Z. Pešorda Vardić, U predvorju vlasti, Zagreb-Dubrovnik,HIP-HAZU, 2012

ISSN 1330-075X

ISBN 978-953-154-137-4 ISBN 978-953-7840-10-5

ZRINKA PEŠORDA VARDIĆ

U PREDVORJU VLASTI DUBROVAČKI ANTUNINI U KASNOM SREDNJEM VIJEKU

Zagreb - Dubrovnik 2012.

SADRŽAJ Predgovor................................................................................................................................. 9 UVOD .................................................................................................................................... 11 ANTUNINSKI POČECI........................................................................................................ 15 Rađanje bratovštine ....................................................................................................... 15 Osnutak bratovštine Sv. Duha i Sv. Spasitelja Svijeta ................................................... 18 Ustroj bratovštine Sv. Duha u 14. stoljeću .................................................................... 20 Ujedinjenje dviju bratovština 1432. godine .................................................................. 25 ANTUNINI: VRIJEME I PROSTOR .................................................................................... 32 Vrijeme dolaska antunina .............................................................................................. 32 Antuninski zemljopisni korijeni ..................................................................................... 37 DRUŠTVENA STRUKTURA ANTUNINSKE BRATOVŠTINE ........................................ 54 Vlastela u antuninskoj bratovštini ................................................................................. 55 Boni populares ............................................................................................................... 58 Izvanbračni potomci dubrovačke vlastele ..................................................................... 60 Žene u bratovštini .......................................................................................................... 62 Popolo ............................................................................................................................ 65 RAZLUČIVANJE ČLANSTVA I ZATVARANJE BRATOVŠTINE .................................... 66 ANTUNINI KAO DUBROVAČKO GRAĐANSTVO ......................................................... 71 Problem terminologije i definicije građanstva .............................................................. 71 Civitas i communitas ..................................................................................................... 72 Hijerarhija dubrovačkog kasnosrednjovjekovnog civiteta ............................................ 77 Factum fuit civis Ragusii: kriteriji i postupak primitka u građanstvo .......................... 80 Civitet i identitet ............................................................................................................ 89 Građanstvo kao stalež ................................................................................................... 92 ANTUNINSKI RODOVI ...................................................................................................... 97 Oblikovanje rodova ....................................................................................................... 97 Rodovi i rodovska imena ............................................................................................... 99 Rodbinske veze s plemstvom ........................................................................................ 105 Rodovska memorija i staleški identitet ........................................................................ 107

OBITELJSKA STRUKTURA ANTUNINA........................................................................ 111 Višestruka obitelj ......................................................................................................... 111 Očevi i sinovi ............................................................................................................... 112 U bratskoj zajednici ..................................................................................................... 115 “Ženi se sebi ravnima”: ženidbena politika i bračne veze .......................................... 121 Endogamija .......................................................................................................... 121 Sklapanje braka ................................................................................................... 126 Mirazni sustav...................................................................................................... 128 Nasljeđivanje dobara ........................................................................................... 132 Iza zatvorenih vrata - privatni život antuninskih obitelji............................................. 135 BRATOVŠTINA KAO OKVIR STALEŠKOG IZDVAJANJA .......................................... 141 Ustroj i službe u bratovštini od 1432. godine .............................................................. 141 Kapitul ......................................................................................................................... 142 Kapelan ........................................................................................................................ 144 Gastaldi, suci i konzervatori ........................................................................................ 145 Nadomjestak vlasti - stvaranje uskog kruga vodećih u bratovštini ............................. 147 Financije i imetak bratovštine ..................................................................................... 151 Znakovi identiteta bratovštine i staleža ....................................................................... 156 Bratimska hijerarhija i vlasteoska hijerarhija ............................................................ 157 PUTEVI I SIMBOLI USPONA........................................................................................... 160 “Teško kući koja nije trgovala” ................................................................................... 160 Buoni cittadini u diplomatskim misijama .................................................................... 164 Notari, kancelari i tajnici - staleška afirmacija kroz javnu administraciju ................. 166 Posjedi, kuće, ljetnikovci i grobovi - statusni simboli dubrovačkih antunina ............. 171 ANTUNINI - “PRIPITOMLJENI” PUČANI ...................................................................... 176 Pax et concordia - mitski ideal dubrovačkog društvenog sporazuma.......................... 176 “Mirni građani” u “plemenitom gradu” .................................................................... 182 Vidrina pobuna ............................................................................................................ 185 Antunini i vlastela - poslovni drugovi, susjedi i prijatelji ........................................... 188 Poslovne veze ....................................................................................................... 189 Susjedske, prijateljske i književne veze ................................................................ 191 ZAKLJUČAK ...................................................................................................................... 195 Vrela ..................................................................................................................................... 199 Objavljena vrela i literatura ................................................................................................ 201 Kazalo imena ....................................................................................................................... 219 Kazalo mjesta ....................................................................................................................... 233 Summary: ON THE THRESHOLD OF POWER: THE ANTUNINI OF DUBROVNIK IN THE LATE MIDDLE AGES .......................................................................................... 237

UVOD “Stanovništvo Dubrovnika podijeljeno je u tri reda, to jest na plemstvo, na građane koje su oni zvali pučanima i na puk.”1 Tim je riječima dominikanac Serafino Razzi 1588. godine zabilježio svoja opažanja o društvu renesansnog Dubrovnika. Radi se o jednom od rijetkih, ali vrlo izravnih svjedočenja o dubrovačkoj socijalnoj stratifikaciji. Premda su društvene strukture, pa tako i dubrovačke,2 bile predmetom historiografskih istraživanja, po problemskoj usmjerenosti nisu uvijek slijedile trodijelnu podjelu o kojoj piše Razzi. Pozornost je, kako u dubrovačkoj tako i općenito u hrvatskoj medijevistici, ponajviše bila usmjerena prema prvom sloju koji Razzi spominje, tj. prema

1

S. Razzi, La Storia di Ragusa scritta nuovamente in tre libri:

184.

Vidi, primjerice, sintetske radove o društvenoj strukturi srednjovjekovnog i renesansnog Dubrovnika: I. Božić, »Ekonomski i društveni razvitak Dubrovnka u XIV-XV veku.«: 21-61; J. Tadić, »O društvenoj strukturi Dalmacije i Dubrovnika u vreme renesanse.«: 552-565; J. Lučić, »Društveni odnosi u Dubrovačkoj Republici od 16. do 19. stoljeća.«: 153-174; J. Lučić, »Gospodarsko-društveni odnosi u Dubrovniku u Stojkovićevo vrijeme.«: 208-235; R. Harris, Dubrovnik: a History: 185-219. Za srednjovjekovnu Dalmaciju i Hrvatsku, vidi djela Tomislava Raukara: T. Raukar, »Društvene strukture dalmatinske komune u srednjem vijeku.«: 102-110; T. Raukar, »Komunalna društva u Dalmaciji u 14. st.«: 139-209; T. Raukar, »Društvene strukture u Mletačkoj Dalmaciji.«: 103-126; T. Raukar, »Komunalna društva u Dalmaciji u XV. i u prvoj polovini XVI. stoljeća.«: 43-118; T. Raukar, »Društveni razvoj u Hrvatskoj u 15. stoljeću.«: 75-94; T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje: 133-251; T. Raukar, »Društvo i gospodarstvo u razvijenom srednjem vijeku.«: 259-290; T. Raukar, »Hrvatsko društvo i gospodarstvo u kasnom srednjem vijeku.«: 387-414.

2

plemstvu.3 Razlozi tome su višestruki - radi se o staležu koji je u vrelima najvidljiviji, koji je bio nositelj vlasti, političkog i javnog života grada, te na čijem se razvoju održavao ukupni splet društvenih, ekonomskih, političkih i ideoloških promjena. S druge strane, druge dvije društvene skupine ostale su u historiografskoj sjeni. I dok se o pripadnicima srednjeg i sitnijeg M. Rešetar, »Popis dubrovačkih vlasteoskih porodica.«: 1-11; A. Soloviev, »Le patriciat de Raguse au XV-e siècle.«: 5966; M. Medini, Starine dubrovačke: 91-122; I. Mahnken, »O dubrovačkim vlastelinskim rodovima i njihovoj političkoj ulozi u XIV veku.«: 81-102; I. Mahnken, »Die Personennamen des mittelalterlichen Patriziats von Dubrovnik als Quelle zu etnographischen Untersuchungen.«: 279-295; I. Mahnken, Dubrovački patricijat u XIV veku, I i II; J. Lučić, »O dubrovačkom patricijatu u XIV stoljeću.«: 393-411; J. Lučić,»Vlastela kao zemljovlasnici u okolici Dubrovnika (Astareji) (do 1366. godine).«: 61-86; B. Krekić, »O problemu koncentracije vlasti u Dubrovniku u 14. i 15. veku.«: 397-406; B. Krekić, »Developed Autonomy: The Patricians in Dubrovnik and Dalmatian Cities.«: 185-215; Z. Janeković-Römer, Okvir slobode; D. Rheubottom, Age, marriage, and politics in fifteenth-century Ragusa; S. Ćosić i N. Vekarić, »Raskol dubrovačkog patricijata.«: 305-379; S. Ćosić i N. Vekarić, Dubrovačka vlastela između roda i države; N. Vekarić, Nevidljive pukotine, te kapitalno djelo o dubrovačkom plemstvu: N. Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika, 1. Korijeni, struktura i razvoj dubrovačkog plemstva. O srednjovjekovnom plemstvu dalmatinskih gradova i srednjovjekovne Hrvatske vidi: N. Klaić i I. Petricioli, Zadar u srednjem vijeku do 1409: 222-234; M. Andreis, »Trogirski patricijat u srednjem vijeku.«: 5-210; Z. Nikolić, Rođaci i bližnji; D. Karbić, »Šubići bribirski do gubitka nasljedne banske časti (1322.).«: 1-26; Z. Nikolić, »Madijevci: primjer obitelji dalmatinske gradske elite u desetom i jedanaestom stoljeću.«: 11-24; D. Karbić, »Plemstvo - definicija, vrste, uloga.«: 11-21; D. Karbić, »Odnosi gradskoga plemstva i bribirskih knezova Šubića«: 43-60; D. Mlacović, Građani plemići. Pad i uspon rapskog plemstva. Sintetski pregled postignutih rezultata o kasnosrednjovjekovnim dalmatinskim gradskim elitama, te osvrt na otvorena pitanja u toj problematici, vidi i u: N. Budak, »Urban elites in Dalmatia in the fourteenth and fifteenth centuries.«: 183-199.

3

11

puka (tzv. popolo minuto) donekle mogu naći pojedini radovi,4 građanski sloj, stalež pozicioniran odmah ispod vladajućeg, ostao je otvoreno i neistraženo pitanje. Doduše, autori su u Dubrovniku bilježili njegovo postojanje, isticali sve veću ulogu građanstva u gospodarstvu, administraciji i javnom životu od kasnosrednjovjekovnog doba, no ti su spomeni uglavnom ostajali na razini istraživačkih digresija.5 Slično vrijedi i za gradove srednjovjekovne Dalmacije, u kojima je povijest građanstva uglavnom doticana u širem kontekstu općih društvenih gibanja, u prvom redu društvenih sukoba. Vrlo malo autora osvrtalo se na sloj u cjelini.6 Međutim, ne radi se samo o lakuni hrvatske i dubrovačke historiografije. Problematika rađajućeg 4 K. Vojnović, Bratovštine i obrtne korporacije u Republici Dubrovačkoj, II; C. Fisković, »Dubrovački zlatari od XIII. do XVII. stoljeća.«: 143-250; D. Roller, Dubrovački zanati u XV. i XVI. stoljeću; J. Lučić, Obrti i usluge u Dubrovniku do početka XIV stoljeća.

5 K. Vojnović, Bratovštine i obrtne korporacije u Republici Dubrovačkoj, II: XI-XV, XXIX-XXXV; M. Rešetar, »Antunini i Lazarini.«: 1-2; M. Rešetar, »Nova dubrovačka vlastela.«: 1-2; M. Medini, Starine dubrovačke: 139; I. Božić, »Ekonomski i društveni razvitak Dubrovnka u XIV-XV veku.«: 56-57, 60-61; J. Tadić, »O društvenoj strukturi Dalmacije i Dubrovnika u vreme renesanse.«: 558-559; V. Foretić, »O Marinu Držiću.«: 91-94; S. Krivošić, Stanovništvo Dubrovnika i demografske promjene u prošlosti: 62-63; B. Krekić, »Influence politique et pouvoir èconomique à Dubrovnik (Raguse) du XIIIe au XVIe siècle.«: I: 255; Z. Janeković-Römer, Okvir slobode: 251-269; S. Ćosić, »Dubrovački plemićki i građanski rodovi konavoskog podrijetla.«: 60-73; R. Harris, Dubrovnik: a History: 191-193; V. Foretić, »Dubrovačke bratovštine.«: 160-161; Z. Janeković-Römer, Maruša ili suđenje ljubavi: 41-58; Z. Janeković-Römer, »Benedikt Kotrulj. U potrazi za savršenim trgovcem.«: 29-31, 77-79.

6 O građanstvu u dalmatinskim gradovima, vidi: G. Novak, »Nobiles, populus i cives, komuna i universitas u Splitu 15251797.«: 5-40; M. Novak-Sambrailo, »Plemići, građani i pučani u Zadru (XV.-XVII. st.).«: 167-186; N. Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku: 166-177; T. Raukar, »Cives, habitatores, forenses u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima.«: 139-149; T. Raukar, Zadar u XV stoljeću: 58-61; D. Mlacović, »Popisi rapskih vijećnika iz 1372. i 1388. godine.«: 155-162; S. F. Fabijanec, »Društvena i kulturna uloga zadarskog trgovca u XIV. i XV. stoljeću.«: 55-120; I. Benyovsky Latin, Srednjovjekovni Trogir: 168-197; D. Mlacović, Građani plemići. Pad i uspon rapskog plemstva: 246-287, 311-314.

12

građanskog staleža i u nekim je drugim komparativnim historiografijama zapravo još uvijek relativno nova. Tek su se u zadnjim desetljećima pojavili neki važni radovi kojima se počela upotpunjavati praznina u spoznajama o srednjovjekovnom i ranomodernom građanstvu.7 U središtu ove knjige stoga se nalaze upravo ti Razzijevi “građani koje oni (Dubrovčani) još zovu pučanima”. U vrelima ih se nalazi i pod nazivima boni cives i cittadini, a u historiografiji se za njihov elitni dio još uobičajilo i ime antunini, prema bratovštini Sv. Antuna koja ih je u najvećoj mjeri okupljala. Time je ovo ujedno i priča o počecima te ugledne dubrovačke bratovštine. Obuhvatila sam razdoblje kasnog srednjeg vijeka, dotičući se povremeno i renesansnog doba. S krajem renesanse polako se zatvarao krug prvih antuninskih obitelji.

Takav vremenski okvir itekako je važan čimbenik u definiranju antunina. Naime, njihovi se začeci mogu tražiti od sredine 14. stoljeća, upravo u vrijeme kada je Dubrovnik ulazio u svoje “zlatno doba”. Prvi članovi, kao i oni koji su tijekom kasnijih desetljeća upisani u bratovštinu, najvećim su dijelom bili poduzetni trgovci i strani salarijati,

Vidi, primjerice: B. Pullan, Rich and Poor in Renaissance Venice: 99-131, passim; M. Neff, »A citizen in the service of the patrician state: the career of Zaccaria De’ Freschi.«: 33-61; D. Romano, Patricians and Popolani: the Social Foundations of the Venetian Renaissance State: 29, 50-56, passim; Stadtadel und Bürgertum in den italienischen und deutschen Städten des Spätmittelaltsers; A. Zannini, Burocrazia e burocrati a Venezia in età moderna; A. Bellavitis, »’Per cittadini metterete...’ La stratificazione della società veneziana cinquecentesca tra norma giuridica e riconoscimento sociale.«: 359-383; A. Bellavitis, »La famiglia “cittadina” veneziana nel XVI secolo: dote e successione.«: 5568; A. Bellavitis, Identité, mariage, mobilité sociale: citoyennes et citoyens à Venise au XVIe siècle; E. Crouzet-Pavan, »Les élites urbaines: aperçus problématiques (France, Angleterre, Italie).«: 9-28; B. Pullan, »Three Orders of Inhabitants: Social Hierarchies in the Republic of Venice.«: 160-163; J. S. Grubb, »Elite Citizens.«: 339-364; E. Crouzet-Pavan, Venice Triumphant: The Horizons of a Myth: 226-228, 241-244, 261-264; M. Schmitter, »“Virtuous Riches”: The Bricolage of Cittadini Identities in Early-SixteenthCentury Venice.«: 908-969.

7

na taj razvoj? Bila su to polazišta u ovom pogledu na antunine. Zanimalo me u kojem je kontekstu bratovština osnovana, te koliko je odražavala neke opće smjernice religioznosti i karitativnosti sredine 14. stoljeća. Isto tako, valjalo je potražiti odgovore na pitanje tko su uopće bili antunini, gdje su bili njihovi korijeni i otkada se zatječu u Dubrovniku. Izjednačavanje pojma antunina s pojmom dubrovačkog građanina odvest će čitatelja u zakučaste vode srednjovjekovne političke teorije, u traganje za definicijom srednjovjekovnog građanstva. Različitim mehanizmima antunini su izgradili vlastitu stalešku izdvojenost. Među tim mehanizmima, unutarnji ustroj bratovštine, stvaranje bratimskih institucija vlasti i osobito obiteljska struktura i imovinska snaga spadali su među najvažnije. Ujedno, ti su mehanizmi stvarani najvećim dijelom po uzoru na vlastelu. Stoga se, na svom koncu, priča o antuninima neminovno morala usmjeriti na odnos vlastele i antunina, na preispitivanje poznate dubrovačke Te su putove oni našli, bilo da je riječ o gos- poruke o skladu među svim staležima i idiličpodarstvu, djelovanju u javnim službama, afir- noj slici “mirne dubrave”. maciji preko obrazovanja i pisane riječi ili o Neizbježna je i usporedba s talijanskim grastvaranju vlastite zatvorene obiteljske struktu- dovima, i to ponajviše s Venecijom. Kako zbog re. Postali su u pravom smislu riječi sekundar- toga što je u mletačkoj historiografiji problem na elita grada, preuzimajući mnoge modele sta- kasnosrednjovjekovnog građanstva ipak načet, leške prepoznatljivosti po uzoru na vlastelu. tako i zbog činjenice da je Dubrovnik uvelike Pokazalo se da se doista radilo o sloju ljudi koji svoj društveni ustroj, političko uređenje i orje “zakasnio” ući u vlastelu. Stoga sam željela ganizaciju javnog života preuzeo po uzoru na istražiti mjesto i ulogu antunina upravo u tom mletački model.8 To oponašanje mletačkih vremenu, u rasponu obilježenu, s jedne strane obrazaca čak je potaknulo Ludovika Crijevića zatvaranjem vrata koja bi im omogućavala su- Tuberona, kroničara s prijeloma 15. i 16. stodjelovanje u vlasti i s druge, otvaranjem vrata ljeća, na osvrt prema svojim sugrađanima iz ostalih mogućnosti u postizanju društvenog i vremena negdašnje mletačke vlasti. Zaključio je staleškog prestiža. da su njegovi Dubrovčani u to vrijeme preuzeli i Kako je tekao razvoj od inicijalne bratimske “sramotna mletačka umijeća”, aludirajući na udruge do staleške institucije elitnog građanstva? Koji su čimbenici - vjerski, društveni, 8 O dubrovačkom ugledanju na Veneciju, vidi: Z. Janekovićgospodarski, demografski, politički - utjecali Römer, Okvir slobode: 15.

privučeni gospodarskom konjunkturom i širokim mogućnostima rastućega grada. Druga polovica 14. a još više 15. stoljeće obilježeni su gospodarskim uzletom, stjecanjem političke autonomije pod okriljem ugarske krune, konačnim oblikovanjem političkih institucija i političke ideologije. Isto tako, to je vrijeme konačnog učvršćivanja staleške hijerarhije, koju će kroz iduća stoljeća karakterizirati uporno i čvrsto nastojanje vladajućeg aristokratskog sloja da takav društveni poredak okameni. Antunini se u gradu pojavljuju nakon zatvaranja Velikog vijeća tridesetih godina 14. stoljeća, dakle, nakon što su vlastela omeđila svoje staleške granice.

Stoga je vrijeme dolaska umnogome odredilo njihov položaj u društvenoj hijerarhiji Dubrovnika.

Ključna raspodjela moći bila je, u doba antuninskih početaka, već okončana. Poluge vlasti pripale su isključivo vlasteli. Stoga su, neovisno o stečenu imetku i bogatstvu, antunini putove svoje staleške izdvojenosti morali tražiti izvan sfere sudioništva u političkom odlučivanju.

13

preveliku usmjerenost na trgovinu.9 No, ostavimo li Tuberonovo (pre)kritičko mišljenje po strani, dubrovačko preslikavanje mletačkih institucija vlasti i društvenih odnosa u ovom se slučaju pokazalo prednošću. Ono je omogućilo da se u rezultatima mletačke historiografije donekle mogu tražiti neke metodološke smjernice za stvaranje vlastite slike o antuninima.

Prozopografskim sam pristupom nastojala identificirati što više bratima, te biografski upoznati čitav sloj. U tome je bila nezaobilazna sačuvana matrikula bratovštine s upisanim imenima članova.10 No, kako uz imena bratima nisu stajale nikakve druge odrednice, samo se kombiniranjem različitih drugih vrela moglo približiti antuninima i osvijetliti njihova kolektivna slika. Zahvaljujući izvorima s najviše biografskih podataka - knjigama oporukâ, miraza i bračnih ugovora, slagalica o antuninama poprimila je jasnije konture. Uz ta su vrela nezaobilazni bili zapisnici dubrovačkih vijeća, u kojima se zrcalio svakodnevni privatni i javni života grada i njegovih ljudi. Temeljne normativne zbirke (Statut, Knjiga svih zakona, Zelena knjiga i Žuta knjiga), na snazi sve do pada Republike, ponudile su pogled iz pravnog i zakonodavnog kuta. Vrlo dragocjenom se pokazala i zbirka antuninskih rodoslovlja, tzv. Vlajkijeva genealogija antunina, pohranjena u Državnom arhivu u Dubrovniku.11 Provjera njezinih podataka kroz druge izvore pokazala je da se radi o iznenađujuće pouzdanim i preciznim rodoslovljima, na temelju

9 L. Crijević Tuberon, Komentari o mojem vremenu: 93. Njegovo je gledište odražavalo nov humanističko-renesansni stav s konca 15. stoljeća po kojem trgovini nije mjesto među ljudima koji se žele dičiti vrlinama i plemenitom uzvišenošću. Više o tome: Z. Janeković-Römer, Okvir slobode: 279-283.

10 Matrikula antunina.

11 VGA.

14

kojih se mogla dalje promatrati premreženost antunina.12 Konačno, oživljavanju glasova iz prošlosti ponajviše su pridonijela narativna vrela i književna djela. Tako su mi i Benko Kotrulj, Filip de Diversi, Nikola Gučetić, Nikola Nalješković i Marin Držić omogućili da pustim antunine, ali i vlastelu, da nerijetko govore sami o sebi i o svome mjestu u društvu. Odškrinuli su vrata antuninskih kuća, dopustili da bar donekle zavirim u njihove domove, podijelili sa mnom neka svoja razmišljanja i unijeli dašak minula vremena na retke koji slijede.

Na koncu, ova knjiga nipošto nije konačna riječ o dubrovačkim antuninima, nego prije tek početak. Mnoga su pitanja tek načeta i ostalo je još mnogo prostora za daljnja istraživanja.

Od pitanja precizne kvantifikacije, utvrđivanja točnog udjela građanskog staleža u ukupnom broju dubrovačkog stanovništva, odnosa antunina sa suparničkom bratovštinom lazarina, osnovanom 1531. godine, pa sve do uloge antunina u zadnjim stoljećima Dubrovačke Republike ostaje još široko polje istraživačkih mogućnosti. Isto tako, ona je tek uvodni okvir za detaljne genealoške studije koje će biti objavljene zasebno. Vjerujem da će neprocjenjivo bogatstvo dubrovačkog arhiva i istraživačka radoznalost potaknuti još brojne teme o tom sloju dubrovačkog društva. U svakom slučaju, antunini su odavno zaslužili da ih se iz historiografske pozadine izvede u prve redove gradske elite, a ova je knjiga tek nastojanje da se pokaže da su toj eliti, samo stepenicu niže od plemstva, oni nesumnjivo pripadali.

Za usporedbu, Nenad Vekarić je u analizi vjerodostojnosti legendi o podrijetlu dubrovačkih vlasteoskih rodova također zaključio da se te legende, generalno, mogu smatrati vjerodostojnima, premda je, dakako, u pojedinačnim slučajevima neka mogla biti i plodom mašte (N. Vekarić, »Vjerodostojnost legendi o podrijetlu dubrovačkih vlateoskih rodova.«: 311-316; N. Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika, 1: 78).

12

ZAKLJUČAK Konac srednjeg vijeka i renesano vrijeme, a osobito 15. stoljeće, s pravom se mogu nazvati zlatnim dobom Dubrovnika. Grad je doživio procvat u gotovo svim vidovima života, od gospodarskog, političkog i teritorijalnog do intelektualnog. Ostvario je političku autonomiju, organizirao institucije vlasti, prevalio put od komune do republike, dosegnuo teritorijalni maksimum i svojim stanovnicima omogućio život u urbanoj sredini koju su resili svi civilizacijski dosezi tog vremena. Istovremeno se privodila kraju i završna etapa staleškog raslojavanja. Dijelom toga procesa bili su i dubrovački antunini, ljudi koji su od 1432. godine bili okupljeni u bratovštini Sv. Antuna. Njihovi dubrovački korijeni sezali su još dublje, u sredinu 14. stoljeća. Privučeni mogućnostima brze trgovačke zarade i osobnih probitaka, u grad su, osobito od osamdesetih godina 14. stoljeća, dolazili poduzetni ljudi, ponajviše iz zaleđa i dubrovačke okolice, ali u znatnom broju i s druge strane Jadranskoga mora. Tijekom idućih nekoliko desteljeća ti su novi cives strelovito gradili karijere na krilima dubrovačkog uspona. Svršetak tog razvojnog luka označila je postignuta trodioba dubrovačkog društva. Pored negdašnje osnovne podjele na plemstvo i puk, antunini su formirali treći stalež - sloj elitnog građanstva.

se antunini javljaju u gradu više nije bilo dostatno za ulaznicu u sam društveni vrh. Stečeni imetak, kojega su imali u izobilju ponajviše zahvaljujući trgovini, uzdigao ih je iznad mase pučana. No, taj veliki imetak više nije donosio i moć upravljanja.

Ona je bila u rukama onih koji su se pozivali na davne pretke koji su vladali gradom, tj. u rukama onih koji su se mogli pozvati na plemićko porijeklo i, prije svega, na čistu plemićku krv. “Zakasnivši” ući u vlast i među vlastelu, u društvenoj su se razdiobi, unatoč postignutom bogatstvu i ugledu, morali zadovoljiti “srebrnom medaljom”.

U nastojanju da potvrde status sekundarne elitne grada, antunini su u najvećoj mjeri posegnuli za istim elementima kojima je vlasteoski stalež sebi osigurao prepoznatljivost. Filip de Diversi, taj dragocjeni literarni “fotograf” dubrovačkog 15. stoljeća, na svoj je način to prokomentirao riječima da pučani oponašaju vlastelu “kao učitelje i gospodare.”1224 Dakako, ključna vlasteoska odrednica - obnašanje vlasti - nije se mogla oponašati, jer je ona bila nedjeljiva i pripadala isključivo vlasteli. No, i taj su nedostatak antunini nastojali nadomjestiti unutar svoje bratovštine, koja im je od početka pružala institucionalni okvir za staleško okupljanje. Svojevrsnom imitacijom gospodara (imitatio domini)1225 ustrojili su vlastitu bratimsku Na staleškoj ljestvici, građanstvo je zaustav- hijerarhiju s elementima koji su uvelike podsjeljeno na predzadnjoj stepenici. Vrh ljestvice od ćali na plemićku organizaciju vlasti. Vlasteosko tridesetih je godina 14. stoljeća bio rezeviran 1224 F. De Diversis, Opis slavnog grada Dubrovnika: 123. isključivo i nedjeljivo za dubrovačku vlastelu.

1225 Posuđujem pojam koji je upotrijebio Harry Pleket u opisu Bogatstvo, koje je još u doba uspona vlastele inkorporacije bogatih novi homines u tada vladajući firentinski bilo temeljni kriterij izdvajanja, u vrijeme kada popolo (H. W. Pleket, »Commentary.«: 334).

195

vijeće imalo je pandan u bratimskom kapitulu, a aristokratska vlada u gastaldima i konzervatorima. Sličnost se ogledala čak i na ritualnoj razini, u sazivanju bratimske skupštine na način sličan vlasteoskom, što je ipak izazvalo reakciju vlasti i zabranu takvog oponašanja samo njoj pripadajućih simbola.

vlastelinke bilo nezamislivo.1226 Staleški lanci ipak su znatno više sputavali plemstvo nego što su to činili antuninima. Čimbenik “političnosti”, koji je s jedne strane vlasteli donosio presudnu prednost u odnosu na građanstvo, u drugim se sferama života pokazao kao mnogo više ograničavajući. Unatoč mnogim oponašanim detaSocijalna emulacija i preuzimanje prokuša- ljima, antunini nisu nosili toliko breme staleške, nih vlasteoskih modela za postizanje izdvoje- a samim tim i opće odgovornosti za čitavu zanosti bili su najvidljiviji na razini rodovske jednicu.

Društvenu prepoznatljivost antunini su postigli strukture. Antunini su vrlo brzo preslikali endogamni staleški obrazac. Bračne su se veze preko gospodarstva, preko sudjelovanja u druglavnom sklapale unutar staleža, što je bio žavnoj administraciji, preko diplomatskih aktivnajefikasniji način zatvaranja vlastitoga kruga nosti u službi Republike, preko dobrog obrazoi sprečavanja mogućeg ulaska drugih u nj. Isto vanja i preko književnog pera. Čvrsto utvrđena tako, vrlo ranim zatvaranjem rodoslovlja htje- staleška hijerarhija nije omogućavala uspon do li su pridonijeti predodžbi o trajnosti rodova, samog vrha, no to u Dubrovniku, baš kao ni u njihovoj povijesti, ali i starosti. Upravo je na Veneciji, nije uzrokovalo društvene sukobe. tom zadnjem području plemstvo imalo nedo- Pruživši ruku suradnje antuninima, vlastela je stižnu prednost, koju je itekako isticalo u vla- ujedno postigla da ti isti antunini s njima brinu stitoj projekciji staleške slike. Bez mogućnosti o zajedničkom interesu grada. Dobar dio afirda sudjeluju u plemićkoj kolektivnoj memori- macije antunini su ostvarili u doticaju s plemji, najbolje izraženoj u popisima službi u vla- stvom, što je na koncu rezultiralo dijeljenjem steoskom Zrcalu, antunini su nastojali stvoriti mnogo više istih ciljeva nego onih koji su ih vlastitu. Ona je ukoričena u zbirkama genea- razdavajali. I sami antunini su ponajprije nastologija, u imenicima matrikule i od početka 17. jali u da im se društveni status prizna i učvrsti stoljeća u antuninskom Zrcalu, još jednom ne u suradnji s vlastelom, a ne u borbi protiv njih. osobito inovativnom elementu staleške prepoNaravno, staleške su razlike uvijek bile prisutznatljivosti preuzetom od vlastele. ne. Iz dana u dan, na svaku zvonjavu zvona koIpak, dinamika novog vremena i rastuće individualnosti nisu dopustili mladom građanskom sloju da se potpuno ukalupi u preslikane konzervativne okvire plemstva. Odražava se to i u praktičnim pogledima Benka Kotrulja, kao i u bračnim slikama iz svakodnevice koje donosi Nikola Nalješković. Doduše, i Nikoline su gospođe, podjednako vladike i građanke, bile suočene s nevjerom muža i seksualnom konkurencijom mlađanih sluškinja. No, njegova je građanka bila spremna javno progovoriti o muževim izvanbračnim izletima, što je za 196

jom su se sazivala vijeća, vlastela je koračala gradom u togama, ulazila u vijećnicu i zatvarala vrata za sobom. Svi ostali, pa tako i antunini, taj su ritual mogli samo gledati, ali nisu mogli u njemu sudjelovati. Plemići su svakodnevno slali poruku da je društveni red Bogom dan, a staleške pozicije savršeno raspodijeljene. Ostali su tu poruku morali prihvatiti. No s druge strane, svakodnevne vlasteosko-antuninske veze svjedočile 1226 Pjesme Nikole Dimitrovića i Nikole Nalješkovića: 251; S. Stojan, »Izazov dubrovačke svakodnevice Nalinoj fortuni.«: 69.

su o međusobnom poštivanju koje nije nužno bilo obilježeno odnosom vladajućih nad podređenima. Antunini su, mnogo više od pretenzija za destabilizacijom poretka, težili za vlasteoskom potvrdom svoga statusa. Tražili su priznanje svoga ekskluzivnog mjesta u društvu tik do vlastele i daleko iznad široke mase maloga puka. Brojne vlasteosko-antuninske spone, bez

obzira je li riječ o poslovnim vezama, duhovnim bliskostima, osobnim i književnim prijateljstvima, svjedoče da su tu potvrdu antunini i dobili.

S priznatim statusom, velikim imetkom i društvenim prestižem stekli su bez pobuna i sukoba svoje mjesto u Dubrovniku i ugradili se kao odani građani u mitsku sliku grada sklada, mira i slobode.

197

ON THE THRESHOLD OF POWER: THE ANTUNINI OF DUBROVNIK IN THE LATE MIDDLE AGES Summary The close of the medieval era and the ensuing Renaissance, particularly the fifteenth century, may rightly be considered the Golden Age of Dubrovnik. The city flourished in almost all aspects of life, from economy, politics, territorial consolidation to intellectual achievements. It was then that Dubrovnik attained its political autonomy, organised government institutions, developed from commune to republic, reached territorial maximum and provided its citizens with a living standard worthy of an urban environment equal to that of its European counterparts. At the same time class differentiation was witnessing its final stages. This process gave way to the emergence of a specific social stratum which began to form around the confraternity of St Anthony Abbot from 1432. This confraternity was to embrace two older confraternities—that of the Holy Spirit and the Holy Saviour (founded in 1348), and the confraternity of St Peter and St Anthony Abbot (probably founded in 1363). On the basis of the preserved confraternity register (matricola) as well as the genealogy of the Antunini families and the notary records, it is possible to reconstruct with fair exactitude the early stages of the shaping of this social stratum: from the latter half of the fourteenth to the middle of the fifteenth century.

Thus out of 116 Antunini families that Kristo Vlajki listed in his Genealogy, almost 75 families

appeared in the city between 1350 and 1450.

From the 1380s onwards, Dubrovnik saw the arrival of many merchant venturers and businessmen who, attracted by trade prospects and lively commerce, flocked to the city. According to the surviving genealogies, the Antunini of Dubrovnik drew their roots from the city surroundings, from the hinterland (Bosnia, Hum, Serbia), but also from Kotor and Bar, and equally so from Italy and Albania. In the course of several decades these novi cives (new citizens) made a rapid climb in the thriving Dubrovnik.

By the end of the fourteenth century, it is evident that under the term nostro cittadino the sources refer to a specific group, and that the late-medieval Ragusan society became threefold. The earlier class division into nobiles et populus was replaced by a new one, consisting of gentilhuomini, cittadini e plebei. Eventually, as during the fourteenth century only the patricians were to become nobiles, so were the Antunini to become cittadini. This term thus became synonym of a new, citizen class. The sources confirm that the latter was composed of the people whose names, one by one, have been registered on the pages of the Anunini’s matriculation list.

Although the confraternity had all the features of a religious and charitable society of the kind, it soon outgrew this spiritual and charity-oriented 237

frame. By the end of the fifteenth century, the members associated in it came from some of the most distinguished non-noble families of Dubrovnik, such as the Držić, Nalješković, Kotrulj, Zuzorić, and included well-off merchants, public servants (chancellors, notaries, school masters and physicians mainly from Italy), in addition to a few illegitemate descendants of the nobility. Women were also among the confraternity members, all of whom, without exception, the Antunini descendants, but they confined their activities solely to the pious sphere.

On their rise up the social ladder the Antunini citizen stratum reached the last step but one.

Wealth, essential for the earlier differentiation of the noble class, proved an insufficient criterion for the Antunini to enter the social elite, as from the 1330s the latter remained reserved for the Ragusan nobility. However, high social position helped the confraternity preserve an exclusive status, similar to the Venetian confarternities of the Scuole Grandi kind.

The Antunini soon witnessed a differentiation of the membership based on property criterion and social prestige. The lists of gestaldi confirm that the wealthier and more distinguished members decided on the matters of the confraternity’s organisation and administration. Inheritance also played an important role in confraternity’s social differentiation. Finally, in 1600 it was decided that no new members could be accepted into the confraternity without the majority vote of the Great Chapter, central administrative body of the confraternity. Access to the Great Chapter thus remained reserved only for those who had attended the meetings and participated in voting until that date. In 1603 a decision was passed on the making of a list of the members called the Specchio (‘Mirror’). By doing so, modelling after the serrata of the Ragusan noble council from the early fourteenth century, the Antunini confraternity defined its closure.

238

Determined to confirm their status of the secondary elite, from the very beginning the Antunini reached for the same elements by which the noble class secured its distinction. Filippo Diversi, master in Ragusa from 1434 to 1441, comments that commoners emulate the nobles “as masters and lords”. By emulating the nobility the Antunini produced a hierarchy of their own, with all the elements patterned on the noble power organisation: nobility council had its counterpart in the confraternity Chapter, and aristocratic government in gestaldi and conservators.

Similarities mirrored also on the ritual level, as the confraternity assembled by the sound of the bell like the patrician council, a practice eventually banned by the government in 1441.

Social emulation and adoption of patrician models in the shaping of the Antunini’s identity was most apparent on the kinship structure. The Antunini soon adopted the endogamous class pattern.

Generally, they married within their group, which proved an efficient way towards the closing of one’s own circle. A phenomenon already detected among the nobility—consanguineous marriages— came as a direct consequence to an increasing degree of in-marriage. The first recorded case for which papal dispensation was required was a marriage from 1462, in which the prospective spouses were four degrees of consanguinity removed from one another. As the fifteenth century was coming to a close, similar cases were not rare, their number still being far below that of the patricians.

By drawing up family genealogies (whose origins may be traced as early as the mid-fifteenth century), the Antunini aimed to contribute to the perception of their continuity, history and tradition.

They tried to shape their own collective memory comprised in genealogical collections (e.g.

Descrizione delle Origini e Genealogie dei cittadini Ragusei), in matriculation lists, and from the start of the seventeenth century in the mentioned Antunini’s ‘Mirror’.

The Antunini earned their social recognition primarily through commerce, but also through participating in the state administration, diplomatic service for the Republic, their outstanding education and literary achievements. Public administration in particular, or more precisely the chancellery, was one of the spheres of public life which, perhaps most of all, allowed the Antunini to approach the chambers of power and decision-making. Therefore participation in the governement administration was one of the most significant attributes of the Antunini stratum. Some Antunini families worked in the chancellary for generations, such as the Primo family in the sixteenth century.

With the existing distribution of power, cemented in Dubrovnik from the very beginning, the Antunini knew that their climb up the social ladder could be attained only through commerce and education.

Trade was their first step. Benedikt Kotrulj, one of the most prominent members of the Antunini of the fifteenth century, described this in the following words: “Times are hard for a house with no trade”. Among the confraternity’s members at the time we find doctors of law and theology, as well as students of liberal arts who studied at the universities in Padua and Perugia.

Strictly determined class hierarchy did not allow the Antunini to reach the very top, but this

gave no rise to social struggle with the nobility in Dubrovnik. The Antunini primarily aimed at having their status recognised and consolidated in relation with the nobility and not against them.

Moreover, some nobles and members of the Antunini were part of the same Ragusan intellectual elite of the sixteenth century that gathered in the halls of the Sponza Palace and villas in the city surroundings. Writers, poets, philosophers and physicians from both ranks—noble and citizen— gathered round the common learned and spiritual goals. Thus the nobleman Nikola Gozze and his wife Mara, Marin Caboga, Sabo Bobaljević, Dinko Ragnina and Julija Bona often enjoyed the company of the Antunini Miho Monaldi, Džore Držić, Maro Mažibradić, Dinko Zlatarić, Antun Bratosaljić Sasin and femme fatale of the Ragusan poetic circle, Cvijeta Zuzorić of the Antunini. The ties between the nobility and the Antunini reflected in their business relations, personal friendships and other expressions of spiritual affection.

Through their own ability and social prestige, without revolt or conflict, the Antunini established their position in the Ragusan society, and as loyal citizens inscribed themselves in the mythic image of the city of peace and freedom.

Translated by Vesna Baće

239