake i vani je bio snijeg. Nije bilo televizora niti ičeg drugog. Moj tata je s posla donio knjige, bilance s posla koje su s jedne strane imale prazne stranice. Na stolu su bile male olovke i svi su sjedili oko stola i crtali jedni druge. Ja sam kradomice uzeo komad papira i nacrtao svog ujaka. Svi su se počeli čuditi jer sam ga navodno nacrtao jako vjerno. Mislim da to ne može biti istina, u dobi od pet godina da je ujak dosta vjerno prikazan na crtežu, ali to je tako počelo. Svi su sjedali pokraj mene, jedan po jedan, i tražili da ih nacrtam; svima koji su došli u kuću rekli suBranko će te nacrtati (moje ime je Branko). Tako sam dobio svoj identitet. Više nisam bio dijete poput sve druge djece za koje se više nikada nije čulo. Postao sam nešto poput poznate osobe.

U kojem trenutku karijere si shvatio da više nisi samo Joseph Zbukvić iz Geelonga, već da si svjetski poznat? Postoji li neki prijelomni trenutak ili se to dogodilo postupno?

Mislim da si u pravu. To se jednostavno nekako ušuljalo. Što se mene tiče, moja filozofija slikanja je jednostavna. Ja slikam. To je nešto što je na prvom mjestu, sve ostalo dolazi nakon toga. No radi putovanja danas se osjećam jednako ugodno dok sjedim u kafiću u Parizu, Beču ili Rimu, ili pak hodam ulicama New Yorka ili se nalazim ovdje. Nije važno gdje se nalazim. Sada se stvarno osjećam kao građanin svijeta. To mogu reći s punim samopouzdanjem. Mogu biti bilo gdje, izvaditi svoj stalak i slikati i ljudi će stati i pokušati razgovarati sa mnom. Bio sam u New Yorku prije nekoliko mjeseci i jedan Talijan koji se tamo nalazio na odmoru me prepoznao i naprosto poludio od sreće usred Pete avenije. Ja sam zaista sretan čovjek. To je to, u to ne sumnjam.

Jesi li ikada imao plan ili strategiju kojom si namjeravao doseći uspjeh koji su postigao?

Ne, nikada nije postojao plan, a nema ga ni danas. Ja jednostavno slikam - pa što bude, bude. Ako se nešto ne dogodi nije bitno, prestar sam kako bih brinuo o tome. Dobro mi je.

Eksperimetiraš li još uvijek s bojama ili imaš nešto čega se držiš, sada kada znaš kako stvari funkcioniraju?

Da, ali ne u velikim razmjerima. Nije da se ujutro probudim i kažem danas ću biti apstraktni slikar, danas ću slikati zlatne ribice, danas ću promijeniti svoj stil. Zato imam toliko mnogo kistova. Neprekidno kupujem kistove, proučavam što oni mogu. Također ću kupiti i različite tube boja i vidjeti što one mogu na različitim vrstama papira.