Shek - Krcelic - preview

PRIMJENA PRAKTIČNOGA ZNANJA

Teodora SHEK BRNARDIĆ

Svijet Baltazara Adama Krčelića Obrazovanje na razmeđu tridentskoga katolicizma i katoličkoga prosvjetiteljstva

Zagreb, 2009.

3

SVIJET BALTAZARA ADAMA KRČELIĆA

4

PRIMJENA PRAKTIČNOGA ZNANJA

Vladi, Heleni, Lei i Lari s ljubavlju posvećujem ovu knjigu

5

SVIJET BALTAZARA ADAMA KRČELIĆA

6

PRIMJENA PRAKTIČNOGA ZNANJA

Sadržaj Predgovor 15 Zahvale 16 Popis kratica 17 Popis ilustracija 18 UVOD Primjena praktičnoga znanja – imperativ “države blagostanja”

u ranom novom vijeku 23 i. Znanje kao pokretač napretka u Europi prosvjetiteljstva 23 ii. Što je sve u nazivu? 34 iii. Formiranje ranonovovjekovnoga društvenog i kulturnog identiteta 45 iv. Literatura i izvori 51 POGLAVLJE I. Što je Krčelićeva formacija? Staleški odgoj u službi karijere 55 i. Rekonstrukcija i značenje Krčelićeve formacije 58 ii. Rano djetinjstvo (1715.-1722.) 59 POGLAVLJE II. Temelji pismenosti u zagrebačkoj isusovačkoj gimnaziji (Lycaeum Zagrabiense) (1722.-1728.) 61 i. Smjernice isusovačke pedagogije i obrazovanja 63 ii. Ratio studiorum 64 iii. Razredi 66 iv. Nastavni predmeti 66 v. Školski priručnici 68 vi. Nastavnici 72

7

SVIJET BALTAZARA ADAMA KRČELIĆA

POGLAVLJE III. Pitomac zagrebačkoga sjemeništa (Seminarium Zagrabiense) (1728.-1731.) 73 i. Ustroj sjemeništa 75 ii. Sjemeništarci 76 iii. Nastava 77 POGLAVLJE IV. Talent u usponu: student filozofije na bečkom sveučilištu (Alma mater Rudolphina) (1731.-1734.) 83 i. Hrvatski kolegij u Beču (Collegium Croaticum Viennense) 83 ii. Cursus philosophicus 85 iii. Disputatio – središnja nastavna metoda 89 iv. Isusovci kao profesori 92 v. Program bečkoga sveučilišta u vrijeme Karla VI. 95 POGLAVLJE V. Buđenje povjesničara: bolonjsko sveučilište (Alma mater studiorum) (1734.-1738.) 107 i. Ugarsko-ilirski kolegij (Collegium Hungarico-Illyricum, Collegium Bononiense) 108 ii. Organizacija života u kolegiju 110 iii. Studij građanskoga (rimskoga) i crkvenoga prava 114 iv. Profesori prava 119 v. Studij teologije 121 vi. Profesori teologije – dominikanci 122 vii. Studium fuit Bononiae: studiranje u Bolonji u vrtlogu ratnih zbivanja 123

8

PRIMJENA PRAKTIČNOGA ZNANJA

POGLAVLJE VI. Između srednjoeuropske i mediteranske kulture: Beč - Bologna –Zagreb 129 i. Beč u sjeni baroknoga katolicizma 129 ii. Bologna: zapadnojadransko središte ranoga prosvjetiteljstva 136 iii. Zagreb između Beča i Bologne u prvoj polovici 18. stoljeća 142 ZAKLJUČAK Obrazovanje plemića u cilju društvenoga uspona? 153 Prilozi 159 1. Prikaz rodoslovlja Baltazara Adama Krčelića (1715.-1778.) 159 2. Raspored i sadržaj nižih razreda isusovačke gimnazije 159 3. Isusovački školski priručnici izdani do 1728. 161 4. Nastavnici nižih razreda u doba Krčelićeva pohađanja gimnazije 174 5. Krčelićeve teze iz čitave logike s nadnevkom 13. lipnja 1732. 175 6. Filozofske i medicinske knjige Hrvatskoga kolegija u Beču, popis sastavljen 1735. 178 7. Profesori prava i njihovi predmeti na bolonjskom sveučilištu od 1734. do 1737. 180 8. Krčelićeva pisma prijatelju Matiji Nikoli Mesiću iz Bologne (1735.-1737.) u hrvatskome prijevodu 187 Izvori i literatura 203 Kazalo 225 Bilješka o autorici 262

9

SVIJET BALTAZARA ADAMA KRČELIĆA

10

PRIMJENA PRAKTIČNOGA ZNANJA

Contents Foreword 15 Acknowledgements 16 List of abbreviations 17 List of illustrations 18 INTRODUCTION The application of practical knowledge – the driving force of the “welfare state” in early modern period 23 i. Knowledge as the engine of progress in Enlightenment Europe 23 ii. What’s in a name? 34 iii. Establishment of an early modern social and cultural identity 45 iv. Sources 51 CHAPTER I What is Krčelić’s formation? The estates-based upbringing in the service of a career 55 i. Reconstruction of and the importance of Krčelić’s formation 58 ii. Early childhood (1715-1722) 59 CHAPTER II The foundations of literacy at the Zagreb Jesuit grammar school (Lycaeum Zagrabiense) (1722-1728) 61 i. Gudelines for Jesuit pedagogy and education 63 ii. Ratio studiorum 64 iii. Classes 66 iv. Subjects 66 v. Handbooks 68 vi. Teachers 72 11

SVIJET BALTAZARA ADAMA KRČELIĆA

CHAPTER III The seminarian at the Zagreb seminary (Seminarium Zagrabiense) (1728-1731) 73

i. The structure of the seminary 75 ii. Seminarians 76 iii. Instruction 77 CHAPTER IV The rising talent: the student of philosophy at the University of Vienna (Alma mater Rudolphina) (1731-1734) 83 i. The Croatian College in Vienna (Collegium Croaticum Viennense) 83 ii. Cursus philosophicus 85 iii. Disputatio – the central teaching method 89 iv. The Jesuits as teachers 92 v. The curriculum of the University of Vienna at the time of Charles VI 95 CHAPTER V The awakening of the historian: the University of Bologna (Alma mater studiorum) (1734.-1738.) 107 i. The Hungarian-Illyrian College (Collegium Hungarico-Illyricum, Collegium Bononiense) 108 ii. The organisation of the life at the college 110 iii. Studies of civil (Roman) and canon law 114 iv. Law teachers 119 v. Theology studies 121 vi. Theology teachers – the Dominicans 122 vii. Studium fuit Bononiae: studying in Bologna in the turmoil of war events 123

12

PRIMJENA PRAKTIČNOGA ZNANJA

CHAPTER VI Between Central European and Mediterranean culture: Vienna - Bologna – Zagreb 129 i. Vienna in the shadow of Baroque Catholicism 129 ii. Bologna: western Adriatic centre of the early Enlightenment 136 iii. Zagreb between Vienna and Bologna in the first half of the eighteenth century 142 CONCLUSION The education of a nobleman with the aim of social climbing? 153 Appendices 159 1. Genealogy of Baltazar Adam Krčelić 159 2. Curriculum and content of education in the junior classes at the Jesuit grammar school 159 3. Handbooks published until 1728 161 4. Teachers of junior classes during Krčelić’s time 174 5. Krčelić’s logic theses (13th June 1732) 175 6. Philosophical and medical books in the Croatian College in Vienna, a catalogue produced in 1735 178 7. Law teachers and their subjects at the University of Bologna from 1734 to 1737 180 8. Krčelić’s letters to his friend Matija Nikola Mesić (1735-1737) in the Croatian translation 187 Bibliography 203 Index 225 Notes on author 262

13

SVIJET BALTAZARA ADAMA KRČELIĆA

14

PRIMJENA PRAKTIČNOGA ZNANJA

Predgovor Godine 1994. blagopokojni papa Ivan Pavao II. prvi je put pohodio Hrvatsku i tom je prigodom ondašnji ravnatelj Instituta za suvremenu povijest dr. sc. Mirko Valentić dao prevesti s latinskog jezika djelo zagrebačkoga kanonika Baltazara Adama Krčelića Historiarum ecclesiae Zagrabiensis (Povijest crkve zagrebačke), a latinski je izvornik reprintiran u faksimilu. Taj projekt potaknuo je dr. sc. Valentića da u sklopu Instituta osnuje odjel koji bi se bavio prevođenjem povijesnih djela poznatih hrvatskih latinista. Tako sam i ja na preporuku prof. dr. sc. Mate Križmana kao netom završeni klasični filolog zasnovala radni odnos na Institutu i počela se baviti biografijom Baltazara Adama Krčelića koji je postao tema moga magistarskog rada. Budući da je Krčelićev prosvjetiteljski status u historiografiji bio nepovrediv, zanimalo me odakle njegov izrazito kritički, ali otvoren duh koji je bio sklon reformama i koji je tako odskakao od suvremenika? To me usmjerilo prema dubljem proučavanju Krčelićeve formacije, tj. ranog oblikovanja njegova društvenokulturnog i intelektualnog identiteta, što je uključivalo školovanje i obrazovanje u tridentinskim institucijama, kakve su bile isusovačka gimnazija i kaptolska sjemeništa u zemlji i inozemstvu. Njegovo nezadovoljstvo postojećim školskim sustavom u Banskoj Hrvatskoj imalo je ishodište u vlastitom iskustvu školovanja, u kojem metafizički naglasak i srednjovjekovna skolastička metoda nisu bili primjereni praktičnim potrebama mijenjanja stvarnosti koja nije odgovarala duhu vremena. U sklopu postdiplomskoga studija povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prof. dr. sc. Drago Roksandić upoznao me s najnovijim dostignućima i nove kulturne i intelektualne povijesti te sam time dobila prijeko potrebnu metodološku podlogu za svoj projekt. Godinu dana nakon obrane magistarskoga rada u lipnju 1999. upisala sam doktorski studij na Odsjeku za povijest Central European Universityja u Budimpešti, 2004. doktorirala, a u međuvremenu radila na raznim projektima, te dobila i dvije curice Leu i Laru, uz najstariju Helenu, pa je objavljivanje ove knjige moralo, na žalost, pričekati čitavo desetljeće. Ipak, toplo se nadam da je njezina tema još uvijek aktualna.

T. S. B. Zagreb kolovoz 2009.

15

PRIMJENA PRAKTIČNOGA ZNANJA

UVOD

Primjena praktičnoga znanja – imperativ “države blagostanja” u ranom novom vijeku “... Ta oni, koji su svršavali škole, znali su jedino govoriti latinski. ...”

BALTAZAR ADAM KRČELIĆ, Annuae, 1753.1

“… U Hrvatskoj općenito nedostaje sposobnih i vještih subjekata, tako da se čak i za županijske službe, koje nadmašuju gradske i po časti i po koristi, jedva pronađu ljudi sposobni za službu pa se cijelo znanje ljudi u javnoj službi sastoji od malo čitanja i pisanja …”

UGARSKA KANCELARIJA o gradskim magistratima u Hrvatskoj, 1767.2

“Znanje je jedno od najvažnijih oruđa za sreću neke zemlje. Što je ono rasprostranjenije u nekoj zemlji, to je ta zemlja sretnija”.

GYÖRGY BESSENYEI, Pobožna namjera vezana uz osnutak Ugarskog društva, 1781.3

i. Znanje kao pokretač napretka u Europi prosvjetiteljstva U 18. stoljeću prosvijetljeni teoretičari pomaknuli su smisao naziva “Europa” s geografski determiniranoga kontinenta na posebnu vrstu “civilizacije”, koja je naizgled bila sekularna i koju su definirali kao “sustav država u kojem je suradnja građanske suverenosti i građanskoga društva bila nužna za trgovinu i širenje uglađenosti”4. Jedna od posebnih odlika te “europske ci Krčelić 1952., 122.

Svoje mišljenje kraljici Mariji Tereziji Ugarska kancelarija temeljila je na izvještaju Žigmunda Komáromyja o gradskim magistratima u Banskoj Hrvatskoj. MOL–MKK-A1, 610 ex 1768.

Citat preuzet iz Horbec 2009., 343.

3 György Bessenyei, “A pious intention concerning the foundation of a Hungarian Society.” Citat preuzet iz Ives 1979., 106.

4 Pocock, 2002., 65. i 70.

1 2

23

SVIJET BALTAZARA ADAMA KRČELIĆA

vilizacije” bilo je uvjerenje na tragu Francisa Bacona da je znanost tajna moći i da upravo znanost mora usko surađivati s vladajućim strukturama i biti na službu društva. Izgradnja moderne “trgovačke” civilizacije s pomoću “korisnoga” znanja postao je vrhunski prioritet europskih državnih vlada kojima je najvažniji cilj bio da priskrbe “sreću” svojim narodima. “Znati” je značilo isto što i “raditi” i taj općenito aktivni stav prema znanju postao je jednim od kriterija za mjerenje stupnja prosvijetljenosti pojedine nacije. Štoviše, dokazani napredak nacionalnih znanosti i umjetnosti osiguravao je sudjelovanje u europskoj povijesti. Nepoznatost takvih postignuća u europskoj javnosti podrazumijevala je zaostalost i marginalnost pa i isključenje iz zajedničkog iskustva naprednih europskih nacija koje su činile jezgru europske središnjice.

Pitanje znanja povlačilo je za sobom i pitanje obrazovanja kao jednog od temeljnih problema ranoga novoga vijeka,5 a posebice razdoblja prosvjetiteljstva. Naime, u to se doba javlja težnja za raskidom s tradicionalnim oblicima zastarjeloga humanističkoga programa, što je ponajprije uključivalo sekularizaciju sveučilišta i kolegija te izmjene u njihovu nastavnom programu. On je trebao biti doveden u sklad s novim znanstvenim otkrićima i potrebama država, kojih je ustroj sve više i više zahtijevao kvalificirane činovnike i administratore. Taj proces u Zapadnoj Europi, pogotovo u protestantskim zemljama, započeo je tijekom 17. stoljeća i polovicom 18. stoljeća dostigao je vrhunac.

Općenito, u zapadnoeuropskim razmjerima Vestfalskim mirom 1648. i njegovom idejom o vjerskoj toleranciji započinje novo doba u povijesti obrazovanja, kada teologija počinje gubiti vodeće mjesto u hijerarhiji obrazovnoga sustava, a novi se sustav počinje temeljiti na suvremenim znanstveno-filozofskim idejama. To je doba tzv. “znanstvene revolucije,” koja u ondašnjoj Europi donosi promjenu paradigme6 dotadašnje spoznaje svijeta, a njezino Pojam “ranoga novoga vijeka” rabi se u standardnom historiografskom značenju kao oznaka za razdoblje od 1500. do 1800. To je razdoblje između srednjeg i novog vijeka koje odlikuju dvije važne cezure: oko 1500. to su bili događaji poput otkrića Amerike i tiska, te humanizam, renesansa, reformacija, a oko 1800. Američka i Francuska revolucija i početak industrijske revolucije. Takva periodizacija temelji se s jedne strane na svijesti suvremenika o tim cezurama, a s druge strane na mišljenju povjesničara. O čitavoj problematici vidi odličan pregled na http://www.uni-muenster. de/FNZ-Online/einleitung/einfuehrung_epoche/unterpunkte/fruehe_neuzeit.htm [preuzeto 23. travnja 2009.].

6 Thomas Samuel Kuhn prvi je u svom djelu The Structure of the Scientific Revolutions (Struktura znanstvenih revolucija) (1962.) uveo pojam “paradigme” u sociologiju znanja, tvrdeći da se kroz povijest jedna znanstvena “paradigma” zamjenjuje drugom. “Paradigma” označava skupinu metoda, pojmova, kategorija i postupaka pri rješavanju problema. Ona određuje i shvaćanje i tumačenje fenomena te u danom trenutku traži odgovore na određena pitanja koja je zanimaju.

5

24

PRIMJENA PRAKTIČNOGA ZNANJA

se mentalno značenje, prema britanskom povjesničaru filozofije Herbertu Butterfieldu moglo poistovjetiti sa “stavljanjem novog para naočala” na svijet oko čovjeka. Ona je bila pripremana u prvoj, a provedena u drugoj polovici 17. stoljeća i bila je usmjerena na otkrivanje nedostataka srednjovjekovne skolastičke filozofije utemeljene na Aristotelu. Na općoj razini, “nova znanost”, kojoj se novina očitovala i u naslovima ključnih knjiga (New Atlantis i Novum Organum Francisa Bacona, Astronomia nova Johannesa Keplera i Discorsi e dimostrazioni matematiche, intorno a due nuove scienze Galilea Galileia), značila je novi pogled na položaj čovjeka u svemiru i obrazloženje njegova gospodstva nad prirodom. Pritom je središnju ulogu odigrala prirodna filozofija koja se smatrala vrhuncem nove znanosti, što se vidi iz oduševljenja s kojim su se u 18. stoljeću preuzimali njutnovski pogledi u različite sfere, poput estetike i psihologije, te u filozofiju društva, morala i države. Radikalni prosvjetitelji na čelu s francuskim enciklopedistima smatrali su uspjehe nove znanosti krajem metafizike i teologije te onime što je pokretalo napredak.7 Ukratko, humanisti, među koje ubrajamo i isusovce, o kojima će biti riječi u ovoj knjizi, smatrali su da obrazovanje mora biti asimilirano u tradiciju; zato je naglasak bio stavljen na oponašanje (imitatio), a općenito se koncentriralo na grčke i rimske klasike koji su važili za autoritete. Nasuprot tome, bejkonovski pogled smatrao je da obrazovanje treba asimilirati znanje o fenomenima suvremenoga svijeta – svijeta “stvari” – a sve sa svrhom “olakšanja čovjekova životnoga stanja (the relief of man’s estate)”, tj. života u spokoju, ugodnosti, materijalnom blagostanju i tjelesnom zdravlju, koji bi proizlazili iz sposobnosti da se najprije razumije, a potom i kontrolira demitologizirana priroda. Prema Baconu, skolastičko, humanističko i astralno-magijsko filozofiranje bilo je jalovo; poticalo je kontemplaciju umjesto akcije i rezigniranost prema sudbini umjesto želje da se poboljša ljudsko stanje. Verbalna rješenja trebalo je zamijeniti realnim,8 metafizička naklapanja fizičkim dokazima. U skladu s takvim Kada porastu “anomalije”, tj. otkrića koja postojeća paradigma ne može objasniti i problemi koje ne može rješiti, nastaje faza nesigurnosti u kojoj se probijaju razne teorije dok se ne probije nova paradigma i ustroji kao “normalna znanost”. Nova paradigma nije istinitija od prethodne, nego rješava relevantne probleme. Promjenom paradigme ne mijenjaju se samo znanstvene metode i postavljanje pitanja, nego i čitav svjetonazor. Kuhna u njegovu pristupu povijesti znanosti zanimaju prvenstveno konceptualna pitanja: o kojim se idejama razmišljalo u pojedino doba?

Koje su vrste intelektualnih opcija i strategija bile dostupne ljudima u pojedinim epohama? Koji su tipovi rječnika i terminologije bili na raspolaganju i koristili se tijekom danih razdoblja? Ibid.

7 Porter 1996., 431. i 433.

8 Bantock 1980., 165.-6.

25

SVIJET BALTAZARA ADAMA KRČELIĆA

preokretom koji je inzistirao na iskustvenoj spoznaji i eksperimentiranju u stvarnom prostoru, svi zahtjevi za reformom sveučilišnih programa sadržavali su u sebi univerzalne težnje: realizam protiv verbalizma – na sveučilištima i sličnim institucijama ne bi se smjela predavati metafizika, teologija, verba, nego konkretna pitanja iz ekonomije, tehnike, medicine i prirode – res, realia.9 Takvo mišljenje koje je podcrtavalo praktično znanje temeljeno na iskustvu postalo je također osnovom ranonovovjekovne političke teorije koja je promovirala “državu blagostanja” (Wohlfahrtstaat), a bila je osobito zagovarana u srednjoeuropskim monarhijama.10 Ta teorija počivala je na prirodnom pravu (jus naturale, Naturrecht), državnom razlogu (ratio status, Staatsräson, raison d’être) i kameralističkim znanostima (Kameralwissenschaften). Prirodno pravo, kakvo su formulirali njemački mislioci Samuel Pufendorf, Christian Thomasius i Christian Wolf, propagiralo je moral obaveze i definiralo dužnosti “građanina i čovjeka”, tj. podanika prema vladaru i vice versa. Njihov odnos počivao je na teoriji društvenog ugovora koji je objašnjavao kako je suverenitet zakonito postao koncentriran u osobi monarha, a koji je između 1650. i 1750. ostao neizmijenjen. Cilj vladanja bio je opće dobro (das Gemeinwohl), a dužnost suverena da donosi jasne, artikulirane, opće zakone, koji bi se provodili kao obvezujući za sve građane.11 Ipak, vladarev interes bio je izjednačen s državnim interesom i vladar si je pridržavao monopol da određuje što je opće dobro za njegove podanike. Takvo pozivanje na “državni razlog” vladaru je trebalo omogućiti uplitanje u zakonodavstvo zemalja pod njegovom krunom i provođenje reformi bez obzira na suprotstavljanje staleža, no moglo je i vice versa poslužiti staležima pri otporu zahtjevima vladara.12 Johann Heinrich Gottlob von Justi spojio je prirodno pravo i kameralizam, naglašavajući “građansku slobodu,” koja je podrazumijevala “poslušnost zakonima donesenim u svrhu zajedničke sreće”. Zakonski slobodni građani uživali su građansku slobodu Hammerstein 1996., 497.

Opširnije o tome vidi kod Shek Brnardić 2010., passim.

11 Idem, 15.

12 U slučaju Habsburške Monarhije uplitanje vladara u zakonodavstvo nije uvijek prolazilo bez otpora zemaljskih staleža, pogotovo ugarskih, koji su tijekom 18. stoljeća (osobito na zajedničkom Saboru u Požunu 1764.) inzistirali na zadržavanju svoje zakonodavne neovisnosti u usporedbi s nasljednim pokrajinama. To se iz bečke perspektive činilo pomalo republikanskim razmišljanjem pa je staleže trebalo podsjetiti da je Ugarska oduvijek imala monarhijsko uređenje. Jedan od takvih zagovaratelja monarhijskog oblika vladavine bio je i Baltazar Adam Krčelić. Više o tome vidi kod Shek Brnardić 2010., 23.-8.

9

10

26

PRIMJENA PRAKTIČNOGA ZNANJA

pod zakonima i bili su dužni pridonositi “općem dobru” (summum bonum) ili “javnoj sreći” (publica felicitas) – ključnoj riječi u kameralističkoj doktrini.13 Za provođenje takve “države blagostanja” u kojoj bi građani uživali siguran život pod zaštitom dobrohotnih zakona, bili su, dakle, prijeko potrebni javni službenici s “korisnim”, tj. praktičnim znanjima iz javnoga, tj. upravnoga prava, te ekonomskih i tehničkih znanosti.14 Za uživanje opće sreće bilo je potrebno iskoristiti postojeće prirodne resurse i urediti razne situacije u svakodnevnom životu poput regulacije riječnih tokova, gradnje cesta, rudarstva, navodnjavanja itd., a ponajprije je svakako trebalo ujednačiti srednjovjekovni i zastarjeli sustav jurisdikcije, regulirati i organizirati raznorazne aktivnosti izvršne vlasti vladara te definirati odnose između vladara i staleža. Takvo se znanje u prvoj polovici 18. stoljeća nije stjecalo u ondašnjim katoličkim gimnazijama i sveučilištima: istinske reforme pravnih studija po uzoru na protestantski model sveučilišta u Göttingenu, koje bi providjele znanje potrebno učinkovitim javnim službenicima, bile su provedene najprije u katoličkoj Bavarskoj, u Mainzu 1746., a na bečkom su sveučilištu uvedene tek 1752. za vrijeme vladavine Marije Terezije.

Potreba za moderniziranjem sveučilišnoga programa u zemljama krune Sv. Stjepana prvi je put službeno bila uočena na zajedničkom Saboru u Požunu, održanom 1722.-23., na kojem je Karlo VI. predstavio niz upravnih reformi.15 Sve veća birokratizacija države, koja je uključivala reorganizaciju Ugarske dvorske kancelarije, utemeljenje Ugarskog namjesničkog vijeća, reforme pra Idem, 14.-6. Nju Lodovico Antonio Muratori, talijanski učenik Christiana Wolffa, izjednačava s “mirom”, tj. “spokojem” koji mudar i pun ljubavi vladar osigurava svojim podanicima. Muratori 1749., 6.

14 O cijeloj problematici specijalističkih studija prijeko potrebnih za obnašanje ranonovovjekovnih javnih službi vidi pregledno u Horbec 2009., 314.-22.

15 Na zajedničkom Saboru održanom 1722.-23. bili su izneseni mnogi zahtjevi za reformu različitih dijelova javnog sektora, a među njima i visokog školstva. Tekst čl. 70. § 4. druge odluke (Decretum II.) zajedničkog Sabora iz god. 1723. glasi u prijevodu ovako: “Inače, da se u akademijama ne održava samo filozofski, teološki i pravni studij točno, odvojeno i u određene sate samo za one koji se bave tim znanostima, već i sve drugo što se običava javno naučavati na vanjskim sveučilištima, kao i studiji koji služe javnom i vojnom staležu, te da ih predaju prikladni profesori. Kad staleži i redovi budu ponizno podastrli Njegovom Presvetom Veličanstvu način, oblik i sredstva, kojima bi se to moglo prikladno izvesti, ono će u skladu sa svojom dobrohotnošću milostivo udovoljiti ovom poniznom traženju staleža.” (Ceterum, ut in academiis non tantum philosophicum, theologicum et juridicum etiam studium exactius, separatim et statutis horis pure pro earundem scientiarum studiosis, sed et alia quaevis in exteris universitatibus publice doceri consueta et statui quoque publico et militari deservientia studia tractentur et per idoneos profesores tradantur. Ubi status et ordines modum, formam et media, quibus id commode fieri possit, Suae Majestatis Sacratissimae demisse submiserint, pro benignitate sua huic quoque demisso statuum petito clementer annuet). CJH 1779., 2.: 160.

13

27

SVIJET BALTAZARA ADAMA KRČELIĆA

vosudnih organa i održavanje stajaće vojske (regulata militia), podrazumijevala je promjene i u obrazovnom sustavu.16 Nedostatna filozofska i pravna naobrazba državnih činovnika, većinom plemićkoga podrijetla, koja se temeljila uglavnom na rimskom građanskom pravu, nisu mogla udovoljavati praktičnim potrebama nove državne uprave. Međutim, sveučilišta kao autonomne ustanove nisu mogla samo tako mijenjati svoj konzervativni program koji se temeljio na tradicionalnim statutima i koji je bio izvan dosega državnih vlasti (imperium in imperio) pa je proces njihova reformiranja bio vrlo polagan. Zbog toga se u Monarhiji, pogotovo na području austrijskih nasljednih pokrajina, početkom 18. stoljeća počinje osnivati više stručnih školskih ustanova, tzv. “akademija”, bilo plemićkih (Ritterakademie), bilo vojnih (Militärakademie), kojima je prvenstvena namjena bila da obrazuju plemićki činovnički i vojni kadar.

Kao što je već spomenuto, reforme sveučilišta počet će se ostvarivati tek kad školstvo iz nadležnosti isusovačkog reda potpunos prijeđe u nadležnost države i postane politicum, tj. za vladavine Marije Terezije i Josipa II. U Hrvatskoj taj će proces biti još polaganiji negoli u ostalim dijelovima Monarhije, prvenstveno zbog nedostatka stručnoga profesorskoga kadra.

Zagrebačka akademija, koja je imala samo nominalno status sveučilišta jer usprkos Leopoldovoj diplomi iz 1669. nije uspjela dobiti dozvolu podjeljivanja akademskih stupnjeva koji bi vrijedili na teritoriju čitave Monarhije, bila je do 1773. potpuno u isusovačkim rukama. Stvari su se realno počele mijenjati tek 1769., u naponu provođenja terezijanskih reformi, kada se osniva jednogodišnji Političko-kameralni studij u Varaždinu za potrebe školovanja činovničkog kadra koji se najviše regrutirao iz redova nižega plemstva i građanstva.

To se, međutim, pokazalo nedovoljnim pa je 1776. potpuno preustrojena zagrebačka akademija i osnovan pravni fakultet, koji je de facto bio inkorporiran političko-kameralni studij. Reforme školstva pratile su na neki način društvene promjene u čitavoj Monarhiji tijekom 18. stoljeća. Društveni uspon i karijera uvjetno rečeno “trećega sloja” – u hrvatskom i mađarskom društvu to je bilo niže i srednje plemstvo jer je građanstvo još uvijek vrlo malobrojno i neutjecajno – s pomoću obrazovanja i zasluga imali su ishodište upravo u reformiranom visokom školstvu koje je trebalo udovoljavati potrebama birokratizirane države.

Potrebu za reformom visokoškolskoga programa u Banskoj Hrvatskoj javno je iskazao i Baltazar Adam Krčelić (1715.-1778.), historiograf, pravnik Sugar-Hanák-Frank 1990., 140.-1

16

28

PRIMJENA PRAKTIČNOGA ZNANJA

i teolog, kanonik Zagrebačkoga kaptola, koji se dosta bavio učiteljskom djelatnošću i privatno odgajao mlade plemićke naraštaje.17 Premda sam nije napisao niti jedan obrazovni ili odgojni traktat,18 njegovi se stavovi jasno mogu razabrati iz podataka o vlastitom školovanju i obrazovanju, iz pojedinačnh misli iz njegovih rukopisnih i tiskanih djela te iz izvještaja njegovih suvremenika i životopisaca.19 Izbor Krčelića kao subjekta našeg istraživanja nije nimalo slučajan. Kao najeksponiraniji i najmarkantniji hrvatski povjesničar 18. stoljeća, on je možda prvi u tom razdoblju za koga se može razabrati da je čvrsto izgradio svoj identitet, tj. ono što moderni teoretičari individualizma zovu “racionalnim sebstvom” (engl. rational self). O tome nam zorno svjedoče njegovi spisi u ego-formi, ponajprije Annuae sive Historia 1748-1767, žanrovski još uvijek nedefinirana mješavina autobiografije i historiografskoga dis Grof Kristof Niczki, veliki župan Virovitičke županije koga je Krčelić dobro poznavao još iz bečkih dana, kada su zajedno s braćom Škrlec sanjali o ideji osnivanja akademije, tj. učenoga društva za rasvjetljavanje ugarske pravne povijesti (cf. Shek Brnardić 2001., 72.), također je 1769. kraljici iznio da je u Ugarskoj potrebna visokoškolska reforma, te da ona ima dužnost više se angažirati na tom polju. Naime, u isusovačkim i pijarističkim gimnazijama težište je bilo na učenju latinskoga jezika, a povijest i zemljopis uče se u malim količinama. Izrazio je da je potrebno učenje živih jezika, francuskog, engleskog i njemačkog, a učenje latinskog da valja ograničiti na potrebe javnih službi. Pored toga, predložio je da se uvedu matematičke i prirodne znanosti (aritmetika, računovodstvo, geometrija i fizika), “koje osim toga mogu koristiti i javnom dobru”.

Gimnazijsko školstvo ostalo bi u rukama redova, no uvela bi se županijska inspekcija. Kristof Niczki, “Planum Universitatis Regiae in der königlichen Freystadt Ofen”, MOL-MKK-A1, 439 ex 1769. Citirano prema Horbec 2009., 116. Inače, češki grof i austrijski general Franz Joseph Kinsky bio je jedan od najinovativnijih pedagoga u Habsburškoj Monarhiji toga doba, a njegov prosvijetljeni program bio je realiziran u terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu, kojoj je bio na čelu od 1779. do 1805. To je bila i tema i našega doktorskog rada The Enlightened Officer at Work: The Educational Projects of the Bohemian Count Franz Joseph Kinsky (17391805) (Budimpešta, Central European University, 2004.).

18 Krčelić je, međutim, pisao školske priručnike za uporabu mladeži. Čini se da mu je osobito bilo stalo do političkoga obrazovanja mladeži jer je svoju tiskanu zbirku biografija hrvatskih pisaca od 14. do 17. stoljeća Scriptorum ex regno Sclavoniae a seculo XIV. usque ad XVII. inclusive collectio (Varaždin, 1774.) namijenio za uporabu studentima ponajprije Političko-kameralnoga studija u Varaždinu. Poznavanje života i djela istaknutih domaćih pisaca Krčelić je ubrajao među imperative naobrazbe budućih mladih činovnika, a svrha je bila poticanje patriotizma i svijesti o postojanju domaće književne produkcije koja dotad nigdje nije bila popisana na jednom mjestu.

Drugi je, danas izgubljeni spis Institutiones politicae pro captu studiosae juventutis, za koji Smičiklas 1901. navodi da ga nije imao u rukama. Ugarski povjesničar Johann Christian von Engel (1770.1814.) spominje da je bečki dvorski knjižničar Adam Ferenc Kollár imao u posjedu jedan primjerak rukopisa Politicarum institutionum partes III in specie de Hungariae et adnexarum provinciarum moderno veterique imperio pro captu studiosae juventutis. Engel 1797., 1: 290.-1. Danas je taj primjerak nedostupan. O Krčelićevoj koncepciji plemićkog obrazovanja, koju je primijenio na braću Nikolu i Petra Škrlca, vidi više kod Shek Brnardić 2001.

19 Tu se u ponajprije misli na Vinka Kalafatića i Adama Alojzija Baričevića.

17

29

SVIJET BALTAZARA ADAMA KRČELIĆA

kursa društvene kronike toga vremena,20 a potom i obilna korespondencija.

Poststrukturalistički zahtjevi u francuskoj i anglosaksonskoj historiografiji da racionalni čovjek nije autonomni pojedinac, već subjekt podložan “društvenim, kulturnim, psihičkim i političkim snagama koje oblikuju ne samo njegov osjećaj za vlastitu osobnost, nego i jezik kojim on izražava taj osjećaj samoga sebe”,21 vrlo dobro odgovaraju sadržajnom oblikovanju našega rada.

“Racionalno sebstvo/jastvo” tako se može istraživati utvrđivanjem faktora koji ga okružuju i definiraju poput spola, obrazovanja, društvenog statusa i etniciteta.22 Podatci iz Krčelićeve biografije i ego-dokumenti iz razdoblja njegova školovanja (školske skripte i pisma) bit će tumačeni metodološkim postupcima intelektualne i društvenokulturne povijesti, i na taj će se način pokušati opisati i objasniti proces njegove individualizacije.23 To je u konačnici rezultiralo i njegovim javnim iznošenjem kritike temeljene na praktičnom zahtjevu za “korisnošću” (utilitas),24 koja u doba prosvjetiteljstva postaje jedino mjerilo stvari.25 Andrea Zlatar prva je pokušala žanrovski odrediti Krčelićevo djelo. Vidi Zlatar 1994. i 1998.

Slobodan Prosperov Novak naziva Annuae “programatskom knjigom hrvatskog prosvjetiteljstva, prvom domaćom knjigom o stvarnosti napisanoj da zabavi čitatelje, ali i da zagorča ostatak života onima koji su se zamjerili piscu ili su po njegovom mišljenju bili ruglo svome vremenu”.

Prosperov Novak 2003., 110.

21 Shaw 1997., 62.

22 Ibid.

23 Inače, metodološki postupak povezivanja biografskog s društvenim načinom razmišljanja nipošto nije nov. Dobar primjer za takvo tumačenje intelektualne povijesti, tj. istraživanje uspona ideja određenih ljudi u njihovu društvenom okružju i praćenje razvoja tih ljudi i njihovih ideja tijekom vremena, nalazimo u klasičnom djelu Roberta A. Kanna, A Study in Austrian Intellectual History from Late Baroque to Romanticism, New York 1960. Ondje Kann na primjeru Abrahama a Santa Clare i Josepha von Sonnenfelsa opisuje austrijske duhovne i društvene prilike u razdoblju od kasnoga baroka do romantizma.

24 Taj zahtjev za korisnošću bio je usmjeren protiv aristotelovskog vrednovanja znanstvene spoznaje koja je trebala biti sama sebi ciljem i koja nužno nije trebala biti ni od kakve koristi. S druge strane, Francis Bacon bio je prvi koji je zagovarao praktičnu korist kao pravi cilj svake znanosti kojoj je cilj bio opskrbiti ljudski život novim pronalascima i dobrima. U prvoj knjizi Novog organona (1620.) on se obara na aristotelovske metode i znanosti koje su do tada bile uobičajene te promiče novu induktivnu metodu kao logično mišljenje jer je to bio pravi “organon” (tj. oruđe) za pronalaženje istine. Vidi Bacon 1986., passim.

25 Krčelić je bio inovator i na polju spoznajne metode: on je bio prvi u Banskoj Hrvatskoj koji je uveo metodu eklektičke filozofije u rad sa svojim privatnim studentima i na taj način pokazao alternativu skolastičkoj metodi kakva je prevladavala u školama. Više o tome vidi u Krčelić 1952., 417.-9. Eklekticizam je bio filozofski pravac koji nije odlučivao između suprotstavljenih pogleda, nego je pokušavao balansirati između njih. Njegovo značenje ogledalo se u tome da se nije vezao ni uz jednu pojedinačnu školu. Diderot se pohvalno izrazio o eklekticizmu u Enciklopediji, naglašavajući da je eklektik filozof “koji se usuđuje misliti sam za sebe”. U Engleskoj je Francis Bacon bio jedan od njegovih glavnih predstavnika. Gaukroger 2001., 28.-31.

20

30

PRIMJENA PRAKTIČNOGA ZNANJA

Za definiranje glavnih smjernica našeg rada potrebno je stoga najprije ispitati nekoliko Krčelićevih misli iz njegova historiografskoga djela De regno Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae notitiae praeliminares (Zagreb, /1769./), koje su bile ponajviše usmjerene na kritiku hrvatskog upravnoga sustava polovicom 18. stoljeća i njegovu inertnost prema aktualnim političkim i gospodarskim pitanjima, a indirektno su se doticale školstva.26 Krčelić, dakle, nije mogao, vjerojatno zbog stroge cenzure, javno objaviti neku vrstu pamfleta s kritikom postojećega stanja pa je svoje kritike umetao u historiografski diskurs: “Držim da se to zlo /tj. opće loše stanje u kraljevinama, op. prev./ dogodilo uslijed zanemarivanja dobrih i korisnih nauka. Jeli smo i hranili su nas metafizičkim plodovima, a ni misliti se nije smjelo o državi, političkim, vojnim i ekonomskim naukama ili javnom pravu; a prema sjećanju pojedinaca, propovijedalo se da su to heretičke stvari i u ovo /tj.

Krčelićevo, op. prev./ doba. Bilo je dovoljno poznavanje obične gramatike, znanje govorenja, njegovo suprotstavljanje i vikanje u pitanju o kojem se nije ništa znalo. Štoviše, mnogi drže da se vrijednost i bit kreposti sastoje baš od lukavštine, tako da se mnogi ne stide javno pohvaliti kako su drugoga prevarili, pa se ponose svojim zlobnim i sramotnim djelima. To nam je korist od skolastičkih domišljatosti. Čovjek je prvo što je stvoreno od stvari. Ne uzimamo u službu konjara, ovčara i vinogradara čovjeka ako ne pozna konje, ako ne razlikuje ovce ili ako nije nikad vidio loze, a traži se da držimo najboljim upraviteljima one koji se nikada nisu bavili onim granama znanosti bez kojih se ne može niti upravljati ljudima niti obnašati javne službe”.27 Treba upozoriti da je Krčelić ovo djelo, premda tiskano tek 1769., počeo pisati još za vrijeme svog rektorovanja u Beču 1747.-1749., a većim ga je dijelom vjerojatno završio tijekom pedesetih godina, o čemu nam govori njegova korespondencija s Nikolom i Petrom Škrlcem. Stoga njegova kritika školskih prilika nije sinkrona, odnosno ne odnosi se na razdoblje tiskanja knjige oko 1769., kada su neke važnije školske reforme već bile provedene.

27 Utilium bonarumque litterarum neglectus opinione mea hoc malum peperit. Methaphysicis pascebamur nutriebamurque siliquiis neque de republica, studiis politicis, militaribus, oeconomicis aut jure publico vel meminisse licebat. Haec studia haeretica esse praedicabatur hac quoque aetate et singulorum memoria. Sufficiebat vulgaris grammaticae usus scire loqui et contradicere clamareque in quaestione ignorati status eiusdem. Quin a plerisque virtutis pretium ac natura in dolo collocantur, ut multi palam semet iactitare non erubescant, quomodo alterum decepi ac in suis malitiis ac turpidinibus glorientur. Hoc emolumenti est ex scholasticorum argutiis. Homo ex creatis rebus primum quid est. Agazonem, pastorem pecorum, vinicolam ad haec officia non admittimus, si nec agnoscat equum, non distinguat pecudes, vites a se nunquam visas affirmet, hominum autem rectores eos esse optimos existimandum praetenditur, qui nunquam dederunt operam disciplinis iis, sine quibus nec homines regi posssunt, nec geri magistratus. Krčelić 1769., 440.-1.

26

31

SVIJET BALTAZARA ADAMA KRČELIĆA

U drugoj digresiji Krčelić izravno povezuje isusovački skolastički sustav s lošim stanjem u državi i poziva se na odredbe o reformi sveučilišnoga programa iz 1723.:28 “Budući da je cijelo pređašnje stanje nastalo zbog toga što je privatnim licima i državi nedostajalo dobrih i korisnih studija, te iz nepoznavanja ponajprije moralne filozofije, treba željeti i težiti da se u svrhu sprečavanja takvog slučaja, po primjeru nekadašnje rimske republike, a isto tako prema Kristovoj ustanovi, u naše škole uvedu i njeguju dobre i korisne nauke u skladu sa člankom 70. iz godine 1723. umjesto onih metafizičkih skolastičkih domišljatosti i paralogizama da pojedinci steknu vječni spas i sreću države. Naš Spasitelj, sama istina, naučavao je sve iz pravih počela, a zbunjivao je i osuđivao farizeje i saduceje, koji su bili puni domišljatosti.

I nisu farizejska mudrovanja sačuvala staru sinagogu, nego su je uništila.

Jao meni, dok čujem ili čitam u predloženim tezama da će božanska vjera propasti ako se odbace i maknu domišljatosti skolastičara. Učenjacima je poznato u kojem se stoljeću pojavila skolastika, pa ipak se božanska i kršćanska vjera nije rodila sa skolastičarima. Ona domišljata izreka, “Bit ćete poput bogova”,29 izvorište je prvobitnoga grijeha. Iz farizejskih cjepidlačarenja nastala je mržnja spram Krista. Cjepidlačarenje je pratilac istine. Ta sami su Božji zakoni prema sudu ljudi pali zbog domišljatih razlaganja i probabilizama”.30 Na tom zajedničkom Saboru staleži su se požalili da je manje imućna plemićka mladež, koja se nekoć školovala na aristokratskim dvorovima, prepuštena sama sebi i zanemarena. Stoga je odlučeno da se u najvažnije škole uvedu predmeti potrebni za karijeru u javnoj upravi i vojsci, a Namjesničko vijeće trebalo je sastaviti listu zaklada raznih škola, koje bi se usmjerile na obrazovanje siromašnih mladih plemića. Međutim, taj prijedlog naišao je na žestok otpor sa svih strana, od isusovaca do kalvinista. Čak je ugarski benediktinski red predložio osnivanje plemićke akademije po uzoru na poljski Collegium nobilium (1740.) i slične institucije, u kojima bi mladež mogla učiti jezike i javno pravo, u skladu sa svojim društvenim položajem. No, to se izjalovilo zbog izostanka potpore ugarske aristokracije. Kosáry 1987., 93.-4.

29 Post 3,5.

30 Cum priora quaevis ex defectu bonarum utiliumque privatis et reipublicae studiorum, philosophiae cumprimis moralis ignorantia ortum habuerint, optandum contendumque esse, ut ad impediendos eiusmodi casus ab exemplo reipublicae olim Romanae, Christi item instituto, bonae utilesque litterae ad salutem aeternam consequendam a singulis, felicitatemque reipublicae pro metaphysicis illis scholasticarum argutiis et paralogismis ad vota articuli 70. anni 1723. in scholis nostris substituantur et floreant. Salvator noster, veritas ipsa, quaevis ex veris principiis docuit, argutiis tumentes Phariseos Saduceosque confudit damnavitque. Neque synagoga vetus per Phariseorum argutias servata est, at ruinata. Miseret me, dum udio vel in propositis thesibus lego divinam fidem perituram rejectis sepositisque scholasticorum argutiis. Scholastica quo saeculo prodiit, notum est eruditis, divina attamen Christiana fides cum scholasticis enata non est. Argutum illud dictum “Eritis sicut Dii”, peccati originalis fons est. Ex Phariseorum subtilitatibus odium in Christum natum est. Veritatis lictor subtilitas est, ipsaeque Dei leges per argutas expositiones et probabilismos ad arbitrium hominum ceciderunt. Krčelić 1769., 329.

28

32

PRIMJENA PRAKTIČNOGA ZNANJA

Možemo rekonstruirati glavne argumente Krčelićeve kritike koji neposredno pokazuju da je on prihvatio i zastupao promjenu postojeće paradigme u školskom sustavu: ♦ osuda ispraznosti i beskorisnosti “skolastike” u tadašnjem visokoškolskom sustavu, kakvu je i sam iskusio tijekom svoga školovanja. To je bila metoda filozofskih i teoloških špekulacija, koje su se sastojale od premišljanja o otkrivenoj činjenici radi njezina definiranja i objašnjenja.31 One su bile usmjerene na bolje razumijevanje istine, a svoju su tradiciju vukle još iz srednjega vijeka. ♦ osuda poznavanja jedino latinskog jezika nakon završetka školovanja.32 ♦ zalaganje za uvođenje “dobrih i korisnih nauka” u hrvatski obrazovni sustav, a tu u ponajprije podrazumijeva, kako sam kaže, nauke o državi, te političke, vojne i ekonomske nauke i nauku o javnom pravu. ♦ zahtijevanje primjerenog i stručnog obrazovanja za sve buduće državne službenike.

Izrazi “jeli smo” (pascebamur) i “hranili su nas” (nutriebamur), koji stoje u prvom licu množine, jasno odražavaju Krčelićev osobni doživljaj, odnosno iskustvo i na tome on gradi svoju kritiku. Kao svećenik, odgajatelj, učitelj i prisjednik Sudbenoga stola u Zagrebu33, dakle i kraljevinski službenik, on je u praksi mogao iskusiti sve nedostatke koje mu je pružilo vlastito školovanje, a koje je obuhvaćalo filozofsku, pravnu i teološku naobrazbu. Zastarjeloj prosvjeti i njezinom krivom sustavu, koji je težište stavljao na učenje latinskog jezika, Krčelić, dakle, pripisuje razloge za sve slabosti Hrvatske svoga vremena.34 Postavlja se pitanje: na koji bi se način mogli točno identificirati u z r o c i koji su mogli dovesti do spomenutih stavova?

Empatičkim razotkrivanjem Krčelićeva školskog i obrazovnog puta mogu se ustanoviti ishodišta njegove kritike tradicionalne metode obrazovanja koje Delimo 1993., 107.

To je bio standardni prigovor isusovačkom školskom sustavu u Ugarskoj, u kojem su se pretežno obrazovali mladi plemići, a koji su svojim podrijetlom jedini bili kvalificirani obnašati javne službe.

Tako paž Ferenca Rákóczija II., Kelemen Mikes (1690.-1761.), odgojen u isusovačkom konviktu u Koloszváru početkom 18. stoljeća, navodi u jednom pismu iz 1727. primjedbu da mladi ugarski plemić u njegovoj nesretnoj zemlji nema priliku učiti ni znanosti ni umijeća. “Uči se samo latinski i ništa više ..., ovo učenje tijekom osam ili devet godina nije korisno ni za njega, ni za zemlju.”

Kosáry 1987., 108.

33 Prisjednikom Sudbenoga stola bio je imenovan u siječnju 1752. Krčelić 1952., 107.

34 Horvat 1980., 341.

31 32

33

SVIJET BALTAZARA ADAMA KRČELIĆA

nisu bile dorasle potrebama novog vremena. Rekonstrukcijom pak puta njegova školovanja, koje se odvija u prvoj polovici 18. stoljeća, a što podrazumijeva identifikaciju nastavnoga plana te učitelja i profesora, najprije u isusovačkoj gimnaziji u Zagrebu, pa u kaptolskom sjemeništu, a naposljetku u “sjemeništima u izgnanstvu”, tj. hrvatskim odgojnim zavodima u Beču i Bologni, mogu se identificirati društvenokulturni životni svjetovi, koji su također mogli utjecati na oblikovanje njegovih stavova i gledišta. Potrebno je, stoga, barem djelomično proći i rekonstruirati Krčelićevu mladenačku formaciju koja uključuje boravak u domaćim i inozemnim obrazovnim ustanovama. Ulaskom u neke strukture tadašnjeg vremena, ponajprije institucionalne strukture, nastojat ćemo približiti svjetonazore i sustav vrijednosti ondašnjega doba i razumjeti Krčelićevu kritiku.

ii. Što je sve u nazivu?

Odmah na početku važno je istaknuti da je vrlo teško stvarati narativan tekst i tumačiti svjetonazore bez razjašnjene terminologije vezane za pojedino razdoblje te je stoga potrebno tu terminologiju razjasniti na temelju kratke uporabne analize dosadašnje domaće i svjetske historiografije.35 Krčelićev odgojni i obrazovni put pripada razdoblju koje se u hrvatskoj historiografiji i književnoj povijesti naziva “dobom protureformacije” ili “dobom katoličke obnove”.36 Kako su oni definirani? “Protureformacijom” se ponajprije označava dolazak isusovačkoga reda na hrvatska područja i djelovanje u tim područjima, čak i u ondje gdje se protestantizam nikad nije ni javio (npr. Dubrovnik).37 S druge strane, “katolička obnova” označava djelovanje Katoličke crkve u Hrvata od druge polovice 16. stoljeća pa sve do posljednjih dvaju desetljeća 18. stoljeća. Njezin je glavni cilj bila obnovna djelatnost usmjerena na zadržavanje katolicizma u odnosu na pravoslavlje i islam u Osmanskom Carstvu, na uklanjanje srednjovjekovnih običaja u vjerskom životu puka i obnavljanje crkvenoga ustrojstva i autoriteta prema odredbama Tridentskoga koncila. Za razliku od zemalja u okruženju poput Ugarske, Češke i austrijskih pokrajina, manje se može smatrati odgovorom na refor Nije mi namjera razvijati neku opsežnu Begriffsgeschichte, već samo ukazati na postojeću problematiku.

36 Vidi Patafta 2005., Petrić 2005. i 2006. te Hoško-Kovačić 2003.

37 Cf. npr. Zlatar 1992.

35

34

ZAKLJUČAK

ZAKLJUČAK Obrazovanje plemića u službi društvenog uspona?

“Idemo dalje: kome nije poznata mržnja Hrvata prema nauci i učenim ljudima? Odvratna li običaja! Kada netko namjerava nekog uvrijediti, kaže da je predan nauci; tako se epitet koji kod drugih donosi najveću počast kod ovog jadnog naroda pretvara u grdnju”.

NIKOLA ŠKRLEC, Četvrti dijalog Za politiku, a potom o domovinskoj politici ili Kako se živi u Hrvatskoj.1

“Oni [tj.dubrovačka zemaljska gospoda] ne mogu zamisliti da se netko može baviti znanstvenim radom ako nije svećenik, a najprezirnije što o nekome mogu reći jest da piše knjigu”.

TOMO BASSEGLI, Bilješke o malim gradovima i malim državama.2

U ovoj smo knjizi pokušali rekonstruirati obrazovni i odgojni put Baltazara Adama Krčelića u društvenokulturnim sredinama triju različitih europskih gradova. Krčelićevo školovanje u trajanju od gotovo 15 godina zapravo je mogući prikaz vanjskih utjecaja koji su mogli djelovati na formiranje njegove ličnosti. Njegov smo individuum pokušali staviti u odnos s onodobnim životnim svjetovima i vrijednosnim sustavom koji je tada vladao, i na taj način rekonstruirati podrijetlo i izvorišta njegovih kasnijih svjetonazora i mišljenja, koja su se kosila s dominantnim predodžbama tadašnjega hrvatskog društva.

Međutim, s obzirom da se temeljna smjernica našeg rada reflektira na pojmove “obrazovanja” i manje “odgoja,” i njihovih utjecaja na Krčelićevu formaciju, mislimo da i njih na kraju treba definirati: prema Rudolfu Vierhausu, općenito uzevši, “odgoj” ima naglašeno aktivnu komponentu i to je ciljno usmjereno djelovanje na drugoga, a “obrazovanjem” se smatra sadržaj i rezultat odgoja, tj. kao nešto, što se ne može postići samo odgojem, već “zahtijeva samodjelovanje i događa se kao samorazvijanje”.3 Opseg Krčelićeve Škrlec 1999., 20.-1.

Basiljević 1970., 135.

3 Vierhaus 1992., 1.: 511.

1 2

153

SVIJET BALTAZARA ADAMA KRČELIĆA

učenosti prema danoj definiciji ovisio je, dakle, najviše o njegovoj vlastitoj angažiranosti, što bi ukratko impliciralo darovitost i vlastiti smisao za recepciju.

Krčelićevo samorazvijanje želi nam predočiti i Vinko Kalafatić: “... Koliko se više isticao u učenju i marljivosti među svojim vršnjacima, s toliko bi više spoznaje bio obogatio svoj duh, da se njegov izvanredni talenat pojavio u ovo naše sretnije vrijeme nauka, kada se mladež odmah od prvog djetinjstva redovno obučava u kulturnim jezicima i u prvim počecima vjerskih starina i stare povijesti, štoviše i u osnovama matematike, najbolje učiteljice u mišljenju. No sjajne talente prati doista ta sudbina, da u vrijeme, kad su po svojoj dobi još slabi i kad im je potreban savjet, ostaju bez vodiča i učitelja, po kojem bi se, kao mornari po zvijezdama, morali ravnati u tolikoj raznolikosti naučnih predmeta. Kada pak dobiju takve učitelje, već ih napušta snaga. On se češće tužio na tu nevolju svoga vremena i katkada je preda mnom izražavao gotovo zavist, što je nama pao u dio ovaj sjajni razvoj nauka ... ”4

Krčelićevo se, dakle, obrazovanje kao proces odvija na kontinuitetu humanističke tradicije, iz Kalafatićeve perspektive, “jalovoj i beskorisnoj palestri”.5 Nju su u 16. stoljeću ustanovili isusovci za područja katoličkih zemalja, a Philipp Melanchthon i Johannes Sturm za pripadnike protestantske vjere, a time prema internacionalnom programu, koji se u Europi zadržao duboko u 18. stoljeće. Ta humanistička tradicija obrazovanja ipak nije ostala nepromijenjenom; tijekom 17. stoljeća razvila se od kasnog humanizma u baroknu polihistorsku učenost, koja je uključivala poznavanje raznih grana znanosti i nazivala se “e r u d i c i j o m ”. Upravo je ona krajnji rezultat i postignuće Krčelićeva obrazovanja: teorijsko, a ne praktično znanje. Određujući granice Krčelićevog mladenačkog formiranja možemo zaključiti sljedeće: Prijevod Veljka Gortana s malim preinakama autorice u Kalafatić 1952., 611. His itaque excitatus cogitationibus, tantos adolescens factus, tamque praeclaros in literarum studio progressus fecit, ut si eximia illius indoles in feliciora haec instauratarum optimarum artium tempora incidisset, quibus juvenes a prima statim pueritia in eruditis linguis, in sacrarum antiquitatum, veterisque historiae rudimentis, quin imo in optimae etiam cogitandi magistrae matheseos principiis institui solent nullus dubitationi locus relinquatur, quin tanto uberiore rerum cognitione animum auxisset suum, quanto antea aequalibus suis studio ac diligentia magis antecellebat.

Sed nimirum iis plerumque fatis praestantia trahuntur ingenia, ut imbecilla adhuc a consilio aetate, duce, ac magistro, quasi sidere quodam, quod nautarum more in tanta cognoscendarum rerum varietate observare debent, destituantur, hi vero cum praesto sunt, a vigore illa deserantur: saepius ille hanc temporum suorum calamitatem deplorabat, ac me aliquando coram praesente litterarum lucem istam nobis propemodum invidebat, caeteris in rebus turpissimo, in hoc tamen expetendarum rerum genere honesto, pulcherrimoque vitio. Kalafatić 1778., 4.

5 …sterili ac pene inutili palaestra … Kalafatić 1778., 5.

4

154

ZAKLJUČAK

♦ Krčelić je tijekom svoga cjelokupnog školovanja, koje je trajalo od 1723. do 1738. potpuno iskusio i doživio primjenu skolastičke metode u nastavi, u kojoj središnju točku čini zloglasna “disputacija”. Tako njegovo kasnije naglašeno utilitarističko razmišljanje vjerojatno polazi od spoznaje praktične nekorisnosti vlastite naobrazbe. ♦ Boravak u gradskim sredinama Beča i Bologne omogućio mu je da upozna “duh i sustav vrijednosti kulture ranoga prosvjetiteljstva”. Dodir s modernim znanostima, makar samo na čitalačkoj razini, pospješio je njegovo razvijanje racionalno-argumentiranog i kritičkog duha te mogućnost kompariranja niske kulturnoznanstvene razine u Zagrebu s inozemnim razvojem znanosti. ♦ Tijekom studija u Beču i Bologni naučio je talijanski, a vjerojatno i francuski jezik, jer će se na njemu kasnije dopisivati, a oni su u to vrijeme postajali učeni jezici (eruditae linguae) moderne Europe. ♦ Završivši filozofiju, teologiju i pravo u inozemstvu, premda još u tradicionalnom obliku, Krčelić ipak svojom naobrazbom ulazi u tadašnji uzak krug crkvenih intelektualaca, okupljenih na Zagrebačkom kaptolu. Na taj mu se način otvorila mogućnost postizanja visokih položaja u crkvenoj hijerarhiji i time je funkcija njegove visoke naobrazbe ispunila svoju svrhu.

Uzroke Krčelićeve kasnije kritike visokoškolskoga sustava možemo, dakle, potražiti u njegovom vlastitom školovanju, no u doba svoje mladosti on toga još nije bio svjestan. Njegovo kritičko mišljenje razvilo se tek kasnije, polovicom 18. stoljeća, kad on realno počinje uviđati probleme i nedostatke primjerene školske spreme kod hrvatskih državnih činovnika, što je dovelo do neučinkovitosti rada državne uprave. Krčelićeva kritika razvija se paralelno s reformnim idejama savjetnika Marije Terezije poput Gerharda van Swietena i Josepha von Sonnenfelsa, i u tom smislu treba postaviti smjernice budućih istraživanja: ♦ Krčelićevo praktično pedagoško djelovanje na dužnosti sjemenišnoga sublektora, rektora Hrvatskoga kolegija u Beču i privatnog učitelja velikog broja plemićke mladeži. ♦ Istraživanje Krčelićeva stava i njegove uloge u školskim reformama Marije Terezije 1753., 1769. i 1777., koje uključuju osnutak Političko-kameralnog studija u Hrvatskoj (Studium politico-camerale in regnis Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae) u Varaždinu 1769. Otvaranje takva studija stajalo je u izravnoj vezi s

155

SVIJET BALTAZARA ADAMA KRČELIĆA

reorganizacijom uprave u Kraljevinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji 1767. i uvođenjem Hrvatskoga kraljevskoga vijeća, u kojem je mjesto vrhovnog ravnatelja nauka dobio Nikola Škrlec, bivši Krčelićev učenik. ♦ Pregled naslova pedagoške i didaktičke literature u popisu Krčelićeve knjižnice radi ustanovljavanja njegovih sklonosti pojedinim obrazovno-odgojnim metodama.

Na kraju valja istaknuti da usprkos pripadnosti crkvenom staležu, koji društveno nije bio ekskluzivan, Krčelić ne zaboravlja svoje plemićko podrijetlo. Njega ne zanima pitanje školovanja i općeg prosvjećivanja puka, nego on u svojoj kritici visokoškolskoga sustava prvenstveno misli na korisnost onoga društvenoga sloja koji će kasnije obnašati državne službe.6 To su, dakako, pripadnici nižeg i srednjega plemićkoga sloja jer u to doba malobrojno građanstvo još nije igralo važnu ulogu u javnom životu kraljevina. Podatci iz autobiografija Adama grofa Oršića Slavetićkog i Imbre Tkalca govore nam o plemićkoj tradiciji studiranja najprije filozofije, a poslije toga i prava u Hrvatskoj polovicom 18. stoljeća.7 Tkalac nam govori o činjenici da je gotovo svaki plemić studirao pravo koje se smatralo “prednaobrazbom i za gospodara, i za suca i za zagrebačkog biskupa”.8 Oršić istodobno naglašava da su siromašni plemići odlazili u vojnike, svećenike ili za upravitelje imanja kod imućnijih.9 Pojedini plemićki sinovi nisu se školovali u domaćim obrazovanim ustanovama, nego su uzimali privatne učitelje ili odlazili na studij u inozemstvo.

Boravili su pretežno, kao što smo vidjeli, u kolegijima u Beču ili Bologni, kao braća Petar i Nikola Škrlec,10 ili pak manje u plemićkim akademijama kakve su bile Terezijanum i Savojska plemićka akademija u Beču, gdje su od 1746., odnosno 1749. mogli slušati moderne predmeti poput kameralistike te javnog i prirodnoga prava.11 Međutim, broj tako obrazovanih velikaša bio je tijekom 18. stoljeća vrlo malen; većina se uglavnom zadovoljavala ulogom zemaljsko O zalaganju za podizanje “korisnosti” plemićkoga staleža putem obrazovanja opširnije kod Shek Brnardić 2004.

7 Vidi Oršić 1943., 55.-113. (njemački izvornik objavio je Ivan Kukuljević Sakcinski u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku, knj. X.) i Tkalac 1945.

8 Tkalac 1945., 25.

9 Oršić 1943., 85.

10 O tome opširnije vidi kod Shek Brnardić 2001.

11 Takvih nije bilo mnogo: samo pojedini izdanci obitelji Drašković, Keglević i Sermage mogli su se pohvaliti studiranjem na plemićkim akademijama. Opširnije o ugarskim pitomcima i načinu dobivanja stipendija na tim prestižnim ustanovama vidi u izvrsnoj ruskoj monografiji Khavanova 2006.

6

156

ZAKLJUČAK

ga gospodara, i u slučaju potrebe uzimala odvjetnike koji su redovito potjecali iz redova nižega plemstva.

Isto tako, Krčelić je u svojim rukopisnim djelima Annuama12 i Kronici,13 predviđao loš uspjeh školskih reformi koje je Marija Terezija prvi puta dala provesti 1753., ističući da se program možda može promijeniti, ali ne i profesorsko osoblje. Ti će, naime, ostati kakvi su i bili jer da nemaju dostatnu spremu za nove predmete. To je vjerojatno bio opći problem ne samo na zagrebačkoj akademiji, nego i na ugarskim akademijama jer i Imbro Tkalac kritizira neznanje i nepripremljenost profesora prava u velikovaradinskoj akademiji u drugoj polovici 18. stoljeća.14 Najbolji profesori dobivali su mjesta na budimskom, i kasnije peštanskom sveučilištu, poput Adalberta Barića, prvoga hrvatskoga profesora kameralističkih nauka, koji je napustio zagrebačku akademiju gotovo odmah nakon osnutka pravnog fakulteta 1776.15 I mnogi drugi faktori utjecali su na loše izvođenje nastave, poput nedostatka discipline, “Prividno preustrojstvo škola 1753. Ove godine pri otvaranju škola u studenom stigne i u Zagreb odredba Njezina posvećenog Veličanstva o reformi nastave, osobito za važnije predmete, kao što su filozofija i teologija, čime je kraljica stekla besmrtnu slavu, jer će jednom ukloniti iz škola sofistiku. Naloženo je, da se filozofija upravi na koristan smjer i da se ne piše, nego da se čita iz kojeg pisca. Učitelju neka bude slobodno da se povodi za kojim hoće filozofom. Tu su reformu osuđivali i odbijali oni, koji su bili puni predrasuda, a trijezni su ljudi zbog nje kraljicu uzdizali do neba. Ta oni, koji su svršavali škole, znali su jedino govoriti latinski. Da je provela još samo to, da prvi učitelji budu iz Italije i Francuske, njezina bi reforma bila potpuno uspjela, ali ovako, kad to najprije moraju učiti zajedno i učitelji i učenici, njezin pothvat neće postići željena učinka, jer se ti isti učitelji obaziru na nevrijedne zastarjele metode i samu izobrazbu svode na sofistiku”. Krčelić 1952., 122.

13 “Poleg kraljevske zapovedi, po consiliumu požunskom locumtenentiale zvanom, ovo leto [tj. 1753., op. T. Sh. B.] vu novembru mesecu, pod novi način i vu Zagrebu škole vekše počele su se.

Philosophia najmre scholastica, kako vu nepotrebneh, dapače nehasnoviteh zmišlavanjih, za istinu zatepsti i zmešati po kriču i rečih dvojneh, svoju meštriju postavljajuča, je ostavlena. I navuki na svoja izviralihča iliti principia da se dopeljaju, želja i ufanje je. Ostavleno vu školah pisanje, nego iz knig dijaki vučiti se jesu pričeli. Hasen negda bu se videla. Vu Zagrebu patrom Ježuvitam, koji škole imaju, dosta priteško bilo je, ar ovo kako novo i koji ne bi bili morali ogovarjajuć, ktomuniti korepetitorov niti preceptorov imajuči, iz čujenja dečaki, da nit oci njihovi ovak vučili se jesu, ter vindar živeli su i časti zadobivali, bolje za sablje nego knige mislili su i sami sebe škodili po svoje nemarlivosti”. Šidak 1971., 49. To je bio jedan od cenzuriranih dijelova u nastavku Vitezovićeva Pridavka kronike, koji je 1762. izdao isusovac Nikola Laurenčić. Srećom, sačuvan je cjelokupni Krčelićev rukopis u kojem opisuje domaće događaje od 1749. do 1762. pa se usporedbom moglo vidjeti koji su dijelovi cenzurirani. Više o tome vidi kod Šidak 1971., 31.-4.

14 “Tamošnje pravne nauke bile su primitivne; … nešto tzv. prirodnog prava, nešto statističkog i državnog prava, i to je bilo sve.” Tkalac 1945., 25.

15 Barić iznosi svoju kritiku ugarskoga školstva općenito u anonimnom djelu pod naslovom 12

Nonnihil de educatione iuventutis scholasticae et studiorum refomatione in ditionibus Pannonicis (Pampelona, 1792.) (signatura u NSK: R II F-8o-1134).

157

SVIJET BALTAZARA ADAMA KRČELIĆA

lijenosti, pa i rabijatnosti studenata, kako nas izvještava Tkalac.16 Krčelić, kao bivši sjemenišni đak, koji je bio odgajan pod neprestanim nadzorom učitelja i isusovačkih odgajatelja, očito nije smatrao nedostatak discipline nekim većim problemom jer se u svojim kritikama uvijek jednosmjerno osvrće na sadržaj programa i profesore, gledajući na sve iz položaja studenta. Sve u svemu, Krčelićeva kritika ne donosi ništa novo iz perspektive inozemnih događanja na području školstva. Međutim, u Hrvatskoj su takvi zahtjevi bili rijetki, štoviše, jedva koji pisac se osvrće na taj problem jer on očito nije bio dovoljno aktualiziran.17 Tek će u drugoj polovici 18. stoljeća najuspješniji Krčelićev učenik, prosvjetiteljski nastrojen Nikola Škrlec, kao vrhovni ravnatelj nauka u zagrebačkom okrugu prema direktivama iz bečkih ministarstava početi ozbiljno provoditi reforme čitavoga školskog sustava i tada će profesionalni “ljudi od pera” početi dobivati na važnosti u hrvatskom društvu.

Tkalac 1945., 25.

Usp. bilj. 17. u Uvodu.

16 17

158