Olimp 81.

Godina izlaženja: XXII. ISSN 1331-9523

VELIKI DAN HRVATSKOG SPORTA

Časopis Hrvatskog olimpijskog odbora

Broj 81/ Prosinac 2021.

4Fcroatia

PONOSNI SPONZOR HRVATSKOG OLIMPIJSKOG ODBORA

4F_official

otkrijte svoju priču na hrvatska.hr

Puna avantura Ne ispunjavajte život danima, ispunite dane životom.

photo by aleksandar gospić

KAZALO

Godina izlaženja: XXII.

Časopis Hrvatskog olimpijskog odbora

ISSN 1331-9523

Broj 81/ Prosinac 2021.

VELIKI DAN HRVATSKOG SPORTA

6

Tonči Stipanović i Matea Jelić Snimio: Damir Senčar (HINA)

Za nakladnika: Siniša Krajač Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb Glavni urednik: Ante Drpić

12

Urednica priloga Povijest hrvatskog športa: Ana Popovčić Uredništvo: Danira Bilić, Saša Ceraj, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Vinko Knežević, Siniša Krajač, Marijana Mikašinović Jambrović, Jura Ozmec, Ana Popovčić Produkcija: M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Prisavlje 2 10 000 Zagreb Oblikovanje i prijelom: Marin Stojić Prijevod: N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, Zagreb Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o.

Mičevečka ulica 7 10 000 Zagreb Naklada: 2000 primjeraka

Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

www.hoo.hr e-mail: hoo@hoo.hr

OLIMP ■ 4 ■

18

6

22

Laureati s odsjajem tokijskih medalja

Jedriličarski dragulj iz "Uljanika"

Veliki dan hrvatskog sporta

Olimpijske nade: Tea Peteh

12

24

Nada u povratak na pobjedničko postolje

Športaši kao orijentir u doba instant uspjeha

ZOI Peking 2022.

Društvo i šport

18

26

Alvaro Načinović - ž(p)ivot pun odličja

Tri izložbe u tri hrvatska grada

Olimpijske legende

Hrvatski športski muzej

24

26 22 50 46

42

54

29

Vještina ispravnog sukobljavanja

Prva žena na čelnoj poziciji SSGZ-a

Veliki majstori hrvatskog boksa

Znanost i šport

Znanost i šport

46

58

Kako je učenik William "izmislio" ragbi

Odbojka na pijesku u drugom planu

Ragbi

Internet

50

60

Odlazak osmog predsjednika MOO-a

"Najveći uspjesi hrvatskog sporta"

MOO

Povijest hrvatskog športa

Mnogo je velikih imena proslavilo hrvatski boks, a Mate Parlov svakako je najveće. Osvajao je zlatna odličja na OI, SP i EP, a kao profesionalac 1978. godine postao je svjetski prvak po WBC verziji. U ovom se tekstu prisjećamo njega i mnogih drugih majstora ringa

Knjige

■ 5 ■ OLIMP

VELIKI DAN HRVATSKOG SPORTA

Laureati s odsjajem tokijskih medalja Piše: VINKO KNEŽEVIĆ Fotografije: DAMIR SENČAR (HINA)

Matea Jelić i Tonči Stipanović športaši su godine, braća Sinković najuspješnija posada, najbolja momčad je teniska reprezentacija u Davisovu kupu, a za najbolju žensku ekipu proglašena je karate reprezentacija

OLIMP ■ 6 ■

T

radicija je održana u dvostrukom smislu. Hrvatski olimpijski odbor proglasio je i nagradio najuspješnije športašice, športaše i trenere u 2021. godini, dodijelio Nagradu Matija Ljubek za životno djelo te ostala priznanja, i sve to na svečanosti Velikog dana hrvatskog sporta u Kristalnoj dvorani zagrebačkog hotela The Westin.

Nakon prošlogodišnjeg izostanka svečanosti u Westinu i prinudne „televizijske“ dodjele nagrada, protupandemijske mjere zaprijetile su i ovogodišnjem izdanju najsvečanije HOO-ove večeri. Ipak, uz bitno reduciran broj nazočnih i striktnu primjenu propisanih mjera, svjedočili smo novom podsjetniku na velebna športska ostvarenja u godini na izmaku.

A športsku 2021. godinu, predsjednik HOO-a Zlatko Mateša okarakterizirao je vrlo napornom, ali i vrlo uspješnom u svjetlu pandemijskih okolnosti u kojima su nastupali naši športaši na međunarodnim natjecanjima.

- Bila je to još jedna nenormalna godina. Ne znate može li se trenirati, hoće li biti natjecanja, može li se putovati, ako i ima natjecanja, to je u izoliranim uvjetima. Nema gledatelja, a koji put ne možete vidjeti niti svoga trenera. Sve to bilo je izrazito naporno, a unatoč tome, biti među 30 najboljih država na Olimpijskim igrama, od 206 koliko ih je sudjelovalo, ogroman je uspjeh. Taj podatak nameće zaključak da su hrvatski športaši i športašice jači od pandemije - poručio je Mateša.

Na iznimno uspješnoj godini zahvalila im je i ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac, istaknuvši da je hrvatska Vlada prepoznala važnost ulaganja u šport i važnost promocije domovine koju dobiva od sjajnih športaša - nogometaša, tenisača, olimpijaca, paraolimpijaca...

- Najvažnija su ulaganja u športsku infrastrukturu jer kroz njih omogućujemo da se naša djeca i mladi što više pronalaze u športu.

Do sada je bilo stotinjak infrastrukturnih projekata s 50 milijuna kuna. Od 2016. do danas ulaganja u šport uvećana su u stopostotnom iznosu. Mi ćemo nastaviti s daljnjim ulaganjima i kroz državni proračun i kroz europska sredstva i europske fondove - kazala je mi-

■ 7 ■ OLIMP

VELIKI DAN HRVATSKOG SPORTA

nistrica Brnjac, ujedno i izaslanica premijera Plenkovića.

Pri izboru športaš(ic)a godine, prema mjerilima HOO-a, prejak je bio odsjaj tokijskih kolajni pa su, vrlo očekivano, najuspješnijima u pojedinačnoj kategoriji proglašeni zlatna olimpijka Matea Jelić (taekwondo/do 67 kg), koja je ove godine u Sofiji osvojila i naslov europske prvakinje, te srebrni olimpijac Tonči Stipanović ( jedrenje/ klasa Laser), ujedno i vlasnik ovogodišnje svjetske bronce iz Barcelone. Jelić je izabrana u konkurenciji devet nominiranih, Stipanović među još 11 kandidata za športaša godine, a oboje su po drugi put zaredom laureati HOO-ova izbora.

- Velika mi je čast primiti ovu nagradu, svjesna sam veličine športaša koji su prije mene stajali ovdje.

Prošle godine sam također proglašena najboljom športašicom, ali sve je bilo online, tako da sam tek sada

vidjela kako je sve ovo predivno.

Nadam se da ću u godinama koje dolaze dokazati da vrijedim još više i da ću još nekoliko puta osvajati ovu nagradu - kazala je raspoložena Kninjanka sa splitskom adresom (članica TK Marjan), koja je dva dana kasnije imala i 24. rođendan. Športaš godine, dvostruki srebrni olimpijac, Tonči Stipanović, izrazio je sličnu ambiciju: - Stvarno sam ponosan na ovu nagradu. Znam da HOO-u nije bilo lako izabrati najbolje pored svih ovih sjajnih rezultata i u ovako uspješnoj godini za hrvatski šport.

Nadam se da ću kroz idući olimpijski ciklus imati još koji put priliku obratiti vam se s ovog mjesta…

Za osvojeno drugo mjesto u ovogodišnjem izdanju Davisova kupa, hrvatska muška teniska reprezentacija (Marin Čilić, Mate Pavić, Nikola Mektić, Borna Gojo i Nino Serdarušić) izabrana je za najuspješniju momčad 2021. godine,

„Biti među 30 najboljih država na Olimpijskim igrama, od 206 koliko ih je sudjelovalo, ogroman je uspjeh. Taj podatak nameće zaključak da su hrvatski športaši i športašice jači od pandemije“, rekao je Zlatko Mateša LAUREATI HOO-ova IZBORA 2021. (po kategorijama) NAJUSPJEŠNIJA ŠPORTAŠICA - Matea Jelić (taekwondo) NAJUSPJEŠNIJI ŠPORTAŠ - Tonči Stipanović ( jedrenje) NAJUSPJEŠNIJA MOMČAD - Hrvatska teniska reprezentacija (Marin Čilić, Mate Pavić, Nikola Mektić, Borna Gojo i Nino Serdarušić) NAJUSPJEŠNIJA EKIPA - Ženska karate reprezentacija (Ana Lenard, Lucija Lesjak, Lea Vukoja i Mia Greta Zorko) NAJUSPJEŠNIJI ŠPORTSKI PAR, ŠTAFETA ILI POSADA - Veslački dvojac bez kormilara Martin i Valent Sinković NAJUSPJEŠNIJI TRENER - Toni Tomas (taekwondo), Nikola Bralić (veslanje), Vedran Martić (tenis) PRIZNANJE ZA NAJVEĆEG ŠPORTSKOG PROMICATELJA HRVATSKE U SVIJETU - Mate Pavić i Nikola Mektić POSEBNO PRIZNANJE ZA PROMICANJE ŠPORTA - Sportske novosti NAGRADA HOO-a ZA FAIR PLAY - Goran Jukić i Hrvatski školski sportski savez

NAGRADA HOO-a MATIJA LJUBEK (za životno djelo): Branka Batinić (Zagreb/stolni tenis) Josip Šojat (Zagreb/rukomet) Milivoj Bebić (Solin/vaterpolo) Želimir Feitl (Karlovac/karate) Alojz Muha (Osijek/odbojka) OLIMP ■ 8 ■

a ista nagrada u ženskoj (ekipnoj) konkurenciji pripala je članicama hrvatske karate reprezentacije (Ana Lenard, Lea Vukoja, Lucija Lesjak, Mia Greta Zorko) za osvojenu broncu u borbama na Europskom prvenstvu u Poreču.

Olimpijski pobjednici u veslačkom dvojcu bez kormilara Martin i Valent Sinković, 11. su put - i to kao članovi treće različite posade - primili nagradu u kategoriji Najuspješniji športski par, štafeta ili posada.

Za najveće protukandidate imali su osvajače olimpijskog zlata i wimbledonske pobjednike (Pavić, Mektić) te olimpijskog srebra (Čilić, Dodig) iz povijesnog hrvatskog finala parova u Tokiju. Prevagnulo je na stranu veslača - europsko zlato i ukupna pobjeda Sinkovića u Svjetskom kupu kriterijski su vrjedniji od renkinga na svjetskoj ljestvici.

I dok je Martin Sinković iskoristio prigodu još jednom zahvaliti na svemu treneru Nikoli Braliću, bez kojeg ne bilo njihova višegodišnjeg fantastičnog pobjedničkog niza, Valent je zahvalu uputio Misiji HOO-a na Igrama u Tokiju koja se pobrinula da im ništa ne nedostaje u otežanim, pandemijskim uvjetima funkcioniranja. Članovi najboljeg svjetskog teniskog para - Nikola Mektić i Mate Pavić - najveći su športski promicatelji Hrvatske u svijetu. Uslijed spriječenosti Mate Pavića, nagradu je preuzeo samo Mektić, zahvalivši HOO-u što ih je prepoznao kao najveće športske promicatelje već u prvoj godini zajedničkog igranja u konkurenciji muških teniskih parova.

U kategoriji Posebno HOO-ovo priznanje za promicanje športa, laureat su Sportske novosti. Priznanje je preuzeo glavni urednik jedinog nam športskog dnevnika, Robert Šola, izrazivši želju da u teškim vremenima za tiskovne medije, ovakvih priznanja SN-u bude i u budućnosti.

U iznimno uspješnoj godini HOO-u nije bilo lako izabrati ni najuspješnijeg trenera pa se posegnulo za „već viđenim“ - izabran je tercet. Toni Tomas (taekwondo),

Hrvatska teniska reprezentacija - Borna Gojo, Nino Serdarušić i Nikola Mektić

Ženska karate reprezentacija - Ana Lenard, Mia Greta Zorko , Lea Vukoja i Lucija Lesjak

Nikolina Babić (koja je primila nagradu u ime Vedrana Martića), Toni Tomas i Nikola Bralić

Nataša Muždalo ("Duh fair playa")

Najbolji športaš i športašica - Tonči Stipanović i Matea Jelić

Veslački dvojac bez kormilara - Martin i Valent Sinković

Robert Šola, glavni urednik Sportskih novosti, koje su dobile Posebno priznanje za promicanje športa

■ 9 ■ OLIMP Goran Jukić (Nagrada za fair play)

DOBITNICI

Nikola Bralić (veslanje) i Vedran Martić (tenis) „kovači“ su olimpijskih kolajni i drugih sjajnih ostvarenja svojih športaša i športašica.

Nagradu za fair play dobili su Goran Jukić i Hrvatski školski sportski savez iz čije je kreativnosti proizašao fair play karton, izvrsno prakticiran i udomaćen na školskim športskim natjecanjima pod okriljem HŠSS-a.

- Zahvaljujem HOO-u i svim institucijama te Sportskoj televiziji koji su omogućili da naše ideje zažive među školarcima. Nema nam druge nego biti još bolji. U našem savezu već smo zacrtali trasu kojom ćemo nastaviti. Veselim se novim uspjesima jer je entuzijazam na licima sudionika naših projekata najveća nagrada - kazao je Jukić.

No, to nije bilo sve od nagrada za fair play. Europski fair play pokret odaslao je zaslužena priznanja dvjema Hrvaticama, a uručena su im na svečanosti HOO-a. Europsku fair play diplomu dobila je Valentina Pereglin za poznati potez uručivanja svoje već osvojene medalje suparnici, nakon što joj je dodijeljena na temelju bodovnog previda sudaca na SP-u u samostrelu.

Zasluženo priznanje Europskog fair play pokreta „Duh fair playa“, stiglo je i djelatnici Uprave za sport Ministarstva turizma i sporta Nataši Muždalo za hvalevrijedan projekt „Bonton ponašanja u športu“.

Skromna dobitnica ustvrdila je da to priznanje pripada i cjelokupnom Hrvatskom fair play odboru, uz čiju su potporu realizirani „športski bontoni“.

Velikim športskim zaslužnicima HOO je dodijelio i Nagradu Matija Ljubek za životno djelo, a ovogodišnji laureati su: Branka Batinić (stolni tenis) i Josip Šojat (rukomet) iz Zagreba, Milivoj Bebić (vaterpolo) iz Solina, Želimir Feitl (karate) iz Karlovca i Alojz Muha (odbojka) iz Osijeka.

Na velikim međunarodnim natjecanjima (Olimpijske igre, svjetsko prvenstvo, Svjetski kup, europsko prvenstvo) tijekom 2021. godine hrvatski športaši i športašice osvojili su u svim dobnim kategorijama 188 medalja (60 zlatnih, 48 srebrnih i 80 brončanih).

Samo u seniorskoj konkurenciji u Hrvatsku su stigle 123 medalje, od kojih su 42 zlatne, 32 srebrne i 49 brončane. Osim toga, sveukupno je ostvareno i 216 plasmana od 4. do 8. mjesta, što u mnogim športovima znači i nastup u finalu.

Takav stupanj uspješnosti u međunarodnoj konkurenciji samo se može poželjeti i u idućoj olimpijskoj godini, drugoj zaredom, sa središnjim olimpijskim događajem u Pekingu (ZOI od 4. do 20. veljače 2022.), samo šest mjeseci nakon tokijskih Igara, drugih po uspješnosti za hrvatski šport.

The Great Day of Croatian Sport Croatian Olympic Committee maintained the tradition and announced and awarded - during the celebration of the Great Day of Croatian Sport - the most successful female and male athletes and coaches in 2021. Besides the said, the Croatian Olympic Committee presented the Award Matija Ljubek to the deserving individuals for lifetime achievement in sports as well as other annual awards.

As expected, Matea Jelić (Olympic gold in Taekwondo) and Tonči Stipanović (Olympic silver in Sailing, class Laser) are Athletes Of The Year, the Sinković brothers (Olympic gold in Rowing, Coxless Pairs) are the Most Successful Crew, while the Best Men’s Team is the Croatian National Tennis Team at the Davis Cup (finalists), and the Best Women’s Team is the Croatian National Karate Team, winners of bronze at the European Championships. Three experts: Toni Tomas (Taekwondo), Nikola Bralić (Rowing) and Vedran Martić (Tennis) shared the title of the Most Successful Coach.

"To be among the top thirty countries at the Olympic Games in Tokyo (out of 206 participating countries) is a tremendous success", said the President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša.

In terms of large international competitions, in 2021 the Croatian athletes won 188 medals in all age categories (sixty gold, forty-eight silver and eighty bronze medals).

They also achieved 216 placements from fourth to eighth place, which means - in many sports - participating in the finals.

Vinko Knežević OLIMP ■ 10 ■

Foto: HSTS

VELIKI DAN HRVATSKOG SPORTA

BRANKA BATINIĆ rođena je u 1958. godine u Vinkovcima. Stolni tenis je počela igrati 1966. u STK Spačva i Lokomotiva Vinkovci.

Zbog stolnog tenisa s 13 godina preselila se u Zagreb te je igrala za STK Marathon i HASTK Mladost.

Paralelno s igranjem stolnog tenisa, studirala je ekonomiju i magistrirala na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom karijere igrala je i za inozemne klubove u Njemačkoj, Italiji i Švedskoj.

Osvojila je 22 naslova seniorske prvakinje bivše države, za čiju je reprezentaciju počela nastupati 1971. godine. U različitim je kategorijama osvojila i 42 naslova prvakinje Hrvatske te 16 naslova seniorske prvakinje Balkana. Na prvom PH 1992. godine postala je trostruka prvakinja - pojedinačno, te u ženskim i mješovitim parovima (s Dragutinom Šurbekom). Pod hrvatskom zastavom osvojila je i sedam naslova europske veteranske prvakinje i tri naslova svjetske prvakinje.

Osim kao igračica, od 1984. do danas aktivno sudjeluje u radu Hrvatskog stolnoteniskog saveza, pomažući u radu s mlađim kategorijama, s ciljem daljnjeg razvoja stolnog tenisa u Hrvatskoj.

U trofejnoj karijeri dvije su godine za izdvojiti - 1975. i 1984., kada je osvojila Međunarodno prvenstvo Jugoslavije, prozvano „prvenstvom svijeta“. U oba navrata pobjednički je nanizala po tri Kineskinje, a takvi uspjesi donijeli su joj 4. mjesto na svjetskoj rang-ljestvici. Tih je godina osvojila još i tri medalje na EP-u, četiri na prvenstvu Balkana, četiri na prvenstvu Jugoslavije i naslov prvakinje Hrvatske. Ponijela je naslove najbolje športašice Jugoslavije, Hrvatske, Zagreba i Vinkovaca.

JOSIP ŠOJAT rođen je 1948. godine u Senju. Rukometom se počeo baviti 1960. godine.

Kao igrač nastupao je za RK Medveščak od 1967. do 1980. godine. Trenersku karijeru započeo je 1981. godine u Bregani, a nastavio u RK Rude, da bi

NAGRADE MATIJA LJUBEK 2021. uslijedio angažman u renomiranijim klubovima - RK Medveščak (1986. i 1987.), ŽRK Lokomotiva (1991. i 1992.), RK Celje (1993. i 1994. te ponovno 2001.), ŽRK Podravka (1995. i 1996. te 2005.). Trenirao je i riječki Zamet te AFP Dobova.

S Lokomotivom je 1991. godine osvojio posljednje prvenstvo bivše države, a iste godine s „lokosicama“ je ostvario trijumf i u Kupu IHF-a. S Podravkom Vegetom postao je klupski prvak Europe 1996. te je kasnije osvojio i Superkup. Žensku rukometnu reprezentaciju vodio je kao izbornik u dva navrata (1996. - 2000. i 2005. - 2008.), sudjelujući na više svjetskih i europskih prvenstva, kao i na Mediteranskim igrama, s kojih ima srebro iz 1997. i broncu iz 2005. U klupskoj trenerskoj karijeri osvojio je tri europska naslova, devet naslova državnog prvaka, osam trofeja pobjednika domaćeg Kupa, a bio je finalist još dvaju europskih natjecanja.

Triput je proglašavan najboljim hrvatskim rukometnim trenerom, a za iznimne športske zasluge odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara. ŽELIMIR FEITL rođen je 1949. u Karlovcu. U srednjoškolskim danima bavio se rukometom te nastupao za RK Dubovac i za juniorsku reprezentaciju Hrvatske. Dolaskom na studij u Zagreb, potkraj 60-ih godina prošlog stoljeća, počeo je trenirati karate. Pet godina bio je stalni reprezentativac bivše države i osvajač (tadašnjih) republičkih te državnih i europskih medalja u karateu. Godine 1973. proglašen je najboljim športašem grada Karlovca, a dvije godine kasnije diplomirao je na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu.

Osnivač je i predsjednik prvog karate kluba u Karlovcu, 1969. godine, i jedan od prvih trenera karatea u Hrvatskoj. Bio je izbornik i trener karate reprezentacije bivše države (1986. - 1990.) te izbornik i trener hrvatske reprezentacije (1992. - 1996.). Šesterostruki je prvak Hrvatske u golfu za seniore (+55).

Predsjednik je Karlovačke športske zajednice od 2012. do 2020. i

aktualni čelnik Zajednice športova Karlovačke županije (od 2015.). Član je Upravnog odbora Hrvatskog golf saveza te član skupštine HOO-a u trećem mandatu. Dobitnik je Nagrade grada Karlovca i Karlovačke županije za životno djelo u športu, a 2020. godine bio je laureat i HOOove Nagrade Milan Neralić za iznimne zasluge za unaprjeđenje i razvoj športa na lokalnoj razini.

Kao ratni vojni invalid Domovinskog rata odlikovan je Redom hrvatskog trolista.

MILIVOJ BEBIĆ rođen je 1959. u Splitu. Vaterpolom se počeo baviti 1971. u splitskom POŠKu, za koji je igrao do 1986., a karijeru je završio 1993. u Nerviju (Italija). Od 1986. do 1991. igrao je za talijanski Volturno. „Vaterpolski stroj za golove“, kako su ga zvali, bio je najbolji strijelac u povijesti hrvatskoga vaterpola.

Za seniorsku reprezentaciju bivše države odigrao je 300 utakmica (1977. - 1986.) i rekorder je po broju pogodaka (620), kao i svjetski rekorder po broju pogodaka postignutih za reprezentaciju na jednoj utakmici (28).

U tri navrata ponio je naslov najboljeg vaterpolista Globusa - 1982., 1984. i 1985. godine. U kratkoj, ali uspješnoj trenerskoj karijeri vodio je Volturno (1993. - 1995.) i šibenski Solaris (1995. -1996.). Kao cijenjeni vaterpolist i diplomirani ekonomist ostvario je bogatu športsko-dužnosničku karijeru: od 1996. do 2001. bio je športski direktor POŠK-a, od 1996. do 1999. i od 2001. do danas član je Upravnog odbora HVS-a, od 1998. do 2001. bio je član Poglavarstva Grada Splita, od 2001. do 2007. član Upravnog odbora HNK Hajduk, a istodobno (do 2008.) i direktor Ustanove za upravljanje sportskim objektima Grada Splita.

Aktivan je i na međunarodnom planu - od 2017. član je Tehničkog vaterpolskog odbora FINA-e te od 2004. do 2016. i od 2020. do danas član je Tehničkog vaterpolskog odbora LEN-a.

Iz bogate kolekcije trofeja za izdvojiti su: zlato na OI-ju u Los Angelesu 1984., srebro na OI-ju u Moskvi

1980. i srebro na EP-u u Sofiji 1985. (s reprezentacijom) te Kup pobjednika kupova 1981. i 1983. i Superkup Europe 1983. (s klubovima, 1983. s POŠK-om).

Godine 1999. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara, 2000. je dobio i Državnu nagradu Franjo Bučar, a 2013. primljen je u Kuću slavnih plivačkih sportova u Fort Lauderdaleu (Florida/SAD).

ALOJZ MUHA rođen je 1949. u Đurđenovcu. Športom se počeo baviti 1958. godine, ali prije nego se cjeloživotno vezao za odbojku, igrao je i nogomet u osječkom Proleteru (1958.

- 1962.). Prvih pet godina odbojkaške karijere matični klub bio mu je Elektra, a od 1963. i desetljećima nakon toga - osječki OK Željezničar. Uz aktivno igranje, ovaj vrsni tehničar, okušao se i kao igrač-trener, a nakon prestanka igranja, u svom je klubu radio kao trener i tajnik.

Mušku seniorsku momčad vodio je od 1972. do 1976., a juniorsku od 1976. do 1986. godine. Bio je i trener muške juniorske reprezentacije Jugoslavije na Prvenstvu Balkana u Bukureštu 1980.

Kroz cijelo razdoblje svog radnog vijeka radio je i tajničke poslove - od 1971. do 2013. bio je klupski tajnik u MOK Željezničar, a usporedno s tom dužnošću - i tajnik ŽOK Željezničar/ ABC promet (1974. - 2002.). Obnašao je i dužnost profesionalnog tajnika Odbojkaškog saveza Osijeka te Odbojkaškog saveza Osječko-baranjske županije.

Bio je predsjednik Natjecateljske komisije Odbojkaškog saveza Jugoslavije (1974.), kao i Udruženja klubova Prve hrvatske lige (2005. i 2006.), a bogato iskustvo stekao je i kao delegat, kontrolor te odbojkaški sudac.

Dobitnik je Zlatne plakete „Grb grada Osijeka“ 2006., Nagrade Osječko-baranjske županije za životno djelo u području tjelesne kulture i športa 2007., kao i nagrade Uzor-trofej "Matija Ljubek" 2019., a koju zajednički dodjeljuju Zajednica športskih udruga grada Osijeka, Športska zajednica Osječko-baranjske županije te Glas Slavonije.

ZIMSKE OLIMPIJSKE IGRE PEKING 2022.

Nada u povratak na pobjedničko postolje

Piše: VINKO KNEŽEVIĆ Fotografije: CROSKI & IOC

Hrvatsku bi u Pekingu moglo predstavljati petnaestak športašica i športaša, a naša glavna uzdanica bit će skijaš Filip Zubčić. Nakon medaljaškog „posta“ u Pjongčangu prije četiri godine, nadamo se da ćemo nastaviti tradiciju osvajanja medalja na ZOI OLIMP ■ 12 ■

Z

imske olimpijske igre kojima je od 4. do 20. veljače 2022. godine domaćin Peking, i prije početka su po mnogočemu intrigantne, neobične, povijesne… Igre XXIV. olimpijade u kineskoj prijestolnici bit će prve održane u istom gradu koji je bio domaćin i ljetnom izdanju Igara (2008.), ali bit će i treće olimpijske igre zaredom održane na istom kontinentu, čak i u istom dijelu svijeta - na azijskom Dalekom istoku (ZOI 2018. u južnokorejskom Pjongčangu i OI u Tokiju 2020.).

Osim toga, dosad nikad nisu održane Igre samo šest mjeseci u odnosu na prethodne, čemu je pridonijela odgoda tokijskih za godinu dana. Upravo nakon tokijskih OI, bit će ovo i prve Zimske olimpijske igre održane tijekom koronavirusne pandemije, kao novi dokaz da je ujedinjavajuća snaga športa jača i od planetarno proširenog virusa.

Pekinške ZOI bit će u velikoj mjeri obilježene pandemijom i u pogledu epidemioloških mjera, bit će još strože u odnosu na ljetne Igre u Tokiju. No, za razliku od praznih tribina na športskim borilištima u Tokiju, Kinezi će dopustiti nazočnost domaćih gledatelja na tribinama, uz drastične preventivne epidemiološke mjere, po kojima će ZOI 2022. postati športski događaj s najstrožim sigurnosnozdravstvenim pravilima od početka pandemije.

Filip Zubčić

Svi sudionici, športaši i dužnosnici ostat će u hermetički zatvorenom „balonu“ (kompleksu), koji će ih držati odvojenim od vanjskog svijeta za cijelo vrijeme trajanja Igara. Športašima je ostavljen izbor - ili biti potpuno cijepljeni ili proći 21-dnevnu karantenu po dolasku u Peking, a među obvezama će im biti i svakodnevni testovi na COVID-19 te stalno nošenje maske.

Iznimke su treninzi i natjecanja, konzumacija jela i pića te boravak na pobjedničkom postolju.

Unatoč prvotnoj najavi da će novinarima biti u potpunosti uskraćena tzv. mix-zona (prostor za uzimanje izjava nakon natjecanja) te da će moći intervjuirati športaše samo putem videoveze, ta je odluka u međuvremenu ublažena. Iz straha ■ 13 ■ OLIMP

ZIMSKE OLIMPIJSKE IGRE PEKING 2022.

da veliki broj akreditiranih novinara neće doputovati u Peking, jer izjave videovezom mogu odraditi i iz matičnih država, omogućen im je vremenski ograničeni kontakt sa športašima na propisanoj udaljenosti u tzv. mix-zoni.

Naravno, i novinari će, kao i u Tokiju, morati imati negativne testove na koronavirus. Imat će ograničeno kretanje, a propisano im je i obvezno stalno nošenje zaštitne maske, tipa FFP2, koja prekriva više od obične kirurške maske.

U javnim istupima prvog čovjeka međunarodnog olimpizma, Thomasa Bacha, MOO je u nekoliko navrata najavio postavljanje rigoroznih protupandemijskih mjera za ZOI u Pekingu, kako bi se tijekom Igara osiguralo zdravlje i sigurnost svih olimpijskih sudionika.

MOO naglašava da se pritom „vodi znanstveno utemeljenim savjetima Svjetske zdravstvene organizacije i međunarodnih stručnjaka“.

- U ovim teškim vremenima koja svi skupa proživljavamo, vidimo koliko je sveobuhvatna i važna misija Olimpijskih igara za ujedinjenje svijeta mirnim športskim natjecanjem. Olimpijske igre šalju poruku mira, jedinstva i solidarnosti, bez obzira gdje se održavaju, a snaga Olimpijskih igara je njihova

Zrinka Ljutić OLIMP ■ 14 ■

univerzalnost i to je razlog zašto pripadaju cijelom čovječanstvu.

Tu dolaze do izražaja pravila naše Olimpijske povelje - jamčiti jednaka prava svima na bilo kojem izdanju Olimpijskih igara. Samo tako Olimpijske igre mogu postati najmoćniji simbol jedinstva u svijetu raznolikosti - poručio je Bach, nudeći svim nacionalnim olimpijskim odborima cjepivo u potrebnoj mjeri i izražavajući uvjerenje da će ZOI u Pekingu biti sigurne Igre, zahvaljujući izvrsnoj suradnji s kineskim partnerima i prijateljima.

Poslovično dobrohotni i prilično odlučni čelnik MOO-a suočio se i drugim problemima povezanim s Igrama. Dočekao ga je i diplomatski bojkot Igara, s najavom mnogih država da neće slati političke dužnosnike u Peking u znak prosvjeda zbog stanja ljudskih prava u Kini. Ali, kako reče Bach, MOO nije u mogućnosti rješavati svjetske političke probleme ili mijenjati sustave u pojedinim državama.

Gdje je u cijeloj priči Hrvatska?

Unatoč svim silnim uspjesima našeg športa na raznim natjecanjima, olimpijci su „perjanica“ njegove uspješnosti. Tako se i ZOI u Pekingu doživljava kao prilika za nastavak tradicije osvajanja medalja, kao odgovor na medaljaški „post“ u Pjongčangu prije četiri godine.

Tijekom siječnja saznat ćemo i tko će, u svojstvu stjegonoše, predvoditi naše izaslanstvo na svečanosti otvaranja Igara na stadionu Ptičje gnijezdo, izgrađenom za ljetne OI 2008.

Naša najveća olimpijska uzdanica definitivno je skijaš Filip Zubčić i optimisti bi bespogovorno potpisali njegovu medalju u (vele) slalomskoj utrci, bez obzira na to što je skijanje šport u kojem trenutak dekoncentracije ruši snove o uspjehu.

Prema sadašnjem stanju olimpijskih normi i izgleda za njihovo osvajanje, Hrvatsku bi u Pekingu moglo predstavljati petnaestak športašica i športaša.

Odlukom Vijeća HOO-a od 1. listopada 2021. godine, potvrđeno je petero evidentnih kandidata za ZOI 2022.: Filip Zubčić i Zrinka Ljutić (alpsko skijanje) te Vedrana Malec,

Marko Skender

Tena Hadžić i Marko Skender (skijaško trčanje). Nakon toga stigle su još četiri olimpijske norme.

Prva olimpijska norma, izborena izvan početnog kontingenta, vezana je za brzo klizanje na kratkim stazama (short track) i to za žensku konkurenciju discipline na 500 metara. U kvalifikacijskim nastupima sudjelovala je naša brzoklizačka reprezentacija u sastavu Valentina Aščić, Katarina Burić, Maja Ivandić, Martin Kolenc i Ivan Martinić. Bodovi su skupljani za Hrvatsku i norma je izborena za državu, ali budući da je Valentina Aščić ujedno i državna rekorderka u toj disciplini, a ostvarivala je i najbolje rezultate u Svjetskom kupu, logika nalaže da je i najbliža ostvarenju športskog sna - statusu olimpijke u Pekingu na dionici od 500 metara.

U trenutku pisanja teksta (kraj prosinca 2021.) unutar renkinga koji jamče olimpijske norme za Peking su i naša snowboardašica Lea Jugovac te bob reprezentacija, od koje se očekuje nastup u disciplini četverosjed, dok su mali izgledi za normu u dvosjedu. Kao i u Pjongčangu prije četiri godine, udarni kvartet u bobu trebao bi predvoditi pilot Dražen Silić, a u odnosu na ostatak „korejske“ posade - gurači Mate Mezulić i Antonio Zelić te kočničar Benedikt Nikpalj, moguća su i nova kadrovska rješenja.

Dosadašnja istarsko-dalmatinska kombinacija, pojačana iz

Vedrana Malec

kontinentalne Hrvatske, te kao do sada, predvođena izbornikom, trostrukim bob olimpijcem Ivanom Šolom, i ovom bi prigodom trebala biti svojevrsna atrakcija. Ruku na srce, više u pojavnom i promocijskom, nego u rezultatskom smislu, jer teško je očekivati prolazak u završnicu, odnosno u Top 20 najbržih posada pekinških Igara.

Nakon novih triju normi za alpsko skijanje, potvrđenih u prosincu, Hrvatska ih ima ukupno devet sigurnih. Za novoprispjele dvije muške i jednu žensku normu kandidiraju ponajprije naši iskusni skijaši i skijašice koji trenutačno nastupaju u Svjetskom kupu Matej Vidović, Samuel Kolega te Leona Popović i Andrea Komšić, ali i olimpijac iz Pjongčanga Istok Rodeš koji bi do Igara u veljači trebao u potpunosti arhivirati ozljedu lijevog lakta. Na kompletiranje našeg športskog izaslanstva za Peking mogla bi bitnije utjecati preraspodjela olimpijskih kvota nakon 16. siječnja iduće godine.

Tu se može otvoriti mogućnost i za dodatno pojačanje kontingenta normi u alpskom skijanju i poneku vizu za mlade snage.

U odnosu na dosadašnje nastupe na ZOI-ju pod vlastitom trobojnicom, broj hrvatskih športaša i športašica mogao bi biti na razini Salt Lake Cityja 2002. (14 predstavnika), bitno manje nego u rekordnom Torinu 2006. (23) ili u Pjongčangu 2018. (20). Tijekom siječnja saznat ćemo i tko će, u

10 hrvatskih stipendista Olimpijske solidarnosti za ZOI Peking

U

kupno deset hrvatskih olimpijskih kandidat( kinj)a iz šest športova prima stipendije iz programa Olimpijske solidarnosti ZOI Peking 2022. To su: Filip Zubčić, Istok Rodeš, Elias Kolega i Matej Vidović (alpsko skijanje), Dražen Silić i Antonio Zelić ( bob), Laudelino Antonio Souza-Kordeiru (umjetničko klizanje), Lea Jugovac (snowboard) te Vedrana Malec (skijaško trčanje) i Krešimir Crnković ( biatlon).

Lea Jugovac ■ 15 ■ OLIMP

ZIMSKE OLIMPIJSKE IGRE PEKING 2022.

ZOI će u velikoj mjeri biti obilježene pandemijom i imat će još stroža pravila nego ljetne OI u Tokiju.

No, Kinezi će dopustiti nazočnost domaćih gledatelja

svojstvu stjegonoše, predvoditi hrvatsko izaslanstvo na svečanosti otvaranja ZOI 4. veljače 2022. na znamenitom stadionu Ptičje gnijezdo, izgrađenom za ljetne OI u Pekingu 2008. godine.

Pod sloganom „Zajedno za zajedničku budućnost“, na ZOI-ju u Pekingu očekuje se nastup oko 6000 športašica i športaša iz više od 80 država. Podijelit će 109 kompleta medalja u sedam športskih grana koje tvori petnaestak športova i disciplina: alpsko skijanje, biatlon, bob, brzo klizanje i brzo klizanje na kratkim stazama (short track), curling, hokej na ledu, nordijska kombinacija, sanjkanje, skeleton, skijanje slobodnim stilom, skijaški skokovi, skijaško trčanje, snowboard (daskanje na snijegu) i umjetničko klizanje.

Zbog velikog broja mješovitih žensko-muških ekipnih nastupa, Zimske olimpijske igre u Pekingu bit će dosad najuravnoteženiji ZOI u kontekstu ravnopravnosti spolova u športu.

Skier Filip Zubčić Croatia's greatest hope in Beijing The Winter Olympics, hosted by Beijing from 4 February to 20 February 2022, will be the first to be held in the same city that also hosted the summer edition of the Olympic Games (2008).

The Olympics will be largely marked by a pandemic and will have even stricter rules than this year's Tokyo Olympics. But despite everything, the organizers of the Olympics will allow the presence of local spectators in the stands.

Croatia could be represented in Beijing by around fifteen female and male athletes, and the greatest hope for winning an Olympic medal will be the alpine skier Filip Zubčić. The answer to the question about the number of Croatian representatives in Beijing will be given by the process of redistribution of Olympic quotas starting on 17 January 2022.

Under the slogan "Together for a Common Future", the Winter Olympics will open on 4 February 2022 at the famous stadium Bird's Nest, built for the Summer Olympics in Beijing in 2008.

Vinko Knežević

#HibridnaSreća

TOYOTA C-HR

OD

2.507

KN MJESEČNO

Električni pogon preko 50% vremena, bez utičnice.

Mješovita potrošnja goriva za vozila Toyota C-HR Hybrid: od 3,8 do 4,0 l/100 km. Mješovita emisija CO₂ od 86 do 92 g/km. 10 godina jamstva na hibridnu bateriju ostvaruje se uz redovitu provjeru stanja hibridnog pogona jednom godišnje, odnosno nakon prijeđenih 15.000 km, ovisno koji od uvjeta nastupi prvi . Do 10 godina jamstva uz Toyota Relax: 3 godine tvorničkog jamstva + do 7 godina ili 160.000km ( što prije nastupi) dodatnog jamstva koje se aktivira obavljanjem redovitih servisa kod ovlaštenog Toyota partnera prema uputi proizvođača. Za detalje vezane uz Toyota Relax, posjetite www.toyota.hr ili kontaktirajte ovlaštenog Toyota partnera. Slika je simbolična.

Ž(p)ivot prepun odličja K ad u svojoj rukometnoj biografiji imaš dva olimpijska zlata, svjetsku i europsku medalju i klupski naslov prvaka Europe, onda imaš sve najveće što se može osvojiti.

Alvaro Načinović (55), legendarni 195 centimetara visoki pivot riječkog Zameta, ima baš to sve!

Ali danas ga rijetko možete nagovoriti da priča o onome što je ostvario. Od prisjećanja na ono što je bilo, puno draže mu je kad se konstatira kako je upravo on otvorio vrata kroz koja su potom na najveću scenu stupili i na njoj zablistali oni koji su dolazili iza njega, poput Valtera Matoševića, Mirze Džombe, Renata Sulića...

Odmahnuo je rukom čak i na konstataciju kako je jedan od najvećih igrača poteklih iz Zameta, iako je to bespogovorna činjenica.

- Radije bio rekao kako sam najveći prethodnik svih onih koji su došli nakon mene; na neki način sam im otvorio put, pokazao da se može doći do najvećih uspjeha odnosno svoj san ostvariti kroz igranje u Zametu.

Bio sam prvi koji je dobio priliku i iskoristio ju, a brzo iza mene su došli Matošević, Franković, Prskalo, a poslije i svi drugi. U mojim počecima veliku ulogu je odigrao Ivica Bilić. Svi koji su vezani za Zamet znaju njegovo ime, a nakon mene je onima koji su dolazili ipak bilo znatno lakše jer se znalo za rukometnu Rijeku i za Zamet. Ne kažem da nije i ranije Zamet imao odlične igrače, ali mene je nekako dopalo da prvi osvojim OLIMP ■ 18 ■

Foto: RK PIVOVARNA LAŠKO CELJE

OLIMPIJSKE LEGENDE: ALVARO NAČINOVIĆ

Veron i Alvaro Načinović

velika odličja i Zamet je nakon toga postao mnogo prepoznatljiviji.

Medalju koja je usmjerila njegovu karijeru, ali i karijere igrača cijele njegove generacije, osvojio je upravo u svojoj Rijeci. Bilo je to svjetsko juniorsko zlato osvojeno 1987. godine.

- Iztok Puc bio je naš vođa i bez ikakve dvojbe najbolji mladi rukometaš svijeta u tom trenutku. Bez njega to ne bi bilo moguće, a uz Puca svi smo mi postali bolji rukometaši.

Ta medalja, osvojena u rodnom gradu, za mene je bila posebno emotivno iskustvo.

Alvaro je s juniorskom reprezentacijom, dvije godine ranije, osvojio i svjetsku broncu.

- Igrao sam i s generacijom rođenom 1962., s Perkovcem, Markovićem, Kuzmanovskim, Portnerom…

Kao vrlo mlad, dobio sam priliku kod trenera Miškovića, zatim kod Kamenice te Arslanagića koji me 1988. vodio na Olimpijske igre u Seul gdje sam osvojio olimpijsku broncu i iznimno sam mu zahvalan za svoju karijeru – kaže Alvaro.

No, nije se sve svodilo samo na uspjehe i lijepe trenutke. Kao mlad igrač, Načinović je prošao pravu kalvariju s ozljedama.

- Imao sam 1989. već treću operaciju koljena. Nakon toga sam otišao odslužiti vojni rok, a kad sam se vratio šport više nije bio u prvom planu, počeo je rat.

A onda je došao poziv koji je njegovu karijeru vratio na put uspjeha.

Piše: RENATA BELUHAN

Legendarni pivot potekao iz riječkog Zameta, osvajač dvije olimpijske medalje (Seul 1988., Atlanta 1996.), kao i odličja s EP, SP i MI, zasigurno je jedan od najuspješnijih hrvatskih rukometaša svih vremena - Pozvao me 1991. Zagreb da im pomognem u Kupu prvaka. Za mladog igrača pauza od dvije i pol godine, između 23 i 25 godine, prava je katastrofa. Sjećam se da sam u prvoj utakmici u dresu Zagreba, protiv Krasnodara, imao tremu kao da mi je prva utakmica uopće i kao da imam 18 godina, a ne kao da je iza mene već toliko utakmica i olimpijska medalja. Takoreći, počeo sam početka. No, osvajanje naslova europskog prvaka s takvom generacijom Zagreba bio je san svih snova!

U Zagrebu se je, međutim, kratko zadržao...

- Bio sam zapravo posuđen igrač Zameta, bila je opcija da ostanem, ali nismo se dogovorili, Zagreb je doveo Božidara Jovića i ponovo

Foto: RK ZAMET

su osvojili Kup prvaka onim nezaboravnim golom Puca. A ja sam se vratio u Zamet, što mi je i dobro došlo zbog nekih drugih stvari, A nakon toga su mi otvorila neka druga vrata – prisjeća se.

Ta su ga vrata 1993. odvela u Celje gdje je postao legenda najboljeg slovenskog rukometnog kluba, iako će i na tu konstataciju odmahnuti rukom, ali baš je tako. Celje je doista imalo puno velikih igrača, a Alvaro Načinović je neupitno bio jedan od njih.

- Bilo mi je predivno... Blizu kuće, jako ambiciozan klub, igrali smo tri polufinala Lige prvaka. Imali smo i većih ambicija, ali nažalost se nisu ostvarile. Ljudi su bili genijalni, a predsjednik Tone Turnšek fantastičan.

Nakon pet celjskih godina vratio se kući, u Zamet, jer su ga povukle emocije…

- Zamet je tresla euforija, okupila se momčad u kojoj su bili Matošević, Franković, čak i Smajlagić, a ako se tvom gradu nešto takvo događa, tko se ne bi vratio? Pokleknuo sam emocijama, ali nije ispalo kako smo se svi nadali. Bili smo dobri, ali nismo napravili sve što smo željeli.

Imao sam jednu dobru i jednu lošu godinu, a onda sam se 2000. vratio u Celje. Ali počele su me stiskati godine, tijelo je bilo umorno – kaže.

Svejedno nije prestao s rukometom. Napravio je ono što bi, kako kaže, preporučio svakom profesionalnom športašu nakon završetka karijere na najvišoj razini.

- Igrao sam još pet godina za Crikvenicu. To je rukometna romantika, igraš s prijateljima, rezultat nije u prvom planu, ali toliko je želje za pobjedom da smo izgarali u svakoj utakmici. Najbitnije je bilo da se dobro zabavljamo i uživamo u športu koji smo toliko voljeli. Bilo je to pet fantastičnih godina i svakom profesionalnom igraču bih doista preporučio da ne prestanu odjednom s karijerom, da si nađe takav neki manji klub, uživa u igranju, a istovremeno u glavi posloži čime ćeš se baviti ostatak života. Meni je tih pet godina, od 35. do 40., bilo po svemu predivno – govori.

Ostao je u rukometu i nakon igračke karijere, u dva je navrata bio športski direktor Zameta.

Pitamo ga ima li medalja koje su ■ 19 ■ OLIMP

OLIMPIJSKE LEGENDE: ALVARO NAČINOVIĆ

Foto: CROPIX

Alvaro Načinović sa suigračima iz Atlante.

Slijeva: Načinović, Goluža, Mikulić, Saračević i Ćavar

mu draže od drugih, radi li uopće razliku između njih?

- Da, radim veliku razliku. Najdraže mi je svjetsko juniorsko zlato jer je to bila odskočna daska za cijelu generaciju, pa tako i za mene. Onda olimpijska bronca iz Seula koju sam osvojio kao mladi igrač iz malog Zameta, gotovo nepoznatog kluba, što je tada bilo gotovo raritet. Nakon toga slijedi svjetsko srebro s Islanda 1995. gdje sam bio i kapetan te sam osjećao strašan ponos zbog toga što smo došli do finala, iako i tugu što nismo otišli do kraja; Francuska je bila bolja. Pa Liga prvaka sa Zagrebom. To su mi, eto, najdraži uspjesi – nabraja. Čudi nas da na toj listi nema olimpijskog zlata iz Atlante. Kako to?

- Nakon tog zlata, zbog određenih razmirica s izbornikom Kljaićem koji nas je doveo do zlata, ostalo je u meni gorčine. Želio sam igrati više nego što sam igrao, ali došli smo do kraja i to je najvažnije. Stoga tu moju neku tugu treba zanemariti – veli Alvaro.

Spomenut će još nešto, nešto što se nije dogodilo na Olimpijskim igrama ili svjetskim prvenstvima, a ostalo mu je posebno drago.

- To je osvajanje prvog mjesta u Drugoj jugoslavenskoj ligi 1987.

Ušao sam sa Zametom u Prvu ligu, koja je tada bila strašno jaka, a to je za Zamet bila ogromna stvar. Eto, za to me vežu lijepe, mladenačke uspomene.

Kad pogleda unatrag, doista može biti ponosan na ono što je ostvario u karijeri.

- Športaši uvijek žele više, ali nekad si jednostavno na dobrom mjestu, a nekad nisi. Puno toga ovisi OLIMP ■ 20 ■

i o sreći. Ja sam sretan što sam imao vrhunske suigrače i dok sam igrao za Jugoslaviju i za Hrvatsku. A ako za nečim žalim onda mi je žao što nisam imao više sreće kad su u pitanju ozljede, budući da sam već s 18 godina prvi put imao tešku ozljedu koljena i to me prati do danas. Kad smo već kod toga, svi mi bivši vrhunski rukometaši imamo problema ili s koljenima ili s leđima ili s ramenom, svi šepamo manje ili više - govori.

Nije sretan statusom i odnosom prema našim najboljim športašima nakon završetaka njihovih karijera. Općenito odnosom koji imamo prema športu iako se volimo hvaliti kako smo športska nacija i kako su športaši najbolji promotori Hrvatske.

- Jedini kojima možemo duboko zahvaliti su nekadašnji ministar Željko Jovanović i njegov tadašnji pomoćnik Petar Skansi, oni su napravili nešto konkretno za poboljšanje statusa, ostalo je sve vrlo upitno.

Njima dvojici sam zato izuzetno zahvalan.

- Danas oko statusa športaša i športa uopće, ima doista puno neriješenih pitanja i ne znam hoće li se to ikad riješiti – tvrdi Načinović, inače i dobitnik najviše hrvatske Državne nagrade za šport „Franjo Bučar“ (1996.) i nagrade „Ivica Jobo Kurtini“ (1988.)

Za rukomet je sad vezan samo zbog 21-godišnjeg sina Verona koji je stigao i do poziva u seniorsku reprezentaciju. I Veron je, kao i otac pivot, a trenutačno je igrač francuskog Montpelliera do kojeg je došao „tatinim putem“ - preko Zameta i Celja Pivovarne Laško.

- Da Veron ne igra na toj razini ne bih pratio uopće rukomet, a kad

Legendary Rijeka pivot with two Olympic medals Alvaro Načinović, 55, started his handball career at the handball club RK Zamet, and the exceptional talent of this 195 centimeters high pivot was quickly recognized, and as a 19-year-old with the Yugoslav U-19 Junior Handball Team he won bronze at the IHF Men’s Junior World Championships in Italy, and two years later, at the 1987 IHF Men’s Junior World Championships in his hometown of Rijeka, he became the World Champion. Only a year later, he won Olympic bronze in Seoul with the Yugoslav Senior Handball Team.

He won 105 games for the Croatian National Handball Team and won all three major medals - European bronze in Portugal in 1994, world silver in Iceland in 1995 and as a crown of his career Olympic gold in Atlanta in 1996.

His greatest success in his club career was winning the title of European Champion with Zagreb in 1992.

After completion of his active playing career, he remained in handball, where he worked as sports director of Zamet on two occasions. Today he is connected with handball through his son Veron, who is on the wider list of Croatian National Handball Team players and plays in the same position (pivot) as his father.

He received the most prestigious Croatian Sports Award, the "Franjo Bučar State Award for Sport" (1996) and the award "Ivica Jobo Kurtini" (1988).

Renata Beluhan

je on ozbiljno zagrizao, počeo sam i ja ponovo sve pažljivije pratiti.

Pratim kako mu se razvija karijera, nastojim pomoći pokojim malim savjetom, nečim što vidim, ali ovo je, dakako, njegova priča. Ja sam igrao prije 30 godina na vrhunskoj razini, no ovo danas je sasvim drukčiji rukomet. Nema potrebe ni za kakvim usporedbama, niti su one moguće.

Veron je rukometu posvećen maksimalno, talentiran je, vjeruje u sebe, a ja vjerujem u njega. Samo neka mu Bog da zdravlja i neka bude sretan, ostalo me ne zanima, ni medalje, ni uspjeh, a ni novac - on ionako dođe kao logična posljedica ako si dobar u tome što radiš. Put mu se zasad jako dobro razvija, na širem je popisu hrvatske reprezentacije, na njemu je da se izbori za „kockasti“ dres – zaključuje razgovor Alvaro Načinović.

POUZDANO do vašeg odredišta

SIGURNO uz pridržavanje epidemioloških mjera

PRILAGOĐENO vašim potrebama, promjene datuma bez naplate 072 500 505 croatiaairlines.com

Službeni prijevoznik olimpijaca

OLIMPIJSKE NADE: TEA PETEH

Piše: DANIEL SPONZA

Na Europskom juniorskom prvenstvu održanom u srpnju u splitskom akvatoriju, 16-godišnja Tea Peteh osvojila je prvo mjesto u konkurenciji jedriličarki do 17 godina u klasi laser radial

T

Jedriličarski dragulj iz „Uljanika“ OLIMP ■ 22 ■

ea Peteh, članica pulskog jedriličarskog kluba „Uljanik“ dugo će pamtiti 2021. jer joj je ta godina donijela puno zadovoljstva i veselja. Ova mlada Rovinjka, koja već više od godinu dana trenira s Darijom Klibom u klubu s pulske Bunarine, ostvarila je uspjeh karijere na Europskom juniorskom prvenstvu laser radiala održanom u srpnju u splitskom akvatoriju. Osvojila je ukupno osmo mjesto u konkurenciji 72 jedriličarke te prvo mjesto u konkurenciji jedriličarki do 17 godina.

- Otišla sam na prvenstvo očekujući medalju. Za to sam se spremala, ali da će to biti zlatna, te da ću u ukupnom poretku biti u prvih deset, to zaista nisam očekivala – kazala nam je 16-godišnja Tea Peteh na početku razgovora.

Ona je, naime, cijeli svoj školski život usmjerila prema Puli kako bi se što kvalitetnije predala jedrenju i ovoj olimpijskoj klasi te je svoj mu-

Tea Peteh (u sredini), zlatno odličje na europskom prvenstvu u konkurenciji do 17 godina

Vrhunska jedriličarka, Teina trenerica Trenerica Tina Mihelić dvostruka je olimpijka (OI u Rio de Janeiru i Londonu) i dvostruka osvajačica europskog zlata, a među mnogobrojnim medaljama najviše sjaji zlatno odličje sa svjetskog prvenstva 2013. godine.

kotrpan rad okrunila zlatom.

Jedrenjem se počela baviti prije devet godina, a najbolje rezultate imala je u klasi optimist gdje je u kategoriji djevojčica do 12 godina triput bila viceprvakinja Hrvatske.

U laseru jedri od 2018. godine...

Jedrenje je posebno zanimljivo zbog svoje neposrednosti. Dijete od šest godina odmah sjeda u vlastiti brod i njime samo upravlja. Najvažnije je, kažu treneri, krenuti u šport kroz igru.

- Jedrenje mi se svidjelo iz razloga što je drugačije od svih ostalih športova. Na otvorenom sam moru, ovisim o promjenama vremena i vjetra te jednostavno – silno uživam u brodu – naglasila je Tea te nastavila: - U optimistu i laseru 4.7 bila sam nekoliko puta viceprvakinja države, a onda sam prešla u laser radial koja je olimpijska klasa za žene.

Najveći uspjeh u toj klasi ostvarila sam ljetos - nakon europskog prvenstva sudjelovala sam i na svjetskom i osvojila četvrto mjesto u kategoriji do 17 godina. Sredinom rujna održano je državno prvenstvo na kojem sam bila prva u kategoriji U-19 te druga u kategoriji U- 21, a samo mi je jedan bod dijelio od trećeg mjesta u konkurenciji seniorki – u jednom je dahu ispričala svoja ostvarenja mlada Rovinjka.

No, zatim ju je zadesila i mala nesreća: - Trebala sam se početi pripremati za SP do 19 godina u Omanu,

međutim dogodila mi se ozljeda te sam to natjecanje morala propustiti...

Govoreći o planovima za sljedeću godinu priznala je da još uvijek detaljnije ne razmišlja o tome, sve dok u potpunosti ne sanira ozljedu.

- Sve planove utvrdit ću i dogovoriti s mojom trenericom Tinom Mihelić. Idemo korak po korak do novih uspjeha i dobrih rezultata – istaknula je Tea koja zahvaljuje roditeljima koji su joj najveća potpora.

Zatim dodaje: - Uz njih, tu je i moj klub, kao i moji treneri Dario Kliba i Tina Mihelić koji daju sve od sebe i bez kojih sve ovo ne bi bilo moguće. „Tea je jedna vrijedna i odgovorna športašica koja na svakom natjecanju daje sve od sebe. Prije svakog natjecanja, ponajviše prije velikih natjecanja poput europskog ili svjetskog prvenstva, puno radimo na kondicijskoj pripremi.

Tea je još mlada, ali vrlo disciplinirano radi i jako sam sretan što je uspjela doći do svoje prve velike potvrde za njezin dobar rad. Na europskom prvenstvu ona je od prvog plova preuzela vodstvo u konkurenciji djevojka do 17 godina i do kraja ga majstorski zadržala. A ukupno osmo mjesto u floti od 72 jedriličarke, govori da ćemo o njoj slušati i u budućnosti“, kaže trener Kliba koji je na tom europskom prvenstvu imao i Leu Rakovac te Ivu Rokvić koje su zauzele sedmo odnosno osmo mjesto u konkurenciji do 17 godina. U svakom slučaju, sjajan istarski tercet!

Kliba, koji je i sam bio izvrstan jedriličar (nastupao je za hrvatsku reprezentaciju od 1992. do 2006. godine, sudjelovao na devet svjetskih, šest europskih i četiri mediteranska prvenstva, a najveći je uspjeh ostvario na svjetskom prvenstvu u klasi optimist 1995. godine u Marienhammu gdje je osvojio brončanu medalju), vjeruje da će Tea imati podršku kakvu zaslužuje: - Nadam se da će sve institucije od grada, pa do Sportske zajednice grada Pule i Istarske županije prepoznati njezin rad, trud i angažman te da će i joj biti dodatni vjetar u

New hope of the Croatian sailing Tea Peteh, a member of Pula's sailing club "Uljanik", will remember 2021 for a long time because that year brought her a lot of pleasure and joy. This young Rovinj native achieved the greatest success in her career at the EurILCA Radial European Championships, held in July on the Split waters.

She won first place in the Under-17 Sailing Championships, and eighth place in the overall competition of seventy-two female sailors.

She says she liked sailing because it is significantly different from all the other sports. "I am at the open sea, depending on changes in weather and wind and I simply - enjoy the boat so much," says the 16-year-old sailor, who is expected to have excellent results among the seniors as well.

Daniel Sponza

leđa, dati joj sve uvjete za mogućnost napretka.

U jedriličarskom klubu „Uljanik“ silno su ponosni na Teu i na njezine rezultate, ali na i ostale mlade jedriličare. Ističu naporan rad cijelog tima, a posebno iskusnog Valtera Kolića, trenera koji je bio zadužen za ljetnu školu jedrenja i čitave dane provodio s djecom.

Tijekom ove pandemije, imali su, kažu, ipak i jednu pogodnost u odnosu na ostale športove: rezultati jednog u Italiji provedenog istraživanja kažu da je jedrenje (uz tenis, golf i daljinsko plivanje u moru), najsigurniji šport tijekom ugroze koronavirusa...

■ 23 ■ OLIMP

DRUŠTVO I ŠPORT

Športaši kao orijentir u doba instant uspjeha Piše: GORAN VOJKOVIĆ Fotografija: FREEPIX

J

este li zamijetili koliko se danas cijeni instant uspjeh?

U ovom novom digitalnom svijetu doživljaja traži se uspjeh odmah i sada. Klikovi na društvenim mrežama, lajkovi i broj followera, postali su pokazatelji društvenog, a u nekim bogatijim zemljama i ekonomskog uspjeha.

Internet je ispunio proročanstvo Andyja Warhola kako će u budućnost svatko imati svojih „15 minuta slave“. No, što time dobivamo? U svijetu smo u kojem se teži za brzim uspjehom, brzom popularnošću, brzim novcem, brzoj slavi… No, iza toga obično slijedi – razočarenje.

Online svijet je uvelike lažan.

Možete provjeriti sami – dovoljno je da za vedra dana pogledate kroz prozor i fotografirate taj isti kadar mobitelom. Fotografija na mobitelu OLIMP ■ 24 ■

Nema boljih priča o uspjehu od športskih priča.

Ali iza uspjeha nije nekoliko tjedana ili mjeseci aktivnosti po društvenim mrežama, već su tu godine i godine teškog rada će imati lijepe, žarke boje, bogatije nego što stvarno vidite kroz prozor – algoritmi automatski fotografiju prilagođavaju da nama izgleda bolje. Dodatno, mnoge na prvi pogled spontane fotografije „zvijezda“ i „zvjezdica“ s društvenih mreža u biti su lažne – pažljivo aranžirane, obrađene i pripremljene kako bi izgledale spontane, čak i „usput“ snimljene.

U takvom svijetu gdje se masovno i uspješno pokazuje lagani, instant uspjeh (makar taj uspjeh bio više bajka nego stvarnost), konzumenti sadržaja, poglavito mladi, nasjedaju na tu priču. Traži se uspjeh na brzinu, karijera koja raste klikovima, novci koji dolaze lajkovima. Jako lako je prihvatiti priču o brzom uspjehu, brzoj zaradi i brzoj

popularnosti – takva ideja je privlačna svima, posebno mladima koji nemaju nekog poslovnog i životnog iskustva. A onda, kako već rekosmo, obično slijedi razočaranje – brzi uspjeh je jako rijedak. Čak iza online ispričanih priča o brzom uspjehu, u stvarnosti stoji težak rad i cijeli timovi koji se skrivaju od naivne publike...

U ovom vrlom novom svijetu internetskih „zvijezda“, znate li tko jedini doista pokazuje rad, trud, zalaganje i znoj? Odgovor je - športaši. Oni jedini pokazuju sebe u znoju, u naporu, u radu, pokazuju i svoje treninge i pričaju o godinama teškog rada kako bi došli do uspjeha. Športaši su ponosni na to što su do uspjeha došli teškim radom. U većini drugih područja, online svijet voli priče kako je uspjeh lagan, lepršav i prirodan, a ne da je došao nakon deset ili više godina teškog svakodnevnog rada i vježbanja.

U športu nema brzog uspjeha.

Nema prečica tipa prerađene fotografije na društvenoj mreži. U športu se gleda samo konkretan rezultat do kojeg se dolazi teškim i svakodnevnim radom. I to je poruka koja je danas, posebno prema mladim generacijama, iznimno potrebna.

Ako imamo dvije mlade osobe, jedna kojoj je uzor instant internetska „zvijezda“, a druga kojoj je uzor neki športaš ili športašica koji otvoreno govori o svojim uspjesima, ali i sumnjama, neuspjesima i godinama upornog svakodnevnog rada – koja će od tih dviju mladih osoba biti

spremna na realne poteškoće u privatnom i profesionalnom životu?

Ona kojoj je uzor brzi i lagani uspjeh, ili pak ona koja je svjesna da su iza svakog dobrog rezultata, svake medalje i svakog pehara njenog idola stotine sati teškog rada, znoja, odricanja, pa i neuspjeha i ozljeda?

Naravno, ova druga! Prva će biti frustrirana prvim neuspjehom, premda su neuspjesi nužni ako išta pokušavamo. Imali su zastoje i promašaje i najveći u svim djelatnostima, od poduzetnika do glumaca, izumitelja i znanstvenika. Put do uspjeha je često vijugav i krivudav, s pogrešnim skretanjima. Športaši nas svojim životnim pričama uče radu, strpljenju i činjenici da uspjeh nije odmah tu, već da do njega treba jako puno rada, zalaganja i odricanja. Športaši nas uče kako je ideja biti uspješan prvenstveno vezana uz rad i trud, a ne uz neku hipotetsku sreću ili puno lajkova na društvenim mrežama.

Govoriti o športašima ne znači samo govoriti o njihovim uspjesima,

već i o njihovom putu do uspjeha.

Time ne samo da slavimo športski uspjeh, već i podsjećamo čitatelja ili gledatelja na prave vrijednosti – a to su one dobivene radom i zalaganjem, a ne lažnom pričom nekog brzometnog uspjeha nekih novih „zvijezda“.

U doba ekspresnog internetskog uspjeha, športaši su ostali podsjetnik na stvarne vrijednosti, podsjetnik na to da je put do uspjeha često iznimno težak, silno zahtjevan, s ponekim razočaranjem. A to je upravo ono što nam treba i to je ono što trebamo pokazati mladim generacijama.

Uspjeh je moguć. Može se krenuti gotovo s nule i postati uspješan u svjetskim okvirima. Može se iz malog kluba doći i do olimpijske medalje. Može se čak i dobro zaraditi. Nema boljih priča o uspjehu od športskih priča. Ali iza uspjeha nije nekoliko tjedana ili mjeseci aktivnosti po društvenim mrežama – već su tu godine i godine teškog rada.

Rad, znoj i strpljenje preduvjeti su na tom putu do uspjeha u športu, ali i u privredi, znanosti ili bilo kojoj

Athletes are telling that real story of success In today's digital world of experience, success is sought immediately and now. Social media clicks, likes and the number of followers have become the indicators of social success.

However, with their successes, the athletes are telling a different, real story, whose point is that behind every success there is a difficult and longterm effort. Therefore, today we very much need the athletes and their life stories – precisely to remind us that true success is possible only with hard and exhausting work.

In the world of fake, short-lived instant "stars", the athletes are telling us the real story of success, and they can be a landmark for us all, especially young people, on our life path.

Goran Vojković

drugoj djelatnosti, pa čak i u bavljenju nekim hobijem.

Poruka je to koja u ovo doba popularnosti instant „zvijezda“ i instant uspjeha itekako treba ne samo mladima, već i svima nama.

HRVATSKI ŠPORTSKI MUZEJ

Tri izložbe u tri hrvatska grada

J

esen je godišnje doba u kojem temperatura opada, a biološke aktivnosti jenjavaju. Međutim, Hrvatski športski muzej radio je u oprečnom duhu s prirodom te je upravo tijekom jeseni znatno povećao razinu programskih aktivnosti – u proteklom tromjesečju organizirao je tri izložbe u tri hrvatska grada, a tome treba pridodati i veliki projekt knjižnice HŠM-a.

Počnimo redom. U organizaciji Samoborskog športskog saveza, u povodu Europskog tjedna sporta, 24. rujna u maloj dvorani „Galerije Prica“ otvorena je izložba „Franjo Bučar“. Riječ je o izložbi Hrvatskog športskog muzeja koji posjeduje bogatu ostavštinu Franje Bučara, tzv. oca hrvatskog športa.

Autorice izložbe su kustosica HŠM-a Martina Vargek i umirovljena bivša ravnateljica HŠM-a Đurđica Bojanić. Izložbu je otvorio Petar Burić, zamjenik gradonačelOLIMP ■ 26 ■

Piše: LUKA MARIN VUCO

Samobor, Šibenik i Poreč – tri su grada u kojima je Hrvatski športski muzej organizirao tri različite izložbe: „Franjo Bučar“, „Hrvatski sokol“ i „Igra sporta i umjetnosti“ nice Samobora, a posjetiteljima su se obratili i voditeljica „Galerije Prica“ Nikolina Šimunović, tajnica Samoborskog športskog saveza Marijana Radek, kao i autorica izložbe Martina Vargek. Izložba je bila otvorena do 3. listopada.

U približno isto vrijeme Hrvatski športski muzej i javna ustanova Športski objekti Šibenik organizirali su izložbu „Hrvatski sokol“, koja je bila otvorena tijekom listopada u Gradskoj knjižnici „Juraj Šižgorić“. Autori ove izložbe bili su Zrinko Čustonja, profesor

na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te ranije spomenuta Đurđica Bojanić. HŠM su na otvorenju predstavljali aktualna ravnateljica Danira Bilić, inače rođena Šibenčanka, kao i kustos Marijan Sutlović.

Povodom otvorenja izložbe okupljenima su se, uz Daniru Bilić, obratili Danijel Mileta, zamjenik gradonačelnika Grada Šibenika, Dragan Zlatović, predsjednik Gradskog vijeća Grada Šibenika, Zlatko Jurić, pomoćnik ravnatelja Javne ustanove Sportski objekti Šibenik, Mirjana Žurić, pročelnica Uprav-

nog odjela Grada Šibenika te Zdenka Bilušić, voditeljica odjela za vizualnu kulturu Gradske knjižnice Juraj Šižgorić.

Sredina listopada tradicionalno je obilježena manifestacijom „Sport Fest“, koja se održava u Poreču. HŠM je drugu godinu u nizu dobio poziv na sudjelovanje na manifestaciji, stoga su muzejski djelatnici Marijan Sutlović i Luka Marin Vuco otišli u Poreč i u dvorani „Žatika“ postavili modificiranu verziju izložbe „Igra sporta i umjetnosti“, autora Marijana Sutlovića.

Izložba je bila postavljena neposredno ispred ulaza u konferencijsku prostoriju u kojoj je predavanje održalo dvadesetak poznatih ličnosti hrvatskog športa (Martin Sinković, Tin Srbić, Ana Đerek, Zlatko Mateša, Igor Boraska, Ivan Klasnić…), koje su tako, kao i brojni posjetitelji, mogli uživati u odabranim plakatima i predmetima iz fundusa HŠM-a. Osim toga, djelatnici HŠM-a napravili su igraonicu za učenike drugog razreda OŠ Poreč, koje su na obližnjoj livadi naučili nekolicinu igara koje je u Hrvatsku donio Franjo Bučar.

U studenom je, pak, došao red za projekt knjižnice HŠM-a i zagrebačke Škole za medicinske sestre Vrapče. Naime, knjižnica HŠM-a ljetos je primila značajnu donaciju

šahovske literature iz kolekcije nedavno preminulog hrvatskog šahista i novinara Pave Birimiše.

Njegova kći Nikolina Sertić velikodušno je ponudila knjižnici HŠM-a očeve knjige uz izraženu želju da budu korištene za popularizaciju ovog specifičnog športa duge i bogate povijesti.

Knjižničar Luka Marin Vuco ispoštovao je njezinu želju i stoga je, u suradnji sa školskim knjižničarom Mislavom Čaljkušićem, posuđeno 12 izabranih knjiga knjižnici Škole za medicinske sestre Vrapče. U sklopu ovog projekta Vuco je otišao u obilazak razrednih odjeljenja kako bi na satovima tjelesnog odgoja predstavio posuđene knjige, među kojima su i biografije najpoznatijih šahovskih velemajstora u povijesti poput Bobbya Fischera, Josea Raula Capablance i Aleksandra Aljehina.

Knjižničar HŠM-a također je, preko dvije šahovske ploče, podrobnije upoznao učenike i učenice s pravilima šaha, a potom su dobrovoljci međusobno odigrali partije koje će ih, nadajmo se, potaknuti na bavljenje ovim vrlo korisnim športom.

To su, eto, bile glavne jesenske programske aktivnosti Hrvatskog športskog muzeja, a plan za zimske mjesece je - nastaviti u istom ritmu.

Three exhibitions in three cities During this autumn, the Croatian Sports Museum significantly increased the level of program activities – in the past quarter, the Museum organized three exhibitions in three Croatian cities, as well as the large project of the Croatian Sports Museum Library.

On the occasion of the European Week of Sports and in organization of the Samobor Sports Association, the exhibition "Franjo Bučar ", authored by Martina Vargek and Đurđica Bojanić, was opened at the Prica Gallery.

During October, the Croatian Sports Museum and public institution Sport Facilities Šibenik organized the exhibition "Croatian Falcon" at the Public Library Juraj Šižgorić.

Furthermore, for the second year in a row, the Croatian Sports Museum received an invitation to participate in the Sport Fest event, and therefore the museum employees Marijan Sutlović and Luka Marin Vuco went to Poreč and set up a modified version of the exhibition "Game of Sports and Arts" at the "Žatika" hall.

Finally, in cooperation with the school librarian Mislav Čaljkušić, Luka Marin Vuco organized lending of twelve selected chess literature books to the library of the Nursing School Vrapče and held their presentation in the classrooms.

Luka Marin Vuco ■ 27 ■ OLIMP

erstebank.hr

Info telefon: 0800 7890

Povijest hrvatskog športa GODINA 51 • BROJ 199 • PROSINAC 2021.

Asovi plemenite vještine

Bijeg nogometaša iz Jugoslavije

Tjelovježba za žensko zdravlje

In Memoriam: Seno Čusto

Piše: Luka Marin Vuco

Piše: Davor Kovačić

Piše: Velimir Cindrić

Piše: Jurica Gizdić

> str. 2 <

> str. 6 <

> str. 10 <

> str. 12 <

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

RAZVOJ HRVATSKOG BOKSA

Mate Parlov

2

Povijest hrvatskog športa > broj 199 <

Asovi plemenite vještine Piše: LUKA MARIN VUCO

Mnogo je velikih imena proslavilo hrvatski boks, a Mate Parlov svakako je najveće. Osvajao je zlatna odličja na OI, SP i EP, a kao profesionalac 1978. godine postao je svjetski prvak po WBC verziji. U ovom se tekstu prisjećamo njega i mnogih drugih majstora ringa

J

edna od arhetipskih želja u čovjekovoj psihi je želja za borbom – goloruki fizički okršaji između pojedinaca obilježili su povijest čovječanstva od njegovih samih začetaka, a iz takve sklonosti s vremenom se razvio dugački niz borilačkih športova, međusobno vrlo različitih. Osnovna podjela je na udaračke, hrvačke i hibridne borilačke športove, iz kojih potom proizlaze brojni specifični športovi, više ili manje popularni. Ipak, jedan od njih definitivno je još davnih dana zauzeo primat – to je boks, često nazivan i plemenitom vještinom.

Boks ili šakanje definira se kao šport u kojem borci šakama nastoje jedan drugom zadati što više udaraca u lice i gornji prednji dio trupa s namjerom da protivnika sruše i onesposobe za borbu. Razvio se iz antičkoga šakanja koje je bilo poznato još prije 4000 godina. Šakanje je bilo popularno u Perziji, Egiptu, Grčkoj i Rimu, a suvremena inačica nastala je u 18. stoljeću u Engleskoj odakle se proširila čitavim svijetom.

Danas se boks dijeli na amaterski i profesionalni, a oba su iznimno popularna – amaterski kao jedan od najpraćenijih događaja na Olimpijskim igrama, a profesionalni kao jedan od najprofitabilnijih športova (o tome dovoljno govori činjenica da su prema Forbesovoj listi u 2015. godini dva najbogatija športaša na svijetu bili boksači Floyd Mayweather i Manny Pacquiao).

U aktualnom trenutku i Hrvatska ima pripadnika svjetske boksačke elite: Filip Hrgović prije pet godina okitio se brončanom medaljom na Igrama u Rio de Janeiru, da bi potom prešao u profesionalni boks i trenutno se kao neporažen nalazi na putu prema samom vrhu, i to u najprestižnijoj superteškoj kategoriji. Istina, iako kotira vrlo visoko na rang ljestvicama najrelevantnijih svjetskih boksačkih organizacija, potrebno je da se poklopi mnogo stvari za dogovaranje borbi s najprestižnijim boksačima današnjice.

Svejedno, već sada se može reći da je 29-godišnji Hrgović ostvario impresivnu karijeru, no on je tek jedan iz plejade sjajnih hrvatskih boksača koji su se velikim

Željko Mavrović uspjesima upisali u povijest. Stoga se prisjetimo najvažnijih činjenica i ljudi koji su, svaki u svoje vrijeme, obilježili hrvatski boks.

POČECI BOKSA U HRVATSKOJ

U našim su krajevima boksačke borbe zabilježene još u 16. stoljeću na području Dalmacije na javnim svečanostima. Moderni boks u Hrvatskoj se počeo proučavati krajem 19. stoljeća u sklopu dvogodišnjeg tečaja za učitelje gimnastike (1893. – 1894.) kojeg je u Zagrebu organizirao Franjo Bučar, otac hrvatskog športa. Iz tog doba svakako treba spomenuti i Dragutina Šulcea, koji je kao istaknuta ličnost Hrvatskog sokola podučavao njegove članove boksu u teoriji i praksi.

3

RAZVOJ HRVATSKOG BOKSA

Hrvatski boksački savez bio je među prvim nacionalnim športskim savezima koji su se nakon raspada Jugoslavije izborili za članstvo u međunarodnim federacijama Brži razvoj boksa u Hrvatskoj krenuo je neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata. Teškoatletski klub Herkules iz Zagreba prvi je 1920. osnovao boksačku sekciju, a od 1923. takve sekcije napravili su i drugi klubovi: splitski Hajduk, zagrebačka Croatia, osječki Građanski…

Prvi profesionalni boksački dvoboj u Hrvatskoj održan je 31. kolovoza 1919. u Zagrebu, u vrtu restauracije Kola, gdje je Stanko Kliček pobijedio Teda Franeka nokautom u 14. rundi. Prvo službeno boksačko natjecanje u Hrvatskoj održano je četiri godine kasnije – riječ je o Prvom pojedinačnom prvenstvu Zagreba koje se odvilo u Jeronimskoj dvorani 6. ožujka 1923.

Dosta je vremena proteklo dok se 1934. nije osnovao Jugoslavenski boksački savez sa sjedištem u Zagrebu, čiji je prvi predsjednik bio Ljubo Thaller. Glavni zadatak Saveza bio je poraditi na masovnosti (u to doba bilo je devet registriranih boksačkih klubova u državi), kao i uvođenju reda po pitanju dvoboja amatera i profesionalaca, koji su usprkos međunarodnoj zabrani bili česta pojava.

Vrlo važna osoba za stručni napredak hrvatskih boksača bio je američki trener Jimmy Liggett, koji je nakon kraja boksačke karijere oženio Hrvaticu Rozu i 1930-ih doselio se u Zagreb, gdje je u Ilici otvorio privatnu školu boksa. Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata postao je izbornik reprezentacije Banovine Hrvatske, a nakon

sloma Jugoslavije obnašao je dužnost izbornika reprezentacije Nezavisne Države Hrvatske, koja je bila vrlo aktivna sve do kraja rata.

U tim vremenima Stjepan Božić od hrvatskih boksača istakli su se Emil Krleža, Vjekoslav Jakopović, Mladen Jozić, Zlatko Hrbić, Ivan Hladni, Mijo Drvarić, Josip Devčić, Ivan Biondić, Milan Maglica, Josip Nagy, Leo Pollak…

OD MASOVNOSTI PREMA KVALITETI

Poslije završetka Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji je došlo je do velike reorganizacije športa, pa tako i boksa.

Boksački savez Jugoslavije osnovan je u prosincu 1948., a Boksački savez Hrvatske u siječnju 1949. godine. U narednom razdoblju težilo se prebacivanju fokusa s masovnog bavljenja športom na decentralizaciju i podizanje kvalitete. Takvo usmjerenje s vremenom je dovelo do stasanja vrhunskih hrvatskih boksača u međunarodnim okvirima.

Mnogo je boksača koji su u tom razdoblju ostvarili sjajne, bilo amaterske, bilo profesionalne rezultate, no nekolicina se ipak izdvaja uistinu briljantnim karijerama. Marijan Beneš svoj je najveći amaterski uspjeh ostvario na europskom prvenstvu u Beogradu 1973. kada je postao kontinentalni prvak u poluvelter kategoriji.

Potom se okrenuo profesionalnim borbama, a kruna drugog dijela karijere bilo je osvajanje naslova europskog prvaka u super velter kategoriji pobjedom nad Gilbertom Cohenom 1979. u Banjoj Luci. Ovu je titulu uspješno obranio četiri puta.

Beneš je bio poznat po svom beskompromisnom stilu boksanja zbog čega je primao mnogo teških udaraca, stoga je 1983. bio prisiljen okončati sjajnu karijeru nakon što je ostao slijep na lijevo oko.

NEPONOVLJIVI MATE PARLOV

Marijan Beneš

4

Mate Parlov svakako je najveće ime hrvatskog boksa.

Nastupao je u srednjoj, a od 1971. u poluteškoj kategoriji. Na europskom prvenstvu 1969. osvojio je srebrnu medalju. Osvojio je zlatne medalje na Olimpijskim igrama 1972., svjetskom prvenstvu 1974. i europskim prvenstvima 1971. i 1973. Prestižnu nagradu Zlatnu rukavicu stekao je 1967. i 1969. Od 1975. karijeru je nastavio kao profesionalac; europski prvak postao je 1976., a svjetski prvak po WBC-u 1978. godine. U anketi Sportskih novosti 1971., 1972. i 1974. bio je proglašen najboljim športašem Jugoslavije.

Još se jedan hrvatski boksač upisao u olimpijsku povijest – Anton Josipović osvojio je zlato u poluteškoj kategoriji na Igrama u Los Angelesu 1984. u zaista specifičnim okolnostima. Naime, poslije polufinalne pobjede automatski je zavrijedio zlato zbog toga što je u drugom polufinalu Evander Holyfield diskvalificiran budući da je

Povijest hrvatskog športa > broj 199 <

Filip Hrgović nakon sudačkog znaka za prekid borbe nokautirao svog suparnika Kevina Barryja, koji pak posljedično nije mogao nastupiti u finalu. Nakon prelaska u profesionalce Josipović nije uspio održati istu razinu kvalitete...

Hrvatski boksački savez bio je među prvim nacionalnim športskim savezima koji su se nakon raspada Jugoslavije izborili za članstvo u međunarodnim federacijama. HBS postao je član Europske amaterske boksačke organizacije (EABA) 16. ožujka 1991. te Međunarodne amaterske boksačke organizacije (AIBA) 20. veljače 1992.

MAVROVIĆ, DRVIŠ, BOŽIĆ...

Najveće boksačke uspjehe u neovisnoj Republici Hrvatskoj potpisali su Željko Mavrović, Stipe Drviš i Stjepan Božić. Mavrović je u amaterskom boksu ostvario 124 pobjede uz 16 poraza. Nastupio je na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. i Barceloni 1992., a od 1993. borio se kao profesionalac: od 28 nastupa, 22 susreta riješio je nokautom, a samo je jednom izgubio. Pobijedivši Francuza Christophea Bizota 1995. postao je europski prvak u teškoj kategoriji. Europskog naslova, koji je uspješno branio šest puta, dobrovoljno se odrekao u siječnju 1998.

U meču za naslov svjetskog prvaka po WBC-u održanome 26. rujna 1998. u Uncasvilleu bio je poražen po bodovima od branitelja naslova Britanca Lennoxa Lewisa, kojega je primorao da tek drugi put u karijeri ostane u ringu svih 12 rundi...

Drviš je od 1999. nastupao kao profesionalac u poluteškoj kategoriji te je 8. veljače 2003. postao europski

prvak pobijedivši Talijana Silvia Branca, a svjetsku titulu po WBA-u dohvatio je također u okršaju s Brancom četiri godine kasnije.

Božić je kao profesionalac osvojio naslov svjetskog prvaka u supersrednjoj kategoriji po WBF-ovoj verziji svladavši u Zagrebu 4. lipnja 2005. Nadera Hamdana u borbi za ispražnjeno mjesto prvaka.

Osim svih predstavljenih, zavidne karijere ostvarili su i Tomislav Krizmanić, Ivan Prebeg, Miljenko Rubelj, Damir Škaro, Branko Šobot, Milivoj Bulat, Pero Tadić, Marijo Šivolija-Jelica...

Treba spomenuti i potomka hrvatskih iseljenika, Kanađanina Georgea Chuvala koji je dvaput neuspješno boksao za svjetski naslov u teškoj kategoriji, a posebno je zvučan okršaj protiv Muhammada Alija u Torontu 1966., kada je izgubio sudačkom odlukom nakon 15 rundi.

Svi oni dali su svoj doprinos u pisanju hrvatske boksačke povijesti, a Filip Hrgović približava se vrhuncu svoje karijere, koja će, nadamo se, ostati zapamćena kao jedna od najvećih u Hrvata.

Profesionalni boks je šport koji je još odavno poprimio mnoge karakteristike šoubiznisa, stoga je potrebno mnogo strpljenja na putu prema vrhu. Vjerujemo da će Hrgović uskoro dočekati svoju borbu za svjetski naslov i zapečatiti svoje mjesto u povijesnim knjigama.

LITERATURA: Bušić, Zvonimir. Šampioni hrvatskog i svjetskog boksa 1719-1998. Zagreb: Hrvatski športski muzej, 2002. https://www.enciklopedija.hr/

5

NOGOMET I DISIDENTI

Bijeg nogometaša iz socijalističke Jugoslavije Piše: DAVOR KOVAČIĆ

Zvonimir Monsider, Branko Viđak, Ante Žanetić... - hrvatski su nogometaši koji su emigrirali iz Jugoslavije u doba komunizma i svoju karijeru nastavili na Zapadu

Z

a vrijeme Titove Jugoslavije, u razdoblju 1945.1991., bilo je nogometaša koji su pobjegli u inozemstvo i tamo zatražili politički azil. Gostovanja jugoslavenskih klubova u Trstu čiji je klub Ponziana nastupao u Prvoj jugoslavenskoj nogometnoj ligi bila je prilika za igrače koji su odlučili pobjeći iz socijalističke Jugoslavije da se domognu Zapada.

Tako je igrač Crvene zvezde Aleksandar Aranđelović prilikom gostovanja beogradskog kluba u Trstu 16. ožujka 1947. zatražio politički azil. Prema kazivanju Aranđe-

Ante Žanetić 6

lovića, trener Crvene zvezde Svetislav Glišović htio je da se formira reprezentacija Jugoslavije u emigraciji te je prije kretanja u Trst dogovoreno da u Trstu ostanu Rajko Mitić, Branko Stanković, Mile Petrović, Jovan Jezerkić i Aleksandar Aranđelović. Na kraju, svi su se predomislili osim Aranđelovića...

Vratar zagrebačkog Dinama Zvonimir Monsider, nekadašnji član Concordie emigrirao je na sličan način otprilike godinu dana kasnije, 26. ožujka 1948. godine.

O ostanku Monsidera u Trstu u izvještaju vođe puta zagrebačkog kluba navedeno je da je on posljedica njegove velike gramzivosti za novcem i lagodnim životom, ali da bijeg Monsidera ima i političku pozadinu „jer je on ustaški zastavnik koji je prešao u ustaše u travnju 1945. kada je već svima bilo jasno da je s NDH svršeno“.

U Italiji Monsider je pristupio rimskom Laziju i čekao dozvolu NSJ koja je stigla 18 mjeseci kasnije.

Poslije je nastupao za Hungariju, internacionalnu momčad za koju su igrali poznati nogometaši emigranti iz istočnog bloka, primjerice Ladislav Kubala iz Mađarske, spomenuti Aranđelović i drugi istaknuti nogometaši.

Prilikom gostovanja zagrebačkog kluba, uz Monsidera je u Trstu ostao još jedan igrač Dinama, rezervni vratar Josip Babić, koji se kasnije ipak vratio u Zagreb i ponovno pristupio Dinamu.

Istaknuti nogometaš Branko Viđak čijeg su oca ubili jugoslavenski komunisti, iz Hajduka je prešao u Zagreb, a poslije inozemne turneje tog kluba 1951. ostao je u Švicarskoj gdje je dobio političko utočište te je ondje ostao sve do proglašenja hrvatske neovisnosti. U potrazi za boljim životom 1956. politički azil je zatražio i nogometaš Božidar Senčar.

Unatoč ublažavanju društvenih prilika u Jugoslaviji, u 1950-im godinama, zabilježeno je oko 2000 prebjega mjesečno u Austriju i Italiju. Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske u prosincu 1954. tvrdio je da su razlozi bježanja uvjerenje mladih u mogućnosti lake

Povijest hrvatskog športa > broj 199 <

Slaviša Žungul zarade i lagodnog života na Zapadu, a koje se stvaralo na temelju filmova, radio-emisija i tiska...

ŽANETIĆEV BIJEG UZDRMAO TITOVU JUGOSLAVIJU

Iz Jugoslavije je kao politički emigrant otišao jedan od najboljih nogometaša Hajduka i reprezentativac, Ante Žanetić kojeg je ugledni časopis World Soccer uvrstio 1960. u najbolju jedanaestoricu igrača na svijetu. Razlog je bio u neslaganju s klupskom upravom koja je 1958. dovela za trenera Milovana Ćirića iz Beograda. Žanetić je opisao Ćirića kao „velikosrbina“ kojeg su „splitski orjunaši“ doveli za trenera Hajduka i koji je zatrovao odnose između Hajduka i Dinama „tako da je sada Zagreb neprijateljski grad, a Beograd prijatelj Hajduka“ te je optuživao da je od tada počeo rat između dva najveća hrvatska kluba i njihovih navijača.

U zadnjoj prvenstvenoj utakmici Hajduk-Dinamo krajem svibnja 1960. godine, zagrebačkom klubu (koji je već osvojio Kup) bio je dovoljan neodlučan rezultat da osvoji i prvenstvo. Međutim, Hajduk je pobijedio rezultatom 3-2 i tako omogućio Crvenoj zvezdi naslov prvaka. Trener Ćirić je sredinom prvog poluvremena izveo Žanetića iz igre, jer je bila dobro poznata njegova želja da prvakom Jugoslavije postane hrvatski, a ne srpski klub. Navijači Hajduka, koji su prema riječima Žanetića bili izmanipulirani, gađali su ga kamenjem i upućivali mu pogrdne izraze.

Zvonimir Monsider (desno) 7

NOGOMET I DISIDENTI

Vedran Rožić (lijevo) Žanetić ističe da je tadašnja uprava Hajduka, koju su po njegovim navodima činili „orjunaši“ i „udbaši“, nagovorila trojicu huligana da ga istu večer pretuku na splitskoj rivi što su oni i učinili. Žanetić je poslije toga još neko vrijeme igrao u Hajduku, čak je potpisao novi ugovor na pet godina.

Prema kazivanju Žanetića, kada je je Hajduk slavio 50 godina postojanja čiji je pokrovitelj bio Josip Broz Tito, sabotirao je proslavu i odlučio da će pri prvom odlasku u inozemstvo zatražiti politički azil, što je i učinio kada je u siječnju 1961. splitski klub otišao na turneju u Dansku i Njemačku. Na povratku s turneje Žanetić je sišao na željezničkoj postaji u Kölnu i izgubio se u masi. Žanetićev bijeg bio je šokantan za komunistički režim, a europski mediji su pisali da je njegov bijeg uzdrmao

Žanetić je opisao Ćirića kao „velikosrbina“ kojeg su „splitski orjunaši“ doveli za trenera Hajduka i koji je zatrovao odnose između Hajduka i Dinama „tako da je sada Zagreb neprijateljski grad, a Beograd prijatelj Hajduka“ te je optuživao da je od tada počeo rat između dva najveća hrvatska kluba i njihovih navijača 8

Titovu Jugoslaviju. Neki kroničari splitskog kluba navode da je Ante Žanetić bio miljenik navijača Hajduka Mike Tripala koji je bio visoko pozicionirani jugoslavenski socijalistički dužnosnik i koji je 1950-ih godina bio potpredsjednik NSJ te kasnije predsjednik Jugoslavenskog olimpijskog odbora.

ROŽIĆ, SKOBLAR I ŽUNGUL

U ljeto 1984. tadašnji kapetan Hajduka i jugoslavenski reprezentativac Vedran Rožić prihvatio je poziv Croatije Sydney, kluba hrvatskih iseljenika, da za njih nastupa kao nogometaš-gost dva mjeseca. Tada su jugoslavenski mediji napadali Rožića da igra za klub „ekstremne organizacije naših iseljenika“. S druge strane u političkim i diplomatskim krugovima bilo je i mišljenja da Rožićevu odluku ne treba osuđivati, nego da se Jugoslavija mora truditi pridobiti i iseljenike koji se okupljaju oko takvih klubova kao što je Croatia. Ipak, jugoslavenska komunistička vlast smatrala je klub Croatia Sydney uporištem ustaške emigracije, pa je Rožiću bio zabranjen povratak u Jugoslaviju. Rožić se vratio u samostalnu Hrvatsku tek nakon demokratskih promjena 1990. godine.

Josip Skoblar koji je 1966. ostao igrati nogomet u Francuskoj, potpisavši za Olympique iz Marseilla ne reguliravši vojnu obavezu u Jugoslaviji, bio je za jugoslavenske vlasti vojni dezerter. Skoblar se 1974. vratio iz Francuske u Jugoslaviju te je potpisao ugovor s riječkim klubom. Međutim, kako ističe tadašnji čelni čovjek NK Rijeka Ljubo Španjol, Skoblara je najprije trebalo skinuti s liste vojnih dezertera u čemu je pomogao i jugoslaven-

Povijest hrvatskog športa > broj 199 <

ski veleposlanik u Parizu jer je bila riječ nogomet, može i u vojsku,“ Šurjaku je „o izuzetnoj ličnosti koja i za Francusku određeno da u JNA odsluži tri mjeseca. puno znači“. Naime, Skoblar je u sezoni No, nakon isteka ta tri mjeseca vojne 1970./1971. dobio nagradu Zlatna kopačka vlasti su mu nekoliko puta produživale kao najbolji europski ligaški strijelac postiostanak u vojsci. Ipak, kao reprezentativca gavši 44 zgoditka u prvenstvu Francuske, Jugoslavije pustili su ga 10. rujna 1980. da pa su mu dodijelili i titulu Monsier goal. igra u utakmici Luksemburg-Jugoslavija Krajem 1970-ih počeo se otvarati pro(0-5). Poslije odigrane utakmice Šurjak blem odlaska profesionalnih nogometaša se nije odmah s ostatkom reprezentacije u JNA, jer su pojedini nogometaši imali vratio u Jugoslaviju. poteškoća s reguliranjem vojne obaveze, Vratio se nekoliko dana kasnije te je moiako je isticano da je odlazak u JNA najveća rao poći na ispitivanje u Beograd kako bi i najsvetija dužnost svakog državljaniobjasnio da njegov ostanak u inozemstvu na SFRJ. Tako je nogometaš Hajduka i nije bio politički motiviran i da nije vojni reprezentativac Slaviša Žungul krajem dezerter.

1978. pobjegao u SAD da bi izbjegao obvezu Potom je na Vojnoj medicinskoj akasluženja vojnog roka, ali i zbog toga što mu Dražen Mužinić demiji (VMA) morao na pregled srca, a tadašnja uprava splitskog kluba nije ispuzatim i na psihijatarski odjel. NSJ je Šurnila obećanje o dodjeli trosobnoga stana. jaka kaznio sa šest mjeseci zabrane igranja Prilikom odlaska iz Hajduka, Žungul zbog kako je navedeno „bijega iz vojske“. se poslužio lukavstvom: zatražio je od KAKO JE MUŽINIĆ OTIŠAO tadašnjega tajnika splitskog kluba Ante U NORWICH Žaje potvrdu da može igrati mali nogomet u Americi za vrijeme zimske pauze Poteškoće s reguliranjem vojne obveze u u jugoslavenskom prvenstvu. Žungul je JNA imao je još jedan nogometaš Hajduka, dobio potvrdu na koju na njegovu molbu reprezentativac Dražen Mužinić kojem su nije stavljen datum vremenskog trajanja. unatoč problemu sa srcem vojne vlasti poTa dozvola mu je omogućila da u Americi slale poziv za služenje vojnog roka. Međupotpiše ugovor i legalno igra mali nogomet tim, Mužinić je već potpisao unosan ugou dvorani te je ubrzo postao najbolji igrač vor s engleskim prvoligašem Norwichem, i velika zvijezda. te je otišao u Englesku uopće ne preuzevši U jugoslavenskim medijima, Žungul je poziv. Od jugoslavenskih vlasti odmah je proglašen za vojnoga dezertera i izdajnika bio proglašen vojnim bjeguncem. Poslije Ivica Šurjak Hajduka, Splita, Dalmacije i Jugoslavidvije godine vratio se u Split, jer je vojni sud ustvrdio da je cijeli postupak krivo vođen. je. Međutim, prema Žungulovom kazivanju, tadašnji U reprezentaciju Jugoslavije za SP u Čileu nije bio veleposlanik, odnosno ambasador SFRJ u SAD-u Budimir Lončar mu je sredio „problem služenja vojnog roka“, pa pozvan nogometaš zagrebačkog Dinama Željko Perušić koji je 1960. godine kada je nogometna reprezentacija je povremeno dolazio u tadašnju Jugoslaviju i Split.

Jugoslavije osvojila u Rimu zlatnu olimpijsku medalju, u Za razliku od Žungulovog, puno manje medijski anketi Sportskih novosti bio izabran za jugoslavenskog eksponiran bio je odlazak u SAD Dinamova nogometaša Drage Dumbovića 1983. godine. Dumbović je bio nogometaša godine. Istodobno, Perušić je bio nezadovovelika nada zagrebačkog kluba za koji je 1980. postigao ljan i svojim statusom u Dinamu jer je imao osjećaj da pobjedonosni pogodak u finalu Kupa maršala Tita protiv je uvijek u „zadnjem redu“ pri raspodjeli privilegija.

Perušić je tako u ljeto 1964. pobjegao u Njemačku, Crvene zvezde u Beogradu.

Međutim kasnije se njegova karijera nije razvijala gdje je potpisao za klub München 1860. Treba istaknuti da Perušić nije bio politički emigrant nego tek „sportkao što se očekivalo. Služio je vojni rok u JNA koji ga je, kako ističe, psihički slomio jer su se jugo-oficiri iživljaski“, koji je čekao godinu dana na dobivanje „papira“, vali na njemu kako bi izgradili autoritet pred ostalim a često je u tom vremenu znao navratiti u Zagreb gdje vojnicima. je 1966. čak za Dinamo odigrao i jednu prijateljsku utakmicu. ŠURJAKU ŠEST MJESECI ZABRANE IGRANJA Ipak, za tadašnje jugoslavenske vlasti on je bio klasiPrema njegovim riječima, iz zagrebačkoga kluba ništa čan emigrant o kojem se, iako je igrao zapaženu ulogu u nisu učinili da mu pomognu, pa je nakon izlaska iz jakoj njemačkoj Bundesligi, nije pisalo. vojske, razočaran i nezadovoljan cjelokupnim stanjem u Zajedno sa Perušićem, u Njemačku je emigrirao i jugoslavenskom nogometu i društvu napustio Zagreb. U jedan od najboljih nogometaša Dinama u tom razdoblju SAD-u je igrao dvoranski nogomet i za vrijeme JugoslaviStjepan Lamza, ali kako je kasnije govorio „vratio se u je nije ni pomišljao doći kući niti u kratkotrajni posjet, Zagreb i Dinamo zbog nostalgije, a na nagovor direktora iako danas priznaje da je taj njegov strah bio pretjeran Dinama Otta Hofmanna...“ s obzirom da je odslužio vojni rok, ali to tada nije shvaIZVORI I LITERATURA: ćao...

Davor Kovačić, Hrvatski nogomet u doba cara, kralja, poglavnika i maršaZanimljiv je i slučaj nogometaša Hajduka i reprezenla, Zagreb, 2019. tativca Ivice Šurjaka kojem je dijagnosticirana srčana Sto najboljih hrvatskih nogometaša, Zagreb, 2020. mana i koji je nogomet igrao na vlastitu odgovornost.

Mario Garber, Hajduk u sto i jednoj priči, Stobreč, 2011.

Iako su iz vojnog vrha dolazile izjave da „ako može igrati

9

GIMNASTIKA

Važnost tjelovježbe za žensko zdravlje Piše: VELIMIR CINDRIĆ

Premda je sve izneseno u popularnoj reviji od prije gotovo stotinu godina, čini se vrlo blisko osnovama suvremene kineziologije s njezinom strukturom, antropološkim karakteristikama, utjecajem tjelesnoga vježbanja na pojedine osobine, sposobnosti i zdravlje

D

ruga polovica 1920-ih i, posebno čitave tridesete, bile su doba procvata ilustriranih revija, i to ne samo onih općih, već i specijaliziranih.

Tako je u Zagrebu, između ostalih, u razdoblju od 1925. do 1938. izlazila revija „Ženski list“, mjesečnik posvećen ženama. Zanimljivo je da je glavna urednica i autorica većine tekstova (osobito novela, humoreski ili romana u nastavnicima, ljubavne, kriminalističke ili humoristične tematike) bila tada vrlo popularna književnica Marija Jurić Zagorka.

Revija je sadržavala članke o modi, zabavi i kućanstvu, pri čemu je prvoj od tih tema bilo posvećena naslovnica i prvih dvadesetak stranica. Uz novele, humoreske ili

10

romane u nastavcima namijenjene zabavi čitateljica, ali i poticanju na čitanje, „Ženski list“ imao je i rubrike koje su pokrivale vijesti iz zemlje i svijeta, kućanstvo, kozmetiku, šale, ali i one edukativnog karaktera, među kojima je bila i jedna pod naslovom „Zdravstvo“, koja je donosila informacije o ljudskom tijelu, bolestima i zaštiti zdravlja.

Tu je mjesto našla i tema „Gimnastika“, koja je tjelovježbu još doživljavala nedefiniranom u modernome smislu, ali ujedno i isticala njezinu važnost za zdravlje žene.

„ŠPORT IMA POGREŠKU ŠTO PREVIŠE GLEDA NA POBJEDU“

„Zdravo tijelo, kakvo ga je uzgajala kultura starih Grka, je temelj tjelesnog i duševnog dobrog osjećanja.

Tjelesno zdravlje je preduvjet svake kulture tijela. Gimnastika i šport imadu tu visoku zadaću da gaje tjelesno zdravlje i da oplemene tijelo. No, jesu li moderna gimnastika i moderni šport na takvoj visini grčkog ideala lijepog i zdravog tijela?“, pita se 1925. autor teksta u jednome od prvih brojeva revije i odmah odgovara: „Možemo bez premišljanja odgovoriti da nije. Moderna kultura tijela još je u traženju, nije još izradila jedan idealan sistem oplemenjenja tijela. Gimnastika treba biti sistemska, razvijati tijelo harmonički, a tako savršenog gimnastičkog sistema, kojemu se ne bi dalo prigovoriti, do danas još nemamo“.

Potom autor svoju tvrdnju potkrepljuje tvrdnjom da

Povijest hrvatskog športa > broj 199 <

„gimnastika, osobito ona na spravama, previše razvija velike mišice na štetu nježnije muskulature, što donaša više štete nego koristi“. Jednako tako prigovara športu da „ima veliku pogrešku što previše gleda na pobjedu“ te nastavlja: „Zdravo i lijepo tijelo je osnova modernog života, današnji ideal… A što zahtijeva uistinu lijepo tijelo? Elegantnu liniju, savršenu harmoniju, uspravan rast, potpuno izgrađen kostur, pokriven idealno izvježbanim mišičjem koje je u stanju izvađati plemenite i elegantne kretnje“, tvrdi autor i čitateljicama daje savjet kako to postići: „To je razborita gimnastika, dopunjena športom…

A od svih današnjih metoda kulture tijela, najviše se približila tom idealnom sistemu ritmička gimnastika.

Dakako, na otvorenom, na čistom i svježem zraku. Neka, dakle, ritmička gimnastika bude temelj kultiviranja našega tijela, a razborito i svrsishodno tjeran šport neka joj bude dopunjkom“.

Već u istome broju, ženama se nudi i praktični početak „oplemenjivanja tijela“, vježbom koju danas poznajemo pod pojmom „sklek“. Evo upute, dopunjene fotografijom vježbačice: „Spuštanje i dizanje tijela na rukama s čvrsto ispruženim tijelom jedna je od najtežih, ali i najuspješnijih vježba, osobito za jačanje prsnog koša i razvijanje pluća.

Spuštaj se i diži na rukama polagano, udiši pri spuštanju, izdiši pri dizanju. Ovu vježbu uzmi uvijek kao završnu, a izvađaj ju 8, najviše 10 puta“.

MÜLLEROV SISTEM ZA VJEŽBANJE KOD KUĆE

U četvrtom broju revije, nakon što je u prethodnim brojevima predstavljeno nekoliko temeljnih vježbi, autor prelazi na moderne metode, odnosno sustavan pristup tjelovježbi u stanu ili kući, pogodan za žene, a koji je početkom 20. stoljeća bio velika novost: „Jedan od najoprobanijih i najboljih sistema sobne gimnastike je poznati Müllerov sistem. Po ovom sistemu, koji je Danac J.P. Müller već god. 1904. po prvi put objelodanio, vježbaju sigurno stotine hiljada osoba.

Praktičnost i prednost ovoga sistema sastoji se u tome što ne iziskuje nikakvih gimnastičkih aparata, što se cijeli sistem može izvesti u četvrt sata i što harmonički razvija sve mišice, sprečava debljanje, pomaže funkciju svih organa, naročito organe disanja i probave.

Sistem se sastoji od 8 jednostavnih vježbi i 10 vježbi spojenih s protiranjem iza kratke kupke, koja se može

nadomjestiti i pranjem tijela mokrom spužvom. Između pojedinih vježbi umetnuta je uvijek vježba dubokog disanja, kojoj je svrha da čisti zrak dopre u svaki kutić pluća i da umiruje srce iza napora gimnastičke vježbe“, preporučuje autor čitateljicama, napominjući da je ovu seriju vježbi najbolje provesti ujutro, čim čovjek ustane.

Te da zrak u sobi mora biti potpuno čist.

Mnogima će Müllerove vježbe biti poznate sa satova tjelesnog odgoja u školi, kao zagrijavanje za program tog sata...

U istome broju „Ženskoga lista“, detaljno je objašnjena tekstom i u četiri fotografije prva vježba sustava – razgibavanje u struku s podbočenim rukama, dok su u narednim brojevima predstavljene po jedna ili dvije daljnje vježbe, za vježbanje uz otvoren prozor: „Müller vježbe preporuča u svako doba godine, a što može svatko podnašati, barem ljeti. Vježbe, ako samo malo otvrdnemo, mogu se uostalom i zimi izvađati pri otvorenom prozoru. Tko se priuči ovom sistemu i vidi koliku toplinu dobije tijelo od vježbi, uvjerit će se i sam da je dapače zdravije i ugodnije vježbanje kod otvorenog prozora“.

DJEČJA GIMNASTIKA UZ POMOĆ RUČNIKA

Nakon što je pomno objašnjen čitav sustav Müllerovih vježbi i vježbi disanja, sve bogato popraćeno fotografijama vježbačice, revija se obratila i odgojnoj ulozi čitateljice: „Dosad smo donašali gimnastičke vježbe za odrasle. Sada donosimo jedan zaokruženi sistem od osam vježbi, vrlo laganih, s ručnikom, za djecu. Nije potrebno govoriti našim čitateljicama o važnosti gimnasticiranja za djecu. Gipkost tijela, jačanje mišica, a time i pravilno i uspješno funkcioniranje svih organa, naročito za disanje, mora se njegovati već kod djeteta. I ono, kad se u tim godinama navikne zdravo njegovati tijelo gimnastičkim vježbama, neće tu naviku zanemariti ni u kasnijem životu.

Ovaj sistem ima prednost u tome što je vrlo lagan, ne stavlja velikih zahtjeva na organizam djeteta, vježbe su jednostavne i po sebi sadržavaju dio jutarnje toalete djeteta“, objašnjava autor te u nastavku objašnjava dječju zabavnu gimnastiku uz pomoć ručnika.

Sve zajedno, premda izneseno u popularnoj reviji od prije gotovo stotinu godina, čini se vrlo blisko osnovama suvremene kineziologije s njezinom strukturom, antropološkim karakteristikama, utjecajem tjelesnoga vježbanja na pojedine osobine, sposobnosti i zdravlje te dopunjavanja tih elemenata športom. Ili kako je to tada napisala urednica gimnastičke rubrike: „Od svih športskih disciplina, najbolje su one koje se obično označuju skupnim imenom laka atletika. Tu spada trčanje skakanje, plivanje, veslanje, bacanje diska itd. itd. Tu su baš svi oni športovi na kojima su Grci osnivali odgoj tijela, te su njima postigli rezultate kojima se mi danas divimo“.

IZVOR: Ženski list, 1925-1926.

11

IN MEMORIAM

Povijest hrvatskog športa > broj 199 <

Seno Čusto (Bugojno, 22. siječnja 1955. – Rijeka, 6. studenog 2021.)

N

akon kratke i teške bolesti koja ga je zatekla na Olimpijskim igrama u Tokiju, u subotu 6. studenoga u Rijeci je u 67. godini života preminuo legendarni hrvatski trener u streljaštvu Seno Čusto, čovjek koji je prije svega bio veliki radnik i odgojitelj.

Rođen je 1955. godine u Bugojnu. U osnovnoj i srednjoj školi bavio se raznim športovima: gimnastikom, odbojkom, rukometom, ali najviše je volio nogomet. Tako je kao junior nastupao za nogometnu momčad Jedinstva iz Brčkog. Čusto 1977. godine odlazi u Rijeku i zapošljava se na željeznici kao strojovođa, gdje je radio do 2004.

Jedno vrijeme igrao je za NK Lokomotivu iz Rijeke, a potom je završio tečaj za nogometnog suca te nekoliko godina aktivno sudio kao regionalni sudac.

Godine 1982. započinje se baviti streljaštvom najprije kao rekreativac, a poslije i kao natjecatelj u serijskom programu u Streljačkom klubu Lokomotiva iz Rijeke. Zvanje instruktora streljaštva stekao je 1990. na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu. Iste godine, u suradnji s kolegom Zoranom Janjićem iz Lokomotive, Seno izrađuje programe za početnike mlađih kategorija, odnosno Lokomotivinu školu streljaštva koja i danas uspješno djeluje i iz koje su izrasli mnogi uspješni strijelci i državni reprezentativci.

Od 1995. Čusto započinje s radom u međunarodnom programu sa zračnom i malokalibarskom puškom u kategorijama juniorki i seniorki.

Godine 1999. na Olimpijskoj akademiji stekao je zvanje trenera streljaštva, a 2011. na ISSF akademiji u Kourteanu u Finskoj postaje međunarodni trener C licence.

Njegov najveći trenerski uspjeh svakako je osvajanje brončane medalje Snježane Pejčić na Olimpijskim igrama 2008. u Pekingu, ali i brojne druge Snježanine medalje na svjetskim i europskim prvenstvima i svjetskim kupovima.

Osim Snježane Pejčić, od Čustinih strijelaca isticali su se i nastupali u reprezentaciji te postizali odlične rezultate Pamela Samardžić, Maja Bruketa Bujanović, Ines Košpo, Snježana Matanović, Arisa Šerifović, Maša Berić, Sanja Čusto i drugi.

Kao trener Lokomotive sa svojim streljačicama osvaja više naslova državnih prvakinja u kategoriji zračna puška u seniorskoj konkurenciji, a njegove natjecateljice su i višestruke pobjednice Kupa Hrvatske.

Seno Čusto u trenerskoj ulozi sudjelovao je na Olimpijskim igrama 2008. u Pekingu, 2012. u Londonu, 2016. u Riju te 2021. u Tokiju gdje ga je zadesio moždani udar od kojeg je tri i pol mjeseca kasnije i preminuo...

Dobitnik je niza priznanja za višegodišnji rad u 12

C

M

Y

CM

športu, od kojih izdvajamo priznanje Hrvatskog streljačkog saveza, kao i priznanja za najuspješnijeg športskog trenera Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije. Od 2005. bio je član Stručnog savjeta Hrvatskog streljačkog saveza.

Uvažavajući sve rezultate koje su pod njegovim vodstvom postigle streljačice na raznim natjecanjima (od državnih prvenstava, preko svjetskih i europskih prvenstava, pa do Svjetskog kupa), Čusto je bio posebno ponosan na brončanu medalju Snježane Pejčić s Olimpijskih igara 2008. u Pekingu. To je bio vrhunac kako Snježanine natjecateljske, tako i Senine trenerske karijere. Čusto je čovjek koji je svakom svom športašu ili športašici pristupao kao roditelj; u njemu je vidio svoje vlastito dijete. Ta uzvišena uloga nadmašuje granice djelovanja isključivo športskog razvoja mladog športaša; takav pristup prenosi se i uranja i u ostale aspekte života mlade osobe.

On je bio uzor mladima - osim u području športa djelovao je i u kreiranju ličnosti, pritom naravno pomažući da svatko od njegovih učenika upornim radom i rezultatima potkrijepi talent. Često je govorio: „Cilj mi je najprije formirati osobu, pa tek onda športaša“.

Seno Čusto sahranjen je na groblju Drenova u Rijeci.

(Jurica Gizdić)

MY

CY

CMY

K

Siiiiiiiiiiiiiiiiii iiiiiigurnija vožnja.

Do

potpuna zaštita ključnih djelova motora

viiiiiiiiiiiiiiše

otpornost na niske temperature i zimske uvjete

www.petrol.hr

ZNANOST I ŠPORT

Vještina ispravnog sukobljavanja

Piše: MIROSLAV HRŽENJAK Fotografija: UNSPLASH & HOO

Budući da svaki šport u sebi sadrži elemente natjecanja, a samim time i konflikta, bavljenje športom, a najviše od svega borilačkim športom, može biti jedan od najučinkovitijih alata za razvoj svih onih vještina i sposobnosti uz koje pojedinac može naučiti ispravno prolaziti kroz konfliktne životne situacije

K

ao sastavni dio kulture suvremenog društva, šport je po jednoj od svojih definicija skupni pojam za tjelovježbene aktivnosti u kojima dominira natjecateljski duh, njegovanje tjelesnih svojstava i sposobnosti, njihovo provjeravanje i unaprjeđivanje putem igre, borbe i natjecanja.

Parafrazirajući jednog od najpoznatijih vojnih teoretičara u povijesti – pruskog generala Clausewitza (1780. – 1831.) - šport nije samostalna niti odijeljena stvar, već je sastavni dio općih političkih odnosa, dakle nastavak politike uz primjenu drugih sredstava. Kao što je šport vrlo precizni indikator sveukupnih horizontalnih i vertikalnih interakcija u društvu, tako je i sukob - također jedna društvena forma - jednakovrijedan pokazatelj puno dubljih uzročno-posljedičnih odnosa.

Da je rat „otac svih stvari“, dakako ne onaj oružani, već onaj između oprečnosti, različitosti i suprotno-

Kendo klub Zagreb

sti, tvrdio je grčki filozof Heraklit (535. pr. Kr.- 475. pr. Kr.), poznat po teoriji dijalektike - logike prema kojoj je borba suprotnosti jedna od temeljnih energija razvoja, iako se ispod te vanjske borbe krije tajna zakonitost harmonije, unutarnjeg jedinstva.

Upravo je ta logika (ili logos) kasnije obilježila čitavu grčku filozofiju, a preuzeli su je i kršćanski teolozi kako bi objasnili božansku logiku.

Prevedeno na jezik svakodnevnice, ispravno prevladavanje konfliktnih situacija nije bježanje od problema u još veći problem, kao što je npr. depresija i bolest, niti potreba da se trajno uništi svaki objekt i subjekt koji nije u skladu s našim idejama života, već umijeće da se borimo na ispravan način, shvaćajući da suprotnosti (primjerice u načinu razmišljanja, vjeri, kulturi, tradiciji i sl.), nisu nešto što treba eliminirati, već da je svojevrsna razlika potencijala ona neophodna sila ili logika potrebna za razvoj pojedinca i društva u gotovo svim njegovim segmentima.

Osvrnuvši se na jedan od najvećih i najstarijih epova u svjetskoj književnosti – „Mahabharatu“ - indijski sanskrtski tekst, ratovi se ne događaju zbog izvanjskih okolnosti, nego zbog unutarnjih nedostataka čovjeka, zbog čega se svaki rat u korijenu svodi na rat sa samim sobom.

Prema povijesnim izvorima upravo indijske se vede sa svojim cjelovitim sustavom vježbanja i brige o zdravlju nalaze u samom korijenu borilačkih vještina koje je tijekom 5. i 6. stoljeća budistički monah Bodhidharma prenio u Kinu, kako

Doc.prim.dr.sc. Sandra Morović, liječnica i znanstvenica koja redovito trenira taekwondo (nositeljica crnog pojasa 3. dan) i natječe se

bi započeo fizičku obuku monaha unutar samostana Shaolin.

Upravo ta sličnost između logike po kojoj su bilo kakav razvoj i kretanje nemogući bez postojanja određenih suprotnosti (koje se na površnoj razini stalno sukobljavaju, a na suštinskoj uvažavaju i poštuju – budući da potječu iz istog izvora i logike koja se nalazi u korijenu drevnih istočnjačkih borilačkih tradicija), vještinu ili umijeće ispravnog sukobljavanja u ovom ću tekstu pokušati predstaviti u kontekstu borilačkih vještina i športova.

Pojam „borilačke vještine“ izvorno se veže uz staru tradiciju povezanu sa stvarnim životom i ratovanjem – bushido se obično definira kao način ratnika ili ratnički etički kodeks. Primjerice, prema središnjoj japanskoj instituciji za istraživanje borilačkih vještina budoa, Nippon Budokanu, sve se japanske borilačke vještine mogu smatrati, izravno ili neizravno, kontinuiranim nasljeđem vojne kulture i tradicije ratništva.

Iako je tema transformacije borilačkih vještina u borilačke športova vrlo kompleksna, istaknuo bih koncept Jigora Kana koji je stare tradicije jujutsu stilova, koji su u prošlo■ 43 ■ OLIMP

ZNANOST I ŠPORT

sti bili orijentirani na maksimalnu učinkovitost preživljavanja na bojnim polju, postupno transformirao u sustav tehnika i vježbi, pogodnih za razvoj i njegovanje čovjekovog intelekta, tjelesne građe i morala pojedinca, kojeg je nazvao judo, što u prijevodu znači „nježni put“.

Sličnu povijest imaju i drugi borilački športovi koji dolaze s istoka, gdje je dodavanje stiliziranih estetskih pokreta uz izbacivanje opasnih tehnika postupno preraslo u šport. Dolazak tih športova na Zapad, u određenoj je mjeri doveo do sveopće mistifikacije, pri čemu su se istočnjačke borilačke vještine odjednom počele tumačiti kao najprikladnije sredstvo za postizanje duhovne stabilnosti, smirenosti uma, čak i budističko prosvjetljenje.

Jedna vrlo široka, precizna i nadasve zanimljiva analiza borilačkih vještina iznijeta je u doktorskoj disertaciji Lea Rafolta – „Ritualizirane strukture pokreta u japanskom koryu budou: etnokineziološki aspekti budo kulture kao nematerijalne kulturne baštine“. Neovisno o tome, govorimo li o japanskom Kodokan institutu gdje se izučavaju povijesni, kulturološki, kineziološki, antropološki i drugi aspekti juda, ili korejskom Kukkiwonu, poznatijem kao Svjetska taekwondo akademija (gdje se provode razne edukacije povezane s razvojem taekwondoa u svijetu), u svim takvim centrima uvažavaju se brojni aspekti borilačke vještine, od kojih se ističe onih pet najznačajnijih.

To su borbeni, religiozni, estetski, obrazovni i natjecateljski. Svi ti aspekti na neki su način povezani.

Tako, recimo, jedna taekwondo forma svojevrsna je motorička ekspresija športaša, demonstracija lje-

Morihei Ueshiba OLIMP ■ 44 ■

Barbara Matić, aktualna svjetska džudo prvakinja (do 70 kg)

pote izvođenja pokreta, ali i umijeća kontrole disanja, vlastitih emocija, osjećaja zahvalnosti prema učitelju, poštovanja hijerarhije, starijih osoba i tome slično. Zanimljivo je zapravo koliko jedna takva estetska komponenta, koja je nastala na tradiciji ratničkih vještina, može pozitivno utjecati na razvoj čitavog skupa čovjekovih vještina sposobnosti, karaktera, kreativnog i stvaralačkog zanosa, otkrivanja vlastitih potencijala.

Stoga i ne čudi što najveće korejske korporacije, kao što su Samsung, Kia ili Hyundai, na ovakve prakse redovito upućuju svoje zaposlenike; ne čudi što su borilački športovi sastavni dio obrazovnih programa škola i sveučilišta ili što je velikom broju najuspješnijih znanstvenika, liječnika, ili uspješnih poslovnih ljudi prakticiranje takvih formi sastavni dio života.

Borilačke vještine nisu samo stvar Dalekog istoka. Poznata je starogrč-

Hrabrost drevnog ratnika, prevedeno na današnji jezik, hrabrost je pojedinca da se iskreno suoči sa svojim nazadnim težnjama, lošim navikama i pogrešnim pogledom na svijet oko sebe

ka pankratia, europski boks, židovska krav maga, brazilska capoeira, kao i druga borilačka umijeća koja su nastala umutar vojnih ili plemićkih struktura, da bi se kasnije transformirali u borilačke športove koji imaju svoje svjetske federacije, sustave natjecanja, prepoznate od Međunarodnog olimpijskog odbora i sl.

Iako zapadni borilački športovi, kao i oni koji povijesno dolaze s Istoka, u svojoj biti nisu orijentirani prema nasilju, već upravo suprotno, prema miru i harmoniji, zaštiti pravde i pozitivnih društvenih vrijednosti, čini se da ipak postoji razlika u kulturi rješavanja konflikta, barem ako je suditi po onome što nas svakodnevno okružuje.

Možda ne bi bilo dovoljno precizno insinuirati da je kod velikog dijela današnjih ljudi kirurškom preciznošću amputiran nepotreban uteg kulture i dubinskog razumijevanja osnovnih ili viših životnih zakona ili logika, kako bi na pijedestal došao onaj snažan osjećaj superiornosti i neprikosnovenosti u odnosu na neke druge objekte koji predstavljaju stalnu ugrozu, pojave koje treba uništiti – dakako na atraktivan, teatralan i televizičan način. U zadnje vrijeme sve češće se koristi i formulacija - na seksi način...

Budući da svaki šport u sebi sadrži elemente natjecanja, a samim time i konflikta, bavljenje športom,

a najviše od svega borilačkim športom, može biti jedan od najučinkovitijih alata za razvoj svih onih vještina i sposobnosti uz koje pojedinac može naučiti ispravno prolaziti kroz konfliktne životne situacije.

Hrabrost drevnog ratnika, prevedeno na današnji jezik, hrabrost je pojedinca da se iskreno suoči sa svojim nazadnim težnjama, lošim navikama i pogrešnim pogledom na svijet oko sebe, odnosno spremnost da s radošću dočeka svaki životni izazov, da ga prevlada na ispravan način, da iz njega izvuče korist za sebe i zajednicu, da u protivniku prepozna partnera.

U tom smislu, ne ulazeći ovom prilikom u dublju elaboraciju, današnjeg ratnika nećemo prepoznati po opasnom pogledu, oštrom maču ili jakim vezama u političkim krugovima, već po tri osnovne osobine koji možda najviše govore o unutarnjoj harmoniji čovjeka. To su hrabrost, poniznost i smisao za humor.

Umjesto ulaženja u scenarij što je sve čovjek sa svojim polugama u stanju učiniti kad tradiciju locira kao opasnog neprijatelja suvremenosti, duhovno kao neprijatelja svjetovnog, ili teoriju kao neprijatelja prakse, tekst ću završiti citatom Moriheia Ueshibe, osnivača aikida: „Shvatio sam da budo nije rušenje protivnika pomoću sile, niti je to metoda koja vodi svijet k uništenju oružjem. Istinski budo znači stopiti se s univerzalnom sviješću i čuvati mir u svijetu jedinim ispravim stvaranjem, zaštitom i uzdizanjem svih živih bića u prirodi.“ Martial arts and human consciousness Although the arrival of martial arts and sports from the East to the West led – to some extent - to universal mystification, whereby one began interpreting those skills as the most appropriate means of achieving spiritual stability, peace of mind, even Buddhist enlightenment, according to some interpretations the very beginning of martial arts comes from the Indian Vedas – a complete system of exercise and health care – the knowledge transferred to China by the Buddhist monk Budhidharma during the 5th or 6th century, in order to begin physical training of monks within the Shaolin Monastery.

Although the today’s martial arts are organized sports systems with their international federations, etc., their evolution throughout history has been marked by the gradual transformation of warrior skills into sports, in such a way that dangerous techniques were gradually replaced by the system of exercises suitable for the development of man's intellect, physique and morality.

Since today's martial arts, for example judo or taekwondo, in some way combine the competitive, martial, educational, religious and aesthetic aspect, practicing these sports, perhaps more than other sports, instills in the individual a whole range of positive qualities, such as respect for the elderly, but also a dialectical way of looking at the world through which the opponent - who can represent any problem in life - should be confronted at the outside level, while at the inner one, unity, i.e. respect and appreciation, should always be preserved.

For this reason, it is not surprising that some of the world's largest corporations, such as Samsung or Hyundai, send their employees to practice these skills, or that some of the most successful people from various fields of life, for example science and medicine, have introduced such a practice into their everyday lives.

Miroslav Hrženjak

Umjetnost mirisa, okusa i boja Croatia | Australia | Austria | Brazil | Belgium | Bosnia and Herzegovina | Canada Czech Republic | England France | Germany | Hungary | Montenegro | Netherlands | Poland Russia | Serbia | Singapore | Slovenia | Sweden | USA Krauthaker d.o.o., Ivana Jambrovića 6, Kutjevo, Croatia, +385 (0)34 31 50 00 www.krauthaker.hr

NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: RAGBI

Piše: ANA POPOVČIĆ

Iznerviran nemogućnošću svoje momčadi da postigne zgoditak, učenik William Webb Ellis jednostavno je uzeo loptu u ruke, otrčao s njom do vratnica i položio je u gol.

Priča kaže da je to bio začetak ragbija…

OLIMP ■ 46 ■

P

riča kaže da je ragbi nastao 1823. godine u srednjoj školi za dječake - Rugby School u Warwickshireu (Engleska) - kada je tijekom nogometne utakmice učenik William Webb Ellis, iznerviran nemogućnošću svoje momčadi da postigne zgoditak, jednostavno uzeo loptu u ruke, otrčao s njom do vratnica i položio ju u gol. Iako postoji vrlo malo dokaza koji podržavaju ovu teoriju, trofej Svjetskog kupa u ragbiju zove se, u spomen ovoj poznatoj priči, upravo po Williamu Webbu Ellisu. Činjenica je da su igre u kojima dvije grupe na različite načine pokušavaju donijeti loptu (ili nešto slično lopti) do određenog cilja - bile su poznate još od starog vijeka i to na različitim dijelovima svijeta, od starog Rima do Kine.

Engleska legenda kaže da je prva nogometna lopta zapravo glava jednog danskog osvajača ubijenog u bitci. U prošlosti je lopta zapravo varirala u veličini, obliku i materijalu od kojeg je napravljena (negdje čak od drveta). Golovi – manji ili veći – mogli su biti udaljeni i po nekoliko kilometara (!), a igralo se, kako po ulicama, tako i po poljima.

U srednjem vijeku u takvim susretima sudjelovali su stanovnici cijelih naselja: igra je počinjala na pola puta između dva naselja, a loptu je trebalo donijeti do vratiju suparničkog mjesta (govorimo o vremenu kada su naselja bila utvrđena bedemima, a u grad se moglo ući samo kroz gradska vrata).

Momčad je uglavnom brojila svakog imalo sposobnijeg čovjeka u okolici. Takvi susreti bili su vrlo omiljeni, ali bili su i uzrokom čestih svađa - obilovali su nasiljem i ozljedama, pa su stoga imali vrlo lošu reputaciju i često su zabranjivani.

Prvu zabranu igranja loptom 1314. godine donio je kralj Edvard II., a kasniji vladari su ju produljivali sve do 18. stoljeća. Kada je konačno ukinuta kraljevska zabrana, poslodavci i vlasnici tvornica nastavili su svojim radnicima braniti igranje nogometa jer je igra bila toliko divljačka i nasilna da su igrači često ostajali danima nesposobni za rad.

Na prijelazu 18. u 19. stoljeće igra loptom (football) gubi svoju popularnost među pukom. Ipak, u engleskim privatnim školama učenici ju i dalje vrlo entuzijastično igraju, bez

obzira na svu lošu reputaciju i neodobravanje ravnatelja i nastavnika.

Svaka škola njegovala je svoj način igre koji je uglavnom ovisio o prostoru na kojem se igralo. U Charterhouseu i Westministeru igralo se u zatvorenom školskom dvorištu, u Rugbyu i Cheltenhamu na širokom, otvorenom polju itd. Broj igrača nije bio propisan ni ograničen, a nevjerojatna ilustracija takve situacije zapis je o jednoj utakmici u kojoj je 40 učenika igralo protiv ostalih 460, od kojih su se njih 200 „borili“, dok su preostalih 260 bili na golu. Isto tako, zanimljivo je napomenuti da je igrač u posjedu lopte morao pokušati ostvariti zgoditak – dodavanje drugom igraču nije bilo dopušteno.

S vremena na vrijeme pojedini bi ravnatelji zabranjivali igru loptom, no većinom su je tolerirali kao nužno zlo, budući da učenici ipak nisu mogli sjediti u klupama po cijeli dan. Uobičajena praksa je zapravo bila da se učenicima pusti potpuno na njihovu volju u svim neakademskim aktivnostima. Čovjek koji je promijenio taj pristup je Thomas Arnold (1795.-1842.), ravnatelj škole u Rugbyu, koji se

Kako je učenik William „izmislio“ ragbi

počeo zanimati za cjelokupan razvoj svojih učenika, i intelektualan i duhovan i fizički. Tim novim pristupom Arnold je revolucionarno promijenio sustav školstva u Engleskoj, a time posredno i stav Engleza prema igrama i športu. Po svemu sudeći Arnold uopće nije bio posebno zainteresiran za šport, ali prepoznao je sve njegove prednosti i poticao učenike da u slobodno vrijeme – umjesto da piju, kockaju i idu u krivolov (što je isto bilo popularno) – igraju dvije tada najomiljenije igre – kriket i football.

Football je bio posebno pogodan jer je razvijao međusobnu suradnju igrača i podređivanje pojedinca zajedničkom cilju. Legalizacijom ove igre i time što je stavljena pod nadzor učitelja, njezin se dotadašnji spontani i divljački karakter počeo ograničavati nizom odredbi i pravila koja su smanjila silovitost borbenih sukoba, ograničila dominantnu ulogu sile i zamijenila je spretnošću i snalažljivošću. Ubrzo su i ravnatelji ostalih škola počeli svoje učenike poticati na šport ne bi li ih odvratili od nemorala i učvrstili disciplinu.

Bez obzira na sve različitosti i varijante, zajedničko kod gotovo svih

škola bilo je da se lopta udarala samo nogom. U takvom ozračju zbio se legendarni događaj s početka članka - William Webb Ellis i nošenje lopte u rukama. Priča dalje ide da su se Ellisovi protivnici, u prvi tren zbunjeni takvom neuobičajenim akcijom, brzo snašli, potrčali za njim i oborili ga na tlo. Kako god bilo, nove mogućnosti koje je pružao ovaj drugačiji način igranja svidjele su se mnogima. Ubrzo su takav izmijenjeni oblik footballa prihvatile sve škola grada Rugbyja, pa čak i nekih drugih gradova.

Ipak, novo pravilo ne prihvaćaju svi – u nekim školama ostaju kod principa da se igra samo nogama. Treba imati na umu da u to vrijeme još govorimo o jedno te istoj igri samo s različitim pravilima…

Sveučilišta u Engleskoj odigrala su ključnu ulogu u procesu definiranja ove igre u dva različita športa. Naime, mladi studenti koji su dolazili ■ 47 ■ OLIMP

NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: RAGBI

na sveučilišta iz različitih škola s drukčijim pravilima igranja jedno te iste igre, nikako se nisu mogli dogovoriti. Tako u drugoj polovici 19. st. nastaju dvije igre - football-rugby (nogomet koji se igra u mjestu Rugby) i football-association (po savezu, association, kojeg su osnovali pristaše zabrane igranja rukama, kako bi se ogradili od ovih koji tako igraju). Ova dva naziva zadržala su se do početka 20. st., nakon čega su se sve više počeli primjenjivati nazivi rugby/ragbi i football/nogomet.

Osim ove dvije varijante, igra loptom na poseban se način razvijala u SAD-u, Kanadi i Australiji. Međutim sve te varijante sličnije su današnjem ragbiju (od kojeg su se i razvile) nego nogometu – zadržavajući samo naziv football koji je u prvo vrijeme označavao sve varijante igre.

Prva pisana pravila ragbija objavljena su 1862., a u to vrijeme on se počeo igrati i izvan škola, pa su tako već iduće 1863. osnovani prvi ragbi klubovi, Richmond i Blackheath u Londonu. Godine 1871. osnovan je u Engleskoj i prvi savez kojeg ubrzo slijede Škotska, Irska i Wales, a ova četiri saveza osnivaju i prvi Međunarodni ragbi savez - International Rugby-Football Board.

Krajem 19. st. ragbi postaje sve popularniji, pa ga prihvaćaju pripadnici svih društvenih slojeva.

Utakmice za prvenstvo Engleske pobuđuju veliki interes javnosti, a klubovi, naplaćujući ulaznice, ostvaruju i znatna novčana sredstva.

Problem, međutim, nastaje iz razloga što su mnogi igrači regrutirani iz radničkih sredina. Ti igrači zbog utakmica moraju izostajati sa posla, pa njihovi klubovi zahtijevaju da im se dozvoli isplata naknade za izgubljenu zaradu. Takav zahtjev nije dolazio u obzir kod konzervativnih i bogatijih slojeva, što je u konačnici dovelo do toga da se nezadovoljni klubovi, posebno u radničkim grofovijama Yorkshire i Lancashire, odvajaju od postojećeg saveza i osnivaju vlastiti – Northern Rugby Football Union.

Novi savez u prvo je vrijeme dopuštao samo isplatu naknade igračima za izgubljenu zaradu, ali ubrzo prelazi i na otvoreni profesionalizam, što se u to vrijeme kosilo sa svim idejama OLIMP ■ 48 ■

How the student William "invented" rugby

Thomas Arnold

iz kojih je nastao moderni šport (ideja prema kojoj fair play jednostavno nije moguć ako je bilo kakav novac u igri). Rascjep na klubove koji igraju i dopuštaju otvoreni profesionalizam i na one koji zastupaju stroge principe amaterizma silno je utjecao na daljnji razvoj igre.

Iz Engleske ragbi se postupno širio i u druge zemlje. Na europskom kontinentu prvi se savezi osnivaju u Njemačkoj (1871.) i Francuskoj (1878.). Do početka 20. stoljeća igra se već u gotovo svim europskim zemljama, no samo u Francuskoj postiže istu popularnost koju ima i nogomet.

Na Olimpijskim igrama ragbi se prvi put pojavio 1900. u Parizu i to na inicijativu Pierre de Coubertina koji je prethodno sudio na prvom prvenstvu Francuske, kao i na prvoj međunarodnoj utakmici koju je igrala Francuska. Na tom prvom olimpijskom ragbi natjecanju igrala se varijanta sa 15 igrača u svakoj momčadi. Sudjelovale su Francuska, Njemačka i Velika Britanija, a Francuska je osvojila zlato pobijedivši oba suparnika.

Nakon 1924. ragbi je maknut s olimpijskog programa, a tek u novije vrijeme i nakon puno lobiranja i komplikacija, inačica ragbija sa 7 igrača, tzv. ragbi 7 uvršten je ponovno na olimpijski program počevši od Rija 2016. godine.

LITERATURA: AA. VV. Enciklopedija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977.

Christina Hole, English Sports and Pastimes, B. T. Batsford, London, 1949.

Richard Holt, Sport and the British: A Modern History, Oxford University Press, 1992.

The story goes that rugby originated in 1823 at the boys' high school - Rugby School in Warwickshire (England) - when, during a football match, a student named William Webb Ellis, annoyed by his team's inability to score, simply took the ball in his hands, ran with it to the goalpost and laid it in goal. Although there is very little evidence to support this theory, the Rugby World Cup trophy is named, in memory of this famous story, precisely after William Webb Ellis.

The fact is that games in which two groups try to bring - in different ways - the ball (or something similar to a ball) to a certain goal - have been known since the ancient times in different parts of the world, from Ancient Rome to China. In the Middle Ages, residents of entire settlements participated in such events, and the team mostly counted every even remotely capable man in the area. Such events were very popular, but also the cause of frequent quarrels, abounded in violence and injuries, had a very bad reputation and were often banned.

At the turn of the 18th to the 19th century, the ball game (football) lost its popularity among people. Yet in English private schools, the students continued playing it very enthusiastically, despite all the bad reputation and disapproval of principals and teachers. Each school nurtured its own way of playing, but almost all the schools had in common that the ball was kicked only with foot. In such an atmosphere, a legendary event took place - William Webb Ellis and carrying the ball in his hands.

Either way, the new opportunities provided by this different way of playing appealed to many. Soon such a revised form of football was accepted by all the schools of the city of Rugby and even some other cities.

English Universities played a key role in the process of defining this game in two different sports. Namely, young students who came to universities from different schools with different rules of playing the same game, could not possibly agree. For that reason, in the second half of the 19th century two games were created: footballrugby (football played in the city of Rugby) and football association (named after the association, founded by supporters of the ban on playing with hands, in order to distance themselves from those playing in that manner).

These two names remained until the early 20th century, after which the names rugby and football began to apply more often.

Ana Popovčić

kao vaše igralište

MEĐUNARODNI OLIMPIJSKI POKRET

S

vijet olimpizma i športa u rujnu ove godine iznenadila je tužna vijest o odlasku Jacquesa Roggea, osmog predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora koji je tu dužnost obavljao od 2001. do 2013. godine naslijedivši prethodnika Juan Antonia Samarancha.

Po završetku mandata, Rogge je nastavio biti vezan uz MOO kao počasni predsjednik te je obavljao i dužnost posebnog izaslanika za mlade, izbjeglice i šport pri Ujedinjenim narodima. U 79 godina života Rogge je povezanost sa športom započeo kao belgijski reprezentativac i svjetski prvak u jedrenju te nastupio na Olimpijskim igrama 1968., 1972. i 1976., čemu je pridodao i nastupe za belgijsku ragbijašku reprezentaciju. Često se znao našaliti kako u Belgiji svatko tko dovoljno dugo sjedi pokraj telefona, primit će poziv s ponudom igranja ragbija za Belgiju.

Rogge je karijeru športskog dužnosnika započeo kao predsjednik Belgijskoga olimpijskog odbora od 1989. do 1992. i predsjednik Europskih olimpijskih odbora od 1989. do 2001. godine. Po profesiji bio je ortopedski kirurg i specijalist OLIMP ■ 50 ■

športske medicine što mu je zasigurno osiguralo mirnoću, preciznost i diplomatski pristup koji su ga krasili u njegovu radu.

Na upit kako želi biti upamćen, odnosno njegov mandat na čelu MOO-a, Rogge je jednostavno i skromno odgovorio kako želi da ga se pamti kao osobu koja je odradila svoj posao. Međutim, Rogge je učinio i puno više od toga, a možda je na najbolji i najkraći način njegovo predsjedavanje rukovodećom organizacijom olimpijskog pokreta sumirao sadašnji predsjednik MOO-a Thomas Bach, kazavši kako je „Jacque Rogge prvenstveno volio šport i volio biti sa športašima i tu je strast prenio na sve koji su ga poznavali, a njegova radost u športu bila je zarazna. Bio je uspješan predsjednik, pomagao je u modernizaciji i transformaciji MOO-a te će ostati zapamćen po uvođenju Olimpijskih igara mladih.

Također, bio je žestoki zagovornik čistog športa i neumorno se borio protiv zla koju predstavlja doping u športu.“ Hrvatska će na poseban način pamtiti Roggea i njegov posjet Hrvatskoj, 11. rujna 2011. godine povodom 20. obljetnice HOO-a, kada je posjetio i dao intervju tadašnjem

projektu u nastajanju Sportskoj televiziji.

Tom prigodom Rogge je izjavio: „Iskreno vam čestitam. Ovo je izniman uspjeh projekta koji je izrastao iz preporuka MOO-a i mi smo od početka bili upoznati s procesom stvaranja SPTV-a. Sportska televizija je prva u svijetu takve vrste i sretan sam što danas mogu biti s vama i osobno se uvjeriti u opravdanost i uspjeh SPTV-a. Bio sam na mnogim televizijama širom svijeta, ali ovo je ipak posebno.“ Pohvalio je ujedno i brzinu realizacije projekta SPTV-a, istaknuvši: „Nadao sam se tome, ali mislio sam da će to biti preteško.

Ipak, vi ste mi pokazali da je to moguće i ja vam čestitam. Za početak ste jako dobri. Imate dobar program, ugled vam je sve bolji, prati vas sve više gledatelja. Na pravom ste putu.“ Iako je Jacgques Rogge na kraju mandata izjavio kako je prilikom dolaska na dužnost predsjednika, MOO zatekao u dobrom stanju i da ga jednako takvim predaje nasljedniku Bachu, ipak nije imao lak zadatak u 12 godina predsjedavanja.

Roggeov mandat započeo je nakon korupcijskog skandala u Salt

Odlazak osmog predsjednika MOO-a Piše: SAŠA CERAJ Fotografije: IOC

Jacques Rogge (1942. - 2021.) ostat će zapamćen poglavito po tome što je u svijet olimpizma i športa uveo nove inicijative i unaprijeđenja, posebice na polju pooštravanja antidoping pravila te uključivanja mladih u šport Lake Cityju, u kojem je deset članova MOO-a dalo ostavke ili su izbačeni zbog primanja stipendija, isplata i raskošnih darova tijekom izbora glavnog grada američke savezne države Utah za organizaciju Zimskih olimpijskih igara 2002. godine.

Rogge je brzo prekinuo s poljuljanim i elitističkim imidžom MOO-a što mu je donijelo reputaciju i nadimak „Gospodin Čisti (Mr. Clean)“, dodatno ojačavši stav najavom kako će tijekom Olimpijskih

Jacques Rogge i Thomas Bach

igara u Salt Lake Cityju boraviti u olimpijskom selu, a ne u službenom hotelu MOO-a. Navedenu je odluku uveo kao praksu i nastavio je na sljedećim Igrama, iako će – kada su to prilike nalagale, poput važnih sastanaka - također boraviti i u službenom hotelu.

Uz korupcijski skandal, Olimpijske igre u Salt Lake Cityju organizirane su samo nekoliko mjeseci nakon terorističkog napa-

da 11. rujna 2001. godine te je Rogge bio zadužen za cijeli niz sigurnosnih mjera koje je blisko usuglašavao s tadašnjim predsjednikom Georgeom W. Bushom, omogućivši time organizaciju mirnih Igara.

Daljnji izazovi bile su pripreme za Igre u Ateni koje su bile popraćene kroničnim kašnjenjima, a OI u Pekingu obilježile su kontroverze oko kineske prisutnosti na Tibetu, zatim pitanja ljudskih prava i slobode tiska.

Upravo su navedena pitanja dovela do optužbi Roggea i MOO-a od raznih institucija za ljudska prava, kako nisu podigli glas protiv zlostavljanja koja su se tada događala u Kini i Rusiji. Međutim, evidentno je kako je Rogge zagovarao „tihu diplomaciju“ te više puta opetovano naglašavao kako je MOO športska organizacija, a ne vlada ili političko tijelo.

I dok su Samaranch i MOO bili kritizirani zbog nedovoljnog učinka na provedbi antidoping politike, Rogge je s druge strane pokrenuo snažnu politiku „nulte tolerancije“ na doping. Navedeno je ostvario udvostručivši broj testiranja na Olimpijskim igrama na 5000, uveo je rigorozna testi■ 51 ■ OLIMP

MEĐUNARODNI OLIMPIJSKI POKRET

Rogge je brzo prekinuo s poljuljanim i elitističkim imidžom MOO-a što mu je donijelo reputaciju i nadimak - „Gospodin Čisti (Mr. Clean)

ranja prije Igara i izvan natjecanja te pokrenuo testiranje uzoraka s prethodnih Igara kako bi retroaktivno utvrdio korištenje doping sredstava.

Rogge je često upozoravao i na sve veću pošast u športu: namještanje utakmica i ilegalno klađenje, organizirajući posebno tijelo zaduženo za praćenje obrazaca klađenja tijekom Olimpijskih igara.

Također je primijenio rigidni pristup i jasan etički stav suspendirajući članove koji su bili umiješani u bilo kakve prekršaje, čvrsto se držeći zabrane posjećivanja članova MOO-a gradovima domaćinima, posebice nakon slučaja Salt Lake Cityja.

Međutim, Roggeovi stavovi nisu uvijek bili dobro prihvaćeni: kritizirali su ga da nije u skladu s vremenom kada je prozvao Usaina OLIMP ■ 52 ■

Bolta zbog događaja u Pekingu te postavio pitanje je li jamajčanski sprinter doista „živa legenda“ za vrijeme Igara u Londonu.

Nadalje, Rogge se našao na udaru kritika židovskih udruga, jer nije dopustio trenutak šutnje na svečanom otvaranju Igara u Londonu kao znak sjećanja na 11 članova izraelskog olimpijskog tima koje su ubili palestinski naoružani napadači na Igrama u Münchenu 1972. godine (međutim, sudjelovao je u posebnim komemoracijama za izraelske športaše izvan svečane ceremonije).

S druge strane, Rogge je na financijskom planu uspio ostvariti stalni rast prihoda MOO-a, čak i tijekom globalne ekonomske krize, zatim je uspio izgladiti spor s Olimpijskim odborom SAD-a nakon godina

ogorčenih prepirki oko dijeljenja financijskih sredstava te je kreirao Olimpijske igre mladih što će ostati zabilježeno kao njegovo osobno nasljeđe.

Olimpijske igre mladih namijenjene su športašima u dobi od 15 do 18 godina, a uz športska natjecanja uključuju obrazovanje i kulturu.

Ljetne igre mladih debitirale su u Singapuru 2010., a drugo izdanje održano je u Nanjingu u Kini u kolovozu 2014. godine. Od tada su uslijedile Ljetne olimpijske igre mladih u Buenos Airesu 2018. i Zimske olimpijske igre mladih u Innsbrucku (Austrija), 2012., te Lillehammeru (Norveška) 2016. i Lausanni (Švicarska) 2020. godine.

Za vrijeme Roggeova predsjedavanja MOO-om, Olimpijske igre organizirane su u zemljama, pa čak i na kontinentima gdje nikada prije nisu bile organizirane. Primjer su prve Ljetne olimpijske igre u Južnoj Americi (Rio de Janeiro 2016.) te prve Zimske olimpijske igre u Rusiji (Soči 2014.) i Južnoj Koreji (Pjongčang 2018.). Nastojeći ograničiti veličinu i troškove Olimpijskih igara, Rogge je za ljetne Igre uveo ograničenje od 10 500 športaša i 28 športova (ipak, na Olimpijskim igrama u Tokiju bilo je oko 11 000 športaša i 33 športa).

Financijska sigurnost MOO-a doista je znatno ojačala tijekom Roggeovog mandata što se ogledalo u prihodima od sponzora koji su porasli sa 663 milijuna dolara u razdoblju od 2001. do 2004., na gotovo milijardu dolara za četverogodišnji ciklus do Igara u Londonu.

Ugovori o televizijskim pravima donijeli su milijarde dolara MOOu, uključujući ugovor vrijedan 4,38 milijardi dolara s NBC-om za Olimpijske igre u Tokiju 2020.

Tako su tijekom deset godina rezervna financijska sredstva MOO-a porasla sa 100 milijuna na 900 milijuna dolara. Rogge je 2012. godine potpisao i dugoročni ugovor o podjeli prihoda s USOC-om (Američki olimpijski odbor) zbog čega su godinama jačale napetosti, jer je veliki broj olimpijskih dužnosnika smatrao da je SAD izgubio prevelik dio prihoda od televizijskih prava i sponzorstava.

Jacques Rogge bio je aktivan do samog kraja svoga života i to posebno u Upravnom odboru Olimpijske zaklade za kulturu i naslijeđe MOO-a te kao savjetnik sadašnjem predsjedniku Bachu koji je povodom smrti počasnog predsjednika Jacquesa Roggea izjavio: „Otkako smo zajedno izabrani za članove MOO-a dijelili smo divno prijateljstvo, a cijeli će olimpijski pokret duboko žaliti zbog gubitka velikog prijatelja i strastvenog ljubitelja športa.“ Sebastian Coe, predsjednik Svjetske atletske federacije (IAAF) prilikom opraštanja nadodao je kako je Rogge bio strastven prema športu i sve što je postigao u športu, ali i izvan njega, učinio je sa svojom poznatom pristojnošću, suosjećanjem i odmjerenim stavom.

Jacques Rogge ostat će zapamćen kao osmi predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora koji je u svijet olimpizma i športa uveo nove inicijative i unaprijeđenja, posebice na polju pooštravanja antidoping pravila i uključivanja mladih u šport, ali i cijeli niz noviteta, te osiguravši stabilnost i novi imidž Međunarodnog olimpijskog odbora i olimpijskog pokreta.

LITERATURA: www.olympic.org

Departure of the eighth President of the IOC In September this year, the world of Olympism and sports got surprised by the sad news of the departure of Jacques Rogge, the eighth President of the International Olympic Committee, who held this post from 2001 to 2013, succeeding his predecessor Juan Antonio Samaranch.

Upon completion of his term, Rogge continued being associated with the International Olympic Committee as its Honorary President and also served as special envoy for youth, refugees and sports at the United Nations.

Croatia will remember Rogge and his visit to Croatia in a special way - on 11 September 2011, on the occasion of the 20th anniversary of the Croatian Olympic Committee, Rogge visited Croatia and gave an interview to the then emerging project – the Sports Television.

On that occasion Rogge said: "I sincerely congratulate you. This is an extraordinary success of the project that emerged based on the recommendations of the International Olympic Committee... Sports Television is the first television in the world of its kind, and I am happy to be with you today and see for myself its justification and success."

Rogge also launched a strong "zero tolerance" policy on doping. He achieved this by doubling the number of testing at the Olympics, introduced rigorous testing before the Olympics and as well as outside of the competitions, and initiated sample testing from previous Olympics to retroactively determine the use of doping agents.

Rogge has also often warned of a growing scourge in sports - matchfixing and illegal betting, and established a special body tasked with monitoring the betting patterns during the Olympics.

On the other hand, in terms of finances, Rogge achieved steady growth of International Olympic Committee’s revenues, even during the global economic crisis, and the IOC's financial security strengthened significantly during Rogge's term, which was reflected in revenues from sponsors that rose from $663 million between 2001 and 2004, to nearly $1 billion during the four-year cycle until the London Olympics.

Rogge also created the Youth Olympics, which will remain recorded as his personal legacy.

Saša Ceraj ■ 53 ■ OLIMP

ŽENE I ŠPORT

Prva žena na čelnoj poziciji SSGZ-a Tekst & fotografije: RATKO CVETNIĆ

Mlada pravnica Suzana Šop već se odavno uvrstila u dokazanu žensku kadrovsku liniju Sportskog saveza Grada Zagreba. Njezine nedvojbene kvalitete nedavno su je dovele i do pozicije v.d. glavne tajnice SSGZ-a

I

zbori za novu upravu Sportskog saveza Grada Zagreba donijeli su uvjerljivu pobjedu opciji koju je predvodio Vjekoslav Šafranić, legendarni pionir borilačkih vještina na našem tlu. Nije to bilo neko iznenađenje, no promatrače s galerije zateklo je kadrovsko rješenje na menadžerskoj poziciji SSGZ-a, na mjestu glavnog tajnika.

Rješenje doduše ima prefiks „v.d.“, ali za insajdere, kako one iz Grada, tako i one iz gradskog Saveza, iznenađenja nije bilo: mlada pravnica Suzana Šop, odnosno - da je navedemo u punom akademskom formatu - mag. iur. univ. spec. iur. Suzana Šop, već se odavno uvrstila u dokazanu žensku kadrovsku liniju SSGZ-a, bez koje ovaj veliki sustav ne bi preživio ni do prvog gableca. O tome smo, uostalom, u našoj rubrici pisali već prije više od deset godina.

Kad je pitamo o početcima u struci, vraća se u Požegu, u mitsku Vallis Aureu, u krilo obitelji u kojoj stječe životna polazišta: - Obitelj mi je ugradila vrijednost koja nema cijenu, a zove se život govori.

Roditelji, koji su upoznali i glad i neimaštinu, pokazali su joj – kaže OLIMP ■ 54 ■

što znači raditi bez buke, postupno i s entuzijazmom i pri tome ostati otvorenog srca prema svakom čovjeku. Uostalom, prepoznali su to i brojni djelatnici gradskog športa koji najlakši izlaz iz neke složene pravne glavolomke vide u jednostavnoj i široko rasprostranjenoj formuli: „Pitaj Suzanu“.

- Po završetku gimnazije u Požegi odlučila sam se za Pravni fakultet u Osijeku. Odabir fakulteta bio je jednostavan jer me nije zanimalo ništa drugo osim prava. Završetkom studija, postavši magistra prava, ostvarila sam jednu od svojih većih životnih želja. Nakon pripravničkog staža i položenog državnog stručnog ispita, vidjela sam na webu natječaj za upis na poslijediplomski specijalistički studij „Ljudska prava“ na Pravnom fakultetu u Osijeku. Bez puno razmišljanja poslala sam svoje dokumente za upis i postala polaznica prve generacije poslijediplomaca na ovom studiju.

Ali Zagreb je nekako, uvijek, titrao u perspektivi?

- Jest. Nakon osječkih i požeških dana odlučila sam ući u određeni rizik. Javljala sam se na natječaje za posao u Zagrebu, ali nije bilo

jednostavno napustiti dom, roditelje, brata i sestru i otići u nepoznato i za nepoznatim. Ipak, ubrzo sam se zaposlila kao pravnica u Hrvatskoj komori fizioterapeuta, a zatim sam temelje pravničke profesije nastavila izgrađivati u novoosnovanom Sportskom savezu Grada Zagreba, gdje radim od veljače 2014. godine, najprije kao samostalna stručna suradnica za pravne poslove i javnu nabavu.

Kako je SSGZ tada bio u formiranju, nedostajalo je stručnog kadra u Stručnoj službi pa sam obavljala poslove iz sadržaja više radnih mjesta prema tadašnjoj sistematizaciji.

Zahvaljujući radnim navikama, profesionalnosti u obavljanju obveza, stalnoj edukaciji koja mi je pomagala u konkretnim slučajevima u praksi, rezultati su bili vidljivi, pa sam ubrzo postala voditeljicom Odjela pravnih, kadrovskih i općih poslova. Zahvaljujem i g.

Antunoviću, u to vrijeme glavnom tajniku SSGZ-a, koji mi je ukazao povjerenje, pa sam tako od 2016. na radnom mjestu pomoćnice glavnog tajnika za pravne poslove – govori, pa odmah nastavlja: - Mislim da je presudila moja motiviranost za rad i stručnost u rješavanju pravnih predmeta kojih

segmentima civilnog, državnog i europskog ranga.

U Republici Hrvatskoj zaštita ljudskih prava izvire iz samoga Ustava Republike Hrvatske i određena je kao najviša vrednota ustavnog poretka. Podsjećam na brojne međunarodne ugovore iz tog područja što ih je ratificirala i Republika Hrvatska, a prema odredbama Ustava, međunarodni ugovori su dio unutarnjeg pravnog poretka zemlje i po pravnoj snazi su iznad zakona.

Strategije i propisi koji se donose u području zaštite i promicanja ljudskih prava i demokracije, kako na razini Europske unije tako i Republike Hrvatske, od iznimne su važnosti za uspostavu sustava koji će podupirati poštivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda, a sankcionirati sve počinitelje kršenja.

Govorimo o nediskriminaciji, jednakosti, rodnoj ravnopravnosti, promicanju uključenosti građana i njihova sudjelovanja u demokratskom životu, borbi protiv nasilja, i o mnogim drugim područjima.

Specijalizaciju ljudskih prava okončala sam pod vodstvom prof. dr. sc. Mirele Župan temom „Najbolji interes djeteta u postupcima nezakonitog odvođenja ili zadržavanja djeteta“. Stjecanjem akademskog naziva sveučilišne specijalistice ljudskih prava nije prestalo moje usavršavanje u tom području.

Nastavljam u sklopu poslijediplomskog doktorskog studija, pa se nadam da ću i doktorsku titulu steći u tom segmentu, u području primjene Povelje Europske unije o temeljnim ljudskim pravima.

u ovom sustavu, doista, ne fali. Iako ne znam kamo će me izazovi i putevi u budućnosti odvesti, pozicija vršiteljice dužnosti glavnog tajnika Sportskog saveza Grada Zagreba nesumnjivo je vrh moje dosadašnje karijere. Kao prvoj ženi na čelnoj poziciji SSGZ-a velika mi je čast da me Upravni odbor, ključno tijelo našeg Saveza, na čelu s predsjednikom Šafranićem, jednoglasno potvrdio za obavljanje ovako visoke pozicije. Vjerujem da ću predano i profesionalno obaviti posao koji mi je povjeren. Osnovni nam je zada-

tak konsolidacija sustava. Nadam se i povratku svom doktoratu.

Zašto ste se na poslijediplomskom odlučili baš za područje ljudskih prava?

- Ljudska prava su temeljna potreba, kao zrak koji udišemo i voda koju pijemo. Željela sam usvojiti specifična znanja koja mi i kao osobi i kao profesionalcu mogu pomoći u zaštiti prava i sloboda drugoga čovjeka. Specijalistička znanja u tom području nedostaju u brojnim institucijama, organizacijama i

Uzevši u obzir poslovne i privatne obveze, nije li doktorski studij težak zadatak za nekoga tko raspolaže sa samo 24 sata u danu?

- Točno. Odabrala sam smjer doktorskog studija, koji je izrazito zahtjevan uz posao koji obavljam i uz obveze koje obnašam u drugim udrugama i institucijama, ali motivira me rad na sebi i usvajanje novih znanja utemeljenih na znanstvenom istraživanju.

Pravnici se nalaze u izazovnom svijetu, osobito nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Primjena pravne stečevine Europske unije, ali i razvoj europskog prava i svih ■ 55 ■ OLIMP

ŽENE I ŠPORT

The first woman to head the Sports Association of the City of Zagreb Young lawyer Suzana Šop is the first woman to lead the Sports Association of the City of Zagreb, the largest sports association in Croatia.

This may come as a surprise only to those who have not witnessed her work at the Sports Association of the City of Zagreb (SSGZ) so far and got convinced that education, openness and professional approach break through the usual barriers the women are facing in the managerial environment.

Ratko Cvetnić

drugih grana prava, utječu na kreiranje i razvoj ne samo europskog, nego i pravnih stečevina na nacionalnoj razini. Tijekom doktorskog studija želim produbiti i proširiti svoje vidike ne samo u pogledu znanstvenog istraživanja nego i u području razvoja daljnje akademske karijere i karijere u poslovnom svijetu općenito.

Istina je da sam okupirana poslovnim obvezama i da sam u izgradnji svoje pravne i profesionalne karijere, ali entuzijazam i istraživački duh pomažu mi u svladavanju prepreka s kojima se susrećem u poslovnom okruženju.

I u tom smjeru ću nastaviti i dalje.

Vratimo se surovoj praksi: nije tajna da je metropola u dugovima.

Hoće li rezovi riješiti probleme lokalnoga športa? Kakav je stav nove uprave SSGZ-a?

- Svakako da stojimo pred velikim izazovima, pa je teško u ovom času govoriti o stavovima uprave.

„Iako ne znam kamo će me izazovi i putevi u budućnosti odvesti, pozicija vršiteljice dužnosti glavnog tajnika SSGZ-a, nesumnjivo je vrh moje dosadašnje karijere“ OLIMP ■ 56 ■

Grad je u financijskim problemima i jasno je da se moraju pronaći adekvatne uštede u gradskom proračunu, pa je tako i proračun športa znatno smanjen u odnosu na 2021. godinu. Nadam se da će se tijekom iduće godine - kako se i najavljuje - pronaći financijska sredstva i rebalansom vratiti u proračun ono što pripada športašima i sustavu športa. Sufinanciranje športa, prema najavi gradske vlasti, ići će jednim drugim smjerom od onoga kojega smo imali do sada, a koji je to smjer, vidjeti ćemo u skorijoj budućnosti.

Kako će u toj štednji proći ženski šport?

- Kriteriji, mjerila i postupci moraju se na odgovarajući način primjenjivati na sve korisnike jednako i pod jednakim uvjetima.

Je li u praksi bilo tako?

- Nažalost, ne uvijek. Često svjedočim prigovorima klubova, i ženskih i muških, kako im se financijska sredstava ne dodjeljuju na temelju kriterija i mjerila koja su uspostavljena unutar njihovih matičnih športskih saveza. Ovakva praksa mora se mijenjati jer samo jasna pravila, kriteriji i mjerila osiguravaju transparentnost dodjele financijskih sredstava.

Naglasak treba staviti na racionalno upravljanje javnim sredstvima, po načelima ekonomičnosti i učinkovitosti te uz prihvatljive troškove koji su usuglašeni s izazovima i smjernicama racionalnog upravljanja.

Od 2017. članica ste Mreže koordinatorica za ravnopravnost spolova pri Hrvatskom olimpijskom odboru. Kakva su vam osobna iskustva s položajem žena u športu, odnosno u profesiji?

- Osobno se nisam srela s diskriminacijom, ni na poslu, ni na dužnostima koje obavljam u tijelima drugih udruga i ustanova.

Razlog tomu je i profesionalan pristup kojeg se držim i koji mi pomaže da se izborim za status u sustavu.

No, to ne znači da je lako biti žena na rukovodećoj poziciji. I dalje najveće prepreke za napredovanje žena u poslovnom svijetu leže u ukorijenjenim predrasudama.

Problemi su i dalje dobro poznati, a odnose se na usklađivanje privatnog života s profesionalnim. I pojam „staklenog stropa“ je poznat svima.

Borba za ravnopravnost podiže svijest o nužnosti zajedničkog sudjelovanja u raspodjeli poslovne i ekonomske moći između žena i muškaraca, pa tako i rukovodećih pozicija, u kojima su žene, nažalost, podzastupljene.

Nužno je osigurati jednake početne mogućnosti u pristupu radnim mjestima, bez obzira na spol.

Vjerujem da će se u skorijoj budućnosti razbiti stereotip da su rukovodeće pozicije namijenjene muškarcima, a da će se razvijati svijest o poticanju rodne jednakosti i pružanju prilika za uključivanje žena na pozicije koje odgovaraju njihovim znanjima, sposobnostima i vještinama.

#EmotionsWeShare

Službena agencija Hrvatskog olimpijskog odbora Uniline d.o.o.

Bože Gumpca 38, Pula www.uniline.hr info@uniline.hr +385 52 390 000

Uniline travel company

Otkrijte Hrvatsku s Unilineom – vaš najbolji izbor za organizaciju sportskih događaja, kampova i priprema.

Smještaj Hotelski management Izleti Transferi & Rent a car Aviokarte MICE & sportska događanja

ŠPORT NA INTERNETU › odbojka na pijesku ‹

Na web stranici HOS-a, rubrika odbojka na pijesku nalazi se tek na petom mjestu

H

rvatska je tijekom svoje olimpijske povijesti zabilježila uspjehe u brojnim športovima, no uvijek ima prostora za daljnju ekspanziju, zar ne? Šport koji se ponajviše nameće kao onaj u kojem postoji golemi prostor za napredak je - odbojka na pijesku. Naime, Hrvatska je zemlja u kojoj je turizam među najvažnijim gospodarskim granama, a službena državna politika je povezivanje turizma sa športom, zbog čega je u kolovozu 2020. ustrojeno Ministarstvo turizma i sporta.

Budući da je Hrvatska poznata po svojim obalama, a odbojka na pijesku je šport koji se igra na plaži i predstavlja atrakciju za turiste, pomalo je čudno da je kod nas još uvijek na prilično niskim granama razvijenosti. U kontekstu tog problema pogledat ćemo kakva je

zastupljenost odbojke na pijesku na mrežnim stanicama Hrvatskog odbojkaškog saveza.

Odbojka na pijesku nema zasebnu web stranicu, već se nalazi pod okriljem HOS-a. Nekim čitateljima može to zvučati neobično jer se ova dva športa usprkos brojnim poveznicama uvelike i razlikuju, poput tenisa i stolnog tenisa.

Najbitnije su razlike u tome što je odbojka na pijesku šport na otvorenom, a ne dvoranski, te što igraju samo dva igrača umjesto šest, zbog čega je i teren manjih dimenzija (8x8 metara umjesto 9x9 metara).

Nadalje, ne igra se na tri, nego na dva dobivena seta od 25 poena, a pješčana podloga iziskuje bitno drugačije karakteristike za igrače od parketa.

Međutim, povijest se odvila tako

Odbojka na pijesku u drugom je planu na HOSovim mrežnim stranicama. To je zapravo i posve razumljivo jer odražava stanje s terena: dvoranska odbojka u Hrvatskoj se počela igrati prije gotovo čitavog stoljeća i s godinama je uhvatila duboko korijenje, dok je odbojka na pijesku u Hrvatsku došla tek prije tridesetak godina OLIMP ■ 58 ■

Instagram HOS-a

da je odbojka na pijesku kao šport ostala pod kontrolom Međunarodnog odbojkaškog saveza (FIVB), a posljedično i vezana za nacionalne odbojkaške saveze. Stoga je zanimljivo usporediti način na koji FIVB prezentira odbojku na pijesku na svojoj mrežnoj stranici u odnosu na HOS-ovu.

Za početak, kada se uđe na FIVBovu naslovnu stranicu (https://www. fivb.com/), na vrhu se nalazi redak s odgovarajućim rubrikama: poveznice vode redom na odbojku, odbojku na pijesku, odbojku na snijegu itd.

No, na samoj naslovnici nalaze se pomiješane aktualne vijesti iz svih navedenih športova, a u trenutku pristupa dominirao je sadržaj upravo vezan za odbojku na pijesku.

S druge strane, na HOS-ovoj početnoj stranici (https://hos-cvf. hr/) također se nalazi redak s pri-

Facebook HOS-a

Piše: LUKA MARIN VUCO

Beach volleyball in the background

Naslovnica Međunarodnog odbojkaškog saveza (www.fivb.com)

padajućim rubrikama, a odbojka na pijesku nalazi se tek na petom mjestu (iza rubrika naslovna, HOS, reprezentacije i natjecanja). Pored toga, u trenutku našeg pristupa, vijesti na naslovnici odnosile su se isključivo na dvoransku odbojku.

Nadalje, kada se na FIVB-ovoj stranici uđe na zasebnu rubriku odbojke na pijesku, ona je prepuna raznolikog sadržaja: postoje poveznice koje vode na vijesti, vrste natjecanja, ženski i muški renking, kalendar natjecanja, bazu s popisom igračica i igrača, najvažnijim dokumentima itd. HOS-ova rubrika za odbojku na pijesku je, pak, bitno siromašnijeg sadržaja...

Korisnicima su prikazane samo vijesti, od posljednje objavljene prema starijima, te dokumenti koji zapravo služe umjesto uobičajenih online rubrika. Naime, na mrežnim stranicama HOS-a nema sustavno i uočljivo prikazanih podataka o rezultatima i kalendaru najvažnijih državnih natjecanja; klubova i igrača koji su na njima sudjelovali; statistike i ostalih uobičajenih športskih parametara, koji su, pak, na stranici prisutni kada je u pitanju dvoranska odbojka. Ti se podaci za odbojku na pijesku trebaju potražiti među dokumentima, koji su u pdf formatu, što nije najzgodnija opcija za korisnike.

Osim toga, dokumenti s rezultatima natjecanja objavljuju se u obliku godišnjih biltena, a bilten za 2021. godinu još uvijek nije objavljen, stoga korisnici rezultate aktualnih državnih natjecanja trebaju tražiti u arhivi vijesti.

Dakle, posve je očito da je odbojka na pijesku u drugom planu na HOS-ovim mrežnim stranicama.

To je zapravo i posve razumljivo jer odražava stanje s terena: dvoranska odbojka u Hrvatskoj se počela igrati prije gotovo čitavog stoljeća (Amerikanac William Wieland održao je 1924. tečajeve u Zagrebu i Splitu na kojima je upoznao članove Hrvatskog sokola s pravilima odbojke) i s godinama je uhvatila duboko korijenje te se u znatnoj mjeri popularizirala među stanovništvom. S druge strane, odbojka na pijesku je u Hrvatsku došla tek početkom 1990-ih, kada su osnovani prvi klubovi i održani prvi službeni turniri.

Iako je sredinom 2000-ih Zagreb bio jedan od domaćina FIVB-ove Svjetske lige, razvoj domaće odbojke na pijesku dosad nije krenuo u smjeru postizanja masovnosti koja vodi prema profesionalizmu, već je ostao bliže razini ljetne rekreacije na plaži.

U takvoj situaciji iluzorno je očekivati da će Hrvatska u skoro vrijeme iznjedriti olimpijske kandidate u ovom športu, no zato treba početi sa sustavnim terenskim radom, ali i promocijom koja uključuje optimizaciju mrežne stranice HOS-a. Za početak bi bilo poželjno da u njenim narednim ažuriranjima prioritet bude ujednačenje preglednosti sadržaja odbojke na pijesku s onim iz dvoranske odbojke.

Ovaj atraktivni šport možda se još uvijek nije rasplamsao među Hrvaticama i Hrvatima, no potencijal za budućnost je doista velik.

Since Croatia is famous for its shores, and beach volleyball is a sport played on the beach and represents an attraction for the tourists, it is somewhat strange that in Croatia it is still at quite a low level of development.

Beach volleyball does not have a separate website, but it is under the auspices of the Croatian Volleyball Federation. There the users can find only news and documents, serving in fact only as substitute for the usual online sections. Namely, the Croatian Volleyball Federation’s website features no systematic and noticeably presented data on the results and calendar with the most important national competitions; clubs and players that participated in them; statistics and other common sports parameters, which, in turn, are present on the site when it comes to indoor volleyball. However, the same data for beach volleyball should be looked for in the documents that are in the pdf format, which is not the most convenient option for users. Besides that, the documents with competition results are published in the form of annual bulletins, and the 2021 bulletin has not yet been published, and therefore the users should search for the results of current national competitions in the news archives.

It is clear that beach volleyball is in the background of the Croatian Volleyball Federation’s website. This is actually quite understandable because it reflects the situation from the field: indoor volleyball in Croatia started being played almost a century ago (American William Wieland held courses in Zagreb and Split in 1924 where he introduced members of the Hrvatski Sokol (Croatian Falcon) to the rules of volleyball) and over the years it got deeply rooted and became significantly popular among the population. On the other hand, beach volleyball came to Croatia only in the early 1990s, when the first clubs were founded, and the first official tournaments were held.

It would be desirable that the next updates of the Croatian Olympic Committee’s website include – as priority - uniformity of visibility of beach volleyball content with that of indoor volleyball.

Luka Marin Vuco ■ 59 ■ OLIMP

ŠPORTSKA PUBLICISTIKA

PREMA SUNCU:

USUSRET OLIMPIJSKIM IGRAMA U TOKIJU Zbornik haiku poezije Urednik: dr. Drago Štambuk Godina i mjesto: 2021., Zagreb Format: 19 x 25 cm Uvez: meki, klamani Izdavači: Društvo Hrvatskih književnika, Zagreb i HOO, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Mediaspin, Zagreb Tisak: Quo Vadis, Zagreb Dostupnost i info: Knjižnica Hrvatskog olimpijskog odbora - https://

knjiznica.hoo.hr/; info: Hrvatski olimpijski odbor i Društvo hrvatskih književnika, Trg bana Josipa Jelačića 7/I, 10 000 Zagreb, Tel.: +385 (o)1 4816 931, +385 (0)1 4883 580, e-mail: dhk@dhk.hr Cijena: prigodno izdanje Prije skoka uvis skakačica ljestvicu preskače u sebi (Enes Kišević, prvonagrađeni haiku, Zbornik prema Suncu: ususret Olimpijskim igrama u Tokiju)

H

rvatska enciklopedija haiku definira kao „japanski stih od 17 slogova (5–7–5), jedan od najvažnijih oblika tradicionalnoga japanskoga pjesništva. Haiku osobito opisuje prirodu i izravno životno iskustvo, koristi sugestiju, ističe važnost zahvaćanja u bit predmeta, izbjegava sentimentalizam. Izvori haikua nalaze se u početnom stihu zvanom hokku, duljega niza stihova (haikai no renga ili haikai), u koji su bili uklopljeni naizmjenični nizovi od 5–7–5 i 7–7 slogova.

Hokku je postupno postajao samostalnim stihom, a formalno se osamostalio tijekom 1890-ih kada se za njega počeo koristiti pojam haiku, za što je osobito zaslužan bio Masaoka Shiki (1867– 1902).

Haiku je bio nova vrsta stiha, oblikom posve nalik na tradicionalni hokku, ali se razlikovao po tome što ga je trebalo pisati, čitati i razumijevati kao samostalnu pjesmu, a ne kao dio duljeg lanca stihova. Strogo uzevši, povijest haikua počinje potkraj XIX. st. (…)“ Društvo hrvatskih književnika i Hrvatski olimpijski odbor upravo su haiku kao formu kreativnog izražavanja odabrali za iskaz doživljaja pjesnika u književnom natječaju „Ususret Olimpijskim igrama u Tokiju“ održanima u ljeto 2021.godine. Ideji se priključilo i natječaj podržalo japansko veleposlanstvo u Republici Hrvatskoj, ali i velik broj umjetnika i amatera, pa se na natječaj prijavilo više od 300 haiku pjesnika, haijina (čitaj haidžina) i amatera, s oko 600 trostiha; dodatno i tridesetak školaraca.

Prosudbeno povjerenstvo svaki je haiku, prema tradiciji, pročitalo dvaput, a potom izabralo tri najuspješnije haiku pjesme i nagradilo tri najuspješnija autora – Enesa Kiševića, Ivana Ivančana i Tomislava Maretića, a još trideset devetero sudionika pohvalilo.

Jer, kako kaže dr. Drago Štambuk, idejni začetnik natječaja, predsjednik Prosudbenog povjerenstva i veleposlanik RH u Japanu: „Natječaj, iako temeljen prvenstveno na sportsko-olimpijskim temama, nije zanemarivao slobodne teme, osobito one povezane s potresima u Hrvatskoj, s velepošašću krunatoga virusa, kao i trostihe na dionicama (kajkavskoj, čakavskoj i štokavskoj) trojednoga hrvatskoga nam jezika, a pod egidom 'Zlatne formule ča-kaj-što', koja je 2019. proglašena kulturnim dobrom i stavljena na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine.“ Među pohvaljenim haiku pjesnicima, predsjednik Prosudbenog povjerenstva izdvaja Silvu Trstenjak, Borisa Nazanskoga, Jakšu Matošića, Gorana Kovača, Jelenu Stanojčić i Sanju Albaneže, a svi nagrađeni i pohvaljeni radovi – 42 pjesnička i dva učenička rada - nalaze se na stranicama Zbornika radova.

Uz već istaknuta, čitatelj će među imenima uspješnika zapaziti i neka druga dobro znana, priznata i poznata imena iz svijeta književnosti i umjetnosti te uživati u haidžanskom viđenju športa, Olimpijskih igara, običaja i tradicije „Zemlje izlazećeg Sunca“.

OLIMP ■ 60 ■

NAJVEĆI USPJESI HRVATSKOG SPORTA:

Sveobuhvatni vodič kroz najveće sportske događaje Autori: Dražen Beraković i Davor Lulić Godina i mjesto izdavanja: 2021., Zagreb Stranica: 320 Format: 24 x 30,5 cm Uvez: tvrdi Nakladnik: Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Oblikovanje i grafička priprema: Marija Morić Tisak: Grafika Soča, Slovenija Dostupnost i info: Knjižnice i knjižare diljem Republike Hrvat-

ske, Web-shop Mozaik knjige (https://mozaik-knjiga.hr) Cijena: 297,90 kn

M

onografija „Najveći uspjesi hrvatskog sporta: Sveobuhvatni vodič kroz najveće sportske događaje“ vizualno i grafički bogato je publicističko izdanje. Kako i dolikuje velikom izdavaču, knjiga je obogaćena finim grafičkim rješenjima, zlatotiskom na naslovnici, ilustrirana kvalitetnim fotografijama najuspješnijih hrvatskih športaša i grafičkim prijelomom koji poziva na listanje i uranjanje u njezine stranice.

Uz predgovor, kazalo, bilješke o autorima i izvoru ilustracija, knjiga je koncipirana u tek četiri poglavlja.

Prvo se odnosi na povijest hrvatskog športa i čitatelju podastire pregled najranijih uspjeha hrvatskih športaša. Bolji poznavatelji hrvatskog športa prisjetit će se, a svi ostali upoznati, s uspjesima Milana Neralića, Đure Stantića, Paula Radmilovića, Dragutina Cinottija te veslača okupljenih u veslačkom osmercu s kormilarom iz 1924. godine.

Drugo poglavlje predstavlja uspjehe „hrvatskih sportaša u doba Jugoslavije (1945. – 1991.)“. Čini to pregledno, po športovima, poredanim abecednim redom, upisujući zlatnim slovima imena vrhunskih športaša, rekordera i osvajača medalja na velikim međunarodnim natjecanjima, evocirajući kod nešto starijih čitatelja uspomene na vlastiti doživljaj uspjeha alpinista Stipe Božića, atletičara, boksača, gimnastičara, hrvača, jedriličara, džudaša, kajakaša i kanuista, klizačice Sande Dubravčić, košarkaša, kuglača, nogometaša, odbojkaša, plivača, rukometaša, stolnotenisača, strijelaca, tenisača, vaterpolista i veslača.

Treće poglavlje prati „najveće uspjehe sportaša na Olimpijskim igrama pod hrvatskom zastavom“, od Olimpijskih igara u Barceloni 1992. do Igara u Tokiju održanih 2021. Uz podsjećanje na sve hrvatske olimpijske medalje, knjiga podsjeća i na značaj Olimpijskih igra u Barceloni 1992. za hrvatske športaše, te donosi atmosferu svih Igara i nastupa svakog hrvatskog osvajača medalje.

S obzirom na to da je treće poglavlje posvećeno olimpijskim uspjesima, četvrto čitatelja vodi na ostale velike međunarodne nastupe hrvatskih športaša. Čini to, opet, pregledom po športovima.

Autori se između ostalog prisjećaju velikih nogometnih uspjeha hrvatskih reprezentativaca u Francuskoj 1998. i Rusiji 2018., uz njih čitatelj obnavlja ili upoznaje uspjehe atletičara, rukometaša, vaterpolista, veslača, strijelaca, plivača… ali i iznimna postignuća skijaša, boćara i taekwondo reprezentativaca koji po osamostaljenju Hrvatske postižu značajne športske uspjehe međunarodne razine.

Autori tekstova, novinarski športski znalci Dražen Beraković i Davor Lulić, pitkim, tečnim žurnalističkim stilom stvaraju štivo kojim ne prenose tek šture povijesne podatke nego čitatelja uranjaju u atmosferu i emociju svakog pojedinačnog uspjeha hrvatskih športaša, pa će ova knjiga vjerojatno biti rado viđen naslov u kućnoj biblioteci ljubitelja športa.

Piše: TAJANA OBRADOVIĆ

70 Zagreb Meeting 2020: Hanžekovićev memorijal

70 godina streljačkog društva Dalmacijacement

Autori: Marin Šarec, Milan Orešković, Dražen Pinević, Vedran

Autor: Jurica Gizdić Godina i mjesto izdavanja: 2021., Solin Stranica: 364 Format: 22,5 x 30 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Streljačko društvo Dalmacijacement, Solin Oblikovanje i priprema za tisak: Točka.design, Solin Tisak: Jafra d.o.o., Solin Dostupnost i info: Streljačko društvo Dalmacijacement

Božićević

Prijevod na engleski jezik: Ivana Horvat Godina i mjesto izdavanja: 2021., Zagreb Stranica: 208 Format: 23,5 x 28,5 cm Uvez: tvrdi Nakladnik: Atletski klub Dinamo-Zrinjevac, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Petar Raguž Tisak: Printera Grupa d.o.o, Zagreb Dostupnost: Knjižnica Hrvatskog olimpijskog odbora, info: AK Di-

namo-Zrinjevac, Maksimirska 128, 10000 Zagreb, tel.: +385 (0)1 2311 125; e-mail: dz@has.hr; dinamo-zrinjevac@zg.t-com.hr Cijena: prigodno izdanje

N

a temu Hanžekovićevog memorijala, među generacijama atletičarima popularno zvanog Hanžek, do 2021. godine i njegove sedamdesete obljetnice, publicirana su dva knjižna izdanja i snimljen dokumentarni film.

Površni poznavatelj športa, atletike, Hanžekovićevog memorijala, ali i povijesno-istraživačkih postupaka i rada pomislio bi da je o mitingu rečeno već sve. No, autori monografije „70 Zagreb Miting 2020 – Hanžekovićev memorijal“ redom vrsni novinari i poznavatelji kraljice športova (Marin Šarec, Dražen Pinević i Vedran Božićević) te neumorni atletski djelatnik i kroničar ovoga športa Milan Orešković, svjesni da je sjećanje varljiv i ne baš pouzdan kazivač baštine i povijesti, odlučili su se ovu sveobuhvatnu storiju o prošlosti najstarije športske priredbe u Hrvatskoj bazirati na povijesnoj građi, na arhiviranim činjenicama.

Monografija je rezultat istraživačkog rada, proučavanja i bilježenja najvažnijih činjenica iz svih napisa o mitingu objavljenih u „Narodnom sportu“ i „Sportskim novostima“ od prvog izdanja mitinga do 2020. godine.

Raskošna, dvojezična hrvatsko-engleska monografija koncipirana je kroz uvodna poglavlja u kojima su nabrojani dobitnici priznanja povodom sedamdesete obljetnice postojana mitinga, predstavljeni Ivana Brkljačić, najdugovječnija i najuspješnija direktorica Hanžekovićevog memorijala, Boris Hanžeković - atletičar koji je 1938., u utrci na 110 metara s preponama postao pobjednikom Balkanskih igara, pa u vrtlogu 2. Svjetskog rata poginuo pri proboju zatvorenika iz logora Jasenovac (1944.), te njegova obitelj koja kroz desetljeća nakon II. svjetskog rata, turbulencije u razdoblju stjecanja hrvatske samostalnosti i tranzicije pa do danas, nastoji održati uspomenu na Borisa i tradiciju obiteljskog imena mitinga.

Zasebna poglavlja monografije posvećena su i Memorijalnoj utrci Boris Hanžeković, njezinoj tradiciji, značaju i pobjednicima, hrvatskim atletskim velikankama Blanki Vlašić i Sandri Perković koje su svojim nastupima, odnosom prema mitingu i rezultatima obilježile njegova posljednja dva desetljeća, nastupu Usaina Bolta na mitingu 2011. godine, izlasku mitinga iz okvira atletskog stadiona i njegovu ulasku u grad, ususret svim Zagrepčanima i njihovim gostima natjecanjem u bacanju kugle kraj zagrebačkih fontana, činjenici da je ovo natjecanje dugi niz godina miting najvećih atletskih zvijezda te pregledu rekorda mitinga.

Središnji dio monografije posvećen je natjecanju, mitingu samom – po jedno poglavlje za svako desetljeće mitinga od 1951. do 2020.

Pedantno, pregledno, informativno i zanimljivo. Detaljan pregled godinu za godinom mitinga, okolnosti, ljudi, rezultata…

Monografija je iscrpan i sveobuhvatan izvor podataka o mitingu: na više od 200 stranica objedinjeni su svi podatci i, kako izvršni urednik i autor knjige Marin Šarec kaže, „nakon apsolviranja činjenica ukoričenih u njoj, čitatelju neće trebati Google", a monografiji će se nesumnjivo vraćati.

Hrvatskih branitelja 3, 21210 Solin, tel./fax.: 210-213, e-mail: streljana.dc@gmail.com Cijena: prigodno izdanje

M

onografija „70 godina Streljačkog društva Dalmacijacement“ osamdeseto je djelo Jurice Gizdića, neumornog kroničara lokalne i nacionalne prošlosti hrvatskog športa, čovjeka čija su djela riznica podataka neprocjenjive vrijednosti za buduća istraživanja i publikacije iz područja športa.

U ovoj monografiji autor je zaboravu oteo okolnosti nastanka i djelovanja Streljačkog društva „Dalmacijacement“, koje „u hrvatskim sportskim krugovima (…) nosi epitet najtrofejnijeg sportskog kolektiva u državi“.

U početnim poglavljima knjige autor se činjenicama vraća u začetke organiziranog djelovanja športskog streljaštva u svijetu i u Hrvatskoj te bilježi osnivanje prvih streljačkih družina - u Osijeku 1784., Zagrebu 1786., Varaždinu 1792. i Karlovcu 1809.

Solin je na svoju građansku streljačku družinu ipak čekao duže. Prva “prava” streljačka družina u Solinu utemeljena je 1934., na valu sve snažnije popularnosti ovoga športa.

Streljačka družina “Centar“ u Solinu osnovana je 1950. godine u sklopu poslijeratne obnove streljaštva u Hrvatskoj. Družina 1964. mijenja ime u SD “Solin”, a od 1972. nastupa pod imenom „Dalmacijacement”.

Prvi značajniji uspjeh bilježi 1963. plasmanom pionira kluba na republičko prvenstvo, a prvu medalju dvije godine poslije kada Anka Čolak postaje pionirska prvakinja države. Važna godina za solinske strijelce bila je i 1973. Tada su omladinci i omladinke kluba postali i ekipni i pojedinačni prvaci Jugoslavije.

Od 1980. članovi „Dalmacijacementa“ reprezentativci su Hrvatske, a godinu poslije i reprezentativci Jugoslavije. Iste godine Siniša Vitez imenovan je saveznim kapetanom, a potom i izbornikom reprezentacije Jugoslavije. Prva međunarodna titula, ona s juniorskog europskog prvenstva, stigla je u Solin 1983., a tri godine poslije Solin ima i svjetsku prvakinju…

U nemogućnosti da nabrojimo sve uspjehe kluba unatrag sedam desetljeća, preostaje nam vratiti se epitetu “najtrofejnijeg sportskog kolektiva u državi“ s početka ovog teksta i istaknuti tek statističke činjenice. Članice i članovi „Dalmacijacementa“ kroz sedam su desetljeća u svim starosnim kategorijama osvojili više od 500 naslova prvaka države.

U istom su razdoblju osvojili 110 medalja na velikim natjecanjima - 10 na svjetskim prvenstvima, 14 na svjetskim kupovima, 40 na europskim prvenstvima, jednu na europskim igrama, tri na Mediteranskim igrama i 42 na prvenstvima Balkana.

Medalje na velikim natjecanjima osvajali su Vesna Domazet (kasnije Vitez), Mladenka Malenica, Marina Borzić, Natalija Gotovac, Miroslav Jankov, Branka Jankov, Željan Škaro, Dijana Bošnjak, Renato Kunac, Ana Nazor, Marina Borzić, Irena Božić, Daniela Burić, Marša Samma, Sandra Vitez, Ante Krišto, Marija Marović, Petar Gorša, Marin Čerina, Ivan Petričević, Borna Petanjek, Marta Zeljković, Josip Sikavica.

Svima njima trener i izbornik bio je Siniša Vitez, i oni su najvidljiviji dio sedamdesetogodišnje povijesti kluba koju autor ispisuje na više od 360 stranica knjige.

■ 61 ■ OLIMP

OD OLIMPA DO OLIMPA

Dopredsjednica Hrvatskog olimpijskog odbora i predsjednica Hrvatskog judo saveza Sanda Čorak dobitnica je prestižne nagrade „Olimpijske lovorike“ Europskih olimpijskih odbora (EOC Olympic Laurel Awards), koju joj je uručio glavni tajnik EOO-a Raffaele Pagnozzi tijekom 41. seminara EOO-a u Glavni tajnik EOO-a slovačkom Šamorinu krajem Raffaele Pagnozzi uručuje studenoga. nagradu Sandi Čorak Ova prestižna nagrada dodjeljuje se istaknutim športskim dužnosnicima i dužnosnicama našeg kontinenta za posebna postignuća u promociji športa. Predsjednica HJS-a iznimno je zaslužna za popularizaciju džuda u Hrvatskoj i šire, za funkcioniranje jednog od naših najbolje organiziranih športskih saveza, kao i za sjajne rezultatske domete njegovih predstavnika.

Osim Sande Čorak, u 15 izdanja ove nagrade bilo je još troje hrvatskih dobitnika: Antun Vrdoljak 2009., Morana Paliković Gruden 2015. i Luciano Sušanj 2016. godine.

Dragan Primorac, Morana Paliković Gruden i Ranko Ćetković članovi komisija EOO-a Na sjednici u slovačkom Šamorinu, Izvršni odbor Europskih olimpijskih odbora prihvatio je prijedlog sastava EOO-ovih komisija i radnih skupina za mandatno razdoblje 2021. – 2025., uključujući i predložene predsjednike. Nakon kompletiranja njihova sastava, evidentna je namjera EOO-a da se u komisijama poveća sudjelovanje žena i zastupljenost što većeg broja nacionalnih olimpijskih odbora.

Osim člana Vijeća HOO-a prof. dr. Dragana Primorca, koji je postao član Zdravstvene i antidopinške komisije EOO-a, Hrvatski olimpijski odbor zastupljen je s još dvoje predstavnika - dopredsjednica HOO-a i predsjednica HOO-ove Komisije za ravnopravnost spolova u sportu Morana Paliković Gruden reizabrana je u istovrsnu komisiju EOO-a, a pomoćnik glavnog tajnika HOO-a za marketing, Ranko Ćetković, postao je novi član EOO-ove Komisije za marketing.

Dodamo li predsjednicu HOO-ove Komisije sportaša Blanku Vlašić, prije izabranu u Komisiju sportaša EOO-a, možemo zaključiti da je ugled HOO-a, odnosno hrvatskog športa, na uistinu visokoj razini u europskoj olimpijskoj obitelji.

Doček tenisača u Zagrebu Na Trgu bana Josipa Jelačića svečano su dočekani članovi hrvatske teniske reprezentacije koja je 5. prosinca u Madridu igrala finale Davisova kupa i izgubila od reprezentacije Rusije sa 0-2.

Bio je to četvrti finale Hrvatske u Davisovu kupu: naši su

OLIMP ■ 62 ■

Foto: EOC (EOO)

Sandi Čorak nagrada „Olimpijske lovorike“ Europskih olimpijskih odbora

tenisači slavili 2005. i 2018. godine, a izgubili 2016. od Argentine u Zagrebu i u završnici posljednjeg izdanja u Madridu. Ulaskom u finale, Hrvatska 2022. godine neće morati igrati kvalifikacije, čime je već napravila korak S dočeka u Zagrebu naprijed jer je 2021. prethodno morala pobijediti Indiju. Na putu do finala Hrvatska je u skupini pobijedila Australiju, Mađarsku, Italiju i Srbiju, a pobjednički je niz prekinula Rusija koja je treći put u povijesti osvojila Davisov kup (2002. i 2006. godine). Uz te pobjede Rusi imaju i tri izgubljena finala (1994., 1995., 2007.).

Na svečani doček u Zagreb stigli su Borna Gojo, Marin Čilić, Mate Pavić, Nino Serdarušić, izbornik Vedran Martić i stručni stožer te vodstvo Hrvatskog teniskog saveza (nije bilo samo Nikole Mektića). Doček su organizirali Grad Zagreb i Turistička zajednica Grada Zagreba, a uz podršku Hrvatskog teniskog saveza.

U Specijalnoj bolnici Sv. Katarina 24. sjednica Vijeća HOO-a Specijalna bolnica Sveta Katarina, partner HOO-a, ugostila je članove Vijeća HOO-a na 24. sjednici u aktualnom sazivu. Predsjedavao je čelnik HOO-a dr. Zlatko Mateša, nazočilo je 18 od 23 člana Vijeća, a domaćin je bio predsjednik Upravnog vijeća Specijalne bolnice Sveta Katarina prof. dr. Dragan Primorac.

Ugledni liječnik i znanstvenik, koji je, osim mandatom u Vijeću HOOa, angažiran i u HOO-ovoj Zdravstvenoj komisiji, pokazao je gostima i prostorije bolnice koja nosi epitet europskog centra izvrsnosti za suvremenu medicinu. Ovom prilikom prof. dr.

Primorac održao je i predavanje o novostima vezanim uz COVID-19.

Kroz točku dnevnog reda „Obrazloženje odluke o preraspodjeli sredstava olimpijskog programa za osvajače olimpijskih medalja i olimpijce s ostvarenim plasmanom do 8. mjesta na Igrama u Tokiju“ istaknuto je kako je HOO tim činom zadržao u financijskoj potpori velik broj vrhunskih športaša, ponajprije sudionika Igara u Tokiju. Predsjednik Mateša najavio je skorašnje pokretanje Karijernog centra koji će mnogim našim športašima pomoći u „karijeri nakon karijere“.

HOO-ove stipendije i olimpijcima iz Tokija s plasmanom od 4. do 8. mjesta Odlukom Vijeća HOO-a s 23. sjednice, održane elektronički, HOO će preraspodijeliti financijska sredstva iz rezer-

Foto: HINA

više na hoo.hr

Piše: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

ve Olimpijskog programa za ljetne Igre u Tokiju.

Ukupni iznos od 1.584.000 kuna namijenjen je isplati stipendija i programskih sredstava za 11 olimpijaca/ olimpijki osvajača medalja do kraja godine, a novost je da će stipendijski status ostvariti i devetero olimpijaca/ olimpijki te vaterpolska momčad (13 članova) koji su na ljetnim Igrama XXXII. olimpijade Tokio 2020. ostvarili plasman od 4. do 8. mjesta.

Osvajači medalja u načelu zadržavaju stipendije iz 2021. godine, isplaćivane evidentnim olimpijskim kandidatima za Tokio u mjesečnom bruto iznosu od 8000 kuna, dok će olimpijci plasirani do 8. mjesta dobivati 5000 kuna u bruto iznosu, što odgovara isplaćivanim stipendijama potencijalnim olimpijskim kandidatima u 2021. godini.

Osvajanjem olimpijskih odličja u Tokiju, pravo na stipendije iz prve skupine ostvarili su Matea Jelić, Martin i Valent Sinković, Mate Pavić, Ivan Mektić, Marin Čilić, Ivan Dodig, Tonči Stipanović, Tin Srbić, Damir Martin i Toni Kanaet.

U drugoj skupini su: Sandra Perković (4. mjesto), Ivan Kvesić, Barbara Matić, Ivan Huklek, Petar Gorša i muška vaterpolska reprezentacija s 13 članova (svi 5. mjesto), Miran Maričić (6. mjesto) te Božo Starčević, Mihovil i Šime Fantela (8. mjesto).

Kako stoji u obrazloženju odluke, Vijeće HOO-a je u brizi za vrhunske športaše na ovaj način željelo osigurati kontinuitet financiranja stipendija i programskih sredstava do skorašnjeg početka Projekta OI Pariz 2024. godine.

Ninna Lara Vidaković nova glavna urednica Olimpa Na drugoj sjednici Komisije za informiranje i izdavaštvo HOO-a u mandatu 2020. – 2024., kojom je predsjedavao čelnik Komisije Jura Ozmec, u raspravi o časopisima HOO-a posebno je istaknut Olimp, koji će od 2022. godine, nakon odlaska u mirovinu dosadašnjega glavnog urednika Ante Drpića, uređivati vanjska suradnica HOOa Ninna Lara Vidaković. Ante Drpić nastavit će suradnju kao izvršni urednik. Jednoglasnom odlukom Ninna Lara Vidaković prihvaćena je i za novu članicu Komisije, a imenovan je i novi tajnik Komisije, glasnogovornik HOO-a Vinko Knežević.

Zbog zastoja u sufinanciranju izdavačkih projekata u 2020. i 2021., Ozmec je predložio da se točka s tom temom Konstruktivna rasprava na odgodi za iduću sjednici Komisije za informiranje sjednicu, kako bi i izdavaštvo se kompletirali svi pristigli zahtjevi i dokumenti vezani uz tu aktivnost.

U konstruktivnoj raspravi govorilo se i o novoj knjizi športskog publicista Jurice Gizdića. Njegova 81. knjiga, a sedma u suradnji s HOO-om, posvećena je športskim dužnosnicima koji su djelovali u hrvatskom športu tijekom XX. stoljeća i u prvih 20 godina ovoga stoljeća. Kako je iz više razloga nemoguće tiskati knjigu do kraja 2021., što je planirano, odlučeno je da se tiskanje prebaci za 2022., uz dodatne pripreme izdanja u dogovoru s autorom.

Sanda Čorak presented the European Olympic Committees’ Award "Olympic Laurel" Vice President of the Croatian Olympic Committee and President of the Croatian Judo Federation Sanda Čorak won the prestigious European Olympic Committees’ Award "Olympic Laurel", which was presented to her by the Secretary General of the European Olympic Committees Raffaele Pagnozzi during the 41st EOC’s seminary in Slovakian city of Šamorin in late November.

This prestigious Award is given to prominent sport officials and officials of our continent for special achievements in the promotion of sports. The President of Croatian Judo Federation is extremely responsible for the popularization of judo in Croatia and beyond, for functioning of one of our best organized sports federations, as well as for the great ranges in terms of results of its representatives.

Besides Sanda Čorak, during fifteen editions of this Award, there were three other Croats who have won the Award: Antun Vrdoljak in 2009, Morana Paliković Gruden in 2015 and Luciano Sušanj in 2016.

Dragan Primorac, Morana Paliković Gruden and Ranko Ćetković members of the EOC’s commissions At the meeting in the Slovakian city of Šamorin, the Executive Committee of the European Olympic Committees endorsed the proposal for composition of the EOC’s Commissions and working groups for the 2021-2025 term, including the proposed Presidents. After completing their composition, the European Olympic Committees’ intention to increase women's participation and representation of as many national Olympic committees as possible in the commissions is evident.

Besides the member of the Croatian Olympic Committee’s Council Prof. Dragan Primorac, who became a member of the European Olympic Committees’ Medical and Anti-Doping Commission, the Croatian Olympic Committee is represented by two other representatives – Vice President of the NOC of Croatia and President of the Croatian Olympic Committee’s Gender Equality in Sport Commission Morana Paliković Gruden was re-elected to the EOCs Gender Equity Commission, and the Assistant Secretary General of the NOC of Croatia for Marketing Ranko Ćetković became a new member of the European Olympic Committees’ Marketing and Communication Commission.

If we add to the above said the President of the Croatian Olympic Committee’s Athletes’ Commission Blanka Vlašić, formerly elected to the EOCs Athletes' Commission, we can conclude that the reputation of the Croatian Olympic Committee, that is, the Croatian sports, is at a truly high level in the European Olympic family.

Kolinda Grabar-Kitarović to chair the IOC's Future Host Commission for the Games of the Olympiad In mid-October, the Head of the International Olympic Committee Thomas Bach appointed the IOC Member from Croatia Kolinda Grabar-Kitarović to Chair the Future Host Commission for the Games of the Olympiad. This is a new great recognition for the former President of the Republic of Croatia, after becoming a member of the International Olympic Committee in 2020.

■ 63 ■ OLIMP

OD OLIMPA DO OLIMPA

više na hoo.hr

Sjednica Komisije za međunarodne odnose, nova članica Mia Baćić Među najvažnijim točkama dnevnog reda druge sjednice HOO-ove Komisije za međunarodne odnose u aktualnom sazivu, kojom je predsjedavala njezina čelnica Ivančica Sudac, bila je Izmjena i dopuna odluke o sastavu Komisije, prema kojoj su nazočni članovi informirani o proširenju broja članova.

Odlukom Vijeća HOO-a s 24. sjednice, 23. studenoga 2021., u članstvo Komisije za međunarodne odnose s mandatom do 2024. godine imenovana je savjetnica glavnog tajnika HOO-a Mia Baćić. Tako će Komisija ubuduće djelovati kao osmeročlano stalno radno tijelo Vijeća HOO-a.

Tajnica Komisije za međunarodne odnose Ljiljana Ujlaki Šubić kratkim je filmskim podsjetnikom upoznala članove Komisije s ostavštinom Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine. Video se nalazi u Digitalnom muzeju Međunarodnog odbora Mediteranskih igara koji je izrađen u čast 70. godišnjice Mediteranskih igara.

HOA i Zaklada Dražen Petrović: Sporazum o suradnji na promociji olimpijskih ideala

Foto: HOA

Ravnatelj Hrvatske olimpijske akademije Saša Ceraj i predsjednica Upravnog odbora Zaklade Dražen Petrović, Biserka Petrović, potpisali su krajem studenoga sporazum o međusobnoj suradnji u provedbi programa „Olimpijski ideali – Dražen Petrović“ tijekom 2021. godine. Provedba programa zaustavljena je u ožujku 2020. izbijanjem pandemije koronavirusa i uvođenjem epidemioloških Ana Popovčić i Saša Ceraj (HOA) s Biserkom mjera. Sukladno novim smjerPetrović (Zaklada nicama, program je nastavljen Dražen Petrović) početkom ove školske godine, u rujnu 2021., te se sada već petu godinu uspješno provodi u suradnji s osnovnim i srednjim školama iz cijele Hrvatske.

U sklopu programa održavaju se obrazovne radionice u prostorijama Zaklade Dražen Petrović, a sastoje se od prikazivanja četverominutnog filma o spomeniku Draženu Petroviću u Lausanni, razgledavanja Muzejsko-memorijalnog centra Dražen Petrović, kratkog predavanja o životu i djelu Dražena Petrovića, te pitanja djece o Draženu.

Nakon radionice svaka škola dobiva dva obrazovna stripa izrađena prema liku i djelu Dražena Petrovića za potrebe školske knjižnice s edukativnim letcima HOA-e o olimpijskim vrijednostima, dvije košarkaške lopte s likom Dražena Petrovića za nastavu tjelesne i zdravstvene kulture u školi te jedan zidni plakat za svakog sudionika radionice.

Komisija sportaša HOO-a pod predsjedavanjem Blanke Vlašić U prostorijama HOO-a održana je 22. studenoga sjednica Komisije sportaša HOO-a, prvi put uživo nakon izbora članstva u aktualnom mandatu.

OLIMP ■ 64 ■

Prije ove sjednice održana je još samo jedna, elektronička.

Sjednicu je obilježilo iznimno sadržajno i kreativno ozračje, sa sudjelovanjem svih nazočnih članova Komisije sportaša, što je potvrdilo njihovu osviještenost i važnost uloge koju športaši u sklopu ove Komisije trebaju poduzeti za boljitak športa u Hrvatskoj.

Na sjednici su bili predsjednica Komisije sportaša HOO-a Blanka Blanka Vlašić Vlašić te članovi: Tin Srbić, Snježana Pejčić, Božo Starčević, Vedrana Malec i Dino Belošević.

Sjednici nisu mogli nazočiti Barbara Matić, Natko Zrnčić Dim, Maro Joković i Ardena Bajlo.

Među prijedlozima i odlukama sa sjednice, istaknimo odluku da će predstavnici Komisije sportaša HOO-a u Skupštini HOO-a biti Blanka Vlašić, Tin Srbić i Vedrana Malec.

Nadalje, Komisija sportaša HOO-a posebno se zalaže za osnivanje komisija športaša u svim nacionalnim športskim savezima te će se u tu svrhu poduzeti svi potrebni koraci.

Komisija sportaša HOO-a pridružila se programu ambasadora školskog športa, imenujući na tu dužnost Blanku Vlašić i Tina Srbića (Hrvatski školski sportski savez).

Predloženo je da se program pripremi kao projekt Komisije koji bi se sufinancirao iz programa Olimpijske solidarnosti namijenjenog potporama komisija športaša NOO-a (10.000 dolara) u 2022.

U taj projekt uključili bi se i drugi športaši. Provedbu smatraju iznimno važnom jer se premalo djece bavi športom.

Podupire se zaključenje Sporazuma o razvoju športa u školama, kojem bi se kao potpisnik pridružila i Komisija sportaša HOO-a, jer se iskazuje potreba za povećanjem broja sati tjelesnog odgoja i aktivnosti u školama, te satove i programe treba unaprijediti (nutricionizam) i prilagoditi potrebama djece.

Treba raditi i na uspostavi boljih uvjeta za rad športskih klubova koji trebaju uključiti više djece, mladih i ostalih na športskim programima radi poboljšanja zdravlja. Komisija će se angažirati na suradnji s medijima da bi se javno osvijestila potreba za razvoj športa i bavljenje športom.

Kolinda Grabar-Kitarović na čelu MOO-ova Povjerenstva za izbor budućih domaćina OI Čelnik Međunarodnog olimpijskog odbora Thomas Bach sredinom listopada imenovao je članicu MOO-a iz Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović predsjednicom Povjerenstva za izbor budućih domaćina olimpijskih i paraolimpijskih igara (Chair of the Future Host Commission for the Games of the Olympiad). To je novo veliko priznanje bivšoj predsjednici Republike Hrvatske, nakon što je 2020. primljena u članstvo MOO-a.

Dosadašnja predsjedavateljica tog povjerenstva, Kristin Kloster Aasen, podnijela je ostavku nakon izbora u Izvršni odbor MOO-a jer nijedan član vodećeg tijela ne može raditi u povjerenstvima za izbor domaćina Igara, kako bi se osiguralo što šire sudjelovanje članova MOO-a u postupku odabira.

Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša i glavni tajnik Siniša

Piše: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

Krajač čestitali su hrvatskoj članici MOO-a Kolindi Grabar-Kitarović na novoj dužnosti koja je „rezultat njezina dosadašnjeg hvalevrijednog angažmana u aktivnostima MOO-a“.

Peti Sport Fest u Poreču Od 15. do 17. listopada Poreč je bio domaćin 5. izdanja Sport Festa, događaja regionalnih razmjera koji okuplja brojne športaše i rekreativce, atraktivne predavače i izlagače, proizvođače športske opreme i hrane, tvrtke i udruge koje se bave uslužnim djelatnostima u športu, dakle sve one koji imaju aktivne veze sa športom i kojima je cilj spojiti strast prema športu i zdrav način života.

Naglasak konferencijskog dijela Sport Festa bila je olimpijska godina i događaji iz Tokija, o kojima su dojmove podijelili predsjednik i glavni tajnik HOO-a, Zlatko Mateša i Siniša Krajač, te olimpijci Martin Sinković, Tin Srbić i Ana Đerek.

Uz njih su nastupili i brojni drugi odlični predavači, među kojima su bili Nikola Pilić, Dubravko Šimenc, Igor Boraska, Tomislav Martin Sinković Družak, Željko Gabron, Loris Peršurić, Hrvoje Horvat, Marijan Kustić, Marko Vukojević i Danijel Šaškin.

Dvostruki zlatni veslački olimpijac Martin Sinković govorio je o tome kako je biti olimpijac i uspjeti ostati na vrhu, direktor ključnih kupaca i partnera tvrtke Allianz Marko Vukojević nastupio je na panelu „Olimpijski marketing“ i otkrio tajne uspjeha na tom području, a slavni nogometaš Ivan Klasnić podsjetio je na svoj iznimno težak zdravstveni put – i životni uspjeh.

HOO imao je i ove godine poseban štand, na kojem su se, uz promociju sponzora i partnera, posjetitelji zabavili uz atraktivne virtualne (VR) igre.

Ljiljani Ujlaki Šubić novi mandat u Izvršnom odboru MOMI-ja

The former Chair of the said Commission, Kristin Kloster Aasen, resigned after being elected to the International Olympic Committee’s Executive Committee because no member of the governing body can work in the commissions for selection of the future host, in order to ensure the widest possible participation of the IOC members in the selection process.

The Croatian Olympic Committee’s President Zlatko Mateša and Secretary General Siniša Krajač congratulated the IOC Member Kolinda Grabar-Kitarović on her new post, which is "the result of her praiseworthy involvement in the IOC activities so far".

28 years ago, the Croatian Olympic Committee was admitted to the full IOC membership On September 24th, 28 years ago, the Croatian Olympic Committee was admitted to the full membership of the International Olympic Committee. After its founding on 10 September 1991, on 17 January 1992, only two days after the international recognition of the Republic of Croatia, the IOC provisionally recognized the NOC of Croatia, and on 24 September 1993 at the 101st Session of the IOC in Monte Carlo, the NOC of Croatia became a full member of the International Olympic Family.

Already the IOC’s provisional recognition of the Croatian Olympic Committee allowed the Croatian female and male athletes to have their debut performances – in the very same year of 1992 – at both Winter and Summer Olympics (XVI Olympic Winter Games in Albertville and Games of the XXV Olympiad in Barcelona). By the time the NOC of Croatia became a full member of the International Olympic Committee, our athletes have already won their first Olympic medals. Basketball players brought the legendary silver medal from Barcelona, and tennis players brought two bronze medals (Goran Ivanišević in Singles and in Doubles with Goran Prpić).

Great credit for provisional recognition of the Croatian Olympic Committee, and then for its full membership in the IOC, belongs to the then IOC’s President Juan Antonio Samaranch, as well as to the first President of the Croatian Olympic Committee (19912000) Antun Vrdoljak and the first Secretary General Slavko Podgorelac.

Voditeljica Odjela za međunarodnu suradnju HOO-a Ljiljana Ujlaki Šubić, ujedno i hrvatska predstavnica u Izvršnom odboru Međunarodnog odbora Mediteranskih igara (MOMI), još će četiri godine biti članica krovnog tijela udruge koja okuplja predstavnike 26 država s triju kontinenata.

Tako su odlučili članovi skupštine MOMI-ja na općem i izbornom zasjedanju sredinom listopada u Ateni, a osim izbora članova IO-a, biran je i novi predsjednik pa će Alžirca Amara Addadija, nakon 18 godina na čelu, zamijeniti novi čelnik MOMI-ja, Talijan Davide Tizzano.

Osim naše Ljiljane Ujlaki Šubić, u novi saziv Izvršnog odbora MOMI-ja za razdoblje 2021. – 2025. izabrani su Abderrahmane Hamad (Alžir), Cayetano Cornet (Španjolska), Mohamed Gremida (Libija), Abdellatif Idmahamma (Maroko), Blaž Perko (Slovenija) i Elif Ozdemir (Turska). Članovi skupštine prihvatili su izvješća o pripremama Orana za Mediteranske igre 2022. i Taranta za MI 2026., a nakon prezentacije, grčkom Iraklionu (otok Kreta) dodijeljeno je domaćinstvo trećeg izdanja Mediteranskih igara na pijesku 2023. godine.

■ 65 ■ OLIMP

OD OLIMPA DO OLIMPA

Vijeće HOO-a potvrdilo pet evidentnih kandidata za Peking Pod predsjedavanjem čelnika HOO-a Zlatka Mateše u zagrebačkom hotelu Westin održana je sredinom listopada 22. sjednica Vijeća HOO-a.

Nazočio je čak 21 od 23 člana Vijeća, a među dvadesetak točaka dnevnog reda najzaTena Hadžić stupljenija su bila izvješća. Članovi Vijeća HOO-a prihvatili su četverodjelno izvješće Damira Šegote, šefa Misije HOO-a, s Igara u Tokiju.

Nakon ljetnih, na red su došli i zimski olimpijci. U kategoriju evidentnih olimpijskih kandidata za ZOI Peking 2022. od 1. listopada 2021. godine uvršteni su: Filip Zubčić i Zrinka Ljutić (alpsko skijanje), Vedrana Malec, Tena Hadžić i Marko Skender (skijaško trčanje). Istodobno, s 30. rujna 2021. bez statusa predolimpijskih kandidata ostali su Lana Petranović i Laurel Antonio Souza Kordeiru (umjetničko klizanje).

Nakon objavljivanja kvota 17. siječnja 2022. godine, znat će se i konačan broj naših predstavnika u alpskom i nordijskom skijanju, a kako će ta brojka biti veća od navedene (pet), novi športaši na prijedlog Hrvatskog skijaškog saveza dobit će status evidentnih kandidata, počevši od 1. siječnja 2022. godine.

U HOO-ovu programu sufinanciranja rada trenera, a na prijedlog Hrvatskog košarkaškog saveza, umjesto preminule olimpijke Žane Lelas kao trenerica u kategoriji Treneri za razvoj pojedinog športa, od 1. listopada uvrštena je Tatjana Jacović.

Biserka Vrbek dopredsjednica Europskog fair play pokreta U Beču je 24. i 25. rujna održan 26. kongres i 26. opća skupština Europskog fair play pokreta na kojima su sudjelovali predstavnici članova Europskog fair play pokreta iz 19 država, kao i predstavnici različitih međunarodnih organizacija s kojima EFPP surađuje: CSIT, ASKÖ, EUSA-e, European Olympic Academy, International School Sport Federation (ISF)…

Panel diskusiju o obrazovanju za fair play i o istraživanju iz zemalja koje provode projekt Fair play kartona vodila je članica Hrvatskog fair play odbora Romana Caput Jogunica. Hrvatski olimpijski odbor na provedbi tog projekta već drugu godinu surađuje s Hrvatskim školskim sportskim savezom.

Nakon Kongresa održana je Opća skupština EFPP-a na kojoj su, među ostalim, održani izbori za Izvršni odbor Europskog fair play pokreta. Dosadašnji predsjednik, Austrijanac Christian Hinterberger, nije pristupio izborima za novo mandatno razdoblje te se nakon dugogodišnjeg rada za EFPP povlači s te dužnosti, ali ostaje u EFPP-u kao počasni član. U radu skupštine su u ime HOO-a i HFPO-a sudjelovale predsjednica HFPO-a Danira Bilić i članica HFPO-a Biserka Vrbek.

Za novog predsjednika EFPP-a u mandatu 2021. – 2025. izabran je Belgijac Philippe Housiaux, a za dopredsjednice djelatnica HOO-a Biserka Vrbek i Baiba Veisa iz Latvije.

OLIMP ■ 66 ■

Piše: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

Na skupštini u Dubrovniku Blanka Vlašić izabrana u Komisiju športaša EOO-a Na 6. općoj skupštini europskih športaša, početkom listopada u dubrovačkom hotelu Dubrovnik Palace, proslavljena hrvatska atletičarka Blanka Vlašić izabrana je u Komisiju športaša Europskih olimpijskih odbora za razdoblje 2021. – 2025.

Estonski atletičar Gerd Kanter (olimpijsko zlato 2008. i bronca 2012. u bacanju diska) ostao je predsjednik Komisije u još jednom mandatu.

Više od 70 športaša i predstavnika nacionalnih olimpijskih odbora doputovalo je u Dubrovnik, a dio njih pratio je događaj online. U sklopu Opće skupštine europskih športaša birano je osmero članova Komisije športaša EOO-a od 17 kandidata. Osim Blanke Vlašić, hrvatski predstavnik na zasjedanju bio je i trofejni vaterpolski reprezentativac Maro Joković.

Skupštinu je, u ulozi domaćina, otvorio predsjednik HOOa Zlatko Mateša, a nazočne je u ime Ministarstva turizma i sporta pozdravio i posebni savjetnik za šport Josip Pavić.

Uz zahvalnost „prekrasnom Dubrovniku“ za gostoprimstvo, predsjednik EOO-a Spyros Capralos izrazio je oduševljenje interesom športaša za članstvo u športskom povjerenstvu kontinentalne udruge nacionalnih olimpijskih odbora.

Skupštini je nazočila i predsjednica Komisije sportaša MOO-a Emma Terho, finska hokejašica s dvjema olimpijskim medaljama u trofejnoj kolekciji (bronce iz 1998. i 2010.), a s njom u društvu bila je i članica iste MOO-ove komisije, legendarna Ruskinja Jelena Isinbajeva (olimpijsko zlato u skoku s motkom 2004. i 2008. te bronca 2012.).

Prije 28 godina HOO primljen u punopravno članstvo MOO-a Dana 24. rujna, prije 28 godina, Hrvatski olimpijski odbor primljen je u punopravno članstvo Međunarodnog olimpijskog odbora. Nakon što je 10. rujna 1991. godine utemeljen, a 17. siječnja 1992., samo dva dana nakon međunarodnog prizna- Juan Antonio Samaranch nja hrvatske države, dobio pri- i Antun Vrdoljak vremeno priznanje MOO-a, 24. rujna 1993. godine na 101. sjednici MOO-a u Monte Carlu, HOO je postao punopravni član međunarodne olimpijske obitelji.

Već je privremeni primitak HOO-a u MOO još iste (1992.) godine omogućio hrvatskim športašicama i športašima premijerne nastupe na zimskim i ljetnim olimpijskim igrama (XVI. ZOI u Albertvilleu i XXV. OI u Barceloni) te su naši olimpijci do punopravnog članstva HOO-a u Međunarodnom olimpijskom odboru osvojili i prva olimpijska odličja.

Košarkaši su iz Barcelone donijeli legendarnu srebrnu medalju, a tenisači dvije bronce (Goran Ivanišević pojedinačno i u paru s Goranom Prpićem).

Velike zasluge za privremeno priznanje HOO-a, a potom i za ulazak u punopravno članstvo MOO-a, pripadaju tadašnjem predsjedniku MOO-a Juanu Antoniju Samaranchu, kao i prvom predsjedniku HOO-a (1991. – 2000.) Antunu Vrdoljaku i prvom glavnom tajniku Slavku Podgorelcu.

IZBOR.