Olimpijske legende: Nenad Gračan
Riječki "Doktor" koji je u Splitu postao „Pegula“
U
životu svakog čovjeka postoje sudbonosni trenuci. Oni lijepi se lako i dugo pamte, zbog onih loših mnogi od nas bi bili spremni sjesti u automobil dr. Emmetta Browna, luckastog izumitelja iz filmskog serijala "Povratak u budućnost", namjestiti određeni datum i otići u vlastitu prošlost. Za Nenada Gračana (56), trenera koji već pet godina stoji na kormilu hrvatske nogometne reprezentacije do 21 godine i brine se da izbornici A vrste dobiju igrače koji će održavati trend plasmana na velika natjecanja, taj bi datum bio 10. kolovoza 1986. Tog je dana, kao i mnogo puta prije, istrčao na travnjak Kantride, ali je ozračje bila potpuno drugačije od onog na kakvo je navikao. Umjesto ovacija, s tribina se čuo zaglušujući zvižduk, letjele su psovke, a na istaknutom mjestu stajao je transparent „Neno, ća te ni sram!". Tog je ljeta Nenad Gračan bijeli riječki dres zamijenio bijelom hajdučkom bojom, a ždrijebom je određeno da odmah u 1. kolu državnog prvenstva Hajduk gostuje u Rijeci. Sudbina je htjela da Gračan u prvoj utakmici za novi klub postigne pogodak svojoj dojučerašnjoj momčadi. Jedan od dva u četiri splitske godine, u kojima je ukupno odigrao tek 25 utakmica. Tog 10. kolovoza 1986. Gračan nije završio utakmicu. U naletu Olimp 16
nekadašnjeg suigrača Mladena Mladenovića noga nije izdržala... - Ja sam imao dosta nesreće... Zbog tog loma noge sve najvažnije u igračkoj karijeri ostvario sam do 21 godine, s mladom reprezentacijom i s olimpijskom - kaže čovjek kojeg su u Rijeci, zbog njegovog nogometnog umijeća, prozvali "Doktor", a kad je došao u Split postao je "Pegula". Umjesto borbe za naslov prvaka sa Splićanima, započeo je borbu za spas karijere. Dok je bio u Hajduku, klub je 1987. godine osvojio Kup Jugoslavije - u ruletu jedanaesteraca
svladao je u finalu Rijeku i to je ostao jedini Gračanov klupski trofej, iako u njegovu osvajanju nije sudjelovao. U Hajduku je dočekao 28. rođendan i iskoristio prvu priliku za inozemni angažman. Završio je u Realu. Do loma noge bio je igrač za onaj "pravi", madridski, kojeg je kao 22-godišnji "klinac" srušio s Rijekom na Kantridi (3-1) u listopadu 1984., no nakon loma noge morao se zadovoljiti angažmanom u nešto manjem Realu, onom iz Ovieda, s kojim je opet mogao igrati protiv onog "pravog", "kraljevskog" u španjolskom prvenstvu. Da nije bilo tog kobnog 10. kolovoza, Nenad Gračan bi zasigurno skupio više od 10 reprezentativnih nastupa u jugoslavenskoj A selekciji i zaigrao na europskom ili svjetskom prvenstvu. Ovako mu je u igračkoj biografiji ostala "stršati" 1984. godina i olimpijska bronca iz Los Angelesa. - Radilo se o talentiranoj generaciji. Puno nas je poslije ušlo u A reprezentaciju bivše države. Danas se veliča Barcelonina "tika-taka", a već u ono vrijeme mi smo igrali na taj način. Nije to nama nitko rekao, ali po profilu igrača koje smo imali, upravo tako smo igrali. Zasluženo smo osvojili tu medalju. Mogli smo i više. Od Francuza, koji su osvojili zlato, izgubili smo u polufinalu u produžetku, i to s dva igrača manje... - prisjeća se Gračan. Osim njega, od hrvatskih igrača u toj su reprezentaciji olimpijsku medalju zaslužili vratari Ivan Pudar i Tomislav Ivković, a Boro Cvetković i Stjepan Deverić su sa po pet golova bili najefikasniji igrači turnira, uz Francuza Daniela Xuereba. Mnogi su veliki nogometaši osvajali olimpijske medalje, ali u najpopularnijem športu u svijetu to se, naravno, ipak ne smatra postignućem u rangu osvajanja svjetskog ili europskog prvenstva. U Hrvatskoj se, čak, nerado spominjala mogućnost da mlada reprezentacija izbori nastup na olimpijskom turniru. - Radi se o terminu olimpijskog turnira, koji ni FIFA ni UEFA baš ne prihvaćaju na najbolji način, jer u to vrijeme već počinju kvalifikacije za europska klupska natjecanja, a kasnije i kvalifikacije za europska ili svjetska prvenstva. Termin je nepovoljan. U kolovozu, kad su obično Olimpijske igre, naša je liga već u punom zamahu i pitanje