NATJECANJE Tim Din

Zbog iskazanog velikog interesa, Klub je odlučio da će iduće godine organizirati turnir u formatu natjecanja na ispadanje, kako bi mogao uključiti sve one koji žele boćati

Tekst: Boćarski klub umirovljenika Keilor Downs

Foto: Zlatko Kozlevčar da’, pojašnjava Sertić. Američkoj poduzetničkoj mudrosti naučio se u zadnjih 40 godina života i rada preko Bare. Još kao mladić Sertić se iz rodnog Siska sredinom 80ih preselio u SAD. Zaposlio se u Silicijskoj dolini te 1994. osnovao tvrtku Applied Ceramics. Glavni biznis mu je proizvodnja komponenti za industriju čipova, a klijenti su mu najveći svjetski proizvođači, poput Intela, Samsunga, Philipsa i tajvanskog TSMC-a.

Isti pogon otvorio je 2008. u Sisku, i to u zgradi instituta bivše Željezare. Tri godine nakon toga pokrenuo je međunarodnu kulinarsku akademiju Kul

In, a 2014. i Pisak, prvi poduzetnički inkubator u Hrvatskoj nastao na privatnu inicijativu. Sertić tu nije stao, već je 2018. krenuo s proizvodnjom solarnih modula u tvrtki Sunceco.

U Hrvatskoj Sertić zapošljava oko 200 ljudi. S mišlju na njih, ali i u želji da polaznicima svoje kulinarske škole osigura praksu i tijekom ljeta, dao se u potragu za hotelom ili odmaralištem na moru.

‘Posljednjih godina sredili bismo aranžmane našim radnicima za ljetovanje u Karlobagu ili u Povljani na Pagu.

Platili bismo im, a oni bi se sami rasporedili kad će tko ići na more. S druge strane, kulinarski institut raste sve više i dolaze nam ljudi iz cijelog svijeta. Imali smo učestale upite organiziramo li nešto ljeti na Jadranu. Zbog toga smo odlučili kupiti neki objekt da bismo bili svoji na svome’, kaže Sertić. Jedini uvjet u traženju dobre lokacije bio je da ona ne bude daleko od Siska. Zbog toga su se Sertić i njegovi ljudi fokusirali na Kvarner i okolicu. Pregledali su gotovo sve što se nudi od Rijeke do Paga…

Na kraju, kako to obično bude u životu, slučajnost je odigrala presudnu ulogu. Dok je bio kod prijatelja na Rabu, supruga Marina predložila mu je da posjete jedan od najljepših zaljeva na Jadranu – Zavratnicu. Uzak i dugačak, okružen liticama visokim 100 metara, zaljev je na glasu kao jedini hrvatski �jord iako geološki gledano to nije. Osim brodom, zaljev se može posjetiti uređenom stazom koja kreće iz Jablanca.

‘Tad sam prvi put vidio hotel Ablanu. Oduševila me njegova pozicija na litici iznad mora, a svidio mi se i Jablanac. Na internetu smo pronašli oglase o prodaji i brzo došli u kontakt s vlasnikom, što je tad bila Hrvatska poštanska banka. Nakon toga je sve išlo manje-više glatko’, prisjeća se Sertić.

Ovo maleno mjesto podno Velebita, danas uspavano i zaboravljeno, u davnini je bilo živo lokalno trgovačko središte. Na važnosti mu je davala cesta koja od Jablanca preko prijevoja Veliki Alan, na nekih 1400 metara nadmorske visine, vodi sve do središta Like. Zbog toga je bio privlačan planinarima i zaljubljenicima u prirodu. Na svom vrhuncu, početkom prošlog stoljeća, mjesto je imalo više od tisuću stanovnika, a danas ih je u njemu prijavljeno svega 53.

U Jablanac je sve do

2012. uplovljavao trajekt s Raba, da bi njegovim premještanjem u obližnju Stinicu mjesto potonulo u još dublju letargiju. Ponajviše zbog toga zaobišao ga je bauk masovnog turizma.

Njegov potencijal prije desetak godina privukao je inozemnog investitora, Talijana Riccarda Mazzucchellija, bivšeg muža Ivane Trump. Poznat kao velik zaljubljenik u Hrvatsku, Mazzucchelli je uz još neke investicije u Lijepoj Našoj kupio nekoliko nekretnina u Jablancu. Tako je planirao napuštenu staru školu pretvoriti u luksuzni hotel, ali zaustavila ga je smrt. Pokopan je prije šest godina na mjesnom groblju, na kojem si je kupio mjesto u prvom redu do mora.

Sertić zasad ne planira širiti svoj nekretninski portfelj u Jablancu. Usredotočen je na završetak uređenja hotela, na što je dosad potrošio gotovo tri milijuna eura. Zadržao je izvorni izgled zgrade, za koju kaže da je vrhunski projektirana, a unutra je sve obnovio.

‘Prošle godine uredili smo sve sobe. Postavili smo sve nove instalacije za vodu, struju, plin i kanalizaciju. Napravili smo novu kuhinju i opremili je vrhunskim uređajima, što nam je izuzetno važno zbog polaznika naše kulinarske škole. U

Posebno ga veseli to što će u uglu hotelske terase, s koje puca pogled na Velebitski kanal i susjedni Rab, postaviti roštilj. U nedoumici je samo kako da iskoristi posebnost svog hotela – srednjovjekovnu kulu. Ostala je kao jedini podsjetnik na staro naselje Ablana iz 13. stoljeća, po kojem je hotel i dobio ime. Kula je izvana u dobrom stanju, a iznutra je šuplja, bez ikakvog sadržaja. Čini idealna za uređenje manje galerije ili muzejskog prostora.

Američko-hrvatski poduzetnik ima dobre odnose s Jablančanima. Organizirao je čišćenje mora kod plaže, doveo ronioce iz Siska, a na kraju su mu se i mještani pridružili.

Možda mu u tom bratimljenju s Jablančanima pomaže i njegovo prezime porijeklom iz tog kraja. Sertići vuku korijenje iz ličkog Brinja, a nekoliko njih bili su senjski kapetani u vrijeme Vojne krajine i rata s Osmanlijama. ‘Mnogi, kad čuju moje prezime, kažu: Pa ti si naš!’ smije se biznismen Sertić.

Na pitanje hoće li njegovo uskrsnuće ‘odmarališta za radnike’ – što je u vrijeme socijalizma bila uobičajena stvar za sve velike tvrtke – prihvatiti još koja hrvatska kompanija, bio je jasan.

‘Nema to veze sa socijalizmom. Kad ljudima činite dobro, oni vam to desetostruko vrate. Mislim da je zadatak poslodavca organizirati ugodan i skladan život za sve one koji su uključeni u poslovanje �irme. Tada vam ljudi neće odlaziti u Irsku ili Njemačku. I u Americi imamo kuću za odmor za naše radnike na jezeru Tahoe, na tri sata od San Francisca. Radnik nije plaćen samo da pati, već se na poslu na kojem provodi možda i više vremena nego s obitelji mora osjećati sretno’, pojasnio je na kraju svoju ideju američko-hrvatski poduzetnik.

Nakon netipičnog ljeta, rani jesenji dan u Melbourneu je donio savršeno vrijeme za održavanje turnira u boćanju za starije građane Keilor Downsa. Za ovaj događaj prijavilo se mnoštvo momčadi, njih 12 natjecalo se u formatu svatko protiv svakoga u kojem su momčadi podijeljene u dvije skupine od po šest tako da je svaka momčad igrala jednom protiv svake te su samo dvije najbolje napredovale u polu�inale.

Turnir je privukao čak i momčadi iz Ballarata, Australsko-hrvatska udruga Ballarat imala je čak dvije momčadi koje su predstavljale njen klub. Ostali prisutni klubovi bili su susjedi Boćarskog kluba Keilor i članovi Hrvatskog golf kluba, domaći tim jasno dao do znanja da je okupio najveći dio natjecatelja.

Turnir je počeko nakon izvlačenja uživo kojim su određeni pojedinačni susreti i skupine. Prvi nastupi bili su znak da će cijeli turnir biti iznimno napet, dosta susreta pokazalo je zaista zavidnu konkurenciju i predanost cilju.

U skupini A istaknule su se tri momčadi - Lika, Keilor i Dinara - koje su rano zauzele svoja mjesta nizom pobjeda i bilo je očito da će dva natjecatelja u polu�inalu biti jedan od njih. Za razliku od toga, u skupini B do samog kraja bilo je neizvjesno te su sve momčadi imale priliku napredovati do �inala.

Keilor je bio prva momčad skupine A koja je osvojila mjesto u polu�inalu, a drugo mjesto osvojila je Dinara pobijedivši Liku u odlučujućem susretu. Sreća skupine B odlučena je u posljednja dva susreta, AHD Ballarat osvojio je prvi mjesto u polu�inalu, a posljednji pobjednika odlučen je nakon susreta Neretve i Green Gullyja. Neretva je na kraju pobijedila i pridružila se ostalim trima momčadima u polu�inalu.

Turnir se ionako već odužio do u kasno poslijepodne, a rano navečer počelo je polu�inale u kojem su nastupili Keilor protiv AHD Ballarata te Dinara protiv Neretve.