OLIMPIJSKE LEGENDE: DANKO CVJETIĆANIN
Dva olimpijska srebra, dvije svjetske i europske bronce košarkaškog velikana Danko Cvjetićanin, osvajač mnogobrojnih odličja s Cibonom i reprezentacijom, istinski žali što nove generacije rastu u uvjerenju da je hrvatska košarka tek prosječan sport... Piše: DANIJEL STAREŠINČIĆ Fotografije: CROPIX arhiva, FaH, HOO
I
zvan terena skroman i samozatajan, a na terenu ubojit i nezaustavljiv. I dok su neki u košarci vidjeli slavu i bogatstvo, on ju je igrao iz zadovoljstva i - pobjeđivao. S Cibonom se penjao na krov Europe, s reprezentacijama osvajao olimpijske, svjetske i europske medalje; imao je svoj dribling, a po šutu se mogao mjeriti s velikim Draženom. Danko Cvjetićanin je rođeni Zagrepčanin, ali se zbog posla roditelja već sa šest godina preselio u Beograd gdje je košarkaške korake učio u Partizanu. Nakon 15 godina vratio se u rodni Zagreb, u Cibonu, i izazvao „potres“. - Cijeli prelazak bio je dosta bolan, jer se Partizan sa svojim ljudima u Savezu borio da ostanem, a s druge strane hrvatski su me predstavnici željeli vratiti u mjesto u kojem sam se rodio. To je bio temelj zahvaljujući kojemu se tada i mogao napraviti takav prelazak. Sjećam se kako je mojem pokojnom ocu bilo jako neugodno, situacija je doista bila naelektrizirana. Kada je sve završilo, osjetio sam golemo olakšanje: došao sam u klub koji me je silno želio, u kojem sam igrao s Draženom. Nikada nisam zažalio zbog te odluke, u Ciboni sam puno napravio, ostvario svoje snove – prisjeća se Cvjetićanin. Ako je netko kojim čudom uspio zaustaviti Dražena, trpao je – Danko. S njime su „Vukovi“ obranili naslov Kupa europskih prvaka (1986.), godinu kasnije podigli su trofej i u Kupu pobjednika kupova i dvaput bili osvajači jugoslavenskog Kupa. - Istina, nedostajao je naslov prvaka države. Poznata je ta finalna epizoda sa Zadrom, 1986. godine. Nakon pobjede u prvoj, u drugoj smo utakmici izgubili na neobičan način; igrali smo bez Dražena, opušteno, a mogli smo tamo sve riješiti. Prebacili smo odlučujući dvoboj u Zagreb i kao da smo tako izazvali sudbinu i - ostali bez naslova prvaka!
MEKANA RUKA S Draženom je gajio prijateljstvo, ali i natjecateljski duh. O njihovim šuterskim „okladama“ puno se pričalo u košarkaškim krugovima. Poslije treninga ostajali su u dvorani i šutirali, jedan protiv drugoga, bili su nevjerojatno precizni, motivirali se do krajnjih granica. - Pogađali smo 20-30 trica zaredom; stalno smo obarali vlastite rekorde u šutiranju – kaže nam. Legendarni Mirko Novosel dao mu je jedan od najvećih komplimenata: „Tako mekanu ruku nikad u životu nisam vidio“. Bio je jedan od prvih dvometraša u prvenstvu bivše države
48 OLIMP
koji je znao povremeno zaigrati na poziciji playa, ne samo u Ciboni nego kasnije i u Estudiantesu, iako će sam naglasiti da je bek-šuter njegova prirodna pozicija. Rijetko se tko može pohvaliti da je izmislio svoj dribling, a to je uspjelo upravo njemu. Amerikanci su ga zamalo prisvojili i prozvali „shamgod“ (po svom košarkašu), ali se onda na noge digla regija i poručila da je to u Europi već odavno radio Dejan Bodiroga (taj se potez nazivao El Latigo). A bivši srpski reprezentativac je otkrio da je taj dribling vidio kod Cvjetićanina... - Na jednom treningu smo imali zadaću napraviti neku svoju fintu, nešto izmisliti, što nije bilo lako. Postojala je jedna vježba slična tome driblingu, i ja sam tad uključio i taj potez, da bi ga tamo negdje 1985. i 1986. počeo koristiti i na velikoj sceni. I bilo je uspješno. Kasnije je to jako dobro primjenjivao Bodiroga, a u NBA-u Ginobili - reći će. S jugoslavenskom i hrvatskom reprezentacijom ima jednak učinak. Kada ih zbrojimo dobijemo dva olimpijska srebra i po dvije svjetske i europske bronce. Veličanstveni uspjesi o kojima većina može sanjati, ali pitamo se - je li se koji put moglo i do zlata? Polufinalni poraz od SSSR-a na SP-u 1986. - ispuštenih devet koševa 50 sekundi prije kraja - već je „opjevan“, ali tu je i onaj poraz dvije godine kasnije, u finalu OI u Seulu, od istog suparnika. - Sovjetski Savez pobijedili smo u skupini, na početku olimpijskog turnira, no u finalu smo jako pali i izgubili. Tu smo utakmicu jednostavno morali dobiti i osvojiti zlato... S Hrvatskom, u Barceloni 1992. novo olimpijsko finale, igrali smo hrabro i s mnogo samopouzdanja, ali SAD je ipak bio prekvalitetan. Uslijedile su još dvije bronce u hrvatskom dresu...
SVOJ STIL ŠUTA SAM „IZGRADIO“ SA ZADNJIM POKRETOM DLANA KOJI JE DOSTA AMORTIZIRAN. TAJ ZADNJI „ISPRAĆAJ“ LOPTE JE KOD DRUGIH BIO KRUT I ČVRST, A KOD MENE BAŠ MEKAN - OBJASNIO JE „TAJNU“ CVJETIĆANIN.